Marketing
Karmen Lončarek
Christophe Gilbert
Moralna panika i političko licemjerje: zašto se javnost više skandalizira nad slikama gole djece nego nada prizorima djece kojoj je ugrožen i goli život
Zar zapadno pravosuđe zaista nema prečih briga od internet-pedofilije? Na primjer, ovu: u desetljeću nakon Zaljevskog rata, prema procjenama UNICEF-a, u Iraku je umrlo više od 500 tisuća djece. Američko nasilje u Iraku traje i dalje, čime se gledanje pornografskih slika djece nadaje većim zločinom od zlostavljanja i ubijanja iračke djece. Možda zato što su posljedice spolnog zlostavljanja mnogo dugotrajnije, a iračka djeca neće cijelog života imati posljedice zlostavljanja u djetinjstvu - jer neće imati niti život?!
Anne Geddes
Ne prođe tjedan, a da domaće novine ne prokažu nekog tajnog uživaoca dječje pornografije, bilo stvarne, bilo fotomontažne, bilo djevojaka na pragu punoljetnosti. Slično je na cijelom Zapadu. Nedavno je okončana sedmomjesečna istraga o videosnimkama pedofilskog karaktera na internetskim stranicama koja je austrijskoj policiji omogućila da u 77 zemalja otkrije 2360 korisnika tih stranica, te da američki FBI otvori 607 slučajeva u SAD-u. Zaista hvalevrijedan uspjeh: 607 slučajeva, ili "slučajeva", u zemlji od 300 milijuna stanovnika, što daje brojku od dva korisnika stranica s pedofilskim sadržajem na milijun građana SAD-a. Gotovo bismo se morali čuditi: toliko djece, a tako malo pedofila!
Čemu tako opsežne (77 zemalja) i dugotrajne akcije (7 mjeseci) da bi se na čistac istjeralo tek nekolicinu proizvođača i konzumenata dječje pornografije? Zar zapadno pravosuđe zaista nema prečih briga od Internet-pedofilije? Na primjer, ovu: u desetljeću nakon Zaljevskog rata, prema procjenama UNICEF-a, u Iraku je umrlo više od 500 tisuća djece. Američko nasilje u Iraku traje i dalje, čime se gledanje pornografskih slika djece nadaje većim zločinom od zlostavljanja i ubijanja iračke djece. Možda zato što su posljedice spolnog zlostavljanja mnogo dugotrajnije, a iračka djeca neće cijelog života imati posljedice zlostavljanja u djetinjstvu - jer neće imati niti život?!
No ne trude se planetarnom zlu pedofilskih sadržaja na Internetu doskočiti samo bogate zapadne zemlje. Nakon višemjesečnih priprema, a temeljem obavijesti njemačke, austrijske i nizozemske policije, izvedena je domaća policijska akcija "Čistilište 7" koja je urodila privođenjem tri osobe. Na web-stranici: www.mup.hr/3329/1.aspx naš MUP pedantno izvještava da je u akciji privremeno oduzeto, među inim: osam USB-stikova, četiri fotoaparata, jedna videokamera i jedan gram (!) marihuane. Uistinu, sjajno policijsko postignuće.
Loretta Lux
Kolateralne žrtve
Iako rezultati policijskih akcija protiv internetske pedofilije uvijek iznova zazivaju pitanje jesu li uložena sredstva i medijsko praćenje razmjerni istinskoj veličini problema, moralna panika traje i dalje. Činjenica da je progon vještica bjesnio punih 250 godina opominje nas da moralna panika, ma koliko iracionalna, može činiti ogromne štete kroz dugo vrijeme. Posljednja vještica spaljena je u Švicarskoj 1782. godine, a posljednji sudski proces protiv vještice u Evropi vođen je 1944. godine protiv vidovnjakinje Helen Duncan, za koju su se vlasti pobojale da bi mogla razotkriti detalje o pripremama za Dan D. Optužena je prema Britanskom zakonu o vještičarenju i provela je u zatvoru devet mjeseci. Taj zakon je ukinut tek 1951. godine.
Jedna od novijih kolateralnih žrtava hajke na foto-pedofiliju u nas bio je i fotograf Milisav Vesović zbog dvadeset godina starih fotografija golišavog dječaka uvrštenih u fundus Muzeja suvremene umjetnosti: policija mu je upala u stan, izvršila premetačinu, zaplijenila računalo i sanduk negativa. U službenom priopćenju državne braniteljice za djecu stoji: "Zabrinjava nas mogućnost da ovakva javna izlaganja (tj. Vesovićevih portreta golog dječaka) mogu biti poticaj odraslima koji su spremni na pedofilska ponašanja."
Evo definicije moralne panike kako ju je dao autor tog izraza, britanski sociolog Stanley Cohen: "Moralna panika je reakcija grupe ljudi temeljena na pogrešnom ili pretjeranom poimanju nekog kulturnog ponašanja ili kulturne grupe, da to ponašanje ili grupa prijete društvenim vrijednostima ili interesima." Moralna panika je nusproizvod kontroverza koje izazivaju rasprave i društvene napetosti, ili o kojima je teško raspravljati jer su tabu za mnoge ljude. Dječja spolnost nedvojbeno je još uvijek tabu za mnoge. Još jednom pročitajte priopćenje državne braniteljice za djecu, pa sami izvedite zaključak.
Iako se u prvi mah čini da kao društvo, ako već nismo na dobitku, a ono bar nismo na gubitku zbog hajke na internetsku i foto-pedofiliju, nije tako. Većina nas ima u svom albumu vlastitu golu fotografiju iz dojenačke ili dječje dobi, obično ležeći na krznu, u pozi koju se, riječima državne braniteljice za djecu, može nazvati "poticajem odraslima koji su spremni na pedofilska ponašanja".
Danas se takve fotografije naprosto – ne rade; u novim albumima nećete ih naći. Nećete ih naći ni na jednom internetskom natjecanju fotografija djece, niti u jednom katalogu dječje odjeće ili proizvoda za djecu, naprosto nigdje. Umjesto njih, same slike vrlo kultiviranih, strogo odjevenih i zakopčanih beba, koje rijetko prikazuju lik niže od ramena; nema ljupko zadignutih suknjica, svilastih oblih guza, marcipanski ružičastih ručica i bedara. Nema! Jer, internetska čudovišta, po jedan na svakih pola milijuna stanovnika – vrebaju pred svojim monitorima "spremni na pedofilska ponašanja".
Autocenzura u svakodnevici poprimila je masovne razmjere, ali nije poštedjela ni umjetnost. Zato, promotrimo malo kakve su fotografije djece danas društveno prihvatljive.
Loretta Lux
Učinak retuširanja
U newyorškoj galeriji Yossi Milo prodaju se dječji fotoportreti njemačke umjetnice Lorette Lux po cijeni od trinaest do dvadeset tisuća dolara. Portreti nastaju sporo, delikatnim retuširanjem Adobe Photoshopom; umjetnica izrađuje samo pet do šest godišnje, svakoga u seriji od dvadeset sedam primjeraka. Učinak retuširanja je nevjerojatno snažan. U bezvremenoj odjeći koju kao da su malo prerasla i bezvremeno jednostavnim ambijentima, djeca na njenim portretima jednako bi mogla pripadati i devetnaestom i dvadeset prvom stoljeću. Većina djece na tim portretima je neprivlačna, čak i ružna; ona koja su skladnih crta nalikuju na lutke, ali koliko je u njima ljupkosti, toliko je i uznemirujuće namještenosti. Tu ne pomaže ni nježna, pastelna paleta.
U izrazima njihovih lica i držanju nema ničega djetinjeg: ni dražesti, ni prisnosti, naivnosti, iskrenosti, otvorenosti, pristupačnosti – zapravo ničega privlačnog. Ta djeca ni na koji način ne saobraćaju s promatračem: očiju malo razmaknutijih nego prirodno, uskih zjenica, pogleda staklenih, hladnih, posve neodređenih, uprtih istovremeno u daljinu i unutra, u sebe: otuđenost, tjeskoba i usamljenost odraslog u dječjem tijelu.
I dok Loretta Lux godišnje trži tek nekoliko slika za velike novce, jedna druga fotografkinja, Australka Anne Geddes, prodala je više od 11 milijuna knjiga i 15 milijuna kalendara sa svojim visoko stiliziranim fotografijama djece. Na prvi pogled, radi se o vrsti prikaza djece dijametralno suprotnoj od onih Lorette Lux. Anne Geddes snima samo vrlo malenu djecu i novorođenčad, no također krajnje stilizirano i idealizirano. I njena dječica su odsutna: usnula su ili gledaju u prazno, bez ikakva dodira s vanjskim svijetom, kao da su još uvijek u maternici. I njihova je odjeća bezvremena: vilinska krilca, cvjetne latice, kostimi kunića i bubica. Ponekad predstavljaju cvjetove ili biljke, pa vire iz šuplje bundeve ili lonca za cvijeće, spavaju u cvjetnoj čaški. Kao i djeca na fotografijama kod Lorette Lux, posve su odvojena od bilo kakvog socijalnog konteksta i svijesti o drugim ljudima, pa čak i od svoje dječje biti: kod Geddes su prikazani kao biljni i životinjski dekor, a kod Lorette Lux su finim digitalnim manipulacijama (neznatno uvećane glave, razmaknute oči i izduljeni udovi) lišena proporcija dječjeg lica i tijela.
Anne Geddes
Zvjezdano okruženje
Iako su dječica Anne Geddes preslatka (za razliku od šarmantno-jezovite djece Lorette Lux), i ona su sama sebi dovoljna, zatvorena u svom svijetu; ne dopiremo do njih, za nas još nema mjesta u njihovoj svijesti jer su nesvjesna i sebe, kao da su još uvijek fetusi. Luxina djeca, pak, otuđena i svjesna sebe kao da su već odrasla, ne puštaju nas k sebi, i jedna i druga zatvorena u svojoj vrsti bezvremenosti.
Postoji još jedna vrsta dječje fotografije koja je veoma srodna visoko stiliziranom i vrlo privlačnom kiču ove dvije fotografkinje, i na kojoj se također zgrću ogromni profiti, a koja pokazuje da su djeca jedan od najpogodnijih medija za prenošenje projekcija odraslih. To su fotografije u tabloidima koje prikazuju zvijezde u obiteljskom okruženju. I tu su djeca lišena svoje dječje, pa i ljudske biti, služeći kao svojevrsna dekoracija, modni aksesoar, kao što su to u svoje vrijeme bile pudlice.
Tako se Angelina Jolie i Brad Pitt fotografiraju sa svojom dječicom izjavljujući da ih žele ukupno desetero (valjda jer je to lijepa, okrugla brojka). Madonna, pak, odlazi u Afriku posvojiti siromašno dijete (k tome dijete koje ima živog oca!) kao da odlazi u supermarket. Ni ona nije zadovoljna s postojećim brojem svoje djece; kad su djeca aksesoari, teško je zadati si mjeru i reći koliko je dovoljno. Pitajte Imeldu Marcos.
Uklanjanjem iz javnosti fotografija poput Vesovićevih, koje prikazuju djecu onakvu kakva zaista jesu, djeca su ukinuta kao javno i opće društveno dobro. Nema više nekažnjenog uživanja u pogledu na tuđe dijete (pokušajte provesti pola sata na dječjem igralištu i ponuditi nekom djetetu bombon!): djeca su potpuno privatizirana. Kao što je američkim vlastima lakše baviti se iskonstruiranom internet-pedofilijom nego stvarnim zlostavljanjem iračke djece, tako je cijelom potrošačkom društvu lakše učiniti ogromnu emocionalnu investiciju u zaziranje i moralnu paniku prema strancima nego se suočiti s teškim problemom zlostavljanja djece unutar obitelji. Zato vrijedi podsjetiti se da je djetinjstvo kao stanje, ili ljudska situacija, zazorno i duboko zbunjujuće za potrošačko društvo.
Loretta Lux
Neugodna istina
Djetinjstvo je jednokratno i neponovljivo; u obećanje mladosti možemo povjerovati, ali ne i u obećanje novog djetinjstva: nema tog marketinškog, kozmetičkog ili kirurškog zahvata koji može lažirati djetinjstvo. Mladost je postala stvar društvenog dogovora, i često je zamagljena njena granica prema mladolikosti - važno je samo izgledati mlađe od svoje biološke dobi. Vjerojatno najtraženija roba današnjice je mladost. Jedini kojima će se obećanje mladosti ispuniti jesu djeca – i to besplatno i bez ikakvog napora. Po tome su djeca svojevrsna anomalija u ekonomiji temeljenoj na potrošnji. Djeca nas podsjećaju i na neugodnu životnu istinu da nema povratka u mladost, te da su izgledati mlado i biti mlad dvije posve različite stvari.
Djeca nas podsjećaju i na Freudovu gorku tvrdnju da nas usrećiti može samo ono što smo željeli u djetinjstvu. A djeca ne žele novac. Djeca žele sigurnost, ljubav, nježnost, slobodu, igru, stvaralaštvo, saznanje, uzbuđenje, poštovanje, divljenje, prihvaćenost... Kad se na djetetovoj ljestvici prioriteta pojavi novac, njegovo je istinsko djetinjstvo završeno.
Konačno, tu je i dječja spolnost. Ona nas podsjeća da spolnost nije osovina našeg bića na koju su tek povješane druge naše sastavnice, već da je privremena, prolazna: budi se sa odrastanjem, uspavljuje sa starenjem. I da se bez seksa može sasvim lijepo i udobno živjeti, a bez ljubavi i od usamljenosti može se umrijeti – ne samo socijalno, već i doslovce, kako u djetinjstvu, tako i u kasnijoj dobi. Seks se može kupiti, a ljubav, nažalost, ne, pa nema nikakve nade da ćemo je u razumnom roku moći naći prerađenu i upakiranu u zgodne kutijice na apotekarskim policama odmah do tableta za erekciju.
I za kraj, riječ-dvije o slici golišave bebe koja, nadam se, neće dovesti Feral u nezgodnu situaciju. Na slici sam ja. Slika mi je draga uspomena na doba kad su sva obećanja budućnosti još bila ostvariva, a za izražavanje osobnosti nije bila potrebna nikakva odjeća, aksesoar niti statusni simbol. Draga mi je i zbog podsjećanja da na ovaj svijet dolazimo bez ičega, na onaj svijet nećemo ponijeti ništa, a između tog dolaska i odlaska najvažnije je ono što ne možemo dobiti za novac.
A tebe će, dragi čitaoče, možda podsjetiti da naša zemlja ima neusporedivo težih i prečih briga od internet-pedofilije.
Loretta Lux
Post je objavljen 14.11.2008. u 00:38 sati.