Marketing
Svehrvatski predsjednik
Jučer je Zoran Milanović učinio veliku uslugu Milanu Bandiću: proglasio ga je čovjekom bez ikakve ideologije, lišenim bilo kakvih političkih određenja. Ako je tome tako, vrlo je velika nevolja snašla Bandićeve takmace; pročitajmo jednu od presudnih rečenica Obamine autobiografije:
"Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije.“
On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti, reći će Simon Critchley.
Ovih dana Milan Bandić u samorefleksiji dostatno govori o vlastitoj ideološkoj poziciji i političkoj viziji: "Kakav želim biti hrvatski predsjednik? Moj program je starčevićanstvo, radićevština, hrvatski antifašizam i Domovinski rat, odnosno dostojanstvo branitelja."
Inoslav Bešker, koji pod izlikom retoričke analize iz ne znam kojih razloga u tuđe govore učitava svoje predrasude, odjednom se sjetio protumačiti nam Milana Bandića. Nevjerojatno kako se toga dobri Ino nije dosjetio par godina ranije, kad je EPH dizajnirao pozicije Milanovića i Bandića u svojoj promocijskoj kuhinji po uzoru na onu - Franje Tuđmana. Evo što sam o tome pisao na vrijeme, prije dvije i pol godine:
"O neospornoj činjenici da je ideološka pozicija Milana Bandića, baš kao i Zorana Milanovića, za potrebe ovih izbora dizajnirana po uzoru na onu dr.Franje Tuđmana, iscrpno sam pisao. Ponovimo to, jer ovaj agitpropagandni i pseudoideološki raritet vrijedi slow-motiona, ako ni zbog čega drugog a ono da dr.Ivi Sanaderu pružimo prigodu za popravni. Jer, sama dizajniranost ovih izjava dovoljan je dokaz ozbiljnih predpriprema onih političkih snaga u zemlji kojima je, sada je to sasvim bjelodano, još četiri godine mandata dr.Ive Sanadera strašan gubitak vremena, gnjavaža i, možda, prevelik rizik. Savršeno je jasno da je posrijedi isti promotivni duktus. Očito je da isti brandoctori rade na kampanjama potencijalnih izazivača Ive Sanadera. Kada se odustalo od Milanovića, pristupilo se na vlas istom make overu Milana Bandića: njegov portret nije bilo potrebno retuširati, jer je platno bilo intaktno - sasvim prazno! Posvemašnje odsustvo bilo kakva ideološkog određenja. Sve donedavno, kad je Milan Bandić zauzeo jedino mjesto koje u Hrvatskoj jamči većinsku izbornu pobjedu: mjesto s kojega se može računati na cjelokupan SDP i barem pola HDZ-a! Pri čemu je Milan Bandić u značajnoj prednosti ne samo pred Ivom Sanaderom, nego i pred pokojnim Tuđmanom: Milan Bandić može računati na cjelokupan HDZ, i dobar dio SDP-a! Čudesna pozicija! Popularan čovjek.
BANDIĆ KAO TUĐMAN
Koji vam je gradonačelnik bio uzor?
- Jedini moj uzor je na nebu! Uz Njega, uzor mi je i mama...
Kada sam isključio magnetofon, razgovarali smo uglavnom o politici.
Pred Bandićem su bitne političke odluke. Jednom mi je priznao da je njegova krajnja ambicija postati predsjednikom države. Ne znam misli li tako i danas. Ali, iznio mi je svoje temeljne političke postulate:
- Antifašizam, starčevićanstvo i radićevština. Tim redom...
MILANOVIĆ KAO TUĐMAN
Milanović kaže da mu je politički uzor Miko Tripalo.
Potom, odmah na početku teksta, da ne bi bilo zabune, kaže da su "Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata."
Odmah potom, dodaje:"Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Bili su antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije..."
Starčević + Radić + antifašizam = Starčević + Radić + Hebrang
Milanović = Tuđman
Naime, kompozitna je ideologija Zorana Milanovića istovjetna onoj u koju se zaklinjao devedesetih dr.Franjo Tuđman:
Starčevićevo državotvorstvo + Radićev republikanizam + tradicija hrvatske ljevice
Oba ova teksta pojavila su se u "Jutarnjem listu": i Bandićeva predsupilovska, i par tjedana prije Milanovićeva pokajnička izjava.
Prokušan, mada priprost marketing: budući da nema nikakvu ideologiju, Bandiću je ova svehrvatska kompilacija savršeno sjela: Starčević, Radić i antifašisti iscrpljuju univerzum hrvatske politike prošloga vijeka, i Bandić je odlučio onako, u skladu sa stihom Internacionale: Tko bješe ništa, bit će sve! Sada je, i to je gaf, pridodan i Supilo, što je zasigurno nepismen prinos stanovitog Skoke: taj zaista nije u stanju zapamtiti tri jasna promičbena, a kamoli ideološka naputaka, budući da je šefu utrpao u usta izjavu čovjeka koji je tvrdio da su Hrvati, Srbi i Slovenci jedan troplemeni narod, pa bi sada bilo logično za očekivati da Milan Bandić u Linićevom gradu potakne donošenje neke nove «Riječke rezolucije» za stvaranje «Hrvatsko-srpske koalicije».
Eto.
Na vrijeme sam o tome govorio, no nitko nije prorok u ovom globalnom selu.
Ponovio bih sada dio svoje bilješke na Facebooku od prošloga tjedna:
"Uvijek ponavljam: ovdje se nitko nije rodio i umro u istoj državi! Pa protagonisti devedesetih samo su lopine koje su stasale desetljeće, dva prije. No, što se tiče budućnosti, ona je svjetla.
Evo, opisat ću je: Hrvatska je Kraljevstvo imbecila. Ovdje ljudi nikako ne uspijevaju konceptualizirati za što su, a i kad misle da to znaju, ne usuđuju se to kazati doli aluzivno: zna se. Kad to nije slučaj, u demokraciji, glasuju - protestno. Ne zna se za što su, ali dobro znaju protiv čega su.
Obično su protiv nečega što, navodno, ugrožava organsko jedinstvo zajednice: to su nekoć bili Srbi, a posljednjih su izbora to Hercegovci. Tako će biti i ovaj put: prvo će se formirati grupacija koja će kao moment integracije koristiti protivljenje nasljeđu Stipe Mesića - detuđmanizacija, rehabilitacija komunizma etc. - a potom ide protuhercegovački val. Dakle: Milan Bandić u prvom naletu mora simbolizirati taj revival devedesetih na next level - Hercegovci uzvraćaju udarac - a onda će dobar malograđanska Hrvatske zavapiti: Ti, kaj, pa nebuju nam Hercegovci vladali!, i eto ti u drugom krugu protesnih glasova suprotivu Milanu.
Opisano je dinamika izbora koji su pred nama.
Prvo se već desilo: eno, Bandić se u Škabrnji slikao pred Tuđmanovim spomenikom, ergo, i simbolički se desila ta identifikacija; tu sada više nema sumnje što Milan Bandić simbolizira, i samo je zanimljivo čekati Stipinu reakciju po povratku iz Izraela.
Dodajem i novi moment.
Propagandisti Milana Bandića savršeno dobro razumiju ovu dinamiku, pa su je istakli već u sloganu kampanje, potičući da radi za njih: Milan Bandić je, kako ističe slogan, nakon oca domovine Franje Tuđmana, i predsjednika građanina Stipe Mesića - hrvatski predsjednik.
Hoće se kazati: u odnosu na Stipino navodno neutralno građanstvo, evo nam predsjednika diskontinuiteta, tj. predsjednika koji reagira na to Mesićevo apstrahiranje od nacionalnog određenja, od hrvatstva: kao biva, Bandić rehabilitira hrvatstvo, jer on je "svehrvatski" predsjednik.
Za očekivati je sada da će se doskora u kampanju, barem u drugom krugu, sasvim djelatno uključiti i Stipe Mesić, koliko ja znam njegov politički nerv i karakter. Dapače, ako ovaj slogan shvatimo kao Bandićev statement, onda je on izravno osporavanje Mesićeva nasljeđa i svojevrsan povratak u devedesete. Mesić, čija su oba mandata potrošena na "detuđmanizaciju" Hrvatske, ma svodila se ona pokadšto i na puki obračun taština - zanimljivo, jedino čime se Mesić u detuđmanizaciji nije bavio, to je ono presudno: nije vraćena ni kuna ukradena devedesetih, nitko nije osuđen za inicijalni zločin privatizacijske i pretvorbene pljačke, a država je poprište atentata, a ne vladavine prava - ni na što nije osjetljiv kao na to rehabilitiranje Tuđmanove ostavštine, i odatle prijeti za Bandića glavna nevolja: ako nema dobar deal sa Stipom - a mogao bi imati, jer Bandijeras je skupljao novac i za posljednju Stipinu kampanju - naprosto bi ovim inzistiranjem na "nacionalnom" u odnosu na "građansko" mogao pokrenuti htonske slojeve Mesićeve psihe, ali i hrvatske politike: nikada ne valja zaboraviti da "intelektualni kružok Steve Krajačića" još uvijek vlada scenom, čak i kad vam se čini da je na njoj prizor teatra apsurda.
Bandićevi agitprop i PR - točnije, nevježe koji tu fungiraju kao savjetnici - prenagljuje: u svojoj volji da vrate devedesete i uzdignu ih na next level, izlažu Bandića velikoj pogibli.
Dovoljno je naime na portalima "Jutarnjeg" i "Večernjeg" plasirati polemiku: Želite li stvarno ponovno Hercegovce na vlasti?, i sve će biti gotovo.
Takva je priroda tog "hrvatstva" koje u sloganu ističu, naime.
I, izazovu li ovakav scenarij, neka ne krive urbani rasizam: ne, neće biti krivi naši mali šovenski građani; bit će za to sami krivi. Po treći put u posljednjih 70 godina.
Prije dvije i pol godine, dakle, kazao sam ono što je Milanović, kao, tek sad primjetio:
"Kada se odustalo od Milanovića, pristupilo se na vlas istom makeoveru Milana Bandića: njegov portret nije bilo potrebno retuširati, jer je platno bilo intaktno - sasvim prazno! Posvemašnje odsustvo bilo kakva ideološkog određenja."
Jasno da je to Milanović tek prekjučer uočio, kad je i sam Milanović bio na brandiranju u istoj firmi; podsjetimo se još jednom, u slow motionu, što sam ono rekao u istom tekstu otprije dvije i pol godine:
"MILANOVIĆ KAO TUĐMAN
Milanović kaže da mu je politički uzor Miko Tripalo.
Potom, odmah na početku teksta, da ne bi bilo zabune, kaže da su "Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata."
Odmah potom, dodaje:"Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Bili su antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije..."
Starčević + Radić + antifašizam = Starčević + Radić + Hebrang
Milanović = Tuđman
Naime, kompozitna je ideologija Zorana Milanovića istovjetna onoj u koju se zaklinjao devedesetih dr.Franjo Tuđman:
Starčevićevo državotvorstvo + Radićev republikanizam + tradicija hrvatske ljevice
Oba ova teksta pojavila su se u "Jutarnjem listu": i Bandićeva predsupilovska, i par tjedana prije Milanovićeva pokajnička izjava."
Zanimljivo je, na kraju, kazati i tko brandira: kao što čitamo na koncu moga teksta, EPH.
I prije dvije godine, i danas, EPH je slikao mogućeg Hrvatskog Predsjednika svehrvatskim bojama Tuđanovog postmodernog pastiša: odlika je postmodernih ideologija, naime, da amalgamiraju posve divergentne sastojke, kao što je u sva tri slučaja riječ o starčevićanstvu, radićevštini i nasljeđu hrvatske ljevice, uz povremene reminiscencije na NDH ili po potrebi Domovinski rat.
Naravno, EPH je tu tek transmisija političke volje vladajuće oligarhije: dizajneri novog hrvatskog poretka trebaju starog hrvatskog predsjednika. Predsjednika kontinuiteta. Nekoga tko neće otvarati neke stranice hrvatske povjesnice, nadasve ne one na kojima se tinta još nije osušila.
Trebamo čovjeka koji će očuvati status quo.
Trebamo čovjeka koji će, kao u Lampeduse, učiniti sve da se ništa ne promijeni.
U tom smislu, bilo tko od kandidata mogao bi biti predsjednik Hrvatske.
Vjerojatno se zato i sjedi na tri stolca: jedan je financirao kampanju, s drugim bi se trebalo češće pojavljivati u javnosti, a Štefanija je kod trećeg.
Ha, ha, ha, kako ja volim moga prijatelja Stipu, skorašnjeg doživotnog bivšeg predsjednika Hrvatske.
Post je objavljen 07.11.2009. u 20:24 sati.