Pregled posta

Denis Kuljiš: VJERAN ZUPPA

Skandal otkriva reakcionarno Hrvatsko slovo: na Eurokazu, zagrebačkom alternativnom kazališnom festivalu, koji je u deset godina tuđmanovskog mračnjaštva bio jedina zublja moderne kulture, skupina mlađih ljudi, teatarskih diverzanata, glasno žamori i negoduje na premijerama! Dobacuju glumcima, izazivaju disrupcije, a tome potanko izvješćuje reakcionarno Hrvatsko slovo koje sigurno nema razloga braniti Eurokaz, jer ga tu reakcionari poput Maje Freundlich, inače VKV-glumice i nastavnice na Kazališnoj akademiji, godinama ismijavaju, kao što su malograđani prije pedeset godina omalovažavali apstraktnu umjetnost. Ne, reakcionarno Hrvatsko slovo naprosto je zlurado - ponizuje avangardu i ljevičare, uočavajući nedostatak manira i boljih običaja prilikom održavanja najsvečanijih obreda komunističkog dionizijskog kulta, koji se u Zagrebu već četrnaest godina upriličuje uz pomoć zloglasnih judeomasonskih fondova...
Istina je tako izbila na vidjelo – nešto se kuha!
Među posjetiteljima Eurokazovih premijera najmanje je profesionalnih glumaca, teatrologa, dramaturga i uopće kazališnog svijeta koji u Zagrebu sačinjava značajnu populaciju. Alternativne festivalske radne akcije privlače samo mlađu urbanu publiku, koja inače ide na rock-koncerte. Među tim ozbiljnim klincima bilo je doista lako uočiti skupinu hukača, koja se pojavljivala svake večeri, a takvu opetovanost tajni agent James Bond ovako karakterizira: Once - it’s a happenstance, twice - the coincidence, and the third time - it’s the enemy action... Je li moguće da Eurokaz ima izvorne neprijatelje i u mlađoj populaciji, zar je došlo do neke nove kulturalne podjele, poput one između “hašomana” i “šminkera” sedamdesetih godina, ili su se pak formirale ulične bande koje pripadaju suprotstavljenim estetikama: “Bladsi”, privrženi Teatru okrutnosti Grotowskoga, te “Cribsi” koji ne žele čuti ni za što osim za Petera Brooka i rani Living Theatre? Nipošto - posrijedi je mračna teatarska zavjera, gotov predložak za kazališni krimić koji bi - zašto ne? - Slobodan Šnajder mogao uprizoriti, pa uz dodatak visokoparnog dijaloga, kao nekakav originalni “tragički vodvilj” sa zapletom oko nekog Shakespeareova teksta, zavrtjeti kao nekakvo novo “Kolo oko Shakespearea”...
U skupinu teatarskih prosvjednika što je remetila Eurokazove premijere, ističe se mladi zagrebački kazališni režiser, koji je u “Gavelli” postavio neki komad, pa ga ponudio Eurokaz, ali je stvar odbijena, kao glupa i bezvezna. On je upisan na postdiplomski studij kod profesora Vjerana Zuppe na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji. Urednik je njegova teorijskog časopisa Frakcija, koji financira Zuppin Centar za dramske umjetnosti, smješten, kao i časopis, u potkrovlje zgrade Soroseva Otvorenog društva. Otvoreno društvo financira Centar, časopis, mladog režisera i mladolikog postarijeg profesora. Također, među bukačima viđena je mlada, nametljiva novinarka i esejistkinja kulturnog tabloida Zarez koji se, u sličnom aranžmanu, nalazi u istoj zgradi. Bili su tu još neki kritičari i protagonisti rubnih i alternativnih kazališnih projekata, koje sponzoriraju Centar i Društvo, poput skupine Attack! sastavljene od antifašističke protuskinhedovske omladinske milicije, koja se sad sa svojim parateatarskim supkulturnim projektima, koje sponzoriraju Centar i Društvo, skrasila u halama bivše tvornice Jedinstvo na Savi, koju im je, pored Močvare, alternativne glazbene scene koju također podržava Društvo, stavila na raspolaganje nova esdepeovska gradska vlast, samo što će za uređenje biti potrebno još dva milijuna maraka... Otac je te cijele alternative, koju naziva “gerilom”, Vjeran Zuppa, teatrolog koji bi joj mogao biti djed, šezdesetogodišnji pušač sartreovske lule, čovjek koji je pao s Marksa, zapravo s Heideggera, i koji među kulturnjačkim geriljerosima ne uživa ugled teoretičara, nego “povijesnog vođe”: manje Trocki, više profesor Toni Negri. Ergo teroristički napadi na uporište alternative koja se ukorijenila i utemeljila, makar i tako provizorno kao zagrebački Eurokaz redateljke Gordane Vnuk.
Goga Vnuk četrnaest je godina s parama koje je izmoljakala od europskih kulturnih institucija, jer je zemlja u ratu, stvarala jedinu reprezentativnu instituciju hrvatskoga teatra i moderne kulture, te u tome neočekivano fenomenalno uspjela, čak i pod Tuđmanovom diktaturom, uz njegov vladajući vladarski ukus zagorskog poluinteligenta, teškog malograđanina i nacionalističkog mitomana. Eurokaz je inducirao i dočekao trijumf, učvršćen Vnukičinom investiturom za direktoricu hamburškog kazališta, koje ima budžet gotovo kao cijelo hrvatsko Ministarstvo kulture. Je li moguće da u tom času Zuppa, kojega dugogodišnji Gordanin partner i njen omiljeni režiser Branko Brezovac naziva “jedinim predstavnikom dvadesetog stoljeća na zagrebačkoj Akademiji” (objašnjavajući kako bi u toj visokoj školi bio inače naučio jedino da je “Nietzsche bio luđak, Artaud narkoman, a Beckett staljinist”), zar se doista njegov profesor Zuppa, okrenuo protiv vlastita intelektualnog potomstva, te kao Mao, kad se zasitio “etablirane” revolucije i Liu Shao Chija, prizvao “geriljerose” sa šangajskog sveučilišta i formirao Gang of Four?
Možda to tako izgleda, ali, u stvari, sukob seže dublje, do ljevici svojstvena sektaštva i vječitog rata frakcija, dok je djelovanje samoga Vjerana Zuppe, karizmatskog splitskog teatrologa, nevidljivo hrvatskoj javnosti, pa se njegov položaj, kao položaj Plutona u astrognoziji, otkriva tek promatranjem drugih planeta, koje privlači svojom gravitacijom. Primjerice, po precesiji Neptuna, odnosno nepredvidivom vrludanju Slobodana Šnajdera, slavnog dramskog pisca, koji je sad odjednom započeo tri novinske polemike, što su uznemirile političku kaljužu i malo oživjele srpanjsko mrtvilo milenijske godine načelnim uvredama što se, kao preko volje, izmjenjuju u dva jadranska i jednom zagrebačkom listu. Iako na prvi pogled beznačajni svi ti znaci su, zapravo, pokazatelj krupnih kozmičkih promjena, predznak galaktičkih sudara. Ono što bi promatrano s perifernih sjedišta u centralnoj zagrebačkoj političkoj kafani Čarli, izgledalo kao puka gestualna vehemencija za stolom predsjednika Savjeta gradskog SDP-a (kojega je i Zuppa član) erudita i polihistora Anđelka Runjića-Bambe (koji je, sletjevši na Šeremetjevo da, posljednji, preuzme dužnost jugoslavenskog ambasadora u Moskvi, vozaču rekao: “Vozite me na Puškinov grob!”); ili pak naizgled spontano okupljanje kolumnista uz barske kolumne oko intendanta Dubrovačkih ljetnih igara, književnog povjesničara Slobodana Prosperova Novaka - zapravo su jasne naznake predstojećeg sukoba na književnoj ljevici, kojemu se ne sluti ishod, ali već unaprijed vidi predoređena žrtva - Antun Vujić, ministar kulture, zatečen bez zaklona i gas-maske na brisanom prostoru, na ničijoj zemlji između dvije vatre...
Po čemu se može zaključiti da Zuppa ima veze s polemikama koje Šnajder vodi preko Novog lista s profesorom Ivom Bancem u Feral Tribuneu, te s Ivanom Zvonimirom Čičkom u Nacionalu, oko karaktera i povijesne biti antifašizma, fašizma, boljševizma i staljinizma? Šnajder i Zuppa, kao prvo, jedina su dva čovjeka u Zagrebu koji puše lulu. Zatim ono što je Breton bio za nadrealiste, to je Zuppa za Slobodana Šnajdera - a tu, s obzirom na produktivnost jednih i drugoga, nema puno manje posla. Zuppa je na liniji tog angažmana morao, radi fabrikacije statusa Šnajderove “kontroverznosti” u doba komunizma morao dokazivati kako je Šnajder (u daljnjem tekstu: Šac) bio u bivšoj Jugoslaviji kao dramski pisac “slabo ili nevoljko prihvaćen”, naročito s njegovim tobože kontroverznim Faustom, koji je, u stvari, postavljan bna scenu u Varaždinu, Sarajevu i Beogradu, pa direktno prenošen na televiziji i nagrađen godišnjom državnom nagradom “Dr. Branko Gavella”. O takvoj recepciji, državni pisac Krleža mogao je samo sanjati. Dakle, Zuppa je Šacov kućni apologet i teoretičar, a Šac glasnogovornik tog inteligentnog, obrazovanog no inertnog Dalmatinca, koji poslije knjige pjesama iz 1976. nije objavio ništa, osim dvije zbirke teatroloških zabilješki, koje su mu, valjda, služile kao podsjetnik za predavanja, ili koncepr za doktorsku disertaciju. Šac je napisao više drama nego Zuppa pjesama, a još se svakoga tjedna javlja u Novi list s političkom kolumnom, koju format stranice ograničava na opseg od desetak kucanih kartica... Ova dvojica su ekipa kao Butch Cassidy i Sundance Kid - jedan Šac je brz na obaraču, a Zuppa ima razne ideje…
Devedesetih godina, Zuppa i Šac, jedan u dubokoj unutrašnjoj, a drugi inozemnoj emigraciji, bili su osovina izvaninstitucionalne, ljevičarske intelektualne oporbe režimu. SDP ih je rado svojatao i koristio, iako je Zuppa, koji je u početku i formalno pripadao toj stranci, iz nje izašao optuživši Račana za “politički narcizam” koji iskazuje kao uzurpatorski “vlasnik ljevice”. Te su riječi pale 1995. kad je SDP napustila, ili bila u njemu marginalizirana, cijela profesorska grupa (uključujući Bambu), budući da je Račan odlučio da se osloni na aparatčike i “tehnologe politike”, “komitetlije” poput Bandića, Lučina i Picule, dok je glavnina stranačke inteligencije s malo nebuloznom koncepcijom “vanpartijske općeljevičarske fronte”, prešla u Tripalov ASH. Među njima i Zuppa, koji je još 1990. o Tripalu mislio prilično loše, pa ga u jednom novinskom napisu (u Danasu) čak usporedio s Miloševićem (“Juče Mika, danas Slobo, a između njih toliki koji su na različite načine kupili svoju političku ulogu...”). Mišljenje mu se o Miki valjda dosta popravio kad je Tripalo postao glavešina u Sorosevu “Otvorenom društvu”.
Uoči 1991. (kao i poslije 1971.) Zuppa se gubio, ali to, srećom, nitko nije primijećivalo, jer, zapravo, nije istupao. U istom dnevničkom zapisu u Danasu, kao katarzični zaključak, vapi: “Treći srpanj 1969. nekako mi se sad čini kao zadnji meni poznati datum Logosa u ovom našem kulturnom prostoru...”
Treći srpnja? Kakva se to revolucija u nas dogodila toga srpanjskog nadnevka? Zuppa objašnjava: toga dana Jure Bilić je grupi filozofa-praksisovaca, u stenografiranom razgovoru, rekao da su “velike sile u ofenzivi prema Jugoslaviji” i da Partija stoga neće tolerirati njihove idejne improvizacije. Praxis, ćao, Logos baj-baj. Na to su ga, u ime Logosa, Milan Kangrga, Rudi Supek i Gajo Petrović posljednji put pozvali da odustane od tri centralne partijske dogme - samoupravljanja, avangardne uloge partije i tržišne ekonomije. Tko imalo pozna Juru, danas krepkog, ljubaznog osamdesetogodišnjaka i njegovu tadašnju funkciju u poretku, zna kako nisu imali puno šanse da ga nagovore na momentalno uvođenje besklasnog društva, nego je taj pledoaje filozofa, poziv da se sad “ide do kraja”, sa čistim socijalističkim rješenjima i “zaista provede socijalna revolucija”, a socijalizam “umjesto što će se producirati kao mehanizam, digne na povijesni nivo jednog osmišljenja”, bila - neprevodivom engleskom paradigmom - an exercise in futility. No, još 1990. Zuppa je mislio kako bi socijalizam imao šanse samo da ga se diglo na povijesni nivo osmišljenja, odnosno da smo, umjesto gomile glupih samoupravljača i sirovih partijaca, imali dovoljno pravih filozofa i finih frankofonskih intelektualaca s puno nedopisanih pjesama i nepraktičnih političkih ideja. Stoga se tada, bez obzira na rat i pobjedu kontrarevolucije, nije mogao uklopiti u SDP; Račan mu je išao na nerve, a kad je, deset godina kasnije, shvatio da će on, radi izborne pobjede, paktirati i s Budišom, za kojega je još 1998., istupajući u prilog Gotovcu i napadajući Vesnu Pusić, Zuppa rekao da “ne bi bilo dobro da poslije historicista Tuđmana, dođe jedan arhivist, Budiša”... kad je to shvatio, ipak je opet pristupio partiji, ali poizdalje, postavši dio oporbene kabale, te za SDP uoči njegova povratka na vlast izradio manifest kulturnog djelovanja u posthadezeovskom razdoblju, famoznu Bilježnicu. Na tribinama građana i u novinama uoči izbora, Bilježnicu su komentirali, osporavali, kovali u zvijezde, demistificirali, u kolektivnom naporu da je razumiju, dok Račan, nakon poduže pauze koja je bila ili njemu svojstven retorički hijat, ili pak lakuna u racionalizaciji prilikom suočenja s tako neproničnim “materijalom”, proglasio “bitnim polazištem za usmjeravanje buduće hrvatske kulture u demokraciji”... Problem je bio jedino u tome što je tu visokoparnu, tipično zupinsku teorijsku eskapadu, nemoguće proniknuti ili operacionalizirati.
Kao nacrt za teleportacijski uređaj koji vanzemaljci morzeovskim pulsiranjem pulsara šalju na zemlju u filmu Kontakt zaboravivši priložiti uputstvo za uporabu, Bilježnicu bi, ako je doslovno shvati, dežurni ministar kulture primijenjivao isključivo poslije telefonske konzultacije sa Zuppom, koji bi mu morao izvorno tumačiti svaku suru. A uza svu nerazumljivost, i praktičnu neprimjenjivost, Bilježnica je zastupala koncept da država treba kubati silnu lovu u kulturu, odričući se bilo kakva utjecaja na način njegova trošenja i postavljanja kadrova, što je nesumnjivo poželjno i hvalevrijedno, ali nemoguće na ovom stupnju razvoja proizvodnih snaga... To je kao proklamacija za nenasilni odgoj djece, u vezi s kojom Branislav Nušić, u Autobiografiji, predlaže svakome roditelju da je iskuša povjerivši malom Perici da među dirke klavira žicom nalijeva meda... Kad se suoči s njegovim marom, roditelj će malom Perici odvaliti takvu šamarčinu “da će se mliječni zubi rasuti kao biserje po podu”, pa će se pritom sam lako uvjeriti u neostvarivost doktrine o nenasilnom odgoju. Isto tako, Zuppa je, napisavši Bilježnicu, započeo veliku načelnu i kadrovsku bitku za pozicije u hrvatskom kulturnom i teatarskom establišmentu. Račan je prihvatio Bilježnicu, ali ne i Zuppu, koji je nekoliko mjeseci prije izbora posvuda izjavljivao da nije kandidat za ministra kulture, kao da je to ikad bilo realno... Huriju koja se ne sviđa sultanu, mogu zadržati u haremu, ali je nikad ne šalju u spavaću sobu.
Bilježnica je ipak, unekoliko učvrstila intelektualni autoritet esdepeova ministra, koji ima na raspolaganju takva idejnog pregaoca, neimara i fasadera, pa je Zuppa osvojio poziciju ministerijalnog inspicjenta, te počeo posvuda zastupati svoje koncepcije, u kojima je bilo i nekoliko prijedloga za kadrovska rješenja. Na položaj direktora Dubrovačkih ljetnih igara htio je gurnuti Šaca, koji je ranije izvisio kod Linića, koji ga je prvo nominirao za intendanta riječkog kazališta, za vladavine HDZ-a jedine teatarske kuće na esdepeovskom “oslobođenom teritoriju”, samo što je ta ljubav brzo pukla. Šac je bio u jednoj svojoj novinskoj kolumni nasrnuo na blagopočivšega riječkog nadbiskupa Tamaruta, pa je Linić Šaca odmah ispustio iz ruku kao vruć krumpir, jer je u Zagrebu trebao podršku riječkoj kandidaturi za Mediteranske sportske igre, a kako je ministar kulture Božo Biškupić Šaca odbio potvrditi, Linić se zbog njega nije htio konfrontirati i odustao je od toga da ga nametne kao “vršioca dužnosti” - a mogao je, čak mu je to bio i obećao, ali su se prioriteti promijnenili... Linić je nadasve političar, no tu je nastao “dug”, “račun”, koji bi Račan sad bio svakako platio, ako mu se pruži mogućnost da to učini. Šnajder je onda otišao u Dubrovnik i predstavio se gradonačelniku Vidu Bogdanoviću, kao najpogodniji kandidat za rukovodioca Igara. Europski dramski pisac s vezama, neporočan ultraljevičarski profil, ipak se nije dojmio krupnoga Dubrovčanina, koji s velikom glavom i naočalama nalikuje na nekog praksisovskog profesora, ali je, zapravo, provincijski kozervativac, haesesovac, te pritom politička marka, a ne nekakav sitni županijski činovnik kojega bi bilo lako impresionirati ili prišarafiti - zapovjednik dubrovačkog Odreda naoružanih brodova, Vido je legendarni ratnik Domovinskog rata, čija je gliserska flotila, predvođena admiralskim cigar-boatom Luda guda srtala pod pramce jugoslavenskih ratnih brodova što su opsjedali Dubrovnik, da ih rakete brod-brod, ispaljene s topovnjača, ne mogu pogoditi zbog prevelike blizine... S fašizmom s kojim sad Šnajder polemizira u novinama, Bogdanović je imao osobna borbena iskustva. Šacu je samo promrmljao da za to mjesto imaju oni i svog, domaćeg čovjeka, Bobu Novaka...
Ogorčen, odbijen, svjestan da Bobo ima realne šanse, iako je kod Pavletića sjedio kao doministar u Tuđmanovoj vladi, dok je Šac, poslije disidenstva i emigracije zadržao elementarno čistu ljevičarsku poziciju, te postao član savjeta Šuvarove Socijalističke radničke partije, odmah se poslije toga upleo u polemiku sa samim Vujićem, oko jedne ministrove opaske. U novinskom intervjuu, Vujić je bio rekao da su Šnajder, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Predrag Matvejević djelovali izvana, a ostali opozicionari, liberalni kulturnjaci, iznutra, pa ovi drugi, prema tome, onim prvima ne duguju nikakve isprike, ili velike riječi, osim poziva da se vrate i slobodno rade, jer je politička pobjeda zajednička tekovina.



Šac, “emigranti”, neki soroševci i Feral Tribune napali su žestoko Vujića za tu pomirljivu izjavu, pa je čak pokrenuta javna inicijativa za njegovu ostavku. Morao je “pojašnjavati”, relativizirati, temporizirati, a u pomoć mu je došao jedino Bobo Novak, koji je pritom na se privukao munje. “Kad je Pavletić javio mom ocu da je najbolje da se sklonim u inozemstvo”, kaže Šnajder, “Prosperov, kojemu sam to ispričao, i sam mi je predložio da se malo maknem, dok oni, rekao je, ne urede državu...” O deset godina provedenih uglavnom u inozemstvu, u Njemačkoj i Austriji, na stipendijama, kao poluemigrant, u političkom azilu, Šnajder govori kao o najgoroj mori. Tamo on nije našao ništa što bi ga trajno obdržalo, bez obzira na velike profesionalne uspjehe, te uključivanje u europski kazališni život predstavama koje su izvođene na glavnim pozornicama, čak i u bečkom Burghteatru... Šac se nije navukao na inozemstvo - on je uvijek bio čudan i, kad je imao dvadeset godina te kupio auto (Fiat 1300) od honorara za svoju prvu dramu (Minigolf), s ponosom je isticao da u stanu “nema medij” (televizor). “Ja sam svoje ondje odradio”, komentira Šnajder sad svoj egzil, “a sad htio bih raditi...”
Šac sebe vidi kao glavnu žrtvu fašističke zavjere i ustaškog podzemlja. Pritisak da se ukloni iz zemlje nakon pobjede HDZ-a, demonstrira činjenicom da je Sančević, Tuđmanov ambasador u Sarajevu i navodno osoba od njegova najvećeg povjerenja, bio oženjen kćerkom “ustaškog intendanta” Žanka kojega Šac prikazuje kao najmračniju negativnu figuru u svome na povijesnim događajima osnovanom Hrvatskom Faustu, nasuprot sjajnom, slobodarskom duhu, glumcu Vjekoslavu Afriću koji se, na probama za izvođenje Goetheova Fausta za njemačke okupatore u zagrebačkom HNK, sprema pobjeći u partizane. U stvarnosti, Afrić je bio jedan nezgodan karakter, ljuta pijanica, koji se kasnije, kao režiser i komesar u poslijeratnoj Jugoslaviji, pokazao čovjekom svakako gorim od Žanka, vjerojatno običnog oportunista, što, naravno, nema veze s autorskom dramskom konstrukcijom Šnajderova teksta (u kojem se ta dva lika, doduše, u posljednjoj sceni približuju kao blizanci, izjednačeni u totalitarizmima). A meritum je novinske polemike baš oko izjednačavanja fašizmu i boljševizmu, što upravo zastupaju Šacovi supolemičari, Banac i Čičak. Osim kao udaljena teatarska metafora, Šnajderu je kao članu Savjeta SRP-a to vjerojatno malo prajaka medicina. No, Šac je u Zagrebu, u doba tuđmanizma zaista bio onemogućen, praktično otjeran u inozemstvo i bio je, nesumnjivo, u Hrvatskoj ugrožen, iako taj Sančević, ruševna starina, baš ne izgleda kao najgori krvolok. A Bobo Novak sigurno nije izabran za intendanta Igara samo da bi se progon Šnajdera nastavio, nego stoga što su zaključili kako im je Šac neprikladan, jer je teška svađalica, i osim toga, u sektaškim podjelama, ne spada na njihov kup, nego je “suputnik”, negdje malo sa strane, šuvarovac, zupinist. Je li moguće da profesor Vjeran Zuppa, onaj mirni, mladoliki gospodin s debelim naočalama, koji uvijek glođe kamiš lule, a kratko je ošišan, kao neki ljubitelj džeza i francuske šansone, što nesumnjivo jest, stoji iza cijele te idejno-političke ujdurme? Kazališni trockist, on, čini se, pokušava ostvariti presudan utjecaj na imenovanja umjetničkog direktora Igara, Eurokaza i sve ostale teatarske investiture. Sad je trenutak da Brešan napiše dramu o borbi za vlast u zagrebačkom Kazalištu lutaka: Kome je dala Crvenkapica, ili tako nekako.
Iz Otvorenog društva upravo je otišao izvršni direktor koji je bio “Zuppin čovjek”, ili barem njegov dobar prijatelj, a financiranje izdavačkih projekata smanjuje se, jer Hrvatsku sad percipiraju kao zemlju u demokratskoj tranziciji. Ranije je Otvoreno društvu, u kojemu je Zuppa bio visoki funkcioner, osim Centra za dramske umjetnosti i njegovih izdavačkih i “gerilskih” aktivnosti financiralo izdavačko poduzeće Antibarbarus, u kojemu je Zuppa bio suvlasnik, no sve je to, pod okupacijom, bio legitiman način da intelektualac preživi. Sad ipak mora pronaći novi prostor, pa ako je riječ o teatru, etablirani Eurokaz sigurno će smetati, no ako Šnajder zaista postane direktor Zagrebačkog kazališta mladih, važnog gradskog pogona, preko kojega se može ostvariti znatan utjecaj na institucije, stvar ne izgleda beznandno. Šac je već prošao glavne instancije - nominiran je ispred “Čarlija”, primio ga je Edo Murtić u svom ateljeu i večerao je s Račanom. Bandića nitko ništa ne pita, dok Ljuštinu, direktora Krempeuha, koji je esdepeov gradski kultur-referent u sjeni (kao zamjenik Degenova čovjeka iz ASH-a), lijevi intelektualci smatraju običnim trogloditom. Ako Zuppa zaista postane neki kulturni faktor u sjeni (u što doista sumnjam) pitanje je - tko je Zuppa, pa bi na to, na brzinu, za svaki slučaj, trebalo odgovoriti.
Tata mu je bio genij, Tomislav Zuppa, “pisnik” o kojemu je 1985., kad je umro, drugi glavni tekstopisac kompozitora Zdenka Runjića, Momčilo Popadić napisao: U jednom poslu koji služi zabavi, ali zna biti i umjetnost; na vučjem terenu zabavnoglazbenih vukojebina; u često prljavom mandraću i mrtvoj luci, ali i uzbibanoj pučini, našao je put do ušiju, do glave, do srca mnogobrojnih slušača svojim nostalgičnim, svojim mekim, svojim pomalo zajebantskim pjesmama koje su sve, ali baš sve, vezane uz more, uz Split, uz Dalmaciju, a opet - koje su univerzalno ljudske. Najpoznatija pjesma Tomislava Zuppe, koju je Runjić uglazbio, nježna, sjetna Romanca, govori o jednoj tužnoj ljubavi, o kojoj stari Splićani i danas pričaju s knedlom u grlu:

Uvik ka san s tobom ja san ka i dite,
zaboravin odma svoje kose side
i godine ove ča bi bile teže
da me lipa mladost uza te ne veže.
Razumi me dobro, potrebna si meni
jer je srce moje ostalo u tebi
pa dok život biži ono žešće tuče
da bi mir svoj našlo sve me tebi vuče.

A ča drugo mogu, prijatelji niman;
puno nji je bivši, a i ja ću s njima.
Ostaju mi samo uspomene davne
virujuć da koja jošće živi za me.

Zato uvik mislin na pobigle dane
i od tebe išćen da ih najdeš za me.
Za umirit sebe vratit bi se tija
da bar zanju uru buden ča san bija.

Kad je imao 34 godine, Tomislavu se rodio sin, Vjeran. Bio je silno inteligentan, no razmažen dječak, koji je briljirao u školi, ali nije završio faks. Jer se, naime, odmah bacio u književnost, objavljujući kritike. Bavio se poezijom, koju je i sam pisao, ali nije ništa vrijedila, jer se zarana otrovao teorijom, pa u svom ključnom lirskom opusu Prijatelj Silvestar, koji je sam sebi izdao kao urednik edicije BiblioTeka, donosi i ovaj sonet (ili filozofem):

Ako tamo nije tamo
kamo ćemo onda kamo?
Ako kamo postoji i tamo
niti tamo niti tamo!

U jednu riječ - ni tamo, ni vamo. Prvu knjigu (sabranih kritičkih eseja) Isprika za pjesmu objavio je sa dvadeset i šest godina, u biblioteci Razlog. Razlog je bio programatski časopis literarne generacije Vlade Gotovca, koja nije dala nijednog prozaika. Prethodna, krugovaška, okupljena oko časopisa Krugovi, programatski je transferirala zapadnjačku kulturu u socijalističku Hrvatsku, a razlogovci, koji su se navukli na Heideggera, ostali su lišeni stvaralaštva - to je, naprosto, dio intelektualne scene radikalnih ranih šezdesetih godina, kad su konceptualisti iz likovne umjetnosti izbacivali slikarstvo, francuski novi roman naraciju, a u glazbi, Cage na zagrebačkom Biennaleu izvodio himnu te “nove umjetničke prakse” kao višeminutnu demonstrativnu tišinu orkestra koji odustaje od sviranja. Najgore je što se razlogovci nisu emancipirali od ljevice, te što se cijeloj generaciji kao idejni vođa nametnuo stari Vanja Sutlić (pravim imenom - Jovan Kuga), navodno genijalni filozof, koji, međutim, gotovo ni slova nije objavio, ali je briljirao za katedrom i u birtiji. Između Marxa i šanka, pogubio se cio naraštaj, a one koji su, napuštajući čistu teoriju, odabrali praxis, dosljedno ljevičarsko političko djelovanje, dočekao je na volej Jure Bilić.
Zuppa je izlaz našao u teatru. Postavši kao tridesetogodišnjak direktor zagrebačkog Teatra &td, započeo je kulturnu revoluciju u kazališta koje je, više od sezonskog Eurokaza, bio permanentni zagrebački kulturni događaj, središte gradskog duhovnog života. Deset godina Zuppa je demonstrirao praktično genijalnost kulturtregera, u čijem je teatru premijerno igrao Stoppard, a zatim se začeo fenomen Hamleta u Mrduši Donjoj. Uspon toga njegova kazališta bio je moguć u permisivnoj klimi šezdesetih, ali 1971. Zuppa je doživio slom. Njegov bliski prijatelj i kolega, kritičar Razloga, Vlado Gotovac, osuđen je na dugogodišnju robiju. Osupnut policijskom represijom, Zuppa je u uredništvu kulturnjačkog vjesnika Telegram najavljivao odstup, protestno, demonstrativno povlačenje. No, na prvom sastanku partijskog aktiva poslije Karađorđeva u Društvu književnika Hrvatske, gdje je Udba pažljivo popisivala prisutne, Zuppa nije izostao, nego je nešto nerazumljivo diskutirao i teoretizirao, kao i tri godine kasnije kad je, sudjelujući u pripremi “platforme” za VII. partijski kongres sitno prigovorio formulacijama, ali u tako visokoparnoj formi da to nitko, a pogotovo Gotovac, koji je sjedio na tvrdoj zatvorskoj klupi, nije mogao točno razumjeti. U razdoblju poslije ‘71. elan Teatra &TD pomalo se gasi, Zuppa pomalo etablira, ali fakultet (jugoslavistiku) pošao je završiti tek kad je postao urednik Grafičkog zavoda Hrvatske, u poodmaklim četrdesetima. Sedamdesete je proveo u tankerici, američkoj vojničkoj vjetrovci, uniformi intelektualca u razdoblju hrvatske šutnje. U GZH izdao je Lasićevu Kronologiju, što pokazuje da je uvijek ostao pomalo briljantan, iako možda nije ni sjena onoga Zuppe koji je šezdesetih revolucionirao zagrebačko kazalište. Devedesete dočekuje idejno nespreman i provodio ih u soroševskim zakucima, lavirajući politički između više podjednako neatraktivnih socijaldemokratskih opcija. Dvijetisućite djeluje gerilski, preko atakovaca i Šaca.
Nekako mi se čini da je za sve kriv Vanja Sutlić. Stara pijandura, nije imao nikakvih skrupula da se prizemno angažira u djelovanju Šuvarove doktrinarne frakcije prilikom sukoba liberalnih i neliberalnih partijaca na kraju “olovnih godina”, kad je nastao i Šacov prorežimski Faust. Prije toga, ugnjavio je i ubio u pojam cijelu generaciju pametnih mladih ljudi, koji su se izgubili u potrazi za bitkom i njegovom još gorom inačicom, “tubitkom”, što je, otprilike, kao jumbo-pizza od plodova mora prema onoj običnoj, od sira i rajčica.

Post je objavljen 19.11.2009. u 02:28 sati.