Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vaseljena

Marketing

Hrvatski abolicionizam i druga konverzija

Image and video hosting by TinyPic
Primjetio sam prvi simptom revivala devedesetih: evo se nudi, i gotovo traži, drugo hrvatsko pomirenje, ovaj put pljačkaša i opljačkanih. Trebali bismo se svi okupiti izmireni u velikoj nacionalnoj zajednici čija je pretpostavka sveopći oprost opljačkanih vlastitim pljačkašima! Morbidno.

Zanimljiv su prosede smislile strukture grijeha ove zemlje: u paničnom strahu od uspostave vladavine prava, nudi se originalni način ekskulpacije: oprost grijeha protagonistima bi privatizacijske pljačke devedesetih u općem okupljanju Hrvata trebali ponuditi ni manje ni više nego opljačkani. Takva je naime pretpostavka toga zajedništva: ta, kako inače zamisliti svehrvatsko okupljanje, ako ne pretpostavimo neku vrst indulgencije, dijeljenja oprosta svima koji su nas pokrali samim činom stupanja u zajednicu!?
To bi bilo novo, drugo hrvatsko pomirenje: pomirenje pljačkaša i opljačkanih, onih koji su silno uplašeni mogućnošću da treći hrvatski predsjednik bude alegorija pravne države i onih koji nikako da dočekaju sankcioniranje inicijalnog zločina ovog društva, privatizacijske pljačke devedesetih i sveopćeg kriminala u ovom desetljeću.
Kao što bi Ivo Josipović trebao alegorizirati tu uspostavu pravne države i vladavine prava, tako se od Milana Bandića traži da bude personifikacija svenacionalnog okupljanja: kao biva, vis major - a to je opet ugroženo hrvatstvo koje vapi za hrvatskim predsjednikom, nakon valjda ovog nenarodnog - traži da suspendiramo Zakon u ime Oprosta Grijeha, kako bismo uopće opstali kao Hrvati.
Mi smo žalosna nacija. U XX. stoljeću dali smo endemični hrvatski komunizam i ne manje autenitačni hrvatski fašizam, do krajnosti egzercirajući oba totalitarna zla prošloga vijeka; usput smo, ubijajući sve po redu - konačno i jedni druge - pobili nekoliko stotina tisuća ljudi. Evo, u XXI. stoljeću, mi još uvijek nismo u stanju stvoriti državu: umjesto da uvažimo ideju i načelo pravednosti, bez koje je i ova i svaka druga država izlišna, mi i dalje pokušavamo izigrati načelne pretpostavke državnosti, ukljanjajući se plemensko-rodovskim formama zajedništva.
Možda ne sasvim slučajno: možda i zato jer jedan dio pljačkaša i ne želi ovu državu. Fascinira me kad vidim da "Jutarnji list" štampa Žižeka koji piše o preživljavanju komunista u ruhu nove oligarhije, i pri tome ni u jednom trenutku nitko nema dojam da je tiskana vlastita optužnica.
Da dovršim ovaj motiv, predlažem da pojavu nazovemo hrvatskim abolicionizmom. "Abolicija (lat. abolere - uništiti, zatrti) predstavlja oslobađanje od krivičnog gonjenja lica za koje postoji osnovana sumnja da su počinioci krivičnog djela. Lice koje je obuhvaćeno abolicijom ne može se krivično goniti čak i ukoliko postoji osnov za krivično gonjenje." U ovim se izborima ni o čemu drugome i ne radi nego o pokušaju dijela hrvatskoga društva da institucionalizira kriminal, da izbjegne krivičnu odgovornost i da se iz straha od zatvora skloni na vlast. Stoga se krivo pretpostavlja da je, primjerice, glavnina medija korumpirana i u toj plaćenosti pristrana: ne, njih se i ne mora korumpirati, kad se oni bore i za svoju kožu! Ta, pretpostavimo samo pravnu državu, i dio će se novinskih mogula, urednika i novinara eo ipso naći u zatvoru.
Ne treba nikoga dodatno korumpirati: bagra druka za svoje po defaultu.
Nimalo neobično - odavno je ovakvo ponašanje znanstveo sankcionirano:
"Ovo nisko povjerenje građana u građane ima svoj korijen u hibridnom razvoju socijalističke modernizacije, no posljedice se i danas osjećaju, i to upravo u segmentima koje je naveo Županov u antiintelektualnoj, antiprofesionalnoj klimi, koja je dovela, kako to on naznačuje, do žalosne deprofesionalizacije novinara, a koja se onda očituje u niskom povjerenju građana u tako ekipirane medije.
Na empirijskoj razini jasno je naznačena spremnost građana da participiraju u devijantnom ponašanju, kakvo je podmićivanje i korupcija."

Image and video hosting by TinyPic

Pročitajmo sada izvadak iz teksta Borisa Budena Bogu carevo, caru božje!; kad shvatimo kako je dr.Franjo Tuđman, kao konvertit, bio medij općedruštvene konverzije, razumjet ćemo i današnju potrebu za medijem druge tranzicije: one koja bi pljačkašima omogućila legalizaciju opljačkanog.
U riječ, traži se osoba koja bi svojom biografijom epitomizirala nasušnu potrebu ozakonjenja nezakonito stečene imovine. Prelazak je to iz od prvog "Kuma" k drugom: Hrvatska danas kao Dona treba Michaela, ne Vita Corleonea. Neophodno je dakle izabrati čovjeka koji će samom svojom pojavom jamčiti oprost grijeha, jer, ako je on, kao lopov, mogao postati predsjednik, onda je svakome oprošten njegov zločin. Hrvatski predsjednik će biti netko tko to postaje ne unatoč, nego upravo zbog sumnjive prošlosti: samo takav jamči mogućnost konverzije i trenutačne promijene identiteta.
Hrvatska ne treba pravednost: u takvoj perspektivi, Hrvatska bi bila zatvor, a rešetke na granicama.
Hrvatska treba aboliciju: legalizaciju opljačkanog i sveopću amnest/ziju.
Jadna, bijedna Hrvatska.

"Ipak, vratimo se pitanju što je to nagnalo Kardinala da svojom blizinom posveti Tuđmana i njegovu politiku i da najnježnije privine hrvatsku Crkvu uz hrvatsku državu? Franjo Tuđman postao je idol Crkve (čitamo da mu koludrice još i danas pišu sentimentalne pjesme) ne usprkos tomu što je svojedobno bio komunistički general, dakle promicatelj ateizma, nego upravo zbog te činjenice. Zahvaljujući toj svojoj karakteristici, obratu iz progonitelja vjere u njena promicatelja mogao je sebe ponuditi masi kao univerzalni objekt identifikacije. Narod se masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu. Priča o narodu koji ni o čemu drugomu nije sanjao do li o svojoj samostalnoj državi naknadno je stvorena fikcija sa sasvim realnom ideološkom funkcijom. Od svih onih silnih titoista bez čije masovne podrške nikakav režim, pa ni komunistički, dakle ateistički, ne bi mogao vladati manje više neupitno čitavih četrdeset i pet godina, preko noći valjalo je stvoriti najodanije Hrvate, katolike koji od pamtivijeka do danas imaju samo jedan cilj pred sobom - ostvarenje hrvatske države i vjeru u Boga. Ako je taj obrat bez ostatka uspio jednom generalu, onda je morao uspjeti i svim nebrojenim kaplarima, vojnicima i uzgrednim suputnicima bivšeg režima.

Ali glavnu ulogu u velikom hrvatskom obratu odigrala je jedna psihotehnika poznata pod imenom derealizacije. Sav stvarni sadržaj kompleksa zvanog hrvatsko jugoslavenstvo, čitava jedna faza kolektivne povijesti i to ona za kolektivni identitet najodlučnija, zajedno s konkretnim iskustvom koje su generacije stjecale mukotrpnim suočavanjem s realnim povijesnim okolnostim, sve to pretvoreno je u običnu fantazmu, onezbiljeno na razini pogrešne sanjarije. Bijeg u derealizaciju omogućio je masama najbezbolniju promjenu identiteta. Pokoravanje novim gospodarima nije doživljeno kao nesretna nužda, nego kao ostvarenje davnašnje želje. Napokon, jedini dokaz da je ostvarenje hrvatske države konačni izlazak na svjetlo dana leži samo u fantazmi o jugoslavenskoj prošlosti kao mračnom tunelu. Ali mi znamo kada apsolutno svjetlo zamjenjuje apsolutni mrak. Onda naime, kada se iz sivoga prelazi u sivo. Derealizacija kao mehanizam obrane koji u poricanju prošlosti omogućuje pojedincima i kolektivima da najkomotnije izađu na kraj s traumama te prošlosti, da prištede sebi prije svega neugodni susret s vlastitom savješću ima i svoju cijenu. Tko naime svoju prošlost poriče, nikada je se neće moći osloboditi i bit će prisiljen uvijek iznova ponavljati je.

Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije - mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer. A to je ujedno i tajna svih onih nebrojenih svečanosti koje su uz nečuvenu pompu organizirane posvuda i u svakoj prigodi. To su bili prije svega masovni obredi inicijacije i pokrštavanja, rituali očišćenja Hrvata od komunizma i jugoslavenstva, ukratko, novo rođenje nacije iz duha samozaborava. Utoliko i Hrvatska danas nije država, nego stvar pseudoreligijskog kulta, ne s predsjednikom, nego s prvosvećenikom na čelu. Zato je domovina na Medvedgradu dobila oltar, a ne primjerice neki spomenik palima za njenu slobodu."

Post je objavljen 15.11.2009. u 15:49 sati.