Pregled posta

Antun Vujić: Nula i lula (nastavak na Ništavilo i lula)

Slaven Letica, Kuljišev suvoditelj iz poznatih novinarsko-istraživačkih survivora, tada i sam zastupnik, tražio je da se za mene formira saborsko povjerenstvo zbog izrečenih prijetnji tom uglednom novinaru (Kuljišu) te da se ocijeni moja podobnost za daljnje obavljanje saborske dužnosti. To je Letica i u pismenoj formi predao predsjedniku Sabora, ali mu je Šeks papir vratio s primjedbom da ga ne može primiti jer nema rupu po sredini - i što sad da s tim radi.

Kad ne bi bilo Denisa Kuljiša manje bi znali o Vjeranu Zuppi. Kuljiš se svako toliko potrudi da nam približi Zuppu iz zaboravljenih rakursa. Sad je to učinio na Vaseljeni, ali mislim da je dosta kopipejstao iz jednog ranijeg članka. Na to ću se još vratiti. Kuljiš je, po običaju, nevini lažov, ako toga ima. Da se razumijemo, to nije uvreda. Poznata je njegova izjava o vrijednosti istine u novinarstvu koju mi se ovdje ne mili ponavljati. Navodni etički kodeks HND-a tu je bespomoćan - Kuljiš se od toga odčlanio i formirao vlastito novinarsko društvo. I jedan moj prijatelj je u tom društvu. Usprkos toga i dalje mi je dragi prijatelj. Dakle, uz takvu potvrdu da sam demokrat, sad možemo ići dalje, tj. još malo o Kuljišu, a poslije više i o Zuppi. Uz dvije negacije, navodno se postiže plus, iako bih, svjestan moguće gnjavaže, i nulu smatrao pozitivnom.

Kad Kuljiš tresne, može prilično zaboljeti. Talentiran je, nema sumnje. I Jergović je talentiran. Ali, dok Jergović talentom sladi bozu, Kuljiš pušta pravi otrov. I mene je par puta kontaminirao, najviše zato što mu nisam aplaudirao kad je imao prijedlog zakona o likvidaciji javne televizije. To je i dalje Kuljišev opsesivni motiv, barem u trenutcima kada radi za svoga Ninu. On kombinira istinu i laž na specifičan način; stvorio je vlastitu žurnalističku istraživačku metodu. Nisam stručan u književnosti, ali njegovi članci možda predstavljaju poseban rod, svakako bod, svojevrstan književni dokumentarac - kad mu se dokumentarno ne slaže s podvalom koju je zamislio, on prelazi na književno. U to književno može upasti svašta, u posljednje vrijeme upadaju i metafore iz astronomije za koju se neočekivano prilijepio, tako da skrivene putanje Plutona ili Merkura u socijalnom kontekstu možemo pratiti čak u dva uzastopna članka. Mali pad koncentracije. Ipak, to on dobro radi. Oni koje difamira pate, ostali se smiju. Demanti se zaboravljaju, ili se niti ne pišu - kako demantirati književnost? Ja još donekle dobro prolazim, ali Zuppa..., jadan Vjeran Zuppa! Zapravo, kad bolje promislim, ja dobro prolazim samo ako sam sporedni lik u njegovoj zupijanskoj fenomenologiji. Moram priznati da se tada i ja smijem, što svakako nije fer prema Zuppi. Ali ima pravde, valjda zato i sam ponekad trpim od tog strašnog novinarskog kumira.

Prvi puta sam se neoprezno smijao kad je Kuljiš napao Zuppu u Globusu, negdje u ljeto 2001. Kuljiš će me lako ispraviti ako griješim u vremenu, budući da je friško koristio i taj stari članak. Bio sam tada ministar kulture. Kuljiš me čak pomalo i abolirao. Zanimao se više za Zuppinu Bilježnicu i njegovu ambiciju da bude instruktor hrvatske kulturne politike. Koristio je i pokojnog Malekovića koji je za Zuppu rekao da je "čovjek s drvetom u glavi" (naime, lulom). Kad je taj Globus izašao, pucali smo od smijeha, dakako zlurado. Mani G. mi je čak telefonirala iz Splita. Bilo je to okrutno, jer je bilo dovoljno točno da djeluje moguće, i dovoljno nemoguće da djeluje uvjerljivo. Ubitačna Kuljiševa kombinacija. Zuppa se nije pojavljivao u javnosti barem šest mjeseci. Negdje oko trećeg mjeseca i ja sam ga požalio misleći da je odslužio kaznu. Ipak, on je još ostao u dobrovoljnom kućnom pritvoru. Mislim da se od toga Zuppa još nije posve oporavio. A sada, evo opet! Ovoga puta to je za Zuppu bezbolniji, manje tiražan napad (uz dužnu ispriku Nemanji), usprkos golemom ugledu ovog vaseljenskog bloga. I ovdje Kuljiš rabi svoju bogatu književno-dokumentarističku formu.

Kako on sve te stvari o Zuppi i drugima zna - pitam se. Ima li on to neku patološku arhivu, ili samo takvu vrstu pamćenja. Zapravo Kuljiš računa da nitko neće provjeravati fakte, a žrtva, opet Zuppa, valjda se neće ni oglasiti - i bolje mu je, naravno. I ja sam se jednom htio oglasiti kad me Kuljiš u Globusu napao da sam ga htio tući, pa je na Sljeme, gdje se održavao neki sastanak SDP-a, "za svaki slučaj, poveo tjelohranitelja". Već sam bio napisao demanti, ali su me prijatelji zadržali da ga ne pošaljem. - Jesi li normalan - rekli su mi - zar hoćeš dobiti batine dva puta? Ipak sam skoro dva puta dobio batine. Slaven Letica, Kuljišev suvoditelj iz poznatih novinarsko-istraživačkih survivora, tada i sam zastupnik, tražio je da se za mene formira saborsko povjerenstvo zbog izrečenih prijetnji tom uglednom novinaru (Kuljišu) te da se ocijeni moja podobnost za daljnje obavljanje saborske dužnosti. To je Letica i u pismenoj formi predao predsjedniku Sabora, ali mu je Šeks papir vratio s primjedbom da ga ne može primiti jer nema rupu po sredini - i što sad da s tim radi.

Teško je o Zuppi pisati bez digresija, ako se pritom radi i o Kuljišu.

Ovaj posljednji Kuljišev napad na Zuppu ipak je poseban, nastao je kroz jedno prijateljsko druženje, a u znaku je prezidencijalnog prezira prema Zuppi koji je iskazao Zoran Milanović, predsjednik SDP-a. Njegovo retoričko pitanje: - Zuppa, Zuppa, tko (the fuck) je Zuppa - bilo je i odgovor na Zuppin napad na njega samog. Kuljiš, kako sam navodi, sjedi s Milanovićem baš u takvim krucijalnim trenutcima. Mogao mu je pomoći i oko Zuppe. Ne ide svakome tako od ruke sa Zuppom, kao Kuljišu.

Postoje barem dva čovjeka u hrvatskoj kulturi u koja se ni pod koju cijenu ne smije dirati. Prije ih je bilo tri, ali nakon smrti Radovana Ivančevića, ostala su samo dvojica: Vjeran Zuppa i jedan drugi ugledni kunsthistoričar (nećemo ga ovdje uplitati). U slučaju napada, njihove rane vape za osvetom do nebesa, a uznemirena javnost se u bujicama diže na njihovu obranu. Tako je bilo i u posljednjem slučaju napada na Zuppu. U tom pogledu još neiskusan, možda se ni Zoran Milanović ne bi bio zaletio pred tu bujicu zgražanja nad njegovim nepoznavanjem Zuppe, da je znao za navedeno pravilo. A mogao je pitati - barem mene (kako je primijetila jedna braniteljica Zuppe). Ili, ako već nije pitao mene, onda je mogao pitati samog Kuljiša, s kojim je, kako izvještava Kuljiš, dugo i prijateljski ćaskao u SDP-u, između ostaloga i o vremenu za moj konačni odlazak u ropotarnicu - u korist "mladih" na koje će Kuljiševa korporacija već na vrijeme upozoriti, kako to redovito i čini. Baš zgodno. Zar se onda treba čuditi što sam morao malo sjesti sa Zuppom, i proćaskati o Dinamu i Hajduku? To je, drago mi je vidjeti, zainteresiralo i Čadeža u Jutarnjem; ne može se sjesti sa Zuppom bez publiciteta. Kako bilo, Kuljiš je morao stati u obranu svoga mladog i neopreznog prijatelja. Dobro da je to učinio odmah, jer ovo prijateljstvo, naravno, ne može biti duga vijeka, ako već i do ovog trenutka nije isteklo.

Dakle, o tome tko je to Zuppa - opet na široko piše Denis Kuljiš. Mislio sam da znam sve što mi je potrebno o Zuppi, pa i više od toga. Ipak, tek od Kuljiša doznajem da je Zuppa (s još nekim instruktorima za ljevicu) aranžirao pravu zavjeru protiv mene kao ministra kulture - odmah, već 2000. uključujući i peticiju za smjenjivanje novopečenog ministra koji se našao na vjetrometini "bez gas-maske i zaklona" kako, gotovo sa simpatijama primjećuje Kuljiš. Ja u to ne vjerujem. Kako Kuljišu vjerovati u zavjere Zuppe, kad taj isti tebi kopa rupe?

Od mene su zapravo tražili da odstupim jer sam "nekulturan" ministar kulture, što sam demonstrirao i opaskom o Celineu koja je pokazala svo moje nepoznavanje značenja toga pisca, ako ne i nešto mnogo gore. Rekao sam da za političke krivice političari trebaju odgovarati politički, a književnici književno. Na nesreću, u "slučajeve" sam uz Celina ubrojio i Knuta Hamsuna. Jedva sam se izvukao. Pomoglo mi je tek pozivanje na općepriznatog Sokrata i njegovu kaznu. Bilo je to vrijeme naglog jačanja borbe protiv hrvatskog fašizma, od kojeg su bili pobjegli naši novi antifašisti čak u inozemstvo. Djela su im izlazila ovdje, ali oni su bili emigranti. U Hrvatsku su dolazili tek na ljetovanje. Spasio me zapravo Predrag Matvejević (nikakav Bobo Novak!) koji je rekao da se on ne smatra emigrantom. U tome Zuppa nije sudjelovao; dapače, prihvatio je suradnju kao predsjednik Vijeća za kazalište itd. pri Ministarstvu kulture. Tako je propala i peticija za moj opoziv. Bilo se skupilo svega pet ili sedam potpisa, pa je jedan od autora rekao da je to bila "najneuspješnija peticija u povijesti peticija". Hvala mu! Sada ponekad zajedno pušimo kao unutrašnji emigranti na terasi u Saboru.

Zuppina Bilježnica odigrala je neviđenu ulogu u povijesti kulturnog diskursa u Hrvatskoj, i kako vidimo, još je igra. U takvim stvarima Zuppa je stvarno majstor. Nije poznato da bi nešto čega nema imalo takav utjecaj, ako to ne bi bilo Zuppino. Naime, nema nikakve Bilježnice, ili je barem ja do danas nigdje nisam našao. Postoji, doduše, članak u Zarezu koji nosi takav naslov, ali nije bilježnica. Kad sam ga pročitao, odmah sam se javio Zuppi i pitao ga gdje mogu naći tu Bilježnicu. - Pa, to ti je TO - rekao mi je Zuppa.

Dobro. Tada sam mislio da je glavni problem hrvatske kulture njezina politička, ideološka, financijska i svaka druga ovisnost o državi - onoj prije (i još prije), te o ovoj sada. To se upravo neposredno razmahivalo prije 2000. u tzv. ognjištarstvu, jubilarizmu (Magnum), mirakularnosti hrvatske naive, svakovrsnoj domovinskoj pobožnosti (oltari), u čipkasto zaštićenom, uneskovskom dekoru hrvatskog provincijalizma, zapravo nacionalnog kulturnog redukcionizma. I prije toga imali smo slično, samo druge vrste, od 1971. i "dugi marš nacionalista kroz institucije" s njihovom istragom, čega će se svakako sjetiti i Zuppa i Kuljiš, da ih sad ja ne podsjećam. Mislio sam da je ključna stvar konačno podignuti ljude iz kulture na odgovornost suodlučivanja u nekom sustavu zaštite kulturnog pluralizma. Mislio sam da je to moguće stvaranjem autonomne zone odlučivanja o kulturi putem kulturnih vijeća, i to sam pokrenuo. To nema ama baš nikakve veze s Bilježnicom.

U svojoj Bilježnici Zuppa je tražio ustavno garantiranu "državu kulture", a ja sam tražio zaštitu kulture od države (makar i kulturne); Zuppi je ključ kulturne politike bio u pameti ministra (pri čemu se, pomalo staromodno pozivao na Malrauxa), a ja sam držao da kultura mora biti nezavisna od te pameti (makar i Malrauxa); Zuppa je prezirao ministra u funkciji "škrtog blagajnika", a ja bih ga prezirao u funkciji imperatora. Koncepcije su prilično oprečne - i davno utemeljene. Pomirljivi smo Zuppa i ja, ali ne i koncepcije. Kod mene pitanje glasi - treba li se sudbina kulture mijenjati sa svakim političkim izborima? Kod Zuppe glasi, kako mijenjati sudbinu kulture nakon njemu poželjnih izbora. Tko zna, možda je Zuppa u pravu, a ne ja. Možda bi i ja bio za kulturni diktat da sam prije postavljanja kulturne politike malo bolje pogledao od koga se sve to u nas kultura sastoji. Ali, eto, kulturu smo "oslobađali" prije nego što smo je cijelu vidjeli. Jesmo li krivi? Kako bilo, to nije dugo trajalo - do konca 2003. Sada o kulturi više nema ni polemika - osim ako je to ovo sa Zuppom i Kuljišem, post festum. Tu i tamo malo prašine podigne gore neupleteni vitez Maković, ali se i to brzo utiša. Vijeća šute, ili savjetuju vrlo tiho. Novaca nema. PDV se u kazalište vratio, i drgdje... Budući da sam Zuppa nije mogao postati Malraux, to je postao Biškupić, sa stajališta Zuppine kulturne poetike, posve legalno, dapače i legitimno. Što da kažem, ni ja više ne talasam. Imali smo mi i gorih šutnji.

Zašto to baš tako mora biti - pitam Kuljiša - da se pišu traktati o neizrecivom, a da se šuti o izrecivom, dapače napisanom? Tko je postavio Wittgensteina s nogu na glavu? Ako se baš traži neki dokument koji je imao utjecaja na kulturnu politiku toga vremena, onda je to jedna druga, cijela knjiga, ne bilježnica. Zove se Strategija kulturnog razvitka, u prvim verzijama pojavila se još 2000. a još je važnije da je rasla s javnim diskursom i sama utjecala na rast tog diskursa. U izradi te strategije neposredno je sudjelovalo 50-ak stručnjaka; sama je knjiga i nastajala kao oblik posve određene strategije, strategije afirmacije kulturne javnosti. A ako bi se baš tražio i dopunski "autor", onda je to jedan drugi Vjeran, naime Vjeran Katunarić - profesor sociologije na FF-u, danas i jedan od vodećih kulturnih eksperata Vijeća Europe. Možda je s tim Vjeranima netko nešto pobrkao; ozbiljna knjiga Vjerana Katunarića Kulturna politika u Hrvatskoj pojavila se još 1998. ali je Zuppa ne spominje.

Kuljiš, inače demistifikator svake ličnosti, ima povremenu, iako rijetku, potrebu za ličnostima pa im daje uloge koje nisu imali. Kod Gotovca se odlučio za djevičanstvo, intelektualno i političko poštenje. On mu je, na stranu što je pokojni, dovoljno nevažan da bi smio biti Velik. Epizodu kada Gotovac sa Zlatkom Kramarićem ide Tuđmanu da mu predloži dvostranački politički sustav, s njima, liberalima, i njima, konzervativcima (HDZ) u dealu, uz isključenje "komunista" (makar i socijaldemokrata), to mu se ne uklapa u nacrte zavjere protiv demokracije, nego tu ulogu pripisuje Račanu i Tuđmanu. Kao da su Tuđman, Gotovac, ili Račan oni koji biraju izbore, a ne izbori njih. Zapravo, zašto i vjerovati u izbore, ako ih Kuljiš s pripadajućom mu radionicom za proizvodnju političkih utvara može i montirati. Zar to i danas ne gledamo?

Naprotiv, u skladu s Kuljiševom metodom pretvaranja ličnosti u bezličnosti, Ivica Račan odjednom postaje car baš za kulturu; on određuje i njenu personalizaciju. Račan se ni u čemu nije petljao u kulturnu politiku - možda tek nekom marginalnom preporukom da se otarasi ulagivačkog opsjedanja. Bila mu je dovoljna već prva pouka, već na samom početku, naime ona zloupotreba s podjelom Murtićeve grafike "2000" koju je "zaslužnima za demokraciju" dijelio najznamenitiji borac za demokraciju, izvjesni građanin Kane. Brzo je vidio da se u kulturu bolje ne pačati. Jedva sam Račana jednom nagovorio da dođe berem u Pulu, na festival. Bio je sretan da ne mora. Imao je zaštitni sloj kulturnih vijeća, politička dinamika se preselila na odnose tih vijeća i ministra kulture (što je povremeno i uveseljavalo kulturnu javnost - dok je još postojala). On je mogao biti miran. U odnosu sa Zuppom, lulu je mirno pušio Račan. Račana je na nešto u kulturi mogao nagovoriti samo Boris Maruna, dakako, samo ako se radilo o Maruni samom. Na to je zbog nekog razloga bio slab.

Zuppa je bio dobar predsjednik (kulturnog) Vijeća za glazbeno-scenske umjetnosti (kazalište). Tamo je sjedio zajedno s Joškom Juvančićem i drugima te odlučivao (zajednički) o sredstvima i drugom. Nije to bilo Zuppi baš lako. Ali kako drugačije štiti kulturni pluralizam, osim sučeljavanjem? Ta, zar nije kultura konfliktna? Ne kaže li se da prijatelje treba držati blizu, a protivnike još i bliže? Nije to Zuppa mogao ni izbjeći, sad kad je već bio tu.

Zuppa, međutim, nije do kraja ostao predsjednikom Vijeća. Pod konac mog mandata dao mi je ostavku - javno. Bilo je to vrijeme kada su plebejci na desnici uvježbavali ustanak - organizirali su prosvjede, baš u Kazalištu Komedija. Ono što je "ljevica" svom ministru kulture spremala na početku, "desnica" je, pametnije, ostavila za sam kraj (konac 2003). Taj se kraj mogao i nazrijeti, svakako ne zbog kulturnih razloga. Vidio ga je i Zuppa, pa ga je i vlastoručno prenio u kulturu. U otvorenom pismu, kojemu također nije nedostajalo publiciteta, okomio se na nekoga prilično apstraktno, valjda na desnicu, ako sam dobro bio razumio, a ostavku ministru je dao je na "ljevicu", kako bi mu "olakšao" neku borbu, valjda s tom desnicom, što još pokušavam razumjeti. Zapravo, jednom riječju - zbrisao je. Možda mi je tako vraćao za ulogu predsjednika vijeća koja za njega svakako nije bila baš autentična. Jednom će mi valjda to objasniti. O tome nismo još razgovarali.

Sa Zuppom sam imao razna iskustva, svakako i zabavna i prijateljska, najviše u modusu srdačnosti bez suglasnosti. To je sasvim u redu, valjda će tako biti i dalje.

On se neće sjetiti, ali Zuppa je za mene veličina još od studentskih dana. To sam prvi puta shvatio sredinom 60-ih na jednoj tribini na marginama IFSK-a. Zuppa je govorio o ontološkim pretpostavkama tjeskobe. Ja sam se, pet godina mlađi, usudio izlanuti da tjeskobu, kao psihološku kategoriju, ne bi baš trebalo gurati u ontologiju, makar i egzistencijalnu. Ali, što sam ja tada mogao znati? Uostalom i poslije! Dok je cijela hrvatska filozofija spajala mladog Marxa i Heideggera (Zuppa još i Sartrea), dok se Mišljenje Bitka preko filozofije Egzistencije rasplitalo u Biću Prakse (sve sama velika slova), ja sam, kao mali tu-bitak zapeo na jedanaestoj tezi o Feuerbachu - nije mi išao taj Skok, ni taj Put po Mišljenje Mišljenja u samo središte Mišljenja Revolucije. Tako se meni dogodila i godina 1971. I dok su najbolji mislioci revolucije stolovali u Mesničkoj (GK SKH) i Kockici (CK SKH), ja nisam bio shvatio ni onu osnovnu Sartreovu poduku koju je on sažeo u glasovitoj humanističkoj sentenciji: - Drugovi, pakao to su drugi. A mogao sam pitati Zuppu. On je to sigurno shvaćao od početka.

Kad je Savez komunista (s Račanom) kretao preko Stranke demokratskih promjena u socijaldemokraciju, a ja od već formirane Socijaldemokratske stranke Hrvatske (1989)prema SDP-u (a što sam mogao), Zuppa se nije bavio politikom, osim povremeno, u kakvom razgovoru za Feral Tribune (preko čega ženerozno prelazimo). Međutim, sjećanje na Zuppu uvijek je bilo veliko. Kada je Bandić u Zagrebu formirao Gradski savjet SDP-a uoči izbora 2000. (malo sa mnom a još više mimo mene kao predsjednika središnjeg Savjeta SDP-a), naravno da je Zuppa bio taj koji je pisao program. Demonstrativno golem savjet od 300-tinjak članova sastao se zapravo samo jednom; bila je to osnivačka, programska i povijesno zaključna skupština na modnoj pisti polulijeve političke konfekcije u Lisinskom. Nisam se slagao barem s jednom rečenicom u tom programu. Čak sam izašao za govornicu i to kritizirao. Rečenica je bila direktno iz Mannheima; tamo je glasila: "Treba organizirati ljudske impulse i voditi ih prema zacrtanom cilju". To me i kao studenta grozilo, a sad je ponovno tu pisalo. Znači, opet smo tu, Zuppa i ja, na sporu oko ontologije i Mišljenja Bitka, pomislio sam.

Posljednji puta sam se politički družio sa Zuppom na promociji kulturne politike SDP-a za Izbore 2007. Ne znam što mi je bilo, valjda sam postao zaboravan. Pozvao sam Zuppu na prezentaciju te politike za kulturnu javnost i medije. U prezentaciji sam se, između ostalog, pozvao i na napuštenu strategiju kulturnog razvitka. Rekao sam otprilike da je ta strategija napuštena, ali da je nije zamijenila neka druga. Govorilo se i o drugome, dakako. Čak sam napravio i power point (baš sam se potrudio). Kad sam završio, očekivala su se pitanja novinara. Ali, javio se Zuppa. Pitao je zna li Vujić i SDP "koja je danas godina"? Izgleda da je za njih to 2003. a koja je godina danas? 2007!To je štampa, naravno, srdačno dočekala. Pričalo se uglavnom samo o Zuppi. Jebiga, opet sam bio zaboravio tu Bilježnicu! Bio je tamo i Vjeran Katunarić. On je šutio; o njemu se nije govorilo.

Ipak, poslije smo se i smijali. Tako je to sa Zuppom. Evo me ovdje na slici kako tom prigodom govorim: - Ej, Zuppa, jel' ti to u ruci ta jebena Bilježnica.

Nije to zadnje što bih rekao o Zuppi, niti sam mu želio uzimati mjeru. Ne pripadam inkvizitorskoj struji mišljenja, pa ni inkviziciji inkvizitora. Javit ćemo se Zuppa i ja još i Čadežu, zajednički ako zatreba. Ali evo što mi kaže jedan moj prijatelj:
- Kuljiš i Zuppa pripadaju istoj paradigmi, koju ne znam opisati bolje od Baudrillarda, naime kulturi simulakruma. Nemamo novinarstvo, ali imamo izvođače kolumnističkih penala, nemamo kulturnu politiku, ali imamo njenu dramaturgiju... nemamo ni politiku, ali imamo njene ikone, po mogućnosti pokojne - Račan, Gotovac - Tuđman, to bi već bilo previše. Zašto oni ne žele stvarnost, nego monopol na umjetno stvaranje stvarnosti?



Post je objavljen 30.11.2009. u 19:24 sati.