NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Ekskluzivno za Vaseljenu: odgovor Denisa Kuljiša Srećku Horvatu

Piše: Denis Kuljiš

Srećko Horvat je lažljivac i plitki tračer. Čudi se što ga «iz sasvim nerazumljivih razloga napadam» zbog onoga što je izgovorio u televizijskoj emisiji «Peti dan» i traži moje skrivene motive, a kako ih tobože ne razumije, izmišlja i trača. No ja sam posve jasno napisao: Srećko je među četvoro likova koji se okupljaju oko stroge učiteljice i voditeljke Ankice Čakardić najgori prvašić, nepodnošljivo plitak i banalan pa kao medijski kritičar smijem o tome iznijeti svoje mišljenje. Mora li iza takve ocjene nužno stajati splet kriminalnih, kriminalno-interesnih motiva koje dijelim s agregatom svojih «tajnih pokrovitelja» u čijim se avionima, kako Srećko piše, naokolo vozam? Možda je cijela istina ono što kažem, da je on infantilan, nezanimljiv, pa mi naprosto ide na živce, premda je to sve, zapravo, jedna relativno beznačajna stvar s obzirom na prosječni rejting emisije od 1,2% AMR-a. Težište moga teksta bilo je, uostalom, na analizi motiva uređivačkog genija HTV-a, koji ga je odabrao da u takvoj kompoziciji intelektualaca pjeva rolu tenora.

Inače, jedini avion u kojemu sam se naokolo vozao bio je dvomotorni Piper «Seneca» u posjedu kompanija kojoj sam bio suvlasnik kao suizdavač «Globusa». Jednom sam se zaista vozio i s Kutlom u njegovu Piperu – povezao me kad sam letio u Split. «Comanche» Kutline Globus-grupe prevozio je na redovnoj liniji namještenike «Slobodne Dalmacije», a vrijedni Kutle pokušao me uključiti u kvartet za belu, u kojem je, ako se dobro sjećam, bio i njegov šef financija, vješti Imoćanin g. Majić. Već nakon prve runde shvatili su da imaju posla sa čistim papkom, pa me zamijenili i pustili da na miru čitam knjigu. U čijem sam se još privatnom avionu vozio? U onom koji je unajmio Horvatinčić da prebaci svoje arhitekte u Beč na sastanak s arhitektom Podreccom. Ja sam s Podreccom pošao napraviti intervju – divan gospodin, pravi «knez arhitekture» s kojim sam još neko vrijeme ostao u komunikaciji pa mu slao neke svoje tekstove o sakralnim građevinama na Balkanu za beogradski «Nin», na koje bi ljubazno stavio svoje opaske. Taj avion nije bio Horvatinčićev jer danas nitko ne drži vlastiti biz-džet, nego se preko «fractal ownershipa» zakupljuju sati letenja. Velik broj poslovnjaka u regiji ima zakup sati i, što će militantnom antikapitalistu Srećku biti čudno jer on o tome kao i mnogim drugim stvarima pod kapom nebeskom nema pojma – tako štede lovu. Bogati su škrti kad je njihov vlastiti novac u pitanju – teško da bi itko od njih iz svog džepa financirao Subversive Festival, gdje Srećko glumi «umjetničkog direktora» ili emisiju Peti dan, u kojoj Ankici daje tercu - za takve stvari uvijek se poseže za novcem poreznih obveznika. Kad je Horvatinčić pak prevezao skupinu svojih inženjera na radni sastanak s Podreccinim suradnicima, vratili su se isti dan, pa je umjesto karata u biznis-klasi, noćenja i dnevnica Tomica svima platio ručak u pivskom keleru!

Imam još nekoliko poznanika s privatnim avionima na raspolaganju, ali se s njima nikad ne vozim – pa zašto bih, to nije posebno udobno, a nije ni konforno u višem, moralnom smislu. No, Srećko Horvat izravno me optužuje da uzimam novac i primam usluge bogatih pokrovitelja. Ako ga tužim, izgubit će parnicu jer to ne može dokazati pošto nije istina. Toliko je nevješt kao pisac da nije umio insinuirati, nego je iznio izravne optužbe u «Večernjem listu» koji je tako izložio odštetnoj parnici. On operira s dojmom bez dokaza – vidi da se družim i viđam s mnogim bogatim i moćnim ljudima. To je moj posao, Srećko! Ja sam novinar.

S druge strane, Srećko Horvat je «filozof» pa se zbog toga mora na profesionalnoj osnovi družiti s «revolucionarima». I ja volim prevratnike, ali samo one obrazovane, nadahnute, kao i umjetnike, genijalne izumitelje i genijalne kapitaliste entrepreneure, samo što u te sigurno ne bih ubrojio Kutlu (kojemu volim reći da mi je utjeha što je on jedini poduzetnik koji je ispao gluplji od mene).

Kapitalisti po mojem ukusu su Stipan Vranješ iz Gruda (za kojega gotovo nitko nije čuo, iako ondje ima robotiziranu tvornicu, najmoderniju tiskaru u južnoj Europi) te Ivo Boscarol, vlasnik tvornice aviona «Pipistrel» iz Ajdovščine, koji namjerava napraviti pogon za gradnju komunikacijskih satelita. Naravno, poznajem mnoge političare, naše i strane, s većinom lokalnih državnika razgovarao sam stotinu puta, kao i s prominetnim poduzetnicima, odvjetnicima, izdavačima, piscima, učenjacima, umjetnicima i sportašima. To je sasvim razumljivo – bavim se profesionalno novinarstvom točno četrdeset godina! Pokrenuo sam ili vodio većinu novina u Hrvatskoj, a neke i u regiji. Redovno pišem za razne novine u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Banja Luci i Mariboru. Pojavljujem se na svim regionalnim televizijama i – naprosto – poznajem svakoga i svi poznaju mene i dobro znaju da mene nitko ne kontrolira i ne plaća osim kompanije koja mi daje plaću. Milijun članaka, šest knjiga i nekoliko listova koje sam pokrenuo te sigurnost da svima mogu pogledati u oči bez straha i nužde da se priklanjam nekom tuđem interesu, moj je jedini životni kapital. Kao i to što moja odrasla djeca mogu u ocu vidjeti primjer časnog čovjeka, što mi intelektualni gnom želi oduzeti prenošenjem nedokuhanih lagarija svog novog prijatelja Vinka Grubišića, vlasnika «Jadran-filma», bivšeg Pašalićeva medijskog opunomoćenika, kojemu je tu veliku državnu firmu u Dubravi ostavio u nasljeđe otac, kondukter ZET-a.

Najviše me nervira autentična tupost koja zrači iz toga mladog čovjeka: činjenicu što ja ismijavam njegove plitke stavove pripisuje «klasnoj» svijesti, antipatiji prema «direktnoj demokraciji» kakvu promoviraju prosvjednici s Wall Streeta koji su okupirali glavne europske trgove. Neki dan obišao sam njihovo šatorsko naselje na Trgu Lindenhof na ciriškom Gornjem gradu pa rekao ženi i prijateljima: «Ja sam na njihovoj strani - zato što su generalno u pravu, a osim toga, to su jedini ljudi koji nešto ševe u ovom tmurnom protestantskom gradu!» To što simpatiziram s njihovim motivima, sigurno ne znači da podržavam njihove zahtjeve. Potpuno se slažem s onim što je neki dan rekao u New Yorku Slavoj Žižek, Srećkov neshvaćeni mentor, kad je obišao tamošnje prosvjednike: Program im je deplasiran, trebali bi se fokusirati na stvarni problem pa, recimo, podržati Obaminu zdravstvenu reformu!

No, čini se da su ti mladi ljudi nesposobni da donesu i realiziraju politički program – oni mogu pokrenuti novi hipi-pokret i šezdesetosmaške proteste iz moje mladosti koji su uzdrmali građansko društvo i doveli do njegove demokratske transformacije, te do današnjih ideja tolerancije, koje, naravno, važe samo «prema unutra», u razvijenim društvima, dok su «prema van», doveli do novog imperijalnog kolonijalizma. U tome sam i ja kao i Žižek kojega nesretni Srećko uopće ne razumije – nepopravljivi komunist, jer vjerujem u jednakost i ne priznajem rasu i naciju. No, to ne znači da ćemo se vraćati na horvatovske djetinjaste eksperimente «direktne demokracije», «plenume», studentske, radničke i seljačke deputate i slične anakronizme koji uvijek završe nekom društvenom katastrofom, nasiljem ili diktaturom. No, Srećko to zapravo i ne zastupa – on je čisti pozer. Srećko nije revolucionar, nego kriptonerd, dok sam ja, bolujući od istog Weltschmertza, nešto mlađi nego što je on sada, osnivao prvu «samoupravnu» omladinsku radnu brigadu «Vladimir Iljič Lenjin», zasnovanu na idejama direktne demokracije, koja je barem sagradila nasipe što i danas Zagreb brane od poplava.