NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Claude Lévi-Strauss, 28. rujna 1908. – 1. studeni 2009.

Apollinaireova pjesma Mrazovci, Les Colchiques, odveć je znana da bih je navodio. Uostalom, ovdje je ne želim razmatrati u cjelini, jer ju je Jean-Claude Coquet vrlo oštroumno analizirao, a ja ću se baviti samo jednim detaljem koji je za komentatore ostao zagonetan. Zašto pjesnik u desetom i jedanaestom stihu kao epitet uz mrazovce stavlja izraz meres filles de leurs filles, ''majke kćeri svojih kćeri''.

Jean-Claude Coquet u svojoj se studiji zadovoljava tvrdnjom da je ''ovaj okret u francuskom dobro znan'', a da bi to potkrijepio navodi La Fontainea koji je na jednom mjestu upotrijebio izraz ''sin svojih djela'', metaforu u moralističkom duhu koja ne može biti primarni oblik ove figure mišljenja i za koju se ne vidi zašto, a još manje kako, bismo je proširili na nesvjesna bića.

Točno je da su Coquetovi predšasnici sa svoje strane predlagali vrlo ganutljiva tumačenja: ''Majke, obiteljske žene, toliko napadno našminkane da bi se moglo pomisliti da su kćeri svojih kćeri'', kaže R. Faurisson (no cvijet mrazovca ima vrlo neupadljivu i nježnu boju); M.-J. Durry pojavu cvjetova povezuje s dolaskom djece koja su, i prema njoj, ''cvijeće čovječanstva''…Nešto bliže rješenju, R. Lefevre naslućuje ''moguću aluziju na neke botaničke osobine mrazovca'', ali se odmah udaljava dodavši da ''djela suvremene botanike ne omogućuju to rasvijetliti''. Sumnjamo da je on u njih zavirio, a napose da je konzultirao starija djela koja često više od modernih obraćaju pozornost na osjetilne aspekte stvari. Jer mrazovac, ''težak i zbrkan rod s botaničkog očišta'' (L. H. Bailey: Standard Cyclopedia of Horticulture, New York 1943), ima najmanje tri osobine – od kojih su mu neke, uostalom, zajedničke s drugim biljkama – koje, svaka na svoj način, rasvjetljuju ne samo smisao Apollinaireova izraza, nego i duboke razloge koji su mogli navesti pjesnika da ga uvede u određeni kontekst.

Mrazovac ili noćurak, kako se još zove ''zato što cvjeta u vrijeme kada se počinje sjedati do kasno u noć'' (Grand Dictionnaire universel du XIXe sičcle Pierrea Laroussea) ima izdužene cvjetove koji ujesen brzo izbijaju iz zemlje i otvaraju se; tučak mu se nalazi na lukovici, deset do dvadeset centimetara pod zemljom. Da bi obavila oplodnju, pelud putuje kroz čašicu koja se s donje strane produžuje u šuplju cijev formirajući stabljiku, pet do šest puta dužu od lista, dakle treba prijeći rastojanje od više desetaka centimetara.

Uz ovu osobinu, postoji još jedna: ''Tučak ostaje pod zemljom, na lukovici, sve do proljeća. U to doba izbija na površinu, razvija se i raste nad zemljom da bi u lipnju sazrio mahunasti plod s tri odsjeka'' (E. Perrot, Les Plantes médicinales, Paris 1947).

Naposljetku, postoji treći aspekt – lukovica je tu u ženskom rodu kao kod starih botaničara – na kojem inzistira Rječnik prirodnih znanosti, autori kojega su profesori ''Kraljevskog vrta'' i glavnih pariških škola: ''Ovi se cvjetovi javljaju u rujnu i listopadu, a tek sljedećeg proljeća razvijaju se listovi…Svake godine lukovica proizvodi cvjetove i plodove, čime se iscrpljuje, i nakon toga se raspada, a zamjenjuje je druga koja se razvila sa strane: zahvaljujući tome što se jednom godišnje lukovica obnovi, uvijek s iste strane, biljka se svake godine pomakne za širinu svoje lukovice''.

Prema tome, premda je cvijet mrazovca strogo govoreći hermafrodit, ovaj hermafrodizam ima posve poseban značaj jer maksimalna udaljenost razdvaja muški od ženskog organa: muški je u cvijetu i vazda je na vrhu; ženski se nalazi nekoliko centimetara ispod zemlje, pomiješan s masom lukovice stvoriteljke, koja je istodobno izvorište sadašnje biljke što će tek doći u vremenu. Vremenska povezanost ide zajedno s prostornom razdvojenošću. Ovaj razvučeni hermafroditizam gotovo navodi na pomisao o dva odvojena spola koja se na razdaljini spajaju, poput Adama prije Eve koji je po nekim talmudistima bio hermafrodit, jer je imao dva tijela, muško i žensko, slijepljena tako da je organ jednog morao prijeći popriličan put kako bi mogao dosegnuti i oploditi organ drugog…

Vidjeli smo da se kod mrazovca cvjetovi javljaju nekoliko mjeseci prije listova i sjemena: cvijet nastaje ujesen, lišće i sjeme u proljeće sljedeće godine. Čini se također da u razmnožavanju ove biljke sjeme samo ponekad ima nekakvu ulogu, jer razmnožavanje se normalno osigurava udvostručavanjem lukovice. Drugim riječima, mrazovac pripada velikoj obitelji klonova, a znamo koliko u takvom slučaju može biti teško, ako ne i nemoguće, razlikovati među više subjekata koje su majke, a koje kćeri. Neke žitarice formiraju klonove koji se prostiru na više stotina metara, stare preko tisuću godina. U SAD je otkriven klon od blizu 50.000 jasika koje zauzimaju preko 80 hektara: jedan drugi klon od drveća iste vrste, mogao bi imati 8.000 godina. U takvim slučajevima, apsolutno ili relativno razlikovanje bliskih generacija gubi svaki smisao.

Kod biljke Colchium autumnale zbrka se, prema tome, javlja zbog nekoliko vrsta pomaka: uspravni pomak karakterizira način oplodnje, a vodoravni način razmnožavanja. Ovim pomacima u prostoru valja dodati treći, u vremenu, jer se cvijet iste biljke javlja osam do devet mjeseci prije listova.

Ova posljednja osobina bila bi sama po sebi dostatna da rasvijetli epitet ''majke kćeri svojih kćeri''. Stari botaničari su, naime, nazivali Filius ante patrem ne samo mrazovca, nego i podbjel (Tussilage), lopuh (Pétasite) (L'Encyclopédie de Diderot et d'Alembert, članak '''sin prije oca'') i vrbovicu (Épilobe), bilo zato što se cvjetovi ili cvjetne peteljke javljaju prije listova, bilo zato što je plod već posve vidljiv prije nego što se cvijet otvori. Appolinaire je bio dostatno obrazovan da je mogao sresti ove stare izraze i odlučiti se ponovno ih upotrijebiti. A kao što će se kasnije pokazati, imao je pravo što ih je stavio u ženski rod.

Vjerojatno je znao i za njihovo daleko mistično podrijetlo koje im daje još više soka i čini ih posebice pogodnim za poetsku funkciju. Među najstarijim tekstovima u kojima se javljaju, možemo navesti jedan pseudo-augustinski iz V ili VI stoljeća i drugi, možda tek iz VIII stoljeća, koji se odnose na Djevicu Mariju: ''Stvoritelj je rodio stvoritelja, sluškinja je rodila gospodara, kćerka je rodila oca: kćer po svojoj božanskoj naravi, majka po svojoj ljudskoj naravi''. Otuda nešto kasnije obrazac u drugom tekstu o Mariji: ''Bogu kćerka, Bogu majka''. Isti izraz ponovno nalazimo kod Chrétiena de Troyesa: ''Možete li reći da je presvijetli otac onaj što svoju kćerku učini svojom majkom!'' (Perceval le Gallois, Pariz 1947) i kod Dantea.

U jednom drukčijem kontekstu, ali još uvijek teološkom, ova se figura uostalom veoma davno javlja. U Vedama, primjećuje Dumezil, Hindusi su razmišljali o svojstvu vatre…da se obnavlja i sama iz sebe neprekidno nastaje''. Zvali su je još Tanunapat, ''potomak sebe same'' (Fętes romaines d'été et d'automne, Pariz 1975). U istom duhu Mabinogi u Kulhwchu i Olwenu spominje Nertha, sina Kadarnova, i Llawea, sina Erwova, a to znači Snagu, kćerku Snažnoga i Zemlju, kćerku Brazde, dok bi se, primjećuje Loth, moglo očekivati obrnuto (J. Loth, Les Mabinogion, Pariz 1913).

Već sam navodio Chretiena de Troyesa, a čini se zapravo da se ovaj okret jako puno koristio u književnosti iz doba kralja Artura. U Parsifalu Wolframa vom Eschenbacha trudna Herzeloyde kaže o svojemu umrlom mužu Gahmuretu: ''Mlađa od njega, i to dosta, ja sam istodobno njegova supruga i njegova majka. Nosim ovdje njegovo tijelo i sjeme njegova života''. U zamku Marveile, Arnive se ovako obraća Gawanu: ''Majka donosi na svijet dijete: a dijete tada postaje majka svojoj majci. Od vode postaje led: ali zašto od leda ne bi postala voda. Kada razmišljam o svojemu životu, trebam znati da je moje rođenje bilo radost, vidjet će se kako plod rađa plod iz kojeg je ponikao!'' U bilješci uz ovaj pasus, Tonnelat upućuje na Symposiusa iz IV stoljeća, autora zbirke latinskih zagonetki koje su, čini se, u srednjovjekovlju više puta nasljedovane. Nisam provjeravao latinski izvornik, ali evo što, nama bliži, Vigny kaže o svojim precima: ''Kada pišem njihovu povijest oni od mene potječu''. Konačno, kao potvrdu životnosti koju je ova figura mišljenja sačuvala u jeziku, navest ću jedan nedavni tekst Jeana Pouillona: ''Tradicija ide u smjeru suprotnom od biološkog nasljeđivanja, premda se često pokazuje prema njegovu obrascu. Ona je zapravo obrnuto rodoslovlje: sin ovdje rađa svojega oca i tako može sebi priuštiti više očeva!'' (Fétiches sans fétichisme, Paris 1975). Semantičkom slobodom istog reda, zasnovanom na reverzibilnosti vremena, može se objasniti kako to da u književnosti iz doba kralja Artura (koju je Apollinaire vjerojatno dobro poznavao, pa je u moderni francuski unio neku kasniju verziju Parsifala) Parsifal može biti čas potomak Oca Ivana, čije će ime uzeti (u Titurelu Albrechta von Scharfenberga), čas njegov otac (u nizozemskom Lancelotu).

Prvo smo u anatomiji i fiziologiji mrazovca iskali objašnjenje za odrednicu ''majke kćeri svojih kćeri'' koju Apollinaire na njih primjenjuje. Da je ovo tumačenje točno vidi se i po tome što su stari botaničari upravo tako, Filius ante patrem, samo je rod drugi, nazivali mrazovac i druge vrste s istim osobinama. Nastojali smo naposljetku rekonstruirati ono što bi se moglo nazvati etnografskim kontekstom ovih figura mišljenja; drugim riječima, povijesne i ideološke uvjete u kojima su, u okrilju dane kulture, nastale, održavale se ili su se mijenjale: u ovom slučaju posrijedi su ezoterična razmišljanja za koje je zagonetka, kao rod, najmanja moneta, i teološki misteriji koji su, preko učene poezije, kurtoazne književnosti i jezika prirodnih znanosti, postupno postajali svjetovni.

Ova razmišljanja, uzeta zajedno, pomažu razumjeti čemu epitet kojeg bismo mogli smatrati slučajnim. Njegova je uloga, čini se, ponajprije humanizirati cvijeće ili ga barem unaprijediti u rang živih bića da bi ga bolje smjestio na treći vrh trokuta, dok preostala dva već zauzimaju krave i djeca. Djeca, muška (u francuskom jeziku imenica ''dijete'' je muškog roda), će sazreti i otići, ali sada se ponašaju rušilački (beru cvijeće), neprikladno i bučno, što je fonetski lijepo dočarano u 8. i 9. stihu: Les enfants de l'école viennent avec fracas / Vętus de hoquetons et jouant de l'harmonica (U dolami husarskoj školska djeca s vikom /Stižu i viku prate harmonikom), kao što je vrlo točno primijetio Jean- Claude Coquet. Naspram njih, krave, ženskog roda, pasu u laganom ritmu anapesta (antidaktila) i uskoro će umrijeti u klaonici ili od trovanja. Između ove dvije padine, jedne uzlazne, druge silazne, jedino će mrazovci trajati vječno na horizontalnoj razini u dvostrukom smislu, osnovnom i figurativnom: na razini tla, mrazovci su nepomični ili gotovo nepomični (rasadi se jedan za drugim pomiču za širinu lukovice) i time što, reproducirajući sebe same, ostaju identični. Mrazovci prema tome predstavljaju postojan i stalan element koji, zahvaljujući tome, može poslužiti kao naslov pjesme.

Ima još nešto. Shema tumačenja koju sam upravo skicirao pripisuje simboličku vrijednost ovim trima terminima – kravama, djeci i mrazovcima, ali kod prva dva termina ova simbolika ostaje neodređena. Tekst je ničim ne potvrđuje: može se jedino umetnuti. No simbolička je funkcija trećeg termina eksplicitno iskazana i ona čak predstavlja stanicu iz koje je nastala pjesma: prema boji, prema kretanju kada ih vjetar zanjiše, mrazovci simboliziraju oči i vjeđe voljene žene što polako truju pjesnika koji živi jedino za njih. Ovdje prema tome jedino mrazovci imaju posvema vrijednost znaka.

Čujmo za kraj jednog velikog matematičara: ''U interakciji 'označitelj-označeno' jasno je da označeno, poneseno univerzalnim tokovima, emitira, proizvodi označitelja koji se neprekidno grana i buja. No označitelj ponovno proizvodi označeno, svaki put kada tumačimo znak. Kao što vidimo na primjeru bioloških oblika, označitelj (potomak) može postati označeno (roditelj), dostatan je za to vremenski razmak od jedne generacije. U tom tananom osciliranju između dvije morfologije, prema svom zahtjevu za reverzibilnošću i istodobno za ireverzibilnošću, dinamika simbolizma nosi u sebi (i to u konkretnom i zgusnutom obliku) sva protuslovlja znanstvenog viđenja svijeta i u tome je upravo slika života'' (R. Thom, Modčles mathématiques de la morphogénčse, Pariz 1974).


Pokušavajući razumjeti jedan, na prvi pogled čudan idiom, primijenjen na stanovite biljke, pošli smo od zamjedbe botaničara da bismo, preko povijesti ideja, stigli do razmišljanja jednog stručnjaka za najapstraktniju od svih znanosti: do razmišljanja o stanovitim formalnim svojstvima simbolizma; i to povodom jednog slučaja gdje su upravo biljke o kojima je riječ pozvane odigrati ulogu simbola. Postavši i same znak, konkretne specifičnosti koje ove biljke po naravi imaju i semantička funkcija koju im pjesnik povjerava, mogu se dakle objediniti. Mrazovci su ''majke kćeri svojih kćeri'' kako prema svojoj naravi klona i vremenskom pomaku koji postoji između njihova cvjetanja i pojave lišća, tako i prema onome što proistječe iz uloge označitelja koju trebaju odigrati u odnosu na označeno.Iz uobičajene perspektive, lišće bi se javilo kao predznak cvjetova, a ovdje je obrnuto. Formalni pomak nije ništa manje nepostojan, kao što kaže Thom, oscilira svaki put kada tumačimo znak. Ova nepostojanost opisuje mrazovca, ''boje podočnjaka'', i nešto niže, ''boje tvojih vjeđa'', on vjeđe pretvara u označitelje za cvjetove koji od označitelja za vjeđe postaju ovog puta njihovo označeno.

Jean-Claude Coquet u svojoj analizi ove pjesme dakle s razlogom podvlači da se ''ova dva termina mogu definirati jedan pomoću drugog'' i da ''na ovaj način ulazimo u mitski univerzum…jedini univerzum u kojem je moguće koordinirati dva atributa koji pripadaju dvjema protuslovnim izotopijama''. No protuslovlje koje on vidi potječe otuda što je u tumačenju teksta pošao od kategorija djelotvornog i trpnog. Ove kategorije pak nisu obvezne; protuslovlje nestaje kada se one zamijene kategorijama označitelja i označenog, budući da, kao što smo vidjeli, odnos između označitelja i označenog ima, kao jedno od svojih bitnih svojstava, to da je vazda reverzibilan.

Mala vježba u koju smo uvukli čitatelje potvrđuje da se strukturalna analiza odvija u kontinuumu empirijskog opažanja i najmanjih specifičnosti svijeta prirode neodvojivo od razmišljanja o formalnim svojstvima inherentnim mehanizmima mišljenja. Između ovih krajnjih polova postoji čitav niz prijelaznih razina. Tako funkcija ''majke kćeri svojih kćeri'' u Mrazovcima biva razložena kroz prizmu analize koja ima moć izolirati je time što izdvaja botaničke aspekte, teološke i mističke reference, njezin položaj u strukturi pjesme i naposljetku njezinu semantičku dvosmislenost. Kada nas neka mitska, poetska ili uopće umjetnička figura uzbudi, to je zato što na svim razinama nudi specifično značenje koje ostaje usporedno s drugim značenjima i zato što ih sve više ili manje jasno istodobno poimamo.

No kada ih odlučimo razložiti zato što hoćemo rasvijetliti narav estetskog osjećaja, nema drugog puta do etnografije i povijesti: to znači da veoma različiti načini na koje su ljudi tu i tamo živjeli i mislili nastavljaju živjeti i misliti svijet, dio kojega su, a uspjet ćemo odškrinuti pregrade između osjetilnih i racionalnih aspekata ovoga svijeta, premda samo zato da bismo prodrli u smisao jedne kratke pjesme, jedino ako se istodobno poslužimo egzaktnim, prirodnim i humanističkim znanostima.

Claude LÉVI-STRAUSS , Une petite énigme mythico-littéraire, Le regard éloigné, Paris, Pion, 1983, pp. 133-141



Preveo s francuskog Mario Kopić