Pregled posta

Pierre Thuillier

Pierre Francastel je mislio da će naša epoha izgraditi "kulturnu antropologiju". Nastojao je različite kulturne djelatnosti obuhvatiti u međusobnom odnosu. Za njega je vizualna uloga bila i intelektualna. Da bi je proučio, smatrao je potrebnim uzeti u obzir sveukupnu djelatnost čovjeka u danoj epohi. Daleko od toga da prihvati izdijeljenost raznih specijalista, želio je istinski interdisciplinarni rad. Proučavanje umjetnosti treba, prema njegovu mišljenju, koristiti najraznovrsnije discipline: epistemologiju, matematiku, antropologiju, etnografiju, povijest književnosti itd. U svojoj knjizi "Slikarstvo i društvo" Francastel poziva na sučeljavanje raznih motrišta i kaže: "Ako bi ova knjiga mogla uvjeriti jednog psihologa ili jednog filozofa da je potrebno bolje upoznati likovne umjetnosti, ona bi postigla svoj cilj".

Osobno ne znam što je s psiholozima i filozofima. No ono što mislim da znam jest da su, naročito u Francuskoj, povjesničari znanosti slabo poslušali taj savjet. O Francastelu bih želio govoriti upravo kao o povjesničaru znanosti. Posebno me zanima ono što se imenuje znanstvena revolucija, tj. period u kojemu je nastala moderna znanost, recimo XVI stoljeće i početak XVII. Moja je središnja tema u tomu da bi pri proučavanju znanstvene revolucije trebalo više nego dosada koristiti povijest i sociologiju umjetnosti. U sadašnjem trenutku praznine su ogromne. Ako među vama ima ljudi koji se bave poviješću umjetnosti ili sociologijom umjetnosti, interdisciplinarnost je možda za njih nešto sasvim obično. U povijesti znanosti ne mislim da je tako. Francastel je govorio o kulturnoj antropologiji. Ja bih insistirao i na pojmu sociologije znanja. Svaka od ove dvije riječi zahtijevala bi podulji komentar, budući da sociologija ne treba biti samo sociologija zasnovana na anketama i statistikama, sociometrična sociologija, nego sociologija u širokom smislu riječi u kojoj ima mjesta, između ostalog, i za psihologiju. S druge pak strane, i riječ znanje se treba uvelike proširiti. Znanja obuhvaćaju znanosti, ali ne samo znanosti. Ona znače i najraznovrsnije načine prilagođavanja, adaptiranja i izgrađivanja realnog.

Općenito, povjesničari znanosti imaju, čini mi se, u najmanju ruku dvosmislen stav prema umjetnostima. Ili ih jednostavno zanemaruju, uz mogućnost da preko svoje volje priznaju da su umjetnosti dio kulture jedne sredine u određenoj epohi, ili pak prihvaćaju kao pretpostavku da su umjetnosti dale svoj doprinos, ali pokazuju tendenciju da taj doprinos shvate krajnje usko: na način posve tehnički i vrlo skučen. Primjerice: doprinos deskriptivnoj geometriji, anatomiji. Rijetki su povjesničari koji priznaju da je doprinos umjetnosti mogao imati neku bitnu ulogu i koji nastoje to precizno dokazati. Često se manje-više implicitno prihvaća da umjetnosti ne mogu zapravo davati znanju doprinose koji bi imali opće značenje. Rekao bih da skoro svi povjesničari znanosti drže umjetnost sporednom djelatnošću, pa i djelatnošću niže vrste, čak i kad to ne iskazuju uvijek tako grubo.

Ostavimo za trenutak Francastelov slučaj. Čini mi se da bi od vremena Cassirera, potom Panofskog i još nekih ovakav stav trebao biti neodrživ. Morali bismo ovdje napraviti usporedbu s najrazličitijim podvizima čak i ako se ovi ne odnose baš na umjetnost. Mislim na Luciena Febvrea, na neke radove Jean-Pierre Vernanta o Grcima, na radove Graneta i Needhama o Kini, primjerice. Naravno, i srećom, svi povjesničari znanosti ne zanemaruju postojanje umjetničke djelatnosti. Tako je primjerice Giorgio di Santillana napisao studiju "Uloga umjetnosti u preporodu znanosti" u kojoj sasvim ozbiljno uzima doprinos umjetnosti pri objašnjavanju znanstvene revolucije. On nastoji uspostaviti jasnu povezanost između ova dva područja. Značajno je to što ovo djelo upućuje čitatelja s jedne strane na Panofskog, a s druge na Francastela, i što je zapravo svojevrstan odgovor na Francastelov izazov. Između sociologije umjetnosti i povijesti znanosti od tada počinje dijalog. Općenito, neki strani povjesničari znanosti, naročito anglosaksonski, priznaju tu problematiku: uspostavu sveze između umjetnosti i znanosti. Pravi problem jest ponajprije problem metode: kojim se sredstvima služiti da bi ovakvo analiziranje bilo učinkovito? Vratit ću se ona ovo pitanje. No da bih istaknuo hitnost teme o kojoj raspravljam, htio bih se zadržati na slučaju Francuza koji, mislim, odveć zanemaruju povijest umjetnosti. Uzrok tomu jest možda što u nas Francuza mnogi povjesničari znanosti imaju filozofsko obrazovanje. U svakom slučaju, u Francuskoj postoji neka vrsta ozbiljnog teorijskog deficita.

Takvu situaciju valja vjerojatno umnogome pripisati utjecaju Alexandrea Koyrea. Koyre je imao i još ima veliki utjecaj. Ne osporavam vrijednost njegovog djela. U području analize pojmova to je možda najbolje što se može učiniti, i ovo nije izjava iz ljubaznosti. No ipak je istina i da se njegova paradigma može dovesti u pitanje, filozofija koja je u temelju njegovog djela. Nalazim ne samo da se njegova paradigma može osporavati sa stajališta ideologije, nego da jednostavno, sa stajališta povijesti on daje osiromašenu i netočnu sliku znanstvenog pothvata. Čini mi se da bi bilo bolje usvojiti neki drukčiji teorijski stav. Nije u pitanju, ponavljam, sama vrijednost istraživanja kao takvih, u pitanju je sveukupna jedna filozofija koja obuhvaća odnose između teorije i prakse, cijeli niz vrijednosnih sudova o takozvanom intelektualnom i manualnom radu, čitavo tumačenje - metaforičko i povijesno - načina na koji ljudi grade svoj svijet.

Uzet ću jedan primjer koji, naravno, neću imati vremena razraditi s potrebnom točnošću. Još odavno povjesničari prihvaćaju pretpostavku da je za vrijeme renesanse izgrađeno novo shvaćanje prostora. Cassirer o tome govori vrlo rano, posebno godine 1927. Cassirer kaže da je u doba renesanse prostor shvaćen kao substratum - podloga zamijenjen prostorom shvaćenim kao funkcija. Prostor nije više spoj ontoloških različitih mjesta, nego homogeni geometrijski prostor, što Cassirer naziva prostor-sustav. Povjesničari kao Max Jammer preuzeli su ideju da je u renesansi nastala emancipacija pojma prostor u odnosu na Aristotelov nauk. Koyre je posvetio 1957. godine jednu studiju tom pitanju, studiju koja je poslije bila prevedena s engleskog na francuski i objavljena pod naslovom "Od zatvorenog svijeta do beskrajnog svemira". On tu ponovno iznosi teme na koje smo upravo ukazali. Značajno je to što je u ovom djelu, posvećenom izgradnji novog prostora u renesansnom dobu (koje obuhvaća vrijeme od početka XV stoljeća do Newtona i Leibniza, s tim što se jedan dio odnosi neposredno na XV i XVI stoljeće), Koyreu polazi za rukom sljedeće: on niti jednom ne spominje ni Masaccia, ni Brunelleschija, ni Albertija, ni Paola Ucella, niti Piera della Francescu. Umjetnici doduše nisu jedini koje on posve i sustavno zanemaruje. Ista je stvar i sa čitavim nizom praktičara, inženjera itd. Ni Kristofor Kolumbo, navedimo samo jedna primjer, nije imao čast da se o njemu objavi službeno priopćenje. Sa stajališta kulturne antropologije o kojoj je govorio Francastel, sa stajališta onog što ja nazivam sociologija znanja, to je nešto prilično čudno.

Nije manje čudno, po mom mišljenju, niti to što se ljudi koji se drže marksistima dive Koyreu i prihvaćaju njegovu paradigmu. Oni izgleda smatraju prilično normalnim što se povijest znanosti - pa htjeli ili ne htjeli, i znanja - piše u tom stilu. Zapravo, daleko od toga da su realistički, Koyreovi radovi zastupaju jedno veoma usko stajalište, svojevrsni aristokratski hiperintelektualizam. Način čitanja Francastela, koji predlažem, bit će u stanovitoj mjeri pristran, no mislim da je opravdan. U Francastelu vidim sredstvo za borbu protiv idealističkog shvaćanja znanosti i povijesti znanosti, shvaćanja koje bih ukratko želio predstaviti.

Jednostavno ću ukazati na stanovita idealistička obilježja Koyreove misli. Njegovo je shvaćanje strogo idealističko unatoč stanovitim mjerama opreza. Koyre je doista bio uglađen čovjek i uvijek je nalazio formule kojima zaobljuje oštrice. No ovdje govorim o realnom okviru njegove misli, o idealizmu koji on manifestira u raznim oblicima. Znanost je za njega samo traganje za istinom. Taj je pothvat skoro religiozan. Uostalom, da bi se to bolje osjetilo on to kaže na latinskom: itinerarum mentis in veritatem. Koyre sustavno razdvaja praktičku misao od teorijske, a doista je i opravdano ne identificirati naprosto te dvije misli. No on ide dotle da između njih stvara ponor koji se više ne može zasuti. Ponavljajući da ima bitnih razlika između znanosti i tehnike, on na kraju čini neshvatljivim uske sveze koje su često sjedinjavale ove dvije djelatnosti. Unatoč nekim mjerama opreza glede izražavanja, Koyre odbacuje općenito gledano sva sociološka ili psihosociološka tumačenja znanosti. Na posljetku, dobiva se dojam da je znanost malone iznad društva. Koyre neprestance reafirmira autonomiju i jednako autologiju znanstvenog razvoja. Sve se to zasniva na nespretnim vrijednosnim sudovima čija očitost ni izdaleka ne stoji na čvrstim temeljima. On pokadšto čini lapsuse koji razotkrivaju njegovu pravu misao: "Povijest znanosti otkriva ljudski duh u onomu što je najuzvišenije. Jer ono što je najuzvišenije, jest znanost. Umjetnici se ne spominju, njihovi doprinosi u svezi s prostorom ne uzimaju se u obzir. Nedvojbeno, umjetnicima manjka uzvišenost".



Budući da je Koyre nepokolebljivo podvlačio autonomiju znanstvene misli, čovjek bi očekivao da znanstvena misao polazi od premisa koje su uvijek znanstvene. Trebalo bi da se znanstvena misao dane epohe objašnjava prethodnim stanjem znanosti, s tim što bismo ovu shvatili u najužem smislu riječi. Zapravo, to uopće nije tako. Kad su u pitanju inženjeri, zanatlije, umjetnici, moreplovci, Koyre kaže: postoji bitna razlika između znanstvene misli i svega drugog. No kad je posrijedi filozofija, stvar stoji posve drukčije. Doznajemo čak i to da su revolucije znanstvene misli (koje sam Koyre drži autonomnom) uvjetovane revolucijama filozofske misli. To ne vrijedi samo za znanstvenu revoluciju XVI-XVII stoljeća, nego za sve velike znanstvene revolucije. Evo što piše Koyre: "Velike znanstvene revolucije bile su svagda uvjetovane potresima ili promjenama u filozofijskim shvaćanjima". Vjerojatno stoga što znanost, sve u svemu, nije ono što je najuzvišenije.. Ima i drugih djelatnosti koje su još uzvišenije (ili bar isto toliko uzvišene) kao što su metafizika-teologija. Znanost ne može biti uvjetovana odozdo. Jer ono što je niže ne stvara, kao što znamo, ono što je više. No znanost može biti uvjetovana odozgo. Jer bitno je ostati u svijetu plemenitih djelatnosti, među ljudima koji se bave idejama. Na toj razini, znanost pristaje da joj poticaj daje filozofija, makar je to koštalo autonomije. Čini mi se da je oslanjanjem na Francastelove analize, a i na neke njegove općenitije teorijske iskaze, moguće dovesti u pitanje takav način viđenja.

Ponajprije, povjesničar znanosti koji bi pročitao Francastelove spise, mogao bi iz njih naučiti ponovno i drukčije određivati umjetničku djelatnost. Ako nekima među vama to izgleda sasvim jednostavno, to nije jednostavno za sve. Znamo koliki je značaj Francastel pridavao toj temi: figurativno djelo nema za cilj reproducirati, nego odrediti, sagraditi. Važno je to da se iz ovakve definicije vidi da je umjetnosti i znanosti zajedničko nešto što je značajno. Umjetnost i znanost grade realitet. Jezik koji rabi Francastel navodi nas čak i na analogije koje su veoma dalekosežne. Tako, primjerice, on dopušta da i u umjetnosti hipoteze mogu imati stanovitu funkciju: "Slikarstvo nije postupak optičkog registriranja osjećaja. Ono ne obavlja popis stvarnog svijeta koji nas okružuje. Ono nam nameće hipotezu koja se očituje u kombiniranju figura i mjesta". Nemam vremena ovdje se zadržavati, ali jasno je da nam pojam hipoteze omogućuje da umjetnost i znanost shvatimo kao dva oblika istraživanja. Unatoč razlika koje među njima postoje (i koje nitko ne negira), umjetnost i znanost imaju, u stanovitom smislu, zajedničku ulogu. Za jednu sociologiju znanja koja želi razne oblike znanja postaviti jedne prema drugima, koja ih želi međusobno uklopiti, to je veoma važna stvar.

Na drugom mjestu Francastel piše: "Duh je jedan i prema tomu, ukoliko uspijemo produbiti jedan od načina na koji on djeluje i koji mu je svojstven, dosežemo do glavnih mehanizama misli". Ova je teorijska izjava jako značajna. Iz nje proizlazi da na određenoj razini djeluju isti mehanizmi u misli koju nazivljemo umjetničkom i u misli koju nazivljemo znanstvenom. Francastel, za razliku od Koyrea, izbjegava dakle svako definitivno pregrađivanje. On nas ne ustaljuje definitivno u jednom svijetu u kojemu su razni oblici misli bitno različiti. Mogli bismo dokazati u ovom istom duhu da Francastel izbjegava da na par umjetnost/znanost prilijepi par mašta/intelekt ili slika/pojam. Kod Koyrea je odveć vidljivo kako je suprotstavljeno ono što je gore i ono što je dolje. Gore je znanost, tj. intelekt i pojmovi; ispod nje su umjetnost, tj. mašta, obične slike. Nalazimo se usred platonizma: gore, stvarna znanja, dolje - niži oblici, mišljenja, slika, sve što nas ostavlja veoma daleko od stvarnih "realnosti". Slične zamjedbe su moguće i kad je posrijedi teorija i praksa. Koyreov postupak neprekidno teži ukinuću svake povezanosti između prakse i teorije, dočim kod Francastela nalazimo sve što je potrebno da bi se shvatilo kako jedna teorija, transponirana u drugi način izražavanja može biti ponavljanje neke praktične novosti. Značajno je da Francastel, u nekim tekstovima, rabi riječ "slika" i riječ "misao" jednu umjesto druge. Primjerice, na jednom mjestu u knjizi "Figura i mjesto" govori o otkriću od bitnog značaja koje se sastoji od razumijevanja prirode slike, tj. figurativne misli na nov način. Na slici djeluje figurativna misao. Nema neke oštre ograde između slike i misli.
Za sociologiju je znanja postojanje "figurativne misli" očito veoma značajno. Ne zato što se umjetnost i znanost po svojoj prilici stapaju u nekom bezobličnom znanju sastavljenom od raznih elemenata, niti zato što možda postoji apsolutna identičnost između figurativne misli i drugih oblika misli, nego zato što između umjetnosti i znanosti dolazi do mogućih interakcija, do moguće suradnje. Postoji u umjetnosti, u specifičnim oblicima, forme koje sačinjavaju stil i hipoteze koje su primjerene za prijelaz u znanosti, koje je mogu čak i potaknuti. Ne tvrdim dogmatski da su umjetnosti uvijek i svuda imale presudan utjecaj na znanstvenu misao. No mislim da ipak to pitanje treba postaviti. Koyreov izolacionizam treba odbaciti sa stajališta metode. Znanstvena misao nije odsječena od drugih oblika misli koje se pronalaze i šire u tzv. praktičnim djelatnostima. Ne treba prepuštati misao teoretičarima kao da je ona njima isključivo namijenjena. Bilo bi nedvojbeno štetno držati stanovitu podjelu rada definitivnim ključem koje apstraktno razdvajaju vidove realnosti. Povjesničar treba pozorno razmatrati stvari prije no što se očituje.

Može se dogoditi da u ovom izlaganju otiđem pokadšto malo dalje nego što je Francastel to želio. Nisam siguran u to, jer u njegovim analizama možemo sresti pojmove i shvaćanja koji su veoma sugestivni, primjerice pojam paralelizam. On kaže da postoji paralelizam između raznih tipova intelektualne djelatnosti, stavljajući naglasak, između ostalog na sveze između slikarstva, glazbe, matematike, poezije. Naravski, potrebno je dokazati potom kako se ovi paralelizmi očituju u povijesti. No prije svega treba predvidjeti da su mogući. Francastel pretpostavlja također da umjetničko djelo može poslužiti kao posrednik takozvanoj apstraktnoj misli. Prema Francastelu, umjetnosti oblikuju maštu jedne zajednice. Umjetnosti su kadre da na ovaj ili onaj način prevedu apstraktna teoretiziranja. Vrijedi istaknuti ovu ideju da apstraktno može biti pretočeno u konkretno, u slike. naravno, treba usporediti ove ideje s idejama koje se odnose na sredstva svojstvena figurativnoj misli - pa prema tome na njihov eventualan utjecaj u području znanja. Tek treba izgraditi jednu čitavu dijalektiku. Primjerice, Francastel piše: "Umjetnosti i matematika su paralelni jezici, veoma primjereni tereni susreta među ljudima, konstrukcije koje otkrivaju intelektualne mehanizme i skrivena teorijska znanja". U ovoj se rečenici javljaju razni pojmovi koji zahtijevaju podrobnije objašnjenje, obradu, ali koji pokazuju kakav treba biti okvir jedne pojave sociologije znanja, jedne opće i dijalektičke povijesti raznih oblika "misli".

Kadšto Francastel ide još dalje. Primjerice, izjavljuje: "Umjetnost je, a ovdje je posrijedi slikarstvo, kadra otkriti, u stanovitim trenucima, bez posrednika, intelektualne temelje jednog shvaćanja i jednog predstavljanja svijeta koji odgovaraju pomalo hipotezama koje dovode u pitanje mjesto čovjeka u prirodi". Dopuštam sebi podvući: umjetnost može otkriti bez posrednika, intelektualne temelje jedne vizije svijeta. Polazi li se od tekstova kao što su ovi, posve je opravdano tvrditi da je Francastel mnogo doprinio stvaranju paradigme koja nam je toliko potrebna da bismo na posljetku izgradili jednu povijest znanosti koja bi bila manje narcisoidna, manje gorda, manje zatvorena u sebe samu.
Sve ovo može izgledati pomalo teorijski, ali dovodi, zapravo, do veoma preciznih povijesnih tumačenja. Zbog nedostatka vremena mogu samo ukratko ukazati na neke stvari. U svakom slučaju, bilo bi nemoguće ući u sve veoma kompleksne pojedinosti čije bi uzimanje u obzir zahtijevala prava povijesna studija. Primjerice, neki povjesničari su tvrdili da je u povijesti znanosti XV stoljeće neka vrsta prekida, period stagnacije. I zapravo, ako je povijest znanosti samo povijest pojmova, u najtehničkijem smislu te riječi, takav se prekid prilično lako može ustanoviti. No od trenutka kad znanosti postavimo u opći pregled "znanja", sve se može promijeniti. Kvatročento nije samo pustinja sa stajališta znanosti. To je period u kojemu se kuju najvažniji instrumenti, u svakom smislu ove riječi, sve ovo što je rečeno, od najvećeg je značaja. Jer nije sve u pojmovima, ne postoje samo pojmovi. Postoje i strujanja manje-više skrivena, manje-više direktno "znanstvena", koja pripremaju nastanak pojmova, njihovu jasnu formulaciju. Htio bih sasvim ukratko ukazati na ono što je Koyre rekao o Nikoli Kuzanskom. U nakani da prouči prostor u XV i XVI stoljeću, Koyre počinje time što na petnaestak stranica govori o Nikoli Kuzanskom. To znači da je prostor proučavan na temelju ideja jednog kardinala, teologa i metafizičara. Ne govori o umjetnicima, o arhitektima, o istraživačima, ne govori o onima koji grade ili otkrivaju praktične prostore, nego o teoretičarima, o uzvišenim misliocima. To je čitav jedan program - program posve idealistički. Uostalom, znano je da je Koyre volio ponavljati: "Siracusom se ne može objasniti pojava Arhimeda, kao što se ni Padovom ni Firenzom ne može objasniti pojava Galileija".



Mi ćemo ovdje koristiti onu drugu paradigmu, ne Koyreovu, nego onu drugu, tj. paradigmu kulturne antropologije, sociologije znanja. Umjesto da na Nikolu Kuzanskog gledamo kao na nekakvog osamljenog genija koji spontano rađa nove ideje, mi ćemo njegovu misao dovesti u svezu s raznim izvanjskim strujama. Postojanje ovih sveza podvlačili su čak i intelektualni biografi Nikole Kuzanskog, čija shvaćanja ni izdaleka nisu tako uska kao Koyreova. Nikola Kuzanski otišao je u Padovu, upoznao je Toscanellija, firentinskog matematičara, onoga koji je drugovao s Brunelleschijem i Albertijem. Umjesto jednog Nikole Kuzanskog čije bi ideje nastajale daleko od društva, mogli bismo rekonstruirati sasvim drukčiju priču, složeniju i bogatiju podacima, dovodeći u svezu sam sadržaj Kuzanove misli s općom "misli" njegova vremena.

Nikola Kuzanski je jedan od ljudi XV stoljeća koji je na svoj način izrazio, i dajući im svoj pečat, neke tematske ideje koje dobrim dijelom duguje društvenom i kulturnom kontekstu. To se povijesno može potvrditi raznim pojedinostima. Uostalom, lako je osloniti se na izričite izjave brojnih povjesničara koji su stručnjaci za ovo doba. I ta svjedočanstva utoliko su značajnija što ti povjesničari nisu učenici Francastela, nisu sociolozi znanja. ostaje još puno toga uraditi da bi se otkrili i točno dokazali svi paralelizmi, svi međusobni utjecaji. No ta problematika zadire u samu bit stvari. Zacijelo, Firenca nije izlučila Galileija. Nije Firenca na jednom kraju, a na drugom Galileijeve teorije koje bi iz nje izvirale pomoću nekakvih mehanizama, nego Firentinci, stanovita sredina, čitava jedna društvena i kulturna djelatnost, sve to može objasniti istodobno i Toscanellija, i Nikolu Kuzanskog, i Brunelleschija, i Albertija, i Galileija. Korak po korak moglo bi se možda dokazati da bi jedna malo inteligentnija povijest "znanja", shvaćena kao osvajanje stvarnosti, dala Firenci značajno mjesto u nastanku Galileijeve znanosti.

Koyre neprekidno podvlači utjecaj filozofskih ideja. Polazeći od ovog što smo maločas izložili, već možemo pokušati napraviti razliku. Trebalo bi se sporazumjeti o tomu što je filozofija. Koyre je shvaća svagda na razini ideja.

Sam Francastel priznaje da se može dogoditi da neki stvaran pronalazak bude praktično, ako tako mogu reći, djelo umjetnika. Postoje razna fraze koje kažu, primjerice, da su umjetnici učinili odlučan korak prije teorijske misli (povodom jedinstva prostora). Kad već prihvaćamo da je mogla postojati sveza između figurativne i takozvane intelektualne misli, opravdano je prihvatiti kao pretpostavku da je u stanovitim slučajevima i figurativna misao mogla preteći i potaknuti takozvano apstraktno teoretiziranje.

Za nekoga tko nije tvrdokorni idealist, u tomu ostalom nema ničeg neobičnog, ničega naročito začuđujućeg. Da bi dokazao doprinos umjetnika, Francastel navodi razne argumente. Novi prostor, kaže on, nije samo geometrijski, nego i mentalni. Za povijest znanosti ovakva su tvrđenja od bitnog značaja. Ona znače da novi prostor nije proizvod geometrije kao čisto intelektualne discipline. Da bi bila odbačena teza koju upravo razvijam, jedan argument bi se sastojao zapravo u tvrdnji da su slikari i arhitekti, primjerice, samo preuzeli ideje potekle iz znanosti, potekle iz matematike. Dakle, Francastel objašnjava da u pukom geometrijskom smislu perspektiva nije bila dostatna da bi se stvorio novi prostor, svojstven renesansi. Drugim riječima, postoji jedna dijalektika, svakako vrlo složena, u kojoj matematičari u širem smislu ove riječi igraju stanovitu ulogu. No umjetnici su otišli dalje. Moglo bi se čak reći da su oni eksperimentirali, proizveli i nametnuli jednu novu analogiju. bar na razini praktičnog, kao obzorje stvarnih aktivnosti. Povijesno i teorijski, ova veoma vjerojatna pretpostavka od velikog je značaja. Euklid, prema Francastelovim riječima, nije uzrok novog načina viđenja. Revolucija, ako je uopće to bila revolucija, odigrala se u kapitalističkom društvu na pomolu, prije svega među pomorcima, među inženjerima, među umjetnicima, a tek potom među teolozima i filozofima. Umjetnici su oblikovali na svojoj razini jednu novu duhovnu sliku. Promijenili su, kako kaže Francastel, psihičku razdaljinu. "Novo je plastično tumačenje oblika". Jedan od putova bi zapravo bio u proučavanju ovakvog tumačenja: točno precizirati, polazeći od stanovitog broja ranijih podataka kakav je bio doprinos umjetnika. Sve to, ne gubeći iz vida "znanstvenu" misao i pokazujući kako je umjetnost mogla doprinijeti njezinom napretku.

Sada ću se zadržati na teškoćama. Jer njih doista ima. "Slike'', kaže Francastel, ''dočaravaju, baš kao i matematička teoretiziranja ili izlaganja, strukture misli". Ova je teza dalekosežna: slika baš kao i matematička teoretiziranja…Ona stavlja nekako na istu razinu slike i jezik pojmova, slike i jezik matematike. Tu tezu zapravo i odbacuju idealistički povjesničari: na tomu se teorijski temelji njihovo odbijanje da povijest umjetnosti i povijest znanosti uklope u jednu cjelinu. Oni drže da, u strogom smislu, nema ničega zajedničkog između slika i ideja. Rješenje ovog pitanja odlučujući je preduvjet za povjesničara. Pretpostavimo da on prihvati Francastelovu tezu: u tomu slučaju on treba objasniti konkretno i uz dokaze kako iz rada umjetnosti nastaju sheme koje, iako u strogom smislu još nisu konceptualne sheme, ipak su pune značenja, a i dostatno snažno i određene da bi mogle biti poduzete na drugim razinama. To zahtijeva tananu analizu sličnosti i razlika, neprekidnosti i prekida. Koliko vjerujem da je uklapanje "znanstvene misli" u principu moguće, toliko sam uvjeren u teškoće na koje nailazi realizacija tog podviga u praksi (u svakom slučaju u sadašnjoj situaciji). I to je naravno i prigovor koji uvijek stavljaju idealistički povjesničari znanosti. Oni smatraju da se u analizu umjetničkih djela unose elementi koji su već posuđeni od filozofa, znanstvenika itd. Oni kažu: da, doista, ova djela izražavaju nešto novo. Ali kad vi o tomu govorite, sama činjenica da vi o tomu govorite prisiljava vas da pribjegnete idejama, a komentar koji dajete ne dokazuje da je doista bilo iznalazaka koji su stvorili umjetnici, a koji se mogu usporediti s iznašašćima u znanosti. Vi jednostavno ponavljate na svoj način, pribjegavajući krišom tekovinama povijesti znanosti, ono što vi želite da umjetnička djela izražavaju po vašem mišljenju. I u tomu je stvarna teškoća, naročito kad u značaj i plodonosnost takvih analiza treba uvjeriti one koji su slijepi, moglo bi se reći doista slijepi.

Jer točno je da čovjek vidi samo ono što je kadar vidjeti. S jedne strane, treba da ima želju za gledanjem, a s druge za raspolaganjem sredstvima (ili pribavljanja sredstava) koja mu omogućuju prilazak jeziku slike, građevine, kiparskog djela. To postavlja teške probleme u svezi razumijevanja i prevođenja. Jasno je da uvijek možemo lako iznevjeriti likovni jezik time što bismo ga odveć grubo formulirali jezikom pojmova ideja. No ipak treba pokušati. Ne donesemo li takvu odluku, samo se po sebi razumije da će bilans odmah biti negativan. Dakle, mnogi povjesničari znanosti ne gledaju. Ne znaju pročitati slike, čak i na elementarnim razinama, ne dosežući razinu Francastelovih suptilnih analiza. Što se mene osobno tiče, čini mi se da sam, proučavajući stanoviti broj slika ili gravira, nazreo neobično zanimljive elemente za povijest znanosti (bilo da je posrijedi geometrizacija prostora, nova ontologija povezivanja, mjerenje i instrumenti mjerenja itd.). Sve bi to zahtijevalo podrobne analize. Zadovoljavam se indikacijama, naravno, veoma neodređenim, čak odveć neodređenim. Pri svakoj hipotezi ostaje mnoštvo problema u svezi metode koju treba riješiti. Neobično je važno da se oni riješe. Inače, ostat ćemo u nekakvoj paradoksalnoj situaciji u kojoj se sada nalazimo. Jer razni povjesničari bi, unatoč svemu, bili spremni prihvatiti pretpostavku da su umjetnici u znanstvenoj revoluciji mogli igrati nekakvu ulogu. No to je veoma neodređeno. Takva je ideja s povijesnog stajališta uvjerljiva samo ako stanovite metode koje su njom potaknute uđu u uporabu. Zadaća kojoj se teži jest izgrađivanje analitičkih sredstava, određenih ideja koje nam omogućuju da praktično dokažemo da je taj i taj slikar doista nešto doprinio znanstvenoj misli. Priznajem da je posao koji valja obaviti veoma veliki.

Francastel nije posve izložio svoja shvaćanja, nije htio potpuno i sustavno izgraditi jednu teoriju znanja. Ostavio je brojna, prilično razrađena upute, no nije se uvijek trsio uklopiti u njih svoje ideje eda bi stvorio neku vrstu homogene, dosljedne potke. Dao je izvanredne analize, ali se nije prisiljavao precizno definirati pojmove što ih je rabio. To mu nije bila najvažnija briga. No on je sasvim dobro uvidio glavne probleme i glavne teškoće. Znao je da valja skupiti još mnoštvo informacija, istančati mnoga tumačenja. Znao je također da će psihologija i sociologija napredovati itd. Iako je prihvatio pretpostavku da postoje opći mehanizmi misli, nije mislio da je te mehanizme lako analizirati.



Upozoravao je na iskušenje da se jednostrano usporede intelektualne djelatnosti, kao što su figurativna umjetnost i rad na znanosti. Mnogo se čuvao (što je znak lucidnosti) svega što je sličilo na nekakvu umjetnu suglasnost, utemeljenu na površinskim svezama i analogijama. Podvlačio je specifičnost raznih aktivnosti. Događalo mu se čak i to da tvrdi da je figuracija autonomna. Trebalo bi puno vremena da to ovdje podrobno dokazujem, no držim da Francastel uopće nije htio reći da je umjetnost posve autonomna aktivnost. Tim u svezi, čini mi se jasno što je on veoma daleko od Koyrea. Suviše je osjećao kontekst da bi temeljito izolirao razne ljudske aktivnosti. Njegov je stav dijalektički. S jedne strane ostavlja umjetnosti mogućnost da daje soje doprinose. Umjetnost dakle mora imati u sebi nešto specifično. Umjetnosti imaju vlastita sredstva, svoju vlastitu sferu, i stoga umjetnici i mogu davati originalne doprinose. No istodobno Francastel dopušta da se figurativna misao može odražavati u znanstvenoj misli. Postoji jedna razina na kojoj se može zasnovati stanovit kontinuitet. Takve se ideje mogu izvući iz Francastelovih tekstova. No ponavljam, sam je uvidio da uporaba tih dijalektičkih ideja nije laka za povjesničara. Posrijedi je područje u kojemu je hitno unaprijediti istraživanja, koristeći Francastelove radove.

Mogli bismo ukazati i na neke druge teškoće koje su u međusobnoj svezi. Primjerice, oko ideje paralelizma. Ta metafora koju rabi Francastel nije bez nezgoda. Ona je nedvojbeno samo približno odgovarajuća. Ona nas, naime, navodi na pomisao da se spoznajne aktivnosti raznih tipova razvijaju ne obavljajući utjecaj jedna na drugu. Dakle, dostatno je zapravo pažljivo pročitati Francastela pa vidjeti da je to kompliciranije. Nisu posrijedi samo analogije, mogućnosti prevođenja, nego i poticanje jedne aktivnosti drugom, izmicanje naprijed i zaostajanje. Sve bi to, ponavljam, zahtijevalo brižljivu obradu.

Postoji i problem uloge pojedinaca. Ponekad Francastel kaže: novi prostor stvorilo je nekoliko ljudi, u kvatročentu primjerice. No on govori i o skrivenim teorijskim spoznajama zajedničkim svim pojedincima jednog vremena. I sam je osjetio da tu treba istančati neka tumačenja. Kao sociolog sklon je korijene spoznaje nalaziti u društvu uopće. Istodobno, budući da ima i novina, određena proučavanja koja je sam obavljao navode ga i da te novine pripiše nekim pojedincima. Taj problem uklapanja nije, mislim, nerješiv. Mogu postojati opće sheme koje postaju sve specifičnije itd. Sociologija znanja ni izdaleka nije pronašla posve zadovoljavajuće rješenje. No studije o jednovremenim otkrićima u sociologiji znanja zanimljive su u ovom smislu. One teže dokazivanju da nove ideje ne nastaju bilo gdje i bilo kada, da između sredine i pronalaska postoje tijesne sveze. S motrišta sociologije, ideju latentnih teorijskih spoznaja svakako valja produbiti. Ona je neposredno vezana za probleme koje smo ukratko izložili: odnosi između prakse i teorije, odnosi između raznih formi misli, razine obrade iste novine.

Želim dakle da jedna nova istraživačka paradigma omogući proučavanje povijesti znanosti koje bi bilo šire i realističnije. Odveć veliki broj povjesničara znanosti, u Francuskoj, očituju sustavnu (i držim nedopustivu) uskost duha. Pod izgovorom poštivanja specifičnosti znanosti, oni razdvajaju znanstveno pronalazaštvo od svega što je izvanjsko (osim filozofije…). Francastel je jedan od onih koji dokazuju (ili nam omogućuju nazrijeti) što bi bilo to opće proučavanje konstituiranja spoznaje. Što se tiče tih spoznaja, treba respektirati njihove navlastitosti, njihove različitosti. U strogom smislu riječi, točno je da djelo jednog slikara nema sasvim isto značenje kao i neka znanstvene teorija. No sa stajališta kulturne antropologije, nemoguće je ostati na tome. Treba pokušati razlikovati razne sveze koje objedinjuju razne forme misli u opću dinamiku. To zahtijeva razlikovanje raznih razina iskazivanja i obrađivanja, razne dijalektike. To zahtijeva, također, da se takozvane intelektualne discipline ne deložiraju gordo i apstraktno iz kulturne sredine u kojoj se razvijaju…Stanovito preziranje umjetnosti i zanata doista je odveć dugo trajalo.

Da bi se omogućio napredak kulturne antropologije (i sociologije spoznaje) potrebna je stvarna interdisciplinarnost, a ne samo pozivanje na neku mitsku inter-disciplinarnost. Sam Francastel je pokazao put kojim valja ići, pribjegavajući primjerice podrobno radovima psihologa. Naravno, takvo pribjegavanje daje povoda za diskusije. Interdisciplinarnost sama po sebi ne pruža automatska i savršena rješenja. U širokoj paradigmi kakvu priželjkujem, moguće su razne teoretizacije. U svakom slučaju, povjesničari i sociolozi umjetnosti imaju i neke obveze. Oni mogu pomoći povjesničarima znanosti da prošire svoje poglede. Stvarni napredak bit će ostvaren samo ako se promjene neki stavovi. U tom smislu možemo puno očekivati od povećanja razmjene između povjesničara umjetnosti i povjesničara znanosti.

Isto onako kao u doba renesanse, izgrađen je novi prostor, pa je hitno izgraditi danas i novi socio-kulturni prostor u epistemološkom smislu. To jest prostor koji bi omogućio obuhvaćanje odnosa između umjetnosti i znanosti, odnosa koji su u današnjem vremenu odveć zapušteni. U XV i XVI stoljeću Aristotelov je prostor zamijenjen jednim drugim prostorom. Taj postupak valja ponoviti u novom kontekstu. Mi smo u stadiju u kojemu valja da, oslanjajući se na Francastela i neke druge, eliminiramo prostor koji je otkrio svoje slabosti, pa da onda stvorimo neki drugi koji bi dopustio bolje viđenje toga kako ljudi doista grade i oblikuju svoj svijet.

Pierre Thuillier, Sociologie de l'art et histoire des sciences (1976)

Preveo s francuskog Mario Kopić

Post je objavljen 30.11.2009. u 04:54 sati.