Postoji li nešto što je oprečno dobroti? Ako postoji, onda dobrota nije dobrota. Ne znam da li to razumijete. Ako postoji nešto što je oprečno dobroti, onda mora da se i dobrota rodila iz te opreke. Što je opreka? Izgradili smo pojam opreke i kažemo da je dobro opreka lošemu. Pa ako između to dvoje postoji neki odnos ili ako jedno proistječe iz drugoga, onda je korijen dobroga uvijek u lošemu. Postoje li onda uopće bilo kakve opreke? Netko je nasilan; misao je stvorila nenasilje kao opreku nasilju, ali ta opreka nije činjenica; prestanak nasilja posve je drugačije stanje od nenasilja. Tu je opreku stvorio razum, bilo zato da ne bi morao djelovati ili zato da bi suzbio nasilje. A svi ti postupci imaju udjela u nasilju. No, ako uzmemo u obzir samo činjenice, činjenice nemaju opreka. Čovjek mrzi; njegov mu razum, njegova mu misao, a i društvo govore da ne treba mrziti, a to je opreka mržnji. Opreke se rađaju jedna iz druge. Stoga postoji samo mržnja, a ne i njezina opreka. Promatramo li mržnju kao činjenicu i sve odgovore na tu činjenieu, zašto bi nam opreka uopće bila potrebna? Opreku je stvorila misao koja navodi na stalnu borbu između mržnje i ne-mržnje, između činjenice i misli. Kako da čovjek prevlada vlastitu mržnju? Ostane li samo činjenica, a ne i njezina opreka, čovjek će u sebi naći snage da u tu činjenicu pogleda. Naći će u sebi snage da ništa ne učini u vezi s vlastitom mržnjom, pa će se i sama činjenica zbog toga rastočiti.
Jiddu Krishnamurti
15.07.2008. (19:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
i još nešto... gledala sam dokumentarac "kad miki kaže da se boji" i razgovor sa Gracijom... Zanimljiva žena. Sjećam se da je imala oronuli glas, šeretski osmjeh i crveno-ljubičast, čupavi kaput do poda...
15.07.2008. (19:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
stražnja, opscena strana dužnosti... pa zar dužnost po Kantu nije tako neponovljiva u svom izrazu da se svako opsceno-opscesivno stanje opsjednutosti dužnošću jednostavno ne moža zamisliti... 'dobra' može biti samo ljudska volja, ona je uvijek konkretna, ona se pokorava liberalnoj dogmi univerzalne prihvatljivosti i onaj svoj željeni sadržaj propušta kroz filtere konkretnih pravila koja odlućuju je li ono što želimo univerzalno prihvatljivo ili nije. ta pravila se mijenjaju, ona su u korak sa razvojem znanosti i bez znanosti nestaju kriteriji moralnosti u imalo kompliciranijim društvima. sadržaj kojim se naša volja upušta u htijenje ostvarenja istog u stalnoj je mijeni i svoje značenje rijetko dugo zadržava... ono što je nekad bilo neprihvatljivo sa moralnog stanovišta, zbog promjene svog značenja postaje prihvatljivo jer se kontekst promijenio... ne postoje dva ista trenutka... ne postoji trenutak uopće. najviše čemu čovjek može težiti jest da napravi što manje štete i da što bolje razumije što on to uopće radi. 'Dobro' ne postoji. 'Zlo' ne postoji. ne postoji ni kristalno čista sveta kantovska dužnost... ona više liči na metlu i škovacjeru pomoću kojih se pokušavamo ne utopiti u vlastitim govnima. Kant je uveo apsolutno univerzalno prihvatljivu sigurnost da sigurnost nikad ne smije biti uspostavljena, on je kralj Lear u oluji u kojoj se našao jer je igrao na lažnu, hinjenu iskrenost koja je odisala sigurnošću. Žižek negdje uvodi i 'krvnika' koji kolje ego (ili kako li se to već zove u Lacana) jer dužnost sakati prirodni impuls svaki put kad čovjek promisli jel bi jutros bio šupak pa zajebo nekog na poslu ili bi pokušao dati do znanja nekome tko ti je pomogao na način koji je bio jasan samo tebi i njemu da cijeniš tu gestu i da ti je drago što netko takav postoji u tvojoj okolini. jebo ga 'krvnik'. 'hrabrost je braniti sebe od drugih, a čojstvo braniti druge od sebe'... e to čojstvo ide uz samopoštovanje koje je samo slučajnost koja ga prati... još se naziva i čast. 'apsurdno bi bilo mislit na neku posebnu vrst predmeta i nazvati ih negativnim stvarima…“ (Kant)... eto, crno na bijelo, potpuno odbacivanje metafizičkih pojmova dobra i zla, bez obzira bilo zlo izostanak dobra ili obratno jer... zaboga... odnos je primjenljiv samo na partikularno, a odnos je ono što dobro i zlo dovodi iz antinomijskih bespuća jalove metafizike natrag u realnost... u ono Najviše dobro kao sadržaj čistog moralnog zakona, a to 'dobro' nije ni više ni manje nego - Kraljevstvo nebesko. ne-patološki objekt? pa... obostrano prihvaćen seks u svim svojim pojavnim oblicima... nisu sve želje, htijenja i ostvarenja tih htijenja stvar etičke prosudbe... jebanje je stvar rekreacije, kao badminton... što ima nemoralno u badmintonu... čak može dovesti i do agresije jer je kompetitivno... u seksu se ljudi LIŽU! psihološka ljudska sklonost da zajebu bližnjeg svog jest Kantovo 'radikalno zlo'... e ako je to urođeno (stečeno) - Istočni grijeh... e onda treba ukinuti pravo općeg glasa. ako je naučeno, naslijeđeno... e onda nam treba jedna avangardna radnička partija koja je spremna iskoračiti iz okova naslijeđenog i osvijestiti se klasno, u ime onog koji je umro da pokaže kako smo ljudi, a ne naslijeđem grijeha i krivnje okovani taoci zlatne teladi nekrozne povijesti!
16.07.2008. (03:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
a onaj Hajdager... njega treba baciti u sto bunara pa ga izvaditi i pitati ga je li moguće da njegova egzistencija napolju u sebi ipak sadrži i bivstvovanje u bunaru i kako to da pooka ne zna ništa o njemu... je li on ono bio nacist? ha! znao sam!
16.07.2008. (03:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pooka, dobri zeče, idem vanka pa tek jednu, dvije rečenice.
Prilično godina, stoljeća i tisućljeća ljudi pokušavaju misliti o Dobru (cijeli je Platon u tome, recimo) i Zlu (na poseban način na primjer Plotin i Schelling) i najgrublje i najopćenitije kazano, dvije su mogućnosti da se o njihovom odnosu misli: ili ćemo biti metafizički, a ne samo etički, monisti, ili smo pak dualisti; ili je Zlo lišenost dobra (privatio boni), te kao takvo opozicija Dobru, ili pak postoji pozicija za Zlo, Zlo koje je supstancijalno. Religijski su primjeri očiti: Satan je primjer prvog slučaja, taj pali anđeo koji je padom izgubio oznaku plodnosti, -el, pa iako može biti teolog, jer su svi anđeli čiste inteligencije, ne može biti umjetnik, tj. kreator, ponajmanje Univerzuma; primjer drugoga je odnos Ahura Mazde i Angra Mainyua, mudrog gospodara i laži (druj, laž, je esencijalni epitet Ahrimana).
Na osoben način u toj tradiciji misli i Žižek - nema tu ničeg spektakularno novog: recimo, on će kazati "Iz toga proizlazi da su oba pola realnog proturječja jednako pozitivna, tj. njihov odnos nije odnos nečeg pozitivnog prema njegovom nedostatku, već odnos dviju pozitivni datosti koje čine suprotnost...". Gromopucateljna je tu tek hegelijanska šarada s Kantovim pojmom Dužnosti: "vezanost samog Općeg uz Partikularno, da se pokaže kako je najviša Partikularnost Partikularnost samog Općeg, koliko je u negativnom odnosu prema Partikularnom, koliko se suprotstavlja Partikularnom, koliko isključuje Partikularno." rezultira uvidom da se "iza Dobroga konstitutivno skriva radikalno Zlo, Zlo koje nema samo „patološki“, partikularni status, Dobro je ime za apsolutno, radikalno Zlo." Spektakularan nalaz, nema što, ali varljiv.
Ne treba se zbog njega pretjerano uzbuđivati, iako je cijeli taj famozni esej, objavljen 1986. godine, vrijedan posebne egzegeze. O tom, poslije, a sad baci oko na ovaj jutarnji bonus u jučerašnjem postu.
16.07.2008. (09:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
eh, evo me na minut. Verte... Krishnamurti je racionalan mislitelj bez sustavnog mišljenja... koliko sam ja mogao ukopčati... mržnja je emocija. ne možeš je izbrisati i tu je u pravu. ali nitko i ne kidiše na samu mržnju nego na sustave mišljenja koji je pokušavaju opravdati. nemam vremena, vratit ću se. Ja sam kantijaner, najgore vrste... dobro i zlo kao metafizički pojmovi su metež.... zla je pojedina ljudska odluka i ona je cijeli medij u kojem zlo ili dobro može postojati. vidio sam novi dodatak, neka recenzija 'Religion...' Kantovo 'radikalno zlo' je na razini njegovogantropološko-psihološka observacija... da je čovjek 'radikalno zao' proizlazi iz njegove prolaznosti... on životinjski reagira u moralnoj dilemi prvim impulsom 'Zašto bi ja bio dobar kad ću svejedno crknuti?'... nema riječi o zlu kao općem pojmu osim kao eventualnom nagnuću čovjeka da zajebe drugog kad mu se za to pruži prilika... i opet smo na partikularnom htijenju... tada se očituje ta kvazi-antropološka observacija. vi ste svi zaraženi Hegelom i mi se ne razumijemo, to meni postaje jasnije iz dana u dan... Hegel je 'user-friendly' odgovor za sve skupa što se može pitati... moram iči... ne znam tko je luđi, vi ili ja... Verte, ne znam puno o Krishnamurtiju ali djeluje mi kao pametni taktičar koji je prodavao racionalne poglede na sve i svašta, a da nije smogao snage da kaže: JA ZAHTIJEVAM DA OPĆE UOPĆE POSTOJI... JA ZAHTIJEVAM OD ONOG KOJI JEST DA PREDA ORUŽJE I NESTANE MEĐU LJILJANIMA POLJSKIM...
16.07.2008. (15:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja sam djetesce postmoderne, pa samo znam dekonstruirati stvari :D Konstruirati nest sitno znam. Jos sam zadojen krscanskim mentalitetom i pokvaren platonistickim pristupom filozofiji. Plus toga, nakon nekoliko godina opce jebaze s filozofijom, jednu stvar nikad shvatit necu, pa koji su kurac svi opsjednuti s kretanjem. Jebo vas Toma Akvinski i Aristotel zajedno, bili bi lijepi decko i decko, za kakav atenski gay-pride. Ne znam vise normalno komunicirati, priznajem. Sad cu ja, kao mlad i neiskusan, vec pomalo umoran, pokusati doprijeniti, sa svojim skromnim mudroslovnim mogucnostima.
1) teologija, izvanbracna kci filozofije, po meni je previse opsjednuta dvjema stvarima prvo je vec spominjana eshatologija (Let it burn, burn, burn, the Earth in fire ...), a drugo je, brate, zlo. Klub ljubitelja cuvene zmije. No dobro, smatram da Lutheru dobro ipak bilo na pameti, tj. kako se spasit, pa dok je bio gladan, zedan i nije mogao spavati po augustinskim klojsterima, i u biti radio sve sto je tadasnja Majcica Crkva zahtjevala za vjecni spas, i dalje je, gladan, zedan, neispavan imao potrebu za "gresnim" stvarima kao sto je dobra klopica, dobro vino i dobar komad zene. A uz to je kao i ja, bio pokvaren krscanskim odgojem i platonistickim obrazovanjem, pa ga je izludjivalo, da kako sad on tu zivi po svim jebenim regulama, a i dalje ima jednake zle zelje i dalje je gresan i sto je tragikomicno, gresniji je unutar samostana, nego vani, barem sto se tice misli. Jedini izlaz mu je bio da Bog jednostavno mora biti milostiv i dobar. Ah ti kronicni depresivci. Vjecno se vade na ljubav Bozju. Sva preostala teoloska gamad drka na zlo, jer su od sve sile dogmatika i velikih teorija, jednostavno prestali vjerovati u Boga kao dobro i sad se bave zlim, jer zlo je opipljivo, a dobro nije. 2) Sto se tice Kanta, nakon sto sam citao Kritiku rasudne snage/moci rasudjivanja, ja tog tipa nemrem shvacat ozbiljno. Taj je htio uspostaviti krscanski moral bez krscanstva i Boga. Prakomunjara na neki nacin, a jos se mladi socijalisti izdrkavaju na njega po blogovima. Sto je apsurdno, ali to u tocki 4. 3) Kao sto sam rekao, dobro nije opipljivo, zlo je opipljivo. 4) Nacizam. Ja ne znam zasto se to presucuje, ali nacizam je funkcionirao po darvinistickim pricipima. Valjda jedina ideologija koja otvoreno pristala uz suvremene znanstvene tokove. Darvinizam je oblik religije, koliko god da se to nekome ne svidjalo, koja propovijeda nema Boga, vi ste svojevrsni bogovi. Nadostuklano na Kanta, koji isto u biti radi moral koji propisuje covjek. Kant i Darwin, idu ruku pod ruku. Kako je covjek neodgovorno bice, onda nastane Holokaust. Ja ne znam i ne razumijem u cem je problem u detektiranju nacizma. Nema Boga, ima koljacine. I to koljacine na znanstvenoj bazi. Znanstvena industrija smrti. Opipljivo zlo.
16.07.2008. (20:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bezbožni Sadeovi libertini naširoko teoretiziraju o tome kako zlo, zapravo, ne postoji, a ne postoji zato što prirodi, zapravo, ne možemo naškoditi: uništavanje je prirodno koliko i bilo što drugo. Neuništivoj prirodi, dakle, ni najmanje ne smeta čak ni najdestruktivnija akcija čovjeka. Njoj se živo jebe za sudbinu čovječanstva; izumiranje biljnih i životinjskih vrsta na Zemlji znači joj koliko i meni prekjučerašnji prdac. Sve to nam kazuje ovo: civilizacija je utemeljena na dubokom strahu i mržnji prema prirodi, a čovjekov samouništavalački nagon rezultat je upravo te mržnje. Čovjek uzaludno pokušava ovladati prirodom (čiji je djelić) osiromašujući je (dakle, osiromašujući samoga sebe), umjesto da je (odnosno se) pusti da buja. (Okani se kamena, Sizife: lezi i spavaj. Ti to možeš.) Zato, kad Sade ispisuje prizore najbešćutnijeg kasapljenja, on udara direktno u našu najbolniju točku: istodobno nas suočava s našom smrtnošću i s našom smrtonosnošću, izazivajući u nama istom najgori strah (onaj od smrti) i najslasniju slast (onu usmrćivanja). Naša smrtnost u sprezi s našom smrtonosnošću: to je ta fatalna kombinacija koja nas određuje i od koje bezuspješno nastojimo pobjeći, jer je savez naše smrtnosti i smrtonosnosti nerazdruživ, ma koliko zakona mi donijeli i ma koliko ih se pridržavali. Utoliko je moralna dilema "Zašto bih ja bio dobar kad ću svejedno crknuti?" lažna, jer po pitanjima naše smrtnosti i smrtonosnosti slobodna volja ne igra ama baš nikakvu ulogu i tu izbora jednostavno nema: pred našom smrtnosti/smrtonosnosti potpuno smo nezaštićeni; jedini ponuđeni izbor odnosi se na formu (zato i jesmo toliko opsjednuti formom). Osloboditi se forme, biti fluidan: kakvo postignuće! Ali da bismo to postigli, potrebno je sunovratiti se otvorenih očiju u provaliju smrti zvanu Život. Sade nas toliko odbija jer nas suočava s ponorom, neuvijeno nam dajući do znanja ono što je, recimo, Antony Hegarty opjevao u svojoj pjesmi Hitler In My Heart: "As I search for a piece of kindness / And I find Hitler in my heart / And he is whispering / 'As sure as love will spring / From the Well of Blood in Vain, oh Jew! / The Well of Blood in Vain!' / La la la la la la // And I fell into a deeper precipice / With mouths of rapists / Jaws dropped down / Jaws dropped down / Jaws dropped // Don't punish me / For wanting your love inside of me / Don't punish me / For wanting your love inside of me // And I find Hitler in my heart / From the corpses flowers grow..." Dozvolite mi još samo da ustvrdim da je Sadeova misao, u svoj svojoj jednostavnosti, najsubverzivnija misao u povijesti čovječanstva.
16.07.2008. (20:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ha, ha, odličan si Pero, kao kaj smo mi zaokupljeni kretanjem, a ti, platonik, motriš ideje u njihovoj neprolaznoj biti! Je a kaj je - ako je već svaki čovjek rođen kao aristotelijanac ili platoničar - s onih pet kategorija: biće (to on), istost (tauton) i drugotnost (heteron), mirovanje (stasis) i kretanje (kinesis)? Što je pak prije toga s Heraklitom i Parmenidom? Na koji se način bivanje javlja kod Parmenida, recimo - kaj je tu s kretanjem? Kreće li se cijela Sfera ili...? No, nema veze, izvrsan je ovo dan: Ti nas prekoravaš da smo aristotelijanci, da smo dapače - valjda na tragu Cipre, što li!? - racionalni neotomisti (to je danas in u Hrvatskoj, to imaš pravo), a Pooka, supersonični zec, misli da smo svi mi "zaraženi" Hegelom! Još će se na nas naljutiti zbog tog našeg neohegelijanskog deklasiranja njegovog kućnog lara, Immanuela Kanta. Što se tiče tvoje opaske ako nema Boga onda je sve dozvoljeno - u tvojoj verziji: Nema Boga, ima koljačine - je bih rekao obratno: upravo zato jer ga nema, ništa nije dopušteno.
Stoljećima smo slušali kako smo bez religije puke egoistične životinje koje se međusobno bore samo za sebe, da je naš jedini moral sličan onome kakav ima čopor vukova; samo religija, rečeno nam je, može nas uzdići na višu duhovnu razinu. Danas, kad religija sve više postaje nadahnućem za ubojstva i nasilje diljem svijeta, uvjeravanja da kršćanski ili muslimanski ili hinduistički fundamentalisti samo zloupotrebljavaju ili pervertiraju plemenite duhovne poruke svojih vjera zvuče sve ispraznije. A što je s vraćanjem digniteta ateizmu, jednom od najvećih naslijeđa europske kulture i možda naše jedine šanse za mir?
"Bezbožni" nihilizam
Prije više od stotinu godina Dostojevski je, u Braći Karamazovima i drugim svojim djelima, upozoravao na opasnost od bezbožnog moralnog nihilizma, tvrdeći zapravo da ako Bog ne postoji - sve je dozvoljeno. Francuski filozof Andre Glucksmann čak je i primijenio dostojevskijevu kritiku bezbožnog nihilizma na 11. rujna, naslovivši svoju knjigu Dostojevski na Manhattanu.
Takva argumentacija sasvim je pogrešna: lekcija koju učimo od današnjeg terorizma jest da ako Bog postoji, onda je sve, uključujući i dizanje u zrak tisuća nedužnih prolaznika, dozvoljeno - pa makar samo onima koji tvrde da djeluju izravno u ime Boga budući da, očito, direktna veza s Bogom opravdava povredu pukih ljudskih zabrana i obzira. Ukratko, fundamentalisti se više ne razlikuju od "bezbožnih" staljinističkih komunista, kojima je sve bilo dozvoljeno budući da su sebe doživljavali kao direktne instrumente njezina božanstva Povijesne Nužnosti Napretka Prema Komunizmu.
Tijekom sedmog križarskog pohoda kojeg je predvodio Sv. Luj, Yves le Breton je zapisao kako je jednom susreo neku staricu koja je hodala cestom noseći u jednoj ruci posudu u kojoj je gorjela vatra, a u drugoj posudu punu vode. Kad ju je upitao zašto nosi dvije posude, starica mu je odgovorila da će vatrom zapaliti Raj sve dok od njega ništa ne ostane, a vodom ugasiti Paklene vatre: "Jer želim da nitko ne čini dobro kako bi dobio Raj kao nagradu ili zbog straha od Pakla, nego isključivo iz ljubavi prema Bogu." Danas ovo ispravno kršćansko etičko stajalište živi uglavnom u ateizmu.
Dobra djela, ili barem ono što pod tim smatraju, fundamentalisti čine kako bi ispunili Božiju volju i zavrijedili spasenje, a ateisti jednostavno zato što je to ispravno. Zar to nije naše najelementarnije iskustvo morala? Kad radim dobro djelo, ne činim to pogledavajući prema Bogu, zato da bih zaslužio Božiju milost, već to radim zato jer inače sebe ne bih mogao pogledati u ogledalu. Moralan čin je po definiciji sam sebi nagrada. David Hume, koji je sam bio vjernik, poantirao je to vrlo oštro kad je napisao da je jedini način kako se Bogu može odati istinsko poštovanje - djelovati moralno, ignorirajući pritom Božije postojanje.
(...)
16.07.2008. (20:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prije dvije godine Europljani su raspravljali da li bi preambula Europskog ustava trebala spominjati kršćanstvo kao ključni dio europskog naslijeđa. Kao i obično, pronađeno je kompromisno rješenje u vidu reference na općenite pojmove "religijske baštine" Europe. Ali što je s najdragocjenijim suvremenim europskim naslijeđem - ateizmom? Ono što modernu Europu čini jedinstvenom jest to da je ona prva i jedina civilizacija u kojoj je ateizam u potpunosti legitimna opcija, a ne prepreka za obavljanje javnih dužnosti.
Ateizam je jedino europsko naslijeđe za koje se vrijedi boriti, i to ne samo zato što osigurava siguran javni prostor za vjernike. Prisjećam se rasprave koja je bjesnila u Ljubljani, glavnom gradu Slovenije, moje domovine, dok je ključala kontroverza oko Ustava: da li bi muslimanima (većinom useljenicima iz bivših jugoslavenskih republika) trebalo dozvoliti da izgrade džamiju? Dok su se konzervativci protivili džamiji iz kulturoloških, političkih, pa čak i arhitektonskih razloga, liberalni tjednik Mladina uporno je zagovarao izgradnju džamije, imajući na umu prava osoba iz drugih jugoslavenskih republika.
S obzirom na liberalni stav Mladine, ne iznenađuje da je taj tjednik bio me u rijetkim publikacijama u Sloveniji koje su prenijele ozloglašene Muhammedove karikature. I, sukladno tome, oni koji su izrazili najveće "razumijevanje" za nasilne muslimanske proteste izazvane tim karikaturama bili su isti oni ljudi koji redovito izražavaju svoju zabrinutost za sudbinu kršćanstva u Europi.
Uvažavanje, ali uz dozu kritike
Ti čudnovati savezi suočavaju europske muslimane s teškim izborom: jedina politička snaga koja ih ne svodi na građane drugog reda i daje im dovoljno prostora za izražavanje svog religijskog identiteta su "bezbožni" ateisti, liberali. Oni koji su im najbliži po religijskoj društvenoj praksi, odnosno oni koji su njihov kršćanski odraz u ogledalu su i njihovi najveći politički neprijatelji. Paradoks leži u tome da jedini pravi saveznici muslimana nisu oni koji su prvi objavili karikature zbog efekta šoka, nego oni koji su, u znak podrške idealu slobode izražavanja, reprintali te karikature.
Pravi ateist nema potrebe hvalisati se svojim stavovima provocirajući vjernike blasfemijom, ali i odbija svesti problem Muhammedovih karikatura na pitanje uvažavanja tuđih uvjerenja. Uvažavanje tuđih uvjerenja kao najviša vrednota može značiti samo jednu od ove dvije stvari: ili drugog tretiramo patronizirajuće te izbjegavamo da ga povrijedimo kako ne bismo uništili njegove iluzije, ili prihvaćamo relativistički stav o višestrukim "režimima istine", te diskvalificiramo, kao nasilno nametanje, bilo kakvo jasno inzistiranje na istini.
Ali što je s podvrgavanjem islama - skupa sa svim ostalim religijama - uvažavajućoj, ali istodobno ne manje nemilosrdnoj kritičkoj analizi? To, i samo to je način na koji možemo iskazati istinsko poštovanje prema muslimanima: tretirati ih kao ozbiljne, odrasle osobe koje su odgovorne za svoja uvjerenja.
16.07.2008. (20:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
1) Ja osobno sam pomalo statican tip. Zato kazem, u kretanje bas i ne vjerujem, promjenu nimalo, jer sama filozofija dalje od Platona bas i nije dosla (Alfred N. Whitehead i opaska o fusnoti). Znam da je Heraklitu promjena sve (barem mi se tak cini, opasno je graditi sliku na fragmentima), ali se ocito furam na Marxa koji je iscupao od Aristotela praxis, tak svi mi cupamo kaj nam pase. Makar imam dojam da svi mi tapkamo na mjestu. Hegel nas je sve udesio jer je ubio filozofiju sa svojim sustavom. O cem se uopce nakon Hegela vise moze misliti ?
2) Sad cu malo citirati onog sto je sunce opalilo na putu u Damask; "Sve mi je dopušteno!" Ali - sve ne koristi. "Sve mi je dopušteno!" Ali - neću da mnome išta vlada. /1 Kor 6:12/ " Sve je slobodno!" Ali - sve ne koristi. "Sve je dopušteno!" Ali - sve ne saziđuje. /1 Kor 10:23/ Ima nesto u ovome, a rijetko kad sam cuo s propovjedaonice da se itko poziva na ove retke.
3) Teško se baktat sa Zizekom. Ja sam skeptik spram covjeka. Cini mi se da je religija, jos tome i krscanstvo jedino u stanju covjeka dovesti kakvoj-takvoj odgovornosti. Okej, ako cemo gledati, kretanja unazad je jedini pravi napredak. Npr. Punk, kakav god da bio, imao korjenje u sezdesetima i glazbenom izricaju prije dolaska hipija i cijele one bež-smedje mode i duge kose, kokaina i free sexa. Slicno kao i Reformacija, koja je opet se pozivala na staru Crkvu prvih stoljeca. Zato sam ja krajnje zbunjen s kretanjem, jer po logici stvari kretanje ide napred, a dosta napredka je u biti zaustavljanje "vlaka" i vracenje u rikverc, na ono staro. U kriznim situacijama, svi uvijek napaju "dobrim starim vremenima" i gledaju u rikverc, rijetko kad napred.
4) Po meni je Europa nastala kada je dosao u Filipe. Ne vidim zajednicke crte osim krscanske, jer Rim je ostavljao lokalne kulture i obicaje, jedino sto su podanici Rima imali zajednicko je to sto su placali porez. Krscanstvo je stvarno prva zajednicka osobina svih Europljana.
5) Da stvar bude komicnija, ja se uglavnom druzim s prakticnim ateistima.
16.07.2008. (23:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Meni, liriku, mnogo je bliži Niče. On je, bre, lepo definisao sebe kao genijalnog pajaca, a Nemce, koje je obožavao, optužio da su, i pre Hitlera, naneli Evropi nezalečive rane. Najmrži mu je Luter koga optužuje da je uništio Čoveka bojažljivo stvorenog u renesansi. Još odonda popovi ludju kontinentom. Radikalno zlo je, u današnje vreme, pre svega pitanje evolcije našeg mozga. Ono je neka zasad neizbežna posledica njegova funkcionisanja.
17.07.2008. (02:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero, kud baš Filipjakov? Pa šta tamo ima? Zašto je Europa nasala kada je došao Filipljanima? Cijeli je Pavle takav, ali to Kristovo bratstvo s čovjekom, općeljudsko je, ne samo europsko bratstvo i jedinstvo:"On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu" (Fil 2, 6-8). Čudno da se nitko nije primio Hannah Arendt, a pričamo o ovoj temi već tri dana. Ili vam je Hannah prebanalna?
17.07.2008. (10:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dottore, jednom smo, u listopadu prošle godine, Pametni zub i ja razgovarali o prirodi i tehnici, dakle o magiji. Evo jednog mog tadašnjeg komentara: Pametni zubu, razmisli malo o svojoj opasci. Naime, tu bi se moglo svašta iz-misliti, iz te misli o nazadno-naprednoj tehnologiji. Ja ću samo započeti, jer je večera na stolu: naše teleoklino, judeokršćansko poimanje povijesti kao svrhovitog gibanja k Eshatonu u tehnici je pronašlo posljednji i možda dovoljan dokaz svoje ispravnosti: tehnika je očit znak napredovanja i od njene je biti neodvojiv pojam novuma. Što sad to dakle znači da se napredovanje same povijesti kao ostvarenja naših, ljudskih svrha zbiva i pokazuje kao nazadno: da postoji nekakav karcinom povijesti, da nam se njeno napredovanje ukazuje kao nazadovanje? Znači li humanizacija drugim riječima denaturalizaciju čovjeka, sasvim suprotno od onoga što je recimo pametni Marx mislio? To je ozbiljna konzekvenca, nije li? S druge strane, ne čini li ti se Tehnika zapravo novovijekom, nekakvom magijom Moderne? Pogledaj samo pojmove koji imenuje naše naprave, recimo onu osnovu: remote control! Daljinski upravljač! Fantastična naprava! Rudolf II a i John Dee bi bili fascinirani: naprava, običan bumo rekli minijaturni monolit, uz pomoć koje, po volji, mijenjamo sliku svijeta. Svijet je prethodno naime osmišljen kao volja i predodžba. Svijet je samo fenomenalno, pojava lišena biti, od koje subjekt po svojoj volji može raditi što hoće. (Schopenhauer je presudniji za razumijevanje suvremenog svijeta (Tehnike) no što mu se to želi priznati. Doduše, Priroda je prethodno stavljena na mučila, kako to veli , po predaji, Bacon, a zapravo, Leibniz!, no svejedno, hoće se kazati da je priroda sasvim desupstancijalizirana, što je u krajnjoj konzekvenci zaglavni kamen Kantove filozofije: mi možemo spoznati samo ono pojavno, fenomenalno...). Na pritisak gumba mijenjamo sliku svijeta, zapravo svijet sam, jer samo slika i postoji. Na pritisak gumba možemo svijet i uništiti, doslovno, i to je najviša potencija modernoga svijeta: APOKALIPSA NOW! Prije nas čovjek je uvijek u svim epohama imao mogućnost totalnog uništenja svoga svijeta, ili nekog njemu izvanjskog, tuđeg svijeta, poput svijeta latinskoameričkih civilizacija. Ali, tek danas imamo tu privilegiranu, ultimativnu mogućnost uništenja zbiljske mogućnosti svih mogućih ljudskih svijetova, ljudske rase i vrste kao takve. Možda i ne bismo uništili Planet, možda bi Samsara i preživjela, ali ljudska vrsta ne. To je naša navlastita mogućnost, mogućnost Univezalnog Suicida Čovjeka kao ljudskog bića. Tu je tehnika nenadomjestivo uslužna, a služnost joj je, kako nas uči Martin iz Zagreba Heidegger, bit, kaj ne?! Naravno, ja sad ne aklamiram za nekakav barbarski svijet bez pluga i motike, ali, da se baš kao protagonist svijeta mora pojaviti homo faber, to mi i nije drago, Diklić, naravno. Nastavi sad ti, ohladila mi se krepka juhica, jebem ti tehniku i općinu...No, da, da dovršim ovo o RC-u: ta, zar nije daljinski upravljač realizacija svih starodrevnih magijskih snova: konačno imamo napravu, gadget, kojom upravljamo na daljinu! Ne trebaju nam čini ni zazivi, homeopatska ni simpatička magija, ni woodu-lutke, šišmišova krila ni vlat iz kose ljubljenoga! Djelujemo na nevidljiv način, bumo rekli. Pa to je tak štos, kaj ne!? (NEMANJA 16.10.2007. 18:31) Zašto to spominjem? Vi sada govorite o prirodi koja usmrćuje, pa je sasvim prirodno ponašanje čovjekovo - v sodelovanju z naravo - nasljedovanje samodjelatne biti prirode ljudskim stvaralaštvom: mimesis (a o tome je ovdje očito riječ) je usmrćivanje, a Raj je Torture Garden. Cijela naša civilizacija sazdana je na tom dirljivom naporu da humaniziramo prirodu, da postanemo nat-prirodni: drugim riječima bez-smrtni, dopustite elipsu. (Ne bojimo se mi smrti nego umiranja. Sv.Augustin, kad smo kod imaginacije muka, smišlja opaku patnju: vječno umiranje! Stravično. Sa smrću su raskrstili još stoici: dok sam ja tu, nema nje, kad ona nastupi, iščezavam ja. Osim toga, ona je naša najosobnija mogućnosost: svako umire sam - nije trebalo Heideggera da nas tome nauči. Samo eurocentrična civilizacija, a i to valja uzeti cum grano salis, zanemaruje tanatologiju, u mjeri u kojoj se želi započeti od Grka - okraljaštenih za misterije - a ne od Egipćana, koji ipak imaju knjigu što započinje s: Ja sam Sebek, krokodil, koji sebe zna u svom užasu. Hoću kazati: možda smrt nije tako strašna? Ako pak jest, nije de Sade, nego Hamlet simbol navlastito europskoga straha: Umrijeti, možda usnuti - a usnuti - Sanjti možda? E, tu je prepreka! Jer zbog tih snova - koji bi nam u samrtnom Spavanju mogli dolaziti kad se Iz ove buke i zbrke života smrtnog Izvučemo - mi moramo oklijevati. koji mi izgleda više engleski, nego danski: samo među kukavicama (And gentlemen in England now-a-bed) moguć je govor koji spominje We few, we happy few, we band of brothers.)
17.07.2008. (11:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
malo tehnikalija... čovjek, biće obdareno moći htijenja koristi tu moć i taktikama razuma dolazi do nekih opcija, do različitih sadržaja tog htijenja. taj 'sadržaj' je uvijek i samo osjetilno uvjetovan, on je dio 'zakona prirode'... bez obzira što ja želio, to 'nešto' mora biti empirijski uvjetovano (patologijsko) jer mi ništa drugo i ne stoji na raspolaganju. dakle, moj izbor jest 'radikalno zao' jer je uvjetovan prirodnom nužnošću, jer je dio uzročno-posljedičnog svemira koji umom nama dolazi na raspolaganje. 'radikalnost' je u načelnoj nemogućnosti izbora bilo čega drugoga osim 'zla'. propuštanjem tog sadržaja, te maksime, kroz filter univerzalne prihvatljivosti, čovjek tom svojom dužnošću da izabere moralnu opciju čovjek za odredbeni razlog (uvjet) volje postavlja formu njene maksime koja je općeprihvatljiva. 'Radikalno zlo' je ne banaliziranje prenapuhanog metafizičkog pojma Zla već njegovo potpuno i detaljno uklanjanje kao uopće relevantnog pojma u filozofiji. Čudno da je i Windelband zamjerio Kantu na toj moralnoj rigidnosti, spominjući baš 'radikalno zlo'. dijabolično zlo mi je poznato... to je pasivno-agresivna reakcija na svijet koji nije dovoljno 'fer'. 'žrtva' bira opcije koje su jasno nemoralne, očigledno u suprotnosti sa njegovim interesima i sklonostima i najčešće vrlo opasna kao nešto realizirano. 'dijabolično zlo' jest kad čovjek koji zna da je sve oko njega pokvareno i trulo, uživa u svom samoponižavanju NA SKALI NEKIH OBIČAJNO PROPISANIH prava koja mu je život 'dužan' omogućiti, a ovaj to baš i ne uzima u obzir... takav čovjek svjesno čini zlo i podiže taj autodestruktivni princip na razinu zakona... zakona koji ne može opstati bez potpune destrukcije svog konteksta. Terorizam je jedan takav pasivno-agresivni autodestruktivni sustav maksima koji pretendira da zbog postojećeg jada taj jad još i produbi zbog iracionalnog izbora koji je u konačnici psiho-patološki. Terorizam ne može bez mučeništva... on nije sredstvo nego svrha samom sebi... tu bi možda prošla Kantovo 'dijabolično zlo'.
17.07.2008. (12:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dottore, zašto mislite da je 'ideja' smrtnonosno-usmrtivoga bića tako veličanstvena, i ujedno, subverzivna? Pa sva su bića takva, ne samo čovjek! Zar gorila ne lupa po prsima - ne znam, nisam vidio, ali tako nam govore - kad pobijedi? Zar lav ne riče? Zar se životinje, dakle, ne raduju, zar ne uživaju u pobijedi koja je u prirodi gotovo istoznačna usmrćivanju protivnika? A zar te životinje ne umiru? Što dakle - ili čemo zaključiti tek da je i čovjek životinja, što je prilično banalan zaključak, ili nekaj tu ne štima: jouissance o kojem pričate ionako je univerzalan, tj. čovjek ga osjeća, na stanovit način, čak i kad mu priopće da ima karcinom, tako da u užitku u usmrćivanju nema neke posebnost. U svijesti o vlastitoj smrtnosti još i manje: nema starog čovjeka koji s vremena na vrijeme ne uzdahne: Joj, već sam umoran od života!, baš kao što u drugoj zgodi dometne: Još mi se malo živi! Hoću kazati, ta žudnja za životom, kao i želja za smrću, i svijest koja oboje prati, nešto je sasvim svakodnevno, dapače, išao bih toliko daleko da velim: čak i nije povlastica ljudskoga roda ili bića! Vlasnici pasa znaju da psi predosjećaju bolest, smrt, pa čak na kilometre i veterinara, što zna biti smiješno, ali je zapravo vrlo fascinantno i neobično zagonetno, to s veterinarom, naime. DIlema: Zašto bih ja bio dobar kad ću svejedno umrijeti? ne postoji u takvom obliku. Dobročinstvo je samosvršno, ono nije tehne, tvorba, čija je svrha izvan djelovanja: svrha drvodjeljinog djelovanja je stol, dočim je svrha činidbe u činu samome, imanentna dobročinstvu - dakle, ne djelujemo mi dobro zbog izvanjske nagrade, Raja, medalje za hrabrost, pohvale, nego zbog dobra samog. Problem nastupa s tim prokletim Pookinim larom, s djelovanjem iz dužnosti, iz čiste forme moralnoga zakona: tu se onda, valjda kod Žižeka, rađa pomisao da je sama tu dužnost opscena, da Kanta treba čitati sa Sadeom. Vidite, vi mislite da je dakle čovjek, jer je usmrtivo smrtonosno biće - to nije nikakva differentia specifica, vidjeli smo, dakle to ga ne bi razlikovalo od inih prirodnih bića - neslobodno biće, tj. da, valjda zato jer umiremo i možemo usmrtiti, ne možemo biti moralna bića! Krivi zaključak. Kako to mislite? Vama se dakle čini da stoga jer našem izboru nije na volju izabrati između smrtnosti i besmrtnosti - ubiti ili ne već možemo birati, o čemu ću malo kasnije - dakle da zato jer ne možemo ne biti smrtni mi i nemamo slobodnu volju! Jatogen, zato jer nije besmrtno biće čovjek nije biće koje je s onu stranu dobra i zla! Otkud vam to da bi samo besmrtnici imali moral? Pa upravo zato jer kao čovjek, dakle imanentno smrtno biće, može izabrati između dobra i zla, čovjek jest i moralno biće. (Iako ja nisam jedan od onih koji bi tu ogrezao u moralku, da se razumijemo, baš kao što s druge strane ne bih olako aklamirao za Nietzscheov sumanuti imoral). U pogledu ovog izbora postoji jedna zanimljiva srednjovijekovna shema, koja glasi ovako:
moći griješiti moći ne griješti ne moći griješiti ne moći ne griješiti
Ne mogu ne griješiti demoni. Ne mogu griješiti anđeli. Mogu ne griješiti bogovi.Ljudi pak mogu griješiti. To je naša navlastita mogućnost.
To da mogu izabrati između dobra iz zla, nema ama baš ništa s time jesam li smrtno biće, a to da bi čovjek načelno bio smrtonosno biće, naprosto je kontrafaktična tvrdnja: zato jer može biti smrtonostno biće, on nije nužno smrtonosno biće. Čovjek ne ubija iz nužde, tj. nije mu nužno usmrćivati. Može i ne ubijati, recimo. Može griješiti, kao što je kazano, ali, ne mora - može izabrati i da ne ubije! Dakle, ispada da mi nismo prirodna bića koja bi bila ponajprije određene svojom smrtonosnošću, niti je Priroda nužno Usmrtiteljica, već je dapače ona koja, kako joj samo ime kaže, pri-rađa, majka, roditelj, natura naturans, ne samo natura naturata, pa iz trivijalne okolnosti da smo propadni ne valja izvlačiti presmione zaključke da smo neminovno Ubojice! Kaj bi sad, nakon što smo shvatili da ćemo i mi jednog dana umrijeti, trebali ubiti vlastitu mater? Možda ta patologija nekome izgleda fensišmensi, ali meni je to, oprostite dottore, znak puerilnosti: ne govorim sada o Sadeu, nego o tom zaključku na osnovu naše vlastite privremenosti, sorry, ali iz činjenice da sam smrtan, i upravo iz nje, proizlazi sve dobro što uopće kao čovjek, i to baš po svojoj slobodnoj volji, mogu učiniti. Ne razumijem da to nije očigledno. Naricanje nad vlastitom uzmanjkalom besmrtnošću, ili žal za time kaj nas više tu nebu, to mi je nekak drugorazredno, taj jeftini sentiment koji bi trebao opravdati ressentiment, što li? Kaj bi se sada Prirodi, svemu što jest, valjalo osvetiti zato jer sve i dalje bu, ali mene nebu? Kajgod! Dječja posla. A Markiz je bio veliko dijete, priznat ćete. I do je ono Dobro u njemu, što bi ga beskrajno ljutilo, ili nasamo veselilo.
17.07.2008. (12:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Premda ga je Niče odbacio, ja Kanta ne mogu da odbacim. Točno je da svet izvan našeg oka i svesti ne postoji. Svaki se predmet, kad ga detaljnije proučimo, sastoji od praznine i nekog gotovo zanemarivog postotka jezgri i elektrona. Kant nije mislio na to, dakako, ali ipak...
17.07.2008. (12:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
glojgel
tesko li je ovakav tekst citati preko neta...
15.07.2008. (14:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Printaj ga.
15.07.2008. (16:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vertebrata
Postoji li nešto što je oprečno dobroti? Ako postoji, onda dobrota nije dobrota. Ne znam da li to razumijete. Ako postoji nešto što je oprečno dobroti, onda mora da se i dobrota rodila iz te opreke. Što je opreka? Izgradili smo pojam opreke i kažemo da je dobro opreka lošemu. Pa ako između to dvoje postoji neki odnos ili ako jedno proistječe iz drugoga, onda je korijen dobroga uvijek u lošemu. Postoje li onda uopće bilo kakve opreke? Netko
je nasilan; misao je stvorila nenasilje kao opreku nasilju, ali ta opreka nije činjenica; prestanak nasilja posve je drugačije stanje od nenasilja.
Tu je opreku stvorio razum, bilo zato da ne bi morao djelovati ili zato da bi suzbio nasilje. A svi ti postupci imaju udjela u nasilju. No, ako uzmemo u obzir samo činjenice, činjenice nemaju opreka. Čovjek mrzi; njegov mu razum, njegova mu misao, a i društvo govore da ne treba mrziti, a to je opreka mržnji. Opreke se rađaju jedna iz druge. Stoga postoji samo mržnja, a ne i njezina opreka. Promatramo li mržnju kao činjenicu i sve odgovore na tu činjenieu, zašto bi nam opreka uopće bila potrebna? Opreku je stvorila misao koja navodi na stalnu borbu između mržnje i ne-mržnje, između činjenice i misli. Kako da čovjek prevlada vlastitu mržnju? Ostane li samo činjenica, a ne i njezina opreka, čovjek će u sebi naći snage da u tu činjenicu pogleda. Naći će u sebi snage da ništa ne učini u vezi s vlastitom mržnjom, pa će se i sama činjenica zbog toga rastočiti.
Jiddu Krishnamurti
15.07.2008. (19:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
crkotica
pfffff... opet vrhunske ilustracije...
15.07.2008. (19:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
crkotica
a kad narastem, želim biti ko ova teta ispod (ova sa kaputom, šeširom i sjenom preko očiju)
15.07.2008. (19:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
crkotica
i još nešto... gledala sam dokumentarac "kad miki kaže da se boji" i razgovor sa Gracijom... Zanimljiva žena. Sjećam se da je imala oronuli glas, šeretski osmjeh i crveno-ljubičast, čupavi kaput do poda...
15.07.2008. (19:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
stražnja, opscena strana dužnosti... pa zar dužnost po Kantu nije tako neponovljiva u svom izrazu da se svako opsceno-opscesivno stanje opsjednutosti dužnošću jednostavno ne moža zamisliti... 'dobra' može biti samo ljudska volja, ona je uvijek konkretna, ona se pokorava liberalnoj dogmi univerzalne prihvatljivosti i onaj svoj željeni sadržaj propušta kroz filtere konkretnih pravila koja odlućuju je li ono što želimo univerzalno prihvatljivo ili nije. ta pravila se mijenjaju, ona su u korak sa razvojem znanosti i bez znanosti nestaju kriteriji moralnosti u imalo kompliciranijim društvima. sadržaj kojim se naša volja upušta u htijenje ostvarenja istog u stalnoj je mijeni i svoje značenje rijetko dugo zadržava... ono što je nekad bilo neprihvatljivo sa moralnog stanovišta, zbog promjene svog značenja postaje prihvatljivo jer se kontekst promijenio... ne postoje dva ista trenutka... ne postoji trenutak uopće. najviše čemu čovjek može težiti jest da napravi što manje štete i da što bolje razumije što on to uopće radi. 'Dobro' ne postoji. 'Zlo' ne postoji. ne postoji ni kristalno čista sveta kantovska dužnost... ona više liči na metlu i škovacjeru pomoću kojih se pokušavamo ne utopiti u vlastitim govnima. Kant je uveo apsolutno univerzalno prihvatljivu sigurnost da sigurnost nikad ne smije biti uspostavljena, on je kralj Lear u oluji u kojoj se našao jer je igrao na lažnu, hinjenu iskrenost koja je odisala sigurnošću. Žižek negdje uvodi i 'krvnika' koji kolje ego (ili kako li se to već zove u Lacana) jer dužnost sakati prirodni impuls svaki put kad čovjek promisli jel bi jutros bio šupak pa zajebo nekog na poslu ili bi pokušao dati do znanja nekome tko ti je pomogao na način koji je bio jasan samo tebi i njemu da cijeniš tu gestu i da ti je drago što netko takav postoji u tvojoj okolini. jebo ga 'krvnik'. 'hrabrost je braniti sebe od drugih, a čojstvo braniti druge od sebe'... e to čojstvo ide uz samopoštovanje koje je samo slučajnost koja ga prati... još se naziva i čast.
'apsurdno bi bilo mislit na neku posebnu vrst predmeta i nazvati ih negativnim stvarima…“ (Kant)... eto, crno na bijelo, potpuno odbacivanje metafizičkih pojmova dobra i zla, bez obzira bilo zlo izostanak dobra ili obratno jer... zaboga... odnos je primjenljiv samo na partikularno, a odnos je ono što dobro i zlo dovodi iz antinomijskih bespuća jalove metafizike natrag u realnost... u ono Najviše dobro kao sadržaj čistog moralnog zakona, a to 'dobro' nije ni više ni manje nego - Kraljevstvo nebesko.
ne-patološki objekt? pa... obostrano prihvaćen seks u svim svojim pojavnim oblicima... nisu sve želje, htijenja i ostvarenja tih htijenja stvar etičke prosudbe... jebanje je stvar rekreacije, kao badminton... što ima nemoralno u badmintonu... čak može dovesti i do agresije jer je kompetitivno... u seksu se ljudi LIŽU!
psihološka ljudska sklonost da zajebu bližnjeg svog jest Kantovo 'radikalno zlo'... e ako je to urođeno (stečeno) - Istočni grijeh... e onda treba ukinuti pravo općeg glasa. ako je naučeno, naslijeđeno... e onda nam treba jedna avangardna radnička partija koja je spremna iskoračiti iz okova naslijeđenog i osvijestiti se klasno, u ime onog koji je umro da pokaže kako smo ljudi, a ne naslijeđem grijeha i krivnje okovani taoci zlatne teladi nekrozne povijesti!
16.07.2008. (03:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
a onaj Hajdager... njega treba baciti u sto bunara pa ga izvaditi i pitati ga je li moguće da njegova egzistencija napolju u sebi ipak sadrži i bivstvovanje u bunaru i kako to da pooka ne zna ništa o njemu... je li on ono bio nacist? ha! znao sam!
16.07.2008. (03:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Pooka, dobri zeče, idem vanka pa tek jednu, dvije rečenice.
Prilično godina, stoljeća i tisućljeća ljudi pokušavaju misliti o Dobru (cijeli je Platon u tome, recimo) i Zlu (na poseban način na primjer Plotin i Schelling) i najgrublje i najopćenitije kazano, dvije su mogućnosti da se o njihovom odnosu misli: ili ćemo biti metafizički, a ne samo etički, monisti, ili smo pak dualisti; ili je Zlo lišenost dobra (privatio boni), te kao takvo opozicija Dobru, ili pak postoji pozicija za Zlo, Zlo koje je supstancijalno. Religijski su primjeri očiti: Satan je primjer prvog slučaja, taj pali anđeo koji je padom izgubio oznaku plodnosti, -el, pa iako može biti teolog, jer su svi anđeli čiste inteligencije, ne može biti umjetnik, tj. kreator, ponajmanje Univerzuma; primjer drugoga je odnos Ahura Mazde i Angra Mainyua, mudrog gospodara i laži (druj, laž, je esencijalni epitet Ahrimana).
Na osoben način u toj tradiciji misli i Žižek - nema tu ničeg spektakularno novog: recimo, on će kazati "Iz toga proizlazi da su oba pola realnog proturječja jednako pozitivna, tj. njihov odnos nije odnos nečeg pozitivnog prema njegovom nedostatku, već odnos dviju pozitivni datosti koje čine suprotnost...". Gromopucateljna je tu tek hegelijanska šarada s Kantovim pojmom Dužnosti: "vezanost samog Općeg uz Partikularno, da se pokaže kako je najviša Partikularnost Partikularnost samog Općeg, koliko je u negativnom odnosu prema Partikularnom, koliko se suprotstavlja Partikularnom, koliko isključuje Partikularno." rezultira uvidom da se "iza Dobroga konstitutivno skriva radikalno Zlo, Zlo koje nema samo „patološki“, partikularni status, Dobro je ime za apsolutno, radikalno Zlo." Spektakularan nalaz, nema što, ali varljiv.
Ne treba se zbog njega pretjerano uzbuđivati, iako je cijeli taj famozni esej, objavljen 1986. godine, vrijedan posebne egzegeze. O tom, poslije, a sad baci oko na ovaj jutarnji bonus u jučerašnjem postu.
16.07.2008. (09:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Da, i Heidegger nije bio nacist, iako to nije baš tako jednostavno. Bio je, kao i bona parte čovječenstva, povremeno gad.
I...gdje je taj dugi post o radikalnom zlu i prvotnome grijehu? Znam da ti se loše piše, ali rekao si da si to već napisao. Što dakle?
16.07.2008. (09:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
crkotica
hvala ti
16.07.2008. (13:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Nema na čemu.
16.07.2008. (13:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
eh, evo me na minut. Verte... Krishnamurti je racionalan mislitelj bez sustavnog mišljenja... koliko sam ja mogao ukopčati... mržnja je emocija. ne možeš je izbrisati i tu je u pravu. ali nitko i ne kidiše na samu mržnju nego na sustave mišljenja koji je pokušavaju opravdati. nemam vremena, vratit ću se.
Ja sam kantijaner, najgore vrste... dobro i zlo kao metafizički pojmovi su metež.... zla je pojedina ljudska odluka i ona je cijeli medij u kojem zlo ili dobro može postojati. vidio sam novi dodatak, neka recenzija 'Religion...' Kantovo 'radikalno zlo' je na razini njegovogantropološko-psihološka observacija... da je čovjek 'radikalno zao' proizlazi iz njegove prolaznosti... on životinjski reagira u moralnoj dilemi prvim impulsom 'Zašto bi ja bio dobar kad ću svejedno crknuti?'... nema riječi o zlu kao općem pojmu osim kao eventualnom nagnuću čovjeka da zajebe drugog kad mu se za to pruži prilika... i opet smo na partikularnom htijenju... tada se očituje ta kvazi-antropološka observacija.
vi ste svi zaraženi Hegelom i mi se ne razumijemo, to meni postaje jasnije iz dana u dan... Hegel je 'user-friendly' odgovor za sve skupa što se može pitati... moram iči... ne znam tko je luđi, vi ili ja... Verte, ne znam puno o Krishnamurtiju ali djeluje mi kao pametni taktičar koji je prodavao racionalne poglede na sve i svašta, a da nije smogao snage da kaže: JA ZAHTIJEVAM DA OPĆE UOPĆE POSTOJI... JA ZAHTIJEVAM OD ONOG KOJI JEST DA PREDA ORUŽJE I NESTANE MEĐU LJILJANIMA POLJSKIM...
16.07.2008. (15:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero Panonski
Ja sam djetesce postmoderne, pa samo znam dekonstruirati stvari :D Konstruirati nest sitno znam. Jos sam zadojen krscanskim mentalitetom i pokvaren platonistickim pristupom filozofiji. Plus toga, nakon nekoliko godina opce jebaze s filozofijom, jednu stvar nikad shvatit necu, pa koji su kurac svi opsjednuti s kretanjem. Jebo vas Toma Akvinski i Aristotel zajedno, bili bi lijepi decko i decko, za kakav atenski gay-pride. Ne znam vise normalno komunicirati, priznajem. Sad cu ja, kao mlad i neiskusan, vec pomalo umoran, pokusati doprijeniti, sa svojim skromnim mudroslovnim mogucnostima.
1) teologija, izvanbracna kci filozofije, po meni je previse opsjednuta dvjema stvarima prvo je vec spominjana eshatologija (Let it burn, burn, burn, the Earth in fire ...), a drugo je, brate, zlo. Klub ljubitelja cuvene zmije.
No dobro, smatram da Lutheru dobro ipak bilo na pameti, tj. kako se spasit, pa dok je bio gladan, zedan i nije mogao spavati po augustinskim klojsterima, i u biti radio sve sto je tadasnja Majcica Crkva zahtjevala za vjecni spas, i dalje je, gladan, zedan, neispavan imao potrebu za "gresnim" stvarima kao sto je dobra klopica, dobro vino i dobar komad zene. A uz to je kao i ja, bio pokvaren krscanskim odgojem i platonistickim obrazovanjem, pa ga je izludjivalo, da kako sad on tu zivi po svim jebenim regulama, a i dalje ima jednake zle zelje i dalje je gresan i sto je tragikomicno, gresniji je unutar samostana, nego vani, barem sto se tice misli. Jedini izlaz mu je bio da Bog jednostavno mora biti milostiv i dobar. Ah ti kronicni depresivci. Vjecno se vade na ljubav Bozju.
Sva preostala teoloska gamad drka na zlo, jer su od sve sile dogmatika i velikih teorija, jednostavno prestali vjerovati u Boga kao dobro i sad se bave zlim, jer zlo je opipljivo, a dobro nije.
2) Sto se tice Kanta, nakon sto sam citao Kritiku rasudne snage/moci rasudjivanja, ja tog tipa nemrem shvacat ozbiljno. Taj je htio uspostaviti krscanski moral bez krscanstva i Boga. Prakomunjara na neki nacin, a jos se mladi socijalisti izdrkavaju na njega po blogovima. Sto je apsurdno, ali to u tocki 4.
3) Kao sto sam rekao, dobro nije opipljivo, zlo je opipljivo.
4) Nacizam.
Ja ne znam zasto se to presucuje, ali nacizam je funkcionirao po darvinistickim pricipima. Valjda jedina ideologija koja otvoreno pristala uz suvremene znanstvene tokove. Darvinizam je oblik religije, koliko god da se to nekome ne svidjalo, koja propovijeda nema Boga, vi ste svojevrsni bogovi. Nadostuklano na Kanta, koji isto u biti radi moral koji propisuje covjek. Kant i Darwin, idu ruku pod ruku. Kako je covjek neodgovorno bice, onda nastane Holokaust. Ja ne znam i ne razumijem u cem je problem u detektiranju nacizma. Nema Boga, ima koljacine. I to koljacine na znanstvenoj bazi. Znanstvena industrija smrti. Opipljivo zlo.
16.07.2008. (20:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
Bezbožni Sadeovi libertini naširoko teoretiziraju o tome kako zlo, zapravo, ne postoji, a ne postoji zato što prirodi, zapravo, ne možemo naškoditi: uništavanje je prirodno koliko i bilo što drugo. Neuništivoj prirodi, dakle, ni najmanje ne smeta čak ni najdestruktivnija akcija čovjeka. Njoj se živo jebe za sudbinu čovječanstva; izumiranje biljnih i životinjskih vrsta na Zemlji znači joj koliko i meni prekjučerašnji prdac. Sve to nam kazuje ovo: civilizacija je utemeljena na dubokom strahu i mržnji prema prirodi, a čovjekov samouništavalački nagon rezultat je upravo te mržnje. Čovjek uzaludno pokušava ovladati prirodom (čiji je djelić) osiromašujući je (dakle, osiromašujući samoga sebe), umjesto da je (odnosno se) pusti da buja. (Okani se kamena, Sizife: lezi i spavaj. Ti to možeš.)
Zato, kad Sade ispisuje prizore najbešćutnijeg kasapljenja, on udara direktno u našu najbolniju točku: istodobno nas suočava s našom smrtnošću i s našom smrtonosnošću, izazivajući u nama istom najgori strah (onaj od smrti) i najslasniju slast (onu usmrćivanja). Naša smrtnost u sprezi s našom smrtonosnošću: to je ta fatalna kombinacija koja nas određuje i od koje bezuspješno nastojimo pobjeći, jer je savez naše smrtnosti i smrtonosnosti nerazdruživ, ma koliko zakona mi donijeli i ma koliko ih se pridržavali. Utoliko je moralna dilema "Zašto bih ja bio dobar kad ću svejedno crknuti?" lažna, jer po pitanjima naše smrtnosti i smrtonosnosti slobodna volja ne igra ama baš nikakvu ulogu i tu izbora jednostavno nema: pred našom smrtnosti/smrtonosnosti potpuno smo nezaštićeni; jedini ponuđeni izbor odnosi se na formu (zato i jesmo toliko opsjednuti formom).
Osloboditi se forme, biti fluidan: kakvo postignuće! Ali da bismo to postigli, potrebno je sunovratiti se otvorenih očiju u provaliju smrti zvanu Život.
Sade nas toliko odbija jer nas suočava s ponorom, neuvijeno nam dajući do znanja ono što je, recimo, Antony Hegarty opjevao u svojoj pjesmi Hitler In My Heart: "As I search for a piece of kindness / And I find Hitler in my heart / And he is whispering / 'As sure as love will spring / From the Well of Blood in Vain, oh Jew! / The Well of Blood in Vain!' / La la la la la la // And I fell into a deeper precipice / With mouths of rapists / Jaws dropped down / Jaws dropped down / Jaws dropped // Don't punish me / For wanting your love inside of me / Don't punish me / For wanting your love inside of me // And I find Hitler in my heart / From the corpses flowers grow..."
Dozvolite mi još samo da ustvrdim da je Sadeova misao, u svoj svojoj jednostavnosti, najsubverzivnija misao u povijesti čovječanstva.
16.07.2008. (20:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Ha, ha, odličan si Pero, kao kaj smo mi zaokupljeni kretanjem, a ti, platonik, motriš ideje u njihovoj neprolaznoj biti! Je a kaj je - ako je već svaki čovjek rođen kao aristotelijanac ili platoničar - s onih pet kategorija: biće (to on), istost (tauton) i drugotnost (heteron), mirovanje (stasis) i kretanje (kinesis)? Što je pak prije toga s Heraklitom i Parmenidom? Na koji se način bivanje javlja kod Parmenida, recimo - kaj je tu s kretanjem? Kreće li se cijela Sfera ili...?
No, nema veze, izvrsan je ovo dan: Ti nas prekoravaš da smo aristotelijanci, da smo dapače - valjda na tragu Cipre, što li!? - racionalni neotomisti (to je danas in u Hrvatskoj, to imaš pravo), a Pooka, supersonični zec, misli da smo svi mi "zaraženi" Hegelom!
Još će se na nas naljutiti zbog tog našeg neohegelijanskog deklasiranja njegovog kućnog lara, Immanuela Kanta.
Što se tiče tvoje opaske ako nema Boga onda je sve dozvoljeno - u tvojoj verziji: Nema Boga, ima koljačine - je bih rekao obratno: upravo zato jer ga nema, ništa nije dopušteno.
Stoljećima smo slušali kako smo bez religije puke egoistične životinje koje se međusobno bore samo za sebe, da je naš jedini moral sličan onome kakav ima čopor vukova; samo religija, rečeno nam je, može nas uzdići na višu duhovnu razinu. Danas, kad religija sve više postaje nadahnućem za ubojstva i nasilje diljem svijeta, uvjeravanja da kršćanski ili muslimanski ili hinduistički fundamentalisti samo zloupotrebljavaju ili pervertiraju plemenite duhovne poruke svojih vjera zvuče sve ispraznije. A što je s vraćanjem digniteta ateizmu, jednom od najvećih naslijeđa europske kulture i možda naše jedine šanse za mir?
"Bezbožni" nihilizam
Prije više od stotinu godina Dostojevski je, u Braći Karamazovima i drugim svojim djelima, upozoravao na opasnost od bezbožnog moralnog nihilizma, tvrdeći zapravo da ako Bog ne postoji - sve je dozvoljeno. Francuski filozof Andre Glucksmann čak je i primijenio dostojevskijevu kritiku bezbožnog nihilizma na 11. rujna, naslovivši svoju knjigu Dostojevski na Manhattanu.
Takva argumentacija sasvim je pogrešna: lekcija koju učimo od današnjeg terorizma jest da ako Bog postoji, onda je sve, uključujući i dizanje u zrak tisuća nedužnih prolaznika, dozvoljeno - pa makar samo onima koji tvrde da djeluju izravno u ime Boga budući da, očito, direktna veza s Bogom opravdava povredu pukih ljudskih zabrana i obzira. Ukratko, fundamentalisti se više ne razlikuju od "bezbožnih" staljinističkih komunista, kojima je sve bilo dozvoljeno budući da su sebe doživljavali kao direktne instrumente njezina božanstva Povijesne Nužnosti Napretka Prema Komunizmu.
Tijekom sedmog križarskog pohoda kojeg je predvodio Sv. Luj, Yves le Breton je zapisao kako je jednom susreo neku staricu koja je hodala cestom noseći u jednoj ruci posudu u kojoj je gorjela vatra, a u drugoj posudu punu vode. Kad ju je upitao zašto nosi dvije posude, starica mu je odgovorila da će vatrom zapaliti Raj sve dok od njega ništa ne ostane, a vodom ugasiti Paklene vatre: "Jer želim da nitko ne čini dobro kako bi dobio Raj kao nagradu ili zbog straha od Pakla, nego isključivo iz ljubavi prema Bogu." Danas ovo ispravno kršćansko etičko stajalište živi uglavnom u ateizmu.
Dobra djela, ili barem ono što pod tim smatraju, fundamentalisti čine kako bi ispunili Božiju volju i zavrijedili spasenje, a ateisti jednostavno zato što je to ispravno. Zar to nije naše najelementarnije iskustvo morala? Kad radim dobro djelo, ne činim to pogledavajući prema Bogu, zato da bih zaslužio Božiju milost, već to radim zato jer inače sebe ne bih mogao pogledati u ogledalu. Moralan čin je po definiciji sam sebi nagrada. David Hume, koji je sam bio vjernik, poantirao je to vrlo oštro kad je napisao da je jedini način kako se Bogu može odati istinsko poštovanje - djelovati moralno, ignorirajući pritom Božije postojanje.
(...)
16.07.2008. (20:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
(...)
Europsko naslijeđe ateizma
Prije dvije godine Europljani su raspravljali da li bi preambula Europskog ustava trebala spominjati kršćanstvo kao ključni dio europskog naslijeđa. Kao i obično, pronađeno je kompromisno rješenje u vidu reference na općenite pojmove "religijske baštine" Europe. Ali što je s najdragocjenijim suvremenim europskim naslijeđem - ateizmom? Ono što modernu Europu čini jedinstvenom jest to da je ona prva i jedina civilizacija u kojoj je ateizam u potpunosti legitimna opcija, a ne prepreka za obavljanje javnih dužnosti.
Ateizam je jedino europsko naslijeđe za koje se vrijedi boriti, i to ne samo zato što osigurava siguran javni prostor za vjernike. Prisjećam se rasprave koja je bjesnila u Ljubljani, glavnom gradu Slovenije, moje domovine, dok je ključala kontroverza oko Ustava: da li bi muslimanima (većinom useljenicima iz bivših jugoslavenskih republika) trebalo dozvoliti da izgrade džamiju? Dok su se konzervativci protivili džamiji iz kulturoloških, političkih, pa čak i arhitektonskih razloga, liberalni tjednik Mladina uporno je zagovarao izgradnju džamije, imajući na umu prava osoba iz drugih jugoslavenskih republika.
S obzirom na liberalni stav Mladine, ne iznenađuje da je taj tjednik bio me u rijetkim publikacijama u Sloveniji koje su prenijele ozloglašene Muhammedove karikature. I, sukladno tome, oni koji su izrazili najveće "razumijevanje" za nasilne muslimanske proteste izazvane tim karikaturama bili su isti oni ljudi koji redovito izražavaju svoju zabrinutost za sudbinu kršćanstva u Europi.
Uvažavanje, ali uz dozu kritike
Ti čudnovati savezi suočavaju europske muslimane s teškim izborom: jedina politička snaga koja ih ne svodi na građane drugog reda i daje im dovoljno prostora za izražavanje svog religijskog identiteta su "bezbožni" ateisti, liberali. Oni koji su im najbliži po religijskoj društvenoj praksi, odnosno oni koji su njihov kršćanski odraz u ogledalu su i njihovi najveći politički neprijatelji. Paradoks leži u tome da jedini pravi saveznici muslimana nisu oni koji su prvi objavili karikature zbog efekta šoka, nego oni koji su, u znak podrške idealu slobode izražavanja, reprintali te karikature.
Pravi ateist nema potrebe hvalisati se svojim stavovima provocirajući vjernike blasfemijom, ali i odbija svesti problem Muhammedovih karikatura na pitanje uvažavanja tuđih uvjerenja. Uvažavanje tuđih uvjerenja kao najviša vrednota može značiti samo jednu od ove dvije stvari: ili drugog tretiramo patronizirajuće te izbjegavamo da ga povrijedimo kako ne bismo uništili njegove iluzije, ili prihvaćamo relativistički stav o višestrukim "režimima istine", te diskvalificiramo, kao nasilno nametanje, bilo kakvo jasno inzistiranje na istini.
Ali što je s podvrgavanjem islama - skupa sa svim ostalim religijama - uvažavajućoj, ali istodobno ne manje nemilosrdnoj kritičkoj analizi? To, i samo to je način na koji možemo iskazati istinsko poštovanje prema muslimanima: tretirati ih kao ozbiljne, odrasle osobe koje su odgovorne za svoja uvjerenja.
16.07.2008. (20:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero Panonski
Ajmo nastavit.
1) Ja osobno sam pomalo statican tip. Zato kazem, u kretanje bas i ne vjerujem, promjenu nimalo, jer sama filozofija dalje od Platona bas i nije dosla (Alfred N. Whitehead i opaska o fusnoti). Znam da je Heraklitu promjena sve (barem mi se tak cini, opasno je graditi sliku na fragmentima), ali se ocito furam na Marxa koji je iscupao od Aristotela praxis, tak svi mi cupamo kaj nam pase. Makar imam dojam da svi mi tapkamo na mjestu. Hegel nas je sve udesio jer je ubio filozofiju sa svojim sustavom. O cem se uopce nakon Hegela vise moze misliti ?
2) Sad cu malo citirati onog sto je sunce opalilo na putu u Damask;
"Sve mi je dopušteno!" Ali - sve ne koristi. "Sve mi je dopušteno!" Ali - neću da mnome išta vlada. /1 Kor 6:12/ " Sve je slobodno!" Ali - sve ne koristi. "Sve je dopušteno!" Ali - sve ne saziđuje. /1 Kor 10:23/ Ima nesto u ovome, a rijetko kad sam cuo s propovjedaonice da se itko poziva na ove retke.
3) Teško se baktat sa Zizekom. Ja sam skeptik spram covjeka. Cini mi se da je religija, jos tome i krscanstvo jedino u stanju covjeka dovesti kakvoj-takvoj odgovornosti. Okej, ako cemo gledati, kretanja unazad je jedini pravi napredak. Npr. Punk, kakav god da bio, imao korjenje u sezdesetima i glazbenom izricaju prije dolaska hipija i cijele one bež-smedje mode i duge kose, kokaina i free sexa. Slicno kao i Reformacija, koja je opet se pozivala na staru Crkvu prvih stoljeca. Zato sam ja krajnje zbunjen s kretanjem, jer po logici stvari kretanje ide napred, a dosta napredka je u biti zaustavljanje "vlaka" i vracenje u rikverc, na ono staro. U kriznim situacijama, svi uvijek napaju "dobrim starim vremenima" i gledaju u rikverc, rijetko kad napred.
4) Po meni je Europa nastala kada je dosao u Filipe. Ne vidim zajednicke crte osim krscanske, jer Rim je ostavljao lokalne kulture i obicaje, jedino sto su podanici Rima imali zajednicko je to sto su placali porez. Krscanstvo je stvarno prva zajednicka osobina svih Europljana.
5) Da stvar bude komicnija, ja se uglavnom druzim s prakticnim ateistima.
16.07.2008. (23:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Meni, liriku, mnogo je bliži Niče. On je, bre, lepo definisao sebe kao genijalnog pajaca, a Nemce, koje je obožavao, optužio da su, i pre Hitlera, naneli Evropi nezalečive rane. Najmrži mu je Luter koga optužuje da je uništio Čoveka bojažljivo stvorenog u renesansi. Još odonda popovi ludju kontinentom. Radikalno zlo je, u današnje vreme, pre svega pitanje evolcije našeg mozga. Ono je neka zasad neizbežna posledica njegova funkcionisanja.
17.07.2008. (02:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Pero, kud baš Filipjakov? Pa šta tamo ima?
Zašto je Europa nasala kada je došao Filipljanima? Cijeli je Pavle takav, ali to Kristovo bratstvo s čovjekom, općeljudsko je, ne samo europsko bratstvo i jedinstvo:"On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu" (Fil 2, 6-8).
Čudno da se nitko nije primio Hannah Arendt, a pričamo o ovoj temi već tri dana.
Ili vam je Hannah prebanalna?
17.07.2008. (10:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Dottore, jednom smo, u listopadu prošle godine, Pametni zub i ja razgovarali o prirodi i tehnici, dakle o magiji. Evo jednog mog tadašnjeg komentara:
Pametni zubu, razmisli malo o svojoj opasci. Naime, tu bi se moglo svašta iz-misliti, iz te misli o nazadno-naprednoj tehnologiji. Ja ću samo započeti, jer je večera na stolu: naše teleoklino, judeokršćansko poimanje povijesti kao svrhovitog gibanja k Eshatonu u tehnici je pronašlo posljednji i možda dovoljan dokaz svoje ispravnosti: tehnika je očit znak napredovanja i od njene je biti neodvojiv pojam novuma. Što sad to dakle znači da se napredovanje same povijesti kao ostvarenja naših, ljudskih svrha zbiva i pokazuje kao nazadno: da postoji nekakav karcinom povijesti, da nam se njeno napredovanje ukazuje kao nazadovanje? Znači li humanizacija drugim riječima denaturalizaciju čovjeka, sasvim suprotno od onoga što je recimo pametni Marx mislio? To je ozbiljna konzekvenca, nije li?
S druge strane, ne čini li ti se Tehnika zapravo novovijekom, nekakvom magijom Moderne? Pogledaj samo pojmove koji imenuje naše naprave, recimo onu osnovu: remote control! Daljinski upravljač! Fantastična naprava! Rudolf II a i John Dee bi bili fascinirani: naprava, običan bumo rekli minijaturni monolit, uz pomoć koje, po volji, mijenjamo sliku svijeta. Svijet je prethodno naime osmišljen kao volja i predodžba. Svijet je samo fenomenalno, pojava lišena biti, od koje subjekt po svojoj volji može raditi što hoće. (Schopenhauer je presudniji za razumijevanje suvremenog svijeta (Tehnike) no što mu se to želi priznati. Doduše, Priroda je prethodno stavljena na mučila, kako to veli , po predaji, Bacon, a zapravo, Leibniz!, no svejedno, hoće se kazati da je priroda sasvim desupstancijalizirana, što je u krajnjoj konzekvenci zaglavni kamen Kantove filozofije: mi možemo spoznati samo ono pojavno, fenomenalno...). Na pritisak gumba mijenjamo sliku svijeta, zapravo svijet sam, jer samo slika i postoji. Na pritisak gumba možemo svijet i uništiti, doslovno, i to je najviša potencija modernoga svijeta: APOKALIPSA NOW! Prije nas čovjek je uvijek u svim epohama imao mogućnost totalnog uništenja svoga svijeta, ili nekog njemu izvanjskog, tuđeg svijeta, poput svijeta latinskoameričkih civilizacija. Ali, tek danas imamo tu privilegiranu, ultimativnu mogućnost uništenja zbiljske mogućnosti svih mogućih ljudskih svijetova, ljudske rase i vrste kao takve. Možda i ne bismo uništili Planet, možda bi Samsara i preživjela, ali ljudska vrsta ne. To je naša navlastita mogućnost, mogućnost Univezalnog Suicida Čovjeka kao ljudskog bića. Tu je tehnika nenadomjestivo uslužna, a služnost joj je, kako nas uči Martin iz Zagreba Heidegger, bit, kaj ne?!
Naravno, ja sad ne aklamiram za nekakav barbarski svijet bez pluga i motike, ali, da se baš kao protagonist svijeta mora pojaviti homo faber, to mi i nije drago, Diklić, naravno. Nastavi sad ti, ohladila mi se krepka juhica, jebem ti tehniku i općinu...No, da, da dovršim ovo o RC-u: ta, zar nije daljinski upravljač realizacija svih starodrevnih magijskih snova: konačno imamo napravu, gadget, kojom upravljamo na daljinu! Ne trebaju nam čini ni zazivi, homeopatska ni simpatička magija, ni woodu-lutke, šišmišova krila ni vlat iz kose ljubljenoga! Djelujemo na nevidljiv način, bumo rekli. Pa to je tak štos, kaj ne!?
(NEMANJA 16.10.2007. 18:31)
Zašto to spominjem?
Vi sada govorite o prirodi koja usmrćuje, pa je sasvim prirodno ponašanje čovjekovo - v sodelovanju z naravo - nasljedovanje samodjelatne biti prirode ljudskim stvaralaštvom: mimesis (a o tome je ovdje očito riječ) je usmrćivanje, a Raj je Torture Garden.
Cijela naša civilizacija sazdana je na tom dirljivom naporu da humaniziramo prirodu, da postanemo nat-prirodni: drugim riječima bez-smrtni, dopustite elipsu.
(Ne bojimo se mi smrti nego umiranja. Sv.Augustin, kad smo kod imaginacije muka, smišlja opaku patnju: vječno umiranje! Stravično. Sa smrću su raskrstili još stoici: dok sam ja tu, nema nje, kad ona nastupi, iščezavam ja. Osim toga, ona je naša najosobnija mogućnosost: svako umire sam - nije trebalo Heideggera da nas tome nauči. Samo eurocentrična civilizacija, a i to valja uzeti cum grano salis, zanemaruje tanatologiju, u mjeri u kojoj se želi započeti od Grka - okraljaštenih za misterije - a ne od Egipćana, koji ipak imaju knjigu što započinje s: Ja sam Sebek, krokodil, koji sebe zna u svom užasu. Hoću kazati: možda smrt nije tako strašna? Ako pak jest, nije de Sade, nego Hamlet simbol navlastito europskoga straha:
Umrijeti, možda usnuti - a usnuti -
Sanjti možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova - koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo - mi moramo oklijevati.
koji mi izgleda više engleski, nego danski: samo među kukavicama (And gentlemen in England now-a-bed) moguć je govor koji spominje We few, we happy few, we band of brothers.)
17.07.2008. (11:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
malo tehnikalija... čovjek, biće obdareno moći htijenja koristi tu moć i taktikama razuma dolazi do nekih opcija, do različitih sadržaja tog htijenja. taj 'sadržaj' je uvijek i samo osjetilno uvjetovan, on je dio 'zakona prirode'... bez obzira što ja želio, to 'nešto' mora biti empirijski uvjetovano (patologijsko) jer mi ništa drugo i ne stoji na raspolaganju. dakle, moj izbor jest 'radikalno zao' jer je uvjetovan prirodnom nužnošću, jer je dio uzročno-posljedičnog svemira koji umom nama dolazi na raspolaganje. 'radikalnost' je u načelnoj nemogućnosti izbora bilo čega drugoga osim 'zla'. propuštanjem tog sadržaja, te maksime, kroz filter univerzalne prihvatljivosti, čovjek tom svojom dužnošću da izabere moralnu opciju čovjek za odredbeni razlog (uvjet) volje postavlja formu njene maksime koja je općeprihvatljiva.
'Radikalno zlo' je ne banaliziranje prenapuhanog metafizičkog pojma Zla već njegovo potpuno i detaljno uklanjanje kao uopće relevantnog pojma u filozofiji. Čudno da je i Windelband zamjerio Kantu na toj moralnoj rigidnosti, spominjući baš 'radikalno zlo'.
dijabolično zlo mi je poznato... to je pasivno-agresivna reakcija na svijet koji nije dovoljno 'fer'. 'žrtva' bira opcije koje su jasno nemoralne, očigledno u suprotnosti sa njegovim interesima i sklonostima i najčešće vrlo opasna kao nešto realizirano. 'dijabolično zlo' jest kad čovjek koji zna da je sve oko njega pokvareno i trulo, uživa u svom samoponižavanju NA SKALI NEKIH OBIČAJNO PROPISANIH prava koja mu je život 'dužan' omogućiti, a ovaj to baš i ne uzima u obzir... takav čovjek svjesno čini zlo i podiže taj autodestruktivni princip na razinu zakona... zakona koji ne može opstati bez potpune destrukcije svog konteksta. Terorizam je jedan takav pasivno-agresivni autodestruktivni sustav maksima koji pretendira da zbog postojećeg jada taj jad još i produbi zbog iracionalnog izbora koji je u konačnici psiho-patološki. Terorizam ne može bez mučeništva... on nije sredstvo nego svrha samom sebi... tu bi možda prošla Kantovo 'dijabolično zlo'.
17.07.2008. (12:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Dottore, zašto mislite da je 'ideja' smrtnonosno-usmrtivoga bića tako veličanstvena, i ujedno, subverzivna?
Pa sva su bića takva, ne samo čovjek!
Zar gorila ne lupa po prsima - ne znam, nisam vidio, ali tako nam govore - kad pobijedi?
Zar lav ne riče?
Zar se životinje, dakle, ne raduju, zar ne uživaju u pobijedi koja je u prirodi gotovo istoznačna usmrćivanju protivnika?
A zar te životinje ne umiru?
Što dakle - ili čemo zaključiti tek da je i čovjek životinja, što je prilično banalan zaključak, ili nekaj tu ne štima: jouissance o kojem pričate ionako je univerzalan, tj. čovjek ga osjeća, na stanovit način, čak i kad mu priopće da ima karcinom, tako da u užitku u usmrćivanju nema neke posebnost. U svijesti o vlastitoj smrtnosti još i manje: nema starog čovjeka koji s vremena na vrijeme ne uzdahne: Joj, već sam umoran od života!, baš kao što u drugoj zgodi dometne: Još mi se malo živi! Hoću kazati, ta žudnja za životom, kao i želja za smrću, i svijest koja oboje prati, nešto je sasvim svakodnevno, dapače, išao bih toliko daleko da velim: čak i nije povlastica ljudskoga roda ili bića!
Vlasnici pasa znaju da psi predosjećaju bolest, smrt, pa čak na kilometre i veterinara, što zna biti smiješno, ali je zapravo vrlo fascinantno i neobično zagonetno, to s veterinarom, naime.
DIlema: Zašto bih ja bio dobar kad ću svejedno umrijeti? ne postoji u takvom obliku. Dobročinstvo je samosvršno, ono nije tehne, tvorba, čija je svrha izvan djelovanja: svrha drvodjeljinog djelovanja je stol, dočim je svrha činidbe u činu samome, imanentna dobročinstvu - dakle, ne djelujemo mi dobro zbog izvanjske nagrade, Raja, medalje za hrabrost, pohvale, nego zbog dobra samog. Problem nastupa s tim prokletim Pookinim larom, s djelovanjem iz dužnosti, iz čiste forme moralnoga zakona: tu se onda, valjda kod Žižeka, rađa pomisao da je sama tu dužnost opscena, da Kanta treba čitati sa Sadeom.
Vidite, vi mislite da je dakle čovjek, jer je usmrtivo smrtonosno biće - to nije nikakva differentia specifica, vidjeli smo, dakle to ga ne bi razlikovalo od inih prirodnih bića - neslobodno biće, tj. da, valjda zato jer umiremo i možemo usmrtiti, ne možemo biti moralna bića!
Krivi zaključak. Kako to mislite? Vama se dakle čini da stoga jer našem izboru nije na volju izabrati između smrtnosti i besmrtnosti - ubiti ili ne već možemo birati, o čemu ću malo kasnije - dakle da zato jer ne možemo ne biti smrtni mi i nemamo slobodnu volju! Jatogen, zato jer nije besmrtno biće čovjek nije biće koje je s onu stranu dobra i zla! Otkud vam to da bi samo besmrtnici imali moral? Pa upravo zato jer kao čovjek, dakle imanentno smrtno biće, može izabrati između dobra i zla, čovjek jest i moralno biće. (Iako ja nisam jedan od onih koji bi tu ogrezao u moralku, da se razumijemo, baš kao što s druge strane ne bih olako aklamirao za Nietzscheov sumanuti imoral).
U pogledu ovog izbora postoji jedna zanimljiva srednjovijekovna shema, koja glasi ovako:
moći griješiti
moći ne griješti
ne moći griješiti
ne moći ne griješiti
Ne mogu ne griješiti demoni. Ne mogu griješiti anđeli. Mogu ne griješiti bogovi. Ljudi pak mogu griješiti. To je naša navlastita mogućnost.
To da mogu izabrati između dobra iz zla, nema ama baš ništa s time jesam li smrtno biće, a to da bi čovjek načelno bio smrtonosno biće, naprosto je kontrafaktična tvrdnja: zato jer može biti smrtonostno biće, on nije nužno smrtonosno biće.
Čovjek ne ubija iz nužde, tj. nije mu nužno usmrćivati. Može i ne ubijati, recimo.
Može griješiti, kao što je kazano, ali, ne mora - može izabrati i da ne ubije!
Dakle, ispada da mi nismo prirodna bića koja bi bila ponajprije određene svojom smrtonosnošću, niti je Priroda nužno Usmrtiteljica, već je dapače ona koja, kako joj samo ime kaže, pri-rađa, majka, roditelj, natura naturans, ne samo natura naturata, pa iz trivijalne okolnosti da smo propadni ne valja izvlačiti presmione zaključke da smo neminovno Ubojice!
Kaj bi sad, nakon što smo shvatili da ćemo i mi jednog dana umrijeti, trebali ubiti vlastitu mater?
Možda ta patologija nekome izgleda fensišmensi, ali meni je to, oprostite dottore, znak puerilnosti: ne govorim sada o Sadeu, nego o tom zaključku na osnovu naše vlastite privremenosti, sorry, ali iz činjenice da sam smrtan, i upravo iz nje, proizlazi sve dobro što uopće kao čovjek, i to baš po svojoj slobodnoj volji, mogu učiniti. Ne razumijem da to nije očigledno.
Naricanje nad vlastitom uzmanjkalom besmrtnošću, ili žal za time kaj nas više tu nebu, to mi je nekak drugorazredno, taj jeftini sentiment koji bi trebao opravdati ressentiment, što li?
Kaj bi se sada Prirodi, svemu što jest, valjalo osvetiti zato jer sve i dalje bu, ali mene nebu?
Kajgod! Dječja posla. A Markiz je bio veliko dijete, priznat ćete. I do je ono Dobro u njemu, što bi ga beskrajno ljutilo, ili nasamo veselilo.
17.07.2008. (12:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Premda ga je Niče odbacio, ja Kanta ne mogu da odbacim. Točno je da svet izvan našeg oka i svesti ne postoji. Svaki se predmet, kad ga detaljnije proučimo, sastoji od praznine i nekog gotovo zanemarivog postotka jezgri i elektrona. Kant nije mislio na to, dakako, ali ipak...
17.07.2008. (12:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Herostrat
Podnijeh (aorist, kaj ne?) izvješće s (neuspješnog) fotografskog sešna. Očekujem daljnje upute. Prijem?
17.07.2008. (13:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...