NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Liječenikatolik: Hoće li Milan Bandić pobijediti u prvom krugu?

Prije par dana, ponukan Milanovićevom opaskom o dezideologiziranosti politike Milana Bandića, upozorio sam na jednu od presudnih rečenica Obamine autobiografije:
"Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije".
Simon Critchley ovako komentira tu rečenicu:"On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti."
Zainteresiran tom usporedbom, dugogodišnji suradnik Vaseljene, blagočastivi Liječenikatolik, napisao je svoje viđenje izbornih šansi Milana Bandića:


Prisjetite se nedavne izborne utrke za gradonačelnika Zagreba. S jedne strane Milan Bandić, šef zagrebačkog SDP-a, prikazan na atletskoj stazi, u rano ujutro, oznojen, kao da je osvojio svijet prije nego su se drugi i probudili. S druge strane Josip Kregar, stvarni SDP-ov kandidat, stoji na ulici i sporo govori, jedva razumljivo. Ukratko, nedefiniran lik s govornom manom, koji kao da poručuje biračkom tijelu: zaobiđite me. Drugi tad glavni Bandićev konkurent, HDZ-ov kandidat Jasen Mesić, bio je pak toliko neuvjerljiva figura da ga se danas, pola godine nakon izbora, praktički nitko i ne sjeća! Znamo dakle kako je ta utrka završila: u utrci osam kandidata Bandić je zamalo pobijedio u prvom izbornom krugu.
U predsjedničku kampanju Milan Bandić krenuo je također u sportskom dresu, u gluho doba jutra, oznojen, ali ne više s pravog purgerskog igrališta u Kušlanovoj, u podnožju, nego sa simbolički mnogo snažnijeg, „univerzalnijeg“, Sljemena. U međuvremenu je izišao iz SDP-a, i to tako da izgleda kako su ga izbacili, pa sad "lišen stranačkih okova, slobodan kao Feniks“ doista predstavlja samo sebe i svoje nedefinirano biračko tijelo, koje će se s njegovom gestom da bude „iznad“ stranaka vjerojatno solidarizirati više što pomišlja i jedan od njegovih protivnika.
S druge strane stvarni SDP-ov kandidat, Ivo Josipović, stidljiva figura, koji je tu već cijelu vječnost a još nije rekao ništa što bi itko zapamtio i koji obično stoji pokraj svog stranačkog šefa Zorana Milanovića kao kakav neškodljiv ukras.
Jedini službeni HDZ-ov kandidat Andrija Hebrang ušao je u predsjedničku utrku praktički još početkom ljeta i do danas se toliko kompromitirao i izlizao da se čini kao da i nije kandidat, nego mu je to eto uloga u nekom domaćem sitcomu, koja, kao i sve uloge u sitcomima, podrazumijeva da se lik nikad neće promijeniti, primjerice napredovati...
Milan Bandić mogao bi, za razliku od zagrebačkih izbora, ovaj put doista pobijediti već u prvom krugu. Naime, zasad mu ništa ne stoji na putu i samo neka velika afera, ne dakle afera Krašograd, koja se već dvije godine razvlači s pomoću tzv. predistražnih radnji, nego neka veća, poput Podravke, mogla bi ga izbaciti iz sedla. No, do izbora je svega nekoliko tjedana, bliže se božićni i novogodišnji praznici, doba općeg zaborava i nerealnog optimizma...
Milanu Bandiću prije svega na ruku ide aktualna kriza demokracije, i ona ga gura u prvi plan više nego njegov populizam. Naše dvije najveće stranke, HDZ i SDP, ove su se jeseni direktno pred našim očima stale raspadati na interesne skupine. Otkako je stranku napustio Ivo Sanader, ona je izgubila bilo kakvu javnu političku retoriku, pa se sad doima kao veliko poduzeće pred bankrotom, čiji su najistaknutiji direktori pod istragom zbog pronevjere. Zoran Milanović pak nastupa kao pubertetski vođa bande, koji je u stanju svaku svađu sa zatvorenih sastanaka stranačkog vrha iznijeti pred javnost samo zato da dokaže da neće neki Zlatko Komadina njemu govoriti je li ili nije u pravu. Josipović za to vrijeme stoji do njega i pasivno se smješka, kao da je on u toj pubertetskoj bandi najslabiji, najpristojniji i najnevažniji.
HDZ opterećuje što ima uz Andriju Hebranga još najmanje dva kandidata, Nadana Vidoševića i Dragana Primorca. Oni formalno nisu u HDZ-u, ali se naprosto vode pod hadezeovce. Nadan Vidošević također je, kao i Hebrang, prerano ušao u kampanju i odmah se teško kompromitirao. Stao je javnosti pokazivati svoje raskošne posjede, kućerinu podno istog onog univerzalnog Sljemena, od koje je veća samo ona Ivica Todorića, najkrupnijeg domaćeg kapitalista. E sad, Vidošević je već dvadeset godina činovnik a ne kapitalist. I još mu je pukao glas, koji je operirao ali i dalje ga se jedva čuje, pa dakle dobar glas nije uspio vratiti ni u doslovnom niti u prenesenom značenju. Drugi je Dragan Primorac, možda inteligentan i sposoban, ali koji ostavlja dojam, u najboljem slučaju, sumanutog znanstvenika. A usto je i pobjegao iz Vlade zajedno s premijerom Sanaderom. Još kad im pridodamo Miroslava Tuđmana, koji se nadaje baš kao lik iz komedije, pokrili smo cijelo dosadašnje HDZ-ovo biračko tijelo koje će se okrenuti – Milanu Bandiću..
Ivo Josipović, za kojeg bi trebalo glasati bolje obrazovano, urbano i manje „umreženo“ pučanstvo, ma koliko malobrojno bilo, ne može računati u cijelosti ni na njega. Ako ništa, ozbiljna mu je protukandidatkinja Vesna Pusić, obrazovana, nekorumpirana i – žena. Tu je i Damir Kajin, koji nema nikakvih izgleda ali će i on otkinuti koji postotak na ljevici.
Prosječan građanin zna o njemu sljedeće: radi od ranog jutra do navečer i nema ništa osim jednog velikog stana ne baš na atraktivnoj lokaciji, neku garažu i klijet, katolik je, bez dlake na jeziku, veliki je Hrvat i nije ustaša.
U trenutku kad se čini da su svi političari ili korumpirani ili nesposobni, Milan Bandić iskrsava kao jedini koji se ne plaši budućnosti! To što nema ni o čemu mišljenje, što nije rekao ni riječ ni o Piranskom zaljevu, ni o vanjskom dugu, ni o pristupnim pregovorima, ni o ratnim zločinima, ni o pretvorbi, ni o HEP-u, ni o HAC-u, niti o Podravci, samo je njegova prednost. On svoju prazninu može, da tako kažemo, uliti u svaki kalup i ona može poprimiti svaki poželjan oblik. Idealan političar. Budući da nema programa, on može prihvatiti svaki, budući da ništa ne kaže, on u očima birača govori sve.



Milan Bandić je, među ostalim, nadaren govornik, njegova kampanja doima se perfektno osmišljena i bit će jedna od skupljih u samostalnoj Hrvatskoj. Kad čujete da će nalikovati na Obaminu, to nije samo fraza. Jedan od šefova Obamina izbornog stožera ustupio je Bandićevu stožeru cijelu pisanu strategiju. Njegov kandidacijski logo, koji je dizajnirao iskusni Boris Malešević, a odobrio sam Bandić, fuzionirao je, i likovno i simbolički, i ljevicu i desnicu, oduzeo, kao na satu likovnog odgoja, i esdepeovcima crvenu i hadezeovcima plavu boju. Na putovanju kroz Hrvatsku pratit će ga reportažna kola, dijelit će nogometne lopte, šalove, rukavice...
I još nismo spomenuli tko od važnih faktora podupire Bandićevu kandidaturu. Prije svega, podupire ga Katolička crkva. Istodobno ga podupire i aktualni predsjednik Stjepan Mesić, koji je s crkvom u teškoj svađi. Podupire ga i većina metropolskih poslovnih lobija, od građevinskog do trgovačkog. Podupiru ga i Željko Kerum, i Zdravko Mamić, i Hajduk i Dinamo, i braniteljske udruge i Rade Šerbedžija!
Za njega će glasati periferijska sirotinja svih naših gradova, cijela dijaspora, umirovljenici, čiji ga šef također podupire, za njega će glasati čak i razočarani esdepeovci, a ne bih se začudio da osvoji i veliku većinu glasova od onih navodno 600 tisuća fiktivnih birača, gogoljevskih mrtvih duša...