Pregled posta

Politika kontinuiteta

Iz činjenice da je Barack Obama Afroamerikanac, ne slijedi ama baš ništa

Obećao sam prijateljici da ću pisati o Baracku Obami.
Ne da mi se. Ne da mi se uopće pisati. Ulazim u stranstvujuću fazu.
Vi znadete da je Nemanja ponajprije nastupio kao Mit ili činjenica: mnogi su se pitali je li moguće da je to jedan čovek, od krvi i mesa, i svi su već mislili da je reč o novoj generaciji tlőnista, kakvoj duhovnoj kabali tajnih vladara sveta, koji iz metafizičkoideologijske fantazme izvode i produciraju ceo jedan svet - Vaseljenu, kadli se ubrzo pokazalo da je to blagomirisno stropoštavanje, jer da je reč vaistinu o jednom jedinom čoveku, koji je večan, svečan i lep, pri tome Ktitor Kosmosa i miljenik mladih štićenica, udovica i klikuša, Nemanja, Car vaseljenske posvudi i vanvasionskih zemalja, drugim rečima - reč je o meni.
Nakon toga, Nemanja je imao fazu: Povratak cara. Tu nema što da se doda ni objašnjava. To je tako. Parusija.
Konačno, sledi današnja, najduža faza Podvižništva, strašno složeno i gusto vreme. To vreme ipak ima svoje mene: njine dane i poslove delimo tradicionalno, na ono što je u klasici Vita activa, i ono što je Vita contemplativa; ovo poslednje, stranstvovanje je: skromno ponašanje i umerenost u prohtevima, skrivena mudrost, pouzdana pamet, sakriven život, nevidljiv cilj, nemo razmišljanje, žudnja za mučenjem, podloga bogočežnjivosti, obilje ljubavi, poricanje taštine, dubina ćutanja.
E, trenutno sam tako nujan, stranstvujušć.
Dakle, ne piše mi se mnogo, pa i neću ni o Obami.
Ipak, kad ja nešto kažem, održim reć, pa ću koleginici ispuniti obećanje: objavit ću zabilješke, ono što sam pribilježio u večeri Obamine pobjede, a što mi se nikako ne da cizelirati, doraditi, domišljati, jer ćemo se time ionako baviti po putu: dostajati će ovaj croquis da se kroz vreme pokaže moja profetska nepogrešivost, a s druge strane ne marim da ikome išta objašnjavam. Jednostavno sam u molitvenom tihovanju, i većinu vremena provodim u ogledanju, pred zrcalom, pa me pogled koroz prozor i renesansni makjavelistički emipirizam koliko žalosti, toliko i smara.
Evo tih par redaka o Čika O'bami, tek da održim olako obećanje; dodajem toj skici i domaću varijaciju, ponajprije tekst Predsjednika Mesića, iz kojega je razvidno neraspoloženje spram neoliberalizma - kao da je libaralna demokracija ikada ovdje zaživjela - i diskontinuiteta - kao da je ikakvoga ikada i bilo - te malo prisjećanje na kontinuitet vlasti od konca SFRJ i osamdesetih pa do današnjih dana.
BTW, ovo je hommage i Andrewu Harlanu, koji me je oslovio kao auktora kulturnjačkog bloga, što je interna, radijska šala:



Živim u civilizaciji rasista: Svi oko mene misle da je Barack Obama good guy: dobar, jer je crnac, u smislu: mislim, dakle jesam. Nevjerojatno! Kakve je moralne kakvoće Barack Obama, ili kakav će biti državnik, ili kako će vladati, dakle o Barackau Obami u političkom i moralnom smislu suditi na osnovi boje kože, zaista je nečuveno; to uistinu nema nikakve veze s time koje je boje kože Barack Obama. O Baracku Obami ne možemo nažalost zaključiti ama baš ništa iz činjenice da nije bijelac, kao ni iz činjenice da je kao crnac izabran za predsjednika SAD-a!

Eventualno bi se moglo zaključiti iz te činjenice ponešto o SAD-u, o tamošnjem društvu, o građanima SAD, ali, teško da bi itko na ovome svijetu zaključio da su žitelji SAD bolji ili lošiji od građana bilo koje druge države; ili ipak jesu? Zašto? Zato jer su izabrali crnca za predsjednika? Dajte, molim vas…Kakav je to idiotski argument! K tome, kao da izbor predsjednika SAD ima ikakve veze s demokracijom! Pa to je preozbiljna stvar da bi se prepustila demosu! Vidite što su u stanju učiniti kad im se samo malo pusti na volju: pruži im čovjek mogućnost, kao u filmovima katastrofe kad planeti prijeti sudar s gigantskim meteorom, da predsjednik bude crnac ili žena, i oni to odmah shvate zdravo za gotovo, pa jedno od to dvoje i izaberu: Žižek bi rekao da je riječ o zametku paranoje, što i nije sasvim promašena ideja. Dapače, daš im prst, oni zgrabe ruku: nije im bila dovoljna žena, moralo se ići radikalno, sve do prvog crnog lidera u povijesti SAD. To najbolje pokazuje što bi ljudi učinili kad ne bi bilo pametnog socijalnog inženjeringa i društvenog planiranja, kakvo je bilo ovogodišnje: spin je izveden tako mudro da se vjerojatno i Bush tome smije na godišnjoj konvenciji Skull & Bones, stari boneman i jokester, taj Bush.

Stoga zaista nema niti jednog jedinog razloga na ovome svijetu iz činjenice da je u SAD crnac konačno postao predsjednikom zaključivati bilo što o njegovoj političkoj agendi, njegovom habitusu, njegovom državničkom umijeću, itd.itd., ne daj Bože o mesijanskom poslanju Baracka Obame koji bi samim time što je crni predsjednik SAD-a trebao utjecati ni manje ni više nego na povijest čovječanstva.

Barack Obama: jamstvo promjene! Upravo je u tome farsa ovih izbora – Barack Obama upravo stoga jer se promjena već desila: crnac je postao predsjednik, ta kud ćete veću promjenu – neće donijeti nikakvu dodatnu promjenu u politici SAD-a. To je, konačno, i bio cilj ovih izbora: učiniti sve da se ništa ne promjeni, kao i obično! Interpasivnost, o tome se dai.

Budući da je potreba za promjenom bila intenzivna, onda je na tu potrebu odgovoreno drastičnom ponudom: predsjednik je mogao biti ili crnac, ili je to mogla postati žena, a u oba slučaja, promjena je istom vidljiva, i eo ipso povijesna: prvi puta u povijesti SAD predsjednik/lider je crnac/žena. Republikanci nisu imali šanse, pa su kandidirali čovjeka koji ionako ne bi živ dočekao kraj mandata: McCain boluje od melanoma, naime. Ne bi li se zamaskirala politika kontinuiteta, bilo je neophodno stvoriti privid radikalnog diskontinuiteta – to je i učinjeno izborom kandidata koji je tamne puti/žena. Sam taj presedan stvara privid diskontinuiteta, no, riječ je o „politički nekorektnom“ tumačenju: predsjednik je osoba, a ne žena ni crnac, i to što je predsjednik Afroamerikanac, ne jamči ama baš ništa u pogledu buduće politike Baracka Obame.



Dapače, zainteresiramo li se za Baracka Obamu kao osobu, mimo naših rasnih predrasuda, doći ćemo vrlo brzo do spoznaje da je Obama posljednja osoba koja bi mogla jamčiti bilo kakvu promjenu:

• Obama, kao Afroamerikanac, outsider, pripadnik je američkog establishmenta, što sugerira samo jedno: kao outsider, Obama se morao vladati papskije od Pape, ne bi li pripadao tom establishmentu, ergo, za očekivati je vrlo opreznu, da ne kažemo konzervativnu osobu.

• protege je „ljudi kontinuiteta“: Obama je izbor Brzezinskog i kandidat Sorosa, i već letimičan uvid u genezu Obamina političkog uspjeha, u porijeklo financija i donacija u njegovoj kampanji, u kronologiju uspona Baracka Obame kao demokratskog kandidata, otkriva najstrožu zadanost gabarita njegove buduće politike.

• Budući da je već ionako u potpunosti ispunio očekivanja ne samo većine, nego doslovno svih Amerikanaca, koji su, glasajući za prvog crnog predsjednika u povijesti, aklamirali za veličinu vlastite nacije i vitalnost američkog sna o demokraciji i snazi ideje liberalnog, in summa: koji su glasovali za idealiziranu predstavu o samima sebi u trenutku najveće ekonomske krize od tridesetih naovamo, tj. u trenutku urušavanja ne samo sna, nego same stvarnosti kao podmeta toga sna, Obama sada može mirno do kraja mandata zagovarati sve desne vrijednosti koje će liberali, demokrati i ini ionako interpretirati bilo kao povijesni imperativ i nalog trenutka, bilo kao dubinsku logiku obnove: diciplina, koju će Obama zacijelo tražiti i zagovarati, ionako je već rehabilitirana u radovima i na engleskom jeziku čitljive ljevice, u liku Slavoja Žižeka. Drugim riječima, ne samo dakle da će Obama moći računati na podatnost svojih građana u adaptiranju na sustav vrijednosti koji bi doktrinarno odudarao od tradicionalnih shvaćanja ljevice, nego će ta ljevica upregnuti najbolje svoje intelektualne snage u teorijskom fundiranju tih vrijednosti i u lijevom spektru – ako ništa drugo, doskočit će se dijalektičkomaterijalističkim naukom o povijesnoj neminovnosti revolucionarnog nasilja, ili će se izvoditi paradoksalni zaključci o rehabilitaciji nasilja budući da je ono ionako vazda prisutno.

• Obama tako ni na koji način neće odustati od Ukrajine u NATO-u, ili Turske u UN, jer to je prošloga kolovoza Brzezinski objašnjavao čak i Hrvatima u Hrvatskoj. Obama jednako tako neće zanemariti niti mogućnost intervencije u Pakistanu, budu li okolnosti to nalagale. Obama naime ne može razmišljati izvan matrice softwarea koji mu je na raspolaganju, a taj alat svijet može interpretirati jedino i isključivo u alternativi dominacije ili lidershipa jedine svjetske velesile, kako SAD vidi Brzezinski. Naime, zar itko vjeruje da će Obama dizajnirati New World Order po mjeri želje Stjepana Mesića, predsjednika RH, koji sasvim dobrohotno, iskreno i idealistički zahtjeva svijet u kojem gospodarska kriza jedne zemlje, ma bila ona i SAD, neće neminovno u propast gurati privrede malih, udaljenih zemalja, kao što je ova kojoj je Stipe predsjednik!? Jasno da će lepet krila na Wall Streetu i nadalje izazvati tsunami na lijepom plavom Jadranu, budući da je globalizacija name of the game kojoj je Barack Obama playmaker. Drukčije ne može biti,

• ...baš kao što ne može biti ni to da deseci milijuna Obaminih sunarodnjaka strahuju od gubitka svojih domova samo zato jer par prijatelja Barackova sponzora, mecene i mentora Sorosa ekonomiju vide kao playground hedge-fondova koji trguju do te mjere visokospekulativnim robama da im algoritme tržišne utakmice već odavno izrađuju profesor doktori MIT-a. Obama tu ne može ama baš ništa: on je ionako samo PR upravo tih sila, i nelogično je i neprirodno očekivati da bi prvi čovjek SAD-a išta učinio protiv domicilne ili svjetske oligarhije. Ta, što bi i mogao? Kao što dosadašnji tijek krize demonstrira – zanimljivo da kriza ima svoj time-out, tj. da je posve pod kontrolom Oligarha: u trenutku izbora, ovih dana, i kriza uzima predah – predsjednik SAD, bio on Bush ili Obama, konvencionalno može reagirati jedino post-festum, a i to bez ikakvog jamstva u povoljan ishod intervencije, jer, unatoč velikom veselju Slavoja Žižeka koji je iznova otkrio političku ekonomiju čak i u, zamislite, sanaciji privatnih banaka SAD-a, suveren ipak ne može proglasiti izvanredno ekonomsko stanje, ili takvo stanje u kojem bi, kao suveren, intervenirao izravno na tržištu – Tito je možda inzistirao na pokretu nesvrstanih iz ekonomskih, a ne prvenstveno političkih razloga (izbjegao je time dolar), no Obama jest crnac, ali nije nesvrstan, barem ne još, i u tom je pogledu Obama manje moćan od Greenspana: ovaj je barem sam pogriješio, a Obama ne može ni to, a kamoli da sam išta popravi. Uostalom, logiku kapitala Obama ionako ne razumije: zašto je Soroš devedesetih kupovao milijune kvadratnih kilometara argentinske pampe, morao mu je objašnjavati on sam, jer Obama nema znanja koja bi mu omogućila da to samostalno shvati. Nije to ništa sramotno: ne razumije to ni moj susjed, kardiokirurg, a svakodnevno spašava živote!

• Nevjerojatno je kako se ne želi razumjeti fenomen kojime se svaki idiot ove zemlje bavi: iako će dostajati raspitivanje i kod američkih studenata u Hrvatskoj, koji su to na HRT-u ionako već objasnili, domaći će tumači, za potrebe svojih srpskohrvatskih fantazija, zanemariti upravo to presudno objašnjenje fascinacije mlade Amerike Barakom Obamom:

It is just two years since he was elected to the Senate and burst on to the national scene with a hugely acclaimed speech at the 2004 Democratic presidential convention that transcended the issue of race. “There’s not a black America and white America and Latino America and Asian America; there’s the United States of America,” he said.



Naravno, ovo nekak’ ne paše u teoriju, to transcendiranje rasnog pitanja, dapače njegovo suspendiranje nacionalnim, jer Obama jasno kaže: ne postoje crna i bijela Amerika, postoji jedinstvena, ujedinjena Amerika, a ta je Amerika velika nacija, najveća na svijetu, kako je u prvim rečenicama slavljeničkog govora odmah podsjetio budući predsjenik SAD-a, no, velim, to hrvatskim hermeneutičarima nekako razbija ovaj black&white provizorij: Kad će već jednom Srbin postati predsjednik Hrvatske?

Uostalom, kao da je to pitanje?

Sve kad bi Obamin izbor imao nekog većeg značaja, i opet se ne bi nimalo ticao hrvatskih prilika, a ako nekom nesrećom i bi, onda bi se svi oni koji vape za prvim Srbinom predsjednikom Hrvatske od čuda zanijemili: jer, u ovoj su zemlji od 1918. “crnci” bili Hrvati, koliko je Hrvatima poznato, a kako su njome i nakon 1990. nastavili vladati oni koji su Hrvatsku shvatili kao Nojinu arku tranzicije, pitanje je zapravo kada će Hrvatskom vladati Hrvat, a ne Srbin, ako baš želimo stvar kontekstualizirati i prevoditi na serbokaotische schprahe. Koji Hrvat i kakav? Dobro se mi razumijemo: onaj Hrvat na kojega misli svaki Hrvat kad kaže Hrvat, i onaj Hrvat na kojega misli svaki Srbin kad kaže Hrvat. Je li to dostatno objašnjenje ili da još nijansiram?

Što se tiče Obame, on Hrvatima i Srbima šalje ohrabrujuću poruku: vjerujte u nacionalno! Ne sramite se nacionalnoga! Evo, vidite kako smo mi, Amerikanci, velika nacija, koja nadvladava sve rasne razlike upravo u veličini svoje nacionalosti! Zato je i spominjemo tako otvoreno, kao što je Barack spominje u prvoj svojoj rečenici izgovorenoj po proglašenju pobjede. Umjesto toga, Hrvatima i Srbima sustavno se otima samopouzdanje, i volja za život, neprestano kritizira i ne dopušta im se da nešto znače, a sve se njihov smatra lošim, samo zato jer su rasturili, i opet složno, uglavnom sami, mrsku Jugoslaviju! Pa stvarno nevjerojatno.

Na kraju, da vas podsjetim na omanji tekst koji sam kadikad, još 28.06.2008., objavio na Vasljeni:

Hrvatska ne treba čovjeka promjena

Autor Stjepan Mesić, predsjednik RH

Prihvatio sam molbu Večernjega lista da ocrtam profil poželjnoga budućeg predsjednika Republike Hrvatske, mada znam da će neki to biti spremni ocijeniti kao pokušaj određivanja mojega nasljednika. Ništa dalje od toga! Novoga će predsjednika Republike izabrati građani, što je njihovo pravo i privilegij, a tako bi trebalo i ostati.
Kome ću dati svoj glas kao građanin, to je samo moja stvar. Međutim, kao aktualni predsjednik osjećam i znam da mi je dužnost učiniti sve što mogu, strogo se pridržavajući standarda demokratskoga ustroja, kako bi predsjednik koji će doći nakon mene ne samo nastavio osnovne pravce moje politike nego se i pokazao doraslim izazovima novoga vremena.
Zato ispisujem ove retke. Ja sam bio u punome smislu riječi tranzicijski predsjednik – moji su mandati bili prijelaz iz autoritarne Tuđmanove vladavine u funkcionirajuću demokraciju – sa svim njezinim nedostacima. Sada nam treba predsjednik koji će nastaviti utabanom stazom demokracije, dakle – predsjednik kontinuiteta. Treba nam čovjek koji neće sumnjati u potrebu demokratskoga uređenja, ali koji će imati i pameti, i snage, i hrabrosti da dovodeći u pitanje danas prevladavajući model demokracije pridonosi njegovoj evoluciji.
I pragmatičan i principijelan

Treba nam čovjek koji će se u ime države kojoj je na čelu znati suprotstaviti svakom pokušaju nametanja silom bilo kojega modela društvenoga uređenja bilo kome. Poštujući i promičući određene univerzalne vrijednosti, poput ljudskih prava, ja ne zaboravljam i ne zanemarujem, a to neće smjeti ni moj nasljednik, činjenicu da svaki narod, sredina i regija imaju svoju specifičnu povijest, kulturu, tradiciju, običaje i mentalitet. Volio bih da toga bogatstva različitosti, kao i činjenice da različitost jest bogatstvo, bude svjestan i budući predsjednik.
U svoja dva mandata otvorio sam vrata regionalnoj suradnji i dosljedno radio, usprkos otporima, na normaliziranju naših odnosa sa susjedima, uključujući i one s kojima smo (mada to nikada formalno nije bilo proglašeno) bili u ratu. I budući predsjednik Republike bezuvjetno mora polaziti od činjenice regionalne pripadnosti naše zemlje. Mi bez naših susjeda ne možemo (kao ni oni bez nas, pa ni oni koji to javno nikada ne bi priznali). Jedan je od primarnih zadataka budućega predsjednika – da nastavi građenje mostova suradnje u regiji i normaliziranje i izgrađivanje odnosa između svih zemalja regije. Tome alternative nema.

Još jednom: trebamo predsjednika kontinuiteta. No, budući predsjednik mora također shvatiti kako interes Hrvatske nije zadovoljen onoga trenutka kad mi budemo primljeni u Europsku uniju – što će svakako biti u njegovome mandatu. Naš će interes biti potpuno zadovoljen tek kad sve zemlje regije nađu svoje mjesto u Uniji. Toj ipak vanjskopolitičkoj temi dodat ću još nešto.
Siguran sam da Hrvatska svoje vanjskopolitičke ciljeve ne može zadovoljiti (samo) ulaskom u Europsku uniju i NATO. Europa jest naš prioritet, ali svijet ne prestaje na granicama Europe, pa ni u Sjedinjenim Državama. U gospodarskim odnosima sa zemljama tzv. Trećeg svijeta mi možemo ostvariti značajne pomake – ne ponašajući se prema njima u tradiciji kolonizatora, ali pazeći istodobno da ostvarimo svoje interese.
Spremnost na suradnju s Trećim svijetom, sposobnost da shvati zašto je ona za nas dobra i korisna, trebao bi demonstrirati i budući predsjednik. Hrvatska je mala zemlja, ali i ona može dati svoj doprinos mijenjanju svijeta u kojem živimo kroz suradnju sa što većim brojem država, tražeći i nalazeći saveznike ne samo u neposrednom ili bližem okruženju nego posvuda gdje se mogu naći istomišljenici, spremni na zajedničke akcije, pa i na podjelu rizika što ih takve akcije mogu donijeti. Kao natuknicu dodajem: Ujedinjeni narodi!
Osobito značajnim smatram da budući predsjednik bude netko tko će u isto vrijeme biti i pragmatičan i principijelan. Pragmatičnost je potrebna u dnevnoj politici, ali u strategijskim potezima – ako se odrekne načela – mala zemlja je sama sebe pretvorila u potencijalnog satelita. Republika Hrvatska to ne smije postati! Mi se ni u euroatlantskim integracijama ne smijemo odreći toga da čvrsto zastupamo naša stajališta, da se snagom argumenata, bez savijanja kičme, za njih borimo i da u toj borbi tražimo saveznike.
No, kad odluka bude donesena, provest ćemo ono što je zaključeno, jer – i to znači biti principijelan. Zbog borbe za načela i njihovo poštovanje, imali smo i povremenih padova u odnosima s nekim zemljama, pa i velikima, no trajnih negativnih posljedica nije bilo. Rekao bih čak da su nas zbog takvih naših stajališta i dodatno uvažavali. Očekujem od budućega predsjednika da ustraje na takvome kursu.
Hrvatska treba postojanog predsjednika. A nadasve treba predsjednika koji se snalazi u novom vremenu, predsjednika koji nije ni zarobljenik prošlosti, ni zaljubljenik u futurističke koncepte bez osnove. Idemo u susret uzburkanim vremenima, kada se u globaliziranome svijetu nazire kraj neoliberalnoga modela, mada se to još ne želi priznati i mada je nemoguće reći što će doći nakon njega. Trebamo, dakle, modernoga čovjeka koji ima kopču i s onim što je prethodilo, čovjeka novoga vremena koji čvrsto stoji s obje noge na zemlji i koji zna i nije zaboravio ono što je bilo.
I to me dovodi do teme: suočavanje s istinom o prošlosti. Tu od budućega predsjednika očekujem najtvrđe stajalište. Očekujem da neće praviti nikakve kompromise. Konkretno: ne želim na mjestu predsjednika Republike Hrvatske vidjeti nikoga tko bi se ustezao prihvatiti činjenicu da današnja Hrvatska počiva na temeljima antifašizma, tko bi bio sklon ustupcima povijesnim revizionistima, ili bi tolerirao prodore fašističke, odnosno neofašističke ideologije – pogotovo među mladima.
To je pitanje na kojemu pada ili opstaje demokracija u Hrvatskoj, pitanje na kojemu se određuje naš status u svijetu. Za budućnost ove zemlje to je, uz uspješnost borbe protiv organiziranoga kriminala, pitanje svih pitanja. Jer, bez zdravih temelja nećemo sagraditi ni čvrstu i stabilnu zgradu, a ako se budemo izdvajali od drugih, ti drugi će nas odbaciti, gurnuti u izolaciju.
Izolacija je, pak, plodno tlo ne samo za kriminal svake vrste nego i za gušenje demokracije, pogotovo ako se u izolaciju uleti u uvjetima pogoršanih gospodarskih prilika. To budući predsjednik ne smije dopustiti! U tome kontekstu tražim i jasno stajalište prema razdoblju u kojemu je Hrvatska bila dio jugoslavenske federacije pod vlašću stranke koja se nazivala komunističkom.
Nema razloga za demoniziranje svega što se događalo u tome razdoblju, baš kao što nema razloga ni apologetski prihvaćati sve što se događalo u prvim godinama hrvatske samostalnosti. Privrženost domovini dokazuje se samo i jedino radom i rezultatima toga rada, a ne velikim, ali praznim riječima.
Borac protiv letargije

I za kraj: očekujem da budući predsjednik poduzme dodatne napore kako bi mobilizirao javnost za koju ocjenjujem da je dijelom zapala u stanje letargije, mireći se sa svime što se događa. Javnost je najbolji i najpouzdaniji saveznik predsjednika.
Želim, napokon, predsjednika koji će u svakome trenutku svojega mandata biti svjestan činjenice da je on jedini državni dužnosnik kojega građani neposredno biraju i da odgovara njima i samo njima. I svojoj savjesti.



Politika kontinuiteta i budući predsjednik Hrvatske

"Jutarnji list", 03-08-2008, 1:25

Nije to nimalo čudno: crveni i crni izraz su totalitarnih ideologija XX.stoljeća, a te su s onu stranu liberalne demokracije. Da objasnimo odmah što liberalna demokracija ovdje znači: tu se ne implicira, dakle, da vlada u takvoj demokraciji nužno sljedi političku ideologiju liberalizma, nego je liberalizam u toj sintagmi puka referenca na činjenicu da liberalna demokracija jamči ustavnu zaštitu individualnih, pojedinačnih prava spram moći države i samovolje vlasti. On pak što građane štiti od narušavanja njihovih ljudskih i građanskih prava, vladavina je zakona! Liberalna demokracija dakle počiva na onome što se naziva rule of law, i, da se vratimo na početak, stoga nije nimalo čudno da u Hrvatskoj - u kojoj takav oblik političke vlasti nikako ne uzima maha ni korijena, bivajući sabotiran dinamikom odnosa crvenih i crnih, tj. farsom demokracije - država nikako ne postaje pravnom državom, vladavina prava nikako da zaživi, a načelo se zakonitosti ne restituira! Režim ustanovljen na parodiji demokracije, režim oslonjen na recidive totalitarne svijesti i ideologija, u očajničkoj volji da perpetuira svoju vlast, ne može dopustiti uspostavu onoga za što i sam aklamiraš u prošlom tekstu, liberalnu parlamentarnu demokraciju svojstvenu zemljama zapadnog uljudbenog kruga, jer bi u takvom režimu i crveni i crni podjednako morali odgovarati pred Zakonom: htjeli-ne htjeli, prva je posljedica uvođenja liberalnodemokratskih uzusa u ove krajeve - lustracija! Jer, u građanskom svijetu (koji nije građanski tek pukom pripadnošću građanina socijalnom sloju, nego se građanin postaje osviještenom socijalnom pozicijom koja na temelju jasnih građanskih vrijednosti aktivno suoblikuje društveni život u njegovu moralu, pravu i politici) presudna je upravo ta beskonačna vrijednost Zakona. Nitko nije iznad Zakona, to je temeljna premisa toga svijeta. U svijetu u kojem živimo, mikro-svijetu Hrvatske, sve je upravo obratno: ovdje je bezakonje konstitutivno, jer uvažavanje Zakona znači delegitimiranje cijele jedne političke oligarhije: one koja je devedesetih preuzela vodstvo zemlje i povijesih procesa u njoj, shvativši neminovnost tranzicijskih promjena na istoku Europe i svu opasnost koju po njih te promijene nose, shvativši, in ultima linea, Hrvatsku kao Noinu arku općeg potopa socijalističkog projekta! Da bi preživjeli te promijene, razni klandestini doušnici, konspirateri, kriminalci, marginalni špiclovi, policajci svih vrsta i stupnja javnosti svoje službe, ugurali su se u povijesni vlak Tranzicije, i do dana današnjega vladaju situacijom: konačno, izbori za predsjednika bit će posve u znaku očajničke borbe da se taj posljednji mandat provede u interpasivnosti, u borbi da se sve učini kako se ništa ne bi promijenilo, jer tih je pet godina vjerojatno dovoljno da njihova generacija dobrano biološki siđe sa scene izbjegavši bilo kakvu povijesnu i sudsku odgovornost! Zato ovdje načelno nema govora o Zakonu: ta, kako Petrač ne bi bio Bagićev pajdaš, a Bagić Mesićev savjetnik, (dakle: kako ne bi zločin sezao do državnoga vrha) kad je bezakonje i dublje od toga, kad je fundamentalno - ta, kao da predsjednik države može postati netko tko ne pripada "Intelektualnom kružoku Steve Krajačića", tj. netko tko je delegiran od te kabale. BTW, to je razlog vjerovanju da će Nadan Vidošević postati sljedeći predsjednik RH: kontinuitet valja zajamčiti, a Nadana je u Splitu instalirao devedesetih Joža M., stanoviti neuništivi Nestor svih lutkara ovoga Teatra sjena imena hrvatska politika. Na koncu konca, to je i razlog zašto se uvijek priča samo o Hercegovcima kao Zlu: kao biva, samo su oni Lopovi, zlo je izvanjšteno, dobro je i teritorijalno homogenizirano, nacija je spašena, jer kriminalci su bili samo Šušak, Kutle i Tuta, jasna hercegovačka linije! Osim što svjedoči o ideološkom karakteru ove tvoje analize, ta je objekcija stubokom lažna: što je naime s onim većim lopovlucima, onima koje nisu izveli Hercegovci, ako je taj klan ikada u tom obliku i razmjeru i postojao (nabroji nam 5 hercegovačkih tajkuna devedesetih, veličine Todorića ili Rajića....)!? Tko je recimo izveo sljedeća djela:

1. Promjena dinara u marke
2. Krađa donacija iseljeništva
3. Financijski inženjering 1992.
4. Privatizacijska pljačka društvenog vlasništva
5. Slom hrvatskih banaka
6. Stečajevi u drugoj polovici devedesetih i kasnije, stvaranje portfelja lukrativnih zemljišta
7. Burzovne prošlogodišnje manipulacije

Dakle, tko je krivac za taj kriminal, koji se provodi od 1990. naovamo neometano, kontinuirano, bez prestanka, inovativno i bez ikakvih sankcija?
Čemu dezavuirati osnovnu tezu, koja je posve točna, ovim partikularnim interesom vlasnika - ta, nabrojao si uglavnom vaše osobne konkurente i protivnike!? Time i ti padaš u opću anomiju: nema pravednosti čak ni u optužbama za kriminal, naime! Jer, ispada da jedni smiju krasti, drugi ne, ovisi o tome jesu li naši li nisu! A to nema veze s Pravdom. Ona, kao što znaš, ne diskriminira: ona ima povez preko očiju! Ti ipak škiljiš: lopovi su Šušak, Kutle, Tuta, ali nisu šverceri vlastitih cigareta, špekulanti zemljištem u Zagrebu i po obali, i slični dobri ljudi koji se samo bave unosnim businessom, zar ne? Eto gdje počinje bezakonje: u našoj pristranosti, u našoj osobnoj zainteresiranosti.

Evo jedog teksta koji dobro ilustrira i drugu dugu tradiciju pljačkanja u Hrvatskoj - čudno kako o njima nitko nikada nije napisao niti slova!

"Najvećim djelom postupak pljačke državnog i društvenog kapitala izvršen je inflacijsko-financijskom operacijom pranja novca koji je, knjigovodstveno promatrano, potpuno legalan, a po pravilima znanosti o dobrom gospodarenju predstavlja čisti zločin.

Prvu fazu ovog zločina počinili su državni službenici te direktori državnih i društvenih poduzeća u periodu od 1987. do 1994, kad se raspadala jedna država i stvarala nova. Pouzdanici komunističkog sustava, koji su se u trenutku raspada Jugoslavije našli na ključnim položajima, odlučili su postati novi poduzetnici i to novcem iz partijskih, sindikalnih, mirovinskih i zdravstvenih fondova, mnogobrojnih SIZ-ova te likvidnih državnih poduzeća.
Postupak je išao na sljedeći način: dinari su polagani na račune banaka uz minimalne kamate, bez devizne klauzule, što je bilo vrlo neracionalno u uvjetima visoke inflacije od 1987. godine do 1994, kada je novac sve brže gubio na vrijednosti. Taj novac su banke pod istim uvjetima, dogovorno, posuđivale odabranim privatnim poduzećima, štedionicama i štedno-kreditnim zadrugama. Ovi su ga dalje posuđivali odabranim državnim poduzećima po vrlo visokim kamatama uz deviznu klauzulu. Mjesečna kamata je bila veća nego godišnja kamata koju su oni morali plaćati. Na taj način, zahvaljujući visokim kamatama i tečajnim razlikama, udvostručavali su zaradu svakih nekoliko mjeseci. Ostvarenu zaradu od više desetaka milijardi dolara prebacivali su u odabrane male austrijske banke pod nadzorom britanskih obavještajnih službi. Ovi su im omogućili stjecanje suvlasništva u tim bankama, čime su ih interesno vezali za sebe. Kako se zarada ostvarena u Hrvatskoj slijevala u ove banke, one su počele vrlo brzo rasti te kupovati poduzeća i banke u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, a poslije rata u Hrvatskoj i BiH, čime je stvorena znatna financijska i obavještajna moć na ovim prostorima. Ključna pretpostavka za realizaciju ovog projekta su štedionice, štedno-kreditne zadruge i poduzeća za financijski inženjering koja su osnovana po savjetu stručnjaka iz zagrebačkog Ekonomskog Instituta 1990. godine, uz dogovor sa sindikatima, direktorima fondova, banaka i velikih državnih poduzeća. (Na nižim razinama vlasti pojedini općinski, gradski i županijski lideri iz raznih stranaka također su sudjelovali u ovom poslu. Kako bi imali što više novca za stavljanje na privatne banke nastojali su što kasnije platiti račune za svoje obaveze, te su im njihovi privatni računi u tim istim bankama svaki mjesec bili to bogatiji.) Ove su štedno-kreditne institucije bile pod nadzorom banaka, ali banke nisu odgovarale za njihov rad. HNB nikada nije željela ući u kontrolu tih štedionica, pa su mogle raditi što su htjele. Mnogi suci i tužitelji također su imali uloge u ovim štedionicama na koje su dobivali vrlo visoke kamate, a prije raspada sustava štedionica na vrijeme su dobili signal za povlačenje glavnica i kamata, te su zbog toga i osobno bili zainteresirani da istina ne izađe na vidjelo. Uloga štedionica je bila nezamjenjiva u pretvaranju zarada ostvarenih manipulacijom žiralnog novca u devize. Naime, devize u bivšoj državi prisvajala je Narodna banka Jugoslavije, a hrvatske banke nisu imale devize za prebacivanje u inozemstvo. Devize su imali samo građani kod kuće ili u inozemstvu. Uz pomoć obećanja o visokim kamatama te devize su prikupljane u štedionice i štedno-kreditne zadruge koje su ih polagale na tajne izdvojene račune u bankama. Pojedinci iz projugoslavenske frakcije HDZ-a su ih kupovali zaradama ostvarenim manipulacijom državnim i fondovskim sredstvima te su ih prebacivali u inozemstvo na svoje privatne račune. Manji dio ovih deviznih transakcija upotrebljen je za nabavku oružja samo kako bi mogli osigurati izvođenje projekta i zaštititi ga od policijske kontrole. Kada je sve većim kamatama većina deviza iz čarapa uvučena u bankarski sustav, sustav štedionica se raspao jer piramidalni financijski sustavi mogu opstati samo dok rastu. Tada je HNB odlučila koncem 1993. restriktivnom monetarnom politikom napokon suzbiti inflaciju i onemogućiti takav način legalne pljačke. Vlasnici propalih štedionica su pobjegli s preostalim novcem, a organizatori čitavog posla su se pobrinuli za pravno otezanje postupaka protiv njih dok problem pravno ne zastari.

Kako bi se ovaj inflacijsko-financijski postupak legalne pljačke mogao nesmetano odvijati, dopušteno je sitno mešetarenje i običnim građanima. Mnogi su dobivali male kredite u dinarima koje su nakon nekoliko rata mogli bez problema vratiti obezvrijeđenim iznosima. Mnogi su unovčavali čekove i dinare pretvarali u devize. Čekovi su stizali na naplatu za nekoliko mjeseci, kada su oni dio kupljenih deviza prodavali i vraćali bankama dug, a dio deviza im je ostajao kao zarada. Mnogi su kupovali robu na početku godine, a plaćali na kraju godine, kada je novac bio višestruko obezvrijeđen. Parola među ovim sitnim špekulantima, koji su zarađivali od nekoliko stotina do nekoliko tisuća DEM, bila je »snađi se«. Istovremeno, među krupnim špekulantima koji su, obrćući državni i tzv. društveni novac, zarađivali više stotina milijuna DEM, kružila je parola »u mutnom se najbolje lovi«.

Postupak preuzimanja, financijskim operacijama uništenih nelikvidnih poduzeća započele su najprije banke, koje su počele odobravati kredite s vrlo visokim kamatama, desetak posto mjesečno iznad stope inflacije, znajući kako poduzeća to neće moći vratiti. Neka društvena poduzeća su čak pod političkim pritiskom morala prihvatiti otplate revaloriziranih, a davno otplaćenih kredita. Kada je došlo vrijeme naplate, banke su kredite zamijenile za dionice i udjele, čime su postale vlasnici najvećeg dijela privrede. Tada su te dionice i udjele po dogovorenoj cijeni prodavale najčešće bivšim komunističkim direktorima i članovima svojih uprava. uz pomoć menađerskih kredita, znajući kako ti krediti nikada neće biti vraćeni u realnom iznosu. Pojedini direktori su dobijali milijarde dinara kredita i njime su kupovali milijune njemačkih maraka. Zahvaljujući visokoj inflaciji i devalvaciji poslije godinu-dvije 10% maraka bi prodali i vratili cjelokupni kredit, a milijuni maraka bi im ostajali kao zarada, koju su mogli trošiti za kupovinu dionica i u zemlji, a i u inozemstvu. Na taj način izvršena je posredna privatizacija društvenih poduzeća odabranim osobama.

Vrlo profitabilno bilo je i poslovanje s fondom robnih rezervi, po sustavu: fond fiktivno kupi neku robu i plati je, ali je ne preuzme. Kad se približi rok trajanja roba se fiktivno proda bivšem dobavljaču po staroj nabavnoj cijeni koja je u međuvremenu, na tržištu daleko veća, zbog visoke inflacije. U realnosti, taj dobavljač je u međuvremenu robu prodao na crno po daleko većoj cijeni zbog stalnog rasta cijena, a zaradu su dijelili dobavljač i ljudi iz fonda robnih rezervi. Odmah nakon prodaje starih zaliha, zbog zanavljanja, kupovina bi se ponovila na isti način. Bilo je slučajeva da su silosi za žito bili prazni, a na vrhu bi se postavile daske na kojima bi se nalazio tanki sloj žita, kako bi se prevarili državni inspektori.

Svi naši političari i bolje informirani novinari vrlo dobro znaju tko je isplanirao, organizirao i proveo proces pretakanja vlasništva iz državne(društvene) blagajne u privatne đepove. Ali istinu ne žele govoriti, pošto bi morali otkriti vlastite gospodare(financijere) iz sjene. Puno je lakše pljuvati po Tuđmanu koji o eknomiji ništa nije znao i koje je brinuo samo o tome kako stvoriti državu. A glavni igrači bi se mogli otkriti vrlo jednostavno, dovoljno bi bilo promjeniti zakon o bankarskoj tajni. Tada bi guverner morao otkriti korisnike menađerskih kredita.

A tko je sve u igri može se naslutiti i bez toga. dovoljno je analizirati pisanje medija u pojedinim fazama privatizacije.

1990, 91, 92. glavni gospodarski junaci su bili financijski inženjeri koje su mediji opisivali kao čudotvorce koji će nas spasiti iz gliba komunizma. Kad su svoju ulogu obavili o njima su počeli pisati kao o kriminalcima (iako ih nisu imenovali, sim nekoliko sitnih igrača), a počeli su hvaliti privatne kupce poduzeća kao nove genijalce. Kad su i ti novi genijalci pokazali što znaju postali su prljavi tajkuni, pa su mediji počeli zagovarati prodaju banaka strancima. A budalasti čitaoci gutaju priče režirane iz uvijek iste centrale i ne pada im napamet pročitati novine od prije desetak godina, samo da se malo prisjete što su im kontrolori ljudskih duša sugerirali tada, i što im sugeriraju sada."




Post je objavljen 21.11.2008. u 06:16 sati.