NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Gerd Koenen

Prvih dana mjeseca studenog, ima tome dvadeset godina, pozvala me američka televizijska kompanija NBC tražeći za svoje reportere, koji su stizali avionima u Njemačku iz cijelog svijeta, takozvane «researchere», ljude koji tim novinarima bez pripreme mogu objasniti kad je zapravo bila berlinska blokada (1948.) ili «Who is Egon Bahr?» - a to, da budem točan, tek dok smo se vozili intervjuirati Mr. Bahra. Uzgred, pet timova koji su u brzom ritmu slijetali jedan za drugim, bilo je još u lipnju na okupu u Pekingu, «during the Tienanmen-events».

Prvo sam s jednim timom trebao krenuti u neki prihvatni logor za izbjeglice na češkoj granici – onda, 7. studenog, rečeno je: Svi u Berlin! Tamo nam je zadaća bila napraviti reportažu o nekoj njemačkoj obitelji podijeljenoj zidom, a da po mogućnosti žive na mjestu vidljivom preko zida i da su eventualno sudjelovali u pokušaju kopanja tunela ispod zida ili ilegalnom prebacivanju rođaka s Istoka. Uzalud sam američki kolegama pokušavao objasniti da su prenaivni, jer da Nijemci sa svake strane zida žive vrlo različitim životima, i tako dalje. Nisu se dali smesti, i 9. studenog ujutro snimili su tu idealtipsku home story skoro u cjelini.

Tad je pak kucnulo 18 sati s poznatim izjavama Guenthera Schabowskog. Jedva je završio, a moji se kolege bacaju na telefone i pred kamere kako bi za SAD izvijestili: «The Berlin wall is breaking». A mi Nijemci iz tima, svi do jednoga, opet smo se potsmjehivali: Ti Amerikanci su poludjeli! Doduše, novi granični režim trebao je stupiti na snagu «od sada», ali to je naravno značilo: od sutra. Kada će istočni Berlinčani stati u redove i moći izvaditi jednodnevne vize. Najbolje bi bilo da danas legnemo rano kako bismo tad pravovremeno bili na licu mjesta. Dakako, kolege s NBC-a o tome nisu htjeli ni čuti, jer su, poput svojih konkurenata s ABC-a i CNN-a, odavno pred Brandenburškim vratima i na drugim graničnim prelazima na samoj crti grozničavo postavljali velike dizalice na na platformama i reflektore, a da tamo s prvog i drugog njemačkog tv kanala još nije došao baš nitko. Što, uostalom, ne bi bila loša tema za još jednu teoriju zavjere.

I naši timovi ponovno su se razmiljeli; moj je otišao na Checkpoint Charlie, saveznički prelaz gdje su američki i sovjetski vojnici jedni drugima nervozno stajali sučelice i marcijalno blokirali prelaz – budući da se baš ovdje nakon 20 sati okupila kreuzberška scena pod crno crvenim anarhističkim zastavama i zaigrano uvježbavala prekoračenje bijele odnosno crvene crte, te pjevala pjesme poput «Uključi se u redove jedinstvenog radničkog fronta, jer i ti si radnik». Prizor je bio posve nadrealan, a mi pak još nismo imali pojma što se događa na drugim lokacijama. Mobilni telefoni tada nisu postojali. Tek kad smo se oko 21:30 vratili u bazu, u hotel Budapester Hof, a ja se nakratko popeo u sobu, nazvala me je supruga i zapitala znam li što se zbiva. Uključio sam televizor i vidio što se događalo na samo kilometar udaljenosti, sjurio se ponovno van, već tada ne mogavši naći taksi; grad se u trenu bio pretvorio u pčelinju košnicu, pa sam tako otpješačio sam do Moritzplatza; u susret mi je već išao poneki prolaznik kojeg bih, obučenog u traperice, prepoznao kao žitelja onog neodređenog «preko», ukazali su se prvi trabanti, a na Moritzplatz već su pristizali u gustim kolonama; dotle su pripadnici Narodne policije tvoreći kordon bili zabavljeni time da zaustave one koji su se gurali u suprotnom smjeru, prema istoku, a među njih sam se na početku ugurao i ja.

Na koncu sam zaustavio jednog od tih trabija s dvoje mladih ljudi, provezao se s njima kroz grad, da bismo se potom uključili u veliki korzo trabanata na Kurfuerstendammu, a djevojka bi svako toliko viknula: «Uštipni me, ja ovo ne mogu povjerovati!» Što je za mene ostala rečenica noći 9. studenog 1989. godine.

Sad bih poput Goethea prilikom kanonade kod Valmyja i ja mogao reći: «bio sam na licu mjesta». No, meni prije na pamet pada Robert Musil koji je napisao rečenicu: «Tako dakle izgleda svjetska povijest izbliza. Čovjek ne vidi ništa.» Nije bilo baš sasvim tako, odmah se vidjelo i osjetilo da svijet nakon urušavanja ovog nasipa više neće biti kao prije. Čudno je međutim bilo eto samo to što se taj povijesni događaj desio na tako nedramatičan, volio bih reći: «ne-njemački», prirodan način i tako lako, da se činilo kao da su «oni od prijeko» jednostavno prošli kroz vrata od papira. Ali kako je bilo moguće da se ta neposredna, apsurdna blizina nečeg što se nalazi na par koraka iza zida ikad mogla ignorirati, da se s tim stanjem svijeta pomirilo?

Evo, to je vjerojatno i tema mog današnjeg izlaganja. Možda stoga smijem citirati čudesnu knjigu mog političkog i generacijskog druga, Wolfganga Buehera, koji je kao odrastao čovjek uglavnom živio u Zapadnom Berlinu. Naslovio ju je «Tri nulta časa» - misleći na godine 1945., 1968. i 1989. O tom osobitom, bestežinskom, nekako derealiziranom životu «grada-fronta» s ove ili one strane Zida – ovisno o motrištu – napisao je:

«Zid je prolazio gradom poput glasine ... Ta stvar bila je ružna, nekad, ali prestala je izazivati mržnju – tek umjetnost. Oko 1472. godine jedan mladi Firentinac naslikao je Sveto Trojstvo na zidu crkve. Kad je freska bila otkrivena, izazvala je veliko čuđenje. Zid, koji je ipak bio samo zid, pred očima sviju otvorio se duboko u prostor kapelice. Slikar Masaccio ponovno je pronašao odavno zaboravljenu treću dimenziju slika, prolaz u prostor. U Berlinu se pokazalo da, što se percepcije zidova tiče, može biti i obrnuto. Kao što crkveni zid može postati slikom, tako se i jedno izrazito prostorno tijelo koje opasuje, dijeli grad može svesti na tapetu. Stvar se tako dugo oslikava i boji sprejem dok ne prestane upućivati na bilo što drugo osim na sebe samu... Samo još turisti koji to nisu znali penjali su se na vidikovce zaostale iz razdoblja Hladnog rata. A osviješteni susjedi Zida znali su: provjeravanje stvarnosti ne isplati se. Iza zida nema ničeg.»

Tako je doista i bilo: za sve veći segment zapadnih Nijemaca i Zapadnoberlinčana upravo je DDR postao više ili manje terra incognita, to jest: bijela mrlja na mrežnici njihove slike svijeta. Gledano unatrag, ta teško shvatljiva činjenica bila je međutim rezultat jednog sociopsihološkog procesa, koji se ne dade objasniti samo moćnom fizičkom pojavom te jadne građevine ili pukim privikavanjem na podjelu. Jer, Zid nije predstavljao samo podjelu Berlina i Njemačke, već podjelu Europe pa čak i svijeta. Ali upravo zapadni Nijemci – kod istočnih Nijemaca to se dogodilo u manjoj mjeri, makar ne i sasvim drugačije – s tom podjelom svijeta naučili su uglavnom živjeti, svaka generacija na svoj način.

Dakako, crte podjele i u Njemačkoj i u Europi bile su zapravo tamo gdje su se zaustavile armije na kraju Drugog svjetskog rata. Ipak, sagledavanje podjele Njemačke ne može se reducirati samo na diktat pobjednika i, potom, rezultat Hladnog rata. Uz to se mora uočiti da je u društvenom i psihičkom stanju u kojem su se Nijemci nalazili nakon rata bilo i nešto što je podjeli pogodovalo.

Na primjer: Njemačka nikad nije bila klasična nacionalna država. Stoljećima, Nijemci su živjeli u zaštićenoj sferi palanačke, «zavičajne» egzistencije malih država. Još su politika i publicistika tek konstituiranog wilhelminskog carstva probuđenim Nijemcima nametnule ulogu «svjetskog naroda», predodređenog da na svjetsku politiku, svjetsku privredu, svjetsku kulturu, svjetsku podjelu rada i sl. utječe čak dublje nego prešutna suparnica i velesila Velika Britanija. Već uoči i tokom Prvog svjetskog rata ta beskonačna oscilacija između uloga kontinentalne, pa kolonijalne, pa pomorske sile bila je previše za ionako prenapregnute nacionalne ambicije. Što je bilo još izrazitije u slučaju rasnog i kontinentalnog carstva čije je stvaranje sebi zacrtao Hitler nakon 1933. godine. Tad su Nijemci trebali preuzeti ulogu tek jezgre nekakvog arijevsko-germanskog naroda gospodara, kojeg je valjalo prekaliti u ognju porobljivačkog i razornog rata, taj ljudski materijal koji tek treba uzgojiti kao neku vrstu hiperborejske ratničke kaste futurističkog stila.

Nakon tog drugog svjetskog rata, nacionalsocijalizam upravo zato nije uspio preživjeti kao politički i ideološki sustav. Nijemci su bili stavili sve na jednu kartu, poveli najtotalniji od svih ratova, ne sustežući se ni od kojeg zločina i tako čitav svijet pretvorili u svojeg neprijatelja. Baš je s obzirom na Hitlerov sustav vrijednosti, u kojem je na prvom mjestu bilo «pravo na život jačeg», slom godine 1945. na Nijemce djelovao kao neki poganski božji sud odnosno povijesni fatum. Samoubojstvima u bunkeru Hitler i njegovi paladini zapečatili su totalni neuspjeh vlastitog arhaično-modernog rasnog imperija. Poraz nije mogao biti totalniji. Više nije bilo mjesta ni legendama o «nožu u leđa» ni revanšističkim planovima. To je bila suština polazišne situacije.

Kad se postavi pitanje kako to da su se Nijemci 1945. i u godinama koje su slijedile tako razmjerno brzo i bez poteškoća mogli prevesti s te najniže povijesne točke u novo stanje civilnog društva, odgovore jedva da ćemo naći u reeducationu koje su proveli saveznici odnosno u socijalističko-antifašističkom preodgoju, a još manje u nekom njihovom dubokom političko-moralnom pročišćenju. Jedan od činilaca bio je da su dvije opisane sastavnice njemačke povijesne egzistencije – palanačka filozofija i filozofija velikonjemačkog carstva – ušle u novu kombinaciju. U vidu zapadnonjemačke Savezne Republike i DDR-a, s jedne su strane potvrđene starije, malodržavne, federalne, «zavičajne» forme u kojima su Nijemci nekad živjeli. Oni su bili – da zaoštrim formulaciju –i te kakvi dijeljivi, a pogotovo duž linija određenih povijesnih napuklina, kao što je to primjerice granica na Elbi. DDR, ali i Savezna Republika i njene savezne zemlje iz kojih se sastojala bile su u mnogočemu nalik nekadašnjim njemačkim malim kraljevstvima i sićušnim kneževinama. Također, usred konstrukcije novog poratnog poretka, materijaliziranog kao dva sučeljena vojna bloka, nalazila se Njemačka, barem u Europi. Iz toga proistekao značaj obje Njemačke kao jamaca europskog statusa quo,daleko je nadilazio ono što su kao tek dijelovi jedne države svaka za sebe predstavljale u pogledu političke ili ekonomske težine.

Utoliko je «Hladni rat», koji je buknuo 1947./1948. godine, građanima dviju njemačkih država – uza sve traumatične okrutnosti i rizike – donio i utjehe i šanse. Optirajući za jednu odnosno drugu silu pobjednicu, ti još jučer povijesno tako teško opterećeni ljudi smjestili su se na stranu pobjednika i pravednih, te se našli na prvoj liniji frontova nasuprot novim, a kako se ubrzo uspostavilo i – stvarnim svjetskim neprijateljama, s jedne strane na uz komuniste ili Sovjete, s druge uz kapitaliste i imperijaliste. Navučena su nova demokratska odnosno socijalistička odijela – i preko noći su se pojavile nove, široke perspektive. «Slobodni svijet» sezao je do Havaja - o čemu se u njemačkim šlagerima pedesetih godina pjevalo bez kraja i konca - a «tabor svjetske miroljubivosti» dopirao je pak do Amura i Jangcea, što se također opjevavalo s rusko-melankoličnim timbrom.

Naravno, to je u mnogočemu bio asimetričan odnos. DDR se može – kako je to učinio Hans-Ulrich Weller u posljednjem, petom svesku Njemačke društvene povijesti - otpisati kao ništa do li «satrapija» SSSR-a, lišena vlastite ideje, kao država bez smisla i kohezije, kao «fusnota svjetske povijesti». Ali, to je pretjerano potcjenjivanje autohtonih činilaca DDR-ove ustrajnosti, koja je dijelom nadživjela čak i njegov slom. DDR je bez sumnje trpio od kontinuiranog unutarnjeg iscrpljivanja, što se nije moglo sasvim zaustaviti ni podizanjem Zida 1961. godine. Ali upravo to je omogućilo razne oblike mobilizacije sa svrhom napredovanja u društvu i ostvarivanja karijera, što je razvilo kohezione sile, možda ponajviše zbog krajnje visoke zaposlenosti žena, koja se morala osigurati socijalnom politikom, pa makar tek onoliko koliko se moglo. Iz toga su proizašli oblici života koji su doduše stagnirali ali su bili stabilni, te se približavali starom njemačkom idealu «duševnosti pod zaštitom vlasti».

Međutim, ukupno uzevši, godine od 1949. do podizanja Zida 1961. bile su u znaku nezadrživog odrona s istoka na zapad – izbjegličkog kretanja popraćenog sve većom akulturacijom zapadnih Nijemaca u smislu kršćansko-okcidentalno prosvjećenosti i približavanje već tada jako amerikaniziranom svijetu Zapadne Europe. Te tendencije koje su se ticale podjednako mentalne sfere kao i kulture svakodnevice tvorile su bitnu osnovu za rast demokratskih većina koje su podržavale adenauerovsku politiku odlučne zapadne integracije, politiku koja je zapravo značila pristajanje na podjelu Njemačke bez sagledivog razrješenja.

Druga osnovica te sve veće stabilizacije i zapadne akulturacije, o kojoj se mnogo manje govorilo, vezana je uz način na koji je većina građana Savezne Republike «svladavala» moralno-političke hipoteke iz najbliže njemačke prošlosti. I u tome je, ustvrdio bih, podjela Njemačke igrala središnju ulogu.

Možda je ovo pravo mjesto i pravi trenutak da se još jednom vratimo na psiho-historijsku dijagnozu, koju su 1967. godine Alexander i Margarete Mitscherlich objavili pod dojmljivim naslovom «Nesposobnost za tugovanje». U središtu je bio sindrom elementarne kolektivne narcističke uvrijeđenosti, prouzročene izgubljenim ratom i, prije svega, potpunim obezvrijeđenjem «Vođe», lika u kojem je poraženi «narod gospodara» idealizirao samog sebe i pomoću kojeg se legitimirao. Sučeni s katastrofalnim porazom 1945. godine te s ratnim zločinima koji su došli na svjetlo dana, Nijemci su, pišu Mitscherlichovi, izbacili iz svojeg psihičkog života tog bivšeg idola, pa tako i sve što su sami i vidjeli i činili, a to nijekali i derealizirali stižući do same «podijeljene svijesti», kako bi se obranili od kolapsa inflatornih osjećaja vlastite vrijednosti te susljednog depresivnog sloma. Ove manične obrambene reakcije onemogućile su im osjećaj živog suosjećanja sa žrtvama njihovih porobljivačkih i uništavalačkih pohoda, pa čak i neko duboko žalovanje zbog vlastitih poginulih i kulturnih gubitaka. Cijena tog izostalog posla tugovanja: čudna zakočenost osjećaja, opći «psihički imobilizam», kao i trajno nijekanje stvarnosti, što se naročito manifestiralo u nepriznavanju podjele Njemačke i teritorijalnih gubitaka na Istoku.

Koliko se 1967. godine dijagnoza isprva učinila plauzibilnom, toliko su zaključci Mitscherlichovih bili ipak iluzorni i problematični. Oni su polazili od toga da se Savezna Republika zbog već uspjele «privredne restauracije» gotovo neizbježno nalazi pod kobnom «prisilom ponavljanja» - ako ne iskaže spremnost da se podvrgne kasnoj terapeutskoj proradi svoje povijesti. Kako nije moglo biti terapije bez terapeuta, a kamoli za «Nijemce kao kolektiv» (kojima se Mitscherlich nekoliko puta neposredno obraća), ova intervencija se na kraju završila ulogom «ljudi duha» ili, modernije rečeno, intelektualaca i njihove stare preceptorske uloge. U mnogočemu je «Nesposobnost za tugovanje» bila psihologijski nastavak filozofske knjige «Pitanje krivnje» Karla Jaspersa iz 1946. godine, vjerojatno najozbiljnijeg i najdiskutiranijeg pokušaja da se u poratnim godinama Nijemci pozovu na povijesno-moralno samopropitivanje i pročišćenje. Bila je to predodžba o «čišćenju» putem «unutarnjeg kazivanja 'da'», kad je riječ o njemačkoj krivnji, te djelatno, svjesno «ispravljanje greške» prema žrtvama. «Smjernost (humilitas) postat će našim bićem», tu se na primjer kaže. «Put pročišćenja» treba voditi ka «osvijetljenju i prozirnosti u poletu». «Pročišćenje nas oslobađa.»

Bez obzira na sve jezične nelagode, iz perspektive povijesnog odmaka ovdje jasno odzvanja kako su u tolikoj propagiranoj smjernosti (eventualno) sadržani i elementi jedne nove oholosti te da se u tome ocrtava priželjkivana slika astralnog tijela nekog pročišćenog Nad-Nijemca. Skoro nepotrebno je reći da je povijesna realnost bila puno profanija. Više nas podsjeća na Freudovu napomenu o kršćanskoj zapovijedi «Voli bližnjega svoga kao što voliš samog sebe», što on ne samo da je smatrao neispunjivim, već pretjeranim zahtjevom koji vodi u neurozu. Freudova predodžba o zauzdavanju ljudskog poriva za agresijom i samouništenjem stoga se ograničavala, ako dobro razumijem, prilično a-emfatično na postepeno pripitomljavanje i domesticiranje unatoč stalnim otporima, a unutar materijalnog procesa civilizacije.

Stvarni proces preobrazbe visoko militariziranog i mobiliziranog društvenog tijela Trećeg Reicha u civilno društvo Savezne Republike Njemačke mora da je bio mnogo bliži ovom modelu pripitomljavanja i domesticiranja no što se to prepoznaje s motrišta idealistički zahtjevanog, a uvijek odbijanog samopročišćenja, te kolektivnog rada na tugovanju.

Poraženi Nijemci su pobjednicima kao i emigrantima povratnicima stanovito vrijeme i bili neprijatni, no sasvim drugačije no što su očekivali. Martha Gellhorn koja je kao reporter s američki trupama u aprilu 1945. ušla u Porajnje, zapanjeno i ogorčeno je konstatirala: «Nitko nije nacist. Nitko ni nije bio... Čovjek se upita kako je omražena nacistička vlada koju nitko nije slijedio uspjela tako dugo izdržati taj petogodišnji rat.» Kad je Alfred Doeblin koncem 1945. došao u Stuttgart, ugledao je ljude koji «poput mrava jure amo tamo usred razorenog mravinjaka». Pritom mu se činilo da «razaranje na njih /ne djeluje/ deprimantno već kao intenzivan podražaj da rade». Što ga je navelo na vidovitu pretpostavku: «Da posjeduju sredstva koja im nedostaju, sutra bi samo klicali, klicali što su im njihova prestara, loše izgrađena mjesta sravnjena sa zemljom i što im je data prilika da sad na njihovo mjesto postave nešto posve prvorazredno, posve suvremeno.»

Hans Magnus Enzensberger, koji je u knjizi «Europa u ruševinama» još jednom okupio niz takvih izvješća, piše: «/Čovjek/ ne shvaća zagonetnu energiju Nijemaca ako se opire spoznaji da su oni vlastiti defekt izdigli u vrlinu. Nesvjesnost je bila preduvjet njihovog uspjeha.»

Ova dijagnoza mogla bi se i te kako uzeti kao potvrda «nesposobnosti da se tuguje». Ali, ona joj izrazito protuslovi kad su posrijedi posljedice. Jer, dokaz uspješnosti poratnih godina nije bio «psihički imobilizam» koji se izražava u notornoj «nesposobnosti za reforme», kako je pretpostavljao Mitscherlich – već gotovo njena suprotnost: kameleonska sposobnost preobrazbe.

A u to se ubraja i način na koji se više nego velika većina prvenstveno zapadnih Nijemaca polusvjesno pomirila s državnom i političkom podjelom a da to nije priznavala. Naprotiv, velike demoskopske većine desetljećima su «ponovno njemačko ujedinjenje» uzdizale kao državni cilj broj jedan. S onu stranu tog praznog zahtjeva, građani Savezne Republike bili su miljama udaljeni od bilo kakvih konsekvencija. To navodno patriotizmom motivirano nepriznavanje podjele Njemačke nužno je davalo paradoksalne rezultate. Dok je realno postojeći DDR tokom pedesetih i šezdesetih godina nazivan «zonom», a do u rane osamdesete u konzervativnim listovima, prije svega onima izdavačke kuće Springer, pisan samo u navodnim znakovima, on je to više klizio iz svijesti građana kao ne-država, ne-entitet, kao neko nedefinirano «Tamo prijeko». Između svečanih govorancija i svakodnevnog života nastao je takav jaz da se mora govoriti o kronično podijeljenoj svijesti.

Ja bih išao još dalje i rekao da je pomirenje s podijeljenošću Njemačke postalo središnji modus «ovladavanja prošlošću». Na kraju, za zločine nacionalsocijalizma i od Njemačke potpaljenog, ubilačkog svjetskog rata «platilo se» - ne samo razorenim gradovima i milijunima vlastitih žrtava rata, bombardiranjima, protjerivanjima i zatočenjima u logorima, te obeštećenjem Izraela i nekih preživjelih Židova, nego i u obliku izgubljenih teritorija na istoku – i, konačno, DDR-om koji je šutke otpisan kao konkursna masa. Da zaoštrim – povijest je plaćena teritorijem pa se tako moglo krenuti prema novim obalama.

«Šezdesetosmašima», koje se danas rado prokazuje kao trovače prirodnog svenjemački patriotizma, to se ne može upisati u primarne grijehe. Naprotiv: Izvanparlamentrana opozicija u Saveznoj Republici i njezini intelektualni prethodnici iz pokreta «pedesetosmaša» (koji su se protivili ponovnom, a i atomskom naoružanju) okomila se na tu dvoličnost i licemjerje službene politike i društvene svijesti, uključujući i izgledno cementiranje njemačke podijeljenosti posredstvom ponovnog naoružavanja i stacioniranja atomskog oružja. I nepriznavanje Godesberškog programa SPD-a – što je dovelo do isključenja jezgre budućih aktivista Izvanparlamentarne opozicije, SDS-a, bilo je usmjereno protiv priklanjanja najveće oporbene stranke adenauerskoj politici zapadne integracije. Tako su novi frontovi između – da se poslužim pojmovima tih godina – Izvanparlamentarne opozicije i establishmenta - krajnje paradoksalni.

To se ni na jednom liku ne može tako dobro raspraviti kao na Rudiju Dutschkeu, koji je uoči podizanja zida zajedno sa svojim najbližim drugovima, na primjer Berndom Rabehlom, pobjegao iz DDR-a. I stvarno, u Rabehlovim i Dutschekovim tekstovima iz 1967./68., naprimjer džepnoj knjizi «Ustanak studenata» koja se prodavala u stotinama tisuća primjeraka, nalaze se citati koje danas čitamo s istinskim čuđenjem. Dutschke tako govori da su Demokršćani /CDU/ izdali njemačko ujedinjenje». A Rabehl s emfazom izvještava o tjednima nakon 13. kolovoza 1961. godine, kad su «naivni studenti i radnička omladina», među njima on sam i Dutschke, pokušali juriš na zid. «Ubrzo je uslijedilo otrežnjenje i došlo je do spoznaje da je zid podignut uz pristanak SAD-a.» SAD, nastavlja Rabehl, time su kupile ponovnu potvrdu svjetskog poretka iz Teherana, Jalte i Potsdama, kako bi «neometano razbile oslobodilačke pokrete Trećeg svijeta». Ujedno piše da je defanzivan stav zapadnih Berlinčana i političara iz Savezne Republike jasno pokazao «da nisu spremni na 'odlučni čin'». Ukratko, «nezainteresiranost zapadnih sila i vlade Savezne Republike Njemačke za njemačko ujedinjenje» temelj je iskustva i spoznaje mladih boraca protiv zida iz 1961. godine da se «prošla i sadašnja iskustva u metropolama i u Trećem svijetu» moraju promišljati u istom kontekstu. To se prema tome može shvatiti središnjom mišlju pokreta iz 1968. godine – emfatičan odnos prema Trećem svijetu kao razbijanje jednog zacementiranog svijeta.

Nije samo kod Dutschkea postojala fantomska bol neodređene «patnje zbog Njemačke», «svojevrsnosti njemačkog naroda» i zbog njene «lišenosti povijesti» i «lišenosti identiteta», što je njegova supruga, Amerikanka, vrlo iritirano zamjećivala. Samo što je ta «patnja zbog Njemačke» što je dulje trajala sve jače kolidirala s nepoznavanjem najnovije zapadnonjemačke povijesti, svoje vlastite a pogotovo one svojih mlađih zapadnjonjemačkih drugova, koji nakon 1968. godine više nisu raspolagali nekim vlastitim organom. I oni su u međuvremenu stremili ka novim, drugim obalama, no sasvim različitim od većine građana Savezne Republike. Tako je svijet s druge strane Zida većini saveznorepubličke ljevice sedamdesetih godina ostao podjednako imaginaran kao Kina ili Vijetnam, Albanija ili Kuba – sve te udaljene projekcione površine nečeg zamišljenog posve «drugog», koje je transcendiralo realnost vlastitih društvenih odnosa.

Nije slučaj da je prvi film nekog mlađeg, «Nedodirljiva» Oskara Roehlera, pokazao kojom je nevidljivom snagom «Zid» djelovao na mozgove tog prvog poratnog naraštaja. Film ocrtava psihogram njegove majke, spisateljice Gisele Elsner, koja ga je kao dijete ostavila kako bi iživjela gađenje prema svijetu i saveznorepubličkim malograđanima, «divovskim patuljcima» - to je naslov njenog najpoznatijeg romana – a da sebe sasvim iznova izumi kao komunistički pisac partije, lijepu svećenicu privatnog faraonskog kulta Lenjina. Film pokazuje njenu poremećost nakon pada zida 1989., te završava, kao i u stvarnom životu, njenim samoubojstvom. Ono što je u susretima s realno živućim ljudima u odjednom umrlom DDR-u u njoj – tako kaže junakinja filma na jednom mjestu – «prsnulo poput tikve» i «pretvorilo se u prah», u biti je manje bilo neko duboko političko uvjerenje, a mnogo više neki negativni, umjetni identitet, koji se realnom DDR-u nikad nije stvarno htio približiti, već ga je prisvojio kao fiktivno drugo, suprostavljeno svijetu Savezne Republike. U tome jest metaforička snaga ove istinite priče.

Dok ovo zapisujem i vama govorim, podilazi me međutim glupi osjećaj, da možda još uvijek argumentiram na istoj crti na kojoj sam studenog 1989. godine svojim američkim kolegama tako rječito objašnjavao da je njihova predodžba o «neprirodnoj podjeli» odviše jednostavna i da Nijemci u DDR-u i Saveznoj Republici odavno žive u odvojenim svijetovima – objašnjenja od kojih mi ti novinarski profesionalci s iskustvima iz cijelog svijeta nisu povjerovali niti riječ. Jesu li u svojoj jednostavnoj nevjerici ipak bolje shvaćali neodrživost situacije nego mi tada?

I jesu i nisu. Što su s točnošću anticipirali bio je – na primjer tokom leipziških demonstracija – obrat lozinke demokratskog zahtjeva «Mi smo narod» u patriotsku apelativnu lozinku «Mi smo jedan narod», što se latentno već i osjećalo. No, ja bih još i danas tvrdio da je proboj Berlinskog zida 9. studenog 1989. bio više europski no njemački događaj. Zid su u manjoj mjeri srušili i razmakli željeznu zavjesu neka žarka čežnja bolno odvojenih na «ovdje» i «tamo» i njihova snažna želja za ponovnim ujedinjenjem. Prije je to bio rastući pritisak niza događaja od istoka do zapada, lanca unutarnjih potresa, te erozija moći sovjetskog bloka.

Ti potresi i erozije ostvarili su presudan proboj već na proljeće 1989. godine za okruglim stolom u Varšavi, te na ljeto u napola slobodnim izborima u Poljskoj. Isto vrijedi za manifestacije u spomen palima iz 1956. u Budimpešti u srpnju, te otvaranje granice prema Austriji. A naravno, sve je ovisilo o tome da sovjetsko vodstvo pod Mihajlom Gorbačovom, nalazeći se u neobranom grožđu, nije smatralo ni oportunim ni izvedivim da krene putem masakra kojim je pekinštvo vodstvo upravo bilo krenulo u lipnju protiv demonstranata na Trgu Tianmen. Također, nitko ni u snu nije pomišljao (pa ni Gorbačov) da će serija padova u cijeloj istočnoj Europi uslijediti poput domina unutar samo godinu ili dvije, te zahvatiti i sam Sovjetski savez, i da će druga po redu svjetska sila, što je SSSR o sebi mislio, moći kolabirati ne pustivši od sebe ni glasa.

Primijeni li se na sve te događaje Lenjinova definicija revolucionarne situacije, koja se javlja kad vladari više ne mogu a podanici više ne žele, onda se 1989./91. bez sumnje radilo o lancu revolucija – koje su protekle razmjerno miroljubivo budući da ni sami vladari nisu mogli nastaviti kao do tada. Sve u svemu, bile su to ipak više implozije no ustanci odnosno klasične revolucije. Ako je pad Zida to ulančanje stvarno učinio ireverzibilnim, onda je to stoga što je time puknula najdublja armatura u cementu poratnog europskog poretka. To je bio taj presudni povijesni značaj 9. studenog 1989. godine.

A u svjetlu svega toga da se vratim svojoj stvarnoj temi: «Podjela Europe kao unutarnja i vanjska realnost». Podjela Njemačke svakako je bio okrutan, objektivan datum i činjenica: rezultat svjetske političke situacije koju su svome okružju samima sebi bitno skrivili Nijemci i na koju nakon toga jedva da su više mogli utjecati. Za neku autonomnu politiku ponovnog ujedinjenja jedva da je bilo prostora, za građane DDR-a još manje nego za one stare Savezne Republike. Ipak, u povijesnoj perspektivi – barem u pogledu Savezne Republike - prepoznaje se zapanjujuće koherentna politika koja je primjereno reagirala na mijene u konstelacijama svjetske politike: od Adenauerove politike aktivne zapadne integracije preko Brandtove komplementarne «nove ostpolitik», sve do nastavljanja politike popuštanja pod Genscherom i Kohlom osamdesetih godina.

Ali, s koliko je uzrujavanja i ogorčenja, histerija i međusobnih sumnjičenja, izraza nepovjerenja i krvavih intelektualnih bitaka sve to bilo povezano – a negdje u poluvrijeme, oko 1968. godine s izvanparlamentarnim fundametalnim opozicijama tokom «crvenog desetljeća» 1967.-1977. povremeno poprimajući crte svojevrsnog generacijskog razdora. U tom smislu moglo bi se, kako sam dijagnosticirao u svojoj istoimenoj knjizi, u pogledu dvostruke godine 1989./90. zamalo govoriti i o unutarnjem ponovnom ujedinjenju na Zapadu, kad se većina fundamentalnih kritičara pomirila sa starom Saveznom Republikom – kako bi kasnije vrlo rječito počeli žaliti što je ona nestala – recimo povodom invazije tih čudnih istočnjaka koji su se odjednom učinili «većim Nijemcima od Nijemaca».

No da. I ti strahovi, sumnje, histerije ranih godina ujedinjenja u međuvremenu su se prilično smirile. Možda bi se moglo reći, i to je moja posljednja napomena, da je modus podjele u nekom širem smislu bio ujedno glavni modus nadilaženja vlastite povijesti i suvremenosti poratnih Nijemaca, jedne unutarnje podjele dakako, koja se izražavala kroz eksternalizirano nepovjerenje kako među sobom tako prema kolektivu kao cjelini. Fašisti su uvijek bili oni drugi, bilo crni ili žuti, crveni ili zeleni – što, dobro izmiješano, doista i daje smeđe. U tom smislu je Guenter Grass napisao punovažeći postskriptum toj unutarnjoj poratnoj povijesti, svojim ceterum censeo iz godine 1990. - da njemačka podjela zbog trajnosti hipoteke Auschwitza mora ostati trajna datost. To bi se moglo, osobito s obzirom na najnovija biografska razotrivanja i autobiografske interpretacije njemačkog nobelovca, pročitati kao apel da se u samom sebi sačuva «obrambeni zid protiv fašizma».

Ja ni sebe ne izuzimam iz sindroma kojeg sam opisao u ovom predavanju. A ako je u mojim visokoparnim mudrovanjima pred američkim kolegama onog važnog 9. studenog 1989. još bilo rezidua jednog takvog mišljenja, onda su se one rasplinule iste noći u onoj sekundi kad je djevojka iz istočnog Berlina uzviknula: «Uštipni me, ja ovo ne mogu povjerovati!»

Prijevod s njemačkog Nenad Popović