A kad nece nitko, onda cu ja :D Pa sad izlazi u Globusu serijal clanaka o Zivku Kusticu, koji je slicno, poput Obame rastao bez oca. Ima nesto u Crkvi/Crkvama sto privlaci ljude koji osjecaju da im nesto fali. Ali sam tekst kaze na kraju: Možda je to i tragedija koju neki od nas vide u Obami: promjena u koju možemo vjerovati i porazna spoznaja da se ništa neće promijeniti. Meni se cini da ne moze bas puno mijenjati u sustavu koji funkcionira na isti nacin od samih pocetaka stvaranja drzave, a jos jedan period kao kraj sezdesetih-sedamdesete, SAD nece prezivjeti.
10.11.2008. (23:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Meni je, Pero, fascinantna ova reflesija: "Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije.“ Pogledajmo sada ovaj citat: "Ljubav, ništa manje nego mržnja, stoga je fenomen kukavičluka, laka mogućnost izvlačenja: u mržnji eksternaliziramo i na drugog prenosimo zlo koje počiva u nama samima izbjegavajući time bilo kakvo suočavanje s njim; dok u slučaju ljubavi, umjesto da se pomučimo ostvariti svoju duhovnu bit, mi projiciramo tu bit na druge kao već ostvareno stanje bića. Zbog toga, ljubav je kukavička i izdajnička ne samo u odnosu prema samom muškarcu, već također i prije svega, u odnosu prema svom objektu - ona u potpunosti zanemaruje pravu prirodu objekta (žene), i koristi je samo kao neku vrst praznog ekrana." Konačno, moram kazati da me je ova rečenica sasvim zatekla: ja sam godinama upravo ovom slikom opisivao današnjeg predsjednika RH, Stipu Mesića. Razmišljajući o njegovim intervjuima, retorici, načinu na koji formulira političku poruku, prateći to izbliza, shvatio sam da jer riječ upravo o procesu koji opisuje Obama. To je tema za vrlo dugu elaboraciju, jer, suprotno prvotnoj impresiji, takva samoartikulacija ne pretpostavlja ispražnjenje od svakog mogućeg sadržaja vlastite politike, programa ili agende. Neko sam vrijeme mislio da upravo to slučaj, ali, gledajući ponovo par Stipinih emisija iz različitih godina, shvatio sam da u posljednjih 15 godina vrlo konzistentno zastupa iste stavove. Kad se čovjek s time suoči bez te svijesti o trajnosti njegove politike, naoko su ti stavovi dovoljno komotni da u njih svatko stane: kao kad se previše približimo slici pa obrisi gube svoju određenost. Tek distanca čini mogućim sagledavanje cjeline. Možda je zato nama odavde, paradoksalno, ali uistinu lakše sagledati stvarni značaj Obamina izbora za predsjednika SAD.
11.11.2008. (01:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dakle, pa ima nekih paralela definitivno. Uzmimo moj jadan kvart, jedan od novozagrebackih, u koji, tijekom devedesetih nije nitko od prve lige politicara htio prdnut, osim koga?, Stipe Mesica. Bio je mislim, cak dva puta, pamtim dobro posjet 1997. Bili su izbori za Zupanijski dom, zajednicka lista oporbe (mislim HSLS-HNS-HSS-HSP 1861) i Stipe je bio kandidat za nas okrug i uveseljavao je narod. Imao sam njegov plakat zakeljen na vratima svoje sobe (dijete je bilo zoon politikon, sto ocekivat od odrastanja u ratnim uvjetima) i to je bio valjda jedini politicar kojeg sam stavio na vrata i jedino musko. Sad se Stipe postarao i pobenavio, ali prije bilo ga tesko mrzit. Uvijek je sve mogao izokrenut na salu i jos dok je bio u HDZ-u, bio je obozavan od masa. Mozda najbolji potez Franje Tudjmana je bio sto je Stipu poslao u Predsjednistvo SFRJ, da je poslao npr. Simu Dodjana, pol Zagreba bi bilo rusevina. Moja ljubav spram Stipe, pukla je krajem '99.
11.11.2008. (15:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero Panonski
A kad nece nitko, onda cu ja :D
Pa sad izlazi u Globusu serijal clanaka o Zivku Kusticu, koji je slicno, poput Obame rastao bez oca. Ima nesto u Crkvi/Crkvama sto privlaci ljude koji osjecaju da im nesto fali.
Ali sam tekst kaze na kraju: Možda je to i tragedija koju neki od nas vide u Obami: promjena u koju možemo vjerovati i porazna spoznaja da se ništa neće promijeniti. Meni se cini da ne moze bas puno mijenjati u sustavu koji funkcionira na isti nacin od samih pocetaka stvaranja drzave, a jos jedan period kao kraj sezdesetih-sedamdesete, SAD nece prezivjeti.
10.11.2008. (23:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Meni je, Pero, fascinantna ova reflesija: "Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije.“
Pogledajmo sada ovaj citat:
"Ljubav, ništa manje nego mržnja, stoga je fenomen kukavičluka, laka mogućnost izvlačenja: u mržnji eksternaliziramo i na drugog prenosimo zlo koje počiva u nama samima izbjegavajući time bilo kakvo suočavanje s njim; dok u slučaju ljubavi, umjesto da se pomučimo ostvariti svoju duhovnu bit, mi projiciramo tu bit na druge kao već ostvareno stanje bića. Zbog toga, ljubav je kukavička i izdajnička ne samo u odnosu prema samom muškarcu, već također i prije svega, u odnosu prema svom objektu - ona u potpunosti zanemaruje pravu prirodu objekta (žene), i koristi je samo kao neku vrst praznog ekrana."
Konačno, moram kazati da me je ova rečenica sasvim zatekla: ja sam godinama upravo ovom slikom opisivao današnjeg predsjednika RH, Stipu Mesića. Razmišljajući o njegovim intervjuima, retorici, načinu na koji formulira političku poruku, prateći to izbliza, shvatio sam da jer riječ upravo o procesu koji opisuje Obama. To je tema za vrlo dugu elaboraciju, jer, suprotno prvotnoj impresiji, takva samoartikulacija ne pretpostavlja ispražnjenje od svakog mogućeg sadržaja vlastite politike, programa ili agende. Neko sam vrijeme mislio da upravo to slučaj, ali, gledajući ponovo par Stipinih emisija iz različitih godina, shvatio sam da u posljednjih 15 godina vrlo konzistentno zastupa iste stavove. Kad se čovjek s time suoči bez te svijesti o trajnosti njegove politike, naoko su ti stavovi dovoljno komotni da u njih svatko stane: kao kad se previše približimo slici pa obrisi gube svoju određenost. Tek distanca čini mogućim sagledavanje cjeline. Možda je zato nama odavde, paradoksalno, ali uistinu lakše sagledati stvarni značaj Obamina izbora za predsjednika SAD.
11.11.2008. (01:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero Panonski
Dakle, pa ima nekih paralela definitivno. Uzmimo moj jadan kvart, jedan od novozagrebackih, u koji, tijekom devedesetih nije nitko od prve lige politicara htio prdnut, osim koga?, Stipe Mesica. Bio je mislim, cak dva puta, pamtim dobro posjet 1997. Bili su izbori za Zupanijski dom, zajednicka lista oporbe (mislim HSLS-HNS-HSS-HSP 1861) i Stipe je bio kandidat za nas okrug i uveseljavao je narod. Imao sam njegov plakat zakeljen na vratima svoje sobe (dijete je bilo zoon politikon, sto ocekivat od odrastanja u ratnim uvjetima) i to je bio valjda jedini politicar kojeg sam stavio na vrata i jedino musko. Sad se Stipe postarao i pobenavio, ali prije bilo ga tesko mrzit. Uvijek je sve mogao izokrenut na salu i jos dok je bio u HDZ-u, bio je obozavan od masa. Mozda najbolji potez Franje Tudjmana je bio sto je Stipu poslao u Predsjednistvo SFRJ, da je poslao npr. Simu Dodjana, pol Zagreba bi bilo rusevina.
Moja ljubav spram Stipe, pukla je krajem '99.
11.11.2008. (15:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...