NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Antun Vujić: Nula i lula (nastavak na Ništavilo i lula)

Slaven Letica, Kuljišev suvoditelj iz poznatih novinarsko-istraživačkih survivora, tada i sam zastupnik, tražio je da se za mene formira saborsko povjerenstvo zbog izrečenih prijetnji tom uglednom novinaru (Kuljišu) te da se ocijeni moja podobnost za daljnje obavljanje saborske dužnosti. To je Letica i u pismenoj formi predao predsjedniku Sabora, ali mu je Šeks papir vratio s primjedbom da ga ne može primiti jer nema rupu po sredini - i što sad da s tim radi.

Kad ne bi bilo Denisa Kuljiša manje bi znali o Vjeranu Zuppi. Kuljiš se svako toliko potrudi da nam približi Zuppu iz zaboravljenih rakursa. Sad je to učinio na Vaseljeni, ali mislim da je dosta kopipejstao iz jednog ranijeg članka. Na to ću se još vratiti. Kuljiš je, po običaju, nevini lažov, ako toga ima. Da se razumijemo, to nije uvreda. Poznata je njegova izjava o vrijednosti istine u novinarstvu koju mi se ovdje ne mili ponavljati. Navodni etički kodeks HND-a tu je bespomoćan - Kuljiš se od toga odčlanio i formirao vlastito novinarsko društvo. I jedan moj prijatelj je u tom društvu. Usprkos toga i dalje mi je dragi prijatelj. Dakle, uz takvu potvrdu da sam demokrat, sad možemo ići dalje, tj. još malo o Kuljišu, a poslije više i o Zuppi. Uz dvije negacije, navodno se postiže plus, iako bih, svjestan moguće gnjavaže, i nulu smatrao pozitivnom.

Kad Kuljiš tresne, može prilično zaboljeti. Talentiran je, nema sumnje. I Jergović je talentiran. Ali, dok Jergović talentom sladi bozu, Kuljiš pušta pravi otrov. I mene je par puta kontaminirao, najviše zato što mu nisam aplaudirao kad je imao prijedlog zakona o likvidaciji javne televizije. To je i dalje Kuljišev opsesivni motiv, barem u trenutcima kada radi za svoga Ninu. On kombinira istinu i laž na specifičan način; stvorio je vlastitu žurnalističku istraživačku metodu. Nisam stručan u književnosti, ali njegovi članci možda predstavljaju poseban rod, svakako bod, svojevrstan književni dokumentarac - kad mu se dokumentarno ne slaže s podvalom koju je zamislio, on prelazi na književno. U to književno može upasti svašta, u posljednje vrijeme upadaju i metafore iz astronomije za koju se neočekivano prilijepio, tako da skrivene putanje Plutona ili Merkura u socijalnom kontekstu možemo pratiti čak u dva uzastopna članka. Mali pad koncentracije. Ipak, to on dobro radi. Oni koje difamira pate, ostali se smiju. Demanti se zaboravljaju, ili se niti ne pišu - kako demantirati književnost? Ja još donekle dobro prolazim, ali Zuppa..., jadan Vjeran Zuppa! Zapravo, kad bolje promislim, ja dobro prolazim samo ako sam sporedni lik u njegovoj zupijanskoj fenomenologiji. Moram priznati da se tada i ja smijem, što svakako nije fer prema Zuppi. Ali ima pravde, valjda zato i sam ponekad trpim od tog strašnog novinarskog kumira.

Prvi puta sam se neoprezno smijao kad je Kuljiš napao Zuppu u Globusu, negdje u ljeto 2001. Kuljiš će me lako ispraviti ako griješim u vremenu, budući da je friško koristio i taj stari članak. Bio sam tada ministar kulture. Kuljiš me čak pomalo i abolirao. Zanimao se više za Zuppinu Bilježnicu i njegovu ambiciju da bude instruktor hrvatske kulturne politike. Koristio je i pokojnog Malekovića koji je za Zuppu rekao da je "čovjek s drvetom u glavi" (naime, lulom). Kad je taj Globus izašao, pucali smo od smijeha, dakako zlurado. Mani G. mi je čak telefonirala iz Splita. Bilo je to okrutno, jer je bilo dovoljno točno da djeluje moguće, i dovoljno nemoguće da djeluje uvjerljivo. Ubitačna Kuljiševa kombinacija. Zuppa se nije pojavljivao u javnosti barem šest mjeseci. Negdje oko trećeg mjeseca i ja sam ga požalio misleći da je odslužio kaznu. Ipak, on je još ostao u dobrovoljnom kućnom pritvoru. Mislim da se od toga Zuppa još nije posve oporavio. A sada, evo opet! Ovoga puta to je za Zuppu bezbolniji, manje tiražan napad (uz dužnu ispriku Nemanji), usprkos golemom ugledu ovog vaseljenskog bloga. I ovdje Kuljiš rabi svoju bogatu književno-dokumentarističku formu.

Kako on sve te stvari o Zuppi i drugima zna - pitam se. Ima li on to neku patološku arhivu, ili samo takvu vrstu pamćenja. Zapravo Kuljiš računa da nitko neće provjeravati fakte, a žrtva, opet Zuppa, valjda se neće ni oglasiti - i bolje mu je, naravno. I ja sam se jednom htio oglasiti kad me Kuljiš u Globusu napao da sam ga htio tući, pa je na Sljeme, gdje se održavao neki sastanak SDP-a, "za svaki slučaj, poveo tjelohranitelja". Već sam bio napisao demanti, ali su me prijatelji zadržali da ga ne pošaljem. - Jesi li normalan - rekli su mi - zar hoćeš dobiti batine dva puta? Ipak sam skoro dva puta dobio batine. Slaven Letica, Kuljišev suvoditelj iz poznatih novinarsko-istraživačkih survivora, tada i sam zastupnik, tražio je da se za mene formira saborsko povjerenstvo zbog izrečenih prijetnji tom uglednom novinaru (Kuljišu) te da se ocijeni moja podobnost za daljnje obavljanje saborske dužnosti. To je Letica i u pismenoj formi predao predsjedniku Sabora, ali mu je Šeks papir vratio s primjedbom da ga ne može primiti jer nema rupu po sredini - i što sad da s tim radi.

Teško je o Zuppi pisati bez digresija, ako se pritom radi i o Kuljišu.

Ovaj posljednji Kuljišev napad na Zuppu ipak je poseban, nastao je kroz jedno prijateljsko druženje, a u znaku je prezidencijalnog prezira prema Zuppi koji je iskazao Zoran Milanović, predsjednik SDP-a. Njegovo retoričko pitanje: - Zuppa, Zuppa, tko (the fuck) je Zuppa - bilo je i odgovor na Zuppin napad na njega samog. Kuljiš, kako sam navodi, sjedi s Milanovićem baš u takvim krucijalnim trenutcima. Mogao mu je pomoći i oko Zuppe. Ne ide svakome tako od ruke sa Zuppom, kao Kuljišu.

Postoje barem dva čovjeka u hrvatskoj kulturi u koja se ni pod koju cijenu ne smije dirati. Prije ih je bilo tri, ali nakon smrti Radovana Ivančevića, ostala su samo dvojica: Vjeran Zuppa i jedan drugi ugledni kunsthistoričar (nećemo ga ovdje uplitati). U slučaju napada, njihove rane vape za osvetom do nebesa, a uznemirena javnost se u bujicama diže na njihovu obranu. Tako je bilo i u posljednjem slučaju napada na Zuppu. U tom pogledu još neiskusan, možda se ni Zoran Milanović ne bi bio zaletio pred tu bujicu zgražanja nad njegovim nepoznavanjem Zuppe, da je znao za navedeno pravilo. A mogao je pitati - barem mene (kako je primijetila jedna braniteljica Zuppe). Ili, ako već nije pitao mene, onda je mogao pitati samog Kuljiša, s kojim je, kako izvještava Kuljiš, dugo i prijateljski ćaskao u SDP-u, između ostaloga i o vremenu za moj konačni odlazak u ropotarnicu - u korist "mladih" na koje će Kuljiševa korporacija već na vrijeme upozoriti, kako to redovito i čini. Baš zgodno. Zar se onda treba čuditi što sam morao malo sjesti sa Zuppom, i proćaskati o Dinamu i Hajduku? To je, drago mi je vidjeti, zainteresiralo i Čadeža u Jutarnjem; ne može se sjesti sa Zuppom bez publiciteta. Kako bilo, Kuljiš je morao stati u obranu svoga mladog i neopreznog prijatelja. Dobro da je to učinio odmah, jer ovo prijateljstvo, naravno, ne može biti duga vijeka, ako već i do ovog trenutka nije isteklo.

Dakle, o tome tko je to Zuppa - opet na široko piše Denis Kuljiš. Mislio sam da znam sve što mi je potrebno o Zuppi, pa i više od toga. Ipak, tek od Kuljiša doznajem da je Zuppa (s još nekim instruktorima za ljevicu) aranžirao pravu zavjeru protiv mene kao ministra kulture - odmah, već 2000. uključujući i peticiju za smjenjivanje novopečenog ministra koji se našao na vjetrometini "bez gas-maske i zaklona" kako, gotovo sa simpatijama primjećuje Kuljiš. Ja u to ne vjerujem. Kako Kuljišu vjerovati u zavjere Zuppe, kad taj isti tebi kopa rupe?

Od mene su zapravo tražili da odstupim jer sam "nekulturan" ministar kulture, što sam demonstrirao i opaskom o Celineu koja je pokazala svo moje nepoznavanje značenja toga pisca, ako ne i nešto mnogo gore. Rekao sam da za političke krivice političari trebaju odgovarati politički, a književnici književno. Na nesreću, u "slučajeve" sam uz Celina ubrojio i Knuta Hamsuna. Jedva sam se izvukao. Pomoglo mi je tek pozivanje na općepriznatog Sokrata i njegovu kaznu. Bilo je to vrijeme naglog jačanja borbe protiv hrvatskog fašizma, od kojeg su bili pobjegli naši novi antifašisti čak u inozemstvo. Djela su im izlazila ovdje, ali oni su bili emigranti. U Hrvatsku su dolazili tek na ljetovanje. Spasio me zapravo Predrag Matvejević (nikakav Bobo Novak!) koji je rekao da se on ne smatra emigrantom. U tome Zuppa nije sudjelovao; dapače, prihvatio je suradnju kao predsjednik Vijeća za kazalište itd. pri Ministarstvu kulture. Tako je propala i peticija za moj opoziv. Bilo se skupilo svega pet ili sedam potpisa, pa je jedan od autora rekao da je to bila "najneuspješnija peticija u povijesti peticija". Hvala mu! Sada ponekad zajedno pušimo kao unutrašnji emigranti na terasi u Saboru.

Zuppina Bilježnica odigrala je neviđenu ulogu u povijesti kulturnog diskursa u Hrvatskoj, i kako vidimo, još je igra. U takvim stvarima Zuppa je stvarno majstor. Nije poznato da bi nešto čega nema imalo takav utjecaj, ako to ne bi bilo Zuppino. Naime, nema nikakve Bilježnice, ili je barem ja do danas nigdje nisam našao. Postoji, doduše, članak u Zarezu koji nosi takav naslov, ali nije bilježnica. Kad sam ga pročitao, odmah sam se javio Zuppi i pitao ga gdje mogu naći tu Bilježnicu. - Pa, to ti je TO - rekao mi je Zuppa.

Dobro. Tada sam mislio da je glavni problem hrvatske kulture njezina politička, ideološka, financijska i svaka druga ovisnost o državi - onoj prije (i još prije), te o ovoj sada. To se upravo neposredno razmahivalo prije 2000. u tzv. ognjištarstvu, jubilarizmu (Magnum), mirakularnosti hrvatske naive, svakovrsnoj domovinskoj pobožnosti (oltari), u čipkasto zaštićenom, uneskovskom dekoru hrvatskog provincijalizma, zapravo nacionalnog kulturnog redukcionizma. I prije toga imali smo slično, samo druge vrste, od 1971. i "dugi marš nacionalista kroz institucije" s njihovom istragom, čega će se svakako sjetiti i Zuppa i Kuljiš, da ih sad ja ne podsjećam. Mislio sam da je ključna stvar konačno podignuti ljude iz kulture na odgovornost suodlučivanja u nekom sustavu zaštite kulturnog pluralizma. Mislio sam da je to moguće stvaranjem autonomne zone odlučivanja o kulturi putem kulturnih vijeća, i to sam pokrenuo. To nema ama baš nikakve veze s Bilježnicom.

U svojoj Bilježnici Zuppa je tražio ustavno garantiranu "državu kulture", a ja sam tražio zaštitu kulture od države (makar i kulturne); Zuppi je ključ kulturne politike bio u pameti ministra (pri čemu se, pomalo staromodno pozivao na Malrauxa), a ja sam držao da kultura mora biti nezavisna od te pameti (makar i Malrauxa); Zuppa je prezirao ministra u funkciji "škrtog blagajnika", a ja bih ga prezirao u funkciji imperatora. Koncepcije su prilično oprečne - i davno utemeljene. Pomirljivi smo Zuppa i ja, ali ne i koncepcije. Kod mene pitanje glasi - treba li se sudbina kulture mijenjati sa svakim političkim izborima? Kod Zuppe glasi, kako mijenjati sudbinu kulture nakon njemu poželjnih izbora. Tko zna, možda je Zuppa u pravu, a ne ja. Možda bi i ja bio za kulturni diktat da sam prije postavljanja kulturne politike malo bolje pogledao od koga se sve to u nas kultura sastoji. Ali, eto, kulturu smo "oslobađali" prije nego što smo je cijelu vidjeli. Jesmo li krivi? Kako bilo, to nije dugo trajalo - do konca 2003. Sada o kulturi više nema ni polemika - osim ako je to ovo sa Zuppom i Kuljišem, post festum. Tu i tamo malo prašine podigne gore neupleteni vitez Maković, ali se i to brzo utiša. Vijeća šute, ili savjetuju vrlo tiho. Novaca nema. PDV se u kazalište vratio, i drgdje... Budući da sam Zuppa nije mogao postati Malraux, to je postao Biškupić, sa stajališta Zuppine kulturne poetike, posve legalno, dapače i legitimno. Što da kažem, ni ja više ne talasam. Imali smo mi i gorih šutnji.

Zašto to baš tako mora biti - pitam Kuljiša - da se pišu traktati o neizrecivom, a da se šuti o izrecivom, dapače napisanom? Tko je postavio Wittgensteina s nogu na glavu? Ako se baš traži neki dokument koji je imao utjecaja na kulturnu politiku toga vremena, onda je to jedna druga, cijela knjiga, ne bilježnica. Zove se Strategija kulturnog razvitka, u prvim verzijama pojavila se još 2000. a još je važnije da je rasla s javnim diskursom i sama utjecala na rast tog diskursa. U izradi te strategije neposredno je sudjelovalo 50-ak stručnjaka; sama je knjiga i nastajala kao oblik posve određene strategije, strategije afirmacije kulturne javnosti. A ako bi se baš tražio i dopunski "autor", onda je to jedan drugi Vjeran, naime Vjeran Katunarić - profesor sociologije na FF-u, danas i jedan od vodećih kulturnih eksperata Vijeća Europe. Možda je s tim Vjeranima netko nešto pobrkao; ozbiljna knjiga Vjerana Katunarića Kulturna politika u Hrvatskoj pojavila se još 1998. ali je Zuppa ne spominje.

Kuljiš, inače demistifikator svake ličnosti, ima povremenu, iako rijetku, potrebu za ličnostima pa im daje uloge koje nisu imali. Kod Gotovca se odlučio za djevičanstvo, intelektualno i političko poštenje. On mu je, na stranu što je pokojni, dovoljno nevažan da bi smio biti Velik. Epizodu kada Gotovac sa Zlatkom Kramarićem ide Tuđmanu da mu predloži dvostranački politički sustav, s njima, liberalima, i njima, konzervativcima (HDZ) u dealu, uz isključenje "komunista" (makar i socijaldemokrata), to mu se ne uklapa u nacrte zavjere protiv demokracije, nego tu ulogu pripisuje Račanu i Tuđmanu. Kao da su Tuđman, Gotovac, ili Račan oni koji biraju izbore, a ne izbori njih. Zapravo, zašto i vjerovati u izbore, ako ih Kuljiš s pripadajućom mu radionicom za proizvodnju političkih utvara može i montirati. Zar to i danas ne gledamo?

Naprotiv, u skladu s Kuljiševom metodom pretvaranja ličnosti u bezličnosti, Ivica Račan odjednom postaje car baš za kulturu; on određuje i njenu personalizaciju. Račan se ni u čemu nije petljao u kulturnu politiku - možda tek nekom marginalnom preporukom da se otarasi ulagivačkog opsjedanja. Bila mu je dovoljna već prva pouka, već na samom početku, naime ona zloupotreba s podjelom Murtićeve grafike "2000" koju je "zaslužnima za demokraciju" dijelio najznamenitiji borac za demokraciju, izvjesni građanin Kane. Brzo je vidio da se u kulturu bolje ne pačati. Jedva sam Račana jednom nagovorio da dođe berem u Pulu, na festival. Bio je sretan da ne mora. Imao je zaštitni sloj kulturnih vijeća, politička dinamika se preselila na odnose tih vijeća i ministra kulture (što je povremeno i uveseljavalo kulturnu javnost - dok je još postojala). On je mogao biti miran. U odnosu sa Zuppom, lulu je mirno pušio Račan. Račana je na nešto u kulturi mogao nagovoriti samo Boris Maruna, dakako, samo ako se radilo o Maruni samom. Na to je zbog nekog razloga bio slab.

Zuppa je bio dobar predsjednik (kulturnog) Vijeća za glazbeno-scenske umjetnosti (kazalište). Tamo je sjedio zajedno s Joškom Juvančićem i drugima te odlučivao (zajednički) o sredstvima i drugom. Nije to bilo Zuppi baš lako. Ali kako drugačije štiti kulturni pluralizam, osim sučeljavanjem? Ta, zar nije kultura konfliktna? Ne kaže li se da prijatelje treba držati blizu, a protivnike još i bliže? Nije to Zuppa mogao ni izbjeći, sad kad je već bio tu.

Zuppa, međutim, nije do kraja ostao predsjednikom Vijeća. Pod konac mog mandata dao mi je ostavku - javno. Bilo je to vrijeme kada su plebejci na desnici uvježbavali ustanak - organizirali su prosvjede, baš u Kazalištu Komedija. Ono što je "ljevica" svom ministru kulture spremala na početku, "desnica" je, pametnije, ostavila za sam kraj (konac 2003). Taj se kraj mogao i nazrijeti, svakako ne zbog kulturnih razloga. Vidio ga je i Zuppa, pa ga je i vlastoručno prenio u kulturu. U otvorenom pismu, kojemu također nije nedostajalo publiciteta, okomio se na nekoga prilično apstraktno, valjda na desnicu, ako sam dobro bio razumio, a ostavku ministru je dao je na "ljevicu", kako bi mu "olakšao" neku borbu, valjda s tom desnicom, što još pokušavam razumjeti. Zapravo, jednom riječju - zbrisao je. Možda mi je tako vraćao za ulogu predsjednika vijeća koja za njega svakako nije bila baš autentična. Jednom će mi valjda to objasniti. O tome nismo još razgovarali.

Sa Zuppom sam imao razna iskustva, svakako i zabavna i prijateljska, najviše u modusu srdačnosti bez suglasnosti. To je sasvim u redu, valjda će tako biti i dalje.

On se neće sjetiti, ali Zuppa je za mene veličina još od studentskih dana. To sam prvi puta shvatio sredinom 60-ih na jednoj tribini na marginama IFSK-a. Zuppa je govorio o ontološkim pretpostavkama tjeskobe. Ja sam se, pet godina mlađi, usudio izlanuti da tjeskobu, kao psihološku kategoriju, ne bi baš trebalo gurati u ontologiju, makar i egzistencijalnu. Ali, što sam ja tada mogao znati? Uostalom i poslije! Dok je cijela hrvatska filozofija spajala mladog Marxa i Heideggera (Zuppa još i Sartrea), dok se Mišljenje Bitka preko filozofije Egzistencije rasplitalo u Biću Prakse (sve sama velika slova), ja sam, kao mali tu-bitak zapeo na jedanaestoj tezi o Feuerbachu - nije mi išao taj Skok, ni taj Put po Mišljenje Mišljenja u samo središte Mišljenja Revolucije. Tako se meni dogodila i godina 1971. I dok su najbolji mislioci revolucije stolovali u Mesničkoj (GK SKH) i Kockici (CK SKH), ja nisam bio shvatio ni onu osnovnu Sartreovu poduku koju je on sažeo u glasovitoj humanističkoj sentenciji: - Drugovi, pakao to su drugi. A mogao sam pitati Zuppu. On je to sigurno shvaćao od početka.

Kad je Savez komunista (s Račanom) kretao preko Stranke demokratskih promjena u socijaldemokraciju, a ja od već formirane Socijaldemokratske stranke Hrvatske (1989)prema SDP-u (a što sam mogao), Zuppa se nije bavio politikom, osim povremeno, u kakvom razgovoru za Feral Tribune (preko čega ženerozno prelazimo). Međutim, sjećanje na Zuppu uvijek je bilo veliko. Kada je Bandić u Zagrebu formirao Gradski savjet SDP-a uoči izbora 2000. (malo sa mnom a još više mimo mene kao predsjednika središnjeg Savjeta SDP-a), naravno da je Zuppa bio taj koji je pisao program. Demonstrativno golem savjet od 300-tinjak članova sastao se zapravo samo jednom; bila je to osnivačka, programska i povijesno zaključna skupština na modnoj pisti polulijeve političke konfekcije u Lisinskom. Nisam se slagao barem s jednom rečenicom u tom programu. Čak sam izašao za govornicu i to kritizirao. Rečenica je bila direktno iz Mannheima; tamo je glasila: "Treba organizirati ljudske impulse i voditi ih prema zacrtanom cilju". To me i kao studenta grozilo, a sad je ponovno tu pisalo. Znači, opet smo tu, Zuppa i ja, na sporu oko ontologije i Mišljenja Bitka, pomislio sam.

Posljednji puta sam se politički družio sa Zuppom na promociji kulturne politike SDP-a za Izbore 2007. Ne znam što mi je bilo, valjda sam postao zaboravan. Pozvao sam Zuppu na prezentaciju te politike za kulturnu javnost i medije. U prezentaciji sam se, između ostalog, pozvao i na napuštenu strategiju kulturnog razvitka. Rekao sam otprilike da je ta strategija napuštena, ali da je nije zamijenila neka druga. Govorilo se i o drugome, dakako. Čak sam napravio i power point (baš sam se potrudio). Kad sam završio, očekivala su se pitanja novinara. Ali, javio se Zuppa. Pitao je zna li Vujić i SDP "koja je danas godina"? Izgleda da je za njih to 2003. a koja je godina danas? 2007!To je štampa, naravno, srdačno dočekala. Pričalo se uglavnom samo o Zuppi. Jebiga, opet sam bio zaboravio tu Bilježnicu! Bio je tamo i Vjeran Katunarić. On je šutio; o njemu se nije govorilo.

Ipak, poslije smo se i smijali. Tako je to sa Zuppom. Evo me ovdje na slici kako tom prigodom govorim: - Ej, Zuppa, jel' ti to u ruci ta jebena Bilježnica.

Nije to zadnje što bih rekao o Zuppi, niti sam mu želio uzimati mjeru. Ne pripadam inkvizitorskoj struji mišljenja, pa ni inkviziciji inkvizitora. Javit ćemo se Zuppa i ja još i Čadežu, zajednički ako zatreba. Ali evo što mi kaže jedan moj prijatelj:
- Kuljiš i Zuppa pripadaju istoj paradigmi, koju ne znam opisati bolje od Baudrillarda, naime kulturi simulakruma. Nemamo novinarstvo, ali imamo izvođače kolumnističkih penala, nemamo kulturnu politiku, ali imamo njenu dramaturgiju... nemamo ni politiku, ali imamo njene ikone, po mogućnosti pokojne - Račan, Gotovac - Tuđman, to bi već bilo previše. Zašto oni ne žele stvarnost, nego monopol na umjetno stvaranje stvarnosti?

Gianni Vattimo: Vjerovati da vjeruješ

Fedon, Beograd 2009.

Preveo s talijanskog Mario Kopić


Povratak božanskog, što ga u raznim oblicima iskušavamo u vrijeme kasne modernosti, sumraka velikih babilonskih podviga čovječanstva, priziva nam u sjećanje svojevrsnu skrušenu religioznost. Religioznost pokajanog sluge, koji se u strahu i trepetu vraća gospodaru, jer zna da mora skupo platiti svoju nepokornost.

Božanstvo svojstveno toj religioznosti razotkriva se tamo gdje ljudskost bankrotira. To je Bog radikalne transcendencije: Bog pred kojim čovjek umukne i sagne glavu; Bog koji navodi na katastrofično raspoloženje srednjovjekovne apokaliptičnosti.

No u ovom ostarjelom vremenu na pragu trećeg tisućljeća moguće je ući u trag i pokušajima drukčije religioznosti, religioznosti koja na tragu pronicljive misli Dietricha Bonhoeffera odbacuje katastrofičnog Boga – onoga deus ex machina koji se javlja da bi prividno riješio nerješive probleme, koji je ''zakrpa za rupe'' naše spoznaje, koji je radna hipoteza u pitanjima koja je čovjek sam naučio riješiti i koji je poput 'pokrovitelja' nad stvarnošću, nad kojom je zreo čovjek preuzeo potpunu odgovornost.

Takav je pokušaj nedvojbeno iznenađujuća literarno-filozofska ispovijed Vjerovati da vjeruješ talijanskog filozofa Giannija Vattima. Autor – vodeći mislilac slabe misli, plodne talijanske reinterpretacije Nietzschea i Heideggera – pokušava u njoj izraziti svoje 'preobraćenje' na rubu kršćanstva i nihilizma.

Oštrinu toga ruba 'ublažava' odlučno otkriće vezivnog elementa između kršćanstva i Vattimova nihilizma: riječ je o pojmu kenosis – ljubavno samoponiženje Boga u utjelovljenju – o kojem govori sv. Pavao u Pismu Filipljanima: ''On, trajni lik Božji, nije se kao plijena (harpagmos) držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni' (heauton ekenosen: sam sebe isprazni) uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu''. Ta uža kenotičnost prema Vattimovu uvidu iznenađujuće korespondira s osnovnim pojmom slabe misli: sa sekularizacijom kao slabljenjem metafizike. Ta je korespondencija, u kojoj se kako kršćanska kenoza tako i nihilistička sekularizacija pokazuju kao preobražaj svetoga u svjetovno, apsolutnog u relativno itd – temelj na kojemu Vattimo osmišljava svoje 'preobraćenje': preobraćenje u navodnicima, jer mu nihilizam ne postaje tek nekakvim uvodom u kršćansku vjeru. Vattimovo otkriće kršćanstva u nihilizmu prije je sjećanje na to da je nihilizam oduvijek već bio kršćanski, kao neka nova evangelizacija nihilizma ex novo. Nihilizam se tako pokazuje kao vremenu primjerena egzegeza Kristove objave; egzegeza što je svojedobno zaboravila da je bila upravo to, a sada se toga nanovo sjeća.

Srž Vattimove 'slabe' egzegeze upravo je u odbacivanju katastrofičnog Boga – zakrpe za rupe. Njega autor poistovjećuje s Bogom – počelom metafizike, s Bogom što ''prisiljava na šutnju svako daljnje pitanje''. Tomu dodaje da mu se čini ''prisiliti na šutnju svako daljnje pitanje s odlučnom autoritarnošću prvoga počela i jedino mogućom definicijom nasilja''. Bog kao zakrpa za rupe je dakle nasilni Bog. I što je za Vattima najvažnije: to je Bog koji ne zna ljubiti. Tek utjelovljeni, kenotični, sekularizirani Bog omogućuje ljubav, jer ne omogućuje apodiktičnost prvoga počela: ukida svezu između sakralnog i nasilja, svezu svojstvenu metafizičkom Bogu.

Vattimova 'slaba' egzegeza kršćanske predaje želi barem po ozračju ostati katolička, unatoč tomu da očito odstupa od crkvenog nauka. Dileme svojega 'preobraćenja' svjestan je i sam autor. Najbolje na nju odgovara upravo nesvršenošću onoga 'vjerovati da vjeruješ' ili mislim da vjerujem, kojim knjiga počinje i završava. Ona zapravo želi biti ''apologija lika mlakog vjernika'' u kojoj lako i vjernik i nevjernik, na pragu trećeg tisućljeća, mogu naći teološki prijepornu ali ljudski neupitnu ispovijed najdublje boli suvremenog čovjeka.

Mario Kopić

(hrvatska adventska pjesma)

Visom leteć ptice male našem domu zapjevale:
srca gore, evo zore!

Kore one lijene ljude, dozivlju ih, od sna bude:
srca gore, evo zore!

Grijehe svoje oplačimo, dušu ljijepo očistimo:
srca gore, evo zore!

Kraj nek bude svakoj zloći, Sin će Božji k nama doći:
srca gore, evo zore!

Već ga nosi mila Mati, ona će ga nama dati:
srca gore, evo zore!

Zdravo, puna svih milina, kličimo joj iz nizina:
srca gore, evo zore!

Pierre Thuillier

Pierre Francastel je mislio da će naša epoha izgraditi "kulturnu antropologiju". Nastojao je različite kulturne djelatnosti obuhvatiti u međusobnom odnosu. Za njega je vizualna uloga bila i intelektualna. Da bi je proučio, smatrao je potrebnim uzeti u obzir sveukupnu djelatnost čovjeka u danoj epohi. Daleko od toga da prihvati izdijeljenost raznih specijalista, želio je istinski interdisciplinarni rad. Proučavanje umjetnosti treba, prema njegovu mišljenju, koristiti najraznovrsnije discipline: epistemologiju, matematiku, antropologiju, etnografiju, povijest književnosti itd. U svojoj knjizi "Slikarstvo i društvo" Francastel poziva na sučeljavanje raznih motrišta i kaže: "Ako bi ova knjiga mogla uvjeriti jednog psihologa ili jednog filozofa da je potrebno bolje upoznati likovne umjetnosti, ona bi postigla svoj cilj".

Osobno ne znam što je s psiholozima i filozofima. No ono što mislim da znam jest da su, naročito u Francuskoj, povjesničari znanosti slabo poslušali taj savjet. O Francastelu bih želio govoriti upravo kao o povjesničaru znanosti. Posebno me zanima ono što se imenuje znanstvena revolucija, tj. period u kojemu je nastala moderna znanost, recimo XVI stoljeće i početak XVII. Moja je središnja tema u tomu da bi pri proučavanju znanstvene revolucije trebalo više nego dosada koristiti povijest i sociologiju umjetnosti. U sadašnjem trenutku praznine su ogromne. Ako među vama ima ljudi koji se bave poviješću umjetnosti ili sociologijom umjetnosti, interdisciplinarnost je možda za njih nešto sasvim obično. U povijesti znanosti ne mislim da je tako. Francastel je govorio o kulturnoj antropologiji. Ja bih insistirao i na pojmu sociologije znanja. Svaka od ove dvije riječi zahtijevala bi podulji komentar, budući da sociologija ne treba biti samo sociologija zasnovana na anketama i statistikama, sociometrična sociologija, nego sociologija u širokom smislu riječi u kojoj ima mjesta, između ostalog, i za psihologiju. S druge pak strane, i riječ znanje se treba uvelike proširiti. Znanja obuhvaćaju znanosti, ali ne samo znanosti. Ona znače i najraznovrsnije načine prilagođavanja, adaptiranja i izgrađivanja realnog.

Općenito, povjesničari znanosti imaju, čini mi se, u najmanju ruku dvosmislen stav prema umjetnostima. Ili ih jednostavno zanemaruju, uz mogućnost da preko svoje volje priznaju da su umjetnosti dio kulture jedne sredine u određenoj epohi, ili pak prihvaćaju kao pretpostavku da su umjetnosti dale svoj doprinos, ali pokazuju tendenciju da taj doprinos shvate krajnje usko: na način posve tehnički i vrlo skučen. Primjerice: doprinos deskriptivnoj geometriji, anatomiji. Rijetki su povjesničari koji priznaju da je doprinos umjetnosti mogao imati neku bitnu ulogu i koji nastoje to precizno dokazati. Često se manje-više implicitno prihvaća da umjetnosti ne mogu zapravo davati znanju doprinose koji bi imali opće značenje. Rekao bih da skoro svi povjesničari znanosti drže umjetnost sporednom djelatnošću, pa i djelatnošću niže vrste, čak i kad to ne iskazuju uvijek tako grubo.

Ostavimo za trenutak Francastelov slučaj. Čini mi se da bi od vremena Cassirera, potom Panofskog i još nekih ovakav stav trebao biti neodrživ. Morali bismo ovdje napraviti usporedbu s najrazličitijim podvizima čak i ako se ovi ne odnose baš na umjetnost. Mislim na Luciena Febvrea, na neke radove Jean-Pierre Vernanta o Grcima, na radove Graneta i Needhama o Kini, primjerice. Naravno, i srećom, svi povjesničari znanosti ne zanemaruju postojanje umjetničke djelatnosti. Tako je primjerice Giorgio di Santillana napisao studiju "Uloga umjetnosti u preporodu znanosti" u kojoj sasvim ozbiljno uzima doprinos umjetnosti pri objašnjavanju znanstvene revolucije. On nastoji uspostaviti jasnu povezanost između ova dva područja. Značajno je to što ovo djelo upućuje čitatelja s jedne strane na Panofskog, a s druge na Francastela, i što je zapravo svojevrstan odgovor na Francastelov izazov. Između sociologije umjetnosti i povijesti znanosti od tada počinje dijalog. Općenito, neki strani povjesničari znanosti, naročito anglosaksonski, priznaju tu problematiku: uspostavu sveze između umjetnosti i znanosti. Pravi problem jest ponajprije problem metode: kojim se sredstvima služiti da bi ovakvo analiziranje bilo učinkovito? Vratit ću se ona ovo pitanje. No da bih istaknuo hitnost teme o kojoj raspravljam, htio bih se zadržati na slučaju Francuza koji, mislim, odveć zanemaruju povijest umjetnosti. Uzrok tomu jest možda što u nas Francuza mnogi povjesničari znanosti imaju filozofsko obrazovanje. U svakom slučaju, u Francuskoj postoji neka vrsta ozbiljnog teorijskog deficita.

Takvu situaciju valja vjerojatno umnogome pripisati utjecaju Alexandrea Koyrea. Koyre je imao i još ima veliki utjecaj. Ne osporavam vrijednost njegovog djela. U području analize pojmova to je možda najbolje što se može učiniti, i ovo nije izjava iz ljubaznosti. No ipak je istina i da se njegova paradigma može dovesti u pitanje, filozofija koja je u temelju njegovog djela. Nalazim ne samo da se njegova paradigma može osporavati sa stajališta ideologije, nego da jednostavno, sa stajališta povijesti on daje osiromašenu i netočnu sliku znanstvenog pothvata. Čini mi se da bi bilo bolje usvojiti neki drukčiji teorijski stav. Nije u pitanju, ponavljam, sama vrijednost istraživanja kao takvih, u pitanju je sveukupna jedna filozofija koja obuhvaća odnose između teorije i prakse, cijeli niz vrijednosnih sudova o takozvanom intelektualnom i manualnom radu, čitavo tumačenje - metaforičko i povijesno - načina na koji ljudi grade svoj svijet.

Uzet ću jedan primjer koji, naravno, neću imati vremena razraditi s potrebnom točnošću. Još odavno povjesničari prihvaćaju pretpostavku da je za vrijeme renesanse izgrađeno novo shvaćanje prostora. Cassirer o tome govori vrlo rano, posebno godine 1927. Cassirer kaže da je u doba renesanse prostor shvaćen kao substratum - podloga zamijenjen prostorom shvaćenim kao funkcija. Prostor nije više spoj ontoloških različitih mjesta, nego homogeni geometrijski prostor, što Cassirer naziva prostor-sustav. Povjesničari kao Max Jammer preuzeli su ideju da je u renesansi nastala emancipacija pojma prostor u odnosu na Aristotelov nauk. Koyre je posvetio 1957. godine jednu studiju tom pitanju, studiju koja je poslije bila prevedena s engleskog na francuski i objavljena pod naslovom "Od zatvorenog svijeta do beskrajnog svemira". On tu ponovno iznosi teme na koje smo upravo ukazali. Značajno je to što je u ovom djelu, posvećenom izgradnji novog prostora u renesansnom dobu (koje obuhvaća vrijeme od početka XV stoljeća do Newtona i Leibniza, s tim što se jedan dio odnosi neposredno na XV i XVI stoljeće), Koyreu polazi za rukom sljedeće: on niti jednom ne spominje ni Masaccia, ni Brunelleschija, ni Albertija, ni Paola Ucella, niti Piera della Francescu. Umjetnici doduše nisu jedini koje on posve i sustavno zanemaruje. Ista je stvar i sa čitavim nizom praktičara, inženjera itd. Ni Kristofor Kolumbo, navedimo samo jedna primjer, nije imao čast da se o njemu objavi službeno priopćenje. Sa stajališta kulturne antropologije o kojoj je govorio Francastel, sa stajališta onog što ja nazivam sociologija znanja, to je nešto prilično čudno.

Nije manje čudno, po mom mišljenju, niti to što se ljudi koji se drže marksistima dive Koyreu i prihvaćaju njegovu paradigmu. Oni izgleda smatraju prilično normalnim što se povijest znanosti - pa htjeli ili ne htjeli, i znanja - piše u tom stilu. Zapravo, daleko od toga da su realistički, Koyreovi radovi zastupaju jedno veoma usko stajalište, svojevrsni aristokratski hiperintelektualizam. Način čitanja Francastela, koji predlažem, bit će u stanovitoj mjeri pristran, no mislim da je opravdan. U Francastelu vidim sredstvo za borbu protiv idealističkog shvaćanja znanosti i povijesti znanosti, shvaćanja koje bih ukratko želio predstaviti.

Jednostavno ću ukazati na stanovita idealistička obilježja Koyreove misli. Njegovo je shvaćanje strogo idealističko unatoč stanovitim mjerama opreza. Koyre je doista bio uglađen čovjek i uvijek je nalazio formule kojima zaobljuje oštrice. No ovdje govorim o realnom okviru njegove misli, o idealizmu koji on manifestira u raznim oblicima. Znanost je za njega samo traganje za istinom. Taj je pothvat skoro religiozan. Uostalom, da bi se to bolje osjetilo on to kaže na latinskom: itinerarum mentis in veritatem. Koyre sustavno razdvaja praktičku misao od teorijske, a doista je i opravdano ne identificirati naprosto te dvije misli. No on ide dotle da između njih stvara ponor koji se više ne može zasuti. Ponavljajući da ima bitnih razlika između znanosti i tehnike, on na kraju čini neshvatljivim uske sveze koje su često sjedinjavale ove dvije djelatnosti. Unatoč nekim mjerama opreza glede izražavanja, Koyre odbacuje općenito gledano sva sociološka ili psihosociološka tumačenja znanosti. Na posljetku, dobiva se dojam da je znanost malone iznad društva. Koyre neprestance reafirmira autonomiju i jednako autologiju znanstvenog razvoja. Sve se to zasniva na nespretnim vrijednosnim sudovima čija očitost ni izdaleka ne stoji na čvrstim temeljima. On pokadšto čini lapsuse koji razotkrivaju njegovu pravu misao: "Povijest znanosti otkriva ljudski duh u onomu što je najuzvišenije. Jer ono što je najuzvišenije, jest znanost. Umjetnici se ne spominju, njihovi doprinosi u svezi s prostorom ne uzimaju se u obzir. Nedvojbeno, umjetnicima manjka uzvišenost".



Budući da je Koyre nepokolebljivo podvlačio autonomiju znanstvene misli, čovjek bi očekivao da znanstvena misao polazi od premisa koje su uvijek znanstvene. Trebalo bi da se znanstvena misao dane epohe objašnjava prethodnim stanjem znanosti, s tim što bismo ovu shvatili u najužem smislu riječi. Zapravo, to uopće nije tako. Kad su u pitanju inženjeri, zanatlije, umjetnici, moreplovci, Koyre kaže: postoji bitna razlika između znanstvene misli i svega drugog. No kad je posrijedi filozofija, stvar stoji posve drukčije. Doznajemo čak i to da su revolucije znanstvene misli (koje sam Koyre drži autonomnom) uvjetovane revolucijama filozofske misli. To ne vrijedi samo za znanstvenu revoluciju XVI-XVII stoljeća, nego za sve velike znanstvene revolucije. Evo što piše Koyre: "Velike znanstvene revolucije bile su svagda uvjetovane potresima ili promjenama u filozofijskim shvaćanjima". Vjerojatno stoga što znanost, sve u svemu, nije ono što je najuzvišenije.. Ima i drugih djelatnosti koje su još uzvišenije (ili bar isto toliko uzvišene) kao što su metafizika-teologija. Znanost ne može biti uvjetovana odozdo. Jer ono što je niže ne stvara, kao što znamo, ono što je više. No znanost može biti uvjetovana odozgo. Jer bitno je ostati u svijetu plemenitih djelatnosti, među ljudima koji se bave idejama. Na toj razini, znanost pristaje da joj poticaj daje filozofija, makar je to koštalo autonomije. Čini mi se da je oslanjanjem na Francastelove analize, a i na neke njegove općenitije teorijske iskaze, moguće dovesti u pitanje takav način viđenja.

Ponajprije, povjesničar znanosti koji bi pročitao Francastelove spise, mogao bi iz njih naučiti ponovno i drukčije određivati umjetničku djelatnost. Ako nekima među vama to izgleda sasvim jednostavno, to nije jednostavno za sve. Znamo koliki je značaj Francastel pridavao toj temi: figurativno djelo nema za cilj reproducirati, nego odrediti, sagraditi. Važno je to da se iz ovakve definicije vidi da je umjetnosti i znanosti zajedničko nešto što je značajno. Umjetnost i znanost grade realitet. Jezik koji rabi Francastel navodi nas čak i na analogije koje su veoma dalekosežne. Tako, primjerice, on dopušta da i u umjetnosti hipoteze mogu imati stanovitu funkciju: "Slikarstvo nije postupak optičkog registriranja osjećaja. Ono ne obavlja popis stvarnog svijeta koji nas okružuje. Ono nam nameće hipotezu koja se očituje u kombiniranju figura i mjesta". Nemam vremena ovdje se zadržavati, ali jasno je da nam pojam hipoteze omogućuje da umjetnost i znanost shvatimo kao dva oblika istraživanja. Unatoč razlika koje među njima postoje (i koje nitko ne negira), umjetnost i znanost imaju, u stanovitom smislu, zajedničku ulogu. Za jednu sociologiju znanja koja želi razne oblike znanja postaviti jedne prema drugima, koja ih želi međusobno uklopiti, to je veoma važna stvar.

Na drugom mjestu Francastel piše: "Duh je jedan i prema tomu, ukoliko uspijemo produbiti jedan od načina na koji on djeluje i koji mu je svojstven, dosežemo do glavnih mehanizama misli". Ova je teorijska izjava jako značajna. Iz nje proizlazi da na određenoj razini djeluju isti mehanizmi u misli koju nazivljemo umjetničkom i u misli koju nazivljemo znanstvenom. Francastel, za razliku od Koyrea, izbjegava dakle svako definitivno pregrađivanje. On nas ne ustaljuje definitivno u jednom svijetu u kojemu su razni oblici misli bitno različiti. Mogli bismo dokazati u ovom istom duhu da Francastel izbjegava da na par umjetnost/znanost prilijepi par mašta/intelekt ili slika/pojam. Kod Koyrea je odveć vidljivo kako je suprotstavljeno ono što je gore i ono što je dolje. Gore je znanost, tj. intelekt i pojmovi; ispod nje su umjetnost, tj. mašta, obične slike. Nalazimo se usred platonizma: gore, stvarna znanja, dolje - niži oblici, mišljenja, slika, sve što nas ostavlja veoma daleko od stvarnih "realnosti". Slične zamjedbe su moguće i kad je posrijedi teorija i praksa. Koyreov postupak neprekidno teži ukinuću svake povezanosti između prakse i teorije, dočim kod Francastela nalazimo sve što je potrebno da bi se shvatilo kako jedna teorija, transponirana u drugi način izražavanja može biti ponavljanje neke praktične novosti. Značajno je da Francastel, u nekim tekstovima, rabi riječ "slika" i riječ "misao" jednu umjesto druge. Primjerice, na jednom mjestu u knjizi "Figura i mjesto" govori o otkriću od bitnog značaja koje se sastoji od razumijevanja prirode slike, tj. figurativne misli na nov način. Na slici djeluje figurativna misao. Nema neke oštre ograde između slike i misli.
Za sociologiju je znanja postojanje "figurativne misli" očito veoma značajno. Ne zato što se umjetnost i znanost po svojoj prilici stapaju u nekom bezobličnom znanju sastavljenom od raznih elemenata, niti zato što možda postoji apsolutna identičnost između figurativne misli i drugih oblika misli, nego zato što između umjetnosti i znanosti dolazi do mogućih interakcija, do moguće suradnje. Postoji u umjetnosti, u specifičnim oblicima, forme koje sačinjavaju stil i hipoteze koje su primjerene za prijelaz u znanosti, koje je mogu čak i potaknuti. Ne tvrdim dogmatski da su umjetnosti uvijek i svuda imale presudan utjecaj na znanstvenu misao. No mislim da ipak to pitanje treba postaviti. Koyreov izolacionizam treba odbaciti sa stajališta metode. Znanstvena misao nije odsječena od drugih oblika misli koje se pronalaze i šire u tzv. praktičnim djelatnostima. Ne treba prepuštati misao teoretičarima kao da je ona njima isključivo namijenjena. Bilo bi nedvojbeno štetno držati stanovitu podjelu rada definitivnim ključem koje apstraktno razdvajaju vidove realnosti. Povjesničar treba pozorno razmatrati stvari prije no što se očituje.

Može se dogoditi da u ovom izlaganju otiđem pokadšto malo dalje nego što je Francastel to želio. Nisam siguran u to, jer u njegovim analizama možemo sresti pojmove i shvaćanja koji su veoma sugestivni, primjerice pojam paralelizam. On kaže da postoji paralelizam između raznih tipova intelektualne djelatnosti, stavljajući naglasak, između ostalog na sveze između slikarstva, glazbe, matematike, poezije. Naravski, potrebno je dokazati potom kako se ovi paralelizmi očituju u povijesti. No prije svega treba predvidjeti da su mogući. Francastel pretpostavlja također da umjetničko djelo može poslužiti kao posrednik takozvanoj apstraktnoj misli. Prema Francastelu, umjetnosti oblikuju maštu jedne zajednice. Umjetnosti su kadre da na ovaj ili onaj način prevedu apstraktna teoretiziranja. Vrijedi istaknuti ovu ideju da apstraktno može biti pretočeno u konkretno, u slike. naravno, treba usporediti ove ideje s idejama koje se odnose na sredstva svojstvena figurativnoj misli - pa prema tome na njihov eventualan utjecaj u području znanja. Tek treba izgraditi jednu čitavu dijalektiku. Primjerice, Francastel piše: "Umjetnosti i matematika su paralelni jezici, veoma primjereni tereni susreta među ljudima, konstrukcije koje otkrivaju intelektualne mehanizme i skrivena teorijska znanja". U ovoj se rečenici javljaju razni pojmovi koji zahtijevaju podrobnije objašnjenje, obradu, ali koji pokazuju kakav treba biti okvir jedne pojave sociologije znanja, jedne opće i dijalektičke povijesti raznih oblika "misli".

Kadšto Francastel ide još dalje. Primjerice, izjavljuje: "Umjetnost je, a ovdje je posrijedi slikarstvo, kadra otkriti, u stanovitim trenucima, bez posrednika, intelektualne temelje jednog shvaćanja i jednog predstavljanja svijeta koji odgovaraju pomalo hipotezama koje dovode u pitanje mjesto čovjeka u prirodi". Dopuštam sebi podvući: umjetnost može otkriti bez posrednika, intelektualne temelje jedne vizije svijeta. Polazi li se od tekstova kao što su ovi, posve je opravdano tvrditi da je Francastel mnogo doprinio stvaranju paradigme koja nam je toliko potrebna da bismo na posljetku izgradili jednu povijest znanosti koja bi bila manje narcisoidna, manje gorda, manje zatvorena u sebe samu.
Sve ovo može izgledati pomalo teorijski, ali dovodi, zapravo, do veoma preciznih povijesnih tumačenja. Zbog nedostatka vremena mogu samo ukratko ukazati na neke stvari. U svakom slučaju, bilo bi nemoguće ući u sve veoma kompleksne pojedinosti čije bi uzimanje u obzir zahtijevala prava povijesna studija. Primjerice, neki povjesničari su tvrdili da je u povijesti znanosti XV stoljeće neka vrsta prekida, period stagnacije. I zapravo, ako je povijest znanosti samo povijest pojmova, u najtehničkijem smislu te riječi, takav se prekid prilično lako može ustanoviti. No od trenutka kad znanosti postavimo u opći pregled "znanja", sve se može promijeniti. Kvatročento nije samo pustinja sa stajališta znanosti. To je period u kojemu se kuju najvažniji instrumenti, u svakom smislu ove riječi, sve ovo što je rečeno, od najvećeg je značaja. Jer nije sve u pojmovima, ne postoje samo pojmovi. Postoje i strujanja manje-više skrivena, manje-više direktno "znanstvena", koja pripremaju nastanak pojmova, njihovu jasnu formulaciju. Htio bih sasvim ukratko ukazati na ono što je Koyre rekao o Nikoli Kuzanskom. U nakani da prouči prostor u XV i XVI stoljeću, Koyre počinje time što na petnaestak stranica govori o Nikoli Kuzanskom. To znači da je prostor proučavan na temelju ideja jednog kardinala, teologa i metafizičara. Ne govori o umjetnicima, o arhitektima, o istraživačima, ne govori o onima koji grade ili otkrivaju praktične prostore, nego o teoretičarima, o uzvišenim misliocima. To je čitav jedan program - program posve idealistički. Uostalom, znano je da je Koyre volio ponavljati: "Siracusom se ne može objasniti pojava Arhimeda, kao što se ni Padovom ni Firenzom ne može objasniti pojava Galileija".



Mi ćemo ovdje koristiti onu drugu paradigmu, ne Koyreovu, nego onu drugu, tj. paradigmu kulturne antropologije, sociologije znanja. Umjesto da na Nikolu Kuzanskog gledamo kao na nekakvog osamljenog genija koji spontano rađa nove ideje, mi ćemo njegovu misao dovesti u svezu s raznim izvanjskim strujama. Postojanje ovih sveza podvlačili su čak i intelektualni biografi Nikole Kuzanskog, čija shvaćanja ni izdaleka nisu tako uska kao Koyreova. Nikola Kuzanski otišao je u Padovu, upoznao je Toscanellija, firentinskog matematičara, onoga koji je drugovao s Brunelleschijem i Albertijem. Umjesto jednog Nikole Kuzanskog čije bi ideje nastajale daleko od društva, mogli bismo rekonstruirati sasvim drukčiju priču, složeniju i bogatiju podacima, dovodeći u svezu sam sadržaj Kuzanove misli s općom "misli" njegova vremena.

Nikola Kuzanski je jedan od ljudi XV stoljeća koji je na svoj način izrazio, i dajući im svoj pečat, neke tematske ideje koje dobrim dijelom duguje društvenom i kulturnom kontekstu. To se povijesno može potvrditi raznim pojedinostima. Uostalom, lako je osloniti se na izričite izjave brojnih povjesničara koji su stručnjaci za ovo doba. I ta svjedočanstva utoliko su značajnija što ti povjesničari nisu učenici Francastela, nisu sociolozi znanja. ostaje još puno toga uraditi da bi se otkrili i točno dokazali svi paralelizmi, svi međusobni utjecaji. No ta problematika zadire u samu bit stvari. Zacijelo, Firenca nije izlučila Galileija. Nije Firenca na jednom kraju, a na drugom Galileijeve teorije koje bi iz nje izvirale pomoću nekakvih mehanizama, nego Firentinci, stanovita sredina, čitava jedna društvena i kulturna djelatnost, sve to može objasniti istodobno i Toscanellija, i Nikolu Kuzanskog, i Brunelleschija, i Albertija, i Galileija. Korak po korak moglo bi se možda dokazati da bi jedna malo inteligentnija povijest "znanja", shvaćena kao osvajanje stvarnosti, dala Firenci značajno mjesto u nastanku Galileijeve znanosti.

Koyre neprekidno podvlači utjecaj filozofskih ideja. Polazeći od ovog što smo maločas izložili, već možemo pokušati napraviti razliku. Trebalo bi se sporazumjeti o tomu što je filozofija. Koyre je shvaća svagda na razini ideja.

Sam Francastel priznaje da se može dogoditi da neki stvaran pronalazak bude praktično, ako tako mogu reći, djelo umjetnika. Postoje razna fraze koje kažu, primjerice, da su umjetnici učinili odlučan korak prije teorijske misli (povodom jedinstva prostora). Kad već prihvaćamo da je mogla postojati sveza između figurativne i takozvane intelektualne misli, opravdano je prihvatiti kao pretpostavku da je u stanovitim slučajevima i figurativna misao mogla preteći i potaknuti takozvano apstraktno teoretiziranje.

Za nekoga tko nije tvrdokorni idealist, u tomu ostalom nema ničeg neobičnog, ničega naročito začuđujućeg. Da bi dokazao doprinos umjetnika, Francastel navodi razne argumente. Novi prostor, kaže on, nije samo geometrijski, nego i mentalni. Za povijest znanosti ovakva su tvrđenja od bitnog značaja. Ona znače da novi prostor nije proizvod geometrije kao čisto intelektualne discipline. Da bi bila odbačena teza koju upravo razvijam, jedan argument bi se sastojao zapravo u tvrdnji da su slikari i arhitekti, primjerice, samo preuzeli ideje potekle iz znanosti, potekle iz matematike. Dakle, Francastel objašnjava da u pukom geometrijskom smislu perspektiva nije bila dostatna da bi se stvorio novi prostor, svojstven renesansi. Drugim riječima, postoji jedna dijalektika, svakako vrlo složena, u kojoj matematičari u širem smislu ove riječi igraju stanovitu ulogu. No umjetnici su otišli dalje. Moglo bi se čak reći da su oni eksperimentirali, proizveli i nametnuli jednu novu analogiju. bar na razini praktičnog, kao obzorje stvarnih aktivnosti. Povijesno i teorijski, ova veoma vjerojatna pretpostavka od velikog je značaja. Euklid, prema Francastelovim riječima, nije uzrok novog načina viđenja. Revolucija, ako je uopće to bila revolucija, odigrala se u kapitalističkom društvu na pomolu, prije svega među pomorcima, među inženjerima, među umjetnicima, a tek potom među teolozima i filozofima. Umjetnici su oblikovali na svojoj razini jednu novu duhovnu sliku. Promijenili su, kako kaže Francastel, psihičku razdaljinu. "Novo je plastično tumačenje oblika". Jedan od putova bi zapravo bio u proučavanju ovakvog tumačenja: točno precizirati, polazeći od stanovitog broja ranijih podataka kakav je bio doprinos umjetnika. Sve to, ne gubeći iz vida "znanstvenu" misao i pokazujući kako je umjetnost mogla doprinijeti njezinom napretku.

Sada ću se zadržati na teškoćama. Jer njih doista ima. "Slike'', kaže Francastel, ''dočaravaju, baš kao i matematička teoretiziranja ili izlaganja, strukture misli". Ova je teza dalekosežna: slika baš kao i matematička teoretiziranja…Ona stavlja nekako na istu razinu slike i jezik pojmova, slike i jezik matematike. Tu tezu zapravo i odbacuju idealistički povjesničari: na tomu se teorijski temelji njihovo odbijanje da povijest umjetnosti i povijest znanosti uklope u jednu cjelinu. Oni drže da, u strogom smislu, nema ničega zajedničkog između slika i ideja. Rješenje ovog pitanja odlučujući je preduvjet za povjesničara. Pretpostavimo da on prihvati Francastelovu tezu: u tomu slučaju on treba objasniti konkretno i uz dokaze kako iz rada umjetnosti nastaju sheme koje, iako u strogom smislu još nisu konceptualne sheme, ipak su pune značenja, a i dostatno snažno i određene da bi mogle biti poduzete na drugim razinama. To zahtijeva tananu analizu sličnosti i razlika, neprekidnosti i prekida. Koliko vjerujem da je uklapanje "znanstvene misli" u principu moguće, toliko sam uvjeren u teškoće na koje nailazi realizacija tog podviga u praksi (u svakom slučaju u sadašnjoj situaciji). I to je naravno i prigovor koji uvijek stavljaju idealistički povjesničari znanosti. Oni smatraju da se u analizu umjetničkih djela unose elementi koji su već posuđeni od filozofa, znanstvenika itd. Oni kažu: da, doista, ova djela izražavaju nešto novo. Ali kad vi o tomu govorite, sama činjenica da vi o tomu govorite prisiljava vas da pribjegnete idejama, a komentar koji dajete ne dokazuje da je doista bilo iznalazaka koji su stvorili umjetnici, a koji se mogu usporediti s iznašašćima u znanosti. Vi jednostavno ponavljate na svoj način, pribjegavajući krišom tekovinama povijesti znanosti, ono što vi želite da umjetnička djela izražavaju po vašem mišljenju. I u tomu je stvarna teškoća, naročito kad u značaj i plodonosnost takvih analiza treba uvjeriti one koji su slijepi, moglo bi se reći doista slijepi.

Jer točno je da čovjek vidi samo ono što je kadar vidjeti. S jedne strane, treba da ima želju za gledanjem, a s druge za raspolaganjem sredstvima (ili pribavljanja sredstava) koja mu omogućuju prilazak jeziku slike, građevine, kiparskog djela. To postavlja teške probleme u svezi razumijevanja i prevođenja. Jasno je da uvijek možemo lako iznevjeriti likovni jezik time što bismo ga odveć grubo formulirali jezikom pojmova ideja. No ipak treba pokušati. Ne donesemo li takvu odluku, samo se po sebi razumije da će bilans odmah biti negativan. Dakle, mnogi povjesničari znanosti ne gledaju. Ne znaju pročitati slike, čak i na elementarnim razinama, ne dosežući razinu Francastelovih suptilnih analiza. Što se mene osobno tiče, čini mi se da sam, proučavajući stanoviti broj slika ili gravira, nazreo neobično zanimljive elemente za povijest znanosti (bilo da je posrijedi geometrizacija prostora, nova ontologija povezivanja, mjerenje i instrumenti mjerenja itd.). Sve bi to zahtijevalo podrobne analize. Zadovoljavam se indikacijama, naravno, veoma neodređenim, čak odveć neodređenim. Pri svakoj hipotezi ostaje mnoštvo problema u svezi metode koju treba riješiti. Neobično je važno da se oni riješe. Inače, ostat ćemo u nekakvoj paradoksalnoj situaciji u kojoj se sada nalazimo. Jer razni povjesničari bi, unatoč svemu, bili spremni prihvatiti pretpostavku da su umjetnici u znanstvenoj revoluciji mogli igrati nekakvu ulogu. No to je veoma neodređeno. Takva je ideja s povijesnog stajališta uvjerljiva samo ako stanovite metode koje su njom potaknute uđu u uporabu. Zadaća kojoj se teži jest izgrađivanje analitičkih sredstava, određenih ideja koje nam omogućuju da praktično dokažemo da je taj i taj slikar doista nešto doprinio znanstvenoj misli. Priznajem da je posao koji valja obaviti veoma veliki.

Francastel nije posve izložio svoja shvaćanja, nije htio potpuno i sustavno izgraditi jednu teoriju znanja. Ostavio je brojna, prilično razrađena upute, no nije se uvijek trsio uklopiti u njih svoje ideje eda bi stvorio neku vrstu homogene, dosljedne potke. Dao je izvanredne analize, ali se nije prisiljavao precizno definirati pojmove što ih je rabio. To mu nije bila najvažnija briga. No on je sasvim dobro uvidio glavne probleme i glavne teškoće. Znao je da valja skupiti još mnoštvo informacija, istančati mnoga tumačenja. Znao je također da će psihologija i sociologija napredovati itd. Iako je prihvatio pretpostavku da postoje opći mehanizmi misli, nije mislio da je te mehanizme lako analizirati.



Upozoravao je na iskušenje da se jednostrano usporede intelektualne djelatnosti, kao što su figurativna umjetnost i rad na znanosti. Mnogo se čuvao (što je znak lucidnosti) svega što je sličilo na nekakvu umjetnu suglasnost, utemeljenu na površinskim svezama i analogijama. Podvlačio je specifičnost raznih aktivnosti. Događalo mu se čak i to da tvrdi da je figuracija autonomna. Trebalo bi puno vremena da to ovdje podrobno dokazujem, no držim da Francastel uopće nije htio reći da je umjetnost posve autonomna aktivnost. Tim u svezi, čini mi se jasno što je on veoma daleko od Koyrea. Suviše je osjećao kontekst da bi temeljito izolirao razne ljudske aktivnosti. Njegov je stav dijalektički. S jedne strane ostavlja umjetnosti mogućnost da daje soje doprinose. Umjetnost dakle mora imati u sebi nešto specifično. Umjetnosti imaju vlastita sredstva, svoju vlastitu sferu, i stoga umjetnici i mogu davati originalne doprinose. No istodobno Francastel dopušta da se figurativna misao može odražavati u znanstvenoj misli. Postoji jedna razina na kojoj se može zasnovati stanovit kontinuitet. Takve se ideje mogu izvući iz Francastelovih tekstova. No ponavljam, sam je uvidio da uporaba tih dijalektičkih ideja nije laka za povjesničara. Posrijedi je područje u kojemu je hitno unaprijediti istraživanja, koristeći Francastelove radove.

Mogli bismo ukazati i na neke druge teškoće koje su u međusobnoj svezi. Primjerice, oko ideje paralelizma. Ta metafora koju rabi Francastel nije bez nezgoda. Ona je nedvojbeno samo približno odgovarajuća. Ona nas, naime, navodi na pomisao da se spoznajne aktivnosti raznih tipova razvijaju ne obavljajući utjecaj jedna na drugu. Dakle, dostatno je zapravo pažljivo pročitati Francastela pa vidjeti da je to kompliciranije. Nisu posrijedi samo analogije, mogućnosti prevođenja, nego i poticanje jedne aktivnosti drugom, izmicanje naprijed i zaostajanje. Sve bi to, ponavljam, zahtijevalo brižljivu obradu.

Postoji i problem uloge pojedinaca. Ponekad Francastel kaže: novi prostor stvorilo je nekoliko ljudi, u kvatročentu primjerice. No on govori i o skrivenim teorijskim spoznajama zajedničkim svim pojedincima jednog vremena. I sam je osjetio da tu treba istančati neka tumačenja. Kao sociolog sklon je korijene spoznaje nalaziti u društvu uopće. Istodobno, budući da ima i novina, određena proučavanja koja je sam obavljao navode ga i da te novine pripiše nekim pojedincima. Taj problem uklapanja nije, mislim, nerješiv. Mogu postojati opće sheme koje postaju sve specifičnije itd. Sociologija znanja ni izdaleka nije pronašla posve zadovoljavajuće rješenje. No studije o jednovremenim otkrićima u sociologiji znanja zanimljive su u ovom smislu. One teže dokazivanju da nove ideje ne nastaju bilo gdje i bilo kada, da između sredine i pronalaska postoje tijesne sveze. S motrišta sociologije, ideju latentnih teorijskih spoznaja svakako valja produbiti. Ona je neposredno vezana za probleme koje smo ukratko izložili: odnosi između prakse i teorije, odnosi između raznih formi misli, razine obrade iste novine.

Želim dakle da jedna nova istraživačka paradigma omogući proučavanje povijesti znanosti koje bi bilo šire i realističnije. Odveć veliki broj povjesničara znanosti, u Francuskoj, očituju sustavnu (i držim nedopustivu) uskost duha. Pod izgovorom poštivanja specifičnosti znanosti, oni razdvajaju znanstveno pronalazaštvo od svega što je izvanjsko (osim filozofije…). Francastel je jedan od onih koji dokazuju (ili nam omogućuju nazrijeti) što bi bilo to opće proučavanje konstituiranja spoznaje. Što se tiče tih spoznaja, treba respektirati njihove navlastitosti, njihove različitosti. U strogom smislu riječi, točno je da djelo jednog slikara nema sasvim isto značenje kao i neka znanstvene teorija. No sa stajališta kulturne antropologije, nemoguće je ostati na tome. Treba pokušati razlikovati razne sveze koje objedinjuju razne forme misli u opću dinamiku. To zahtijeva razlikovanje raznih razina iskazivanja i obrađivanja, razne dijalektike. To zahtijeva, također, da se takozvane intelektualne discipline ne deložiraju gordo i apstraktno iz kulturne sredine u kojoj se razvijaju…Stanovito preziranje umjetnosti i zanata doista je odveć dugo trajalo.

Da bi se omogućio napredak kulturne antropologije (i sociologije spoznaje) potrebna je stvarna interdisciplinarnost, a ne samo pozivanje na neku mitsku inter-disciplinarnost. Sam Francastel je pokazao put kojim valja ići, pribjegavajući primjerice podrobno radovima psihologa. Naravno, takvo pribjegavanje daje povoda za diskusije. Interdisciplinarnost sama po sebi ne pruža automatska i savršena rješenja. U širokoj paradigmi kakvu priželjkujem, moguće su razne teoretizacije. U svakom slučaju, povjesničari i sociolozi umjetnosti imaju i neke obveze. Oni mogu pomoći povjesničarima znanosti da prošire svoje poglede. Stvarni napredak bit će ostvaren samo ako se promjene neki stavovi. U tom smislu možemo puno očekivati od povećanja razmjene između povjesničara umjetnosti i povjesničara znanosti.

Isto onako kao u doba renesanse, izgrađen je novi prostor, pa je hitno izgraditi danas i novi socio-kulturni prostor u epistemološkom smislu. To jest prostor koji bi omogućio obuhvaćanje odnosa između umjetnosti i znanosti, odnosa koji su u današnjem vremenu odveć zapušteni. U XV i XVI stoljeću Aristotelov je prostor zamijenjen jednim drugim prostorom. Taj postupak valja ponoviti u novom kontekstu. Mi smo u stadiju u kojemu valja da, oslanjajući se na Francastela i neke druge, eliminiramo prostor koji je otkrio svoje slabosti, pa da onda stvorimo neki drugi koji bi dopustio bolje viđenje toga kako ljudi doista grade i oblikuju svoj svijet.

Pierre Thuillier, Sociologie de l'art et histoire des sciences (1976)

Preveo s francuskog Mario Kopić

Tomislav Čadež

Naš najpoznatiji glumac Rade Šerbedžija obratio mi se s nekoliko rečenica pokude prošli četvrtak, posredstvom Jutarnjeg lista, ravno iz Hollywooda, a s filmskog seta novog blockbustera iz serijala o Harryju Poteru, gdje glumi Gregorovicha, najvećeg majstora za izradu čarobnih štapića. Prvo se ljuti jer sam: “Pisao o Johnnyju Štuliću. Drsko. Sramno. Uvredljivo. Ta, on se nije izvalio iz pelena kada je Veliky Johnny bio idol i nas starijih od njega. Napisao sam pismo o tome i nisam ga poslao.”
Nadalje, Šerbedžiju žesti i ovo: “Opet, eto, nekidan čitam i njegov uvredljiv članak o Zlatku Vitezu. On se našao da kao sveti Petar dijeli ključe od raja ili pakla nekome tko je cijelog života radio pošteno u teatru, bio jedan od najtalentiranijih i najuspješnijih glumaca svoje generacije i cijele Hrvatske...” Objasnio je i kako sam ja “poletarac” koji “svoj imidž gradi na a priori negacijama svega što je nekada predstavljalo i još uvijek predstavlja neospornu vrijednost” te da “naprosto želim umjetnike uvrijediti, ismijati i poniziti”, a kao ispravne kritičare navodi pokojnog Petra Brečića te i dalje vrlo nakostriješenog Igora Mandića.

Na čarobnom setu

Što je snašlo Radu Šerbedžiju da s čarobnog seta za djecu, za najraskošniji film u svojoj karijeri, piše pismo o Čadežu, koje onda ne pošalje, pa ne znamo je li pisao meni, Štuliću, upravi Vodovoda, Centralnom komitetu ili možda, kako je i ispalo, sebi? I zašto mu se ja pod tim čarobnim štapićem ukazujem čas kao poletarac, a čas kao sveti Petar? I od čega brani Zlatka Viteza, ratnog profitera u sektoru kulture te najpoznatijeg i najglasnijeg srbomrsca svih donjogradskih šankova iza ponoći? I zašto me svojim nepismenim rečenicama proziva zbog Štulića, o kojem sam pisao iz duše, krajnje sentimentalno? I zašto poteže Mandića, Brečića i vraga za rep?
Razmišljao sam valjda o svemu tome tonući u san. Usnuo sam da sam Krešimir Horvat, glavni lik iz Krležine drame “Vučjak” i da pišem pismo Radi Šerbedžiji, koji je toga Horvata više puta igrao u teatru i na televiziji. Vučjak je možda ključna drama Krležina stvaralaštva. Glavni lik, novinar Krešimir Horvat, kuburi poslije rata u redakciji Narodne sloge, iz koje bježi na selo, gdje upoznaje učiteljicu Marijanu pa zatim i opasnu globtrotericu Evu, s kojom, nakon kriminalne avanture, bježi u Ameriku. Važan je lik u snu koji slijedi i Ljubiša Ristić, u bivšoj Jugoslaviji veoma poznat srpski avangardni kazališni redatelj…

Evo toga sna, odnosno pisma:

Štovani gospodine,

ne želim Vas uvrijediti, ali novinarstvo ne trpi okolišanje, pa da vam odmah kažem: vi ste jedan talentirani đilkoš s vječitim kompleksom provincijalca što se skiće Los Angelesom nakićen Krležinim šeširom kao Indijanac “medicinom”. Vi sebe, ukratko, ondje predstavljate kao živopisnog urođenika sa zabačenog ruba nekog kontinenta, a doživljavate kao na trenutke glavnog, najšarmantnijeg bekriju umjetnika u globalnoj kafani zvijezda. Kako je do toga došlo, i zašto, pokušat ću vam objasniti u ovome pisamcetu. Koncentrirat ću se, među ostalim, i na taj sivi borsalino što ga ne skidate s markantne, sijede glave, tu realiziranu metaforu vaše ambicije da postanete intelektualac. Razmotrit ću, dakle, vaš Krležin kompleks.
Vi vjerojatno slutite zašto vam se baš ja obraćam. Naime, vaša je sudbina prilično nerazdvojna od moje, i vi se mene možda nikad i nećete riješiti. Da nije bilo mene, vjerojatno nikad ne biste završili kod Krleže na Gvozdu onoga kobnog dana kad vas je duboko povrijedio. Ja mislim da ste mi se upravo zato, bez ikakve ironije, i obratili u našoj štampi kao poletarcu. No, moram priznati da me je isprva ipak zapanjio taj vaš pogled za koji vrijeme doista ne teče.
No, prije nego što nastavim, da vas ipak podsjetim na to tko sam. U Leksikografskom zavodu, koji se i ne može zvati nego po njemu, ja sam, najslužbenije što se može, ubilježen kao “ratni invalid, apsolvent filozofije i novinar”, a usto sam, također najslužbenije, “bolestan i ogorčen duhovnim, političkim i društvenim stanjem grada”. Ukratko, ja divljam.
Ali neću se služiti trikovima. Iznijet ću pred vas o sebi, i o vama, ponajprije ono što je Stari Mudronja već rekao ili što su drugi otkrili ili zapisali, pa čak i vi, i na to će vas, gdjegod mislim da je potrebno, upućivati bilješke u zagradama. Uzet ću i sebe kao svjedoka, jer, kao što vidite, nisam mrtav, tu sam, vratio sam se iz Amerike, kamo me je Ćudljiva Sovuljaga poslao kao svoga već tko zna kojeg po redu Adama, zajedno s Evom, i to puno prije nego što ste vi na tu Ameriku prvi put i pomislili, u svome inače prebogatom životu.

Slijepa točka

Uzet ću sebe za svjedoka i da vam objasnim tajnu svoga preživljavanja, koju, da vas utješim, još od kritičara i glumaca nije najušio nitko.
Bačen sam pod tiskarsku prešu, poput đavolka, 1923., prvo u tri broja Savremenika, pa u drugoj knjizi Sabranih djela kod Vošickog, a 30. prosinca 1923. prvi put su me pokušali oživjeti na tada jedinoj pozornici našega glavnog grada (Stanko Lasić, Krleža, kronologija života i rada, GZH, Zagreb, 1982., str. 173).
Ja, zapravo, priznajem, ne znam tko sam, samo znam da sam se dotad grubo, trajno, godinama, kronično, upaljeno, potisnuto, pa i silovito, kao kakav otpadak iz velikog rata, kuhao u sinesteziji pokretnih slika što su navraćale pred um Osjećajnog Krotitelja posve čisto; to su, usudio bih se reći, jezivo-patetični žanr prizori; to je usaljen, neobrijan podbradak posve konkretnog narednika, čizma jednog plavokosog dečka mrtvog pod ceradom, jednog otkinutog prsta, čovjeka bez očiju, zapaljenog sela i pjesme cvrčka u zahodu. Kuhao sam se, also, u ćudljivoj maternici njegova uma, u onim oljuštenim godinama perverznih laži i sakate gladi, poslije rata, kad je opet nova čizma zgazila nepametno stado horvatsko.
Ja vam, dakle, ne mogu točno reći svoje ja, to je moja slijepa točka, premda vam, primjerice, mogu otkriti kako su nastali moji drugovi u “Vučjaku”, u toj drami što me i dandanas okružuje, “u kojoj je dodir tragičnog i komičnog, ozbiljnog i smiješnog, pametnog i glupog vidljiv na prvi pogled, pa je cjelokupno dramsko zbivanje uvijek, gotovo u svakoj točci, duboko dvosmisleno”. (Stanko Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari 1914. - 1924., Globus, Zagreb, 1987., str. 200.).
Onaj kvrgavi Pantelija Crnković, narednik, postajvodnik oružničke postaje u Svetoj Ani, što je zakasnio da me uhapsi, on vam je zapravo stari Makso Vrećica, regrut još Petra Preradovića, iz Duge Rijeke, koji je govorio “evo nam milog ožujka”. Tobože pokojni Lazar Margetić, muž one moje seoske učiteljice ljubvnice Marijane što se iznenada vratio iz zarobljeništva, on vam je zapravo Lukačev sin Šime, za kojeg se vjerovalo da je poginuo na ruskoj fronti, a Evu Amerikanku koja me je neodgodivo zavela Orguljaš Strogi najvjerojatnije je uzeo Đureku Osmanu, koji je bio u Chicagu pa se optimistično vozikao u streetcarovima... O Margetićki, s kojom sam umjesto Lazara spavao, zapravo ne znam ništa, a i nikad me nije, pravo uzevši, ni zanimala... (Suzana Marjanić, Glasovi davnih dana: transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914. - 1921./22., Naklada MD, Zagreb, 2005.).

Živčano rastrojstvo

Evo, ja sam, dakle, u ovom snu prihvatio da sam vječiti poletarac. Imam dvadeset i neku, vratio sam se iz rata, ali ne 1918., nego 1995. (ja, naime, putujem kroz ratove kao kakav Harry Potter), i vidim sad sebe u onoj zadimljenoj redakciji, u Vlaškoj ulici, gdje se, doduše, više ne čuju, kao u redakciji Narodne sloge, “rotacije iz podruma kako grme kao lokomotive”, nego bolno, jedva čujno zuje ventilatori u metalnim kutijama s tvrdim diskovima, te se i dalje glože dva šefredaktora za jedno šefovsko mjesto, i tu se krivotvore dionice i kuha se politika, i trčkaraju Polugani, u doba kad “gospoda ministri i njihovi prokuristi, generalni direktori po bankama i kontorima (profiteri od topova, baruta, tkanine, kože, likera, brodova i lisičjih repova), ekonomski stručnjaci tipa Bora, Našičke i pokojne Ungaro-Croatae, pesimističkom zanovijetanju intelektualnih kenjkala nisu bili skloni.”
(Miroslav Krleža, Djetinstvo i drugi zapisi, Zora, Zagreb, 1972., str. 252.). I, priznajem, ne leži na početku, kao u Vučjaku, u haustoru ispred redakcije mrtav čovjek, ali to je samo prazna uvertira za dva leša; kao što znate, konačni je pobjednik te naše vlaškouličanske utrke, mlađi šefredaktor, na koncu, zajedno sa slučajnim suradnikom, skončao iza tog istog haustora, plativši cijenu za svoj takoreći preko noći izveden marš iz turopoljskog blata do vile podno Katedrale...
Ja sam, also, cio, ali potpuno živčano rastrojen, iza mene je na zidu poster s ljudskim kosturom i jedna prava-pravcata omča za vješanje visi, ja se krivim i redigiram, i gledam i razmišljam kamo da pobjegnem, a onda me obavještavaju da ste u redakciju stigli lično vi, ravno sa Zapada, gdje ste uspjeli da vas prime i gdje su vam se upravo stala otvarati vrata najblistavijih filmskih studija.
Navratio sam do mlađeg šefredaktora da vas razgledam, vi se mene ne sjećate, i ugledao sam vas pod tim šeširom. Tad vam je najbolje pristajao, a i trebao vam je, da vas štiti tamo gdje je i trebalo, na Jelačić placu, od uvreda okrutnih slabića što su na vama liječili svoje nižerazredne, horvatske komplekse. Da se razumijemo, ja vas ni za što ne okrivljujem, vi ste se, na koncu, provukli mimo rata, vi nikome niste ništa dužni, vi ste dobrodošli, i baš zato pišem vam ovo nesređeno pisamce.

Pogrešno odigran lik

Vi me niste primijetili, a ja sam vam već tada htio kazati kako ste pogrešno odigrali moj lik u onim Galićevim televizijskim pokušajima iz 1986., “Putovanju u Vučjak” i “Horvatovu izboru”. Naime, vi ste taj lik zamislili kao “intelektualca”, po vama to je nesređena i pijana osoba, koja je neurotična zato što je spora. Vi ste bili lijeni da uđete u tu ulogu, zato jer vas plaši njezin ključ. Postavit ću korisno pitanje ne samo vama: jeste li se ikad zapitali a kako sam to ja, takav, što mladi danas kažu spižđen, nepraktičan, invalidan, na koncu te ipak krvave drame, toga Vučjaka, preživio, utekao u Ameriku, i sad sam opet ovdje, pred vama, i vi me opet ne razumijete, a ja proučavam vašu lukavu snishodljivost lakomislenog sebeljupka, analiziram te vaše nemirne geste pelivana koji je pomislio da je Jupiter?
Vidite, also, ključ je u tome što sam ja konstruiran tako da za vaša glumačka mjerila odviše brzo mislim. A mislim brzo jer sam to naučio u ratu, gdje misliti, dopustite, prije svega znači djelovati i gdje se, da tako kažem, misli tek poslije. Naime, vaša gruba, jednostavna, đilkoška narav neće da shvati da bi jedan student filozofskog fakulteta mogao i ispravljati tipfelere i pucati iz mitraljeza.
Dopustite mi da vam objasnim i zašto me Dirigent Zaljubljeni nije ubio i zašto sam se znao obraniti i od grada, i od sela i od smrti. On je mene, also, simpatizirao sentimentalno, kao školovana oficirčina preživjelog ratnika: “Krleža se u vojsci zaista naučio da bude vojnik, ali ne u manevarskom smislu, već vojnik koji živo vidi svoga protivnika. Vojničko gledanje ostavilo je i tragove u načinu i metodama Krležine borbenosti, kako se ona pokazala u kasnijim njegovim fazama. Zanimljivo je, naime, kako Krleža u svojim borbama i polemikama prilazi gotovo uzorno taktički i strateški svom protivniku. On se ne bori razbarušeno, on gotovo strateško sistematski nalazi slabe strane svoga protivnika, grupira gotovo artiljerijski svoje argumente i onda ga napoleonski uništava.” (Branko Gavella, Književnost i kazalište, Biblioteka Kolo, Zagreb, 1970., str. 76.)
Nemojte, also, zaboraviti, da je Slomljeni Orao prvi među nama krenuo u rat, balkanski, 1913., i to preko Pariza, pa je u lipnju već stajao pred očima smrti, u Skoplju, u rukama srpskih kraljevskih vojničina za koje se došao boriti: “Još na početku puta našao sam se i ja vezan u negvama, u zatvoru, očekujući da budem prozvan, što je značilo biti strijeljan. To su bili šokovi pred premijerom: sve zečje u čovjeku skupi se u prknu, sunuo bi kao strijela, a vezan je. Blesavko zečić, ne vjerujući u istinitost ove opasne igre, ne snalazi se” (Predrag Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom, Zagreb, 1971., str 99.).
Also, on je jako brzo saznao što je strah pa je iznimno cijenio tu ne baš iznimnu činjenicu da sam se i ja dao uvući u rat, makar i u vojsku koja je bila toliko ceremonijalno, imperijalno glupa da se, poput one kasnije trapave JNA, naprosto morala raspasti. On je, dopustite, pritom cijenio i moje diskretno domoljublje, koje se ne da pokoriti ni popovima, ni političarima, ni bankarima, pa me je kao takvog nagradio dakle putom u Hollywood mnogo prije nego što ste vi za taj Hollywood i čuli.



Dhuupli čhivaasss

Sljedeći naš susret zbio se četiri-pet godina poslije, u potkaptolskom noćnom klubu, kod gospodina Kokanovića, gdje ste mi se htjeli približiti jer sam o vašoj glumi objavio članak. Opet ste bili pod šeširom, i vi ste mene pozvali da mi naručite viski. Privukli ste me sebi kao kakav nervozan gastarbajter; nakićen stric navratio iz Amerike pa dijeli osmjehe i kupuje simpatije, što bi Cigani rekli, u belo odelo, so zlatan prsten i zub... I vi ste otegnuli jedno neponovljivo: “dhaaj mhoomku dhuupli čhivaasss”. I zasiktali ste odmah potom da me častite pićem premda ja vas pljujem, da ste vi takav, iznad svega. Zagledao sam se u to vaše od dirljive praznine namršetno čelo...
Pođimo još koju godinu u 21. stoljeće. Vi sjedite posred Titova otoka, okruženi visokom divljači, i vi, opet pod škrlakom, ljetnim, bijelim, prostački nabijate karte s jednim krupnim rentijerom. Ja sam vas promatrao, baš iz prikrajka, ispijajući mlako pivo, i vi ste u tom trenutku bili potpuno sretni!
Budući da sam vam izvolio objasniti tko sam zaista i zašto sam uopće živ, nema smisla ni da vam tajim zašto vas je Brundava Pčela toliko voljela, baš kao sina. Upravo zato, jer znadete biti sretni. Ta Blaženi Skeptik u vama je prije svega vidio nekoga tko će uspjeti; smjesta je, also, prepoznao u vama dobitnu kombinaciju! Also, sve ono čega se vi stidite, njega je radovalo: vaša taština, vaš zdravo razblažen, za svaku umjetnost prijemčiv talent, i vaša u osnovi ispravna, ali jednostavna duša koja se najviše raduje prostim momentima.
Tu je vašu banalnu vitalnost Topla Sova obožavala, tu vašu graničarsku lukavost opremljenu drskošću. On je u vama vidio budućnost ne bez razloga! Naime, koga bi od vas poželjnijeg Užgani Panj mogao posiniti prije nego što se ugasi? I zato se rodila priča o šeširu.
Evo, ispričat ću je vašim riječima, kojima se prisjećate po vama ključnog razgovora s Gunđalom Nezdošlim: “Mali, kaj oćeš da ti ostavim? Ja bum umrl uskoro.” Ja sam mu rekao: “Nemate vi ništa, vi ste sirotinja”. Na što mi je odgovorio: “Kaj nemam. Ma, mulec jedan, imam svega, imam slika, imam novaca. Kaj ‘oćeš da ti ostavim?” I onda sam rekao: “Ostavite mi vaš šešir. Kad umrete da vas mogu prošetati trgom, Jelačićevim.” Odnosno, tada sam rekao Trgom Republike. A on je ostao tužan u jednom trenutku kao da je zamislio taj dan koji će biti uskoro kad će se to zaista desiti da će hodati samo njegov šešir na mojoj glavi, a on više ne.” (Intervju s Radom Šerbedžijom, T-portal, 29. 7. 2007.)

Neumjesno licitiranje

Izostavimo vaše neumjesno licitiranje vlastitom skromnošću. Also, kako vas nije stid spominjati da vam je nudio novac? Znao je da ćete poželjeti šešir (i njega, kao zeca u njemu). I nije, dovraga, bio tužan. Bio je sentimentalan, brinuo se za vašu budućnost. Jer evo već letimičan pogled na vašu priču odaje vaš problem: pa rekli ste mu, obećali, da vam taj šešir treba za špancir po Jelačić-placu, a vi se njime kitite po Sunset Boulevardu... Znao je on, zar sumnjate, da nećete ispuniti to lakomisleno obećanje i da ćete taj maršalski borsalino nosati po svijetu kao mačak konzervu na repu. Zato vas je, takoreći, i uzeo pod svoje, da se podmetnete pod taj šešir. Vi ste za Vječitog Starca bili dijete sreće, a taj šešir njegov tajni uređaj za vaše daljnje praćenje.

Naporni brko

No, vi ste mu nezahvalni. Also, vas i dalje muči to što vas nije shvaćao ozbiljno. Štoviše, vi se toga stidite, vi ste to potisnuli u sebi i bezrazložno se mučite. A Skeptični Propeler samo nije htio da vi nastradate, da se petljate s egzistencijom. Ta svaki bi otac tako postupio.
Dopustite mi da vas podsjetim o čemu se radi. Godine 1978., ili potkraj 1977., ni ja se više ne sjećam točno kad (znam da sam se krio na ormaru), vi ste u pratnji onoga odlučnog, ali baš napornog brke, onog redatelja Marka Ristića, navratili kod nas na Gvozd. Taj ga je Ristić već dulje vrijeme proganjao s molbom da mu dopusti da za svoju predstavu spoji moj i lik moga kolege i imenjaka iz drame “U Logoru”, u čemu je poslije i uspio, a vas je tad poveo jer ste trebali igrati glavnu ulogu, upravo Pisca, u “Pijanoj novembarskoj noći 1918.”. Ali, jao, Punoglavac Vatreni je poludio, predstavu vam je zabranio, a na redatelja se izvikao da ga želi posvaditi s partijskim vrhom i usput dodao: “Slušaj, Ristiću, nemoj mi glumce dovoditi kad su ovako ozbiljne stvari u pitanju!” (Darko Hudelist, intervju s Markom Ristićem, Globus, broj 968, 2009.)
Ristić misli da se Medvjed Sjeverni zastidio pred vama. Ali nije, on je doista mislio što je rekao, kod takvih stvari nema povlačenja. On je vas doista htio zaštititi od ozbiljnih stvari, od politike, od borbe, uostalom, koja i ne može nego biti prljava i uzaludna.



Pučkoškolski memoari

Eto, sami ste prizvali Igora Mandića koji je, baš nekako u to doba, isto navratio na Gvozd: “Tako sam u februaru 1978. godine pokušao iz njegovih usta izmamiti autentično objašnjenje o polemici koja se vodila oko ‘Dijalektičkog antibarbarusa’, ali mora biti da sam se na Gvozdu ponašao kao slon u staklarskoj radnji, sudeći barem prema bilješci koju donosi Enes Čengić (U knjizi ‘S Krležom iz dana u dan - 1975. - 1977., ‘Ples s vulkanima’, knj. 3, Globus, Zagreb, 1985.): ‘15. II 1978. - Dolazio mi je Igor Mandić da traži intervju i pruži mi šansu da Bakariću odgovorim na tekst u kojem govori o mom razilaženju s Partijom. Moram reći da sam se jako uzrujao. Odakle mu je uopće takva ideja mogla pasti na pamet. Zar je meni danas potrebno da idem u polemiku s Bakarićem. Uostalom, s Bakarićem se slažem u osnovnim i bitnim stvarima’” (Igor Mandić, “Zbogom, dragi Krleža”, Književne novine, Beograd, 1988., str. 7-8). Vi ste toga dana ranije, u Kumrovcu, već vidjeli i njega, i Tita, i Bakarića, i Šuvara, i vama nije bilo jasno zašto ne reagiraju na vaše recitacije. Niste shvaćali koliko je situacija ozbiljna, i da su ti starci opasni i da nisu smiješni.
I sve ste to uredno prešutjeli u vašim pučkoškolski sročenim memoarima (premda ste se za naslovnicu također dali uslikati pod magičnim šeširom), na stranicama koje se bave upravo Ristićem, vama i Sovuljagom Starom (Rade Šerbedžija, “Do posljednjeg daha”, Profil, Zagreb, 2004., str. 120-121), i na što vas Ristić u spomenutom intervjuu i upozorava.
Ozbiljnost situacije, da ne kažem sudbine, nije shvaćao ni Mandić. Ali za njega je već tad ionako bilo prekasno. Što mislite zašto njega nije posinio? Pa zato što je unaprijed u njemu ugledao očajnika! Also, tko sije vjetar, žanje oluju, i on je jasno vidio kako će taj krepki, stasiti mladić završiti u kuli črnomerečkoj, gdje će kao stari, još naoštreni kobac, stražariti nad kasarnama Iličkim više bez ikakve potrebe da vjeruje u budućnost. Oksimoron Strašni urlao je, dakle, na vas poput kočijaša, a vi i danas čekate kad će ponovno podviknuti, pa i u toj svojoj školskoj zadaći, koju zbilja lakomisleno nazivate memoarima, redate nespretne sličice iz arhiva svojeg mišjeg srca i lavlje taštine.

Nikada niste čuli Štulića

Vas, očito, niti kubrickovski uzgon ne može odovjiti od sitnog, promoćurnog kvarenja stvarnosti pa ste meni na dušu stavili i Štulića, premda ja možda upravo sada “iza prozora nemirnog sna osjećam njihove sjene, gledam kako kroz zidove plešu kurvini sinovi...”
A vi Štulića nikad niste čuli, kao što niste ni čitali Ludog Šeširdžiju, koji vas je, eto, posinio. Jer da jeste, umjesto da ste gladili njegov borsalino, zacijelo biste u Zlatku Vitezu prepoznali kakvog potkaptolskog mesara, zadriglu ljudeskaru od preko 120 kila, kojeg Domaćinskog što će rado ustrijeliti čovjeka kao šugavog psa iza plota.
Pa zar ne biste, da ste doista čitali Blagog Ovrhovoditelja, u tom krokodilu prepoznali vlastitog nesuđenog krvnika, koji je lično preda mnom šakom udario čovjeka samo zato što je u njemu prepoznao pravoslavca; koji je, lično preda mnom, stanarima jednog iličkog haustora prijetio da će ih pobiti iz kalašnjikova; u čijem su teatru, uz njegovo glasno odobravanje, gorile jednog bradatog generala, inače propalog redatelja što se proslavio srušenom ćuprijom i ugrabljenom tvornicom duhana, krvavo pretukle jednog mršavog glumca i njegovu djevojku.
I zar biste, da ste išta od Velikog Meštra doista pročitali, meni i dalje spočitavali što se usuđujem primijetiti da je taj troglodit Vitez okupirao Društvo dramskih umjetnika pa sam sebi podijelio sve njegove nagrade, za koga najbliži suradnici tvrde da posluje bez papira; also, zar biste se vi meni, koji se i dandanas baca na zvuk gričkog topa na pločnik kao krepana ptica, da ste išta pročitali, obraćali kao poletarcu?

Umirovljeni sabornik

Gledao sam, među ostalim, predstavu koju je umirovljeni sabornik Vitez, namireni ministar kulture jednog operetnog diktatora iz Blitve, okićen s gotovo više ordena nego Franjo Josip, napravio po kolažu tekstova Stare Sovuljage. Dopustite, pa to je ispalo toliko lažno i kvarno, da vam to teško mogu dočarati riječima. Pa on slaže njegove rečenice kao mrtve ribe u kašete, ma ne, to je gore, to je kao da đavo skače po djetetovu grobu!
Ako vam i dalje ništa nije jasno, zavirite u jednu gotovo recentu zbirku svojih pjesama, gdje ste na naslovnici opet pod borsalinom, i nađite pjesmu “Umro je posljednji krvnik” (Rade Šerbedžija, “Prijatelj ga kaže više ne poznaje”, Feral Tribune, Split, 2001., str. 70-71). Kad otkrijete o čemu se radi, kažite mi tko vam je u toj pjesmi draži: krvnik ili njegov posao? A ja ću vas dotad pričekati u nekoj redakciji, ili u nekom novom ratu koji ćete vi, ja vam to želim, izbjeći, koketno zaklonjeni obodom jednog pametnog šešira...

U snu vaš

Krešimir Horvat

Jutarnji list

DUŠAN PIRJEVEC: SMRT I NIŠTINA (odabrani spisi)

Postoji jedna misao koju slovenski filozof i književni teoretičar Dušan Pirjevec-Ahac (1921-1977) u većini svojih napisa dotiče, vraćajući joj se svagda iznova da bi je osvijetlio u njezinim najizrazitijim pojavnim oblicima. Imamo dojam da ga je misao o iskonskoj neprestupivosti smrti stalno progonila, ne dopuštajući mu da, bar ponekad, probije kružnicu njezina zračenja. Vraćajući se njoj, Pirjevec se u stvari vraćao sebi, svojoj vlastitoj duhovnoj supstanciji.

Smrt je dakle tema koja leži u osnovi Pirjevčevih najintimnijih filozofskih preokupacija, tema nimalo nova da bi nas iznenadila po svojoj izvornoj svježini pojavljivanja, no zato stalno prisutna i nametljiva u ponovnom nuđenju. Ni Pirjevčeva misao nije o njoj posve izvorna, no kod njega je ona izrečena i kao fakticitet (izvjesnost koja je poviješću europske kulture potvrđena) i kao unutarnjom vatrom duha nošena. Ona čini okosnicu i istodobno okvir u kojemu se kreće njegova izazovna misao.

Kad to imamo u vidu, lakše nam je odrediti krug Pirjevčevih filozofskih interesa. Najprije je to partizanstvo i (komunistička) revolucija, njegovo najveće životno i duhovno iskustvo. Partizanstva se Pirjevec nikada nije odrekao, no revoluciju je razotkrio u njezinoj diferenciji: u revoluciji se jedan povijesni svijet, naime svijet humanizma, odnosno čovjeka kao subjekta, zalijeće u svoj vrhunac, ozbiljuje se i tako pokazuje svoju istinu. Ozbiljeni svijet čovjeka kao subjekta jest svijet čovjeka koji je svoju sudbu uzeo u svoje ruke, koji doista čvrsto stupa u svoje, koji se dakle u svemu sam upravlja i stoga više ne dopušta nikakvo više biće, nikakvog boga. Upravo na vrhuncu svojega zaleta, na vrhuncu svoje volje za moć, subjekt svagda iznova biva osuđen na prepoznavanje i priznavanje da je u svojem temelju čovjek – konačno i smrtno biće. Smrtonosna totalna akcija subjekta svagda okončava smrću čovjeka. Totalno je ozbiljenje subjekta - a ta je realizacija totalna kad je subjekt ne samo subjekt prema vani, nego i u odnosu spram sebe sama – sušta oprečnost subjektu, dakle totalni objekt – mrtav čovjek.

Pirjevcu je stalo da ukaže i na diferenciju između čovjeka (čovjeka kao egzistencije) i subjekta (čovjeka kao antropocentričnog ega), da pokaže granicu njihova identiteta. Premda hoće biti čovjek-subjekt mjerilo svega što jest, subjekt kao čovjek ima mjerilo koje ne može prestupiti. Neprestupivost smrti zahtijeva od čovjeka distancu spram sebe sama i svojih (povijesnih) uloga.

U svojim iznimnim studijama o tradicionalnom europskom romanu Dušan Pirjevec svagda iznova otkriva neizbrisiva znamenja diferencije čovjeka i subjekta. Uz sudbu junaka romana, koji je sav izručen Ideji i u toj izručenosti odlučuje o životu i smrti sebe sama i sučovjeka, o bitku i ništini svega što jest, eda bi se na kraju neizbježno zaustavio zbog vlastite smrtnosti, Dušan Pirjevec korak po korak nastoji otkriti što znači biti čovjek u svijetu vladavine subjektiviteta, kako izložiti diferenciju na svim razinama i na svim područjima. Nižu se potom njegovi brojni ogledi o razlici između života i akcije, istine i slobode, pjesništva i prakse…

U spisima što ih okuplja knjiga Smrt i niština Pirjevec podrobno ocrtava diferenciju između umjetnosti i znanosti, između nacije i naroda, između socijalno-povijesne akcije i umjetnosti kao umjetnosti. Naravno, Pirjevec će svagda upozoriti da su te diferencije moguće samo na osnovi Heideggerova nacrta ontološke diferencije između bitka i bića. U znamenitom spisu (što ga donosi zbornik) Bog ateista Pirjevec će se upustiti u složenu raščlambu onto-teološke strukture metafizike, u kojoj će navedena diferencija između bitka i bića omogućiti razbijanje identiteta između bitka i boga kao najvišeg bića, dakle i razbijanja identiteta između bitka i čovjeka, koji je kao totalni subjekt zauzeo mjesto božje.

Pirjevec će se pred kraj svojega života, intenzivno se posvećujući Dostojevskom i romanu Braća Karamazovi, uputiti i u traženje druge, od metafizičkog identiteta posve drukčije istosti bitka i boga. Nakon dugogodišnjeg upozoravanja na pogibelj nihilističke biti humanizma, na ugroženost od tehnokratizma kao oblika subjektova autokratizma, na međusobnu impliciranost humanizma, nihilizma, tehnokratizma i svih načina vladanja volje za moć, Pirjevec će se preusmjeriti na čovjekov život kakav se nadaje već s ovu stranu diferencije (distance) spram subjekta. Naspram koncepcije posmrtnog života, ukazat će na ''besmrtnost'' kakvu možemo već ovdje, na zemlji, susresti. Čovjek je besmrtan i raj je na zemlji svagda kad čovjek ljubi ni za šta, kad ništa ne osuđuje i kad se predaje otpuštajućem dopuštanju. Na začuđujući način Pirjevec će tako anticipirati mnoge filozofske teme autora (Lévinas, Derrida, Girard, Vattimo…) što su posljednjih godina nastanile europski filozofski krajolik, na što ukazuju već i doktorske disertacije o njegovoj misli izvan Slovenije (M. Brecelj, M. Bratina).

No neovisno o svim temama o kojima Dušan Pirjevec raspravlja, kao da je cijelo vrijeme svojega nedugog životnog vijeka bio blizak stihu i pokazivao da ima sluha za jednu misao francuskog pjesnika Mallarmea (o kojemu je Pirjevec raspravljao u svom intrigantnim osobnom susretu s Martinom Heideggerom): „Nedotaknuto, života puno i lijepo danas'' (Le vierge, le vivace et le bel aujourd'hui).

Priredio i preveo Mario Kopić

Demetra, Filosofska biblioteka Dimitrija Savića, Zagreb 2009. 319 str.

Mario Kopić

Većina današnjih intelektualaca, odnosno onih koji upotrebljavaju intelekt, spada u obrtnike, u intelektualne obrtnike ili intelektualne radnike. Intelekt im je podloga za posao i kruh. Ne odnosi se to samo za eksperte, za specijaliste na raznim područjima produkcije i organizacije, nego i za djelatnosti na području zdravstva, školstva i umjetnosti. Na toj se razini globalno i univerzalno vraćamo onome što je postojalo u srednjem vijeku, u vrijeme kada još nije bilo razlike između znanstvenika, umjetnika i obrtnika. Na duhovnu elitu danas u populaciji otpada svega nekoliko postotaka, među njima samo dio njih razmišlja o cjelini stvari i osvrće se na smisao te cjeline. Na kraju dolaze oni koji se pitaju o smislu bivstvovanja svega što jest ili pak svjedoče o tom smislu, to jest besmislu. Prvi su mislioci, drugi pak pjesnici.

Posrijedi je dakle razlika između mislioca i pjesnika, između mišljenja i pjesništva, a time i drevna suprotnost između njih, suprotnost koja se oblikovala već nakon razdvajanja mišljenja i pjesništva, odnosno pri nastanku filozofije, i koja se potom, pri Platonovoj pretvorbi filozofije u metafiziku kao onto-teologiju (dvostruko jedinstvo ontologije i teologije), zaoštrila do krajnosti. Platon se od Homera i Hesioda, pa i od Sofokla, nije samo distancirao, nego ih je htio i izgnati preko granica svoje idealno zamišljene države. U ime čega? U ime ideje Dobra, u ime Ideje pod nebom koje treba promijeniti svijet i preobratiti ljude. Taj je metafizički fundamentalizam, srodan religioznom, potom do danas ostao na izvorištu svih totalitarizama. Nositelji tog, na ideo-logiji utemeljenog, totalitarizma bili su većinom - intelektualci.

Dakle, intelektualcima kao takvim treba uskratiti sveopću glorifikaciju. Kao skupina, sami po sebi, nisu ni dobri ni zli. Istina, na izvorištu su svih dobrih promjena, jer do tih promjena bez njih ne bi došlo (recimo progresa), ali odgovorni su i za učinjeno zlo. Ukratko: intelektualci su bili nosioci kako prosvijećenih tako i mračnjačkih ideja. Bez njih ne bi bilo komunizma, fašizma, ne bi bilo nacizma...

No prikazana je oprečnost između mišljenja i pjesništva danas nešto zastarjelo, a položaj samih intelektualaca veoma se promijenio. Nahodimo se u svijetu koji se razlikuje kako od tradicionalnoga tako i modernoga, što od intelektualaca zahtijeva drugi pogled i drukčije djelovanje. No pogledajmo ponajprije unatrag.

Platonova je glavna zamjerka pjesnicima da su odveć osjetilni i čuvstveni, zbog toga i odveć sućutni prema onima koji se ne znaju adaptirati ideji Dobra - koji joj se ne podređuju i koji je ne slijede, ne znajući zato razlikovati između dobra i zla. Drugim riječima: koji se ne bore protiv zla na strani dobra! Te protivnike, te neprijatelje dobra stoga treba eliminirati, na ovaj ili onaj način odstraniti, ako već ne i uništiti. Nije stoga nikakva slučajnost i nikakav paradoks da je na svijetu upravo najviše zla i nevolja učinjeno u ime (ideje) Dobra. Bez sućuti, na užasan i užasavajući način. Tragično je da to odbacivanje sućuti vrijedi sve do Friedricha Nietzschea, unatoč tome što se smatrao gotovo na svim razinama anti-platonistom i što se slomio upravo zbog sućuti (prema jednoj životinji, upregnutom konju).

Filozof kao metafizičar jest dakle nosilac rigoroznosti, dosljednosti i bezobzirnosti. Poeta je pak nosilac sućuti, osjetilnosti i čuvstvenosti. Upravo zbog te razlike između metafizičkih ideo-loga i literarnih poeta postoji unatoč prividnoj srodnosti u osvrtanju na drugi i drukčiji svijet - ili čak posve Drugi svije-t  i u tome velika i nepremostiva razlika. Nesreća je pjesnika da tu razliku lako previđaju i predaju se raznim vrstama totalitarizma. Ne pjesnici kao pjesnici, ne umjetnici kao umjetnici, nego pjesnici kao društvena, odnosno politička bića. Ako se dakle nepromišljeno upuste u politiku i na taj način prepuste ideolozima koji ih bez krzmanja - ali vazda svjesno i promišljeno - iskoriste. O čemu se radi?

Pjesnički odnos spram svijeta pored sućuti sa životom, sućuti sa smrću zarezanim živim bićima, sadrži i žudnju za nečim posve drugim i drukčijim, žudnju koja se na navlastit način izražava i u religijama, primjerice geslom: Na svijetu smo, ali nismo od ovoga svijeta. Iz takvog odnosa spram svega izrasta nezadovoljstvo s onim što jest. Sljedeći je stupanj kritički odnos spram svega što jest, spram postojećega svijeta. I eto nas već na raskršću. Možemo se pridružiti ideološkom mijenjanju svijeta, i time bezobzirnoj kritici svega postojećega, ili pak ustrajati na tomu što kao pjesnici i mislioci jesmo: svjedoci bivstvovanja, odnosno svetosti svijeta, a ne revolucionari ili misionari.

Sve skupa se komplicira pod diktaturom, odnosno u totalitarizmu. Tu nije moguće svjedočiti o sebi a da pritom čovjek ne zapadne u konflikt s postojećom vlašću. Pjesnička žudnja tada djeluje destruktivno, volens-nolens totalitarni režim ruši već samom svojom egzistencijom. U demokraciji se pak pjesnik ne mijenja, ista ga žudnja i dalje goni, i ukoliko tu žudnju ne zna razlučiti od stremljenja, pretvorit će se bilo u Don Quijotea bilo u podupiratelja novih totalitarnih projekata. Neće se promijeniti, i dalje će igrati ulogu bezobzirnog kritičara svega postojećeg, no predmet njegove kritike više neće biti totalitarizam, nego demokracija. Stoga će se njegova uloga unatoč unutarnjem identitetu na izvan posve promijeniti – iz rušitelja totalitarizma pretvorit će se u protivnika i naposljetku rušitelja demokracije. Pa ukoliko se demokracija sruši i parlament zamijeni neka autoritarna osoba i vlast, bit će naravno opet protiv, protestirat će (dok bude mogao), no na društvenoj razini bit će već prekasno.

Upozoravamo dakle na ireduktibilnu razliku između poezije (umjetnosti) i politike, ali ne na metafizički, Platonov način, ne u ime ideje (po mojoj mjeri ugledanog i propisanog) Dobra, nego kao svjedoka onoga što je metafizika od Platona preko Hegela do Marxa i Nietzschea proganjala i na što se u svojoj bezobzirnoj kritici svega postojećega i u svojoj zagledanosti u ljepšu budućnost (na ovom ili onom svijetu) nije osvrtala  na čovjekovu smrtnost. Zbog nje, zbog čovjekove smrtnosti, svjesni iluzije o besmrtnosti, osjećamo s bolom i radošću ne samo konačnost svojega bivstvovanja, nego su-osjećamo i drugoga i s drugim, s drugim kao smrtno ranjivim bićem. Nalazimo se pred suosjećanjem koje nije reducirano na milost kao u kršćanstvu. Stoga smo pred drukčijom, post-modernom ili post-kršćanskom etikom, jer kako kršćanski tako i moderni moralizam izvire iz platonizma, iz teorijsko-etičkog fundamentalizma. Zadaća intelektualaca, zadaća mišljenja na kraju filozofije kao metafizike jest baviti se tim i takvim temeljnim stvarima, a ne spoticati se o minorne stvari svakidašnjice.

Nužno je da svatko radi ono za što je osposobljen, ponajprije pozvan. Sve drugo je gubitak vremena i energije ili pak nepotrebno izlaganje. Upusti li se pjesnik u uličnu tuču, ne može očekivati da će mu se klanjati kao pjesniku, nego će prije ili kasnije izvući neku modricu. Na razini ulice je ulična tuča. Na razini vrijeđanja je vrijeđanje. Na razini politike pak politiziranje. To ne znači da se pjesnik, mislilac ili svećenik ne smiju baviti politikom. Smiju, naravno, no ako se upuste u politiku tada moraju znati da tu nije riječ o molitvi, filozofskom razgovoru ili čitanju pjesama, nego da se u sferi politike igra uloga političara. Time se barem privremeno, ukoliko već ne i zauvijek, gube kao pjesnici, mislioci ili svećenici.

Elita je vazda elita manjine, ''aristokracija duha'', stoga s njezine točke gledišta demokracija ne može biti drugo, i to je u Zakonima zapisao već Platon, nego diktat i diktatura plebejske većine. U tom smislu gotovo svaka vlast brani elitu, čuva je pred plebejskom ''pohlepom'', pred zahtjevima za jednakim želucima i pred vulgarno shvaćenom jednakošću, tipa ''ako mi kopamo, kopat ćete i vi''. Stoga treba vazda iznova upozoravati da demokracija ne može odlučivati o poeziji, ali – a tu se najčešće pravimo blesavi – ni poezija o demokraciji! A niti filozofija. Filozofija kao teorija, kao filozofija politike, proučava oblike vlasti, razglaba o njima, ali filozofi na vlasti, filozofi kao vladari iz Platonove Države nisu katastrofa samo za demokraciju, nego i za polis, za politiku uopće, povratno naravno i za filozofiju (teoriju) samu. Razlog je za tu katastrofičnost dvostruk.

Kako mišljenje tako i pjesništvo "razvijaju" se preko razlika; djelatno je počelo u tom području dakle razlučivanje (diferenciranje). No, vlada i specifični dogmatizam: jer kod onoga što otkrijem kao istinu, kod toga ću i ustrajati: za mene je to, bar do daljnjega, Istina, dogma. Tu nema sporazumijevanja u smislu nagađanja. U politici i društvenom životu uopće, na jednoj strani, vlada težnja za nivelacijom, za unifikacijom i homogenizacijom stajališta (u stranci, u državi itd.), a na drugoj nužnost kompromisa. U filozofiji dobiva samo onaj tko igra na sve ili ništa! Nema popuštanja, nema odstupanja. U tomu je srodnost s religijom: što ti pomaže ako cijeli svijet pridobiješ, a dušu svoju izgubiš. Ili u Husserlovom fenomenološkom obratu: najprije moram izgubiti (sav) svijet, naći sebe samog, "čisti ja", i tek ću potom pridobiti svijet iznova, naći ga na nov način, drukčijeg, drukčije osmišljenog. U politici pak onaj tko stavi na sve obično ne dobiva ništa. Treba poštovati odnose sila, ravnotežu ili neravnotežu moći itd. Katastrofa nastaje pomiješamo li pokretačke principe tih u tolikoj mjeri različitih područja. Rečeno jezikom sistemske teorije: različitih djelomičnih sistema društva kao sistema. Na primjer, ustrajavamo li na etici i u području prava ili politike, ukidamo sistemsku razliku između etike, prava i politike te promičemo etičke norme pravnim i političkim sredstvima, dakle zakonima i prisilom (na kraju pendrekom) – svejedno je li posrijedi, primjerice, poštenost i pravednost ili pak slobodno odlučivanje o rađanju svoje djece. Naložimo li svoje moralne vrijednosti kao pravnu normu, uzvratno ih pretvaramo u Istinu, u dogmu za sve (unutar crkve je to, dok je članstvo u njoj dobrovoljno, ''normalno''), mijenjajući istodobno tu misaonu prisilu u stvarno (zakonodavno) nasilje nad onima koji drukčije misle. Sljedeći je stupanj najčešće politički linč.

Dakle, sadašnja uloga intelektualaca jest u tomu da slijede svoj poziv i/ili pozvanost u današnjoj post-modernoj epohi, da ne miješaju svoj poziv i svoj "profesionalni" prestiž sa svojim političkim angažmanom ili s podupiranjima ove ili one vrste, da – ukoliko su posrijedi teoretičari - neprestano upozoravaju na respektiranje razlika među područjima i razinama društvenog i državnog života. Samo se tako mogu spriječiti kratki kontakti i nepotrebni konflikti. Svagda se, na primjer, možemo i moramo pozivati na pravednost, dakle na legitimnost, koja je drugo ime za prirodno pravo ili etičnost, za ono što danas zovemo ljudska prava. No ako smo u demokraciji, ako postoji temeljna legitimnost utemeljena na podjeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, tada moramo legitimne zahtjeve nastojati promicati na legalan, pravno zakonit način. U protivnom slučaju, državu, državu kao pravnu državu, rušimo na podlozi podjele moći koja prethodi navedenoj podjeli legitimne vlasti, na podlozi podjele moći na duhovnu i svjetovnu moć, u nakani da tu podjelu ukinemo i uspostavimo je kao nadmoć, primjerice kao duhovnu moć crkve kao Crkve ili ideološku moć stranke kao Partije. To vodi u predstranački, predparlamentarni sistem vlasti koji unaprijed onemogućuje legitimnu, demokratski artikuliranu vlast. Tako se prividno zauzimanje za legitimnost ne preokreće samo u likvidaciju legalnosti, nego i legitimnosti same. Sjetimo se samo, na primjer, da je Savez komunista u Njemačkoj na početku 19. stoljeća nastao iz crkveno fundamentalističkog Saveza pravednih. Kamo je odvela njihova bespoštedna osuda "kriminalnog kapitalizma", nepoštenih i nepravednih robno-novčanih odnosa, dobro je znano…

Razlika između intelektulaca i neintelektualaca nije dakle u senzibilnosti (npr. za nacionalnu stvar), nego u tomu da intelektualci znaju potražiti i izložiti kriterije, kriterije razlikovanja područja (djelomičnih sistema), razina, načina dokazivosti, oblika umnosti itd.

Snovi o nebeskom carstvu na zemlji su lijepi, i neškodljivi, dok žudnju za njim ne počnemo provoditi stremljenjem, čija je posljedica mijenjanje svijeta i preobraćanje ljudi. Fantazma o svijetu kao Dulcineji je zanosna, i neškodljiva, dok u svom razočaranju, koje neizostavno slijedi, ne počnemo donkihotski tražiti protivnike tamo gdje ih nema. Zagledanost u vlastitu sliku mami, i nije škodljiva, sve dok slijepi za sve drugo i drukčije ne potonemo zajedno s njom.

Boris Buden

Negdje oko godine osamdesete, među studentima filozofije u Zagrebu kružila je neobična anegdota. Za jednoga od uglednijih profesora Odsjeka za filozofiju govorilo se da sakriva knjige od svojih studenata. On bi, pričali su studenti, početkom semestra uzimao iz knjižnice Odsjeka većinu knjiga koje su na izravan ili sporedan način bile u vezi s temom njegova seminara i čuvao ih do kraja semestra kod sebe. Ali ne prvenstveno zato da podigne kvalitetu svoje nastave, nego, i u tomu je poanta ove anegdote, da od svojih studenata sakrije prave autore spoznaja koje im je na predavanjima i seminarima prezentirao kao svoje vlastite ideje.

Nije bitno je li anegdota istinita ili nije. Činjenica je da su je studenti prepričavali i tako okolnosti koje ona opisuje držali stvarno mogućima. Pod tim okolnostima međutim zamislivo je sve osim normalnog intelektualnog sazrijevanja. Najprije nam nedostaje sam profesor. Njegova funkcija se raspala u sebi - on nije više onaj koji upućuje na izvore znanja nego je postao prepreka na putu do njega. Kao što knjige nestaju s javnog, svima dostupnog mjesta, i gube se negdje u nedostupnosti privatnog posjeda, tako se i javna funkcija "profesor" srozava na svoj odveć ljudski, privatni supstrat. Profesor postaje tek loš čovjek, možda odveć tašt i iskompleksiran, a možda jednostavno bez talenta, kako stvar obično stoji s jalovim epigonima i plagijatorima. Na drugoj strani međutim raspada se i grupni portret njegovih učenika, studenata filozofije. Nitko od njih otvoreno ne postavlja pitanje o nedostupnim knjigama, niti na bilo koji način javno artikulira problem. Njihova se intelektualna ambicija, ona navodno silna glad za znanjem i mudrošću zbog koje se čovjek, kako kažu, odlučuje za studij filozofije, šutke povlači pred prvom konkretnom društvenom zaprekom i smjesta utažuje u sitnoj zlobi i licemjerju privatnog trača. I život teče dalje. Profesor je ostao profesor, zadržao je svoj javni ugled i privatno zbrinute knjige, a studenti su ga nastavili javno štovati kao profesora i privatno pljuvati kao čovjeka.

Ipak, zapitajmo: po kojem to pravu jedan profesor zaposjeda izvore spoznaje ne pripuštajući k njima čak ni svoje studente? - Po onom pravu koje proizilazi jedino iz njegova društvenog statusa, iz njegove institucionalizirane privilegije. To pravo neupitno je profesoru, kao što je neupitno i njegovim studentima odnosno svima ostalima, samo u onoj mjeri u kojoj u cijelom društvu vrijedi kao samorazumljivo da je spoznaja, ljudsko znanje, štoviše, kultura kao takva, nešto po svojoj naravi dostupno samo elitama, dakle nešto što je u esencijalnom smislu odvojeno ne samo od društva nego u krajnjoj liniji i od politike.

I dalje: po kojoj to logici studenti bespomoćno zastaju pred prvom društvenom zaprekom na putu do znanja, po kojoj logici na javnoj razini prešućuju problem i zašto je njihova jedina reakcija, regresija u privatni trač? - Logika njihove uzetosti jest logika straha, ali ne straha kao karakternog nedostatka slučajnih pojedinaca nego kao modela reagiranja na društvene pojave, dakle straha ne u njegovoj psihološkoj, nego u njegovoj socijalnoj dimenziji. U ovom konkretnom slučaju taj je strah našao svoj izraz u, kao što i sama riječ kaže, strahopoštovanju prema instituciji profesora, kao instanci autoriteta, prema kojoj se studenti odnose jednako neupitno kao što se, kao društveni subjekti, odnose i prema drugim društvenim i političkim institucijama. Stvarna potreba, ovdje potreba za znanjem, ne usuđuje se artikulirati javno. Zato tim žešće izbija u patološkom obliku, kao ressentiment koji se hrani privatnim ogovaranjem. Tako nastaje doduše iluzija da se na situaciju nekako ipak reagiralo, ali tek s tom reakcijom okolnosti ne samo da ostaju kakve su bile, nego zadobivaju i čvrstoću objektivne zakonitosti.

Erozija zahvaća još jedan krug odnosa. Nesposobnost ovih mladih ljudi da kao studenti javno artikuliraju problem koji imaju sa svojim profesorom izraz je njihove nemoći da kao društveni subjekti aktivno sudjeluju u konstituiranje javnosti kao takve. Ona već tada naime, u začetku njihova intelektualnog sazrijevanja, za njih ne predstavlja nikakav relevantan faktor.

Ova sličica iz studentskog života nije dakle nimalo bezazlena. Čak i kao puka izmišljotina, predstavlja ona simptom konstitucijskog poremećaja unutar same hrvatske intelektualnosti. Neka pojava postaje simptom samo retroaktivno. To je poruka koju bolest šalje iz budućnosti u kojoj će se tek do kraja razviti. Isto je i s našom anegdotom. U vrijeme kad je kružila među studentima, početkom osamdesetih, ona i nije bila ništa drugo nego obični trač, možda više izraz nestašluka nego prave zlobe. Da je bila i više od toga, simptom teške bolesti, saznajemo tek danas kad se bolest neprikriveno manifestirala. Ta bolest zove se rasulo hrvatske pameti - rasap unutar same supstancije hrvatske intelektualnosti. Tek danas iz stanja tog rasula možemo shvatiti puno značenje tadašnje anegdote. Ona je prije svega bila sažet prikaz spontanog pobačaja te hrvatske intelektualnosti. Tek danas znamo da oni studenti filozofije i nisu imali nikakve šanse da se rode kao intelektualci. Te da su to, i ne znajući, rekli upravo navedenom anegdotom. U toj je anegdoti naime sadržano sve što ubija intelektualnost u samom njenom začetku: strah pred javnom artikulacijom vlastitih misli, prihvaćanje elitnog statusa uma, regresija u privatno i kontigentno.

Nesreća onih studenata, ali i njihova tipičnost, jest potpuna uronjenost u hrvatske prilike. Riječ je o okolnostima u kojima je strah dominantna osobina čitavog društvenog života, konstanta političke prakse i opće duhovne klime. Štoviše, sastavni dio samog hrvatskog mentaliteta. Onaj naizgled gotovo urođeni kukavičluk pred autoritetom društvenih institucija i kulturnog nasljeđa, autoritetom iza kojeg ne stoji ništa osim gole, ničim kontrolirane, moći političke i duhovne elite. Riječ je napokon o prilikama u kojima na mjestu javnosti u njenom modernom demokratskom vidu, stoji njen perverzni surogat - košmar trivijalne ljudskosti. Uvijek samo ljudi u njihovoj kontingenciji, danas dobri, sutra loši, pametni, glupi, zgodni i odurni ... nikada međutim načela, ideje, strukture i koncepcije. Nikada logika, nikada racionalna argumentacija, nikada otvorena diskusija.

Te prilike bile su i ostale jače od želje za spoznajom. Ona ruka koja se u pokušaju da dohvati knjigu nije usudila ispružiti do kraja, sasušila se u svom zgrčenom stavu. A rješenje je bilo doslovno na dohvat te ruke - u onim nedosegnutim knjigama. Tamo je stajao odgovor na pitanje što jest bit moderne intelektualnosti. Na primjer, kao "Odgovor na pitanje: što je prosvjećenost?", Immanuela Kanta: "Prosvjećenost je izlazak čovjeka iz njegove samoskrivljene maloljetnosti. Maloljetnost je nemoć da se čovjek bez vodstva drugoga služi vlastitim razumom. Samoskrivljena je ta maloljetnost jer njen uzrok ne leži u manjku razuma nego u manjku odluke i hrabrosti da se tim razumom služimo bez vodstva drugoga. Sapere aude! Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom!" To je Kant držao lozinkom prosvjećenosti. Lozinkom koju hrvatska kultura nikada nije čula i koja u njenoj tradiciji nije ostavila nikakva traga. U tom smislu je današnje rasulo hrvatske intelektualnosti upravo konstitucijski poremećaj, konstitucijska maloljetnost - riječ je o njenoj nemoći da se začinje u slobodi i reproducira iz slobode. A ta sloboda jedino je što zahtijeva prosvjećenost i, prema Kantu, svodi se jednostavno na ovo: "vlastiti um u cijelosti izložiti javnoj upotrebi." Ne iz slobode, nego iz svog socijalnog supstrata reproducira se ono što nazivamo hrvatskom kulturom. Ona je bila i ostala ekskluzivna stvar elita, stoga joj javnost nije potrebna, kao što joj nije potrebna ni demokracija. Štoviše, ona zazire i od jednoga i od drugoga. Ona se boji demokratskog, a time ujedno i egalitarnog karaktera moderne kulture i moderne evropske intelektualnosti s kojima u pravom smislu tek počinje novovjekovlje, kao što Descartesova "Rasprava o metodi" počinje rečenicom: "Nijedna stvar na svijetu nije bolje raspodijeljena od zdravog ljudskog razuma." Ničim ograničena, u samoj sebi osovljena sloboda uma, koji se u potpunom svjetlu javnosti obraća svijetu kao takvom, u njegovoj univerzalnosti - ta dimenzija ne postoji u prosvjetiteljskoj tradiciji hrvatske kulture. Iza ideje narodnog preporoda, nacionalnog buđenja, iza "hrvatskih proljećâ" s jedne strane, kao i iza klasno motiviranog opismenjavanje masa, pod parolom "kultura narodu", s druge, ostalo je tek sumorno groblje abortiranih intelektualnih fetusa - ljudi koji misle da su intelektualci zato što su išli u nekakve škole i zato što pripadaju nekom socijalnom sloju. U stvari, gomila jadnika bez dostojanstva i pameti, izgubljena u prostoru i vremenu, koju svaki malo moćniji idiot može potezati po bespućima povijesne zbiljnosti kao hrpu praznih vreća.

Intelektualac je nešto drugo. Mi znamo točno kada i gdje se on rodio. Siječnja 1898., u Francuskoj, u jeku afere oko kapetana Dreyfusa, okrivljenog za špijunažu. Dan nakon što je Emile Zola teško optužio vojsku i sudstvo pojavljuje se u istim novinama protest protiv povreda prava u procesu protiv Drayfusa. Ispod protesta je više od stotinu potpisa, među kojima su i imena tada najprominentijih pisaca i znanstvenika Francuske. Taj protest nazvan je u javnosti "Manifeste des Intellectuelles". Moderni evropski intelektualac rađa se dakle ne samo u angažmanu za ljudska prava, nego i u otvorenom suprotstavljanju pogromaškoj, u slučaju Dreyfusa, antisemitskoj masovnoj histeriji. Javna upotreba uma u aktu beskompromisne društvene kritike - to je dakle njegovo rodno mjesto.

Angažman za javne interese, za povrijeđena prava i potisnute istine; kritički refleksivna distanca spram vlastitog identiteta, kulturnog nasljeđa i društvenih institucija; emfatična vjera u javnost senzibiliziranu za racionalnu argumentaciju; performativno proizvođenje te javnosti u aktu javne upotrebe vlastitog uma; sustavno poticanje kulture proturječja; otvorenost prema fenomenima masovne kulture, kao i stalno dovođenje u pitanje vlastite elitne pozicije; odgovornost za demokratski razvoj društva u cjelini ... te i ovima bliske osobine ne nasljeđuju se ni po kakvoj zakonitosti iz onoga što se zove hrvatska kulturna i politička tradicija. To znači da biti intelektualcem u Hrvatskoj danas znači biti na neki način nezakonito dijete te tradicije i tih hrvatskih prilika. Biti dakle izrod, bastard.

Denis Kuljiš

Ogorčen, Vlado Gotovac povlačio se iz politike.
Još protekloga ljeta, šest mjeseci poslije prijelomnih izbora, nije se dobro osjećao i Anđelko Runjić Bambe, njegov prijatelj, krupni lik na gradskoj intelektualnoj sceni, koja se zadnjih godina, usprkos njihovim osamljenim likovima, žalosno provincijalizirala - zabrinuto je odmahivao glavom: ali, to se, vjerojatno, odnosilo na opću političku situaciju kojom su, rekao bih, i Nestor i Tiresija bili krajnje obeshrabreni.
Pobjeda demokratskog bloka na izborima, dovela je politički organizam poslije godinu dana u stanje čudne obamrlosti. Situacija nije jasno aspektirana: Jupiter je nestao sa svoda, Mars je postao prošlost, a prilično je oslabio i utjecaj Saturna, no uspon Merkura još ne daje nikakve astrološke efekte. Vlada nije prodala ni jedno veliko poduzeće stranom kapitalu; Zakon o televiziji, gore od hadezeovske legislacije monopolizira moć u medijima; ali je nekoliko tajkuna strpano u bajbok, te dignuti s ulice mafijaši iz Bagarićeve familije. Industrijski rast doseći će, predviđa se, četiri posto. Zašto je onda čelo Vlade Gotovca tako namršteno?
Pa on nije defetist, ni nježna pjesnička dušica, iako je objavio šesnaest knjiga pjesama. No, tu nije bilo nikakve bezvezne lirike ni bolećivih pjesničkih slika, ništa se nije rimovalo, aliteriralo, fasada riječi bila je neprijazna kao pročelje nekog bečkog Sozialwohnunga. Ako je bio nježne građe u nutrini svoje duševnosti, otvrdnuo je u Staroj Gradiški, gdje je prošao šest godina robijaškoga pakla. U tom močvarnom kraljevstvu vlage, koja je odasvud nadirala, hrđom i pljesni sve rastakala, u prljavštini, smradu, truljenju, gdje se zimi nije grijalo, u hodnicima je hujao vječiti propuh jer su, umjesto vrata, bile ugrađene samo rešetke.
Okružen ubojicama, provalnicima, seksualnim manijacima i ljudima osuđenim na "čuvanje i liječenje" - neuravnoteženim alkoholičarima, luđacima, mentalno nerazvijenim i retardiranim, već gotovo posve razorenim sifilitičarima, Gotovac je šest godina kohabitirao s paklenim prikazima u Sotoninim podrumima, pa je sad lako mogao podnijeti protivštine među nesuglasnim stranačkim vođama koalicije, iako mu je, možda, baš beskompromisnost, moralna oporost, priječila da efektivno sudjeluje u svim njihovim političkim nagodbama. No to ne znači da mu je politika ispod časti, da je uobražen građanski inteligent. Uvijek su ga do ludila dovodile dobronamjerne primjedbe tipa: Gotovac bi, kao rasni intelektualac - koji se u politiku ne razumije naročito, i koji nema za nju smisla jer je previše pošten i naivan - trebao ostati pisac; on je parnasovac koji je zalutao na areopag. "Ma, neću ušutjeti", odgovarao je na te banalnosti, "a oni koji mi savjetuju da ušutim, često me upućuju na književnost kao na moj pravi poziv. Za njih je ona, očigledno, vrijednost bez utjecaja, bez moći, a za politiku, jednaka šutnji. Uvjeravaju me, istodobno, da je politika prljavština, da nije za časne ljude, a dive se svojim političarima, njihovoj politici i njihovoj moći. U njezino mi ime govore!"
Toj se moći Gotovac odupro kad je u četrdeset i prvoj dopao Gradiške i ostao ondje do svoje četrdeset i šeste, a zatim, opet, zatvoren kao pedesetidvogodišnjak, u Lepoglavi odrobijao da svoje pedeset i četvrte... Koje su to more bile: ostavio je dvanaestogodišnju kći jedinicu da odraste bez oca, kao što je i sam odrastao, jer su mu, poslije rata, bili zatvoreni i otac i majka. Nekolicina prijatelja pomogli su njegovoj ženi i spasili njegovu kćer od bijede i krajnje nesreće, a Gotovac je to sve podnio i preživio, premda mu je raznijelo organizam, i sad je, diskretan u moralnom trijumfu, mogao sabrano slušati Račana koji ga je, uoči izbora, pozvao na ručak, da malo šuruju...
Dobro, kad je Gotovac 1971. otpremljen u Novu Gradišku, Račan je bio balavac koji se tek nakanio uvaliti u partijsku karijeru. Ali, kad su Gotovca ekspedirali u Lepoglavu osamdeset i druge - hej, osamdeset i druge, to je bilo praktično jučer - Račan je sjedio u Politbirou, u istom onakvom sakou s uzorkom riblje kosti i dolčevitom krem boje kakve i sad najradije nosi u manje formalnim prigodama kao tranzicijski premijer kvazisocijaldemokratske provenijencije.
Kad je pozvao Gotovca na ručak da mu izloži svoj pogled na situaciju i predloži smjer zajedničkog djelovanja prema uspostavi povjerljive međusobne suradnje, privilegiranog odnosa jedan-na-jednoga, možda se Gotovcu malo uznemirio želudac, ali je, sa surovom otpornošću staroga zeka, solženjicinovskog pitomca sibirskih gulaga, počistio svoj tanjur i Račanu, koji je bez odmora pola sata mljeo, hladno dobacio: Što je, ništa nisi pojeo?"
Račanova je ideja bila jasna, jednostavna i logična. SDP kao nekompromitirana opozicija, jedina partija koju nisu razbili specijalnim operacijama, podmićivanjem, lažnim secesijama, induciranim frakcijskim ratovima, ucjenama, obećanjima, krticama, jazavcima i pseudolisicama, i to samo zato što je Tuđman htio imati preglednu političku scenu s jednim, simetrično postiranim crvenim opozicijskim pivotom, a ne i liberalni, građanski oporbeni centar. Htio je postići potpunu svjetonazornu polarizaciju, da protiv sebe dobije samo preostale komunjare i balkanske jugonostalgičare, s kojim će lako izaći na kraj. No, Račanov se SDP, zanemaren, za deset godina, lijepo reprofilirao u patriotsku socijaldemokraciju europske orijentacije, u stranku u kojoj njezin duhovno obnovljeni lider, dr. Zdravko Tomac - nekoć šef kabineta zloglasnog “hrvatskog Višinskog”, Jakova Blaževića - kao predsjednički kandidat na izborima 1995. odbacuje Daytonski sporazum i "relativno uvjetuje suradnju s Haškim sudom". Taj SDP, nedotaknut korupcijom, cjelovit tye, između izbora posve prozapadno orijentiran, treba za unutrašnju upotrebu i za predstojeću parlamentarnu kampanju dvijetisućite, jednu legendarnu figuru hrvatskog nacionalizma, neprijepornog domoljuba naglašene karizme. Ne treba okolišati: Račanu je potreban upravo Vlado Gotovac!
Račan i Gotovac potpisali bi poseban predizborni sporazum o proporcionalnom udjelu SDP-a i LS-a u vladinskoj koaliciji, dok bi ostale partnere velike koalicije, preostalu četvorku Šestorke, akomodirali manjim brojem ministarskih položaja i drugim neznatnijim prinadležnostima. Što kažete, šjor Vlado? Stvar je praktički riješena, Tuđman leži polumrtav u Novoj bolnici, stranka mu se raspada, a inozemni faktor snažno podupire koncentrirano djelovanje oporbe! Kad dođe do predsjedničkih izbora - a doći će, neizbježno, prije ili poslije - razumije se da će se kandidirati povlašteni partner, jer i jest smisao ove zamisli da se unaprijed definira raspodjela moći...
Gotovac je hladno slegnuo ramenima na kraju te političke runde, koja je, u stvarnosti, bila uobličena bez ikakvih metafora i erudicije, kao na Hreljiću, gdje dva ozbiljna domaćina razgovaraju o mehaničkim i automotivnim svojstvima uščuvane Zastave 101.
Ruka nije pala, nisu se pljesnuli dlanovima: ništa nije bilo od posla, koji je, međutim, glatko sklopljen poslije nekoliko dana s drugom fragmentiranom liberalnom strankom, zakonskom sljednicom HSLS-a, s kojom je SDP postigao Splitski sporazum. Budući da SDP nije uspio pribaviti legendarnoga karizmatika Vladu Gotovca da posluži kao ozbiljan jamac domoljubnoj inspiraciji stranke - koju su na prethodnim izborima kaljali jumbo-plakatom s prikazom mladića kojega dva milicionara odvode jer je, nesumnjivo, pjevao Vilu Velebita (uz briljantan agitpropovski slogan: SJETI SE... RAZMISLI!) - SDP je angažirao Dražena Budišu, legendarnog proljećarskoga studentskog vođu koji je četiri godine robijao u Staroj Gradiški.
Da je Gotovac pristao na Račanovu ponudu, hrvatska bi povijest, vjerojatno, išla istim tokom, ali bi se politički spojevi drukčije razložili, i tko zna kako bi sve to poslije ispalo... Da je Gotovac ušao u koaliciju s Račanom, Račan bi mu dao manje nego što je morao dati Budiši: Budišina je liberalna frakcija bila, naime, jača, uz ostalo zato što je bila - posljednja opcija. Gotovcu bi garantirao možda četvrtinu, a ne trećinu, saborskih sjedišta, koja zajedno osvoje, pa bi poslije izbora SDP lakše majorizirao koalicijsku udrugu Šestorke, i Vlada bi bila efikasnija, ako je doista njezin problem natezanje stranačkih skupina, a ne to što socijaldemokratski ministri i njihov klub, idejno limitirani, nisu jasno programatski usmjereni prema liberalnom kapitalizmu.
Gotovac bi izašao na predsjedničke izbore kao kandidat dvojne kombinacije, a autistični Budiša ne bi dobio potporu četvorke, što znači da bi išao sam, jedino s HSLS-om, pa bi to navelo i Tomčića da se, radi očuvanja haesesovske zasebnosti, pro forma, pojavi na velikim plakatima i u predizbornoj debati. IDS bi ga, možda, podržao, kao u prijašnjim prilikama, dok bi HNS, umjesto sa Stipom, vjerojatno izašao sa samim Čačićem, bez ambicije za pobjedu, nego radi afirmacije bivšega vlasnika te nekoć male varaždinske stranke. Pobijedio bi Gotovac ispred Mate Granića, koji je popušio, čim je poslije fatalnog poraza HDZ-a, izašao na izbore kao stranački kandidat. QED. Gotovac bi postao predsjednik Republike, ali nije za to bi kadar, a možda ga je i bolest shrvala…
Jedan strani diplomat - koji smatra da izvrsno poznaje hrvatske političke prilike, ali ne njihovu površinsku pojavnost, nego dubinu, hladni morski bezdan ispod antiklinale - tvrdi da je "inozemni faktor" do zadnjeg časa podržavao dr Matu Granića, koji je, međutim, previše petljao i, kao pravi doktorski štreber, nastojao naći svoju autentičnu političku poziciju te formulirati poruku koju nosi hrvatskom narodu, pa se pogubio u tom kompliciranju i izgubio povjerenje. "Vanjski faktor" zaključio je da ga dr Mate misli zajebati, preuzeti vlast i sačuvati HDZ. Trinaest dana prije predsjedničkih, izbora, Montgomery se sastao s Mesićem, koji je, po Gallupu, tada "brojio sitno", tj. oko dva posto anketiranog biračkog tijela, pa se za tri sata sve s njim lijepo dogovorio.
Činjenica je da je Mesić isprva imao silnih problema s financiranjem i da su ga u novinama dosta razvlačili zbog nekih sumnjivih sponzora, raznih propalih biznismena, prekupaca i bosanskih ćifta, a u politici, iza svake priče postoji još jedna, skrivena priča, ako nije, naprosto, paranoja, teorija zavjere, uzbudljiva vista, koja korisno objašnjava analitičke promašaje - i sam sam Mesića, dok je figurirao kao "mister dva posto", ocijenio kao potencijal jedino za predsjednika boksačkog saveza.
Gotovac se, dakle, nije htio dogovoriti udvoje, pošto su se sve lijepo dogovorili ušestoro, i onda se, kad je Budiša prešao u dvojac, razgnjevio i, ljut kao ris, potrudio da pokvari sve kombinacije. Zbilja, za jednog apartnog intelektualca, koji je previše delikatan i lirski nastrojen da se dublje upusti u političke zavrzlame, u tome je zaista lijepo uspio. Velika dževa u Feralu, gdje je profesor Banac nasrnuo na Budišu kao mladi seter na malo zbunjena vepra, brzo je postigla svrhu: uštogljeni Budiša odgovorio je dva-tri puta, von oben, na onaj svoj osebujni način, nepogrešivo pogađajući krivu žicu, proizvodeći neki neugodan mol, što bi, da ga upute za ambasadora u Prag, začas, praktički ni zbog čega, dovelo na rub hrvatsko-češkog rata.
Budiša je podigao temperaturu, pa je bilo lako mobilizirati četvorku iza nekog primjerenog, populističkog kandidata visokih performansi. U arhivi je sačuvana fotografija na kojoj Gotovac predstavlja novinarima šampiona četvorke; on sjedi kraj njega oran, usplahiren, čekinjav, raširenih nozdrva i sjajnih bjeloočnica, spreman da poleti na prvi znak... Svi su bili uvjereni da će Gotovac sam istupiti za četvorku, i da će to izazvati skandaloznu podjelu glasova, koja će dr. Mati omogućiti pobjedu. Ali, srdžba staroga gulagovca bila je jača i od taštine, kojom je on, također, u manjoj mjeri obdaren. Bog nije vidio čovjeka veće kreposti s više mana, ali te su mane, mislim, osobne, neznatne, a vrline velike, klasične, aristidovske.
Gotovac, ili hrvatska tragedija - to bi bio naslov avangardne političke predstave, iz pedesetih, kakve se u nas, nažalost, uopće nisu pisale: ona bi najbolje predstavila moralna iskušenja njegove sudbine. Tu bi se Gotovac pojavljivao u crnim hlačama i crnom sveteru (igrao bi ga mladi Božidar Boban), dok bi, na ogoljelu scenu, s druge strane rampe, izašao Komesar, kao zao princip, simbolično dihotomni lik iz Sartreove drame Le Diable et la bon Dieu (Izet Hajdarhodžić). Dijalog bi tekao u eliptičnim, filozofski intoniranim, nejasnim formulacijama, kao prijevod Vjerana Zuppe s francuskoga. Situacija bi bila onako malo tragedsko-tebanska; pojačana osjetilnost glavnoga lika, skopčana s njegovim radikalnim poricanjem autoriteta, dovodi do neizbježivog sukoba s usudom, determinacijom, monolitom vlasti...
Vlado Gotovac rodio se u Imotskome, "deset kilometara od zapadne Hercegovine", gdje je doživljaj hrvatstva, objašnjavao je, organički prirodan. Tu vlada takva bijeda da svu zapretenost i narodnu frustraciju ekonomskom i duhovnom skučenošću, ljudi pripisuju isključivo državnom ustroju. Od države očekuju izbavljenje i boljitak, a u međuvremenu, odlaze u svijet. Oni koji ostaju, upiru oči samo u vlast. Politika je folklor, razlike duboke, do krvi. Narod je đavolski nadaren za šverc, književnost, trgovinu, žicanje, biznis, za višu uljudbu i za niske pothvate, koje često ujedinjuje ista narav: Mimara je Imoćanin, kao i Tin Ujević, ali i Tonči Vrdoljak...
Gotovčev je otac bio žandar. Vlado se rodio 1930. nevjenčanim roditeljima, jer im zakon nije dopuštao brak, dok je otac u službi. Poslije rođenja djeteta uputili su molbu kraljici Mariji, koja im je dala odobrenje za ženidbu. Majka Ana bila je nepismena, bigotna, radišna, uvijek na prvoj misi prije propovjedi. Prva slika iz djetinjstva, kojem se Gotovac stao vraćati u razmišljanjima dok je, kao Desničin Ivan Galeb, ležao u Rimu teško bolestan sredinom devedesetih, "u neposrednoj blizini smrti", bilo je kako se uspinje na štokrl i majci, od riječi do riječi, ponavlja propovijed župnika Bandića, koju ona nije čula. Eto, to je već Vlado Gotovac iz poznate memorije, književnik koji je "imao više od 1000 javnih nastupa na literarnim večerima, promocijama, tribinama, zborovima, skupovima i obljetnicama", koji je "dao više od 200 intervjua" te "napisao oko 120 novinskih članaka"...
Vladin otac je kratko boravio na Bledu kao čuvar kraljevske rezidencije, izabran zbog kršnog rasta. Jednog jutra prošao je kralj Aca vodeći za ruku princa Peru i kraljevića Tomislava. Upita oca kako se zove, a on reče: Martin. Odakle si? Iz Dalmacije. Što si, Srbin ili Hrvat? Hrvat. Hrvat? Da! Poslije sedam dana, pa-pa, otpravili su ga s Bleda. Natrag u Imotski, gdje je avanzirao, ipak, do žandarmerijskoga podoficira. Bio je haesesovac, kao i svi ostali ljudi u mjestu, i kad je izbio rat, došao je u sukob s ustašama. Vidjevši da će mu doći glave, pobjegao je u Split, a ustaše su jedanaestogodišnjeg Vladu i njegovu mamu uhitili i zatvorili u staju, u "stajski pritvor".
Otac je mnoge spasio od ustaša, pa je mislio da će ga spašeni spasiti od komunista. I jesu, ali puno kasnije, a 1945. strpali su ga u zatvor u Makarskoj, pa stali prebijati i mučiti tako da od njegova zapomaganja danima nitko nije mogao zaspati. Zatim su ga prebaciliu Gradišku, depandans Jasenovca, i tri godine na smrt izgladnjavali. Zajedno s ocem uhapšena je i majka, kao "saučesnica klasnog neprijatelja". Kao petnaestogodišnjak ostao je Vlado sam, pa išao naokolo da nekako izmoli njihovo puštanje. Dobri ljudi dali su mu malo mesa i kostiju za paket koji je ponio u Gradišku, ali su mu ga ukrali u vlaku, kao i novac za povratnu kartu. "To je bio najstrašniji susret u mom životu, nisam mu ništa donio", kaže. Otac je bio u nekakvim smrdljivim krpetinama, dopola gol, izbezumljen, a posvuda blato, ljudi vrište, mlate ih kao volove, užas logora, pandemonij...
Nisu prošla nego dva desetljeća, i koja godinica, a na istu adresu, evo i sina. Čuvar, neki gospodin Dragosavac, pita: "A što je tebi bio onaj Gotovac?" "Otac." "A fino, fino, prvo otac, pa onda sin..."
Tata je odguslao samo tri godine, iako je bio usuđen na dvadeset, ali su Imoćani išli do samoga Rankovića tražeći pomilovanje. Vratio se u Imotski, a umro 1979., tri godine pošto mu je sin izašao iz Stare Gradiške, u kojoj je odležao šest godina. Nije bilo lako Gotovcu ući s Račanom u ekskluzivnu koaliciju, ne zbog očeva logora - ta Račan je i sam rođen u najstrašnijem logoru, u Dachauu, pa bi s njime mogla koalirati svaka žrtva s dugoga popisa Amnesty Internationala - nego zbog dešperacije robijaškoga deja vu, kad se ga na izmaku dvadesetog stoljeća, usred bogate i demokratske Europe, otpravili na robiju antistaljinistički ljevičari "humanog lika", izumitelji samoupravljanja, pa bacili među sifilitičare,u hladnu kaljužu, da crkne kao životinja... Ja se divim Gotovcu, jer je prešao preko svega toga.



Počeo je pohađati gimnaziju u Imotskom. Primljen je u đačku menzu, odakle su ga uskoro izbacili, zbog navike da se prekriži prije jela. Onda je tri i pol godine svaki dan ručao i večerao kod prijatelja svojih zatočenih roditelja: kod Tripalovih, kod Ćosićevih, kod Pervana. Nije bio gladan ni prljav, ali je čeznuo za majkom i ocem, ležao sam u kući i plakao u krevetu. No, briljirao je u školi, čitao sve s reda. Stalno je s marksistima polemizirao o opstojnosti Boga, pa navalio na filozofiju, a silno zaljubljiv, proučavao je, osim Pascala, cure. No, prva djevojčica koju je tragični Vlado poljubio, utopila se nesretnim slučajem u rijeci Vrljiki. Sa sedamnaest upisao se u Klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Sa Stankom Jurišom, kasnije novinarom i pjesnikom, uselio se u neku bajtu bez struje i vode na Glogovcu, na potoku Medveščaku, pa se u gradu snalazio noseći kufere na kolodvoru, utovarujući ugljen, cijepajući drva... Čitao je cijele noći uz petrolejku izvučenu sa smetlišta, i preležao upalu pluća. Zatim se luđački zaljubio u curu iz grada s kojom je izlazio, dok mu kod Kazališta nije rekla: "Vlado, ti si odličan prijatelj, ali si dosadan, dragi. Rastat ću se s tobom."
Poražen, srušio se u nesvijest, pa su ga odvezli na Hitnu... Po završetku gimnazije, Vlado je upisao filozofiju i talijanski te diplomirao 1955. i zaposlio se na radiju, gdje je upoznao prvu ženu, Vlastu Peršen, devet godina stariju od sebe, rastavljenu, s dvoje poluodrasle djece. Kći Ana rodila im se 1959., i Gotovac ju je obožavao. To je bilo njegovo sretno desetljeće: pripadao je skupini pisaca oko časopisa Krugovi, koji su se nazivali krugovašima, a zalagali su se za poetski pluralizam. Gotovac se izložio djelovanju Hoelderlina, Rilkea, Trakla, Benna i Eliota. To se toliko ne vidi u njegovoj poeziji, nego o tome svjedoči generacijski (no deset godina mlađi) kritičar Vjeran Zuppa (kojega je Igor Mandić označio kao Gotovčeva "ličnog kritičara"). Zuppa je, pišući kasnije Gotovcu panegirike u osebujnom sartrovsko-hajdegerovskom stilu, pojavu knjige Čarobna spilja popratio tekstom u kojem se osvrće na stih: "Što misliš da li neki ikad čuju kišu?"
To je ovako išlo: "Ima ovdje jedna Aznavourova ploča. Jedna njegova pjesma Ce sacre piano koja kaže da je ovaj jedini njegov prijatelj. Čujem je. I kišu isto. Što misliš da li neki ikada čuju kišu? Da, to sam Te zapravo, cijelo ovo vrijeme, jedino želio upitati."
Zuppa zatim nastavlja: "Nemoj odgovarati Žanku. On se suviše brine za budućnost. On ne zna da su moj otac i on započinjali rat rame uz rame onda kad sam se jedva bio rodio, a danas ga vodi bez mog oca. Ako mu budeš odgovarao, spomeni mu da imaš dva-tri prijatelja koji žučno raspravljaju s tvojim argumentima, ali koji vole i cijene tvoju strast da ih tražiš u svojoj biograifji, biblioteci, porodici, okolini, narodu. Mora da će mu to biti grozan udarac kad dozna. Dva-tri prijatelja naspram tolike gomile njegovih citata."
Da je te, 1969., Gotovac poslušao opreznog, zabrinutog Zuppu, da je batalio Žanka i više se koncentrirao na rominjaje kiše, bio bi se, valjda, uklonio stravičnim starogradiškim kazamatima. Ali, jao, u njegovoj je prirodi bilo da "čačka mečku", pa je polemizirao s Milošem Žankom, hrvatskim orjunašem, koji je ustao protiv Savke i njezina hrvatskog dubčekovskog revizionizma. Zatim je pokrenuo Hrvatski tjednik. Zvonimir Berković je tu uređivao glazbenu kritiku, neki penzionirani general s Tuškanca stranicu povijesti, a potonji liberal Ivo Škrabalo ložio na zadnjoj stranici propagandni rat protiv domaćih Srba, udbaša i Genexa. Ali, njemu se nije ništa dogodilo, osim što je dospio na crnu listu i nije smio potpisivati svoje filmske kritike.
Vladu su strovalili u pakao Gradiške.
U istrazi, upoznao je visokomoralna čovjeka, suca-istražitelja, koji je radije dao ostavku nego da sudjeluje u tom progonu: bio je to Vlado Primorac, nedavno preminuli veliki hrvatski pravni stručnjak. U istražnom zatvoru zahvatila ga je najstrašnija životna kriza, jer je odjednom shvatio da život teče mimo njega, kao da se nije ništa dogodilo. "Lični kritičar" Vjeran Zuppa priključio se partijskom aktivu Društva književnika, koje se, nakon kratkog oklijevanja, bacilo na kritiku i samokritiku posrnulih drugova. On nije digao glasa u obranu svog zatočenog idola, kojemu je s Antom Stamaćem ranije vječito predgovarao i pogovarao, divio se, te s njim intimizirao preko novina:
"Htio bih Ti mnogo toga reći. Kao da nikada nismo razgovarali. Ili možda jesmo? Ako jesmo, za koga onda, kome sve to ponavljamo? I Boris, i Ante, i Tonči, i Bruno, i Mića sve to o čemu govorimo znaju još bolje i preciznije. Mora da ipak govorimo nekom drugome. Reci. Napiši još koju lijepu pjesmu iz svojih razgovora s našom Anom, tvojom kćerkom. Možda u tome pronađu nešto nejasno i opasno. Vidiš li Ti koliko je to sve smiješno?"
Smiješno ili ne, Gotovac je, usprkos takvom zauzimanju, fasovao šest godina stargradiškog “tvrđavnog”. Najgluplje se pritom morao osjećati Igor Mandić, koji nije mario za Gotovčevu poeziju, i još 1969. rezervirano bilježio: "Neki su ga ustoličili za vrhunskog našeg misaonog pjesnika, trijebeći njegove pjesme i izvlačeći iz njih samo iskaze i sintagme što mogu dati ovakvu ili onakvu filozofiju, a nekima se učinilo da je Gotovac odviše mudar i odviše natopljen (tuđom) filozofijom, da bi mogao biti dobar pjesnik, i to pjesnik čija bi djela čitao i još ponetko osim naklonih i specijaliziranih kritičara."
Kad je Gotovac bio na vrhuncu i u moći kao političko-književni urednik Hrvatskog tjednika, Mandić ga je u kultnoj Kvadraturi književnog kruga ekspertno satrao: "Taj pjesnik, o čijem su pjesništvu već iskazana najoprečnija mišljenja, očito drži da nije neukusno u pjesme potrpati imena desetak prijatelja, okititi ih plakatskim hvalospjevima, sve začiniti dobrom dozom nacionalne patetike - i onda to servirati općinstvu kao umjetničko djelo. Iako posljednjih godina posebno ne cijenim njegovo pjesništvo (a moram priznati da sam nekad i sam pisao visokoparne eseje o njegovim stihovima, malne u idolatrijskom, dakako nerazumljivom, stilu), V. Gotovac ipak je značajna figura naše novije književnosti, pa je gotovo nevjerojatno do koje je mjere zaglibio u mulj egotistične mitomanije."
Koga je to Gotovac mitologizirao, okitio plakatskim hvalospjevima? Slavka Mihalića, Edu Murtića, Antuna Šoljana, Slobodana Novaka, Čedu Pricu. Kad je u istražnom zatvoru zapao u krizu, izjedalo ga je to što je znao kako se njihovi životi nisu puno primijenili, da nisu izašli na ulice, protestirali, demonstrirali, sastavljali peticije kao Česi, tiskali Povelju 77 ili neku Deklaraciju o pravima političkih zatočenika...
Dobri Irci digli bi u zrak policijska kola, ili pucali u koljena zatvorskim čuvarima u Gradiški, primjerice onom Dragosavcu, a u Zagrebu, u Hrvatskoj, shvatio je Gotovac u agoniji, stvari su išle svojim tokom, demantirajući samohvalne poetske mistifikacije, na koje se, kao na kič, bio okomio kritičar Mandić... Mandiću se zatim dogodila najgora stvar koja se kritičaru uopće može dogoditi: pisca kojega je on kritizirao zbog lirskog neukusa, strpali su u zatvor kao nacionalističkog kontrarevolucionara! Bit će da je Gotovca najviše potreslo što je shvatio kako, ne Hrvatska, nego njemu najbliži ljudi, prijatelji, nisu učinili za njim ni koraka: to je ta Hrvatska koju je usijani Imoćanin htio “obnoviti ljepotom”!
OK, bilo je nekih gesta: evo, baš u Imotskom, među njegovim svijetom, poslovođa knjižare stavio je bezobrazno u izlog njegovu knjigu, pa je nastao "slučaj". Taj profesor književnosti premješten je onda za kaznu u samoposluživanje! Bio je to Ante Žužul, ali ne onaj sadašnji vlasnik Školske knjige, koji je tada već bio građevinski velepoduzetnik, još u socijalizmu najveći porezni platac u cijeloj bivšoj Jugoslaviji! Ali zato se gesta onog knjižara prepričava po cijelom svijetu, gdje god obitavaju Imoćani. Mome prijatelju, kazališnom režiseru, to je na kavi na najljepšem trgu Latinske četvrti, ispričao imotski Parižanin, književnik Dinko Štambak.
Stravično pogođen ravnodušćnošću, nedostatkom moralnog patosa u hrvatskom biću, Gotovac je rezimirao to razdoblje kad se opet mogao javno oglasiti, objavivši - 1990. u Ljubljani! - knjigu Moj slučaj. U njoj zastupa radikalnu tezu da Hrvati, koji pedeset godina žive u neslobodi, nisu bili sposobni u literaturi stvoriti ništa veliko - Czeslava Milosza, Milana Kunderu ili Aleksandra Solženicina. Napisničar Borbe bio se tada okomio na takav literarni defetizam, uzimajući u obranu Hrvate i hrvatsku književnost, pa nabrajajući velike poslijeratne pjesnike: Kaštelana, Goloba, Pupačića, Mađera, Mihalića, Slavičeka, Dragojevića, Mariju Čudinu i Zvonimira Mrkonjića...
Mislim da se Gotovac tada mentalno oslobodio mistične Hrvatske, kojoj je pisao pjesme, iako se, naravno, nije mogao osloboditi organičkog domoljublja, uzgojenog na deset kilometara od zapadne Hercegovine. Jako se liberalizirao i totalno otrijeznio nakon prvih demokratskih izbora. Vidio je kakvog su žicara, inače njegova urednika povijesti - što je u Tjednik uvijek donosio triput previše svog glupog, dosadnog, materijala - izabrali umjesto tolikih čestitih ljudi iz Koalicije narodnog sporazuma, kojoj se, uz Savku i Tripala, bio i sam s Budišom priključio...
On je Tuđmana odmah prozreo, i sve napisao, kad je pao Vukovar: "Hrvatska prelazi tragični put svoje suvremene državne povijesti u sjeni nemilosrdne ironije kojom dominira egomanični lik vođe uvjerenog da bi bez njega Hrvatska bila samo diletantska fikcija..."
U tom nadahnutom komentaru, Gotovac je (u ST-u), napao Tuđmana zbog "provincijski lakovjernog vođenja politike prema Zapadu", "pristajanja na sve, uz gubljenje svakog dostojanstva". Zapaljivi retor iz tisuću nastupa proklamira tu moralni apsolutizam, što u narodu koji se, još u Kandijskom ratu, navikao na česte pobjede i dugotrajnu prevlast nepravde, nije nalazilo odjeka: Gotovac je uvijek išao na čelu sam...
Boljem poznavanju nacionalne psihe, a ne prevelikoj distanci intelektualca lirika od prozaične stvarnosti, treba pripisati to što ga je Tuđman do nogu potukao na predsjedničkim izborima. Kao Vrhovnik, Tuđman se okružio hrvatskim gardijskim pandurima u "povijesnim" crvenim odorama, koje su skrojile dvije vrijedne kazališne kostimografkinje laganom adaptacijom oprave korista iz Grofice Marice, stupajući pod razvijenim "povijesnim" hrvatskim stijegom, koji je na brzaka načinio autor podjednako čuvene kreacije, Kviska. Na zastavi su kompilirani grbovi različitih gradova, pokrajina i država u friz "životinjskog carstva", što bi kod Josipa pl. Bojničića, glasovitoga hrvatskog heraldičara iz doba Franje Josipa, izazvalo konvulzivne grčeve. Dakle, dr Tuđman je uz pomoć bulumente pretvorbenjačkih lupeža velikoga stila i hercegovačkih kriminalaca prerušenih u generale, lako pobijedio Gotovca, kad su se suočili na predsjedničkim izborima. Vlado je pritom izvukao živu (ne i cijelu) glavu samo zato što ga atentator, otposlan iz Tuđmanova Tjelesnog sdruga da opasačem zatuče vođu opozicije (a vikao je, da obmane javnost, "Živio Ante Pavelić! Ja sam ustaša, sve ćemo vas pobiti!") nije u Puli dobro dohvatio opasačem s teškom metalnom kopčom, jer je bio mrtav pijan.
Kad je izbio rat, Gotovcu se bila opet dogodila osobna tragedija: umrla mu je žena. Zatim je zamalo i on umro, toliko je loše bio. Poslan je u Rim na liječenje, gdje je čudesno uskrsnuo. I ne samo to: u bolnici je upoznao Sinjanku doktoricu Simonu Šandrić, papinu liječnicu, bivšu časnu sestru. Preporođeni Vlado opet se zaljubio kao gimnazijalac. Bila je to napol svetačka romansa, kao da se zaljubio sam sv. Franjo. Siromašni Gotovac imao je nekoliko lijepih časova: pomladio se i gotovo postao netko drugi. Jednom sam ga slučajno sreo na Fiumicinu kad se vraćao u Zagreb; imao je krasne nove postole. To je bilo uoči predsjedničkih izbora, koje je izgubio.
Odmah sam znao da će se kandidirati: kao kakav mlad frajer, toliko je para bio uložio u taštinu! Zapravo sam to krivo očitao, jer mi je poslije ispričao: "Prvi put u životu mogao sam napraviti takvu gestu - šetao sam se po Via Veneto i preko puta Excelsiora, u ekskluzivnom dućanu s kožnim proizvodima, vidio u izlogu najljepše, zanosne, cipele."
Učinio je ono što nije mogao cio život: ušao da oćuti gušte koje su drugi utažili još sedamdesetih, kad se išlo u Trst, te osamdesetih, kad se išlo u Graz, a on je bio spriječen, jer je stalno robijao u hrvatskom Alcatrazu...
Epizoda u kojoj Gotovac, navodno, iskazuje taštinu značajna je, jer je to mana za koju ga najviše optužuju. Voli, čini se, ljude koji mu se pokoravaju, idu mu niz dlaku, a s neiskazanim očinskim sentimentom lako nasjedne nekoj ženskici koja mu u stranci polaska, pa onda iz te mreže emocionalnih sklonosti nastaje stranačka nadgradnja... Nema sumnje: da je lišen te empatije, stranka bi mu bila bolja, jača, organizacija. Gotovac je možda mogao postati i bolji pjesnik uz malo manje erudicije; veći političar da nije tako isključiv. Bio bi veći Europejac da je manji Hrvat. Unatoč svemu, mjerimo li ga stvarnim, ljudskim mjerilom od dva aršina, a ne od zemlje do neba, Gotovčev će se lik s vremenom još više isticati na pozadini “olovnih godina” i tragičnog desetljeća tuđmanizma. A kad za to dođe čas, moći će ugravirati na hrvatsku poleđinu novčanice od sto eura. (Tuđman bi pak pristajao na pet kuna, da se, kao Lenjin Marxu i Engelsu, pridruži u zelenom poluprofilu Zrinskome i Frankoplanu, fiktivnim junacima iz hrvatskih mitologija).
Uostalom, ni u velikoj računskoj knjizi, onoj između zemlje i neba - gdje, kako Hamlet veli, ima mnogo stvari o kojima mi i ne sanjamo u svojoj filozofiji - Gotovac uopće ne stoji loše. Martin Gotovac može biti zadovoljan, ako ne i sasvim utješen. Ne, ja te nisam iznevjerio, oče, u ovoj dolini suza, u onoj krševitoj imotskoj vukojebini, gdje jedino hrvatstvo dobro uspijeva, u onim infernalnim mučionicama Stare Gradiške, gdje su i tebe raspinjali i ponižavali, u onom labirintu balkanske politike, gdje kao da se nagrađuje samo bešćutna sebičnost... Ostao sam uspravan. A sve drugo je ionako crna zemlja.

Denis Kuljiš: VJERAN ZUPPA

Skandal otkriva reakcionarno Hrvatsko slovo: na Eurokazu, zagrebačkom alternativnom kazališnom festivalu, koji je u deset godina tuđmanovskog mračnjaštva bio jedina zublja moderne kulture, skupina mlađih ljudi, teatarskih diverzanata, glasno žamori i negoduje na premijerama! Dobacuju glumcima, izazivaju disrupcije, a tome potanko izvješćuje reakcionarno Hrvatsko slovo koje sigurno nema razloga braniti Eurokaz, jer ga tu reakcionari poput Maje Freundlich, inače VKV-glumice i nastavnice na Kazališnoj akademiji, godinama ismijavaju, kao što su malograđani prije pedeset godina omalovažavali apstraktnu umjetnost. Ne, reakcionarno Hrvatsko slovo naprosto je zlurado - ponizuje avangardu i ljevičare, uočavajući nedostatak manira i boljih običaja prilikom održavanja najsvečanijih obreda komunističkog dionizijskog kulta, koji se u Zagrebu već četrnaest godina upriličuje uz pomoć zloglasnih judeomasonskih fondova...
Istina je tako izbila na vidjelo – nešto se kuha!
Među posjetiteljima Eurokazovih premijera najmanje je profesionalnih glumaca, teatrologa, dramaturga i uopće kazališnog svijeta koji u Zagrebu sačinjava značajnu populaciju. Alternativne festivalske radne akcije privlače samo mlađu urbanu publiku, koja inače ide na rock-koncerte. Među tim ozbiljnim klincima bilo je doista lako uočiti skupinu hukača, koja se pojavljivala svake večeri, a takvu opetovanost tajni agent James Bond ovako karakterizira: Once - it’s a happenstance, twice - the coincidence, and the third time - it’s the enemy action... Je li moguće da Eurokaz ima izvorne neprijatelje i u mlađoj populaciji, zar je došlo do neke nove kulturalne podjele, poput one između “hašomana” i “šminkera” sedamdesetih godina, ili su se pak formirale ulične bande koje pripadaju suprotstavljenim estetikama: “Bladsi”, privrženi Teatru okrutnosti Grotowskoga, te “Cribsi” koji ne žele čuti ni za što osim za Petera Brooka i rani Living Theatre? Nipošto - posrijedi je mračna teatarska zavjera, gotov predložak za kazališni krimić koji bi - zašto ne? - Slobodan Šnajder mogao uprizoriti, pa uz dodatak visokoparnog dijaloga, kao nekakav originalni “tragički vodvilj” sa zapletom oko nekog Shakespeareova teksta, zavrtjeti kao nekakvo novo “Kolo oko Shakespearea”...
U skupinu teatarskih prosvjednika što je remetila Eurokazove premijere, ističe se mladi zagrebački kazališni režiser, koji je u “Gavelli” postavio neki komad, pa ga ponudio Eurokaz, ali je stvar odbijena, kao glupa i bezvezna. On je upisan na postdiplomski studij kod profesora Vjerana Zuppe na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji. Urednik je njegova teorijskog časopisa Frakcija, koji financira Zuppin Centar za dramske umjetnosti, smješten, kao i časopis, u potkrovlje zgrade Soroseva Otvorenog društva. Otvoreno društvo financira Centar, časopis, mladog režisera i mladolikog postarijeg profesora. Također, među bukačima viđena je mlada, nametljiva novinarka i esejistkinja kulturnog tabloida Zarez koji se, u sličnom aranžmanu, nalazi u istoj zgradi. Bili su tu još neki kritičari i protagonisti rubnih i alternativnih kazališnih projekata, koje sponzoriraju Centar i Društvo, poput skupine Attack! sastavljene od antifašističke protuskinhedovske omladinske milicije, koja se sad sa svojim parateatarskim supkulturnim projektima, koje sponzoriraju Centar i Društvo, skrasila u halama bivše tvornice Jedinstvo na Savi, koju im je, pored Močvare, alternativne glazbene scene koju također podržava Društvo, stavila na raspolaganje nova esdepeovska gradska vlast, samo što će za uređenje biti potrebno još dva milijuna maraka... Otac je te cijele alternative, koju naziva “gerilom”, Vjeran Zuppa, teatrolog koji bi joj mogao biti djed, šezdesetogodišnji pušač sartreovske lule, čovjek koji je pao s Marksa, zapravo s Heideggera, i koji među kulturnjačkim geriljerosima ne uživa ugled teoretičara, nego “povijesnog vođe”: manje Trocki, više profesor Toni Negri. Ergo teroristički napadi na uporište alternative koja se ukorijenila i utemeljila, makar i tako provizorno kao zagrebački Eurokaz redateljke Gordane Vnuk.
Goga Vnuk četrnaest je godina s parama koje je izmoljakala od europskih kulturnih institucija, jer je zemlja u ratu, stvarala jedinu reprezentativnu instituciju hrvatskoga teatra i moderne kulture, te u tome neočekivano fenomenalno uspjela, čak i pod Tuđmanovom diktaturom, uz njegov vladajući vladarski ukus zagorskog poluinteligenta, teškog malograđanina i nacionalističkog mitomana. Eurokaz je inducirao i dočekao trijumf, učvršćen Vnukičinom investiturom za direktoricu hamburškog kazališta, koje ima budžet gotovo kao cijelo hrvatsko Ministarstvo kulture. Je li moguće da u tom času Zuppa, kojega dugogodišnji Gordanin partner i njen omiljeni režiser Branko Brezovac naziva “jedinim predstavnikom dvadesetog stoljeća na zagrebačkoj Akademiji” (objašnjavajući kako bi u toj visokoj školi bio inače naučio jedino da je “Nietzsche bio luđak, Artaud narkoman, a Beckett staljinist”), zar se doista njegov profesor Zuppa, okrenuo protiv vlastita intelektualnog potomstva, te kao Mao, kad se zasitio “etablirane” revolucije i Liu Shao Chija, prizvao “geriljerose” sa šangajskog sveučilišta i formirao Gang of Four?
Možda to tako izgleda, ali, u stvari, sukob seže dublje, do ljevici svojstvena sektaštva i vječitog rata frakcija, dok je djelovanje samoga Vjerana Zuppe, karizmatskog splitskog teatrologa, nevidljivo hrvatskoj javnosti, pa se njegov položaj, kao položaj Plutona u astrognoziji, otkriva tek promatranjem drugih planeta, koje privlači svojom gravitacijom. Primjerice, po precesiji Neptuna, odnosno nepredvidivom vrludanju Slobodana Šnajdera, slavnog dramskog pisca, koji je sad odjednom započeo tri novinske polemike, što su uznemirile političku kaljužu i malo oživjele srpanjsko mrtvilo milenijske godine načelnim uvredama što se, kao preko volje, izmjenjuju u dva jadranska i jednom zagrebačkom listu. Iako na prvi pogled beznačajni svi ti znaci su, zapravo, pokazatelj krupnih kozmičkih promjena, predznak galaktičkih sudara. Ono što bi promatrano s perifernih sjedišta u centralnoj zagrebačkoj političkoj kafani Čarli, izgledalo kao puka gestualna vehemencija za stolom predsjednika Savjeta gradskog SDP-a (kojega je i Zuppa član) erudita i polihistora Anđelka Runjića-Bambe (koji je, sletjevši na Šeremetjevo da, posljednji, preuzme dužnost jugoslavenskog ambasadora u Moskvi, vozaču rekao: “Vozite me na Puškinov grob!”); ili pak naizgled spontano okupljanje kolumnista uz barske kolumne oko intendanta Dubrovačkih ljetnih igara, književnog povjesničara Slobodana Prosperova Novaka - zapravo su jasne naznake predstojećeg sukoba na književnoj ljevici, kojemu se ne sluti ishod, ali već unaprijed vidi predoređena žrtva - Antun Vujić, ministar kulture, zatečen bez zaklona i gas-maske na brisanom prostoru, na ničijoj zemlji između dvije vatre...
Po čemu se može zaključiti da Zuppa ima veze s polemikama koje Šnajder vodi preko Novog lista s profesorom Ivom Bancem u Feral Tribuneu, te s Ivanom Zvonimirom Čičkom u Nacionalu, oko karaktera i povijesne biti antifašizma, fašizma, boljševizma i staljinizma? Šnajder i Zuppa, kao prvo, jedina su dva čovjeka u Zagrebu koji puše lulu. Zatim ono što je Breton bio za nadrealiste, to je Zuppa za Slobodana Šnajdera - a tu, s obzirom na produktivnost jednih i drugoga, nema puno manje posla. Zuppa je na liniji tog angažmana morao, radi fabrikacije statusa Šnajderove “kontroverznosti” u doba komunizma morao dokazivati kako je Šnajder (u daljnjem tekstu: Šac) bio u bivšoj Jugoslaviji kao dramski pisac “slabo ili nevoljko prihvaćen”, naročito s njegovim tobože kontroverznim Faustom, koji je, u stvari, postavljan bna scenu u Varaždinu, Sarajevu i Beogradu, pa direktno prenošen na televiziji i nagrađen godišnjom državnom nagradom “Dr. Branko Gavella”. O takvoj recepciji, državni pisac Krleža mogao je samo sanjati. Dakle, Zuppa je Šacov kućni apologet i teoretičar, a Šac glasnogovornik tog inteligentnog, obrazovanog no inertnog Dalmatinca, koji poslije knjige pjesama iz 1976. nije objavio ništa, osim dvije zbirke teatroloških zabilješki, koje su mu, valjda, služile kao podsjetnik za predavanja, ili koncepr za doktorsku disertaciju. Šac je napisao više drama nego Zuppa pjesama, a još se svakoga tjedna javlja u Novi list s političkom kolumnom, koju format stranice ograničava na opseg od desetak kucanih kartica... Ova dvojica su ekipa kao Butch Cassidy i Sundance Kid - jedan Šac je brz na obaraču, a Zuppa ima razne ideje…
Devedesetih godina, Zuppa i Šac, jedan u dubokoj unutrašnjoj, a drugi inozemnoj emigraciji, bili su osovina izvaninstitucionalne, ljevičarske intelektualne oporbe režimu. SDP ih je rado svojatao i koristio, iako je Zuppa, koji je u početku i formalno pripadao toj stranci, iz nje izašao optuživši Račana za “politički narcizam” koji iskazuje kao uzurpatorski “vlasnik ljevice”. Te su riječi pale 1995. kad je SDP napustila, ili bila u njemu marginalizirana, cijela profesorska grupa (uključujući Bambu), budući da je Račan odlučio da se osloni na aparatčike i “tehnologe politike”, “komitetlije” poput Bandića, Lučina i Picule, dok je glavnina stranačke inteligencije s malo nebuloznom koncepcijom “vanpartijske općeljevičarske fronte”, prešla u Tripalov ASH. Među njima i Zuppa, koji je još 1990. o Tripalu mislio prilično loše, pa ga u jednom novinskom napisu (u Danasu) čak usporedio s Miloševićem (“Juče Mika, danas Slobo, a između njih toliki koji su na različite načine kupili svoju političku ulogu...”). Mišljenje mu se o Miki valjda dosta popravio kad je Tripalo postao glavešina u Sorosevu “Otvorenom društvu”.
Uoči 1991. (kao i poslije 1971.) Zuppa se gubio, ali to, srećom, nitko nije primijećivalo, jer, zapravo, nije istupao. U istom dnevničkom zapisu u Danasu, kao katarzični zaključak, vapi: “Treći srpanj 1969. nekako mi se sad čini kao zadnji meni poznati datum Logosa u ovom našem kulturnom prostoru...”
Treći srpnja? Kakva se to revolucija u nas dogodila toga srpanjskog nadnevka? Zuppa objašnjava: toga dana Jure Bilić je grupi filozofa-praksisovaca, u stenografiranom razgovoru, rekao da su “velike sile u ofenzivi prema Jugoslaviji” i da Partija stoga neće tolerirati njihove idejne improvizacije. Praxis, ćao, Logos baj-baj. Na to su ga, u ime Logosa, Milan Kangrga, Rudi Supek i Gajo Petrović posljednji put pozvali da odustane od tri centralne partijske dogme - samoupravljanja, avangardne uloge partije i tržišne ekonomije. Tko imalo pozna Juru, danas krepkog, ljubaznog osamdesetogodišnjaka i njegovu tadašnju funkciju u poretku, zna kako nisu imali puno šanse da ga nagovore na momentalno uvođenje besklasnog društva, nego je taj pledoaje filozofa, poziv da se sad “ide do kraja”, sa čistim socijalističkim rješenjima i “zaista provede socijalna revolucija”, a socijalizam “umjesto što će se producirati kao mehanizam, digne na povijesni nivo jednog osmišljenja”, bila - neprevodivom engleskom paradigmom - an exercise in futility. No, još 1990. Zuppa je mislio kako bi socijalizam imao šanse samo da ga se diglo na povijesni nivo osmišljenja, odnosno da smo, umjesto gomile glupih samoupravljača i sirovih partijaca, imali dovoljno pravih filozofa i finih frankofonskih intelektualaca s puno nedopisanih pjesama i nepraktičnih političkih ideja. Stoga se tada, bez obzira na rat i pobjedu kontrarevolucije, nije mogao uklopiti u SDP; Račan mu je išao na nerve, a kad je, deset godina kasnije, shvatio da će on, radi izborne pobjede, paktirati i s Budišom, za kojega je još 1998., istupajući u prilog Gotovcu i napadajući Vesnu Pusić, Zuppa rekao da “ne bi bilo dobro da poslije historicista Tuđmana, dođe jedan arhivist, Budiša”... kad je to shvatio, ipak je opet pristupio partiji, ali poizdalje, postavši dio oporbene kabale, te za SDP uoči njegova povratka na vlast izradio manifest kulturnog djelovanja u posthadezeovskom razdoblju, famoznu Bilježnicu. Na tribinama građana i u novinama uoči izbora, Bilježnicu su komentirali, osporavali, kovali u zvijezde, demistificirali, u kolektivnom naporu da je razumiju, dok Račan, nakon poduže pauze koja je bila ili njemu svojstven retorički hijat, ili pak lakuna u racionalizaciji prilikom suočenja s tako neproničnim “materijalom”, proglasio “bitnim polazištem za usmjeravanje buduće hrvatske kulture u demokraciji”... Problem je bio jedino u tome što je tu visokoparnu, tipično zupinsku teorijsku eskapadu, nemoguće proniknuti ili operacionalizirati.
Kao nacrt za teleportacijski uređaj koji vanzemaljci morzeovskim pulsiranjem pulsara šalju na zemlju u filmu Kontakt zaboravivši priložiti uputstvo za uporabu, Bilježnicu bi, ako je doslovno shvati, dežurni ministar kulture primijenjivao isključivo poslije telefonske konzultacije sa Zuppom, koji bi mu morao izvorno tumačiti svaku suru. A uza svu nerazumljivost, i praktičnu neprimjenjivost, Bilježnica je zastupala koncept da država treba kubati silnu lovu u kulturu, odričući se bilo kakva utjecaja na način njegova trošenja i postavljanja kadrova, što je nesumnjivo poželjno i hvalevrijedno, ali nemoguće na ovom stupnju razvoja proizvodnih snaga... To je kao proklamacija za nenasilni odgoj djece, u vezi s kojom Branislav Nušić, u Autobiografiji, predlaže svakome roditelju da je iskuša povjerivši malom Perici da među dirke klavira žicom nalijeva meda... Kad se suoči s njegovim marom, roditelj će malom Perici odvaliti takvu šamarčinu “da će se mliječni zubi rasuti kao biserje po podu”, pa će se pritom sam lako uvjeriti u neostvarivost doktrine o nenasilnom odgoju. Isto tako, Zuppa je, napisavši Bilježnicu, započeo veliku načelnu i kadrovsku bitku za pozicije u hrvatskom kulturnom i teatarskom establišmentu. Račan je prihvatio Bilježnicu, ali ne i Zuppu, koji je nekoliko mjeseci prije izbora posvuda izjavljivao da nije kandidat za ministra kulture, kao da je to ikad bilo realno... Huriju koja se ne sviđa sultanu, mogu zadržati u haremu, ali je nikad ne šalju u spavaću sobu.
Bilježnica je ipak, unekoliko učvrstila intelektualni autoritet esdepeova ministra, koji ima na raspolaganju takva idejnog pregaoca, neimara i fasadera, pa je Zuppa osvojio poziciju ministerijalnog inspicjenta, te počeo posvuda zastupati svoje koncepcije, u kojima je bilo i nekoliko prijedloga za kadrovska rješenja. Na položaj direktora Dubrovačkih ljetnih igara htio je gurnuti Šaca, koji je ranije izvisio kod Linića, koji ga je prvo nominirao za intendanta riječkog kazališta, za vladavine HDZ-a jedine teatarske kuće na esdepeovskom “oslobođenom teritoriju”, samo što je ta ljubav brzo pukla. Šac je bio u jednoj svojoj novinskoj kolumni nasrnuo na blagopočivšega riječkog nadbiskupa Tamaruta, pa je Linić Šaca odmah ispustio iz ruku kao vruć krumpir, jer je u Zagrebu trebao podršku riječkoj kandidaturi za Mediteranske sportske igre, a kako je ministar kulture Božo Biškupić Šaca odbio potvrditi, Linić se zbog njega nije htio konfrontirati i odustao je od toga da ga nametne kao “vršioca dužnosti” - a mogao je, čak mu je to bio i obećao, ali su se prioriteti promijnenili... Linić je nadasve političar, no tu je nastao “dug”, “račun”, koji bi Račan sad bio svakako platio, ako mu se pruži mogućnost da to učini. Šnajder je onda otišao u Dubrovnik i predstavio se gradonačelniku Vidu Bogdanoviću, kao najpogodniji kandidat za rukovodioca Igara. Europski dramski pisac s vezama, neporočan ultraljevičarski profil, ipak se nije dojmio krupnoga Dubrovčanina, koji s velikom glavom i naočalama nalikuje na nekog praksisovskog profesora, ali je, zapravo, provincijski kozervativac, haesesovac, te pritom politička marka, a ne nekakav sitni županijski činovnik kojega bi bilo lako impresionirati ili prišarafiti - zapovjednik dubrovačkog Odreda naoružanih brodova, Vido je legendarni ratnik Domovinskog rata, čija je gliserska flotila, predvođena admiralskim cigar-boatom Luda guda srtala pod pramce jugoslavenskih ratnih brodova što su opsjedali Dubrovnik, da ih rakete brod-brod, ispaljene s topovnjača, ne mogu pogoditi zbog prevelike blizine... S fašizmom s kojim sad Šnajder polemizira u novinama, Bogdanović je imao osobna borbena iskustva. Šacu je samo promrmljao da za to mjesto imaju oni i svog, domaćeg čovjeka, Bobu Novaka...
Ogorčen, odbijen, svjestan da Bobo ima realne šanse, iako je kod Pavletića sjedio kao doministar u Tuđmanovoj vladi, dok je Šac, poslije disidenstva i emigracije zadržao elementarno čistu ljevičarsku poziciju, te postao član savjeta Šuvarove Socijalističke radničke partije, odmah se poslije toga upleo u polemiku sa samim Vujićem, oko jedne ministrove opaske. U novinskom intervjuu, Vujić je bio rekao da su Šnajder, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Predrag Matvejević djelovali izvana, a ostali opozicionari, liberalni kulturnjaci, iznutra, pa ovi drugi, prema tome, onim prvima ne duguju nikakve isprike, ili velike riječi, osim poziva da se vrate i slobodno rade, jer je politička pobjeda zajednička tekovina.



Šac, “emigranti”, neki soroševci i Feral Tribune napali su žestoko Vujića za tu pomirljivu izjavu, pa je čak pokrenuta javna inicijativa za njegovu ostavku. Morao je “pojašnjavati”, relativizirati, temporizirati, a u pomoć mu je došao jedino Bobo Novak, koji je pritom na se privukao munje. “Kad je Pavletić javio mom ocu da je najbolje da se sklonim u inozemstvo”, kaže Šnajder, “Prosperov, kojemu sam to ispričao, i sam mi je predložio da se malo maknem, dok oni, rekao je, ne urede državu...” O deset godina provedenih uglavnom u inozemstvu, u Njemačkoj i Austriji, na stipendijama, kao poluemigrant, u političkom azilu, Šnajder govori kao o najgoroj mori. Tamo on nije našao ništa što bi ga trajno obdržalo, bez obzira na velike profesionalne uspjehe, te uključivanje u europski kazališni život predstavama koje su izvođene na glavnim pozornicama, čak i u bečkom Burghteatru... Šac se nije navukao na inozemstvo - on je uvijek bio čudan i, kad je imao dvadeset godina te kupio auto (Fiat 1300) od honorara za svoju prvu dramu (Minigolf), s ponosom je isticao da u stanu “nema medij” (televizor). “Ja sam svoje ondje odradio”, komentira Šnajder sad svoj egzil, “a sad htio bih raditi...”
Šac sebe vidi kao glavnu žrtvu fašističke zavjere i ustaškog podzemlja. Pritisak da se ukloni iz zemlje nakon pobjede HDZ-a, demonstrira činjenicom da je Sančević, Tuđmanov ambasador u Sarajevu i navodno osoba od njegova najvećeg povjerenja, bio oženjen kćerkom “ustaškog intendanta” Žanka kojega Šac prikazuje kao najmračniju negativnu figuru u svome na povijesnim događajima osnovanom Hrvatskom Faustu, nasuprot sjajnom, slobodarskom duhu, glumcu Vjekoslavu Afriću koji se, na probama za izvođenje Goetheova Fausta za njemačke okupatore u zagrebačkom HNK, sprema pobjeći u partizane. U stvarnosti, Afrić je bio jedan nezgodan karakter, ljuta pijanica, koji se kasnije, kao režiser i komesar u poslijeratnoj Jugoslaviji, pokazao čovjekom svakako gorim od Žanka, vjerojatno običnog oportunista, što, naravno, nema veze s autorskom dramskom konstrukcijom Šnajderova teksta (u kojem se ta dva lika, doduše, u posljednjoj sceni približuju kao blizanci, izjednačeni u totalitarizmima). A meritum je novinske polemike baš oko izjednačavanja fašizmu i boljševizmu, što upravo zastupaju Šacovi supolemičari, Banac i Čičak. Osim kao udaljena teatarska metafora, Šnajderu je kao članu Savjeta SRP-a to vjerojatno malo prajaka medicina. No, Šac je u Zagrebu, u doba tuđmanizma zaista bio onemogućen, praktično otjeran u inozemstvo i bio je, nesumnjivo, u Hrvatskoj ugrožen, iako taj Sančević, ruševna starina, baš ne izgleda kao najgori krvolok. A Bobo Novak sigurno nije izabran za intendanta Igara samo da bi se progon Šnajdera nastavio, nego stoga što su zaključili kako im je Šac neprikladan, jer je teška svađalica, i osim toga, u sektaškim podjelama, ne spada na njihov kup, nego je “suputnik”, negdje malo sa strane, šuvarovac, zupinist. Je li moguće da profesor Vjeran Zuppa, onaj mirni, mladoliki gospodin s debelim naočalama, koji uvijek glođe kamiš lule, a kratko je ošišan, kao neki ljubitelj džeza i francuske šansone, što nesumnjivo jest, stoji iza cijele te idejno-političke ujdurme? Kazališni trockist, on, čini se, pokušava ostvariti presudan utjecaj na imenovanja umjetničkog direktora Igara, Eurokaza i sve ostale teatarske investiture. Sad je trenutak da Brešan napiše dramu o borbi za vlast u zagrebačkom Kazalištu lutaka: Kome je dala Crvenkapica, ili tako nekako.
Iz Otvorenog društva upravo je otišao izvršni direktor koji je bio “Zuppin čovjek”, ili barem njegov dobar prijatelj, a financiranje izdavačkih projekata smanjuje se, jer Hrvatsku sad percipiraju kao zemlju u demokratskoj tranziciji. Ranije je Otvoreno društvu, u kojemu je Zuppa bio visoki funkcioner, osim Centra za dramske umjetnosti i njegovih izdavačkih i “gerilskih” aktivnosti financiralo izdavačko poduzeće Antibarbarus, u kojemu je Zuppa bio suvlasnik, no sve je to, pod okupacijom, bio legitiman način da intelektualac preživi. Sad ipak mora pronaći novi prostor, pa ako je riječ o teatru, etablirani Eurokaz sigurno će smetati, no ako Šnajder zaista postane direktor Zagrebačkog kazališta mladih, važnog gradskog pogona, preko kojega se može ostvariti znatan utjecaj na institucije, stvar ne izgleda beznandno. Šac je već prošao glavne instancije - nominiran je ispred “Čarlija”, primio ga je Edo Murtić u svom ateljeu i večerao je s Račanom. Bandića nitko ništa ne pita, dok Ljuštinu, direktora Krempeuha, koji je esdepeov gradski kultur-referent u sjeni (kao zamjenik Degenova čovjeka iz ASH-a), lijevi intelektualci smatraju običnim trogloditom. Ako Zuppa zaista postane neki kulturni faktor u sjeni (u što doista sumnjam) pitanje je - tko je Zuppa, pa bi na to, na brzinu, za svaki slučaj, trebalo odgovoriti.
Tata mu je bio genij, Tomislav Zuppa, “pisnik” o kojemu je 1985., kad je umro, drugi glavni tekstopisac kompozitora Zdenka Runjića, Momčilo Popadić napisao: U jednom poslu koji služi zabavi, ali zna biti i umjetnost; na vučjem terenu zabavnoglazbenih vukojebina; u često prljavom mandraću i mrtvoj luci, ali i uzbibanoj pučini, našao je put do ušiju, do glave, do srca mnogobrojnih slušača svojim nostalgičnim, svojim mekim, svojim pomalo zajebantskim pjesmama koje su sve, ali baš sve, vezane uz more, uz Split, uz Dalmaciju, a opet - koje su univerzalno ljudske. Najpoznatija pjesma Tomislava Zuppe, koju je Runjić uglazbio, nježna, sjetna Romanca, govori o jednoj tužnoj ljubavi, o kojoj stari Splićani i danas pričaju s knedlom u grlu:

Uvik ka san s tobom ja san ka i dite,
zaboravin odma svoje kose side
i godine ove ča bi bile teže
da me lipa mladost uza te ne veže.
Razumi me dobro, potrebna si meni
jer je srce moje ostalo u tebi
pa dok život biži ono žešće tuče
da bi mir svoj našlo sve me tebi vuče.

A ča drugo mogu, prijatelji niman;
puno nji je bivši, a i ja ću s njima.
Ostaju mi samo uspomene davne
virujuć da koja jošće živi za me.

Zato uvik mislin na pobigle dane
i od tebe išćen da ih najdeš za me.
Za umirit sebe vratit bi se tija
da bar zanju uru buden ča san bija.

Kad je imao 34 godine, Tomislavu se rodio sin, Vjeran. Bio je silno inteligentan, no razmažen dječak, koji je briljirao u školi, ali nije završio faks. Jer se, naime, odmah bacio u književnost, objavljujući kritike. Bavio se poezijom, koju je i sam pisao, ali nije ništa vrijedila, jer se zarana otrovao teorijom, pa u svom ključnom lirskom opusu Prijatelj Silvestar, koji je sam sebi izdao kao urednik edicije BiblioTeka, donosi i ovaj sonet (ili filozofem):

Ako tamo nije tamo
kamo ćemo onda kamo?
Ako kamo postoji i tamo
niti tamo niti tamo!

U jednu riječ - ni tamo, ni vamo. Prvu knjigu (sabranih kritičkih eseja) Isprika za pjesmu objavio je sa dvadeset i šest godina, u biblioteci Razlog. Razlog je bio programatski časopis literarne generacije Vlade Gotovca, koja nije dala nijednog prozaika. Prethodna, krugovaška, okupljena oko časopisa Krugovi, programatski je transferirala zapadnjačku kulturu u socijalističku Hrvatsku, a razlogovci, koji su se navukli na Heideggera, ostali su lišeni stvaralaštva - to je, naprosto, dio intelektualne scene radikalnih ranih šezdesetih godina, kad su konceptualisti iz likovne umjetnosti izbacivali slikarstvo, francuski novi roman naraciju, a u glazbi, Cage na zagrebačkom Biennaleu izvodio himnu te “nove umjetničke prakse” kao višeminutnu demonstrativnu tišinu orkestra koji odustaje od sviranja. Najgore je što se razlogovci nisu emancipirali od ljevice, te što se cijeloj generaciji kao idejni vođa nametnuo stari Vanja Sutlić (pravim imenom - Jovan Kuga), navodno genijalni filozof, koji, međutim, gotovo ni slova nije objavio, ali je briljirao za katedrom i u birtiji. Između Marxa i šanka, pogubio se cio naraštaj, a one koji su, napuštajući čistu teoriju, odabrali praxis, dosljedno ljevičarsko političko djelovanje, dočekao je na volej Jure Bilić.
Zuppa je izlaz našao u teatru. Postavši kao tridesetogodišnjak direktor zagrebačkog Teatra &td, započeo je kulturnu revoluciju u kazališta koje je, više od sezonskog Eurokaza, bio permanentni zagrebački kulturni događaj, središte gradskog duhovnog života. Deset godina Zuppa je demonstrirao praktično genijalnost kulturtregera, u čijem je teatru premijerno igrao Stoppard, a zatim se začeo fenomen Hamleta u Mrduši Donjoj. Uspon toga njegova kazališta bio je moguć u permisivnoj klimi šezdesetih, ali 1971. Zuppa je doživio slom. Njegov bliski prijatelj i kolega, kritičar Razloga, Vlado Gotovac, osuđen je na dugogodišnju robiju. Osupnut policijskom represijom, Zuppa je u uredništvu kulturnjačkog vjesnika Telegram najavljivao odstup, protestno, demonstrativno povlačenje. No, na prvom sastanku partijskog aktiva poslije Karađorđeva u Društvu književnika Hrvatske, gdje je Udba pažljivo popisivala prisutne, Zuppa nije izostao, nego je nešto nerazumljivo diskutirao i teoretizirao, kao i tri godine kasnije kad je, sudjelujući u pripremi “platforme” za VII. partijski kongres sitno prigovorio formulacijama, ali u tako visokoparnoj formi da to nitko, a pogotovo Gotovac, koji je sjedio na tvrdoj zatvorskoj klupi, nije mogao točno razumjeti. U razdoblju poslije ‘71. elan Teatra &TD pomalo se gasi, Zuppa pomalo etablira, ali fakultet (jugoslavistiku) pošao je završiti tek kad je postao urednik Grafičkog zavoda Hrvatske, u poodmaklim četrdesetima. Sedamdesete je proveo u tankerici, američkoj vojničkoj vjetrovci, uniformi intelektualca u razdoblju hrvatske šutnje. U GZH izdao je Lasićevu Kronologiju, što pokazuje da je uvijek ostao pomalo briljantan, iako možda nije ni sjena onoga Zuppe koji je šezdesetih revolucionirao zagrebačko kazalište. Devedesete dočekuje idejno nespreman i provodio ih u soroševskim zakucima, lavirajući politički između više podjednako neatraktivnih socijaldemokratskih opcija. Dvijetisućite djeluje gerilski, preko atakovaca i Šaca.
Nekako mi se čini da je za sve kriv Vanja Sutlić. Stara pijandura, nije imao nikakvih skrupula da se prizemno angažira u djelovanju Šuvarove doktrinarne frakcije prilikom sukoba liberalnih i neliberalnih partijaca na kraju “olovnih godina”, kad je nastao i Šacov prorežimski Faust. Prije toga, ugnjavio je i ubio u pojam cijelu generaciju pametnih mladih ljudi, koji su se izgubili u potrazi za bitkom i njegovom još gorom inačicom, “tubitkom”, što je, otprilike, kao jumbo-pizza od plodova mora prema onoj običnoj, od sira i rajčica.

Hrvatski abolicionizam i druga konverzija

Primjetio sam prvi simptom revivala devedesetih: evo se nudi, i gotovo traži, drugo hrvatsko pomirenje, ovaj put pljačkaša i opljačkanih. Trebali bismo se svi okupiti izmireni u velikoj nacionalnoj zajednici čija je pretpostavka sveopći oprost opljačkanih vlastitim pljačkašima! Morbidno.

Zanimljiv su prosede smislile strukture grijeha ove zemlje: u paničnom strahu od uspostave vladavine prava, nudi se originalni način ekskulpacije: oprost grijeha protagonistima bi privatizacijske pljačke devedesetih u općem okupljanju Hrvata trebali ponuditi ni manje ni više nego opljačkani. Takva je naime pretpostavka toga zajedništva: ta, kako inače zamisliti svehrvatsko okupljanje, ako ne pretpostavimo neku vrst indulgencije, dijeljenja oprosta svima koji su nas pokrali samim činom stupanja u zajednicu!?
To bi bilo novo, drugo hrvatsko pomirenje: pomirenje pljačkaša i opljačkanih, onih koji su silno uplašeni mogućnošću da treći hrvatski predsjednik bude alegorija pravne države i onih koji nikako da dočekaju sankcioniranje inicijalnog zločina ovog društva, privatizacijske pljačke devedesetih i sveopćeg kriminala u ovom desetljeću.
Kao što bi Ivo Josipović trebao alegorizirati tu uspostavu pravne države i vladavine prava, tako se od Milana Bandića traži da bude personifikacija svenacionalnog okupljanja: kao biva, vis major - a to je opet ugroženo hrvatstvo koje vapi za hrvatskim predsjednikom, nakon valjda ovog nenarodnog - traži da suspendiramo Zakon u ime Oprosta Grijeha, kako bismo uopće opstali kao Hrvati.
Mi smo žalosna nacija. U XX. stoljeću dali smo endemični hrvatski komunizam i ne manje autenitačni hrvatski fašizam, do krajnosti egzercirajući oba totalitarna zla prošloga vijeka; usput smo, ubijajući sve po redu - konačno i jedni druge - pobili nekoliko stotina tisuća ljudi. Evo, u XXI. stoljeću, mi još uvijek nismo u stanju stvoriti državu: umjesto da uvažimo ideju i načelo pravednosti, bez koje je i ova i svaka druga država izlišna, mi i dalje pokušavamo izigrati načelne pretpostavke državnosti, ukljanjajući se plemensko-rodovskim formama zajedništva.
Možda ne sasvim slučajno: možda i zato jer jedan dio pljačkaša i ne želi ovu državu. Fascinira me kad vidim da "Jutarnji list" štampa Žižeka koji piše o preživljavanju komunista u ruhu nove oligarhije, i pri tome ni u jednom trenutku nitko nema dojam da je tiskana vlastita optužnica.
Da dovršim ovaj motiv, predlažem da pojavu nazovemo hrvatskim abolicionizmom. "Abolicija (lat. abolere - uništiti, zatrti) predstavlja oslobađanje od krivičnog gonjenja lica za koje postoji osnovana sumnja da su počinioci krivičnog djela. Lice koje je obuhvaćeno abolicijom ne može se krivično goniti čak i ukoliko postoji osnov za krivično gonjenje." U ovim se izborima ni o čemu drugome i ne radi nego o pokušaju dijela hrvatskoga društva da institucionalizira kriminal, da izbjegne krivičnu odgovornost i da se iz straha od zatvora skloni na vlast. Stoga se krivo pretpostavlja da je, primjerice, glavnina medija korumpirana i u toj plaćenosti pristrana: ne, njih se i ne mora korumpirati, kad se oni bore i za svoju kožu! Ta, pretpostavimo samo pravnu državu, i dio će se novinskih mogula, urednika i novinara eo ipso naći u zatvoru.
Ne treba nikoga dodatno korumpirati: bagra druka za svoje po defaultu.
Nimalo neobično - odavno je ovakvo ponašanje znanstveo sankcionirano:
"Ovo nisko povjerenje građana u građane ima svoj korijen u hibridnom razvoju socijalističke modernizacije, no posljedice se i danas osjećaju, i to upravo u segmentima koje je naveo Županov u antiintelektualnoj, antiprofesionalnoj klimi, koja je dovela, kako to on naznačuje, do žalosne deprofesionalizacije novinara, a koja se onda očituje u niskom povjerenju građana u tako ekipirane medije.
Na empirijskoj razini jasno je naznačena spremnost građana da participiraju u devijantnom ponašanju, kakvo je podmićivanje i korupcija."



Pročitajmo sada izvadak iz teksta Borisa Budena Bogu carevo, caru božje!; kad shvatimo kako je dr.Franjo Tuđman, kao konvertit, bio medij općedruštvene konverzije, razumjet ćemo i današnju potrebu za medijem druge tranzicije: one koja bi pljačkašima omogućila legalizaciju opljačkanog.
U riječ, traži se osoba koja bi svojom biografijom epitomizirala nasušnu potrebu ozakonjenja nezakonito stečene imovine. Prelazak je to iz od prvog "Kuma" k drugom: Hrvatska danas kao Dona treba Michaela, ne Vita Corleonea. Neophodno je dakle izabrati čovjeka koji će samom svojom pojavom jamčiti oprost grijeha, jer, ako je on, kao lopov, mogao postati predsjednik, onda je svakome oprošten njegov zločin. Hrvatski predsjednik će biti netko tko to postaje ne unatoč, nego upravo zbog sumnjive prošlosti: samo takav jamči mogućnost konverzije i trenutačne promijene identiteta.
Hrvatska ne treba pravednost: u takvoj perspektivi, Hrvatska bi bila zatvor, a rešetke na granicama.
Hrvatska treba aboliciju: legalizaciju opljačkanog i sveopću amnest/ziju.
Jadna, bijedna Hrvatska.

"Ipak, vratimo se pitanju što je to nagnalo Kardinala da svojom blizinom posveti Tuđmana i njegovu politiku i da najnježnije privine hrvatsku Crkvu uz hrvatsku državu? Franjo Tuđman postao je idol Crkve (čitamo da mu koludrice još i danas pišu sentimentalne pjesme) ne usprkos tomu što je svojedobno bio komunistički general, dakle promicatelj ateizma, nego upravo zbog te činjenice. Zahvaljujući toj svojoj karakteristici, obratu iz progonitelja vjere u njena promicatelja mogao je sebe ponuditi masi kao univerzalni objekt identifikacije. Narod se masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu. Priča o narodu koji ni o čemu drugomu nije sanjao do li o svojoj samostalnoj državi naknadno je stvorena fikcija sa sasvim realnom ideološkom funkcijom. Od svih onih silnih titoista bez čije masovne podrške nikakav režim, pa ni komunistički, dakle ateistički, ne bi mogao vladati manje više neupitno čitavih četrdeset i pet godina, preko noći valjalo je stvoriti najodanije Hrvate, katolike koji od pamtivijeka do danas imaju samo jedan cilj pred sobom - ostvarenje hrvatske države i vjeru u Boga. Ako je taj obrat bez ostatka uspio jednom generalu, onda je morao uspjeti i svim nebrojenim kaplarima, vojnicima i uzgrednim suputnicima bivšeg režima.

Ali glavnu ulogu u velikom hrvatskom obratu odigrala je jedna psihotehnika poznata pod imenom derealizacije. Sav stvarni sadržaj kompleksa zvanog hrvatsko jugoslavenstvo, čitava jedna faza kolektivne povijesti i to ona za kolektivni identitet najodlučnija, zajedno s konkretnim iskustvom koje su generacije stjecale mukotrpnim suočavanjem s realnim povijesnim okolnostim, sve to pretvoreno je u običnu fantazmu, onezbiljeno na razini pogrešne sanjarije. Bijeg u derealizaciju omogućio je masama najbezbolniju promjenu identiteta. Pokoravanje novim gospodarima nije doživljeno kao nesretna nužda, nego kao ostvarenje davnašnje želje. Napokon, jedini dokaz da je ostvarenje hrvatske države konačni izlazak na svjetlo dana leži samo u fantazmi o jugoslavenskoj prošlosti kao mračnom tunelu. Ali mi znamo kada apsolutno svjetlo zamjenjuje apsolutni mrak. Onda naime, kada se iz sivoga prelazi u sivo. Derealizacija kao mehanizam obrane koji u poricanju prošlosti omogućuje pojedincima i kolektivima da najkomotnije izađu na kraj s traumama te prošlosti, da prištede sebi prije svega neugodni susret s vlastitom savješću ima i svoju cijenu. Tko naime svoju prošlost poriče, nikada je se neće moći osloboditi i bit će prisiljen uvijek iznova ponavljati je.

Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije - mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer. A to je ujedno i tajna svih onih nebrojenih svečanosti koje su uz nečuvenu pompu organizirane posvuda i u svakoj prigodi. To su bili prije svega masovni obredi inicijacije i pokrštavanja, rituali očišćenja Hrvata od komunizma i jugoslavenstva, ukratko, novo rođenje nacije iz duha samozaborava. Utoliko i Hrvatska danas nije država, nego stvar pseudoreligijskog kulta, ne s predsjednikom, nego s prvosvećenikom na čelu. Zato je domovina na Medvedgradu dobila oltar, a ne primjerice neki spomenik palima za njenu slobodu."

In memoriam:

NJEGOVA SVETOST
ARHIEPISKOP PEĆKI
MITROPOLIT BEOGRADSKO-KARLOVAČKI
I PATRIJARH SRPSKI
GOSPODIN PAVLE
(svetovno ime Gojko Stojčević)

rođen je 11. septembra 1914. godine u selu Kućanci, srez Donji Miholjac (tada u Austrougarskoj, a sada u Hrvatskoj) u zemljoradničkoj porodici. Gimnaziju je završio u Beogradu, šestorazrednu Bogosloviju u Sarajevu, a Bogoslovski fakultet u Beogradu.

Rano je ostao bez roditelja - otac je otišao da radi u SAD, tamo je dobio tuberkulozu i "vratio se kući da umre" kad je dečaku bilo tri godine, a isto se ubrzo dogodilo i s majkom. Odgajila ga je tetka. Shvativši da je dete "vrlo slabačko", poštedela ga je seoskih poslova i tako mu omogućila da se školuje: iako je mali Gojko bio sklon "predmetima gde ne mora da memoriše, kao što su matematika i fizika", iako je iz veronauke imao dvojku, uticaj rodbine je prevagnuo i njegov konačan izbor bio je bogoslovija. Posle završene niže gimnazije u Tuzli (1925-1929) i bogoslovije u Sarajevu (1930-1936) došao je u Beograd gde je upisao Bogoslovski fakultet. Tu je vanredno završio i preostale razrede gimnazije da bi mogao da upiše uporedo i Medicinski fakultet. Na Medicinskom fakultetu je stigao do druge godine studija, a Bogoslovski je završio i tu ga zatiče Drugi svetski rat. Da bi se izdržavao radio je na beogradskim građevinama, što mu nije odgovaralo zbog slabog zdravlja. Na poziv svog školskog druga Jeliseja Popovića odlazi u ovčarsko-kablarske manastire gde je proveo ostatak rata i gde počinje svoj monaški život.

Prvo je bio u manastiru Svete Trojice u Ovčaru a potom veroučitelj deci izbeglica u Banji Koviljači. Tada se teško razboleo "na plućima" i lekari su verovali da je tuberkuloza predviđajući mu još tri meseca života. Izvesno vreme proveo je u manastiru Vujan gde se izlečio i u znak zahvalnosti izrezbario i poklonio manastiru jedan drveni krst. Zamonašen je u manastiru Blagoveštenju 1946. godine, kada je unapređen u čin jerođakona. Od 1949. do 1955. bio je sabrat manastira Rače. Školsku godinu 1950/51. proveo je kao učitelj zamenik u prizrenskoj Bogosloviji sv. Kirila i Metodija. U čin jeromonaha unapređen je 1954, protosinđel je postao 1954, a arhimandrit 1957. Od 1955. do 1957. godine bio je na postdiplomskim studijama na Bogoslovskom fakuletu u Atini. Izabran je za episkopa raško-prizrenskog 29. maja 1957. godine, a posvećen je 21. septembra 1957. godine, u beogradskoj Sabornoj crkvi. Čin posvećenja obavio je patrijarh srpski Vikentije. Za episkopa raško-prizrenskog ustoličen je 13. oktobra 1957. godine, u prizrenskoj Sabornoj crkvi.



U Eparhiji raško-prizrenskoj gradio je nove crkve, obnavljao stare i porušene, posvećivao i monašio nove sveštenike i monahe. Starao se o Prizrenskoj bogosloviji, gde je povremeno držao i predavanja iz crkvenog pevanja i crkvenoslovenskog jezika. Često je putovao, obilazio i služio u svim mestima svoje Eparhije. Sa kosovskim egzodusom, prizrenska Bogoslovija Svetog Kirila i Metodija je privremeno premeštena u Niš, a sedište Raško-prizrenske eparhije iz Peći u manastir Gračanicu.

Kao episkop raško-prizrenski svedočio je u Ujedinjenim nacijama pred mnogobrojnim državnicima, o stradanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.

Bavi se i naučnim radom. Objavio je monografiju o manastiru Deviču, Devič, manastir Svetog Joanikija Devičkog (1989, drugo izdanje 1997.). U Glasniku Srpske pravoslavne crkve, od 1972. godine objavljuje studije iz Liturgike u obliku pitanja i odgovora, od kojih je nastalo trotomno delo Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, I, II, III (1998). Priređuje dopunjeno izdanje Srbljaka, koje je Sinod Srpske pravoslavne crkve izdao 1986. godine. Takođe, priređuje Hristijanskije prazniki od M. Skabalanoviča. Autor je i izdanja Trebnika, Molitvenika, Dopolniteljnog trebnika, Velikog tipika i drugih bogoslužbenih knjiga u izdanju Sinoda. Pitanja i odgovori čtecu pred preoizvodstvom objavljuje 1988. godine, a Molitve i molbe 1990. Zaslugom patrijarha Pavla umnožen je u 300 primeraka Oktoih iz štamparije Đurđa Crnojevića.

Patrijarh Pavle je dugo godina je bio predsednik komisije Svetog arhijerejskog sinoda za prevod Svetog pisma Novog zaveta, čiji je prvi prevod, koji je zvanično odobren od Crkve, objavljen 1984, a ispravljeno izdanje ovog prevoda 1990. godine. Isto tako, bio je predsednik Liturgičke komisije pri Svetom arhijerejskom sinodu, koja je pripremila i štampala Služebnik na srpskom jeziku.

Za vreme od kada je srpski patrijarh obnovljeno je i osnovano više eparhija. Obnovljena je Bogoslovija na Cetinju 1992. godine. Otvorena je 1994. godine Duhovna akademija Svetog Vasilija Ostroškog u Srbinju (Foča) i Bogoslovija u Kragujevcu 1997. godine, kao odsek Bogoslovije Svetog Save u Beogradu. Osnovana je i Informativna služba Srpske pravoslavne crkve.

U njegovo vreme pokrenuta je 1993. godine u Beogradu Akademija Srpske Pravoslavne Crkve za umetnosti i konservaciju, sa nekoliko odseka (ikonopis, freskopis, konservacija). Godine 2002. nastava veronauke je vraćena u škole, kao i Bogoslovski fakultet u okvire Beogradskog univerziteta iz koga su ga komunističke vlasti izbacile 1952. godine.

Imajući u vidu zasluge patrijarha srpskog Pavla na naučnom bogoslovskom polju, Bogoslovski fakultet Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, dodelio mu je 1988. godine zvanje počasnog doktora bogoslovlja.

Srpski patrijarh postao je 1990. godine, kada je na tom mestu nasledio patrijarha Germana. On je 44. poglavar Srpske pravoslavne crkve.

Hans Küng

Posrijedi je tragedija: nakon uvreda što ih je papa Benedikt XVI nanio muslimanima, protestantima i katolicima reformistima, sada je na red došla Anglikanska zajednica. Ona unatoč svemu broji 77 milijuna vjernika i nakon Rimske katoličke crkve i pravoslavaca, treća je kršćanska vjera po brojnosti. Što se dogodilo? Nakon što je ostvareno ponovno priključenje Katoličkoj crkvi Bratstva Svetog Pija X, neprijateljski nastrojenog prema reformama, Benedikt XVI sada hoće popuniti razrijeđene katoličke redove anglikanskim simpatizerima Rimske crkve. Kako je za to prijeko potrebno olakšati prijelaz u katoličku crkvu, anglikanski svećenici i biskupi zadržati će svoj status, pa i oni oženjeni. Poruka je sljedeća: tradicionalisti svih crkava, ujedinite se…pod kupolom Svetoga Petra! Pogledajte: ribar ljudskih duša riba na desnoj obali jezera. No tamo je voda mutna.
Ovaj čin Rima predstavlja ništa manje nego dramatičnu promjenu smjera; skretanje s učvršćene ekumenske strategije neposrednog dijaloga i zbiljskog ponovnog pomirenja i usmjeravanje prema neekumenskoj pirateriji svećenika, koji se čak oslobađaju srednjovjekovne obveze celibata, samo da bi se vratili u Rim pod primat Pape.
Jasno, današnji nadbiskup Canterburyja, dobronamjerni Dr. Rowan Williams, nije bio na visini prepredene vatikanske diplomacije. Izgleda da u razmjeni laskanja s Vatikanom nije zamijetio kakve su posljedice Papine ribarske ekspedicije po anglikanskim vodama. Inače ne bi s katoličkim nadbiskupom Westminstera potpisao priopćenje u kojem se umanjuje značenje ovoga pitanja. Ne primjećuju li oni, uhvaćeni u veliku rimsku mrežu, da u Katoličkoj crkvi neće biti ništa više do svećenici drugog reda, čijim obredima neće moći prisustvovati katolici?
Usto se ovo priopćenje bestidno pozivlje na istinske ekumenske dokumente Međunarodne anglikanske-katoličke komisije (organizacija ARCIC), koji su doneseni nakon teških višegodišnjih pregovora između Sekretarijata za ujedinjenje kršćana i Anglikanske konferencije Lambeth: dokumenti o euharistiji (1971), o službi i zaređivanju svećenika (1973), o vlasti u Crkvi (1976/81). Oni koji poznaju ova tri dokumenta, svojevremeno obostrano potpisana, znaju da nisu usmjereni na pirateriju, nego na ponovno pomirenje Crkava.
Ovi dokumenti istinskog pomirenja pružaju osnove za priznanje anglikanskih svećeničkih zaređenja, valjanost kojih je opozvao papa Leon XIII 1896. godine, s manje uvjerljivim argumentima. No iz valjanosti anglikanskih zaređenja također se izvodi valjanost anglikanske euharistijske službe. To bi učinilo mogućim recipročno euharistijsko gostoljublje, takoreći međusobnu pričest i jedan polagani proces unifikacije između katolika i anglikanaca. No vatikanska Kongregacija za vjeru pobrinula se da ti dokumenti o ponovnom pomirenju u najkraćem mogućem roku nestanu u podrumima Vatikana. Što bi se reklo – ''zatvoren slučaj''.
''Tu je odveć teologije a la Kung'', reklo se tada iz Vatikana, u povjerljivom izvješću katoličke tiskovne agencije KNA. Zapravo, englesko izdanje moje knjige Crkva posvetio sam tadašnjem nadbiskupu Canterburyja, Dr. Michaelu Ramseyu, s datumom 11. listopada 1967. godine, na petu godišnjicu početka II Vatikanskog koncila, sa ''skromnom nadom da se na stranicama ove knjige postavi teološka osnova za sporazum Rimske crkve i Canterburyja''.
Ovdje je također posrijedi i škakljivo pitanje primata Pape, koje već stoljećima razdvaja ove dvije crkve, ali također i Rim i istočne Crkve, te Rim i reformirane Crkve.
Napisao sam da će ''obnova eklezijastične zajednice između Katoličke i Anglikanske crkve biti moguća'' onda kada se ''s jedne strane, Engleskoj crkvi pruži jamstvo da će posve moći očuvati svoj aktualni autohtoni i neovisni eklezijastični poredak pod primatom Canterburyja'' i ''s druge strane, kad Engleska crkva prizna pastoralni primat prijestolja Svetog Petra kao najviše instance za posredovanje i pomirenje između crkava''. Prema mojim tadanjim nadama, ''tako će se rimski imperij pretvoriti u katolički Commonwelth''.
No papa Benedikt po svaku cijenu hoće obnoviti rimski imperij. Ne daje nikakve koncesije Anglikanskoj zajednici, nego prije svega hoće zauvijek održati srednjevjekovni centralistički sustav, čak i da to onemogući sporazumijevanje kršćanskih crkava u fundamentalnim pitanjima. Evidentno je da primat Pape (koji je, kako je priznao Pavao VI, bio ''velika stijena'' koja priječi put prema jedinstvu crkava) ne djeluje kao ''stijena ujedinjenja''. On oživljava staro nagovaranje za ''povratak Rimu'', sada kroz konverziju, posebice svećenika, i ako je to moguće, masovno. U Rimu se govori o pola milijuna anglikanaca, među njima i 20-30 biskupa. A ostalih 76 milijuna?
To je strategija koja je svoj uspjeh pokazala u prošlim stoljećima i koja će u ponajboljem slučaju dovesti do osnivanja jedne mini anglikanske crkve, ''ujedinjene''s Rimom u obliku personalne (ne teritorijalne) dijaceze.
No kakve su posljedice ove strategije?
1. Naknadno slabljenje Anglikanske crkve: u Vatikanu se antiekumenisti raduju dotoku konzervativaca, dočim se u Anglikanskoj crkvi raduju liberali zbog odlaska prokatoličkih agitatora. Za Anglikansku crkvu ova podjela implicira naknadnu koroziju. U ovom trenucima ona već trpi posljedice izbora (nepotrebno nametnutog) jednog pastora, deklariranog homoseksualca, za biskupa Sjedinjenih Država – izbor koji je zaoštrio podjele u samoj dijacezi i čitavoj anglikanskoj zajednici. Ta je podjela ojačana diskrepancijama među samim liderima Crkve u odnosu na homoseksualne parove; neki anglikanci bi prihvatili da se njihove zajednice civilno registriraju s širokim pravnim konsekvencama (glede nasljeđa, primjerice) i s eventualnim crkvenim blagoslovom, ali ne kao ''brak'' (već tisućljećima rezerviran za zajednicu žene i muškarca), s pravom na usvajanje djece i s nepredvidljivim posljedicama na djecu.
2. Opća dezorijentiranost među anglikanskim vjernicima: migracija anglikanskih svećenika i ponovno zaređenje u Rimskoj katoličkoj crkvi koje im je ponuđeno, mnogim anglikanskim vjernicima (i pastorima) postavlja krucijalno pitanje: je li uopće vrijedna zaređenost anglikanskih svećenika? Trebaju li i vjernici prijeći u Katoličku crkvu kao i njihov pastor? Što se događa s crkvenim dobrima, plaćama svećenika itd.?
3. Iritacija svećenika i katoličkog puka: nezadovoljstvo zbog upornog odbijanja reformi također se proširilo među najvjernijim članovima Katoličke crkve. Od Koncila, mnoge biskupske konferencije i nebrojeni svećenici i vjernici tražili su poništavanje srednjovjekovne zabrane braka sa svećenicima, koja je polovicu naših župa ostavila bez župnika. No vazda su se sudarali s tvrdoglavim i nepopustljivim Ratzingerovim odbijanjem. I sada katolički župnici trebaju tolerirati pokraj sebe pastore konvertite i oženjene? A onaj tko se hoće oženiti, možda bi prvo trebao postati anglikanac, potom se oženiti, da bi se potom vratio u Katoličku crkvu?
Kao što se dogodilo tijekom šizme između Istočne i Zapadne crkve (XI stoljeće), tijekom reforme (XVI stoljeće) i na I Vatikanskom koncilu (XIX stoljeće), glad Rima za vlašću dijeli kršćanstvo i nanosi štetu samoj Katoličkoj crkvi. Tragedija.

Preveo s talijanskog Mario Kopić

La repubblica, 28 ottobre 2009, pp. 1, 34

Gerd Koenen

Prvih dana mjeseca studenog, ima tome dvadeset godina, pozvala me američka televizijska kompanija NBC tražeći za svoje reportere, koji su stizali avionima u Njemačku iz cijelog svijeta, takozvane «researchere», ljude koji tim novinarima bez pripreme mogu objasniti kad je zapravo bila berlinska blokada (1948.) ili «Who is Egon Bahr?» - a to, da budem točan, tek dok smo se vozili intervjuirati Mr. Bahra. Uzgred, pet timova koji su u brzom ritmu slijetali jedan za drugim, bilo je još u lipnju na okupu u Pekingu, «during the Tienanmen-events».

Prvo sam s jednim timom trebao krenuti u neki prihvatni logor za izbjeglice na češkoj granici – onda, 7. studenog, rečeno je: Svi u Berlin! Tamo nam je zadaća bila napraviti reportažu o nekoj njemačkoj obitelji podijeljenoj zidom, a da po mogućnosti žive na mjestu vidljivom preko zida i da su eventualno sudjelovali u pokušaju kopanja tunela ispod zida ili ilegalnom prebacivanju rođaka s Istoka. Uzalud sam američki kolegama pokušavao objasniti da su prenaivni, jer da Nijemci sa svake strane zida žive vrlo različitim životima, i tako dalje. Nisu se dali smesti, i 9. studenog ujutro snimili su tu idealtipsku home story skoro u cjelini.

Tad je pak kucnulo 18 sati s poznatim izjavama Guenthera Schabowskog. Jedva je završio, a moji se kolege bacaju na telefone i pred kamere kako bi za SAD izvijestili: «The Berlin wall is breaking». A mi Nijemci iz tima, svi do jednoga, opet smo se potsmjehivali: Ti Amerikanci su poludjeli! Doduše, novi granični režim trebao je stupiti na snagu «od sada», ali to je naravno značilo: od sutra. Kada će istočni Berlinčani stati u redove i moći izvaditi jednodnevne vize. Najbolje bi bilo da danas legnemo rano kako bismo tad pravovremeno bili na licu mjesta. Dakako, kolege s NBC-a o tome nisu htjeli ni čuti, jer su, poput svojih konkurenata s ABC-a i CNN-a, odavno pred Brandenburškim vratima i na drugim graničnim prelazima na samoj crti grozničavo postavljali velike dizalice na na platformama i reflektore, a da tamo s prvog i drugog njemačkog tv kanala još nije došao baš nitko. Što, uostalom, ne bi bila loša tema za još jednu teoriju zavjere.

I naši timovi ponovno su se razmiljeli; moj je otišao na Checkpoint Charlie, saveznički prelaz gdje su američki i sovjetski vojnici jedni drugima nervozno stajali sučelice i marcijalno blokirali prelaz – budući da se baš ovdje nakon 20 sati okupila kreuzberška scena pod crno crvenim anarhističkim zastavama i zaigrano uvježbavala prekoračenje bijele odnosno crvene crte, te pjevala pjesme poput «Uključi se u redove jedinstvenog radničkog fronta, jer i ti si radnik». Prizor je bio posve nadrealan, a mi pak još nismo imali pojma što se događa na drugim lokacijama. Mobilni telefoni tada nisu postojali. Tek kad smo se oko 21:30 vratili u bazu, u hotel Budapester Hof, a ja se nakratko popeo u sobu, nazvala me je supruga i zapitala znam li što se zbiva. Uključio sam televizor i vidio što se događalo na samo kilometar udaljenosti, sjurio se ponovno van, već tada ne mogavši naći taksi; grad se u trenu bio pretvorio u pčelinju košnicu, pa sam tako otpješačio sam do Moritzplatza; u susret mi je već išao poneki prolaznik kojeg bih, obučenog u traperice, prepoznao kao žitelja onog neodređenog «preko», ukazali su se prvi trabanti, a na Moritzplatz već su pristizali u gustim kolonama; dotle su pripadnici Narodne policije tvoreći kordon bili zabavljeni time da zaustave one koji su se gurali u suprotnom smjeru, prema istoku, a među njih sam se na početku ugurao i ja.

Na koncu sam zaustavio jednog od tih trabija s dvoje mladih ljudi, provezao se s njima kroz grad, da bismo se potom uključili u veliki korzo trabanata na Kurfuerstendammu, a djevojka bi svako toliko viknula: «Uštipni me, ja ovo ne mogu povjerovati!» Što je za mene ostala rečenica noći 9. studenog 1989. godine.

Sad bih poput Goethea prilikom kanonade kod Valmyja i ja mogao reći: «bio sam na licu mjesta». No, meni prije na pamet pada Robert Musil koji je napisao rečenicu: «Tako dakle izgleda svjetska povijest izbliza. Čovjek ne vidi ništa.» Nije bilo baš sasvim tako, odmah se vidjelo i osjetilo da svijet nakon urušavanja ovog nasipa više neće biti kao prije. Čudno je međutim bilo eto samo to što se taj povijesni događaj desio na tako nedramatičan, volio bih reći: «ne-njemački», prirodan način i tako lako, da se činilo kao da su «oni od prijeko» jednostavno prošli kroz vrata od papira. Ali kako je bilo moguće da se ta neposredna, apsurdna blizina nečeg što se nalazi na par koraka iza zida ikad mogla ignorirati, da se s tim stanjem svijeta pomirilo?

Evo, to je vjerojatno i tema mog današnjeg izlaganja. Možda stoga smijem citirati čudesnu knjigu mog političkog i generacijskog druga, Wolfganga Buehera, koji je kao odrastao čovjek uglavnom živio u Zapadnom Berlinu. Naslovio ju je «Tri nulta časa» - misleći na godine 1945., 1968. i 1989. O tom osobitom, bestežinskom, nekako derealiziranom životu «grada-fronta» s ove ili one strane Zida – ovisno o motrištu – napisao je:

«Zid je prolazio gradom poput glasine ... Ta stvar bila je ružna, nekad, ali prestala je izazivati mržnju – tek umjetnost. Oko 1472. godine jedan mladi Firentinac naslikao je Sveto Trojstvo na zidu crkve. Kad je freska bila otkrivena, izazvala je veliko čuđenje. Zid, koji je ipak bio samo zid, pred očima sviju otvorio se duboko u prostor kapelice. Slikar Masaccio ponovno je pronašao odavno zaboravljenu treću dimenziju slika, prolaz u prostor. U Berlinu se pokazalo da, što se percepcije zidova tiče, može biti i obrnuto. Kao što crkveni zid može postati slikom, tako se i jedno izrazito prostorno tijelo koje opasuje, dijeli grad može svesti na tapetu. Stvar se tako dugo oslikava i boji sprejem dok ne prestane upućivati na bilo što drugo osim na sebe samu... Samo još turisti koji to nisu znali penjali su se na vidikovce zaostale iz razdoblja Hladnog rata. A osviješteni susjedi Zida znali su: provjeravanje stvarnosti ne isplati se. Iza zida nema ničeg.»

Tako je doista i bilo: za sve veći segment zapadnih Nijemaca i Zapadnoberlinčana upravo je DDR postao više ili manje terra incognita, to jest: bijela mrlja na mrežnici njihove slike svijeta. Gledano unatrag, ta teško shvatljiva činjenica bila je međutim rezultat jednog sociopsihološkog procesa, koji se ne dade objasniti samo moćnom fizičkom pojavom te jadne građevine ili pukim privikavanjem na podjelu. Jer, Zid nije predstavljao samo podjelu Berlina i Njemačke, već podjelu Europe pa čak i svijeta. Ali upravo zapadni Nijemci – kod istočnih Nijemaca to se dogodilo u manjoj mjeri, makar ne i sasvim drugačije – s tom podjelom svijeta naučili su uglavnom živjeti, svaka generacija na svoj način.

Dakako, crte podjele i u Njemačkoj i u Europi bile su zapravo tamo gdje su se zaustavile armije na kraju Drugog svjetskog rata. Ipak, sagledavanje podjele Njemačke ne može se reducirati samo na diktat pobjednika i, potom, rezultat Hladnog rata. Uz to se mora uočiti da je u društvenom i psihičkom stanju u kojem su se Nijemci nalazili nakon rata bilo i nešto što je podjeli pogodovalo.

Na primjer: Njemačka nikad nije bila klasična nacionalna država. Stoljećima, Nijemci su živjeli u zaštićenoj sferi palanačke, «zavičajne» egzistencije malih država. Još su politika i publicistika tek konstituiranog wilhelminskog carstva probuđenim Nijemcima nametnule ulogu «svjetskog naroda», predodređenog da na svjetsku politiku, svjetsku privredu, svjetsku kulturu, svjetsku podjelu rada i sl. utječe čak dublje nego prešutna suparnica i velesila Velika Britanija. Već uoči i tokom Prvog svjetskog rata ta beskonačna oscilacija između uloga kontinentalne, pa kolonijalne, pa pomorske sile bila je previše za ionako prenapregnute nacionalne ambicije. Što je bilo još izrazitije u slučaju rasnog i kontinentalnog carstva čije je stvaranje sebi zacrtao Hitler nakon 1933. godine. Tad su Nijemci trebali preuzeti ulogu tek jezgre nekakvog arijevsko-germanskog naroda gospodara, kojeg je valjalo prekaliti u ognju porobljivačkog i razornog rata, taj ljudski materijal koji tek treba uzgojiti kao neku vrstu hiperborejske ratničke kaste futurističkog stila.

Nakon tog drugog svjetskog rata, nacionalsocijalizam upravo zato nije uspio preživjeti kao politički i ideološki sustav. Nijemci su bili stavili sve na jednu kartu, poveli najtotalniji od svih ratova, ne sustežući se ni od kojeg zločina i tako čitav svijet pretvorili u svojeg neprijatelja. Baš je s obzirom na Hitlerov sustav vrijednosti, u kojem je na prvom mjestu bilo «pravo na život jačeg», slom godine 1945. na Nijemce djelovao kao neki poganski božji sud odnosno povijesni fatum. Samoubojstvima u bunkeru Hitler i njegovi paladini zapečatili su totalni neuspjeh vlastitog arhaično-modernog rasnog imperija. Poraz nije mogao biti totalniji. Više nije bilo mjesta ni legendama o «nožu u leđa» ni revanšističkim planovima. To je bila suština polazišne situacije.

Kad se postavi pitanje kako to da su se Nijemci 1945. i u godinama koje su slijedile tako razmjerno brzo i bez poteškoća mogli prevesti s te najniže povijesne točke u novo stanje civilnog društva, odgovore jedva da ćemo naći u reeducationu koje su proveli saveznici odnosno u socijalističko-antifašističkom preodgoju, a još manje u nekom njihovom dubokom političko-moralnom pročišćenju. Jedan od činilaca bio je da su dvije opisane sastavnice njemačke povijesne egzistencije – palanačka filozofija i filozofija velikonjemačkog carstva – ušle u novu kombinaciju. U vidu zapadnonjemačke Savezne Republike i DDR-a, s jedne su strane potvrđene starije, malodržavne, federalne, «zavičajne» forme u kojima su Nijemci nekad živjeli. Oni su bili – da zaoštrim formulaciju –i te kakvi dijeljivi, a pogotovo duž linija određenih povijesnih napuklina, kao što je to primjerice granica na Elbi. DDR, ali i Savezna Republika i njene savezne zemlje iz kojih se sastojala bile su u mnogočemu nalik nekadašnjim njemačkim malim kraljevstvima i sićušnim kneževinama. Također, usred konstrukcije novog poratnog poretka, materijaliziranog kao dva sučeljena vojna bloka, nalazila se Njemačka, barem u Europi. Iz toga proistekao značaj obje Njemačke kao jamaca europskog statusa quo,daleko je nadilazio ono što su kao tek dijelovi jedne države svaka za sebe predstavljale u pogledu političke ili ekonomske težine.

Utoliko je «Hladni rat», koji je buknuo 1947./1948. godine, građanima dviju njemačkih država – uza sve traumatične okrutnosti i rizike – donio i utjehe i šanse. Optirajući za jednu odnosno drugu silu pobjednicu, ti još jučer povijesno tako teško opterećeni ljudi smjestili su se na stranu pobjednika i pravednih, te se našli na prvoj liniji frontova nasuprot novim, a kako se ubrzo uspostavilo i – stvarnim svjetskim neprijateljama, s jedne strane na uz komuniste ili Sovjete, s druge uz kapitaliste i imperijaliste. Navučena su nova demokratska odnosno socijalistička odijela – i preko noći su se pojavile nove, široke perspektive. «Slobodni svijet» sezao je do Havaja - o čemu se u njemačkim šlagerima pedesetih godina pjevalo bez kraja i konca - a «tabor svjetske miroljubivosti» dopirao je pak do Amura i Jangcea, što se također opjevavalo s rusko-melankoličnim timbrom.

Naravno, to je u mnogočemu bio asimetričan odnos. DDR se može – kako je to učinio Hans-Ulrich Weller u posljednjem, petom svesku Njemačke društvene povijesti - otpisati kao ništa do li «satrapija» SSSR-a, lišena vlastite ideje, kao država bez smisla i kohezije, kao «fusnota svjetske povijesti». Ali, to je pretjerano potcjenjivanje autohtonih činilaca DDR-ove ustrajnosti, koja je dijelom nadživjela čak i njegov slom. DDR je bez sumnje trpio od kontinuiranog unutarnjeg iscrpljivanja, što se nije moglo sasvim zaustaviti ni podizanjem Zida 1961. godine. Ali upravo to je omogućilo razne oblike mobilizacije sa svrhom napredovanja u društvu i ostvarivanja karijera, što je razvilo kohezione sile, možda ponajviše zbog krajnje visoke zaposlenosti žena, koja se morala osigurati socijalnom politikom, pa makar tek onoliko koliko se moglo. Iz toga su proizašli oblici života koji su doduše stagnirali ali su bili stabilni, te se približavali starom njemačkom idealu «duševnosti pod zaštitom vlasti».

Međutim, ukupno uzevši, godine od 1949. do podizanja Zida 1961. bile su u znaku nezadrživog odrona s istoka na zapad – izbjegličkog kretanja popraćenog sve većom akulturacijom zapadnih Nijemaca u smislu kršćansko-okcidentalno prosvjećenosti i približavanje već tada jako amerikaniziranom svijetu Zapadne Europe. Te tendencije koje su se ticale podjednako mentalne sfere kao i kulture svakodnevice tvorile su bitnu osnovu za rast demokratskih većina koje su podržavale adenauerovsku politiku odlučne zapadne integracije, politiku koja je zapravo značila pristajanje na podjelu Njemačke bez sagledivog razrješenja.

Druga osnovica te sve veće stabilizacije i zapadne akulturacije, o kojoj se mnogo manje govorilo, vezana je uz način na koji je većina građana Savezne Republike «svladavala» moralno-političke hipoteke iz najbliže njemačke prošlosti. I u tome je, ustvrdio bih, podjela Njemačke igrala središnju ulogu.

Možda je ovo pravo mjesto i pravi trenutak da se još jednom vratimo na psiho-historijsku dijagnozu, koju su 1967. godine Alexander i Margarete Mitscherlich objavili pod dojmljivim naslovom «Nesposobnost za tugovanje». U središtu je bio sindrom elementarne kolektivne narcističke uvrijeđenosti, prouzročene izgubljenim ratom i, prije svega, potpunim obezvrijeđenjem «Vođe», lika u kojem je poraženi «narod gospodara» idealizirao samog sebe i pomoću kojeg se legitimirao. Sučeni s katastrofalnim porazom 1945. godine te s ratnim zločinima koji su došli na svjetlo dana, Nijemci su, pišu Mitscherlichovi, izbacili iz svojeg psihičkog života tog bivšeg idola, pa tako i sve što su sami i vidjeli i činili, a to nijekali i derealizirali stižući do same «podijeljene svijesti», kako bi se obranili od kolapsa inflatornih osjećaja vlastite vrijednosti te susljednog depresivnog sloma. Ove manične obrambene reakcije onemogućile su im osjećaj živog suosjećanja sa žrtvama njihovih porobljivačkih i uništavalačkih pohoda, pa čak i neko duboko žalovanje zbog vlastitih poginulih i kulturnih gubitaka. Cijena tog izostalog posla tugovanja: čudna zakočenost osjećaja, opći «psihički imobilizam», kao i trajno nijekanje stvarnosti, što se naročito manifestiralo u nepriznavanju podjele Njemačke i teritorijalnih gubitaka na Istoku.

Koliko se 1967. godine dijagnoza isprva učinila plauzibilnom, toliko su zaključci Mitscherlichovih bili ipak iluzorni i problematični. Oni su polazili od toga da se Savezna Republika zbog već uspjele «privredne restauracije» gotovo neizbježno nalazi pod kobnom «prisilom ponavljanja» - ako ne iskaže spremnost da se podvrgne kasnoj terapeutskoj proradi svoje povijesti. Kako nije moglo biti terapije bez terapeuta, a kamoli za «Nijemce kao kolektiv» (kojima se Mitscherlich nekoliko puta neposredno obraća), ova intervencija se na kraju završila ulogom «ljudi duha» ili, modernije rečeno, intelektualaca i njihove stare preceptorske uloge. U mnogočemu je «Nesposobnost za tugovanje» bila psihologijski nastavak filozofske knjige «Pitanje krivnje» Karla Jaspersa iz 1946. godine, vjerojatno najozbiljnijeg i najdiskutiranijeg pokušaja da se u poratnim godinama Nijemci pozovu na povijesno-moralno samopropitivanje i pročišćenje. Bila je to predodžba o «čišćenju» putem «unutarnjeg kazivanja 'da'», kad je riječ o njemačkoj krivnji, te djelatno, svjesno «ispravljanje greške» prema žrtvama. «Smjernost (humilitas) postat će našim bićem», tu se na primjer kaže. «Put pročišćenja» treba voditi ka «osvijetljenju i prozirnosti u poletu». «Pročišćenje nas oslobađa.»

Bez obzira na sve jezične nelagode, iz perspektive povijesnog odmaka ovdje jasno odzvanja kako su u tolikoj propagiranoj smjernosti (eventualno) sadržani i elementi jedne nove oholosti te da se u tome ocrtava priželjkivana slika astralnog tijela nekog pročišćenog Nad-Nijemca. Skoro nepotrebno je reći da je povijesna realnost bila puno profanija. Više nas podsjeća na Freudovu napomenu o kršćanskoj zapovijedi «Voli bližnjega svoga kao što voliš samog sebe», što on ne samo da je smatrao neispunjivim, već pretjeranim zahtjevom koji vodi u neurozu. Freudova predodžba o zauzdavanju ljudskog poriva za agresijom i samouništenjem stoga se ograničavala, ako dobro razumijem, prilično a-emfatično na postepeno pripitomljavanje i domesticiranje unatoč stalnim otporima, a unutar materijalnog procesa civilizacije.

Stvarni proces preobrazbe visoko militariziranog i mobiliziranog društvenog tijela Trećeg Reicha u civilno društvo Savezne Republike Njemačke mora da je bio mnogo bliži ovom modelu pripitomljavanja i domesticiranja no što se to prepoznaje s motrišta idealistički zahtjevanog, a uvijek odbijanog samopročišćenja, te kolektivnog rada na tugovanju.

Poraženi Nijemci su pobjednicima kao i emigrantima povratnicima stanovito vrijeme i bili neprijatni, no sasvim drugačije no što su očekivali. Martha Gellhorn koja je kao reporter s američki trupama u aprilu 1945. ušla u Porajnje, zapanjeno i ogorčeno je konstatirala: «Nitko nije nacist. Nitko ni nije bio... Čovjek se upita kako je omražena nacistička vlada koju nitko nije slijedio uspjela tako dugo izdržati taj petogodišnji rat.» Kad je Alfred Doeblin koncem 1945. došao u Stuttgart, ugledao je ljude koji «poput mrava jure amo tamo usred razorenog mravinjaka». Pritom mu se činilo da «razaranje na njih /ne djeluje/ deprimantno već kao intenzivan podražaj da rade». Što ga je navelo na vidovitu pretpostavku: «Da posjeduju sredstva koja im nedostaju, sutra bi samo klicali, klicali što su im njihova prestara, loše izgrađena mjesta sravnjena sa zemljom i što im je data prilika da sad na njihovo mjesto postave nešto posve prvorazredno, posve suvremeno.»

Hans Magnus Enzensberger, koji je u knjizi «Europa u ruševinama» još jednom okupio niz takvih izvješća, piše: «/Čovjek/ ne shvaća zagonetnu energiju Nijemaca ako se opire spoznaji da su oni vlastiti defekt izdigli u vrlinu. Nesvjesnost je bila preduvjet njihovog uspjeha.»

Ova dijagnoza mogla bi se i te kako uzeti kao potvrda «nesposobnosti da se tuguje». Ali, ona joj izrazito protuslovi kad su posrijedi posljedice. Jer, dokaz uspješnosti poratnih godina nije bio «psihički imobilizam» koji se izražava u notornoj «nesposobnosti za reforme», kako je pretpostavljao Mitscherlich – već gotovo njena suprotnost: kameleonska sposobnost preobrazbe.

A u to se ubraja i način na koji se više nego velika većina prvenstveno zapadnih Nijemaca polusvjesno pomirila s državnom i političkom podjelom a da to nije priznavala. Naprotiv, velike demoskopske većine desetljećima su «ponovno njemačko ujedinjenje» uzdizale kao državni cilj broj jedan. S onu stranu tog praznog zahtjeva, građani Savezne Republike bili su miljama udaljeni od bilo kakvih konsekvencija. To navodno patriotizmom motivirano nepriznavanje podjele Njemačke nužno je davalo paradoksalne rezultate. Dok je realno postojeći DDR tokom pedesetih i šezdesetih godina nazivan «zonom», a do u rane osamdesete u konzervativnim listovima, prije svega onima izdavačke kuće Springer, pisan samo u navodnim znakovima, on je to više klizio iz svijesti građana kao ne-država, ne-entitet, kao neko nedefinirano «Tamo prijeko». Između svečanih govorancija i svakodnevnog života nastao je takav jaz da se mora govoriti o kronično podijeljenoj svijesti.

Ja bih išao još dalje i rekao da je pomirenje s podijeljenošću Njemačke postalo središnji modus «ovladavanja prošlošću». Na kraju, za zločine nacionalsocijalizma i od Njemačke potpaljenog, ubilačkog svjetskog rata «platilo se» - ne samo razorenim gradovima i milijunima vlastitih žrtava rata, bombardiranjima, protjerivanjima i zatočenjima u logorima, te obeštećenjem Izraela i nekih preživjelih Židova, nego i u obliku izgubljenih teritorija na istoku – i, konačno, DDR-om koji je šutke otpisan kao konkursna masa. Da zaoštrim – povijest je plaćena teritorijem pa se tako moglo krenuti prema novim obalama.

«Šezdesetosmašima», koje se danas rado prokazuje kao trovače prirodnog svenjemački patriotizma, to se ne može upisati u primarne grijehe. Naprotiv: Izvanparlamentrana opozicija u Saveznoj Republici i njezini intelektualni prethodnici iz pokreta «pedesetosmaša» (koji su se protivili ponovnom, a i atomskom naoružanju) okomila se na tu dvoličnost i licemjerje službene politike i društvene svijesti, uključujući i izgledno cementiranje njemačke podijeljenosti posredstvom ponovnog naoružavanja i stacioniranja atomskog oružja. I nepriznavanje Godesberškog programa SPD-a – što je dovelo do isključenja jezgre budućih aktivista Izvanparlamentarne opozicije, SDS-a, bilo je usmjereno protiv priklanjanja najveće oporbene stranke adenauerskoj politici zapadne integracije. Tako su novi frontovi između – da se poslužim pojmovima tih godina – Izvanparlamentarne opozicije i establishmenta - krajnje paradoksalni.

To se ni na jednom liku ne može tako dobro raspraviti kao na Rudiju Dutschkeu, koji je uoči podizanja zida zajedno sa svojim najbližim drugovima, na primjer Berndom Rabehlom, pobjegao iz DDR-a. I stvarno, u Rabehlovim i Dutschekovim tekstovima iz 1967./68., naprimjer džepnoj knjizi «Ustanak studenata» koja se prodavala u stotinama tisuća primjeraka, nalaze se citati koje danas čitamo s istinskim čuđenjem. Dutschke tako govori da su Demokršćani /CDU/ izdali njemačko ujedinjenje». A Rabehl s emfazom izvještava o tjednima nakon 13. kolovoza 1961. godine, kad su «naivni studenti i radnička omladina», među njima on sam i Dutschke, pokušali juriš na zid. «Ubrzo je uslijedilo otrežnjenje i došlo je do spoznaje da je zid podignut uz pristanak SAD-a.» SAD, nastavlja Rabehl, time su kupile ponovnu potvrdu svjetskog poretka iz Teherana, Jalte i Potsdama, kako bi «neometano razbile oslobodilačke pokrete Trećeg svijeta». Ujedno piše da je defanzivan stav zapadnih Berlinčana i političara iz Savezne Republike jasno pokazao «da nisu spremni na 'odlučni čin'». Ukratko, «nezainteresiranost zapadnih sila i vlade Savezne Republike Njemačke za njemačko ujedinjenje» temelj je iskustva i spoznaje mladih boraca protiv zida iz 1961. godine da se «prošla i sadašnja iskustva u metropolama i u Trećem svijetu» moraju promišljati u istom kontekstu. To se prema tome može shvatiti središnjom mišlju pokreta iz 1968. godine – emfatičan odnos prema Trećem svijetu kao razbijanje jednog zacementiranog svijeta.

Nije samo kod Dutschkea postojala fantomska bol neodređene «patnje zbog Njemačke», «svojevrsnosti njemačkog naroda» i zbog njene «lišenosti povijesti» i «lišenosti identiteta», što je njegova supruga, Amerikanka, vrlo iritirano zamjećivala. Samo što je ta «patnja zbog Njemačke» što je dulje trajala sve jače kolidirala s nepoznavanjem najnovije zapadnonjemačke povijesti, svoje vlastite a pogotovo one svojih mlađih zapadnjonjemačkih drugova, koji nakon 1968. godine više nisu raspolagali nekim vlastitim organom. I oni su u međuvremenu stremili ka novim, drugim obalama, no sasvim različitim od većine građana Savezne Republike. Tako je svijet s druge strane Zida većini saveznorepubličke ljevice sedamdesetih godina ostao podjednako imaginaran kao Kina ili Vijetnam, Albanija ili Kuba – sve te udaljene projekcione površine nečeg zamišljenog posve «drugog», koje je transcendiralo realnost vlastitih društvenih odnosa.

Nije slučaj da je prvi film nekog mlađeg, «Nedodirljiva» Oskara Roehlera, pokazao kojom je nevidljivom snagom «Zid» djelovao na mozgove tog prvog poratnog naraštaja. Film ocrtava psihogram njegove majke, spisateljice Gisele Elsner, koja ga je kao dijete ostavila kako bi iživjela gađenje prema svijetu i saveznorepubličkim malograđanima, «divovskim patuljcima» - to je naslov njenog najpoznatijeg romana – a da sebe sasvim iznova izumi kao komunistički pisac partije, lijepu svećenicu privatnog faraonskog kulta Lenjina. Film pokazuje njenu poremećost nakon pada zida 1989., te završava, kao i u stvarnom životu, njenim samoubojstvom. Ono što je u susretima s realno živućim ljudima u odjednom umrlom DDR-u u njoj – tako kaže junakinja filma na jednom mjestu – «prsnulo poput tikve» i «pretvorilo se u prah», u biti je manje bilo neko duboko političko uvjerenje, a mnogo više neki negativni, umjetni identitet, koji se realnom DDR-u nikad nije stvarno htio približiti, već ga je prisvojio kao fiktivno drugo, suprostavljeno svijetu Savezne Republike. U tome jest metaforička snaga ove istinite priče.

Dok ovo zapisujem i vama govorim, podilazi me međutim glupi osjećaj, da možda još uvijek argumentiram na istoj crti na kojoj sam studenog 1989. godine svojim američkim kolegama tako rječito objašnjavao da je njihova predodžba o «neprirodnoj podjeli» odviše jednostavna i da Nijemci u DDR-u i Saveznoj Republici odavno žive u odvojenim svijetovima – objašnjenja od kojih mi ti novinarski profesionalci s iskustvima iz cijelog svijeta nisu povjerovali niti riječ. Jesu li u svojoj jednostavnoj nevjerici ipak bolje shvaćali neodrživost situacije nego mi tada?

I jesu i nisu. Što su s točnošću anticipirali bio je – na primjer tokom leipziških demonstracija – obrat lozinke demokratskog zahtjeva «Mi smo narod» u patriotsku apelativnu lozinku «Mi smo jedan narod», što se latentno već i osjećalo. No, ja bih još i danas tvrdio da je proboj Berlinskog zida 9. studenog 1989. bio više europski no njemački događaj. Zid su u manjoj mjeri srušili i razmakli željeznu zavjesu neka žarka čežnja bolno odvojenih na «ovdje» i «tamo» i njihova snažna želja za ponovnim ujedinjenjem. Prije je to bio rastući pritisak niza događaja od istoka do zapada, lanca unutarnjih potresa, te erozija moći sovjetskog bloka.

Ti potresi i erozije ostvarili su presudan proboj već na proljeće 1989. godine za okruglim stolom u Varšavi, te na ljeto u napola slobodnim izborima u Poljskoj. Isto vrijedi za manifestacije u spomen palima iz 1956. u Budimpešti u srpnju, te otvaranje granice prema Austriji. A naravno, sve je ovisilo o tome da sovjetsko vodstvo pod Mihajlom Gorbačovom, nalazeći se u neobranom grožđu, nije smatralo ni oportunim ni izvedivim da krene putem masakra kojim je pekinštvo vodstvo upravo bilo krenulo u lipnju protiv demonstranata na Trgu Tianmen. Također, nitko ni u snu nije pomišljao (pa ni Gorbačov) da će serija padova u cijeloj istočnoj Europi uslijediti poput domina unutar samo godinu ili dvije, te zahvatiti i sam Sovjetski savez, i da će druga po redu svjetska sila, što je SSSR o sebi mislio, moći kolabirati ne pustivši od sebe ni glasa.

Primijeni li se na sve te događaje Lenjinova definicija revolucionarne situacije, koja se javlja kad vladari više ne mogu a podanici više ne žele, onda se 1989./91. bez sumnje radilo o lancu revolucija – koje su protekle razmjerno miroljubivo budući da ni sami vladari nisu mogli nastaviti kao do tada. Sve u svemu, bile su to ipak više implozije no ustanci odnosno klasične revolucije. Ako je pad Zida to ulančanje stvarno učinio ireverzibilnim, onda je to stoga što je time puknula najdublja armatura u cementu poratnog europskog poretka. To je bio taj presudni povijesni značaj 9. studenog 1989. godine.

A u svjetlu svega toga da se vratim svojoj stvarnoj temi: «Podjela Europe kao unutarnja i vanjska realnost». Podjela Njemačke svakako je bio okrutan, objektivan datum i činjenica: rezultat svjetske političke situacije koju su svome okružju samima sebi bitno skrivili Nijemci i na koju nakon toga jedva da su više mogli utjecati. Za neku autonomnu politiku ponovnog ujedinjenja jedva da je bilo prostora, za građane DDR-a još manje nego za one stare Savezne Republike. Ipak, u povijesnoj perspektivi – barem u pogledu Savezne Republike - prepoznaje se zapanjujuće koherentna politika koja je primjereno reagirala na mijene u konstelacijama svjetske politike: od Adenauerove politike aktivne zapadne integracije preko Brandtove komplementarne «nove ostpolitik», sve do nastavljanja politike popuštanja pod Genscherom i Kohlom osamdesetih godina.

Ali, s koliko je uzrujavanja i ogorčenja, histerija i međusobnih sumnjičenja, izraza nepovjerenja i krvavih intelektualnih bitaka sve to bilo povezano – a negdje u poluvrijeme, oko 1968. godine s izvanparlamentarnim fundametalnim opozicijama tokom «crvenog desetljeća» 1967.-1977. povremeno poprimajući crte svojevrsnog generacijskog razdora. U tom smislu moglo bi se, kako sam dijagnosticirao u svojoj istoimenoj knjizi, u pogledu dvostruke godine 1989./90. zamalo govoriti i o unutarnjem ponovnom ujedinjenju na Zapadu, kad se većina fundamentalnih kritičara pomirila sa starom Saveznom Republikom – kako bi kasnije vrlo rječito počeli žaliti što je ona nestala – recimo povodom invazije tih čudnih istočnjaka koji su se odjednom učinili «većim Nijemcima od Nijemaca».

No da. I ti strahovi, sumnje, histerije ranih godina ujedinjenja u međuvremenu su se prilično smirile. Možda bi se moglo reći, i to je moja posljednja napomena, da je modus podjele u nekom širem smislu bio ujedno glavni modus nadilaženja vlastite povijesti i suvremenosti poratnih Nijemaca, jedne unutarnje podjele dakako, koja se izražavala kroz eksternalizirano nepovjerenje kako među sobom tako prema kolektivu kao cjelini. Fašisti su uvijek bili oni drugi, bilo crni ili žuti, crveni ili zeleni – što, dobro izmiješano, doista i daje smeđe. U tom smislu je Guenter Grass napisao punovažeći postskriptum toj unutarnjoj poratnoj povijesti, svojim ceterum censeo iz godine 1990. - da njemačka podjela zbog trajnosti hipoteke Auschwitza mora ostati trajna datost. To bi se moglo, osobito s obzirom na najnovija biografska razotrivanja i autobiografske interpretacije njemačkog nobelovca, pročitati kao apel da se u samom sebi sačuva «obrambeni zid protiv fašizma».

Ja ni sebe ne izuzimam iz sindroma kojeg sam opisao u ovom predavanju. A ako je u mojim visokoparnim mudrovanjima pred američkim kolegama onog važnog 9. studenog 1989. još bilo rezidua jednog takvog mišljenja, onda su se one rasplinule iste noći u onoj sekundi kad je djevojka iz istočnog Berlina uzviknula: «Uštipni me, ja ovo ne mogu povjerovati!»

Prijevod s njemačkog Nenad Popović

Liječenikatolik: Hoće li Milan Bandić pobijediti u prvom krugu?

Prije par dana, ponukan Milanovićevom opaskom o dezideologiziranosti politike Milana Bandića, upozorio sam na jednu od presudnih rečenica Obamine autobiografije:
"Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije".
Simon Critchley ovako komentira tu rečenicu:"On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti."
Zainteresiran tom usporedbom, dugogodišnji suradnik Vaseljene, blagočastivi Liječenikatolik, napisao je svoje viđenje izbornih šansi Milana Bandića:


Prisjetite se nedavne izborne utrke za gradonačelnika Zagreba. S jedne strane Milan Bandić, šef zagrebačkog SDP-a, prikazan na atletskoj stazi, u rano ujutro, oznojen, kao da je osvojio svijet prije nego su se drugi i probudili. S druge strane Josip Kregar, stvarni SDP-ov kandidat, stoji na ulici i sporo govori, jedva razumljivo. Ukratko, nedefiniran lik s govornom manom, koji kao da poručuje biračkom tijelu: zaobiđite me. Drugi tad glavni Bandićev konkurent, HDZ-ov kandidat Jasen Mesić, bio je pak toliko neuvjerljiva figura da ga se danas, pola godine nakon izbora, praktički nitko i ne sjeća! Znamo dakle kako je ta utrka završila: u utrci osam kandidata Bandić je zamalo pobijedio u prvom izbornom krugu.
U predsjedničku kampanju Milan Bandić krenuo je također u sportskom dresu, u gluho doba jutra, oznojen, ali ne više s pravog purgerskog igrališta u Kušlanovoj, u podnožju, nego sa simbolički mnogo snažnijeg, „univerzalnijeg“, Sljemena. U međuvremenu je izišao iz SDP-a, i to tako da izgleda kako su ga izbacili, pa sad "lišen stranačkih okova, slobodan kao Feniks“ doista predstavlja samo sebe i svoje nedefinirano biračko tijelo, koje će se s njegovom gestom da bude „iznad“ stranaka vjerojatno solidarizirati više što pomišlja i jedan od njegovih protivnika.
S druge strane stvarni SDP-ov kandidat, Ivo Josipović, stidljiva figura, koji je tu već cijelu vječnost a još nije rekao ništa što bi itko zapamtio i koji obično stoji pokraj svog stranačkog šefa Zorana Milanovića kao kakav neškodljiv ukras.
Jedini službeni HDZ-ov kandidat Andrija Hebrang ušao je u predsjedničku utrku praktički još početkom ljeta i do danas se toliko kompromitirao i izlizao da se čini kao da i nije kandidat, nego mu je to eto uloga u nekom domaćem sitcomu, koja, kao i sve uloge u sitcomima, podrazumijeva da se lik nikad neće promijeniti, primjerice napredovati...
Milan Bandić mogao bi, za razliku od zagrebačkih izbora, ovaj put doista pobijediti već u prvom krugu. Naime, zasad mu ništa ne stoji na putu i samo neka velika afera, ne dakle afera Krašograd, koja se već dvije godine razvlači s pomoću tzv. predistražnih radnji, nego neka veća, poput Podravke, mogla bi ga izbaciti iz sedla. No, do izbora je svega nekoliko tjedana, bliže se božićni i novogodišnji praznici, doba općeg zaborava i nerealnog optimizma...
Milanu Bandiću prije svega na ruku ide aktualna kriza demokracije, i ona ga gura u prvi plan više nego njegov populizam. Naše dvije najveće stranke, HDZ i SDP, ove su se jeseni direktno pred našim očima stale raspadati na interesne skupine. Otkako je stranku napustio Ivo Sanader, ona je izgubila bilo kakvu javnu političku retoriku, pa se sad doima kao veliko poduzeće pred bankrotom, čiji su najistaknutiji direktori pod istragom zbog pronevjere. Zoran Milanović pak nastupa kao pubertetski vođa bande, koji je u stanju svaku svađu sa zatvorenih sastanaka stranačkog vrha iznijeti pred javnost samo zato da dokaže da neće neki Zlatko Komadina njemu govoriti je li ili nije u pravu. Josipović za to vrijeme stoji do njega i pasivno se smješka, kao da je on u toj pubertetskoj bandi najslabiji, najpristojniji i najnevažniji.
HDZ opterećuje što ima uz Andriju Hebranga još najmanje dva kandidata, Nadana Vidoševića i Dragana Primorca. Oni formalno nisu u HDZ-u, ali se naprosto vode pod hadezeovce. Nadan Vidošević također je, kao i Hebrang, prerano ušao u kampanju i odmah se teško kompromitirao. Stao je javnosti pokazivati svoje raskošne posjede, kućerinu podno istog onog univerzalnog Sljemena, od koje je veća samo ona Ivica Todorića, najkrupnijeg domaćeg kapitalista. E sad, Vidošević je već dvadeset godina činovnik a ne kapitalist. I još mu je pukao glas, koji je operirao ali i dalje ga se jedva čuje, pa dakle dobar glas nije uspio vratiti ni u doslovnom niti u prenesenom značenju. Drugi je Dragan Primorac, možda inteligentan i sposoban, ali koji ostavlja dojam, u najboljem slučaju, sumanutog znanstvenika. A usto je i pobjegao iz Vlade zajedno s premijerom Sanaderom. Još kad im pridodamo Miroslava Tuđmana, koji se nadaje baš kao lik iz komedije, pokrili smo cijelo dosadašnje HDZ-ovo biračko tijelo koje će se okrenuti – Milanu Bandiću..
Ivo Josipović, za kojeg bi trebalo glasati bolje obrazovano, urbano i manje „umreženo“ pučanstvo, ma koliko malobrojno bilo, ne može računati u cijelosti ni na njega. Ako ništa, ozbiljna mu je protukandidatkinja Vesna Pusić, obrazovana, nekorumpirana i – žena. Tu je i Damir Kajin, koji nema nikakvih izgleda ali će i on otkinuti koji postotak na ljevici.
Prosječan građanin zna o njemu sljedeće: radi od ranog jutra do navečer i nema ništa osim jednog velikog stana ne baš na atraktivnoj lokaciji, neku garažu i klijet, katolik je, bez dlake na jeziku, veliki je Hrvat i nije ustaša.
U trenutku kad se čini da su svi političari ili korumpirani ili nesposobni, Milan Bandić iskrsava kao jedini koji se ne plaši budućnosti! To što nema ni o čemu mišljenje, što nije rekao ni riječ ni o Piranskom zaljevu, ni o vanjskom dugu, ni o pristupnim pregovorima, ni o ratnim zločinima, ni o pretvorbi, ni o HEP-u, ni o HAC-u, niti o Podravci, samo je njegova prednost. On svoju prazninu može, da tako kažemo, uliti u svaki kalup i ona može poprimiti svaki poželjan oblik. Idealan političar. Budući da nema programa, on može prihvatiti svaki, budući da ništa ne kaže, on u očima birača govori sve.



Milan Bandić je, među ostalim, nadaren govornik, njegova kampanja doima se perfektno osmišljena i bit će jedna od skupljih u samostalnoj Hrvatskoj. Kad čujete da će nalikovati na Obaminu, to nije samo fraza. Jedan od šefova Obamina izbornog stožera ustupio je Bandićevu stožeru cijelu pisanu strategiju. Njegov kandidacijski logo, koji je dizajnirao iskusni Boris Malešević, a odobrio sam Bandić, fuzionirao je, i likovno i simbolički, i ljevicu i desnicu, oduzeo, kao na satu likovnog odgoja, i esdepeovcima crvenu i hadezeovcima plavu boju. Na putovanju kroz Hrvatsku pratit će ga reportažna kola, dijelit će nogometne lopte, šalove, rukavice...
I još nismo spomenuli tko od važnih faktora podupire Bandićevu kandidaturu. Prije svega, podupire ga Katolička crkva. Istodobno ga podupire i aktualni predsjednik Stjepan Mesić, koji je s crkvom u teškoj svađi. Podupire ga i većina metropolskih poslovnih lobija, od građevinskog do trgovačkog. Podupiru ga i Željko Kerum, i Zdravko Mamić, i Hajduk i Dinamo, i braniteljske udruge i Rade Šerbedžija!
Za njega će glasati periferijska sirotinja svih naših gradova, cijela dijaspora, umirovljenici, čiji ga šef također podupire, za njega će glasati čak i razočarani esdepeovci, a ne bih se začudio da osvoji i veliku većinu glasova od onih navodno 600 tisuća fiktivnih birača, gogoljevskih mrtvih duša...

Philippe Lacoue-Labarthe

Igor CC Kelčec

Budući da se kratki period pomamnog aktivizma 1933-1934 drži bitnim, čitavo Heideggerovo političko propovijedanje valja potražiti u onom govoru što ga on drži o pjesništvu - a napose o Hölderlinu - i to nitko od nas ne izmišlja, nego to on sam kaže.

U jednoj digresiji u izlaganju tijekom predavanja, u zimskom semestru 1934-1935. godine, o Hölderlinovim himnama Germanija i Rajna, prvom ili gotovo prvom što će ga izgovoriti nakon povlačenja iz rektorata, kao podsjećanje na zadaću predavanja (die Aufgabe der Vorlesung), možemo pročitati – što je savršeno jasno – ovo:

Kao cilj predavanja ostaje ponovno stvaranje prostora i mjesta u našem povijesnom opstanku za ono što je pjesništvo. To se može dogoditi samo tako da se uvedemo u područje moći (Machtbereich) zbiljskog pjesništva i da se otvorimo njegovoj zbilji. Zašto je u tu svrhu izabrano Höldelrinovo pjesništvo? Taj izbor nije samovoljni odabir između postojećih pjesnika. Taj izbor je povijesna odluka. Od bitnih razloga za tu odluku navest ćemo tri: 1. Hölderlin je pjesnik pjesnika i pjesništva. 2. S time ujedno Hölderlin je pjesnik Nijemaca. 3. Jer je Hölderlin to skriveno i teško, pjesnik pjesnika kao pjesnik Nijemaca, on još nije postao moć u povijesti našega naroda. Jer on to još nije, mora to postati. Sudjelovanje u tome jest 'politika' u najvišem i istinskom smislu, u tolikoj mjeri da onaj tko tu nešto postigne, nema potrebe govoriti o 'političkome'.

(Uzgredna napomena: ovdje je posrijedi, to ste prepoznali, ''razvidno'' prenošenje poruke koju će, gotovo dvije godine kasnije, rimsko predavanje Hölderlin i bit poezije, pokušati kodirati na vrlo učen i ujedno vrlo grub način, uglavnom izostavljanjem označitelja ''Nijemci''. Kao da je u stvari, u tuđini, a ipak na ''savezničkoj'' zemlji, Heidegger skrovito pripremao svoju buduću recepciju, napose francusku. I doista, vi ne previđate posljedice, uključujući tu i posljedice na naše pjesništvo, koje je, od 1938. godine, imao Corbinov prijevod ovog predavanja. No to je drugo pitanje.)

Budući da je, kao uzvrat, ova vrsta zahtjeva za ''politikom'' u najvišem i najvlastitijem smislu (valja imati na umu da je riječ politika vazda, čak i u ovoj prilici, pod navodnicima) u egzaktnoj formi teološko-političkog, s onu stranu svojeg očevidnog nacionalizma – naravski, Heidegger to nikada nije rekao – on bi nacionalizam morao odlučno odbaciti, no nikad se, pa ni u ovom izuzetku, to nije usudio. Ipak, stvar nije manje jasna.

Navest ću samo jedan primjer, koji se najneposrednije nudio. Posrijedi je, u istom predavanju, Prethodna napomena – možda (većim dijelom) naknadno napisana, ali to nije posve sigurno niti je od velikog značenja – skromno nazvana Hölderlin. Navodim:

Još dugo vremena mora biti prešućivan, pogotovo sada kada se za njega budi 'interes', a 'historija književnosti' traži nove 'teme'. Sada se piše o 'Hölderlinu' i njegovim bogovima. To je zacijelo krajnje pogrešno tumačenje kojim se toga pjesnika, što tek još predstoji Nijemcima, konačno potiskuje u neučinkovitost, pod prividom da se sada napokon o njemu 'pravedno' sudi. Kao da bi to njegovu djelu bilo potrebno, pogotovo od strane loših sudaca koji se danas pojavljuju. Hölderlina se uzima 'historijski' i ne shvaća ono jedino bitno da je njegovo još bez-vremeno i bez-prostorno djelo već prevladalo (überwunden) naše historijsko prenemaganje i zasnovalo početak jedne druge povijesti, one povijesti koja započinje s borbom (Kampf) za odluku o nadolasku ili bijegu boga.

(Dopustite mi ovdje i drugu uzgrednu napomenu: u kojem god razdoblju ova bilješka napisana – ona na svaki način sankcionira, u prenatrpanoj leksici, pripremljeno i namjeravano objavljivanje predavanja iz 1934. godine s kojim je u savršenom suglasju – jedno je sigurno: do svojega testamentarnog razgovora s redakcijom Spiegela, Heidegger praktično neće ništa promijeniti u diskursu koji će početi držati u času svojega ''povlačenja'' iz nacional-socijalizma. Podsjećam na izjavu iz 1966. godine:

Može nas spasiti samo jedan bog. Ostaje nam jedina mogućnost da se u mišljenju i pjevanju priredi spremnost za pojavu boga ili za odsutnost boga u propasti, da propadnemo u suočenju s odsutnim bogom.

Prijeđimo na izrazito obilježen tim vremenom pathos propadanja ili, ako hoćete, napast nihilizma. Ipak u stavovima ove vrste potvrđuje se ono što sam, ne vjerujem pretjerujući, nazvao teološko-političkim. Ono će kod Heideggera biti posebno tvrdokorno i treba razumjeti da ukoliko je zbiljski nacional-socijalizam u njegovim očima pripadao samo ''politici'', to je zato što zbiljskom nacional-socijalizmu izmiče ne samo autentični smisao polisa (mišljen kao Da Sein-a) nego i teologija, to jest kako smo već razumjeli, pojam biti umjetnosti i jedine šanse ''zasnivanja početka druge povijesti'').

Ovdje neću ulaziti u razmatranje kompleksnih i himbenih odnosa što ih Heidegger održava s teologijom, što je riječ koju on, uostalom, ne odbacuje. Teologiju razumijem u njezinom najjednostavnijem smislu: kao diskurs o božanstvu. Da bi stvari bile posve jasne, navest ću tekst koji je, što se toga tiče, možda najeksplicitniji, a to je tekst u Pismu o humanizmu, gdje se Heidegger, pokušavajući definirati ''etiku'' prije etike, što će reći etiku koja odgovara ili korespondira s onim što se više ne nazivlje ''ontologijom'' – u manjku boljeg naziva ovom prilikom nazvat ću je arhi-etika – oslanja na Hölderlinove motive zavičaja (die Heimat) ili onog njemačkog (das Deutsche). Evo tog mjesta – i ne zaboravite da taj diskurs, u tom času, slovi i kao opravdanje:

Ono ''njemačko'' nije rečeno svijetu kako bi on na njemačkom biću ozdravio, nego je to rečeno Nijemcima kako bi oni iz sudbonosne pripadnosti narodima s njima postali svjetskopovijesnima…Zavičaj toga povijesnog stanovanja jest blizina bitka. U toj blizini pada, ako uopće, odluka da li se i kako bog i bogovi uskraćuju i ostaje noć, da li i kako sviće dan onoga svetog, da li i kako u tom svitanju svetoga iznova može početi objavljivanje boga i bogova. Ono pak sveto, što je isprva samo bitan prostor božanstva, koje samo opet pruža dimenziju za bogove i boga, može zasjati jedino onda, ako se bitak sam prije toga i u dugoj pripremi raščistio i iskušen je u svojoj istini. Samo tako započinje iz bitka prevladavanje (Überwindung) bezavičajnosti, u kojoj blude ne samo ljudi nego i bit čovjeka.

Heidegger je 1934. godine govorio svojim studentima o zadaći svojega poduka. Tu je postojao nalog. Uviđamo da takva zadaća već nije bila ništa drugo do ''zadaća mišljenja'' ako se, ''na kraju filozofije'', podudara sa zadaćom za koju on pretpostavlja da je zadaća pjesništva – Hölderlinova zadaća: pripraviti nadolazak ili navijestiti uskraćivanje – boga i bogova. Posrijedi je suočavanje s nihilizmom u radikalnijem smislu od onog koji se iskazuje u Nietzscheovom ''Bog je mrtav'', koji podupire – toga se valja prisjetiti – čitav angažman Rektorskog govora. Zadaća mišljenja, zadaća pjesništva: bila bi to vrsta arhi-etike koja bi upravljala Heideggerovo teološko-političko propovijedanje.

Ako je ova fundamentalna hipoteza točna, želio bih, tomu dosljedno, u ponešto lapidarnoj formi jednostavnog podsjećanja razviti nekoliko stavova. Ima ih pet.

1.

Očito se teološko-političko podupire samo teološko-pjesničkim. (Ovdje, opet u manjku bolje, riskiram ovu riječ.) Hölderlinovo ''propovijedanje'' autorizira ''političko'' propovijedanje tridesetih (i narednih), ali pod uvjetom da se ispravno razumije: da s jedne strane ovo Hölderlinovo ''propovijedanje'' (na posljetku sumnjam da je to bilo propovijedanje) ima autoritet samo zato što mu autoritet izmiče i što ga nitko i ništa ne autorizira (to nije bog, koji kao u incipit starog pjesništva diktira pjesmu; naprotiv, to je ''izostanak boga'' koji ''pomaže'', a to znači, na granici mogućeg, omogućuje pjesmu), i da s druge strane, taj autoritet nije autoritet samo zato što je istodobno ludilo (noć zaštitnica bogova) sankcioniralo nemoguću mogućnost pjesme, a ta pjesma nikada nije čuvena (stoga je ostatak Nijemaca dužan Hölderlinu). Staro teološko-pjesničko ovisno je od toga što je, kako to potvrđuje Uvod u metafiziku iz 1935. godine, Homer, po nagovoru muza ''Grcima dao njihove bogove''. Moderno teološko-pjesničko pjesmu čini neizvjesnom u ovisnosti o najavi – evanđelja – nadolaska ili uzmicanja boga.

2.

Politika se, u izrazu teološko-političko, odnosi na nacionalno ili točnije, kako je to Hölderlin, ortografirao, na ono ''nationel''. A to znači na narod. Heidegger je uzalud u Pismu o humanizmu (iz 1946.), kreditirao Marxa da je zaobilazno, preko pojma otuđenja, iskusio bezavičajnost modernog čovjeka (treba razmotriti sljedeći uvid: Marx nije tako daleko od Hölderlina, deportacija mase organizirana industrijom jest činjenica i zacijelo je u oba slučaja posrijedi otuđenje), on odbacuje – i uvijek će odbacivati – kao figuru neuvjetovane subjektivnosti, internacionalizam kao nacionalizam. Shvatimo otuda učenja i a fortiori ideologije. Neposredno prije odlomka iz Pisma o humanizmu na koji sam maloprije pozvao – i upravo nakon što je napomenuo da je Nietzsche, koji je i sam iskusio ovu bezavičajnost, ''sebi definitivno zatvorio svaki izlaz'', jer je ostao zatočenik ''preokretanja metafizike'' – Heidegger kaže:

Hölderlin je pak kada pjeva ''Povratak'', zabrinut oko toga da njegovi ''sunarodnjaci'' nađu svoju bit. Tu bit ne traži on nipošto u nekom egoizmu svoga naroda. On je, naprotiv, vidi iz supripadnosti sudbi Zapada. No i Zapad nije mišljen regionalno kao Occident u razlici spram Orienta, ne naprosto kao Europa, nego svjetski-povijesno (Weltgeschichte) iz blizine iskonu.

Ništa ne mijenja na stvari kad, tridesetih godina, ova ista problematika, problematika Heimatlosigkeit (raskorijenjenosti, kako se to rado kaže u internacionali konzervativne revolucije) prisiljava da se Kantovo (po svojemu stilu neodvojivo Aufklärer i metafizičko) pitanje ''Što je čovjek?'' zamijeni pitanjem ''Tko smo mi?'', što će reći ''Tko smo mi Nijemci?'' I jedan mogući odgovor: ''Filozofski narod par excellence'' ili ''narod pjesnika i mislioca''.

3.

Teološko-političko, sa svoje strane, podupire se pozivanjem na mit. Već sam se na drugom mjestu to trsio pokazati i neću dakle na tome insistirati. Ova teza označuje moje, posve prijateljsko, ali i posve odlučno suprotstavljanje tezi Alaina Badioua. Ne niječem prišivanje (suturation) filozofije, nakon Hegela, za ovaj ili onaj njezin generički uvjet. Jednostavno kažem da se kod Heideggera ovo prišivanje ne obavlja za pjesmu nego za mitem. Napomena vrijedi za svaku (njemačku) veliku metafiziku od njezina romantičarskog poziva, Schlegelova zacijelo, ali napose Schellingova – Hölderlinova bližnjeg, kako se to kaže. Heideggerovo je poimanje pjesništva nad-određeno spekulativnom romantikom: upravo se stoga pjesništvo (Dichtung) definira u svojoj biti kao jezik (die Sprache) – ili jezik, što izlazi na isto, kao prapjesništvo (Urdichtung) jednog naroda – a jezik se opet definira kao die Sage: mythos. Ne kao Heldensaga, herojska priča (saga) ili legenda, kako će to Heidegger precizirati pedesetih godina, nego kao mythein koji u svojoj nerazdijeljenoj razlici od legein (sabiranje, kao jezik onog ''ima'') jest jedini koji je kadar izgovarati božanska imena i mjesta. U svakom slučaju, Dichtung kao i logos u svojoj aristotelovsko-fenomenološkoj definiciji jest apofanički: dichten, preko visokonjemačkog thîton i latinskog dictare jest deiknumi: pokazivati označujući, omogućivati pojavljivanje. Svaki je znak (Zeichen) pokazivanje (Zeigen), a to znači imenovanje (Nennen), koje jedino čini bitak. Ove su konsekvence dobro znane i, uostalom, to što se kad je posrijedi jezik, Heidegger mogao pozvati na Humboldta nipošto nije beznačajno.

4.

Politika u smislu u kojem je Heidegger razumijeva, a da pritom ne želi čuti da o njoj govori (vazda navodnici…) ipak je tridesetih organski vezana za nacional-socijalizam: za fašizam. Sa svim kompromisima koje znamo i koje lako možemo zamisliti. Unatoč nijekanju, polu-priznanjima ili lažima, Heidegger se od fašizma nikad nije mogao obraniti. Ukoliko, dakle, postoji Heideggerova politika tih godina – a ja držim da postoji, svakako s onu stranu ''ordinarnih'' kompromisa, upisana u same tekstove, eksplicitno ili ne – rado ću ustvrditi da ona proistječe iz onoga što ću nazvati (posljednji put u nedostatku boljeg izraza) arhi-fašizmom. Takav arhi-fašizam nema ništa s nad-fašizmom kojeg je Breton vjerovao da može prigovoriti Batailleu. Kao uzvrat, ima sve zajedničko sa strašnom rečenicom izgovorenom utoliko autoritarnije što je bila bojažljiva, onom Benjaminovom, koji je za vrijeme seanse Collčge de la philosophie, kada je Bataille otpočeo govoriti o svetom, došapnuo Klosowskom: ''Vi u biti radite za fašiste''. Logika ovog ''arhi'', Benjamin je to vrlo dobro znao, apsolutno je zastrašujuća. U tom je smislu jasno da govor što ga je Heidegger držao protiv ''zbiljskog fašizma'' nije imao drugu nakanu nego izručiti istinu fašizma.

5.

Stopljeno s teološko-pjesničkim, pod uvjetima koje smo vidjeli, teološko-političko pjesništvu doznačuje misiju, u najbanalnijem smislu koji je ova riječ poprimila nakon romantičara. Ta misija je borba, i to ste shvatili. No ako je u Heideggerovim očima ta borba apsolutno nužna, tada je to stoga što postoji opasnost. Kada 1936. godine, u Rimu, zgušnjava svoje predavanje iz 1934. godine na niti pet prethodnih Leitmotive u Hölderlinovu korpusu, Heidegger iz jednog fragmenta u prozi preuzima, suprotstavljenog tom prilikom nekoj izjavi o ''nevinosti'' pjesništva, da je jezik (die Sprache) ''najopasnije od dobara''. On daje ovaj komentar, koji sa svoje strane lišava svakog komentara:

U kom je smislu, međutim, jezik ''najopasnije od dobara''? On je opasnost svih opasnosti, jer prije svega drugoga stvara mogućnost opasnosti. Opasnost je ugrožavanje bitka putem bića. Čovjek je pak tek svojim jezikom uopće izložen onom razvidnom koje kao biće pritišće i potiče čovjeka u njegovu opstanku (Dasein), a kao nebiće obmanjuje i razočarava. Tek jezik stvara razvidno mjesto ugrožavanja bitka i zbunjivanja te tako mogućnost gubitka bitka, to jest opasnost.

A nešto kasnije dodaje:

U jeziku može doći do riječi ono najčistije i ono najskrivenije, kao i ono zamršeno i ono najobičnije. Dapače se bitna riječ mora učiniti običnom da bi je se razumjelo i da bi tako postala za sve zajednički posjed. U skladu s tim u jednom drugom fragmentu stoji u Hölderlina: ''Ti govoraše božanstvu, ali svi ste zaboravili da prvenci nikad smrtnicima, da oni bogovima pripadaju. Običniji mora, svagdašnji mora prvo plod postati, tek onda će pasti u dio smrtnicima''.

Heidegger to razjašnjava na sljedeći način: ''Ono čisto i ono obično na isti su način nešto kazano''. Eine Sage, mit.



Iz ovog teksta bez poteškoća zaključujemo najmanje troje. Ponajprije, pred samom opasnošću, opasnošću u njezinoj biti (prijetnjom koja pritišće bitak) pjesništvo pretpostavlja i zahtijeva jedno arhi-etičko svojstvo: hrabrost. Uostalom, to je vjerojatno jedino arhi-etičko svojstvo koje se može otkriti u Heideggerovu diskursu tridesetih: ono što ovdje pokušavam nazvati arhi-etičkim posve se zasniva na iskustvu hrabrosti. Potom, budući da je svaka ''ontološka'' opasnost isto tako nužno povijesna opasnost – a povijesno, ako hoćete, jest politika bez navodnika – pjesništvu je dana odgovornost kao mišljenju koje joj odgovara. Ovu odgovornost možemo nazvati transcendentalnom po tome što samo o njoj ovisi mogućnost povijesti za neki narod. (Iz čega, na stanovit način, proistječe da je hrabrost – i to bi se moglo pokazati – u odluci.) Čitavo pitanje u ovom komentiranju Hölderlina jest da doznamo jesu li Nijemci sposobni ili ne ući u povijest i otvoriti povijest: postati Nijemcima, kao što su Grci, nečuvenom hrabrošću koju potvrđuje tragedija, postali Grci. Na posljetku, evidentna konsekvenca: pjesnik se definira kao heroj u smislu što ga ta riječ poprima u 74. paragrafu Sein und Zeit, gdje se kaže da povijesni Dasein (narod) mora sebi svoje heroje odabrati u tradiciji. U Nietzscheovoj ravnoj interpretaciji povijesti i stare agonistike pjesnik je više primjer nego model. Ili sukladno terminologiji modernih, prisutnoj kako kod Heideggera tako i kod Nietzschea, lik/figura: Gestalt. Heidegger koji će žestoko odbacivati svaki lik potekao iz ničeanizma – od samog Zaratustre do Rilkeova Anđela i čak do, istina puno kasnije, Jüngerova Radnika – ipak će prihvatiti i više nego prihvatiti lik heroja pjesništva, polu-boga, medijatora ili posrednika između ljudi i bogova, besmrtnika i smrtnika: onoga koji se, kaže Hölderlin, na vrhuncu opasnosti, pod neposrednom prijetnjom groma, dočepao božanskih znamenja – kako bi ih tajno prenio ljudima. (Drugi dio predavanja iz 1934. posvećen himni Germanija naširoko razvija ovaj motiv, i on je konstantan kod Heideggera.)

Pristao sam na ovo podsjećanje samo da bih večeras navijestio svoju pravu nakanu. Evo argumenta, i to je samo argument, budući da je očito, kako ćete odmah zamijetiti, bila prijeko potrebna jedna iscrpnija analiza kako bismo posve uvažili pitanje koje bih večeras želio uzburkati.

Pokazalo se da je točno dvadeset godina nakon najave u Heideggerovu komentaru, Hölderlin i kod Hölderlina, isti motiv hrabrosti bio povodom jedne takoreći obrnute interpretativne geste. No ne posve obrnute, što kako vjerujem, ima velike konsekvence.

Ovdje aludiram na znameniti Benjaminov esej napisan u zimu 1914-1915, naslovljen Zwei Gedichte von Friedrich Hölderlin (Dvije Hölderlinove pjesme). Kao što vam je znano, ovaj je tekst bio neobjavljen i publiciran je tek 1955. godine, kad su Adorno i Scholem predložili prvu zbirku Benjaminovih rasutih eseja. Dakle, bjelodano je da Heidegger nije mogao znati za ovaj tekst. No isto tako moja nakana nije ''usporediti'' ove dvije interpretacije. To bi imalo samo vrlo ograničenu važnost. Prije se radi o tome da se, pozivajući se na taj tekst, odmjeri jedna epoha (koju ni izdaleka nismo napustili) i filozofsko propitkivanje u njezinoj osnovi: naše politike i ne samo naše politike još uvijek o tomu ovise.

Ovaj tekst, kratak prikaz ovdje pokazuje se nužnim, sačinjava studija dviju inačica iste pjesme – kojih zapravo ima tri, no Benjamin namjerno zanemaruje među-inačicu - čija je druga (i posljednja) posve sigurno nastala nakon Hölderlinova puta u Francusku, svjedoči o radu ''ponovnog pisanja'' ili radije, unutarnjeg prevođenja, kojima je Hölderlin strasno posvetio svoje takozvane ''posljednje godine''. Prva verzija, neće vas to začuditi, nosi naslov Dichtermuth: ''Hrabrost pjesnika'', prema starom značenju njemačke riječi Muth. Druga je naslovljena Blödigkeit, što je teška riječ koja se na francuski prevodi uglavnom s timidité (bojažljivost) ili gaucherie (smetenost). Maurice de Gandillac, prevoditelj Benjaminovih eseja na francuski, odbrao je ''bojažljivost''. No u obje je inačice motiv pjesme isti. To je motiv poziva ili misije pjesnika, koja zahtijeva, zadržimo tu riječ, arhi-etičko svojstvo hrabrosti. Već smo na istom terenu na koji će se smjestiti Heidegger.

Uostalom, nije beznačajno objelodaniti da Benjaminov esej odgovara onome što i on definira kao zadaću: eine Aufgabe. Zadaća ovaj put nije zadaća poduka. Ipak, to je zadaća kritike ili onoga što Benjamin, pomalo emfatično, naziva ''estetika pjesničke umjetnosti''. A ta se zadaća usmjerava na traganje, u pjesmi, za onim što Benjamin imenuje riječju koju će Heidegger sustavno rabiti: das Gedichte – što je riječ koju ni jedan ni drugi ne izmišljaju (ona je posvjedočena i kod Goethea) i koja, i kod jednog i kod drugog, kao pojam upućuje na bit (ili ideju) pjesništva. (Maurice de Gandillac, prema sugestiji Bede Allemana, zasniva je na latinskom etimonu dictare i predlaže ''dictamen'', u smislu koji se naziva starim – ali tako je još Rousseau i mnogi drugi nakon njega razumijevaju – kao ''ono što diktira savjest''. Dakle, u etičkom smislu. Većina Heideggerovih prevoditelja, suočeni s ovom teškoćom, predlažu ''poématique'' (opjevano). To se može dopustiti, ali ''krzmanje'' onda utoliko snažnije otkriva, ukoliko se ujedno mogu održati oba prijedloga, svezu koja objedinjuje problematiku pjesništva s problematikom etike.)

Pitanje – pitanje koje diktira, ako možemo tako reći, zadaću kritike, dakle, glasi ovako: kako pristupiti onome Gedichte – dictamenu ili opjevanom? To je pitanje metode, kako će to Benjamin neprestance govoriti – koji se nikada neće brinuti oko ograđivanja od filozofske leksike, kako će se to ustrajno upinjati Heidegger i to ponajprije protiv ove post-kartezijanske metafizike bar od Hegela, svodeći methodos na hodos, Weg, Wegmarken, Holzwege, unterwegs zur…itd. Unatoč mnogim sličnostima, problematika pristupa (koji je provaljivanje) nije problematika puta. To je stoga što Benjamim ne govori u terminima biti čak ni – to će činiti kasnije – izvora. Jezik koji on upražnjava je kantovski ili post-kantovski jezik a priorija. Glavna referenca koja metodološki podupire njegov dugački uvod jest Novalisov fragment, koji kaže: ''Svako umjetničko djelo ima u sebi jedan a priori ideal, nužnost postojanja u sebi''. Ukoliko postoji estetika (estetika pjesničke umjetnosti) ona je u pomalo neočekivanom smislu transcendentalna. Dictamen, koji nipošto nije uzrok pjesme ili ono što dopušta ''objasniti je'', koji u samome sebi nije ništa pjesničko (kao što to ni kod Heideggera nije bit Dichtung-a), jest, jednostavno rečeno, uvjet mogućnosti pjesme. Njezina pretpostavka, kaže Benjamin.

Da bi ga etablirao, Benjamin utemeljuje dva pojma.

Najprije onaj, posuđen od Goethea, ''unutarnje forme'' (innere Form) ili sadržaja (das Gehalt), što je riječ, kao što je znano, kojoj će ostati vjeran u svojem kritičkom podvigu, kako to potvrđuje primjerice pet godina kasnije, opreka između Sacherverhalt i Wahrheitsgehalt, u velikom eseju o Izboru po srodnosti. Evo kako on uvodi ovaj pojam i uvidjet ćemo kako je on, nipošto slučajno, ponovno pitanje zadaće:

Na ovim pjesmama valja pokazati unutarnju formu, ono što je Goethe označio kao sadržaj. Treba pronaći pjesničku zadaću kao pretpostavku za vrednovanje pjesme. Vrednovanje se ne može voditi prema tome kako je pjesnik riješio svoju zadaću; naprotiv, ozbiljnost i veličina same zadaće određuju vrednovanje. Jer ovu zadaću izvodimo iz same pjesme. Nju valja shvatiti i kao pretpostavku pjesništva, kao duhovno-zornu strukturu onog svijeta o kojemu pjesma svjedoči. Tu zadaću, tu pretpostavku valja ovdje shvatiti kao zadnju osnovu dostupnu analizi. Ništa ne otkrivamo o procesu lirskog stvaranja, ništa o osobi stvaratelja ili o njegovu svjetonazoru, nego otkrivamo posebnu i jedinstvenu sferu u kojoj se nalaze zadaća i pretpostavka pjesme.

Pretpostavka pjesme (njezin uvjet mogućnosti) jest dakle svaki put jedinstvena zadaća pjesme – a to znači, što izlazi na isto – ono o čemu pjesma svaki put svjedoči. Odmah ćemo uvidjeti da je takvo svjedočanstvo vazda svjedočanstvo istine ili, u mjeri u kojoj je jedinstveno i vazda jedinstveno, potvrda jedne istine. I ne valja zaboraviti da će i Heidegger, dvadeset godina kasnije, govoriti o svjedočanstvu: u rimskom predavanju nastalom iz kursa – on će objelodaniti da kad Hölderlin govori o jeziku kao o ''najopasnijem od dobara'' (koje, prema tome, ugrožava samu istinu), da on jezik jednako definira kao dar koji je dan čovjeku kako bi ovaj potvrdio ''tko on jest''. Ovdje nije bitno što Heidegger, sukladno političko-ontološkoj nakani koja nam je znana, od onoga što (was) čovjek jest prelazi na ono tko (wer) čovjek jest. Kakva god bila razlika u interpretaciji istine, kod njega je, kao i kod Benjamina, bitno što se pjesništvo definira kao ''kazivanje istine'' ili ''govorenje u ime istine''. Ako hoćete, pjesništvo je mučenik istine. (Stoga nedvojbeno, ali na to ću se još vratiti, čim je tako shvaćena, svojevrsnim metonimijskim klizanjem, usud pjesnika postaje zapravo usud mučenika. To je slučaj pjesnika koje je izabrao Heidegger, kao i onih koji sačinjavaju ''plejadu'' Alaina Badioua.)

Zadaća, svjedočanstvo: ovo dvoje (zadaća i svjedočanstvo) u samom svom jedinstvu sačinjavaju, dakle, pretpostavku pjesme ili njezin a priori, ono što bismo mogli nazvati njezinom autorizacijom (autorizacijom koja umnogome prethodi autoritetu pjesnika i koja mu dvostruko prethodi, jer utoliko što autorizira pjesmu ona omogućuje da postoji pjesnik). Ipak, da bi se pristup dictamenu mogao posve prokrčiti, manjka drugi pojam. Ovaj pojam – riječ smo već usput čuli – jest pojam lika/figure (Gestalt) koji za sobom apsolutno nužno povlači pojam ''mita''. Evo kako ga Benjamin uvodi – upravo je, odbacujući svako propitkivanje stvaralačkog procesa i stvaralačkog subjekta posvetio kritiku samo razmatranju ''posebne i jedinstvene sfere u kojoj se nalaze zadaća i pretpostavka pjesme''; i nastavlja:

Ova sfera je ujedno i proizvod i predmet ispitivanja. Nju više ne možemo usporediti s pjesmom, nego je ona, naprotiv, ono jedino što možemo utvrditi u ispitivanju. Ova sfera, koja u svakom pjesništvu ima poseban oblik, označava se kao dictamen (das Gedichtete: opjevano). U njoj treba dokučiti ono posebno područje koje čini istinitost pjesništva. Ova ''istinitost'', koju upravo najozbiljniji umjetnici tako uporno podvlače u svojim djelima, treba shvatiti kao predmetnost njihova stvaranja, kao ispunjenje svake dane umjetničke zadaće…Dictamen, prema svojem općem obliku, jest sintetičko jedinstvo duhovnog i zornog poretka. Ovo jedinstvo dobiva svoj poseban lik kao unutarnji oblik posebnog djela.

Dictamen je dakle Gestalt, lik, zadržavam ovaj prijevod zbog ekonomičnosti. Preciznije, lik za svaku pjesmu jest način prezentacije i artikulacije njezine unutarnje forme ili sadržaja. No zašto je posrijedi lik? Zašto ta riječ i taj pojam Gestalta?

Za to, čini se, postoje dva razloga.

Prvi je Benjamin upravo izložio: općenito uzevši, kaže on, dictamen je ''sintetičko jedinstvo dvaju poredaka'', poretka duha i poretka intuicije. Ova leksika je očito izvedena iz Kantove, prema modelu izvođenja koje je obavila jenska romantika (na primjer ''duh'' umjesto ''razuma''). Ako dobro razumijemo, ova tvrdnja jednostavno znači da je dictamen transcendentalna shema pjesme. Dichten, ''pjevanje'', odnosi se na transcendentalnu imaginaciju, na ''umijeće skriveno u dubinama ljudske duše''. To je kategorija koju rado rabim kao podsjećanje na proboj (percée) što ga Heidegger iskušava između Kantbuch i njegovih predavanja o Podrijetlu umjetničkog djela, kako bi prispio do jedne izvorne techne, koja zasniva svijet jer je ona prvotno ili načelno oblikovanje svijeta (Gestaltung). U Benjaminovu jeziku: dictamen je ''granični pojam'', granica između same pjesme i onoga o čemu ona svjedoči, onoga što ona potvrđuje u njegovoj istini – ''života'', kaže Benjamin – koji je uvjet i jednog i drugog. On jamči ''prijelaz'' između ova dva ''funkcionalna jedinstva'', onog pjesme (koje prethodi razlikovanju forme i materije) i onog života (koje prethodi razlikovanju između zadaće i rješenja). No ovdje je jednostavnije citirati:

Ovim odnosom prema zornom i duhovnom funkcionalnom jedinstvu pjesme, dictamen odudara od nje kao granični pojam. No on je ujedno granični pojam prema drugom jednom funkcionalnom jedinstvu, kao što je i uvijek granični pojam moguć samo kao granica između dva pojma. Ovo drugo funkcionalno jedinstvo jest ideja zadaće; ona odgovora ideji rješenja, koju predstavlja pjesma. (Jer zadaća i ideja mogu se odvojiti samo in abstracto). Ova ideja zadaće vazda znači život za tvorca. U njemu nalazi drugo ekstremno funkcionalno jedinstvo. Ono što je opjevano očituje se dakle kao prijelaz funkcionalnog jedinstva života prema funkcionalnom jedinstvu pjesme. U njemu se život određuje pjesmom, zadaća rješenjem. Nije mu temelj individualno životno raspoloženje umjetnika, nego životna povezanost određena umjetnošću.

Ako i dalje dobro razumijevamo, dictamen kao Gestalt jest lik/figura egzistencije. Ili, što izlazi na isto, sam je život (egzistencija) – utoliko što je zadaća pjesme pribaviti mu svjedočanstvo – u svojoj istini pjesnički. Pjesma, uistinu, može kazati da živimo (egzistiramo) u istini. A to znači pjesnički. (''Pun zasluga, a ipak pjesnički obitava čovjek na zemlji'', kaže jedan Hölderlinov stih kojeg će kasnije Heidegger opširno komentirati). Pjesništvo je naš usud. Zapravo, naš je usud dictamen.

Otuda drugi razlog, uvjeren sam, koji Benjamim navodi kako bi opravdao riječ-pojam Gestalt (što je riječ - pojam – vrlo ''opterećena'' u razdoblju u kojem je rabi, kako s filozofskog (manje hegelijanizmom nego ničeanizmom) tako i s političkog motrišta: to će biti jedna od ključnih riječi konzervativne revolucije koja se počinje pomaljati). Benjamin ostaje vrlo oprezan. Govori, kako kaže, ''aproksimativno''. Ipak: Gestalt upućuje na mit ili, ako hoćete: svaki lik (ali isto tako možemo reći i svaki model ili primjer) je potencijalno mitski i to ne u apstraktnom ili dalekom smislu mita, nego u smislu u kojem sam život (egzistencija) – posuđujem ovu formulu od Thomasa Manna koja potječe iz 1936. godine – jest ''život u mitu'', a to znači ''citat''. Evo što kaže Benjamin:

Kategorije u kojima možemo shvatiti ovu sferu, prijelaznu sferu tih dvaju funkcionalnih jedinstava, još nisu uobličene i najprije se, možda, naslanjaju na pojmove mita. Upravo najslabija ostvarenja umjetnosti odnose se na neposredno osjećanje života, najjača, međutim, prema svojoj istini, na sferu srodnu mitu: na dictamen. Život je, općenito uzevši, dictamen pjesme (das Gedichtete der Gedichte).

Ovdje shvaćeno mitsko nadasve nije mitološko, to jest stereotipizirana organizacija (ili povezanost) mitema, slabljenje njihovih međusobnih napetosti. Mitsko koje je dictamen ili što je dictamen jest sama egzistencija u svojoj konfiguraciji ili figurabilnosti. Stoga je u biti pjesma gesta egzistencije, u vidu egzistencije. Pjesma je, poštujemo Benjaminov vokabular, oblik života. A to znači da je život po svojoj biti pjesnički. Ne zato što bi se on mogao poetizirati (bila bi to mitologizacija par excellence, mitologija) nego zato što dictamen pjesama, koji nikad nije pojedinačna pjesma, od koje je ipak nerazdvojiv, diktira život.

Ovdje je dictamen hrabrost. Možda je to dictamen svakog diktata, opjevano svake pjesme. Književnost općenito. U svakom slučaju, Benjamin je o tome sanjao.

Zakon prema kojemu se svi prividni elementi osjetilnosti i ideja pojavljuju kao pojmovi za bitne, u načelu beskrajne funkcije, nazivamo zakon identiteta. Time obilježavamo sintetičko jedinstvo funkcija…Prije nego što ispitamo primjenljivost ove metode na estetiku lirike uopće, možda i na dalja područja, nisu dopuštena daljnja izvođenja. Tek tada se može jasno pokazati što je a priori pojedinačne pjesme, što je ono za pjesmu uopće ili čak za druge pjesničke vrste ili čak za književnost uopće.

Dictamen je, dakle, ovdje – zadržimo zasada ovo oprezno lokaliziranje – hrabrost: ''hrabrost pjesnika''.

Nije mi nakana rekonstruirati Benjaminovu dokazivanje. Iznijet ću samo, pomalo suhoparno, molim da me zbog toga ispričate, načelo njegova dokazivanja: ono je relativno jednostavno dočim je dokazivanje, tomu usuprot, vrlo složeno.

''Hrabrost pjesnika'' jest na početku, zamjećuje Benjamin, mitološki topos. I kao takvu je Hölderlin razmatra u prvoj inačici pjesme. To je topos navlastito herojskog pjesnika, posrednika ili medijatora između bogova i ljudi (druge pjesme, po prilici nastale u isto vrijeme, govore o pjesniku kao o polu-bogu i upravo je to motiv koji će privući svu Heideggerovu pozornost) i koji, prema tome, prkosi najvećoj opasnosti kako bi ispunio svoju zadaću ili misiju. Benjaminov sud, budući da je kritika stvar suđenja glasi: jednostavno ponavljanje toposa objašnjava samo po sebi slabost pjesme; ni odnos čovjeka prema božanskom (ili pjesnika prema bogu kojeg on priziva kao svoj model) ne izmiče konvenciji niti je bit usuda (tj. upisivanje smrti u egzistenciju) istinski dosegnuta. Pjesma je nemoćna svijetu podariti lik.

Hölderlinu je u prvoj inačici pjesme predmet jedna određena sudba: pjesnikova smrt. On opjeva izvore hrabrosti za tu smrt. Ova smrt je središte iz kojeg je trebao proizići svijet pjesničkog umiranja. Postojanje u tom svijetu bila bi hrabrost pjesnika. No ovdje osjećamo samo u najbudnijem naslućivanju neki zrak ove zakonitosti što proistječe iz pjesnikova svijeta. Tek se plašljivo podiže glas da opjeva kozmos, kome pjesnikova smrt predstavlja vlastitu propast. Mit se, naprotiv, obrazuje iz mitologije. Bog sunca je predak pjesnika i njegovo umiranje je sudba u kojoj pjesnikova smrt, najprije odražena, postaje zbiljska…Pjesma živi u grčkom svijetu, oživljava je ljepota bliska grčkoj i njom vlada grčka mitologija. Posebno načelo grčkog oblikovanja nije, međutim, čisto razvijen.

Jer otkad je pjesma smrtnim usnama se
Mirom dišući izvila, bliska u patnji i sreći,
Naša melodija ljudsko
Srce obradovala

Ove riječi sadrže strahopoštovanje pred likom pjesničkog, koje je ispunjavalo Pindara – a s njim i kasnog Hölderlina -, samo vrlo oslabljeno. Ni ''pjevači roda'', svakome ''skloni'', ne služe tome da u ovoj pjesmi postave neki zorni temelj svijeta. U liku umirućeg boga sunca najjasnije se potvrđuje stanovito u svim elementima nesavladano dvojstvo. Još idilična priroda igra posebnu ulogu nasuprot liku boga. Ljepota – drukčije rečeno – nije još posve postala lik.

U drugoj verziji, kao uzvrat, napušten je mitologem zalazećeg sunca, propadanja, sumraka itd…A zajedno s njim i ona heroja posrednika i pjesnika naroda. Ovdje je Benjaminov uvid da druga verzija, slabeći mitološko, paradoksalno ojačava mitsko, kroz koje on, kao što znamo, pokušava promišljati dictamen. Dictamen se u svojoj istini pojavljuje, a bit pjesništva doseže, samo nakon nestanka mitološkog i to upravo u času njegova nestanka. Benjamin govori o ''svrgavanju mitološkog''. Kasnije će Adorno, također povodom Hölderlina, a protiv Heideggerova komentiranja, govoriti o demitologizaciji. Tako, uklanjanje mitološkog, očito ne ide bez određenog uklanjanja teološkog. U svakom slučaju ne bez stanovitog raspada teološko-političkog. Na to ću se još vratiti.



Svrgavanje mitološkog je odlučna gesta, ona ide u smjeru zadobivanja objektivnosti i konkretnog – to jest tehnički, ako hoćete, u smjeru svojevrsne literarizacije, prozaizma, fraze koja izmiče frazi starinskog patosa i elokvencije. U smjeru napuštanja stereotipa sakralizacije. Navest ću samo jedan primjer, onaj prepravljanja prvih dvaju stihova na kojem se, uostalom, Benjamin prilično kratko zadržava. Prvi stih kaže:

Nisu li srodna sva živa bića
Ne hrani li te za službu sama Parka

A to je naravno tradicionalni topos smrti. Parka, apsolutno ropstvo pred smrću, zajednica svih smrtnika. U drugoj inačici, kao uzvrat, u nepromijenjenom ritmu možemo pročitati:

Nisu li ti znana mnoga živa bića
Ne ide li istinom tvoj noga kao tepisima

''Mnoga živa bića'' zamjenjuje ''sva živa bića'', a ''znana'' zamjenjuje ''srodna'', i to je prvi korak prema objektivaciji, prvo odricanje od apstrakcije ''smrtnika'', prvo određenje ''živih'' (onih koji su znani). Što, u drugom stihu, smjesta povlači, ujedno napuštanje nominalnog pozivanja na Parku i literarizaciju mitologema: konci mnogobrojnih sudba istkali su nešto poput tepiha mrtvih, koji je istina smrtnog bića. Ili smrt, ne u njezinoj istini, nego kao istinu. I stoga druga inačica doseže ovu istinu da se dictamen hrabrosti može iznenada ukazati u svojoj snazi. Na kraju svojega izvođenja Benjamin se nimalo ne muči iskazati ovo novo određenje hrabrosti, najtočnije koje može biti – ma kako da smo malo prihvatili čitati Hölderlina do kraja.

Dictamen u prvoj verziji zna za hrabrost isprva samo kao za osobinu. Čovjek i smrt su suočeni, oboje kruti, nikakav zorni svijet nije im zajednički. Doduše, u pjesniku, u njegovu božanski-prirodnom postojanju, Hölderlin je već pokušao naći neki duboki odnos prema smrti; ali samo posredno, posredstvom boga, kojemu je smrt – mitološki – bila svojstvena i kojemu je pjesnik – opet mitološki – bio približen…Dvojstvo čovjeka i smrti moglo je tako počivati samo na nedostatno snažnom životnom osjećaju. Ono nije opstalo kada se dictamen spojio u dublju povezanost i kada je jedno duhovno načelo – hrabrost – iz sebe oblikovao život. Hrabrost je predanost opasnosti koja ugrožava svijet. U njoj je skriven poseban paradoks, i tek polazeći od njega možemo posve shvatiti sklop dictamena u obje inačice: hrabrome prijeti opasnost, a on se ipak ne osvrće na nju. Jer bio bi kukavica kada bi se na nju osvrtao; a kada mu ne bi prijetila, ne bi bio hrabar. Ovaj čudan odnos rješava se time što samome hrabrom ne prijeti opasnost, nego svijetu. Hrabrost je životni osjećaj čovjeka koji se izlaže opasnosti, i time u svojoj smrti proširuje u opasnost svijeta i ujedno je svladava.

I odmah potom:

Svijet mrtvog heroja jest novi mitski svijet, zasićen opasnošću: ovo je upravo svijet druge inačice pjesme. Duhovno načelo zavladalo je u njoj: poistovjećenje herojskog pjesnika sa svijetom. Pjesnik se ne treba bojati smrti, on je heroj zato što proživljava središte svih odnosa. Načelo dictamena uopće jest vladavina odnosa.

Posrijedi je duhovno načelo (ovaj se izraz ponavlja dva puta), vladavina odnosa: dictamen, hrabrost potvrđuje podudaranje ili ''prikladnost'': No sami donosimo prikladne ruke, kaže kraj druge inačice – između (pjesničkog) heroizma i opasnosti svijeta. I upravo je ovdje mjesto propasti mitološkog ili teološkog ako su i jedno i drugo sačinjeni od razdvajanja ''elemenata'' i odbijanja ''odnosa''. Komentirajući in fine treću strofu prve verzije, kako bi u njoj pokazao rušenje hijerarhije između smrtnika i nebesnika, Benjamin uvjerljivo pokazuje:

Možemo pretpostaviti da riječi ''samotnu divljač'' obilježavaju ljude, i to se vrlo dobro slaže s naslovom ove pjesme. Bojažljivost (Blödigkeit) je sada postala zbiljsko držanje pjesnika. Postavljenom u središte života, ne ostaje mu ništa drugo do nepomično postojanje, posvemašnja pasivnost, koja je bit hrabrog; ne ostaje mu ništa drugo osim da se posve preda odnosu.

Obnemoglost mitološkog (teološkog) diskursa: vjerujem da bi se preciznije moglo govoriti o ''dekonstrukciji'' u istom onom smislu što ga je Heidegger otpočeo pridavati ovom izrazu – Heidegger koji, za razliku od Benjamina, ipak ne raspolaže ovim pojmom – ne uviđa u kojoj je mjeri ona na djelu u posljednjim Hölderlinovim pjesmama. A to znači u kojoj mjeri ih ona razdjelovljuje (désoeuvre). Ovoj ''dekonstrukciji'' Benjamin nalazi razlog u načelu trijeznosti, takvom kako ga Hölderlin predlaže u svojim Zabilješkama o prijevodima Sofokla, kao vodeće načelo modernog pjesništva. Kao ono što mu diktira njegova vlastita zadaća. Na kraju ovog eseja, politički i više no politički, domašaj kojega ćete usput procijeniti, on piše ovo:

Tijekom ispitivanja namjerno smo izbjegavali riječ ''trijeznost'', koja je tako često bila pod rukom kao karakteristika. Jer Hölderlinove riječi ''sveto trijeznom'' treba spomenuti tek sada, kada je njihovo razumijevanje određeno. Primijetiti ćemo da ove riječi sadrže tendenciju njegovih kasnih djela. One proistječu iz unutarnje sigurnosti s kojom se ta djela nalaze u vlastitom duhovnom životu, u kojemu je sada trijeznost dopuštena, zahtijeva se, jer je u sebi sveta, nalazi se u uzvišenom, a s onu stranu svakog uzvišavanja. Je li ovaj život još uvijek život Grka? On je to onoliko malo koliko život čistog umjetničkog djela uopće može biti život nekog naroda, onoliko malo koliko on može biti život neke individue; on je samo njegov vlastiti život, koji nalazimo u dictamenu.

A da bi stvari posvema bile jasne, navest ću još ovo – a to je čitav kraj:

Ali promatranje dictamena ne vodi mitu, nego – u najvećim tvorevinama – samo mitskim poveznicama, koje su u umjetničkom djelu oblikovane u jedinstven, nama pobliže neshvatljiv, nemitološki i nemitski lik.
No ako bi postojala riječ koja bi obuhvatila odnos onog unutarnjeg života, iz kojeg je potekla posljednja pjesma, prema mitu, tada bi to bila ona Hölderlinova – iz jednog još kasnijeg vremena od ovog kojemu pripada ova pjesma: ''Kazivanja koja se udaljuju od zemlje…okreću se prema čovječanstvu''.

Drugim riječima, nema načina da se za ovo teološko-pjesničko u obnemoglosti prikvači bilo kakvo teološko-političko. Nikakva povijesna misija pjesme ili himne. Hölderlin će trijeznost, kako je znano, nekoliko godina kasnije, u svojoj tezi o jenskoj romantici, poistovjetiti s prozom. U spekulativnim terminima, tim povodom posuđenim od Fichtea, reći će: ''Ideja pjesništva jest proza''. Stoga će on od Hölderlina učiniti tajno - ekscentrirano - središte romantike. Mogli bismo riskirajući lapidarno reći: trijeznost je hrabrost pjesništva. Ili pak: hrabrost pjesništva jest proza. Što, naravno, ne isključuje versifikaciju.

Hrabrost se pjesništva može razumjeti ili akcentirati na dva različita načina.

Ili je posrijedi genitiv subjekta: pjesništvo je ovdje hrabrost pjesništva, hrabrost pjesništva za pjesništvo (nazovimo to njezinom tvrdokornošću) i u otkriću opjevanog ili dictamena imamo posla s nečim poput arhi-etičkog pjevanja kao takvog. Nalazimo se u poretku onoga što su romantičari nazivali ''refleksija'' ili do stanovite točke u Heideggerovu poretku ''pjesništva pjesništva''. Posrijedi je režim posvemašnje intrazintivnosti. Prema Benjaminovu čitanju, hrabrost pjesnika znači: hrabrost napuštanja mitološkog, hrabrost da se raskine s mitološkim i da se ono dekonstruira. Hrabrost je iznaći pjesničko, oblikovati pjesmu kao svjedočanstvo koje ona jest. Tako bi usud pjesništva, nakon onoga što Jean-Christophe Bailly zove ''kraj Himne'', bila zapravo proza kao ''kazivanje istine'' pjesme o pjesmi.

Ili je posrijedi genitiv objekta: hrabrost je ono što pjesništvo mora imati u svojoj tranzitivnoj funkciji (profetskoj ili anđeoskoj) i otuda se sučeljava s opasnošću svijeta i objavljuje zadaću koja se treba ispuniti. Onda bi etički čin u manjoj mjeri bila sama pjesma negoli ono što pjesma diktira kao zadaću. I možda više ne bismo bili u poretku arhi-etičkog, ako arhi-etika, za razliku od etike, jest etika koja ne zna što je dobro. (Predlažem ovo razlikovanje na tragu govora kojeg Lacan drži u Seminaire VII, Etika psihoanalize, ali isto tako i onog kojeg Heidegger drži u Pismu o humanizmu). Ili, ako arhi-etika, možemo to reći i na taj način, ima obvezu koju je možda nemoguće ispuniti, ali i to je sva njezina nesumjerljiva odgovornost – odvojiti se od (mimetičke) etike primjera, najstarije i najtrošnije koju znamo. Od kulta heroja. Posrijedi je metonimijsko klizanje od mučeništva pjesništva prema mučeništvu pjesnika. Prisjetite se: 1. Hölderlin je pjesnik pjesnika i pjesništva. 2. S time ujedno Hölderlin je pjesnik Nijemaca. Od jednog do drugog stava ''pjesnik pjesništva'' je zaboravljeno. Tu se odlučuje čitava jedna politika.

Ne treba prebrzo povjerovati da ova razlika u fleksiji ili akcentiranju trasira crtu razdvajanja između Benjamina i Heideggera, premda su, u ideološkom i političkom registru (a to isto tako znači i filozofskom), stvari savršeno jasne, a razlika ne može biti odsječenija. Zapravo i kod jednog i kod drugog – ali zacijelo ne na isti način – intranzitivnost i tranzitivnost zadiru jedna u drugu. Posrijedi je svaki put ono o čemu pjesništvo svjedoči posvjedočujući se kao takvo, to jest posvjedočujući se u svojem odnosu prema istinitom, u svojem: kazivati istinu. Pozivanje – moderno – na mučeništvo? Sama hrabrost? Da, ali shodno obnemoglosti. Da, ali pod uvjetom da se konačno dopusti da ono o čemu je pjesništvo svjedočilo jest ''izostanak Boga'', kako je to govorio Hölderlin – ili što izlazi na isto – da ono svjedoči o našem a-teističkom stanju.

Neka ovo bude shvaćeno kao pozdrav Benjaminu. Najskromniji i najzahvalniji.


Preveo s francuskog Mario Kopić

Philippe Lacoue-Labarthe, Le courage de la poésie, in: Heidegger. La politique du počme, Galilée, Paris 2002, str. 117-156.

PREDSJEDNIČKA KAMPANJA 2009.

Svehrvatski predsjednik

Jučer je Zoran Milanović učinio veliku uslugu Milanu Bandiću: proglasio ga je čovjekom bez ikakve ideologije, lišenim bilo kakvih političkih određenja. Ako je tome tako, vrlo je velika nevolja snašla Bandićeve takmace; pročitajmo jednu od presudnih rečenica Obamine autobiografije:

"Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije.“

On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti, reći će Simon Critchley.

Ovih dana Milan Bandić u samorefleksiji dostatno govori o vlastitoj ideološkoj poziciji i političkoj viziji: "Kakav želim biti hrvatski predsjednik? Moj program je starčevićanstvo, radićevština, hrvatski antifašizam i Domovinski rat, odnosno dostojanstvo branitelja."

Inoslav Bešker, koji pod izlikom retoričke analize iz ne znam kojih razloga u tuđe govore učitava svoje predrasude, odjednom se sjetio protumačiti nam Milana Bandića. Nevjerojatno kako se toga dobri Ino nije dosjetio par godina ranije, kad je EPH dizajnirao pozicije Milanovića i Bandića u svojoj promocijskoj kuhinji po uzoru na onu - Franje Tuđmana. Evo što sam o tome pisao na vrijeme, prije dvije i pol godine:

"O neospornoj činjenici da je ideološka pozicija Milana Bandića, baš kao i Zorana Milanovića, za potrebe ovih izbora dizajnirana po uzoru na onu dr.Franje Tuđmana, iscrpno sam pisao. Ponovimo to, jer ovaj agitpropagandni i pseudoideološki raritet vrijedi slow-motiona, ako ni zbog čega drugog a ono da dr.Ivi Sanaderu pružimo prigodu za popravni. Jer, sama dizajniranost ovih izjava dovoljan je dokaz ozbiljnih predpriprema onih političkih snaga u zemlji kojima je, sada je to sasvim bjelodano, još četiri godine mandata dr.Ive Sanadera strašan gubitak vremena, gnjavaža i, možda, prevelik rizik. Savršeno je jasno da je posrijedi isti promotivni duktus. Očito je da isti brandoctori rade na kampanjama potencijalnih izazivača Ive Sanadera. Kada se odustalo od Milanovića, pristupilo se na vlas istom make overu Milana Bandića: njegov portret nije bilo potrebno retuširati, jer je platno bilo intaktno - sasvim prazno! Posvemašnje odsustvo bilo kakva ideološkog određenja. Sve donedavno, kad je Milan Bandić zauzeo jedino mjesto koje u Hrvatskoj jamči većinsku izbornu pobjedu: mjesto s kojega se može računati na cjelokupan SDP i barem pola HDZ-a! Pri čemu je Milan Bandić u značajnoj prednosti ne samo pred Ivom Sanaderom, nego i pred pokojnim Tuđmanom: Milan Bandić može računati na cjelokupan HDZ, i dobar dio SDP-a! Čudesna pozicija! Popularan čovjek.

BANDIĆ KAO TUĐMAN

Koji vam je gradonačelnik bio uzor?

- Jedini moj uzor je na nebu! Uz Njega, uzor mi je i mama...

Kada sam isključio magnetofon, razgovarali smo uglavnom o politici.

Pred Bandićem su bitne političke odluke. Jednom mi je priznao da je njegova krajnja ambicija postati predsjednikom države. Ne znam misli li tako i danas. Ali, iznio mi je svoje temeljne političke postulate:

- Antifašizam, starčevićanstvo i radićevština. Tim redom...

MILANOVIĆ KAO TUĐMAN

Milanović kaže da mu je politički uzor Miko Tripalo.

Potom, odmah na početku teksta, da ne bi bilo zabune, kaže da su "Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata."

Odmah potom, dodaje:"Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Bili su antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije..."

Starčević + Radić + antifašizam = Starčević + Radić + Hebrang

Milanović = Tuđman

Naime, kompozitna je ideologija Zorana Milanovića istovjetna onoj u koju se zaklinjao devedesetih dr.Franjo Tuđman:

Starčevićevo državotvorstvo + Radićev republikanizam + tradicija hrvatske ljevice

Oba ova teksta pojavila su se u "Jutarnjem listu": i Bandićeva predsupilovska, i par tjedana prije Milanovićeva pokajnička izjava.

Prokušan, mada priprost marketing: budući da nema nikakvu ideologiju, Bandiću je ova svehrvatska kompilacija savršeno sjela: Starčević, Radić i antifašisti iscrpljuju univerzum hrvatske politike prošloga vijeka, i Bandić je odlučio onako, u skladu sa stihom Internacionale: Tko bješe ništa, bit će sve! Sada je, i to je gaf, pridodan i Supilo, što je zasigurno nepismen prinos stanovitog Skoke: taj zaista nije u stanju zapamtiti tri jasna promičbena, a kamoli ideološka naputaka, budući da je šefu utrpao u usta izjavu čovjeka koji je tvrdio da su Hrvati, Srbi i Slovenci jedan troplemeni narod, pa bi sada bilo logično za očekivati da Milan Bandić u Linićevom gradu potakne donošenje neke nove «Riječke rezolucije» za stvaranje «Hrvatsko-srpske koalicije».

Eto.

Na vrijeme sam o tome govorio, no nitko nije prorok u ovom globalnom selu.



Ponovio bih sada dio svoje bilješke na Facebooku od prošloga tjedna:

"Uvijek ponavljam: ovdje se nitko nije rodio i umro u istoj državi! Pa protagonisti devedesetih samo su lopine koje su stasale desetljeće, dva prije. No, što se tiče budućnosti, ona je svjetla.
Evo, opisat ću je: Hrvatska je Kraljevstvo imbecila. Ovdje ljudi nikako ne uspijevaju konceptualizirati za što su, a i kad misle da to znaju, ne usuđuju se to kazati doli aluzivno: zna se. Kad to nije slučaj, u demokraciji, glasuju - protestno. Ne zna se za što su, ali dobro znaju protiv čega su.
Obično su protiv nečega što, navodno, ugrožava organsko jedinstvo zajednice: to su nekoć bili Srbi, a posljednjih su izbora to Hercegovci. Tako će biti i ovaj put: prvo će se formirati grupacija koja će kao moment integracije koristiti protivljenje nasljeđu Stipe Mesića - detuđmanizacija, rehabilitacija komunizma etc. - a potom ide protuhercegovački val. Dakle: Milan Bandić u prvom naletu mora simbolizirati taj revival devedesetih na next level - Hercegovci uzvraćaju udarac - a onda će dobar malograđanska Hrvatske zavapiti: Ti, kaj, pa nebuju nam Hercegovci vladali!, i eto ti u drugom krugu protesnih glasova suprotivu Milanu.

Opisano je dinamika izbora koji su pred nama.

Prvo se već desilo: eno, Bandić se u Škabrnji slikao pred Tuđmanovim spomenikom, ergo, i simbolički se desila ta identifikacija; tu sada više nema sumnje što Milan Bandić simbolizira, i samo je zanimljivo čekati Stipinu reakciju po povratku iz Izraela.

Dodajem i novi moment.

Propagandisti Milana Bandića savršeno dobro razumiju ovu dinamiku, pa su je istakli već u sloganu kampanje, potičući da radi za njih: Milan Bandić je, kako ističe slogan, nakon oca domovine Franje Tuđmana, i predsjednika građanina Stipe Mesića - hrvatski predsjednik.
Hoće se kazati: u odnosu na Stipino navodno neutralno građanstvo, evo nam predsjednika diskontinuiteta, tj. predsjednika koji reagira na to Mesićevo apstrahiranje od nacionalnog određenja, od hrvatstva: kao biva, Bandić rehabilitira hrvatstvo, jer on je "svehrvatski" predsjednik.

Za očekivati je sada da će se doskora u kampanju, barem u drugom krugu, sasvim djelatno uključiti i Stipe Mesić, koliko ja znam njegov politički nerv i karakter. Dapače, ako ovaj slogan shvatimo kao Bandićev statement, onda je on izravno osporavanje Mesićeva nasljeđa i svojevrsan povratak u devedesete. Mesić, čija su oba mandata potrošena na "detuđmanizaciju" Hrvatske, ma svodila se ona pokadšto i na puki obračun taština - zanimljivo, jedino čime se Mesić u detuđmanizaciji nije bavio, to je ono presudno: nije vraćena ni kuna ukradena devedesetih, nitko nije osuđen za inicijalni zločin privatizacijske i pretvorbene pljačke, a država je poprište atentata, a ne vladavine prava - ni na što nije osjetljiv kao na to rehabilitiranje Tuđmanove ostavštine, i odatle prijeti za Bandića glavna nevolja: ako nema dobar deal sa Stipom - a mogao bi imati, jer Bandijeras je skupljao novac i za posljednju Stipinu kampanju - naprosto bi ovim inzistiranjem na "nacionalnom" u odnosu na "građansko" mogao pokrenuti htonske slojeve Mesićeve psihe, ali i hrvatske politike: nikada ne valja zaboraviti da "intelektualni kružok Steve Krajačića" još uvijek vlada scenom, čak i kad vam se čini da je na njoj prizor teatra apsurda.



Bandićevi agitprop i PR - točnije, nevježe koji tu fungiraju kao savjetnici - prenagljuje: u svojoj volji da vrate devedesete i uzdignu ih na next level, izlažu Bandića velikoj pogibli.
Dovoljno je naime na portalima "Jutarnjeg" i "Večernjeg" plasirati polemiku: Želite li stvarno ponovno Hercegovce na vlasti?, i sve će biti gotovo.
Takva je priroda tog "hrvatstva" koje u sloganu ističu, naime.
I, izazovu li ovakav scenarij, neka ne krive urbani rasizam: ne, neće biti krivi naši mali šovenski građani; bit će za to sami krivi. Po treći put u posljednjih 70 godina.

Prije dvije i pol godine, dakle, kazao sam ono što je Milanović, kao, tek sad primjetio:

"Kada se odustalo od Milanovića, pristupilo se na vlas istom makeoveru Milana Bandića: njegov portret nije bilo potrebno retuširati, jer je platno bilo intaktno - sasvim prazno! Posvemašnje odsustvo bilo kakva ideološkog određenja."

Jasno da je to Milanović tek prekjučer uočio, kad je i sam Milanović bio na brandiranju u istoj firmi; podsjetimo se još jednom, u slow motionu, što sam ono rekao u istom tekstu otprije dvije i pol godine:

"MILANOVIĆ KAO TUĐMAN

Milanović kaže da mu je politički uzor Miko Tripalo.

Potom, odmah na početku teksta, da ne bi bilo zabune, kaže da su "Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata."

Odmah potom, dodaje:"Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Bili su antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije..."

Starčević + Radić + antifašizam = Starčević + Radić + Hebrang

Milanović = Tuđman

Naime, kompozitna je ideologija Zorana Milanovića istovjetna onoj u koju se zaklinjao devedesetih dr.Franjo Tuđman:

Starčevićevo državotvorstvo + Radićev republikanizam + tradicija hrvatske ljevice

Oba ova teksta pojavila su se u "Jutarnjem listu": i Bandićeva predsupilovska, i par tjedana prije Milanovićeva pokajnička izjava."



Zanimljivo je, na kraju, kazati i tko brandira: kao što čitamo na koncu moga teksta, EPH.
I prije dvije godine, i danas, EPH je slikao mogućeg Hrvatskog Predsjednika svehrvatskim bojama Tuđanovog postmodernog pastiša: odlika je postmodernih ideologija, naime, da amalgamiraju posve divergentne sastojke, kao što je u sva tri slučaja riječ o starčevićanstvu, radićevštini i nasljeđu hrvatske ljevice, uz povremene reminiscencije na NDH ili po potrebi Domovinski rat.
Naravno, EPH je tu tek transmisija političke volje vladajuće oligarhije: dizajneri novog hrvatskog poretka trebaju starog hrvatskog predsjednika. Predsjednika kontinuiteta. Nekoga tko neće otvarati neke stranice hrvatske povjesnice, nadasve ne one na kojima se tinta još nije osušila.
Trebamo čovjeka koji će očuvati status quo.
Trebamo čovjeka koji će, kao u Lampeduse, učiniti sve da se ništa ne promijeni.

U tom smislu, bilo tko od kandidata mogao bi biti predsjednik Hrvatske.
Vjerojatno se zato i sjedi na tri stolca: jedan je financirao kampanju, s drugim bi se trebalo češće pojavljivati u javnosti, a Štefanija je kod trećeg.
Ha, ha, ha, kako ja volim moga prijatelja Stipu, skorašnjeg doživotnog bivšeg predsjednika Hrvatske.

Claude Lévi-Strauss, 28. rujna 1908. – 1. studeni 2009.

Apollinaireova pjesma Mrazovci, Les Colchiques, odveć je znana da bih je navodio. Uostalom, ovdje je ne želim razmatrati u cjelini, jer ju je Jean-Claude Coquet vrlo oštroumno analizirao, a ja ću se baviti samo jednim detaljem koji je za komentatore ostao zagonetan. Zašto pjesnik u desetom i jedanaestom stihu kao epitet uz mrazovce stavlja izraz meres filles de leurs filles, ''majke kćeri svojih kćeri''.

Jean-Claude Coquet u svojoj se studiji zadovoljava tvrdnjom da je ''ovaj okret u francuskom dobro znan'', a da bi to potkrijepio navodi La Fontainea koji je na jednom mjestu upotrijebio izraz ''sin svojih djela'', metaforu u moralističkom duhu koja ne može biti primarni oblik ove figure mišljenja i za koju se ne vidi zašto, a još manje kako, bismo je proširili na nesvjesna bića.

Točno je da su Coquetovi predšasnici sa svoje strane predlagali vrlo ganutljiva tumačenja: ''Majke, obiteljske žene, toliko napadno našminkane da bi se moglo pomisliti da su kćeri svojih kćeri'', kaže R. Faurisson (no cvijet mrazovca ima vrlo neupadljivu i nježnu boju); M.-J. Durry pojavu cvjetova povezuje s dolaskom djece koja su, i prema njoj, ''cvijeće čovječanstva''…Nešto bliže rješenju, R. Lefevre naslućuje ''moguću aluziju na neke botaničke osobine mrazovca'', ali se odmah udaljava dodavši da ''djela suvremene botanike ne omogućuju to rasvijetliti''. Sumnjamo da je on u njih zavirio, a napose da je konzultirao starija djela koja često više od modernih obraćaju pozornost na osjetilne aspekte stvari. Jer mrazovac, ''težak i zbrkan rod s botaničkog očišta'' (L. H. Bailey: Standard Cyclopedia of Horticulture, New York 1943), ima najmanje tri osobine – od kojih su mu neke, uostalom, zajedničke s drugim biljkama – koje, svaka na svoj način, rasvjetljuju ne samo smisao Apollinaireova izraza, nego i duboke razloge koji su mogli navesti pjesnika da ga uvede u određeni kontekst.

Mrazovac ili noćurak, kako se još zove ''zato što cvjeta u vrijeme kada se počinje sjedati do kasno u noć'' (Grand Dictionnaire universel du XIXe sičcle Pierrea Laroussea) ima izdužene cvjetove koji ujesen brzo izbijaju iz zemlje i otvaraju se; tučak mu se nalazi na lukovici, deset do dvadeset centimetara pod zemljom. Da bi obavila oplodnju, pelud putuje kroz čašicu koja se s donje strane produžuje u šuplju cijev formirajući stabljiku, pet do šest puta dužu od lista, dakle treba prijeći rastojanje od više desetaka centimetara.

Uz ovu osobinu, postoji još jedna: ''Tučak ostaje pod zemljom, na lukovici, sve do proljeća. U to doba izbija na površinu, razvija se i raste nad zemljom da bi u lipnju sazrio mahunasti plod s tri odsjeka'' (E. Perrot, Les Plantes médicinales, Paris 1947).

Naposljetku, postoji treći aspekt – lukovica je tu u ženskom rodu kao kod starih botaničara – na kojem inzistira Rječnik prirodnih znanosti, autori kojega su profesori ''Kraljevskog vrta'' i glavnih pariških škola: ''Ovi se cvjetovi javljaju u rujnu i listopadu, a tek sljedećeg proljeća razvijaju se listovi…Svake godine lukovica proizvodi cvjetove i plodove, čime se iscrpljuje, i nakon toga se raspada, a zamjenjuje je druga koja se razvila sa strane: zahvaljujući tome što se jednom godišnje lukovica obnovi, uvijek s iste strane, biljka se svake godine pomakne za širinu svoje lukovice''.

Prema tome, premda je cvijet mrazovca strogo govoreći hermafrodit, ovaj hermafrodizam ima posve poseban značaj jer maksimalna udaljenost razdvaja muški od ženskog organa: muški je u cvijetu i vazda je na vrhu; ženski se nalazi nekoliko centimetara ispod zemlje, pomiješan s masom lukovice stvoriteljke, koja je istodobno izvorište sadašnje biljke što će tek doći u vremenu. Vremenska povezanost ide zajedno s prostornom razdvojenošću. Ovaj razvučeni hermafroditizam gotovo navodi na pomisao o dva odvojena spola koja se na razdaljini spajaju, poput Adama prije Eve koji je po nekim talmudistima bio hermafrodit, jer je imao dva tijela, muško i žensko, slijepljena tako da je organ jednog morao prijeći popriličan put kako bi mogao dosegnuti i oploditi organ drugog…

Vidjeli smo da se kod mrazovca cvjetovi javljaju nekoliko mjeseci prije listova i sjemena: cvijet nastaje ujesen, lišće i sjeme u proljeće sljedeće godine. Čini se također da u razmnožavanju ove biljke sjeme samo ponekad ima nekakvu ulogu, jer razmnožavanje se normalno osigurava udvostručavanjem lukovice. Drugim riječima, mrazovac pripada velikoj obitelji klonova, a znamo koliko u takvom slučaju može biti teško, ako ne i nemoguće, razlikovati među više subjekata koje su majke, a koje kćeri. Neke žitarice formiraju klonove koji se prostiru na više stotina metara, stare preko tisuću godina. U SAD je otkriven klon od blizu 50.000 jasika koje zauzimaju preko 80 hektara: jedan drugi klon od drveća iste vrste, mogao bi imati 8.000 godina. U takvim slučajevima, apsolutno ili relativno razlikovanje bliskih generacija gubi svaki smisao.

Kod biljke Colchium autumnale zbrka se, prema tome, javlja zbog nekoliko vrsta pomaka: uspravni pomak karakterizira način oplodnje, a vodoravni način razmnožavanja. Ovim pomacima u prostoru valja dodati treći, u vremenu, jer se cvijet iste biljke javlja osam do devet mjeseci prije listova.

Ova posljednja osobina bila bi sama po sebi dostatna da rasvijetli epitet ''majke kćeri svojih kćeri''. Stari botaničari su, naime, nazivali Filius ante patrem ne samo mrazovca, nego i podbjel (Tussilage), lopuh (Pétasite) (L'Encyclopédie de Diderot et d'Alembert, članak '''sin prije oca'') i vrbovicu (Épilobe), bilo zato što se cvjetovi ili cvjetne peteljke javljaju prije listova, bilo zato što je plod već posve vidljiv prije nego što se cvijet otvori. Appolinaire je bio dostatno obrazovan da je mogao sresti ove stare izraze i odlučiti se ponovno ih upotrijebiti. A kao što će se kasnije pokazati, imao je pravo što ih je stavio u ženski rod.

Vjerojatno je znao i za njihovo daleko mistično podrijetlo koje im daje još više soka i čini ih posebice pogodnim za poetsku funkciju. Među najstarijim tekstovima u kojima se javljaju, možemo navesti jedan pseudo-augustinski iz V ili VI stoljeća i drugi, možda tek iz VIII stoljeća, koji se odnose na Djevicu Mariju: ''Stvoritelj je rodio stvoritelja, sluškinja je rodila gospodara, kćerka je rodila oca: kćer po svojoj božanskoj naravi, majka po svojoj ljudskoj naravi''. Otuda nešto kasnije obrazac u drugom tekstu o Mariji: ''Bogu kćerka, Bogu majka''. Isti izraz ponovno nalazimo kod Chrétiena de Troyesa: ''Možete li reći da je presvijetli otac onaj što svoju kćerku učini svojom majkom!'' (Perceval le Gallois, Pariz 1947) i kod Dantea.

U jednom drukčijem kontekstu, ali još uvijek teološkom, ova se figura uostalom veoma davno javlja. U Vedama, primjećuje Dumezil, Hindusi su razmišljali o svojstvu vatre…da se obnavlja i sama iz sebe neprekidno nastaje''. Zvali su je još Tanunapat, ''potomak sebe same'' (Fętes romaines d'été et d'automne, Pariz 1975). U istom duhu Mabinogi u Kulhwchu i Olwenu spominje Nertha, sina Kadarnova, i Llawea, sina Erwova, a to znači Snagu, kćerku Snažnoga i Zemlju, kćerku Brazde, dok bi se, primjećuje Loth, moglo očekivati obrnuto (J. Loth, Les Mabinogion, Pariz 1913).

Već sam navodio Chretiena de Troyesa, a čini se zapravo da se ovaj okret jako puno koristio u književnosti iz doba kralja Artura. U Parsifalu Wolframa vom Eschenbacha trudna Herzeloyde kaže o svojemu umrlom mužu Gahmuretu: ''Mlađa od njega, i to dosta, ja sam istodobno njegova supruga i njegova majka. Nosim ovdje njegovo tijelo i sjeme njegova života''. U zamku Marveile, Arnive se ovako obraća Gawanu: ''Majka donosi na svijet dijete: a dijete tada postaje majka svojoj majci. Od vode postaje led: ali zašto od leda ne bi postala voda. Kada razmišljam o svojemu životu, trebam znati da je moje rođenje bilo radost, vidjet će se kako plod rađa plod iz kojeg je ponikao!'' U bilješci uz ovaj pasus, Tonnelat upućuje na Symposiusa iz IV stoljeća, autora zbirke latinskih zagonetki koje su, čini se, u srednjovjekovlju više puta nasljedovane. Nisam provjeravao latinski izvornik, ali evo što, nama bliži, Vigny kaže o svojim precima: ''Kada pišem njihovu povijest oni od mene potječu''. Konačno, kao potvrdu životnosti koju je ova figura mišljenja sačuvala u jeziku, navest ću jedan nedavni tekst Jeana Pouillona: ''Tradicija ide u smjeru suprotnom od biološkog nasljeđivanja, premda se često pokazuje prema njegovu obrascu. Ona je zapravo obrnuto rodoslovlje: sin ovdje rađa svojega oca i tako može sebi priuštiti više očeva!'' (Fétiches sans fétichisme, Paris 1975). Semantičkom slobodom istog reda, zasnovanom na reverzibilnosti vremena, može se objasniti kako to da u književnosti iz doba kralja Artura (koju je Apollinaire vjerojatno dobro poznavao, pa je u moderni francuski unio neku kasniju verziju Parsifala) Parsifal može biti čas potomak Oca Ivana, čije će ime uzeti (u Titurelu Albrechta von Scharfenberga), čas njegov otac (u nizozemskom Lancelotu).

Prvo smo u anatomiji i fiziologiji mrazovca iskali objašnjenje za odrednicu ''majke kćeri svojih kćeri'' koju Apollinaire na njih primjenjuje. Da je ovo tumačenje točno vidi se i po tome što su stari botaničari upravo tako, Filius ante patrem, samo je rod drugi, nazivali mrazovac i druge vrste s istim osobinama. Nastojali smo naposljetku rekonstruirati ono što bi se moglo nazvati etnografskim kontekstom ovih figura mišljenja; drugim riječima, povijesne i ideološke uvjete u kojima su, u okrilju dane kulture, nastale, održavale se ili su se mijenjale: u ovom slučaju posrijedi su ezoterična razmišljanja za koje je zagonetka, kao rod, najmanja moneta, i teološki misteriji koji su, preko učene poezije, kurtoazne književnosti i jezika prirodnih znanosti, postupno postajali svjetovni.

Ova razmišljanja, uzeta zajedno, pomažu razumjeti čemu epitet kojeg bismo mogli smatrati slučajnim. Njegova je uloga, čini se, ponajprije humanizirati cvijeće ili ga barem unaprijediti u rang živih bića da bi ga bolje smjestio na treći vrh trokuta, dok preostala dva već zauzimaju krave i djeca. Djeca, muška (u francuskom jeziku imenica ''dijete'' je muškog roda), će sazreti i otići, ali sada se ponašaju rušilački (beru cvijeće), neprikladno i bučno, što je fonetski lijepo dočarano u 8. i 9. stihu: Les enfants de l'école viennent avec fracas / Vętus de hoquetons et jouant de l'harmonica (U dolami husarskoj školska djeca s vikom /Stižu i viku prate harmonikom), kao što je vrlo točno primijetio Jean- Claude Coquet. Naspram njih, krave, ženskog roda, pasu u laganom ritmu anapesta (antidaktila) i uskoro će umrijeti u klaonici ili od trovanja. Između ove dvije padine, jedne uzlazne, druge silazne, jedino će mrazovci trajati vječno na horizontalnoj razini u dvostrukom smislu, osnovnom i figurativnom: na razini tla, mrazovci su nepomični ili gotovo nepomični (rasadi se jedan za drugim pomiču za širinu lukovice) i time što, reproducirajući sebe same, ostaju identični. Mrazovci prema tome predstavljaju postojan i stalan element koji, zahvaljujući tome, može poslužiti kao naslov pjesme.

Ima još nešto. Shema tumačenja koju sam upravo skicirao pripisuje simboličku vrijednost ovim trima terminima – kravama, djeci i mrazovcima, ali kod prva dva termina ova simbolika ostaje neodređena. Tekst je ničim ne potvrđuje: može se jedino umetnuti. No simbolička je funkcija trećeg termina eksplicitno iskazana i ona čak predstavlja stanicu iz koje je nastala pjesma: prema boji, prema kretanju kada ih vjetar zanjiše, mrazovci simboliziraju oči i vjeđe voljene žene što polako truju pjesnika koji živi jedino za njih. Ovdje prema tome jedino mrazovci imaju posvema vrijednost znaka.

Čujmo za kraj jednog velikog matematičara: ''U interakciji 'označitelj-označeno' jasno je da označeno, poneseno univerzalnim tokovima, emitira, proizvodi označitelja koji se neprekidno grana i buja. No označitelj ponovno proizvodi označeno, svaki put kada tumačimo znak. Kao što vidimo na primjeru bioloških oblika, označitelj (potomak) može postati označeno (roditelj), dostatan je za to vremenski razmak od jedne generacije. U tom tananom osciliranju između dvije morfologije, prema svom zahtjevu za reverzibilnošću i istodobno za ireverzibilnošću, dinamika simbolizma nosi u sebi (i to u konkretnom i zgusnutom obliku) sva protuslovlja znanstvenog viđenja svijeta i u tome je upravo slika života'' (R. Thom, Modčles mathématiques de la morphogénčse, Pariz 1974).


Pokušavajući razumjeti jedan, na prvi pogled čudan idiom, primijenjen na stanovite biljke, pošli smo od zamjedbe botaničara da bismo, preko povijesti ideja, stigli do razmišljanja jednog stručnjaka za najapstraktniju od svih znanosti: do razmišljanja o stanovitim formalnim svojstvima simbolizma; i to povodom jednog slučaja gdje su upravo biljke o kojima je riječ pozvane odigrati ulogu simbola. Postavši i same znak, konkretne specifičnosti koje ove biljke po naravi imaju i semantička funkcija koju im pjesnik povjerava, mogu se dakle objediniti. Mrazovci su ''majke kćeri svojih kćeri'' kako prema svojoj naravi klona i vremenskom pomaku koji postoji između njihova cvjetanja i pojave lišća, tako i prema onome što proistječe iz uloge označitelja koju trebaju odigrati u odnosu na označeno.Iz uobičajene perspektive, lišće bi se javilo kao predznak cvjetova, a ovdje je obrnuto. Formalni pomak nije ništa manje nepostojan, kao što kaže Thom, oscilira svaki put kada tumačimo znak. Ova nepostojanost opisuje mrazovca, ''boje podočnjaka'', i nešto niže, ''boje tvojih vjeđa'', on vjeđe pretvara u označitelje za cvjetove koji od označitelja za vjeđe postaju ovog puta njihovo označeno.

Jean-Claude Coquet u svojoj analizi ove pjesme dakle s razlogom podvlači da se ''ova dva termina mogu definirati jedan pomoću drugog'' i da ''na ovaj način ulazimo u mitski univerzum…jedini univerzum u kojem je moguće koordinirati dva atributa koji pripadaju dvjema protuslovnim izotopijama''. No protuslovlje koje on vidi potječe otuda što je u tumačenju teksta pošao od kategorija djelotvornog i trpnog. Ove kategorije pak nisu obvezne; protuslovlje nestaje kada se one zamijene kategorijama označitelja i označenog, budući da, kao što smo vidjeli, odnos između označitelja i označenog ima, kao jedno od svojih bitnih svojstava, to da je vazda reverzibilan.

Mala vježba u koju smo uvukli čitatelje potvrđuje da se strukturalna analiza odvija u kontinuumu empirijskog opažanja i najmanjih specifičnosti svijeta prirode neodvojivo od razmišljanja o formalnim svojstvima inherentnim mehanizmima mišljenja. Između ovih krajnjih polova postoji čitav niz prijelaznih razina. Tako funkcija ''majke kćeri svojih kćeri'' u Mrazovcima biva razložena kroz prizmu analize koja ima moć izolirati je time što izdvaja botaničke aspekte, teološke i mističke reference, njezin položaj u strukturi pjesme i naposljetku njezinu semantičku dvosmislenost. Kada nas neka mitska, poetska ili uopće umjetnička figura uzbudi, to je zato što na svim razinama nudi specifično značenje koje ostaje usporedno s drugim značenjima i zato što ih sve više ili manje jasno istodobno poimamo.

No kada ih odlučimo razložiti zato što hoćemo rasvijetliti narav estetskog osjećaja, nema drugog puta do etnografije i povijesti: to znači da veoma različiti načini na koje su ljudi tu i tamo živjeli i mislili nastavljaju živjeti i misliti svijet, dio kojega su, a uspjet ćemo odškrinuti pregrade između osjetilnih i racionalnih aspekata ovoga svijeta, premda samo zato da bismo prodrli u smisao jedne kratke pjesme, jedino ako se istodobno poslužimo egzaktnim, prirodnim i humanističkim znanostima.

Claude LÉVI-STRAUSS , Une petite énigme mythico-littéraire, Le regard éloigné, Paris, Pion, 1983, pp. 133-141



Preveo s francuskog Mario Kopić

Umberto Galimberti

Upotreba droga sve više raste. Štete su zastrašujuće, premda se neposredno ne vide. Čini se da naše društvo prožima nihilistička naslada, prije svega među mladima, a na volju nema primjerene, prije svega ne djelotvorne pomoći. Jer sam uvjeren da sada već toliko raširena uporaba droga nije ovisna toliko od egzistencijalne, koliko više od kulturne nelagode, bit će dobro ako se pitanja droga poduhvatimo sredstvima što ih naše društvo, premda izgleda danas beskrvno, očito još može ponuditi.

Najprije kažimo da je ne samo kod droga, nego i općenito, ugoda negativna, a želja nezasitna. Taj obrazac, što ga poznaje svaki narkoman, sažima upravo ono što je zapadna filozofija od Platona nadalje mislila o ugodi i želji; želi li dakle filozofija prihvatiti izazov, može ponuditi svoje analitičko bogatstvo za proučavanje neugodnog i sve češćeg fenomena, upotrebe i zloupotrebe droge.

Nitko, naime, nikada nije istražio prirodu želje kao Platon, dokučivši njezinu bit u nezasitnosti, jer je želja pomanjkanje, praznina, moramo je smatrati ne trajnim stanjem, koje je suprotstavljeno punoći, nego nezasitnim stanjem koje se prazni dok ga nastojimo napuniti, kao ''probušena posuda'', držimo li se Platonovih slika iz Gorgije, ili kao ''nekakva patka koja dok jede istodobno izbacuje izmet''.

Ubrizgavati sebi heroin talijanski se kaže bucarsi (probušiti se, ubosti se). Tijelo postaje ambis, prema etimologiji dakle nešto što je ''bez dna''. Slično se na francuskom kaže da alkoholičari ''piju kao rupa'' (boire comme un trou). Narkomani i alkoholičari govore starogrčki: svoju nemogućnost da ''izdrže'' opisuju platonskim slikama.

Čini se naime da toksikomanija doslovno utjelovljuje platonsku teoriju o želji, koja iz pomanjkanja ne čini motor traženja sreće, nego tiransku i neukrotivu zvijer – oslonimo li se na još jednu Platonovu sliku – koja nagoni na čvrsto držanje za nju, bez mogućnosti stremljenja još za nečim drugim. U tom obliku želja nam zadaje nesnosnu, premda fascinantnu bol, a ugoda koja slijedi kraj je te muke, anestezija, negativna ugoda, kao nakon prve doze, kada sljedeća ne donosi nasladu, nego nam pomaže ne zapasti u patnju.

Ovdje se prisjećamo hegelijanske dijalektike gospodara i sluge, ali i Heideggerove metafore obronka ili nizbrdice, njemački Hang, od koje dolazi hängen, biti okačen, i anhängen, ovisiti. Podsjetimo se Lacanova pojma manque, pomanjkanja kao opruge želje, i Freudove teorije o narkotičnoj ugodi, koja je fascinantna ugoda, jer je dvostruko negativna: doseže da fizička bol prestane i djeluje kao sedativ za svjetsku bol, o kojoj nećemo više brinuti.

''Briga'' se njemački kaže Sorge. Nakon što je duže vremena uzimao kokain, Freud je tu drogu nazvao Sorgenbrecher, nešto što nam može razbiti brigu, odnosno zbog čega nam ne treba brinuti. Zapisao je da je kokain ''najstariji lijek protiv civilizacijske nelagode''. Freud je veoma rado čitao Goethea i razmišljao o Faustu, drami želje koja završava sarkastičnim trijumfom personificirane Brige, Sorge, neotuđive gošće svakog ljudskog događaja. Time je Freud, nakon što je precizno ukazao na bolest imenovanu ''čovjek'', uključio upotrebu droga u egzistencijalnu perspektivu i u tom smislu zapisao:

''Pojedinci, pa i narodi, toliko cijene usluge opojnih sredstava u borbi za sreću i odstranjivanje bijede da su im kao dobročinitelju dali stalno mjesto u svojoj libidinalnoj ekonomiji. Zahvaljujući njima, ne postiže se samo neposredna ugoda već, u izvjesnom stupnju, i žarko željena nezavisnost od vanjskog svijeta. Zna se da se uz pomoć ''razbijača briga'' (Sorgenbrecher) u svako doba može izbjeći pritisak realnosti i naći utočište u nekom vlastitom svijetu, gdje su uvjeti osjećanja (Empfindungsbedingungen) povoljniji. Znano je da baš ta svojstva čine opojna sredstva opasnim i štetnim. Ona su krivci što se u stanovitim okolnostima beskorisno gube velike količine energije, koje bi se mogle upotrijebiti za olakšanje ljudske sudbine''.

Kao i za Aristotela, tako je i za Freuda ugoda počelo duševnog života i također najmoćniji povod za ljudska djela, no obojica, Aristotel i Freud, razlikuju neposrednu, bezbrižnu dječju ugodu, koja ničim nije zaslužena, i ugodu odraslih; ta nastaje odlaganjem uživanja i premještena je na predmete koji su spojivi sa svijetom, s drugim ljudima, ponajprije pak sa samoočuvanjem.

Ovdje nastupa razlika koju uvodi Freud, razlika između načela ugode (dječjeg) i načela realnosti (odraslog), koje nije negacija ugode, nego njezino odlaganje, budući da ne zanemaruje brigu za ljude i stvari, nego traži ugodu kroz tu brigu, koja je bitni činilac svakog ljudskog događaja.

Freud po tragovima Aristotelove etike pretpostavlja da je naš mozak napravljen za ugodu u besposlici i bezbrižnosti, i ako je podupiremo, brinemo samo za objekt koji nas, prema našem mišljenju, razrješuje svake brige. Takav je narkomanski objekt, neurotičan, oniričan, u njegovoj prisutnosti nagon je ustrajan, nemilosrdan i prisilan, i u njemu je želja – kako hoće nihilizam što ga razotkrivaju Platon i Aristotel – svagda živa, budući da nije zasićena, a zasićena nije jer je užitak što ga traži negativan, izlazak iz muke nezasitnosti želje.

Želimo li prekinuti začarani krug, treba, kako kod Platona tako i kod Aristotela i Freuda, proći kroz realnost koja nas sili da se oprostimo od bezbrižnosti i naviknemo se na to da brinemo za svoju ugodu ne u an-estetskom obliku neposrednog zadovoljstva, kako to rade djeca, nego u estetici u grčkom značenju riječi aisthesis, odnosno u osjećanju koje seže od ''osjetljivog'' do ''lijepog''.

No „anestezijska“ crta nije karakteristična samo za droge, nego i za lijekove, koji zbog svoje anestezirajuće i dakle nihilističke vrijednosti imaju toliki uspjeh da im moderni tržišni sistem može zavidjeti, budući da se niti jedno potrošačko dobro ne može nositi s njima u pogledu zadovoljenja i ugode. Znaju dočarati snove na način koji niti jednom prodavaču još nije uspio. Razlika između droga i lijekova se gubi, jer nas neurofarmakologija poziva na misao da postoji kvalitativna homogenost između kemijskih spojeva koje uzimamo i onih koji fiziološki djeluju na moždane stanice i reguliraju naše veselje i bolove.

Na taj način neurofarmakologija racionalizira narkomansko ponašanje i sama mu, ne znajući, oduzima težinu, budući da priznaje racionalnu namjeru medicinske ili samoterapeutske pomoći, koja je u praćenju tjelesne osjetljivosti. Psihijatar Edward Khantzian piše: „Narkoman se ne čini više nezreo čovjek koji nazaduje i iracionalno se ponaša, nego se pokazuje kao odrastao čovjek, koji zbog nelagode uzima određen lijek, liječi se i tako liječnika preduhitri proizvodom čija je jedina slabost da nije primjeren, budući da je loše odmjeren''.

Jednakog je mišljenja i Peter Kramer: ''Nehedonistički pacijent (tako nazvan zbog svoje nemogućnosti uživanja), koji uzima Prozac, i kokainoman, koji se drogira, nastoje kompenzirati pomanjkanje hedonističkih mogućnosti. Cilj je njihovog djelovanja isti''.

Ako je naime istina da od prozaca ne možemo postati ovisni kao od kokaina i da prozac ne ekscitira u istoj mjeri kao i kokain i ne tješi kao heroin, onda taj lijek, kao i ove dvije droge, kompenzira nemogućnost sreće, i to ne kroz uključivanje u ovaj svijet, nego kroz sve veće potrošačko uživanje života što ga Platon smješta u ''miješana i nečista iskustva'', za koja je karakteristična nezasitnost želje i negativnost užitka.

O ovome se filozofija i psihoanaliza slažu: kada naslada smjera anesteziji – a sve droge, čak i one koje izazivaju euforiju i koje naši mladi uzimaju svaku subotu navečer u diskotekama, proturječno su anestetične, jer anesteziraju, omamljuju pred ''zabrinutošću'' u odnosu na svijet – apetit je sve veći, no proizvod kojim ga nastojimo zadovoljiti svaki se put pokazuje sve manje zadovoljiv.

Stroj ništosti koji pokreće taj začarani krug stvara opsadno stanje traženja proizvoda pomoću kojeg bismo se trebali otresti svih ''briga''; tako se izaziva mehaničko ponavljanje što ga Freud naziva ''prisila ponavljanja'', gdje se nezasitnost nagona sudara s neprimjerenošću predmeta i dakle nemogućnošću uživanja.

Tada želja, koja se – kako nas Platon podsjeća – sastoji od ''pomanjkanja'' i ''ništosti'' zahtijeva višu dozu, zato da bi mogla u određenom smislu ovisnost od droga biti jedinstveni primjer kako odlično djeluje želja koja ne traži ugodu u svijetu, nego brzo i neposredno gašenje ''pomanjkanja'' koje je njegova konstitutivna struktura. Nitko naime ne želi ono što ima, nego ono što nema. Ništost je duša želje koja u svojoj anestezijskoj varijanti čini apetit prekomjernim, a užitak nezasitnim.

Što se tiče nezasitnosti želje, narkomani se slažu. Poznaju je i ako nisu čitali Platona. To ih je naučila droga. I na svoj su način naučili da se drogiramo kako bismo se naviknuli, kako kaže William Burroughs, i da je drogiranje full time job, ''posao s punim radnim vremenom'', odnosno rad koji zahtijeva cijelog čovjeka, kako kaže Mark Renton u Trainspotting. Jer je vrijeme naš život, a naš život smo mi, toksikomanija kao lijek protiv boli zaziva neki drugi lijek.

Proti nezasitnosti želje Platon je savjetovao mišljenje, a Freud pozivao na popuštanje načelu realnosti, u smislu da se za uživanje treba potruditi. Protiv naslade ''razbijača brige'' (a to su droge i lijekovi), za kojima naš mozak tako silno žudi, da bi svom snagom nastojao očuvati kroničnu želju i ujedno apstinenciju, antropologinja Giulia Sissa savjetuje: ''Počnimo zavoditi muškarce, osvajati žene, zarađivati novac, pisati knjigu… Prođimo kroz ljude i stvari…Nakon svega – a bitan je upravo taj 'nakon' – više se uživa''.

To je jedan od načina da možemo reći: ''Svoje se želje ne odričemo''. Spriječimo da bi iz ambisa negativnosti, od koje je želja načinjena, ta želja postala nezasitna i u drogama ili lijekovima tražila negativni užitak, da bi punila ''rupičastu posudu''. To možemo načiniti tako da želju pustimo da prođe kroz ljude i stvari. Ugodi naime treba pomoći, ne treba se nje odricati. Nije riječ samo o tome da joj pokažemo put, kao Platonov kočijaš, koji pokazuje put neukroćenom konju.

I to treba savjetovati prije svega reklamnim kompanijama, koje svojim prijetnjama i tautološkim preporukama tipa just say no (samo reci ne) nisu dovoljno učinkovite, jer zanemaruju prirodu želje i kvalitetu ugode i zato govore ono što posve zanemaruje čaroliju života. A svi znamo da bez čarolije život više nema volju za životom.

S talijanskog preveo Mario Kopić

Milan Steiner, Vera Horvat Pintarić

Prije par dana moj šulkolega Krešimir Oremović i ja časkali smo o novoj knjizi Vere Horvat Pintarić. Pokušavši ilustrirati kraći tekst o knjizi na Facebooku, po tko zna koji puta suočio sam se s tradicionalnom hrvatskom lijenošću; da ne objašnjavam, evo što sam Kreši napisao:
"Da, genijalni Steiner i taj njegov grisaille: sjećaš li se, prijatelju, s koliko nas je strasti Vera upućivala da se bavimo tom slikom, učeći nas prvim koracima onoga bez čega je naša struka i slijepa i nijema: formalnoj analizi. Imao je Steiner u Bosanskoj još jednog tragično skončalog a nadarenog cimera: Savu Šumanovića. I dok ćeš Šumanovićeve provokacije srednjeg uha pronaći po njegovim lađama diljem oceana kojim surfamo, Steinerovu Kišu jedva da ćemo naći na jednom jedinom omotu kataloga. Današnji je naraštaj Hrvata nedostojan svoje tradicije, ma kako neznatna ili veličanstvena bila."
Dobri i ljubazni Krešimir odmah je ispravio stvar: poslao mi je ovaj niz Steinerovih radova.









Vera Horvat Pintarić: Knjiga koja će promijeniti pogled na zbivanja u europskom slikarstvu

Patricija Kiš

Pišući o slici ‘Crna zastava’ Ljube Babića i uspoređujući je sa slikama zastava u europskom slikarstvu, autorica je opisuje kao izvornu zamisao

ZAGREB - Nakon osam godina, koliko je prošlo od “Svjedoka u slici”, Vera Horvat Pintarić napisala je novu knjigu “Tradicija i moderna”. Riječ je o prvoj knjizi u novopokrenutoj biblioteci Artishistoria, nakladnik je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Izvršna urednica je Ariana Kralj, ravnateljica Gliptoteke HAZU.

Događaj kao umjetnost

“Teško je razumjeti sadašnjost, a još je teže zamišljati je kao povijest”, započinje predgovor Vera Horvat Pintarić. Globalizacija tržišta je novost u povijesti umjetnosti, a umjetnička djela postala su najtraženiji proizvod na tom tržištu. Kroz posljednjih 50 godina promijenjena je i ideja o umjetničkom djelu koje može biti samo jedan događaj. Definicija umjetničkog djela, uostalom, stalno se mijenjala ovisno o zadacima i ulozi koju je imala u društvu. Povijest, s druge strane, ovisi o našim predodžbama, te postoje i događaji koji su za nas zauvijek izgubljeni. Ipak, kako se pokazuje kroz cijelu knjigu, najveći su umjetnici zadržali vezu s duhovnim naslijeđem prošlosti. Cezanne je, primjerice, isticao da želi učiti od starih majstora.

Najneobičniji grad

Kroz stručno utemeljene, ali i poetske opise umjetničkih djela, u čemu autorici nema premca, u knjizi koju definitivno treba prevesti na strane jezike jer će promijeniti pogled na zbivanja u europskom slikarstvu i u širem krugu od našeg, Vera Horvat Pintarić pokazuje koliki je utjecaj na Cezannea imala “Svadba u Kani” Paola Veronesea, a na Veronesea Tizianova “Assunta”.

Djela venecijanskih majstora, pokazuje se na nizu primjera, utjecala su na najveće umjetnike moderne. “Kad se kaže da je najvažnije svojstvo venecijanskog slikarstva neposredna kromatska percepcija, uvijek mislim na taj, u bojama najneobičniji, grad koji poznajem”, piše autorica. Neposredno iskustvo, velika erudicija, poznavanje povijesnih zbivanja, prepoznavanje važnosti i najmanjih detalja, razmišljanja umjetnika pokazana kroz njegova pisma ili u novije vrijeme intervjue... samo su neki od aspekata koji su pokriveni u čitanju pojedinog umjetničkog djela.

Umjetnička djela mogu služiti kao dragocjeni dokumenti, a pažljiv i obrazovan čitač iz slike može iščitati apsolutno sve. Pokazuje se koliko je Matisse vjerovao u terapijsku ulogu umjetnosti i sanjao o umjetnosti ravnoteže, čistoće i mira, bez sujeta što ga uzemiruju, te koliko su teozofijska učenja utjecala na rad Pieta Mondriana.

Kritični stav Posebno je poglavlje posvećeno Ivanu Meštroviću, kiparu koji je postigao gotovo holivudsku slavu, no varirao je u kvalitetiU kontekst europskog slikarstva autorica stavlja i “Crnu zastavu” Ljube Babića, rad koji je nastao 1916., na dan kada je umro car Franjo Josip, prizor naslikan s prozora u Ilici, s pogledom na Mesničku: “U našem slikarstvu to je najzanimljivije naslikana zastava, a usporedi li se sa slikama zastava što su u europskom slikarstvu nastale prije, pa i poslije tog datuma, ona je izvorna zamisao”. Dok raspored skupine ljudi izgleda kao da je snimljen u trenutku, crnina zastave je “glatka i dobro nahranjena”.

Kako naslikati kišu

U knjizi ćete pročitati i kako je novopronađena fotografija iz münchenske sobe Miroslava Kraljevića potvrdila tezu o utjecaju Velasqueza na tog autora, ali i odgovor autorice na pitanje kako naslikati kišu kroz najbolje primjere prikaza motiva u slikama europskih majstora, a sve kao uvod u priču o remek-djelu Milana Steinera.

Posebno je poglavlje posvećeno Ivanu Meštroviću, kiparu koji je postigao gotovo holivudsku slavu, kakvu nitko od naših umjetnika prije ni poslije nije dosegao. Ipak, kompleksnost njegova cjeloukupnog rada nitko do sada nije cjelovito obradio. Stvarao je brzinom koja je svako impresionirala, pa i samog Rodina, imao je nevjerojatan receptivni talent, koji je pokazao i u interpretaciji Michelangelovih skulptura.

Međutim, “Meštroviću je strana duhovna dubina Michelangela”, a najveći je njegov problem bio u uvjerenju “da je dovoljno imati talent koji mu je od Boga dan i da je taj talent vječan”.

Autorica potom pokazuje koliko umjetnik varira u kvaliteti. Kao pozitivne primjere ističe “Zdenac života” koji je napravio sa samo 22 godine, potom “Povijest Hrvata”, “Sjećanje”, skulpturu Ruže Meštrović, snažne ženske figure iz “Vidovdanskog ciklusa”, dok je “Pieta antologijsko djelo europske skulpture”. Kao primjere odsutnosti prostorne percepcije u Meštrovića autorica ističe spomenik Grguru Ninskom u Splitu.

Picasso se bolje nosio

Za razliku od Meštrovića, Picasso se puno bolje nosio s talentom: “Da bi se obranio od prevelike snage svojih prirodnih darova i urođenog poriva, mortificirao se pomoću kostrijeti primitivnog slikarstva”, a veliku je važnost pridavao i ulozi koncentracije i kad je postigao svjetsku slavu.

“Svatko ima istu potencijalnu energiju, ja je trošim na jednoj jedinoj strani i sve mu žrtvujem - i Tebe i bilo kog drugog, uključivši i sama sebe”, rekao je u jednom trenutku umjetnik svojoj životnoj suputnici Francois Gillot.

Umjetnici i književnici

Važno je i neprekidno preispitivanje. Cezanne, sačuvano je to i kroz umjetnikova posljednja pisma, u posljednjim je godinama života smatrao da je tek na početku i da polako napreduje.

Gerhard Richter u jednom je intervjuu naveo: “U osnovi, spram sama sebe, ja sam skeptik, i nikad nisam siguran je li ispravno i dobro ono što radim”.

Zanimljive su i paralele između umjetnika i književnika koje autorica povlači u nekoliko navrata u knjizi: Tizian je bio veliki dramatičar, zato ga uspoređuje sa Shakespeareom, Marcel Proust kao najveći promatrač među književnicima ima slikarski pandan u Matisseu, dok je Herman Hesse književni dvojnik Mondirana. Još jedna briljantna knjiga ove autorice.