NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Hans Küng

Posrijedi je tragedija: nakon uvreda što ih je papa Benedikt XVI nanio muslimanima, protestantima i katolicima reformistima, sada je na red došla Anglikanska zajednica. Ona unatoč svemu broji 77 milijuna vjernika i nakon Rimske katoličke crkve i pravoslavaca, treća je kršćanska vjera po brojnosti. Što se dogodilo? Nakon što je ostvareno ponovno priključenje Katoličkoj crkvi Bratstva Svetog Pija X, neprijateljski nastrojenog prema reformama, Benedikt XVI sada hoće popuniti razrijeđene katoličke redove anglikanskim simpatizerima Rimske crkve. Kako je za to prijeko potrebno olakšati prijelaz u katoličku crkvu, anglikanski svećenici i biskupi zadržati će svoj status, pa i oni oženjeni. Poruka je sljedeća: tradicionalisti svih crkava, ujedinite se…pod kupolom Svetoga Petra! Pogledajte: ribar ljudskih duša riba na desnoj obali jezera. No tamo je voda mutna.
Ovaj čin Rima predstavlja ništa manje nego dramatičnu promjenu smjera; skretanje s učvršćene ekumenske strategije neposrednog dijaloga i zbiljskog ponovnog pomirenja i usmjeravanje prema neekumenskoj pirateriji svećenika, koji se čak oslobađaju srednjovjekovne obveze celibata, samo da bi se vratili u Rim pod primat Pape.
Jasno, današnji nadbiskup Canterburyja, dobronamjerni Dr. Rowan Williams, nije bio na visini prepredene vatikanske diplomacije. Izgleda da u razmjeni laskanja s Vatikanom nije zamijetio kakve su posljedice Papine ribarske ekspedicije po anglikanskim vodama. Inače ne bi s katoličkim nadbiskupom Westminstera potpisao priopćenje u kojem se umanjuje značenje ovoga pitanja. Ne primjećuju li oni, uhvaćeni u veliku rimsku mrežu, da u Katoličkoj crkvi neće biti ništa više do svećenici drugog reda, čijim obredima neće moći prisustvovati katolici?
Usto se ovo priopćenje bestidno pozivlje na istinske ekumenske dokumente Međunarodne anglikanske-katoličke komisije (organizacija ARCIC), koji su doneseni nakon teških višegodišnjih pregovora između Sekretarijata za ujedinjenje kršćana i Anglikanske konferencije Lambeth: dokumenti o euharistiji (1971), o službi i zaređivanju svećenika (1973), o vlasti u Crkvi (1976/81). Oni koji poznaju ova tri dokumenta, svojevremeno obostrano potpisana, znaju da nisu usmjereni na pirateriju, nego na ponovno pomirenje Crkava.
Ovi dokumenti istinskog pomirenja pružaju osnove za priznanje anglikanskih svećeničkih zaređenja, valjanost kojih je opozvao papa Leon XIII 1896. godine, s manje uvjerljivim argumentima. No iz valjanosti anglikanskih zaređenja također se izvodi valjanost anglikanske euharistijske službe. To bi učinilo mogućim recipročno euharistijsko gostoljublje, takoreći međusobnu pričest i jedan polagani proces unifikacije između katolika i anglikanaca. No vatikanska Kongregacija za vjeru pobrinula se da ti dokumenti o ponovnom pomirenju u najkraćem mogućem roku nestanu u podrumima Vatikana. Što bi se reklo – ''zatvoren slučaj''.
''Tu je odveć teologije a la Kung'', reklo se tada iz Vatikana, u povjerljivom izvješću katoličke tiskovne agencije KNA. Zapravo, englesko izdanje moje knjige Crkva posvetio sam tadašnjem nadbiskupu Canterburyja, Dr. Michaelu Ramseyu, s datumom 11. listopada 1967. godine, na petu godišnjicu početka II Vatikanskog koncila, sa ''skromnom nadom da se na stranicama ove knjige postavi teološka osnova za sporazum Rimske crkve i Canterburyja''.
Ovdje je također posrijedi i škakljivo pitanje primata Pape, koje već stoljećima razdvaja ove dvije crkve, ali također i Rim i istočne Crkve, te Rim i reformirane Crkve.
Napisao sam da će ''obnova eklezijastične zajednice između Katoličke i Anglikanske crkve biti moguća'' onda kada se ''s jedne strane, Engleskoj crkvi pruži jamstvo da će posve moći očuvati svoj aktualni autohtoni i neovisni eklezijastični poredak pod primatom Canterburyja'' i ''s druge strane, kad Engleska crkva prizna pastoralni primat prijestolja Svetog Petra kao najviše instance za posredovanje i pomirenje između crkava''. Prema mojim tadanjim nadama, ''tako će se rimski imperij pretvoriti u katolički Commonwelth''.
No papa Benedikt po svaku cijenu hoće obnoviti rimski imperij. Ne daje nikakve koncesije Anglikanskoj zajednici, nego prije svega hoće zauvijek održati srednjevjekovni centralistički sustav, čak i da to onemogući sporazumijevanje kršćanskih crkava u fundamentalnim pitanjima. Evidentno je da primat Pape (koji je, kako je priznao Pavao VI, bio ''velika stijena'' koja priječi put prema jedinstvu crkava) ne djeluje kao ''stijena ujedinjenja''. On oživljava staro nagovaranje za ''povratak Rimu'', sada kroz konverziju, posebice svećenika, i ako je to moguće, masovno. U Rimu se govori o pola milijuna anglikanaca, među njima i 20-30 biskupa. A ostalih 76 milijuna?
To je strategija koja je svoj uspjeh pokazala u prošlim stoljećima i koja će u ponajboljem slučaju dovesti do osnivanja jedne mini anglikanske crkve, ''ujedinjene''s Rimom u obliku personalne (ne teritorijalne) dijaceze.
No kakve su posljedice ove strategije?
1. Naknadno slabljenje Anglikanske crkve: u Vatikanu se antiekumenisti raduju dotoku konzervativaca, dočim se u Anglikanskoj crkvi raduju liberali zbog odlaska prokatoličkih agitatora. Za Anglikansku crkvu ova podjela implicira naknadnu koroziju. U ovom trenucima ona već trpi posljedice izbora (nepotrebno nametnutog) jednog pastora, deklariranog homoseksualca, za biskupa Sjedinjenih Država – izbor koji je zaoštrio podjele u samoj dijacezi i čitavoj anglikanskoj zajednici. Ta je podjela ojačana diskrepancijama među samim liderima Crkve u odnosu na homoseksualne parove; neki anglikanci bi prihvatili da se njihove zajednice civilno registriraju s širokim pravnim konsekvencama (glede nasljeđa, primjerice) i s eventualnim crkvenim blagoslovom, ali ne kao ''brak'' (već tisućljećima rezerviran za zajednicu žene i muškarca), s pravom na usvajanje djece i s nepredvidljivim posljedicama na djecu.
2. Opća dezorijentiranost među anglikanskim vjernicima: migracija anglikanskih svećenika i ponovno zaređenje u Rimskoj katoličkoj crkvi koje im je ponuđeno, mnogim anglikanskim vjernicima (i pastorima) postavlja krucijalno pitanje: je li uopće vrijedna zaređenost anglikanskih svećenika? Trebaju li i vjernici prijeći u Katoličku crkvu kao i njihov pastor? Što se događa s crkvenim dobrima, plaćama svećenika itd.?
3. Iritacija svećenika i katoličkog puka: nezadovoljstvo zbog upornog odbijanja reformi također se proširilo među najvjernijim članovima Katoličke crkve. Od Koncila, mnoge biskupske konferencije i nebrojeni svećenici i vjernici tražili su poništavanje srednjovjekovne zabrane braka sa svećenicima, koja je polovicu naših župa ostavila bez župnika. No vazda su se sudarali s tvrdoglavim i nepopustljivim Ratzingerovim odbijanjem. I sada katolički župnici trebaju tolerirati pokraj sebe pastore konvertite i oženjene? A onaj tko se hoće oženiti, možda bi prvo trebao postati anglikanac, potom se oženiti, da bi se potom vratio u Katoličku crkvu?
Kao što se dogodilo tijekom šizme između Istočne i Zapadne crkve (XI stoljeće), tijekom reforme (XVI stoljeće) i na I Vatikanskom koncilu (XIX stoljeće), glad Rima za vlašću dijeli kršćanstvo i nanosi štetu samoj Katoličkoj crkvi. Tragedija.

Preveo s talijanskog Mario Kopić

La repubblica, 28 ottobre 2009, pp. 1, 34