NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Denis Kuljiš

Ogorčen, Vlado Gotovac povlačio se iz politike.
Još protekloga ljeta, šest mjeseci poslije prijelomnih izbora, nije se dobro osjećao i Anđelko Runjić Bambe, njegov prijatelj, krupni lik na gradskoj intelektualnoj sceni, koja se zadnjih godina, usprkos njihovim osamljenim likovima, žalosno provincijalizirala - zabrinuto je odmahivao glavom: ali, to se, vjerojatno, odnosilo na opću političku situaciju kojom su, rekao bih, i Nestor i Tiresija bili krajnje obeshrabreni.
Pobjeda demokratskog bloka na izborima, dovela je politički organizam poslije godinu dana u stanje čudne obamrlosti. Situacija nije jasno aspektirana: Jupiter je nestao sa svoda, Mars je postao prošlost, a prilično je oslabio i utjecaj Saturna, no uspon Merkura još ne daje nikakve astrološke efekte. Vlada nije prodala ni jedno veliko poduzeće stranom kapitalu; Zakon o televiziji, gore od hadezeovske legislacije monopolizira moć u medijima; ali je nekoliko tajkuna strpano u bajbok, te dignuti s ulice mafijaši iz Bagarićeve familije. Industrijski rast doseći će, predviđa se, četiri posto. Zašto je onda čelo Vlade Gotovca tako namršteno?
Pa on nije defetist, ni nježna pjesnička dušica, iako je objavio šesnaest knjiga pjesama. No, tu nije bilo nikakve bezvezne lirike ni bolećivih pjesničkih slika, ništa se nije rimovalo, aliteriralo, fasada riječi bila je neprijazna kao pročelje nekog bečkog Sozialwohnunga. Ako je bio nježne građe u nutrini svoje duševnosti, otvrdnuo je u Staroj Gradiški, gdje je prošao šest godina robijaškoga pakla. U tom močvarnom kraljevstvu vlage, koja je odasvud nadirala, hrđom i pljesni sve rastakala, u prljavštini, smradu, truljenju, gdje se zimi nije grijalo, u hodnicima je hujao vječiti propuh jer su, umjesto vrata, bile ugrađene samo rešetke.
Okružen ubojicama, provalnicima, seksualnim manijacima i ljudima osuđenim na "čuvanje i liječenje" - neuravnoteženim alkoholičarima, luđacima, mentalno nerazvijenim i retardiranim, već gotovo posve razorenim sifilitičarima, Gotovac je šest godina kohabitirao s paklenim prikazima u Sotoninim podrumima, pa je sad lako mogao podnijeti protivštine među nesuglasnim stranačkim vođama koalicije, iako mu je, možda, baš beskompromisnost, moralna oporost, priječila da efektivno sudjeluje u svim njihovim političkim nagodbama. No to ne znači da mu je politika ispod časti, da je uobražen građanski inteligent. Uvijek su ga do ludila dovodile dobronamjerne primjedbe tipa: Gotovac bi, kao rasni intelektualac - koji se u politiku ne razumije naročito, i koji nema za nju smisla jer je previše pošten i naivan - trebao ostati pisac; on je parnasovac koji je zalutao na areopag. "Ma, neću ušutjeti", odgovarao je na te banalnosti, "a oni koji mi savjetuju da ušutim, često me upućuju na književnost kao na moj pravi poziv. Za njih je ona, očigledno, vrijednost bez utjecaja, bez moći, a za politiku, jednaka šutnji. Uvjeravaju me, istodobno, da je politika prljavština, da nije za časne ljude, a dive se svojim političarima, njihovoj politici i njihovoj moći. U njezino mi ime govore!"
Toj se moći Gotovac odupro kad je u četrdeset i prvoj dopao Gradiške i ostao ondje do svoje četrdeset i šeste, a zatim, opet, zatvoren kao pedesetidvogodišnjak, u Lepoglavi odrobijao da svoje pedeset i četvrte... Koje su to more bile: ostavio je dvanaestogodišnju kći jedinicu da odraste bez oca, kao što je i sam odrastao, jer su mu, poslije rata, bili zatvoreni i otac i majka. Nekolicina prijatelja pomogli su njegovoj ženi i spasili njegovu kćer od bijede i krajnje nesreće, a Gotovac je to sve podnio i preživio, premda mu je raznijelo organizam, i sad je, diskretan u moralnom trijumfu, mogao sabrano slušati Račana koji ga je, uoči izbora, pozvao na ručak, da malo šuruju...
Dobro, kad je Gotovac 1971. otpremljen u Novu Gradišku, Račan je bio balavac koji se tek nakanio uvaliti u partijsku karijeru. Ali, kad su Gotovca ekspedirali u Lepoglavu osamdeset i druge - hej, osamdeset i druge, to je bilo praktično jučer - Račan je sjedio u Politbirou, u istom onakvom sakou s uzorkom riblje kosti i dolčevitom krem boje kakve i sad najradije nosi u manje formalnim prigodama kao tranzicijski premijer kvazisocijaldemokratske provenijencije.
Kad je pozvao Gotovca na ručak da mu izloži svoj pogled na situaciju i predloži smjer zajedničkog djelovanja prema uspostavi povjerljive međusobne suradnje, privilegiranog odnosa jedan-na-jednoga, možda se Gotovcu malo uznemirio želudac, ali je, sa surovom otpornošću staroga zeka, solženjicinovskog pitomca sibirskih gulaga, počistio svoj tanjur i Račanu, koji je bez odmora pola sata mljeo, hladno dobacio: Što je, ništa nisi pojeo?"
Račanova je ideja bila jasna, jednostavna i logična. SDP kao nekompromitirana opozicija, jedina partija koju nisu razbili specijalnim operacijama, podmićivanjem, lažnim secesijama, induciranim frakcijskim ratovima, ucjenama, obećanjima, krticama, jazavcima i pseudolisicama, i to samo zato što je Tuđman htio imati preglednu političku scenu s jednim, simetrično postiranim crvenim opozicijskim pivotom, a ne i liberalni, građanski oporbeni centar. Htio je postići potpunu svjetonazornu polarizaciju, da protiv sebe dobije samo preostale komunjare i balkanske jugonostalgičare, s kojim će lako izaći na kraj. No, Račanov se SDP, zanemaren, za deset godina, lijepo reprofilirao u patriotsku socijaldemokraciju europske orijentacije, u stranku u kojoj njezin duhovno obnovljeni lider, dr. Zdravko Tomac - nekoć šef kabineta zloglasnog “hrvatskog Višinskog”, Jakova Blaževića - kao predsjednički kandidat na izborima 1995. odbacuje Daytonski sporazum i "relativno uvjetuje suradnju s Haškim sudom". Taj SDP, nedotaknut korupcijom, cjelovit tye, između izbora posve prozapadno orijentiran, treba za unutrašnju upotrebu i za predstojeću parlamentarnu kampanju dvijetisućite, jednu legendarnu figuru hrvatskog nacionalizma, neprijepornog domoljuba naglašene karizme. Ne treba okolišati: Račanu je potreban upravo Vlado Gotovac!
Račan i Gotovac potpisali bi poseban predizborni sporazum o proporcionalnom udjelu SDP-a i LS-a u vladinskoj koaliciji, dok bi ostale partnere velike koalicije, preostalu četvorku Šestorke, akomodirali manjim brojem ministarskih položaja i drugim neznatnijim prinadležnostima. Što kažete, šjor Vlado? Stvar je praktički riješena, Tuđman leži polumrtav u Novoj bolnici, stranka mu se raspada, a inozemni faktor snažno podupire koncentrirano djelovanje oporbe! Kad dođe do predsjedničkih izbora - a doći će, neizbježno, prije ili poslije - razumije se da će se kandidirati povlašteni partner, jer i jest smisao ove zamisli da se unaprijed definira raspodjela moći...
Gotovac je hladno slegnuo ramenima na kraju te političke runde, koja je, u stvarnosti, bila uobličena bez ikakvih metafora i erudicije, kao na Hreljiću, gdje dva ozbiljna domaćina razgovaraju o mehaničkim i automotivnim svojstvima uščuvane Zastave 101.
Ruka nije pala, nisu se pljesnuli dlanovima: ništa nije bilo od posla, koji je, međutim, glatko sklopljen poslije nekoliko dana s drugom fragmentiranom liberalnom strankom, zakonskom sljednicom HSLS-a, s kojom je SDP postigao Splitski sporazum. Budući da SDP nije uspio pribaviti legendarnoga karizmatika Vladu Gotovca da posluži kao ozbiljan jamac domoljubnoj inspiraciji stranke - koju su na prethodnim izborima kaljali jumbo-plakatom s prikazom mladića kojega dva milicionara odvode jer je, nesumnjivo, pjevao Vilu Velebita (uz briljantan agitpropovski slogan: SJETI SE... RAZMISLI!) - SDP je angažirao Dražena Budišu, legendarnog proljećarskoga studentskog vođu koji je četiri godine robijao u Staroj Gradiški.
Da je Gotovac pristao na Račanovu ponudu, hrvatska bi povijest, vjerojatno, išla istim tokom, ali bi se politički spojevi drukčije razložili, i tko zna kako bi sve to poslije ispalo... Da je Gotovac ušao u koaliciju s Račanom, Račan bi mu dao manje nego što je morao dati Budiši: Budišina je liberalna frakcija bila, naime, jača, uz ostalo zato što je bila - posljednja opcija. Gotovcu bi garantirao možda četvrtinu, a ne trećinu, saborskih sjedišta, koja zajedno osvoje, pa bi poslije izbora SDP lakše majorizirao koalicijsku udrugu Šestorke, i Vlada bi bila efikasnija, ako je doista njezin problem natezanje stranačkih skupina, a ne to što socijaldemokratski ministri i njihov klub, idejno limitirani, nisu jasno programatski usmjereni prema liberalnom kapitalizmu.
Gotovac bi izašao na predsjedničke izbore kao kandidat dvojne kombinacije, a autistični Budiša ne bi dobio potporu četvorke, što znači da bi išao sam, jedino s HSLS-om, pa bi to navelo i Tomčića da se, radi očuvanja haesesovske zasebnosti, pro forma, pojavi na velikim plakatima i u predizbornoj debati. IDS bi ga, možda, podržao, kao u prijašnjim prilikama, dok bi HNS, umjesto sa Stipom, vjerojatno izašao sa samim Čačićem, bez ambicije za pobjedu, nego radi afirmacije bivšega vlasnika te nekoć male varaždinske stranke. Pobijedio bi Gotovac ispred Mate Granića, koji je popušio, čim je poslije fatalnog poraza HDZ-a, izašao na izbore kao stranački kandidat. QED. Gotovac bi postao predsjednik Republike, ali nije za to bi kadar, a možda ga je i bolest shrvala…
Jedan strani diplomat - koji smatra da izvrsno poznaje hrvatske političke prilike, ali ne njihovu površinsku pojavnost, nego dubinu, hladni morski bezdan ispod antiklinale - tvrdi da je "inozemni faktor" do zadnjeg časa podržavao dr Matu Granića, koji je, međutim, previše petljao i, kao pravi doktorski štreber, nastojao naći svoju autentičnu političku poziciju te formulirati poruku koju nosi hrvatskom narodu, pa se pogubio u tom kompliciranju i izgubio povjerenje. "Vanjski faktor" zaključio je da ga dr Mate misli zajebati, preuzeti vlast i sačuvati HDZ. Trinaest dana prije predsjedničkih, izbora, Montgomery se sastao s Mesićem, koji je, po Gallupu, tada "brojio sitno", tj. oko dva posto anketiranog biračkog tijela, pa se za tri sata sve s njim lijepo dogovorio.
Činjenica je da je Mesić isprva imao silnih problema s financiranjem i da su ga u novinama dosta razvlačili zbog nekih sumnjivih sponzora, raznih propalih biznismena, prekupaca i bosanskih ćifta, a u politici, iza svake priče postoji još jedna, skrivena priča, ako nije, naprosto, paranoja, teorija zavjere, uzbudljiva vista, koja korisno objašnjava analitičke promašaje - i sam sam Mesića, dok je figurirao kao "mister dva posto", ocijenio kao potencijal jedino za predsjednika boksačkog saveza.
Gotovac se, dakle, nije htio dogovoriti udvoje, pošto su se sve lijepo dogovorili ušestoro, i onda se, kad je Budiša prešao u dvojac, razgnjevio i, ljut kao ris, potrudio da pokvari sve kombinacije. Zbilja, za jednog apartnog intelektualca, koji je previše delikatan i lirski nastrojen da se dublje upusti u političke zavrzlame, u tome je zaista lijepo uspio. Velika dževa u Feralu, gdje je profesor Banac nasrnuo na Budišu kao mladi seter na malo zbunjena vepra, brzo je postigla svrhu: uštogljeni Budiša odgovorio je dva-tri puta, von oben, na onaj svoj osebujni način, nepogrešivo pogađajući krivu žicu, proizvodeći neki neugodan mol, što bi, da ga upute za ambasadora u Prag, začas, praktički ni zbog čega, dovelo na rub hrvatsko-češkog rata.
Budiša je podigao temperaturu, pa je bilo lako mobilizirati četvorku iza nekog primjerenog, populističkog kandidata visokih performansi. U arhivi je sačuvana fotografija na kojoj Gotovac predstavlja novinarima šampiona četvorke; on sjedi kraj njega oran, usplahiren, čekinjav, raširenih nozdrva i sjajnih bjeloočnica, spreman da poleti na prvi znak... Svi su bili uvjereni da će Gotovac sam istupiti za četvorku, i da će to izazvati skandaloznu podjelu glasova, koja će dr. Mati omogućiti pobjedu. Ali, srdžba staroga gulagovca bila je jača i od taštine, kojom je on, također, u manjoj mjeri obdaren. Bog nije vidio čovjeka veće kreposti s više mana, ali te su mane, mislim, osobne, neznatne, a vrline velike, klasične, aristidovske.
Gotovac, ili hrvatska tragedija - to bi bio naslov avangardne političke predstave, iz pedesetih, kakve se u nas, nažalost, uopće nisu pisale: ona bi najbolje predstavila moralna iskušenja njegove sudbine. Tu bi se Gotovac pojavljivao u crnim hlačama i crnom sveteru (igrao bi ga mladi Božidar Boban), dok bi, na ogoljelu scenu, s druge strane rampe, izašao Komesar, kao zao princip, simbolično dihotomni lik iz Sartreove drame Le Diable et la bon Dieu (Izet Hajdarhodžić). Dijalog bi tekao u eliptičnim, filozofski intoniranim, nejasnim formulacijama, kao prijevod Vjerana Zuppe s francuskoga. Situacija bi bila onako malo tragedsko-tebanska; pojačana osjetilnost glavnoga lika, skopčana s njegovim radikalnim poricanjem autoriteta, dovodi do neizbježivog sukoba s usudom, determinacijom, monolitom vlasti...
Vlado Gotovac rodio se u Imotskome, "deset kilometara od zapadne Hercegovine", gdje je doživljaj hrvatstva, objašnjavao je, organički prirodan. Tu vlada takva bijeda da svu zapretenost i narodnu frustraciju ekonomskom i duhovnom skučenošću, ljudi pripisuju isključivo državnom ustroju. Od države očekuju izbavljenje i boljitak, a u međuvremenu, odlaze u svijet. Oni koji ostaju, upiru oči samo u vlast. Politika je folklor, razlike duboke, do krvi. Narod je đavolski nadaren za šverc, književnost, trgovinu, žicanje, biznis, za višu uljudbu i za niske pothvate, koje često ujedinjuje ista narav: Mimara je Imoćanin, kao i Tin Ujević, ali i Tonči Vrdoljak...
Gotovčev je otac bio žandar. Vlado se rodio 1930. nevjenčanim roditeljima, jer im zakon nije dopuštao brak, dok je otac u službi. Poslije rođenja djeteta uputili su molbu kraljici Mariji, koja im je dala odobrenje za ženidbu. Majka Ana bila je nepismena, bigotna, radišna, uvijek na prvoj misi prije propovjedi. Prva slika iz djetinjstva, kojem se Gotovac stao vraćati u razmišljanjima dok je, kao Desničin Ivan Galeb, ležao u Rimu teško bolestan sredinom devedesetih, "u neposrednoj blizini smrti", bilo je kako se uspinje na štokrl i majci, od riječi do riječi, ponavlja propovijed župnika Bandića, koju ona nije čula. Eto, to je već Vlado Gotovac iz poznate memorije, književnik koji je "imao više od 1000 javnih nastupa na literarnim večerima, promocijama, tribinama, zborovima, skupovima i obljetnicama", koji je "dao više od 200 intervjua" te "napisao oko 120 novinskih članaka"...
Vladin otac je kratko boravio na Bledu kao čuvar kraljevske rezidencije, izabran zbog kršnog rasta. Jednog jutra prošao je kralj Aca vodeći za ruku princa Peru i kraljevića Tomislava. Upita oca kako se zove, a on reče: Martin. Odakle si? Iz Dalmacije. Što si, Srbin ili Hrvat? Hrvat. Hrvat? Da! Poslije sedam dana, pa-pa, otpravili su ga s Bleda. Natrag u Imotski, gdje je avanzirao, ipak, do žandarmerijskoga podoficira. Bio je haesesovac, kao i svi ostali ljudi u mjestu, i kad je izbio rat, došao je u sukob s ustašama. Vidjevši da će mu doći glave, pobjegao je u Split, a ustaše su jedanaestogodišnjeg Vladu i njegovu mamu uhitili i zatvorili u staju, u "stajski pritvor".
Otac je mnoge spasio od ustaša, pa je mislio da će ga spašeni spasiti od komunista. I jesu, ali puno kasnije, a 1945. strpali su ga u zatvor u Makarskoj, pa stali prebijati i mučiti tako da od njegova zapomaganja danima nitko nije mogao zaspati. Zatim su ga prebaciliu Gradišku, depandans Jasenovca, i tri godine na smrt izgladnjavali. Zajedno s ocem uhapšena je i majka, kao "saučesnica klasnog neprijatelja". Kao petnaestogodišnjak ostao je Vlado sam, pa išao naokolo da nekako izmoli njihovo puštanje. Dobri ljudi dali su mu malo mesa i kostiju za paket koji je ponio u Gradišku, ali su mu ga ukrali u vlaku, kao i novac za povratnu kartu. "To je bio najstrašniji susret u mom životu, nisam mu ništa donio", kaže. Otac je bio u nekakvim smrdljivim krpetinama, dopola gol, izbezumljen, a posvuda blato, ljudi vrište, mlate ih kao volove, užas logora, pandemonij...
Nisu prošla nego dva desetljeća, i koja godinica, a na istu adresu, evo i sina. Čuvar, neki gospodin Dragosavac, pita: "A što je tebi bio onaj Gotovac?" "Otac." "A fino, fino, prvo otac, pa onda sin..."
Tata je odguslao samo tri godine, iako je bio usuđen na dvadeset, ali su Imoćani išli do samoga Rankovića tražeći pomilovanje. Vratio se u Imotski, a umro 1979., tri godine pošto mu je sin izašao iz Stare Gradiške, u kojoj je odležao šest godina. Nije bilo lako Gotovcu ući s Račanom u ekskluzivnu koaliciju, ne zbog očeva logora - ta Račan je i sam rođen u najstrašnijem logoru, u Dachauu, pa bi s njime mogla koalirati svaka žrtva s dugoga popisa Amnesty Internationala - nego zbog dešperacije robijaškoga deja vu, kad se ga na izmaku dvadesetog stoljeća, usred bogate i demokratske Europe, otpravili na robiju antistaljinistički ljevičari "humanog lika", izumitelji samoupravljanja, pa bacili među sifilitičare,u hladnu kaljužu, da crkne kao životinja... Ja se divim Gotovcu, jer je prešao preko svega toga.



Počeo je pohađati gimnaziju u Imotskom. Primljen je u đačku menzu, odakle su ga uskoro izbacili, zbog navike da se prekriži prije jela. Onda je tri i pol godine svaki dan ručao i večerao kod prijatelja svojih zatočenih roditelja: kod Tripalovih, kod Ćosićevih, kod Pervana. Nije bio gladan ni prljav, ali je čeznuo za majkom i ocem, ležao sam u kući i plakao u krevetu. No, briljirao je u školi, čitao sve s reda. Stalno je s marksistima polemizirao o opstojnosti Boga, pa navalio na filozofiju, a silno zaljubljiv, proučavao je, osim Pascala, cure. No, prva djevojčica koju je tragični Vlado poljubio, utopila se nesretnim slučajem u rijeci Vrljiki. Sa sedamnaest upisao se u Klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Sa Stankom Jurišom, kasnije novinarom i pjesnikom, uselio se u neku bajtu bez struje i vode na Glogovcu, na potoku Medveščaku, pa se u gradu snalazio noseći kufere na kolodvoru, utovarujući ugljen, cijepajući drva... Čitao je cijele noći uz petrolejku izvučenu sa smetlišta, i preležao upalu pluća. Zatim se luđački zaljubio u curu iz grada s kojom je izlazio, dok mu kod Kazališta nije rekla: "Vlado, ti si odličan prijatelj, ali si dosadan, dragi. Rastat ću se s tobom."
Poražen, srušio se u nesvijest, pa su ga odvezli na Hitnu... Po završetku gimnazije, Vlado je upisao filozofiju i talijanski te diplomirao 1955. i zaposlio se na radiju, gdje je upoznao prvu ženu, Vlastu Peršen, devet godina stariju od sebe, rastavljenu, s dvoje poluodrasle djece. Kći Ana rodila im se 1959., i Gotovac ju je obožavao. To je bilo njegovo sretno desetljeće: pripadao je skupini pisaca oko časopisa Krugovi, koji su se nazivali krugovašima, a zalagali su se za poetski pluralizam. Gotovac se izložio djelovanju Hoelderlina, Rilkea, Trakla, Benna i Eliota. To se toliko ne vidi u njegovoj poeziji, nego o tome svjedoči generacijski (no deset godina mlađi) kritičar Vjeran Zuppa (kojega je Igor Mandić označio kao Gotovčeva "ličnog kritičara"). Zuppa je, pišući kasnije Gotovcu panegirike u osebujnom sartrovsko-hajdegerovskom stilu, pojavu knjige Čarobna spilja popratio tekstom u kojem se osvrće na stih: "Što misliš da li neki ikad čuju kišu?"
To je ovako išlo: "Ima ovdje jedna Aznavourova ploča. Jedna njegova pjesma Ce sacre piano koja kaže da je ovaj jedini njegov prijatelj. Čujem je. I kišu isto. Što misliš da li neki ikada čuju kišu? Da, to sam Te zapravo, cijelo ovo vrijeme, jedino želio upitati."
Zuppa zatim nastavlja: "Nemoj odgovarati Žanku. On se suviše brine za budućnost. On ne zna da su moj otac i on započinjali rat rame uz rame onda kad sam se jedva bio rodio, a danas ga vodi bez mog oca. Ako mu budeš odgovarao, spomeni mu da imaš dva-tri prijatelja koji žučno raspravljaju s tvojim argumentima, ali koji vole i cijene tvoju strast da ih tražiš u svojoj biograifji, biblioteci, porodici, okolini, narodu. Mora da će mu to biti grozan udarac kad dozna. Dva-tri prijatelja naspram tolike gomile njegovih citata."
Da je te, 1969., Gotovac poslušao opreznog, zabrinutog Zuppu, da je batalio Žanka i više se koncentrirao na rominjaje kiše, bio bi se, valjda, uklonio stravičnim starogradiškim kazamatima. Ali, jao, u njegovoj je prirodi bilo da "čačka mečku", pa je polemizirao s Milošem Žankom, hrvatskim orjunašem, koji je ustao protiv Savke i njezina hrvatskog dubčekovskog revizionizma. Zatim je pokrenuo Hrvatski tjednik. Zvonimir Berković je tu uređivao glazbenu kritiku, neki penzionirani general s Tuškanca stranicu povijesti, a potonji liberal Ivo Škrabalo ložio na zadnjoj stranici propagandni rat protiv domaćih Srba, udbaša i Genexa. Ali, njemu se nije ništa dogodilo, osim što je dospio na crnu listu i nije smio potpisivati svoje filmske kritike.
Vladu su strovalili u pakao Gradiške.
U istrazi, upoznao je visokomoralna čovjeka, suca-istražitelja, koji je radije dao ostavku nego da sudjeluje u tom progonu: bio je to Vlado Primorac, nedavno preminuli veliki hrvatski pravni stručnjak. U istražnom zatvoru zahvatila ga je najstrašnija životna kriza, jer je odjednom shvatio da život teče mimo njega, kao da se nije ništa dogodilo. "Lični kritičar" Vjeran Zuppa priključio se partijskom aktivu Društva književnika, koje se, nakon kratkog oklijevanja, bacilo na kritiku i samokritiku posrnulih drugova. On nije digao glasa u obranu svog zatočenog idola, kojemu je s Antom Stamaćem ranije vječito predgovarao i pogovarao, divio se, te s njim intimizirao preko novina:
"Htio bih Ti mnogo toga reći. Kao da nikada nismo razgovarali. Ili možda jesmo? Ako jesmo, za koga onda, kome sve to ponavljamo? I Boris, i Ante, i Tonči, i Bruno, i Mića sve to o čemu govorimo znaju još bolje i preciznije. Mora da ipak govorimo nekom drugome. Reci. Napiši još koju lijepu pjesmu iz svojih razgovora s našom Anom, tvojom kćerkom. Možda u tome pronađu nešto nejasno i opasno. Vidiš li Ti koliko je to sve smiješno?"
Smiješno ili ne, Gotovac je, usprkos takvom zauzimanju, fasovao šest godina stargradiškog “tvrđavnog”. Najgluplje se pritom morao osjećati Igor Mandić, koji nije mario za Gotovčevu poeziju, i još 1969. rezervirano bilježio: "Neki su ga ustoličili za vrhunskog našeg misaonog pjesnika, trijebeći njegove pjesme i izvlačeći iz njih samo iskaze i sintagme što mogu dati ovakvu ili onakvu filozofiju, a nekima se učinilo da je Gotovac odviše mudar i odviše natopljen (tuđom) filozofijom, da bi mogao biti dobar pjesnik, i to pjesnik čija bi djela čitao i još ponetko osim naklonih i specijaliziranih kritičara."
Kad je Gotovac bio na vrhuncu i u moći kao političko-književni urednik Hrvatskog tjednika, Mandić ga je u kultnoj Kvadraturi književnog kruga ekspertno satrao: "Taj pjesnik, o čijem su pjesništvu već iskazana najoprečnija mišljenja, očito drži da nije neukusno u pjesme potrpati imena desetak prijatelja, okititi ih plakatskim hvalospjevima, sve začiniti dobrom dozom nacionalne patetike - i onda to servirati općinstvu kao umjetničko djelo. Iako posljednjih godina posebno ne cijenim njegovo pjesništvo (a moram priznati da sam nekad i sam pisao visokoparne eseje o njegovim stihovima, malne u idolatrijskom, dakako nerazumljivom, stilu), V. Gotovac ipak je značajna figura naše novije književnosti, pa je gotovo nevjerojatno do koje je mjere zaglibio u mulj egotistične mitomanije."
Koga je to Gotovac mitologizirao, okitio plakatskim hvalospjevima? Slavka Mihalića, Edu Murtića, Antuna Šoljana, Slobodana Novaka, Čedu Pricu. Kad je u istražnom zatvoru zapao u krizu, izjedalo ga je to što je znao kako se njihovi životi nisu puno primijenili, da nisu izašli na ulice, protestirali, demonstrirali, sastavljali peticije kao Česi, tiskali Povelju 77 ili neku Deklaraciju o pravima političkih zatočenika...
Dobri Irci digli bi u zrak policijska kola, ili pucali u koljena zatvorskim čuvarima u Gradiški, primjerice onom Dragosavcu, a u Zagrebu, u Hrvatskoj, shvatio je Gotovac u agoniji, stvari su išle svojim tokom, demantirajući samohvalne poetske mistifikacije, na koje se, kao na kič, bio okomio kritičar Mandić... Mandiću se zatim dogodila najgora stvar koja se kritičaru uopće može dogoditi: pisca kojega je on kritizirao zbog lirskog neukusa, strpali su u zatvor kao nacionalističkog kontrarevolucionara! Bit će da je Gotovca najviše potreslo što je shvatio kako, ne Hrvatska, nego njemu najbliži ljudi, prijatelji, nisu učinili za njim ni koraka: to je ta Hrvatska koju je usijani Imoćanin htio “obnoviti ljepotom”!
OK, bilo je nekih gesta: evo, baš u Imotskom, među njegovim svijetom, poslovođa knjižare stavio je bezobrazno u izlog njegovu knjigu, pa je nastao "slučaj". Taj profesor književnosti premješten je onda za kaznu u samoposluživanje! Bio je to Ante Žužul, ali ne onaj sadašnji vlasnik Školske knjige, koji je tada već bio građevinski velepoduzetnik, još u socijalizmu najveći porezni platac u cijeloj bivšoj Jugoslaviji! Ali zato se gesta onog knjižara prepričava po cijelom svijetu, gdje god obitavaju Imoćani. Mome prijatelju, kazališnom režiseru, to je na kavi na najljepšem trgu Latinske četvrti, ispričao imotski Parižanin, književnik Dinko Štambak.
Stravično pogođen ravnodušćnošću, nedostatkom moralnog patosa u hrvatskom biću, Gotovac je rezimirao to razdoblje kad se opet mogao javno oglasiti, objavivši - 1990. u Ljubljani! - knjigu Moj slučaj. U njoj zastupa radikalnu tezu da Hrvati, koji pedeset godina žive u neslobodi, nisu bili sposobni u literaturi stvoriti ništa veliko - Czeslava Milosza, Milana Kunderu ili Aleksandra Solženicina. Napisničar Borbe bio se tada okomio na takav literarni defetizam, uzimajući u obranu Hrvate i hrvatsku književnost, pa nabrajajući velike poslijeratne pjesnike: Kaštelana, Goloba, Pupačića, Mađera, Mihalića, Slavičeka, Dragojevića, Mariju Čudinu i Zvonimira Mrkonjića...
Mislim da se Gotovac tada mentalno oslobodio mistične Hrvatske, kojoj je pisao pjesme, iako se, naravno, nije mogao osloboditi organičkog domoljublja, uzgojenog na deset kilometara od zapadne Hercegovine. Jako se liberalizirao i totalno otrijeznio nakon prvih demokratskih izbora. Vidio je kakvog su žicara, inače njegova urednika povijesti - što je u Tjednik uvijek donosio triput previše svog glupog, dosadnog, materijala - izabrali umjesto tolikih čestitih ljudi iz Koalicije narodnog sporazuma, kojoj se, uz Savku i Tripala, bio i sam s Budišom priključio...
On je Tuđmana odmah prozreo, i sve napisao, kad je pao Vukovar: "Hrvatska prelazi tragični put svoje suvremene državne povijesti u sjeni nemilosrdne ironije kojom dominira egomanični lik vođe uvjerenog da bi bez njega Hrvatska bila samo diletantska fikcija..."
U tom nadahnutom komentaru, Gotovac je (u ST-u), napao Tuđmana zbog "provincijski lakovjernog vođenja politike prema Zapadu", "pristajanja na sve, uz gubljenje svakog dostojanstva". Zapaljivi retor iz tisuću nastupa proklamira tu moralni apsolutizam, što u narodu koji se, još u Kandijskom ratu, navikao na česte pobjede i dugotrajnu prevlast nepravde, nije nalazilo odjeka: Gotovac je uvijek išao na čelu sam...
Boljem poznavanju nacionalne psihe, a ne prevelikoj distanci intelektualca lirika od prozaične stvarnosti, treba pripisati to što ga je Tuđman do nogu potukao na predsjedničkim izborima. Kao Vrhovnik, Tuđman se okružio hrvatskim gardijskim pandurima u "povijesnim" crvenim odorama, koje su skrojile dvije vrijedne kazališne kostimografkinje laganom adaptacijom oprave korista iz Grofice Marice, stupajući pod razvijenim "povijesnim" hrvatskim stijegom, koji je na brzaka načinio autor podjednako čuvene kreacije, Kviska. Na zastavi su kompilirani grbovi različitih gradova, pokrajina i država u friz "životinjskog carstva", što bi kod Josipa pl. Bojničića, glasovitoga hrvatskog heraldičara iz doba Franje Josipa, izazvalo konvulzivne grčeve. Dakle, dr Tuđman je uz pomoć bulumente pretvorbenjačkih lupeža velikoga stila i hercegovačkih kriminalaca prerušenih u generale, lako pobijedio Gotovca, kad su se suočili na predsjedničkim izborima. Vlado je pritom izvukao živu (ne i cijelu) glavu samo zato što ga atentator, otposlan iz Tuđmanova Tjelesnog sdruga da opasačem zatuče vođu opozicije (a vikao je, da obmane javnost, "Živio Ante Pavelić! Ja sam ustaša, sve ćemo vas pobiti!") nije u Puli dobro dohvatio opasačem s teškom metalnom kopčom, jer je bio mrtav pijan.
Kad je izbio rat, Gotovcu se bila opet dogodila osobna tragedija: umrla mu je žena. Zatim je zamalo i on umro, toliko je loše bio. Poslan je u Rim na liječenje, gdje je čudesno uskrsnuo. I ne samo to: u bolnici je upoznao Sinjanku doktoricu Simonu Šandrić, papinu liječnicu, bivšu časnu sestru. Preporođeni Vlado opet se zaljubio kao gimnazijalac. Bila je to napol svetačka romansa, kao da se zaljubio sam sv. Franjo. Siromašni Gotovac imao je nekoliko lijepih časova: pomladio se i gotovo postao netko drugi. Jednom sam ga slučajno sreo na Fiumicinu kad se vraćao u Zagreb; imao je krasne nove postole. To je bilo uoči predsjedničkih izbora, koje je izgubio.
Odmah sam znao da će se kandidirati: kao kakav mlad frajer, toliko je para bio uložio u taštinu! Zapravo sam to krivo očitao, jer mi je poslije ispričao: "Prvi put u životu mogao sam napraviti takvu gestu - šetao sam se po Via Veneto i preko puta Excelsiora, u ekskluzivnom dućanu s kožnim proizvodima, vidio u izlogu najljepše, zanosne, cipele."
Učinio je ono što nije mogao cio život: ušao da oćuti gušte koje su drugi utažili još sedamdesetih, kad se išlo u Trst, te osamdesetih, kad se išlo u Graz, a on je bio spriječen, jer je stalno robijao u hrvatskom Alcatrazu...
Epizoda u kojoj Gotovac, navodno, iskazuje taštinu značajna je, jer je to mana za koju ga najviše optužuju. Voli, čini se, ljude koji mu se pokoravaju, idu mu niz dlaku, a s neiskazanim očinskim sentimentom lako nasjedne nekoj ženskici koja mu u stranci polaska, pa onda iz te mreže emocionalnih sklonosti nastaje stranačka nadgradnja... Nema sumnje: da je lišen te empatije, stranka bi mu bila bolja, jača, organizacija. Gotovac je možda mogao postati i bolji pjesnik uz malo manje erudicije; veći političar da nije tako isključiv. Bio bi veći Europejac da je manji Hrvat. Unatoč svemu, mjerimo li ga stvarnim, ljudskim mjerilom od dva aršina, a ne od zemlje do neba, Gotovčev će se lik s vremenom još više isticati na pozadini “olovnih godina” i tragičnog desetljeća tuđmanizma. A kad za to dođe čas, moći će ugravirati na hrvatsku poleđinu novčanice od sto eura. (Tuđman bi pak pristajao na pet kuna, da se, kao Lenjin Marxu i Engelsu, pridruži u zelenom poluprofilu Zrinskome i Frankoplanu, fiktivnim junacima iz hrvatskih mitologija).
Uostalom, ni u velikoj računskoj knjizi, onoj između zemlje i neba - gdje, kako Hamlet veli, ima mnogo stvari o kojima mi i ne sanjamo u svojoj filozofiji - Gotovac uopće ne stoji loše. Martin Gotovac može biti zadovoljan, ako ne i sasvim utješen. Ne, ja te nisam iznevjerio, oče, u ovoj dolini suza, u onoj krševitoj imotskoj vukojebini, gdje jedino hrvatstvo dobro uspijeva, u onim infernalnim mučionicama Stare Gradiške, gdje su i tebe raspinjali i ponižavali, u onom labirintu balkanske politike, gdje kao da se nagrađuje samo bešćutna sebičnost... Ostao sam uspravan. A sve drugo je ionako crna zemlja.