NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 14.05.2010.

Zoran Kurelić

U ovome radu pišem o percepciji i provođenju Bolonjskog procesa u Hrvatskoj. Razlikujem proces harmonizacije visokog obrazovanja u Europi (Bolonjski proces) i ˝Bolonju˝ - pokušaj da se Bolonjski proces uvede u našoj zemlji. Više je ili manje općepoznato kako ˝Bolonja˝ nema mnogo toga zajedničkog s izvornom harmonizacijom. Pokušat ću objasniti zašto je ˝Bolonja˝ izobličenje izvorne ideje te zašto predstavlja primjer neuspjele reforme. Činjenica kako tvorci obrazovne politike još uvijek nisu prepoznali taj neuspjeh posebno je zastrašujuća.

Rad se sastoji od pet dijelova. U prvome (A) predstavljam dva koncepta koja se koriste u epistemologiji i političkoj teoriji kako bih objasnio percepciju Bolonjskog procesa u Hrvatskoj. To su koncepti “promjene paradigme” i “tradicije”. U drugome dijelu (B) kratko predstavljam ključne elemente Bolonjskog procesa. U trećemu (C) uspoređujem izvorni proces s njegovom provedbom u Hrvatskoj. U četvrtome (D) predstavljam kratak popis ozbiljnih problema koji su nastali krivom interpretacijom izvorne ideje harmonizacije, dok u završnom dijelu (E) zaokružujem argument.

Tvrdim kako fundamentalne reforme koje gotovo predstavljaju promjenu paradigme pretpostavljaju osjećaj krize, neku vrstu urgentnosti odozdo u kojoj je oni koji prakticiraju određenu tradiciju sami žele promijeniti. Promjene paradigme odozgo bez genuine volje da se određena tradicija poboljša mogu stvoriti disfunkcionalne sustave.

A

Za Bolonjski proces često se kaže kako predstavlja promjenu paradigme u europskom visokom obrazovanju, 1 promjenu u odnosu na niz nacionalnih, kontinentalnih tradicija visokog obrazovanja na neku vrstu anglo-američkog modela. Tako se harmonizacija događa kao kooperativna konverzija na novu tradiciju. Ova nova tradicija je na određeni način anglo-američka zbog toga što se značajno razlikuje i od američke i od britanske tradicije.2 Proces promjene paradigme izvršen je postupno i to je upravo ono što riječ “harmonizacija” u ovome kontekstu znači. Bolonjski proces uvodi rješenja koja ne-Amerikancima i ne-Britancima izgledaju kao anglo-američki model, ali zapravo on oblikuje nešto fundamentalno novo.

U ovome bih radu želio pokazati kako ˝Bolonja˝ razumije Bolonjski proces na način koji njegovu provedbu u Hrvatskoj čini nemogućom. U tu ću svrhu upotrijebiti razumijevanje “promjene paradigme” 3 Thomasa Kuhna i koncept “tradicije” Paula Feyerabenda.

Prema Kuhnovu mišljenju, znanstvena se revolucija događa kada znanstvenici shvate kako njihova paradigma ne može zadovoljavajuće objasniti svijet. Suočeni s ozbiljnom “krizom” svojega razumijevanja svijeta, znanstvenici se prebacuju (engl. switch) na novu paradigmu, na dramatično nov način prakticiranja znanosti i razumijevanja zbilje.

U Feyerabendovoj teoriji tradicija je “bogata artikulirana praksa” poput skladanja, glasovanja, kažnjavanja kriminalaca ili slikanja. Očito je kako bi artikulirana praksa u visokom obrazovanju za Feyerabenda bila tradicija. Njegovo razumijevanje “interakcije” dviju tradicija posebno je zanimljivo. Ishodi interakcija mogu biti iznenađujući. Rezultat može biti novi stil u slikarstvu, preporođena znanost ili unaprijeđena poljoprivreda. “U svim ovim slučajevima imamo praksu, ili tradiciju, imamo određene utjecaje na nju, koji proizlaze iz neke druge prakse ili tradicije te možemo promatrati promjenu. Promjena može voditi blagoj modifikaciji originalne prakse, može je ukloniti, može rezultirati tradicijom koja jedva podsjeća na bilo koji od elemenata u interakciji” (Feyerabend 1987: 17).

Kombiniranjem Kuhnove “promjene paradigme” i Feyerabendove “interakcije tradicija” želim pokazati kako je ˝Bolonja˝ neželjena mješavina naše stare tradicije i modela uvedenog Bolonjskom deklaracijom. Strogo govoreći, taj model nije tradicija zato što ga nitko na svijetu nije prakticirao u trenutku u kojem je uveden. Pokušat ću pokazati kako se promjena paradigme, ukoliko je razumijemo kao promjenu tradicije kroz proces harmonizacije, nije dogodila na željeni način zato što razlog za promjenu nije bila želja da unaprijedimo artikuliranu praksu našeg visokog obrazovanja. Znanstvene su revolucije nemoguće ako su znanstvenici zadovoljni svojim paradigmama. Radikalne promjene u tradicijama visokog obrazovanja također su upitne ukoliko oni koji ih provode nisu svjesni da bi promjene trebalo uvesti, odnosno ukoliko nemaju nikakvih problema s postojećim stanjem stvari.

Kuhnu i Feyerabendu vratit ću se u trećem dijelu ovog rada, a sad bih prvo želio naglasiti ključne namjere Bolonjskoga procesa.

B

Bolonjski proces započeo je u Sorbonni, tako da ako doista i jest oblik angloamerikanizacije europskih obrazovnih tradicija, barem ga je započeo francuski ministar obrazovanja Claude Allegre. On je pozvao svojeg talijanskog (Luigi Berlinguer) i njemačkog kolegu (Jurgen Ruttgers) te britansku kolegicu (Tessa Blackstone) u Pariz na proslavu 800-te obljetnice Sveučilišta u Sorbonni. Sorbonska deklaracija potpisana u svibnju 1998. važan je politički dokument koji je započeo paneuropski politički proces koji se sada zove Bolonjski proces. Za politologa su prilično zanimljive dvije stvari. Prvo, to je sama ideja rješavanja nacionalnih obrazovnih problema uključivanjem čitavog kontinenta, te drugo, činjenica da četiri države članice Europske unije nisu započele proces unutar Europske unije, nego su se odlučile za paneuropski pristup i uvele intergovernmentalizam kao način rješavanja obrazovnih pitanja Europe. 4

U Deklaraciji stoji: “U posljednje su se vrijeme u europskom integracijskom procesu dogodili neki izuzetno važni pozitivni pomaci. No, koliko god bili važni, zbog njih ne bi trebalo zaboraviti kao Europa nije samo Europa eura, banaka i ekonomije; ona također mora biti i Europa znanja. Moramo jačati i graditi intelektualne, kulturne, socijalne i tehničke dimenzije našeg kontinenta. Njih su uvelike oblikovala europska sveučilišta, koja nastavljaju igrati odlučujuću ulogu u njihovu razvoju” (Reinalda, Kulescza 2005: 115).

Sorbonska deklaracija uvodi nekoliko smjernica koje su kasnije odredile Bolonjski proces. To su: mobilnost studenata i znanstvenika, uvođenje dvaju ciklusa – preddiplomskog i poslijediplomskog, te uvođenje bodovnog sustava. Deklaracija jasno ističe: “Međunarodno priznavanje zvanja prvog ciklusa kao odgovarajuće razine kvalifikacije važno je za uspjeh ovog nastojanja, u kojemu sheme našeg visokog obrazovanja želimo učiniti jasnima svima.

Na poslijediplomskoj razini, postojao bi izbor između kraćeg magisterija i duljeg doktorata, s mogućnošću prelaska s jednog na drugi. Kod oba poslijediplomska zvanja, primjeren naglasak bio bi stavljen na istraživanje i samostalan rad” (Reinalda, Kulescza 2005: 116).

Ideja da je Sorbonska deklaracija uvela anglo-američki model u trenutku kada je četvero europskih ministara obrazovanja započelo razmišljati o arhitekturi europskog visokog obrazovanja predstavlja pretjerano pojednostavljivanje; međutim, nekoliko engleskih i američkih rješenja označena su kao poželjna. U obje zemlje, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama, zvanje bachelor, baccalaureus prepoznaje se kao ono koje osigurava “dovoljnu razinu obrazovanja” i zapošljivost. U obje su zemlje zvanja magisterija i doktorata napredna zvanja. Deklaracija koristi riječ “graduate” na američki način, to je ˝postgraduate˝ na engleskom i ˝poslijediplomski˝ na hrvatskom.

Bolonjska je deklaracija proširila ideju Sorbonne na 29 zemalja. Njome je započeo jedan od najvažnijih intergovernmentalnih projekata u modernoj europskoj povijesti (15 zemalja koje su potpisale Deklaraciju zemlje su članice Europske unije, a 14 nije). Deklaracija je pokrenula kontinentalni projekt usmjeren na stvaranje “Europskog prostora visokog obrazovanja” do 2010. godine.

Duh Sorbonske deklaracije prisutan je u svakom odlomku, a ideje predstavljene u Parizu pretočene su u šest precizno definiranih ciljeva. Ciljevi Bolonjske deklaracije su:

- Usvajanje sustava lako prepoznatljivih i usporedivih zvanja;
- Usvajanje sustava zvanja temeljenog na dva glavna ciklusa (preddiplomskom i poslijediplomskom);
- Uspostava bodovnog sustava (ECTS);
- Promicanje mobilnosti i uklanjanje prepreka učinkovitoj provedbi slobodnog kretanja studenata i znanstvenika;
- Promicanje europske suradnje u osiguravanju kvalitete;
- Promicanje nužnih europskih dimenzija u visokom obrazovanju.

Europski prostor visokog obrazovanja trebao bi stvoriti “Europu znanja”, “obogatiti europsko građanstvo” te “promicati mobilnost građana i njihovu zapošljivost, kao i cjelokupan razvoj kontinenta” (Reinalda, Kulesza, 2005: 118). Proces koji je započeo Deklaracijom započeli su političari, te naglašava političku i ekonomsku važnost reforme visokog obrazovanja u Europi, ne samo u Europskoj uniji.

“Obrazovanje i suradnja u obrazovanju prepoznati su kao iznimno važni za razvijanje i jačanje stabilnih, miroljubivih i demokratskih društava, posebice imajući u vidu stanje na jugoistoku Europe”(Reinalda, Kulesza, 2005: 118).

Potpisivanjem Deklaracije svaka se država potpisnica slobodno posvetila reformi svojega sustava visokog obrazovanja, tako da su četiri države članice Europske unije koje su sudjelovale na konferenciji u Sorbonni potaknule 29 europskih zemalja da “tragaju za zajedničkim europskim odgovorom na zajedničke europske probleme” (Reinalda, Kulesza, 2005: 122) 5

Koji su to zajednički problemi? Postoji nekoliko razloga zbog kojih je francuski ministar sazvao konferenciju u Parizu. Oni najočitiji su: kriza europske države blagostanja, zapošljivost diplomanata te potreba za stvaranjem obrazovnog modela koji je pristupačan i globalno privlačan. Činjenica da Sjedinjene Američke Države privlače više međunarodnih studenata od sve četiri zemlje koje su izradile Sorbonsku deklaraciju zajedno nije se sviđala inicijatorima Bolonjskog procesa. Stvaranjem Europskog prostora visokog obrazovanja trebalo bi postići tri politički i ekonomski iznimno važna cilja.

“1) Olakšati brži ulazak obrazovanih stručnjaka na tržište rada skraćivanjem zvanja.
2) Unaprijediti prekograničnu mobilnost studenata i onih koji traže posao.
3) Povećati konkurentnost europskog visokog obrazovanja na međunarodnoj razini.” 6

Uvođenje trogodišnjeg zvanja baccalaureus engleskog tipa i bodovnog sustava (sustava kredita) američkog tipa postaje središnji dio projekta. Nije istina da je neki imaginarni anglo-američki model prisilno nametnut svim Europljanima, kao što se to u Hrvatskoj obično razumijeva. Europa ne pokušava nadmašiti američki sustav visokog obrazovanja na globalnoj razini tako da postane amerikanizirana. Dvostupanjski model Bolonjskog procesa dramatično se razlikuje od britanskog i američkog modela; međutim, on koristi njihove dijelove kako bi osigurao sumjerljivost i harmonizaciju različitih europskih modela. Ako Velika Britanija ikad odluči u cijelosti prihvatiti bolonjski model, suočit će se s gotovo jednakim brojem problema kao i Njemačka ili Italija. Jedino o čemu neće morati brinuti je zapošljivost trogodišnjeg zvanja baccalaureus, što je jedan od ključnih ciljeva ove reforme.

Hrvatska je Deklaraciju potpisala u Pragu 2001. godine zajedno s Ciprom i Turskom. Prag predstavlja temeljni korak u oblikovanju procesa zbog toga što se Europska komisija tada i službeno uključila u njega. To je dodalo novu dimenziju intergovernmentalizmu Sorbone i Bolonje. Nakon Praga, konvergencija između Bolonjskog procesa i obrazovne politike Europske unije postaje iznimno važna za države poput Hrvatske.7 Moguće članice Europske unije osjećaju potrebu za harmonizacijom svojih obrazovnih sustava s onim koji se oblikuje unutar Europske unije. Bolonjski proces postaje mješavina intergovernmentalnih i nadnacionalnih elemenata u kojemu izvorna intergovernmentalna suradnja s Europskom komisijom dobiva koordinacijski organ. Ne iznenađuje što je proces u Hrvatskoj predstavljen kao nešto što se mora učiniti kako bi se postalo članicom Europske unije.

Praška deklaracija uvodi tri nove smjernice (engl. action lines): cjeloživotno obrazovanje, uključivanje studenata te promicanje privlačnosti i konkurentnosti Europskog prostora visokog obrazovanja u ostatku svijeta. Sve tri su na ovaj ili onaj način implicitno ili eksplicitno prisutne u Sorbonskoj i Bolonjskoj deklaraciji.

Deseti cilj ili smjernica procesa dodan je u Berlinu 2003. godine, a to je stvaranje doktorskih studija kroz sinergiju između Europskog prostora visokog obrazovanja i Europskog istraživačkog prostora. U Berlinu se popis povećao sa sedam novih članica (Albanija, Andora, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora, Vatikan, Ruska Federacija i Makedonija).

Najvažniji dio procesa je: zapošljivost onih sa zvanjem baccalaureus kako bi se osigurao ulazak obrazovanih stručnjaka na tržište rada, mobilnost studenata i posloprimaca te globalna konkurentnost europskog visokog obrazovanja. Ukoliko prva dva elementa nisu osigurana, sa sigurnošću možemo reći kako određena zemlja Bolonjski proces ne provodi ispravo. Upravo se to dogodilo u Hrvatskoj.

C

Pokušat ću objasniti izopačenje izvornog procesa, našu ˝Bolonju˝, Kuhnovim konceptom ˝krize˝. Nema promjene paradigme bez krize. Kuhn kaže kako znanstvenici zadovoljni vlastitom paradigmom ne prepoznaju anomalije. Anomalije se pojavljuju kada je prirodu nemoguće utjerati u pojmovne ˝pretince˝ koje osigurava paradigma. Brunerov i Postmanov eksperiment s igraćim kartama objašnjava konzervativni karakter “normalne znanosti”. Tijekom eksperimenta subjektima su bile pokazane abnormalne karte poput crne četvorke herc. Kada je karta koja inače ne postoji u špilu bila pokazana subjektima, prepoznali su je kao standardnu, postojeću kartu - kao četvorku herc ili četvorku pik. “Bez ikakve svijesti o tome da nešto ipak nije kako valja, ona je odmah uklopljena u jednu od pojmovnih kategorija pripremljenih tijekom prethodnog iskustva” (Kuhn, 1970: 74). Dakle, ako znanstvenici vjeruju da su svi labudovi bijeli, crni će se labud interpretirati kao velika vrana ili bijeli labud koji je proletio kroz dimnjak.

U ovome radu dokazujem kako su zvanja koja uspostavlja Bolonjski proces crni labudovi za hrvatsku tradiciju visokog obrazovanja; međutim, oni su prepoznati kao prljavi bijeli labudovi. Ključni dio Bolonjskog procesa skraćivanje je četverogodišnje diplome na trogodišnje zvanje baccalaureus. S druge strane, bit naše ˝Bolonje˝ je izjednačavanje predbolonjskih četverogodišnjih diploma s novim magisterijem. To znači kako je nešto fundamentalno novo prepoznato kao nešto što već imamo. Konzekventno, najlakši način za provođenje reforme bio je produljiti naše već preopterećene četverogodišnje programa na 5 godina i nazvati to produljenje harmonizacijom s Europom. To je bolno očigledno u hrvatskome prijevodu dvaju bolonjskih ciklusa. Prvo zvanje, bachelor, baccalaureus, koje je završno i trebalo bi jamčiti zapošljivost, u hrvatskome se prevodi kao ˝prvostupnik˝, što odmah sugerira kako postoji drugi stupanj koji je potrebno završiti. Drugi se ciklus prevodi kao ˝diplomski˝, što sugerira da je jednak predbolonjskoj četverogodišnjoj diplomi. Dakle, preddiplomski i diplomski ciklusi se prepoznaju kao dva stupnja predbolonjske četverogodišnje diplome. To nije pogrešan prijevod, nego svjesna promjena značenja. Ranije sam pokazao kako je u Sorbonskoj i Bolonjskoj deklaraciji doktorat bio dio drugog ciklusa.8 U Berlinu je bio uspostavljen kao treći ciklus, ali bez ECTS-a, te kao ciklus koji pretpostavlja ishode učenja bolonjskog magisterija. Za proces je nužno da ima jasan prekid između ciklusa. Osoba s bolonjskim zvanjem baccalaureus trebala bi biti obrazovana i s dovoljno umijeća za ulazak na tržište rada. Studenti koji žele nastaviti svoje obrazovanje na magistarskoj razini trebali bi za to biti dovoljno obrazovani. Podrazumijeva se da se veliki dio onih sa zvanjem baccalaureus neće upisati na magistarske programe, bilo zbog toga što se žele zaposliti ili zato što njihove ocjene nisu dovoljno visoke za napredne studije.

Izjednačavanjem magisterija i hrvatske predbolonjske četverogodišnje diplome, magisterij je postao relevantan za hrvatsko tržište rada. U našoj interpretaciji ˝društvo znanja˝ postaje društvo magistara. Hrvatski studenti nakon tri godine ne dobivaju diplomu, nego svjedodžbu, a od onih sa zvanjem baccalaureus očekuje se da nastave svoje obrazovanje na magistarskoj razini. Ovo de facto stvara dvostupanjsku petogodišnju diplomu, a samo najgori studenti ne upisuju drugi ciklus. Zastrašujuće je to što je broj studenata koji se žele upisati na magistarski ciklus dramatično velik, a njihov prosjek ocjena toliko nizak da osiguravanje pristojnog obrazovanja na magistarskoj razini za velik broj fakulteta društvenih i humanističkih znanosti postaje nemoguće. Umjesto zaključnosti prvog zvanja, hrvatska reforma prisiljava sve na stjecanje drugog, konzekventno provodeći anti-Bolonjski proces. To pokreće opasni domino efekt s velikim brojem duboko nepoželjnih konzekvencija. Iznijet ću kratak popis njih sedam.

D

Nepoželjne “nuspojave” ˝Bolonje˝ su:

1) Neuspjeh da se uspostavi sustav jasno prepoznatljivih i usporedivih zvanja;
2) Problemi u priznavanju međunarodnih zvanja;
3) Zaustavljanje mobilnosti;
4) Nepoticanje cjeloživotnog obrazovanja;
5) Stvaranje sustava koji nije kompatibilan sa stvaranjem radnih mjesta u Europskoj uniji;
6) Ugrožavanje doktorske razine obrazovanja;
7) Neiskorištavanje najvitalnijeg dijela populacije – mladih i obrazovanih.

Kratko ću opisati svaku od strukturalnih disfunkcionalnosti ˝Bolonje˝. (1) Hrvatska je uvela anomaliju pod imenom ˝poslijediplomski specijalistički program˝ (nešto kao postmagistarski magisterij). Problem ovog zvanja je taj što je oblikovan za predbolonjske studente s četverogodišnjom diplomom, kandidate koji su ex lege magistri struke. Naziva se poslijediplomskim, ali ostaje na razini 7 Europskog kvalifikacijskog okvira, dakle čista anomalija. (2) Odluka da se predbolonjsku diplomu izjednači s novim magisterijem otvorila je Pandorinu kutiju u priznavanju međunarodnih zvanja. Četverogodišnja diploma sa sveučilišta bivše Jugoslavije izjednačena je s hrvatskom četverogodišnjom diplomom. To znači da netko iz Skoplja, Mostara ili Prištine može doći u Hvatsku, postati ex lege magistar struke i nastaviti svoje obrazovanje na doktorskoj razini, ali ako je osoba četverogodišnji baccalaureus s Harvarda ili Yalea, njezino zvanje bit će prepoznato kao prvostupnik pa će konzekventno biti zamoljena da nastavi obrazovanje na magistarskoj razini. Problem naravno nije taj što se od onih sa zvanjem baccalaureus očekuje da nastave svoje obrazovanje na magistarskoj razini, nego u činjenici što naš zakon odlučuje kako predbolonjska diploma bivše Jugoslavije osigurava ishode učenja koji su u trenutku izdavanja diplome bili doslovno nepoznati. To znači da priznavanjem diploma iz bivše Jugoslavije kao viših mi de facto stvaramo „prostor visokog obrazovanja bivše Jugoslavije“ na kojemu je četverogodišnja diploma iz Banja Luke vrednija od četverogodišnjeg zvanja s Harvarda. Ništa više i niša manje od toga. (3) Time se također zaustavlja i mobilnost (te cjeloživotno obrazovanje) zbog toga što se one koji imaju predbolonjsku diplomu ne potiče na nastavak obrazovanja na magistarskoj razini u inozemstvu. Jer ako ne postoji razlika između stare diplome i novog magisterija, nema smisla potrošiti jednu godinu u Europi i pokušati steći nešto što već ex lege imate. Predbolonjski studenti koji su stekli jednogodišnja, full-time M.Sc. (Master of Science 9) zvanja na najboljim europskim sveučilištima u Hrvatskoj ne dobivaju nikakvu distinkciju. Ne dobivaju povišicu, a njihovo M.Sc. zvanje prepoznato je kao inferiorno predbolonjskom dvogodišnjem, part-time “znanstvenom magisteriju”.

Nekonsekutivni, jednogodišnji programi na magistarskoj razini, oblikovani za međunarodne studente i idealni za mobilnost u Hrvatskoj ne postoje. Bilo kakva vrsta horizontalne mobilnosti naših studenata gotovo je nemoguća zato što zvanje baccalaureus ne predstavlja odgovarajuću razinu kvalificiranosti za hrvatsko tržište rada. (4) Umjesto nekonsekutivnih magisterija, Hrvatska ima poslijediplomske specijalističke studije na koje se bolonjski baccalaurei ne mogu upisati. Ovo zvanje ima smisla samo kao oblik cjeloživotnog obrazovanja, ali nažalost također ne osigurava povišicu, te je u tom smislu jednako beskorisno kao i novi magisterij. (5) Sve ovo pokazuje kako ˝Bolonja˝ za hrvatske građane zapravo stvara velik problem. Dok u ostatku Europe zvanje baccalaureus postaje prepoznato kao ono koje osigurava zapošljivost i pristojne poslove uključujući mjesta visokorangiranih službenika u Bruxellesu, u Hrvatskoj nije moguće predavati matematiku u osnovnoj školi bez magisterija struke iz matematike. (6) Zaključno, pogreške učinjene na prvim dvjema razinama učinit će doktorske programe izuzetno problematičnima. Magistarska razina u našoj interpretaciji ne može osigurati ishode učenja koji su neophodni za normalne doktorske programe. Ex lege magistri struke koji su diplomirali prije 15-20 godina mogu bez ikakvih preduvjeta upisati treći ciklus, a sveučilišta će ih primiti ukoliko su u mogućnosti platiti školarinu. Država se previše istrošila na prvim dvjema razinama te si ne može priuštiti plaćanje trećeg ciklusa. Opće je mjesto da je u društvenim znanostima nestanak marksizma stvorio potpuno nove programe, tako da ex lege magistri struke nemaju bazične informacije o suvremenim društvenim znanostima. Iskreno, upitno je bi li politolog koji je diplomirao 1975. bio dovoljno informiran o modernoj političkoj znanosti da nastavi svoje obrazovanje na magistarskoj razini.

U Hrvatskoj se magisterij priznaje kao prava diploma koja jamči zapošljivost, tako da se gotovo svi studenti žele upisati u drugi ciklus, čak i oni kandidati s iznimno niskim prosjekom ocjena. To dramatično snižava kvalitetu podučavanja i rada na seminarima te nas izravno sprečava u osiguravanju ishoda učenja potrebnih za doktorske programe. Ne začuđuje što je jedan od najboljih modela organiziranja doktorskih studija – graduate school model 10 - u Hrvatskoj strukturalno onemogućen. U sustavu u kojemu su prve dvije razine zapravo povezane, gotovo je nemoguće organizirati graduate school. ˝Bolonja˝ strukturalno proizvodi snižavanje kvalitete visokog obrazovanja. (7) Sve to dovodi to velikog problema koji prelazi granice visokog obrazovanja. Činjenica da našim studentima prestižni međunarodni magisteriji u Hrvatskoj nisu priznati ne znači da oni nisu priznati i u Europi. Ako naši baccalaurei u Hrvatskoj nisu zapošljivi, to ne znači da nisu zapošljivi u inozemstvu. Puni razmjeri pogreške učinjene ˝Bolonjom˝ postat će očiti kad Hrvatska postane zemlja članica Europske unije. Tad će ˝Bolonja˝ iz Hrvtatske doslovce istjerati najvitalniji i najobrazovaniji segment hrvatske populacije.

E

U ovome radu dokazivao sam da je hrvatska ˝Bolonja˝ više ili manje koherentan anti-Bolonjski proces s duboko nepoželjnim posljedicama. Izvorni proces bio je “pogrešno interpretiran” zbog toga što je nedostajala genuina volja za znatnim promjenama hrvatske tradicije visokog obrazovanja. Korištenjem pojmova “promjene paradigme ” i “tradicije” pokušao sam pokazati da ne može biti radikalne promjene u bilo kojoj tradiciji ako oni koji je prakticiraju ne osjećaju potrebu za promjenom. Razlog za započinjanje reforme bilo je uvjerenje da je ona nužan preduvjet za ulazak u Europsku uniju. Kad se shvatilo da nije, jedini razlog za provođenje reforme je iščeznuo. Krajnji rezultat je sustav koji nije ništa bolji od staroga,11 te sustav koji naše visoko obrazovanje ne harmonizira s ostatkom Europe i Europskom unijom. Skuplji je, a razina nezadovoljstva studenata i akademskog osoblja, posebice u društvenim znanostima, je zabrinjavajuća. Najgore tek predstoji. Ako je ideja ˝Bolonje˝ bila zaštita našeg visokog obrazovanja i naše stare diplome njezinim izjednačavanjem s novim magistarskim zvanjem, pokazala se fatalnom. Pun opseg te pogreške postat će evidentan kad konačno postanemo članica Europske unije. Tad će postati jasno kako sustav oblikovan da nas obrani od uvoznih modela uopće nije bio potreban dok nismo bili u Europskoj uniji, te da je potpuno beskoristan kad u nju uđemo. Ustvari, ˝Bolonja˝ će postati oblik diskriminacije protiv naših vlastitih građana zbog toga što će se od njih očekivati da studiraju pet godina za poslove za koje Europljani studiraju tri. Odljev mozgova bit će logičan ishod te pogreške.

Zaključno, ako i druge reforme provodimo samo zato da ih skinemo s vrata, te ako reforme doživljavamo kao davež koji nam je nametnula prezahtjevna Europska unija, rezultati će biti podjednako nepoželjni. ˝Bolonja˝ je primjer kako ne provoditi reformu.
________________________________

1 „Iako se nove strukture zvanja još uvijek uobičajeno doživljavaju kao glavni cilj Bolonje, postoji povećana svijest o tome kako će najznačajnija ostavština procesa biti promjena obrazovne paradigme na cijelom kontinentu“(TRENDS V str.8). http://www.eua.be/fileadmin/user_upload/files/Publications/Final_Trends_Report__May_10.pdf
2 Bob Reinalda, jedan od istaknutih autoriteta za Bolonjski proces piše: „Paneuropski Bolonjski proces također je i transformacija europskih sustava visokog obrazovanja, krećući se prema zajedničkom, više ili manje anglosaksonskom, modelu...“. ('The Ongoing Bologna Process and its Implementation: Progress and Implications for Political Science', epsNet Kiosk Plus THE NET Journal of Political Science, Vol. 5, Br. 1. lipanj 2007., str. 47.)
3 Za izvanepistemološke aspekte Kuhnove Strukture znanstvenih revolicija vidi moj tekst u Strukturi znanstvenih revolucija nakon 45 godina, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Svezak 82, Zagreb 2008.
4 Većinu ideja iz ovog rada razjasnio sam tijekom konferencija European Political Science Network (epsNet) u Pragu, Parizu i Ljubljani. epsNet je danas otužno disfunkcionalan, ali njegova uloga u razvoju paneuropske političke znanosti ne može se zanijekati. Za diskusiju između intergovernmentalistčke i nadnacionalne interpretacije Bolonjskog procesa vidi Bob Reinalda 'Intergovernmental Momentum of the Bologna Process 1998-2004' i Carolin Balzer, Kerstin Martens' International Higher Education and the Bologna Process. What Part Does the European Commision Play?' , epsNet Kiosk Plus THE NET Journal of Political Science, Vol. 3, Br. 1. lipanj 2005.
5 Confederation of European Union Rector's Conference and the Association of European Univesities, The Bologna Declaration on the European space for higher education: an explanation, 20. veljače 2000.
6 Ovo je način na koji Robert Sedgwick razumijeva ključne ciljeve. Točno ih je shvatio za razliku od brojnih Europljana. 'The Bologna Process: As Seen From the Outside', World Education News and Reviews, rujan/listopad 2003. http://www.wes.org/ewenr/03sept/pffeture.htm
7 „Iako je Bolonjski proces započeo kao pretežno intergovernmentani proces, postoji očita i rastuća convergencija s procesima Europske unije usmjerenima na jačanje europske suradnje u visokom obrazovanju.“ Zgaga Report 2003 u Reinalda, Kulescza, Bologna Process... str. 138.
8 „Zvanje stečeno nakon prvog ciklusa bit će relevantno na europskom tržištu rada kao dovoljna razina kvalificiranosti. Drugi bi ciklus trebao voditi prema magisteriju/ili doktoratu kao u mnogim europskim zemljama.“ The Bologna Declaration u Reinalda, Kulescza, The Bologna Process... str. 119. Zanimljivo je kako je značenje dvaju ciklusa ispravno prevedeno u Vjesniku, prilog 'Studiji 2005./06.' Zagreb, 28. lipnja 2005., str. 2. Drugi cilj procesa na hrvatskome jeziku glasi: „Prihvaćanje sustava temeljenog na dvama glavnim ciklusima, dodiplomskog i postdiplomskog. Pristup drugom ciklusu zahtijeva uspješno završen prvi ciklus studija koji mora trajati najmanje tri godine. Stupanj postignut nakon tri godine smatra se potrebnim stupnjem kvalifikacije na europskom tržištu rada. Drugi ciklus vodit će magisteriju i/ili doktoratu, kao što je to slučaj u mnogim europskim zemljama.“
9 Magistar znanosti.
10 „Analiza trendova u Europi pokazuje dva glavna modela organizacije koji se pojavljuju kao sredstva za promicanje kvalitetnih, međunarodno orijentiranih i umreženih doktorskih/istraživačkih/graduate schools:
Graduate school and Doctoral/Research school.“ EUA publikacija 'Doctoral Programmes in Europe's Universities: Achievemnts and Challenges' 2007. str. 10 (http://www.eua.be/events/eua-council-for-doctoral-education/publications/)
11 Studentski prosvjedi na Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu zapravo su zahtijevali povratak na predbolonjski model. Paradoksalno, studenti, koji su po samorazumijevanju revolucionarni anti-globalisti i anti-kapitalisti, optužili su konzervativce koji su priječili reformu kako nisu bili dovoljno konzervativni.

Citirana literatura

Reinalda, Bob, Kulescza, Ewa, 2005.: The Bologna Process – Harmonizing Europe˝s Higher Education, Barbara Budrich Publishers, Opladen & Bloomfield Hills
Raukar, Tomislav, (ed.), 2008.: Thomas S. Kuhn ˝Struktura znanstvenih revolucija˝ nakon 45 godina, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, svezak 82., Zagreb
Kuhn, Thomas, 1999.: Struktura znanstvenih revolucija, Jesenski i Turk, Zagreb
Feyerabend, Paul, 1987.: Science in a Free Society, Verso, London
Sedgwick, Robert, 2003.: ˝The Bologna Process: As Seen From the Ourside˝, World Education News and Reviews, rujan/listopad, http://www.wes.org/ewenr/03sept/pffeature.htm

Zoran Kurelić
Fakultet političkih znanosti
zkurelic@fpzg.hr

- 10:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 11.05.2010.

Piše: Denis Kuljiš

Moja žena i ja sjedili smo u dnevnoj sobi njezine mame na Srednjacima. Još nije počeo rat, ali država je već bila propala, samo što nova još nije nastala. U smočnici smo imali veću količinu «Zlatne penine», jer je to bilo doba Markovićeva jakog dinira, koji je prema njemačkoj marci stajao kao Sanaderova kuna prema euru. Čitao sam intervju sa Žuži Jelinek, što ga je Nada napravila za «Nedjeljnu Dalmaciju», kurentno izdanje tada još slobodne Kulušićeve «Slobodne Dalmacije». «Znaš što», rekao sam joj «Žužina životna priča, to ti je sjajan model, lajt-motiv za ženske novine, kakve bi sad trebalo pokrenuti... VELIKE ŽENE. Žene koje nisu posustale ni u najtežim okolnostima, bez obzira na rat, osobne nesreće, financijske nevolje. Evo, točno ovo što je taj tvoj intervju sa Žuži otkrio!»

Žuži je Nadi ispričala cijelu svoju nevjerojatnu storiju. Braću su joj ubilii ustaše, a roditelje uspjela je spasiti putujući po NDH s lažnim identitetom - njezini ratni doživljaji izgledaju kao neki visokobudžetski holivudski film o modno osvještenim pripadnicama francuskog pokreta otpora. Prije rata radila je u Parizu kod Nine Ricci, a poslije rata, pod komunistima, otvorila svoj salon, gdje su se oblačile Jovanka i Bela Krleža. Pa ipak ju je Tito spomenuo u splitskom govoru kao nedopustiv primjer obnove kapitalizma i, sutradan ujutro, udbaši su je izbacili iz stana, a muž, u strahu, ubrzo se od nje razveo. S dvoje gluhonijemih roditelja, dvoje djece i jednim kuferom otputovala je u Genevu te iznajmila jednu sobu u vili uz jezero. «A tu, Nadice», rekla je mojoj ženi, «imam sad četiri vile!»

Kad smo pokretali «Globus», nismo pomišljali da naprosto napravimo tabloid i dignemo pare, kao Marinko Božić, koji je cijelo poslovanje vodio kešom, iz torbe koju je za njim nosio njegov šef marketinga i socijalni sekretar Mate Biljarist. Htjeli smo stvoriti novu izdavačku kuću, poput «Vjesnika», ali privatnu, poduzetničku i kapitalističku, potpuno drugačiju od te državne u kojoj smo proveli deset godina krajnje frustriracije. Da, veliki novinari, veliki listovi, ali male sobice i male plaće. Neko vrijeme uređivao sam «Start» i primao trista maraka. Nisi mogao pokrenuti svoje novine, uvijek si radio uvijek u tuđim. Meni se socijalizam bio prilično zgadio.

I onda, čim se «Globus» stabilizirao, a rat ušao u završnu fazu u posljednjoj godini pred finalnu «Oluju», počeli smo razmišljati o sljedećem naslovu u izdavačkoj gami, a fenomenalni uspjeh koji je «nacionalni tjednik» odmah postigao, ulio mi je silno samopouzdanje. Dok smo živjeli u stanu Nadine mame na Srednjacima, gdje je bila i naše glasačko mjesto, otvarale se privatne birtije i dućani, pod zračnim uzbunama, osjećao sam da razumijem publiku i vidim kakav list ona priželjkuje. Namjeravao sam izdvojiti dio novinara iz svoje redakcije, uzeti još nekolicinu, pa napraviti «novine za žene», koje će se baviti životnim pričama u formi dugih reportaža.
Tu sam se malo natezao s ostalim suizdavačima naše male firme – tvrdili su da žene zanimaju samo kratki članci i savjeti, nešto poput «Praktične žene» ili mnogih inačica toga lista što je dominirao jugoslavenskim izdavaštvom. Ja sam pak bio uvjeren da su žene najbolji čitatelji, pa kako je tu moja bila zadnja, u prvom broju imali smo dug feljton o Tuđmanovima, «ekskluzivno» i «senzacionalno», a Nada je na petnaest ili dvadeset kartica za jedan od prvih brojeva napravila golemi intervju sa Žuži. Poslije promocijske kampanje na televiziji, koja je trajala samo tjedan dana, uslijedio je fenomenalan uspjeh – dvotjednik «Gloria» postigao je maksimalnu prodaju od 180.000 primjeraka!

Ime sam odabrao radi tri prva slova, da bude u skladu s Globusom, te prema latinskoj riječi «slava», što mu dođe kao pra-celeb, a malo i zbog talijanskog hita iz osamdesetih, «Gloria-gloria!», koji smo koristili u reklamnoj kampanji te zbog tada silno popularne aristokratkinje Glorije Thurn und Taxis, koju sam svakako htio u jednom od prvih brojeva... Prelomio sam glavu, no s njom nisam nikad bio zadovoljan, to «l» nikad nije bilo dobro. Ali, «Globus» i «Nacional», te «OK» i tu nezgrapna «Gloria», napravio bih s grafičkim urdnikom za pola sata na kompjuteru, i tu naprosto nije bilo velikog dizajna... Moja žena tek je biola rodila, pa list koji je ona trebala preuzeti, povjerili smo Sini Karli, vrlo iskusnoj novinarki koju sam bio dovukao iz «Starta». Ona je imala jedan pomalo muški um, što je bio limit, ali je to unekoliko kompenzirao Tomo Wruss, kojega sam uzeo iz «Arene». Moja žena preporučila je Žuži za kolumnisticut te Magdu Weltrusky za «agony column», rubriku «draga Magda», jedan od tipično ženskih suportivnih sadržaja ključnih za identitet lista.

Kad sam otišao iz «Globusa» i pokrenuo «Nacional», za mnom je pošla i Sina, pa su te ženske novine neko vijeme vodili dečki koji su ondje ostali, a oni, naravno, nisu nikako mogli pogoditi ton i usmjerenje i «Glorija» je pala na mizernu nakladu. Ja sam pak uz «Nacional» bio pokrenuo ženski magazin u koloru «Eva Express», pa je EPH istog časa uzvratio svojom «Glorijom», identičnog vanjskog izgleda, ali superiornog sadržaja. List je preuzela Dubravka Tomeković i perfektno, od prve, našla ispravan smjer, ključ na kojem se uspjeh časopisa temelji i danas. Dubravkina «Gloria» bila je ženska prijateljica!

Ne čini se to tako bitnim, ali je zapravo presudno – u ono doba, sve su druge novine bile ili tabloidi ili nesvarljivi režimski bilteni (ponekad i jedno i drugo, kad bi na tren uletio neki ludo ambiciozni lik koji se pokušavao dodvoriti Tuđmanu poput Nenada Ivankovića). «Glorija» je postala prvi civilni list u zemlji što je tada, sredinom 1995. izlazila iz rata. Svi slavni i bogati koji će se na njezinim stranicama pojavljivati, mogli su biti sigurni da ih urednici neće prevariti, poniziti i otračati. To je imalo dalekosežne posljedice – em su postali povjerljivi te dopustili pristup u svoju intimu, u svoje stanove, na svoja vjenčanja i krstitke, em su ostajali na raspolaganju za «update» - ako se rodi novo dijete ili ostvari bilo kakav drugi zaplet. Znači, umjesto da «troši» svoje zvijezde tako da ih tabloidno «odradi» jednu za drugom i zauvijek izgubi, «Gloria» je počela okupljati svoj set, ne samo džet-set, nego svu elitu koja se u to doba uzdizala.

«Gloria» je postala središte društvenog života u zemlji. Takva referentnost ključ je uspjeha jednih novina – one moraju biti usklađene s glavnom maticom, a svaki drukčiji pristup dugoročno vodi na marginu i u propast (kao, recimo, u slučaju «Feral Tribuna», političkog satiričnog organa antituđmanovske opozicije). Cijela ta pobjedonosna strategija «Glorije» proistekla je iz Dubravkina osnovnog novinarskog i etičkog polazišta - da ne smije iznevjeriti sugovornike, ranjive zvijezde, koje zapravo drhte zbog publiciteta koji će narušiti delikatnu ravnotežu njihove ekstrovertirane privatnosti.

Najveća je vrijednost «Glorije» ta pouzdanost u odnosima s onima koje opisuje. To joj omogućuje da zatvori i očuva krug likova koje preko nje prodube svoju prominentnost, što osvoji publiku, koja kao prikovana prati sudbine tih svojih junaka. Nema bolje platforme za oglase – svaki oglašivač želi prodrijeti do kupaca toliko privrženih novinama.

Dubravka osim vizije ima, dakle, i drugu najvažniju osobinu novinskog profesionalca (koja meni, primjerice, nedostaje). Nevjerojatno je ustrajna, postojana kao i njezin list, pa ni pod koju cijenu ne odstupa od smjera i standarda što ga uspostavi. Zato su je čitatelji spremno slijedili kad je napravila «Gloriju IN» pa je ubacila u subotnji «Jutarnji list» i tu jako povećala nakladu. Bila je uspješna i s tromjesečnikom «Gloria GLAM», ukratko, sve što je radila sa svojom redakcijom i sa svojom publikom, bilo je osuđno na uspjeh. U novinama sam susreo puno neobuzdanih genijalaca, upoznao nevjerojatno marljive likove koji godinama samozatajno štrikaju, ali ono što je najrjeđe jest spoj jasne ideje i nepokolebivog integriteta u njezinoj obrani, odnosno realizaciji na tržištu. Tu se moraš dugo, jako dugo angažirati, i to ne kao činovnik, već sa strašću pravog profesionalca, pošto se svakog tjedna oko kioska vodi bespoštedna borba prsa o prsa, a sve ono što si ranije ostvario, ništa ne znači započne li pad naklade...

Dubravka je urednik i medijski inovator s jasnom ulogom u povijesti hrvatske štampe: preuzela je upropašten ženski list s niskom nakladom (no sa silno jakim brendom), pa ga pretvorila u najuspješniji magazin u tranzicijskoj Europi.

Licencirana u Srbiju, «Gloria» je ondje brzo dostigla i sve do danas zadržala poziciju najčitanijeg ženskog magazina. Istodobno, u Hrvatsku se u doba najveće konjunkture, iskrcala divovska finska multinancionalka «Sanoma» pa pokrenula konkurentski magazin «Story», isprva skromnu ediciju po uzoru na jedno nizozemsko izdanje s kojim su imali velikog uspjeha u Mađarskoj i Češkoj. No, Hrvati su sasvim drukčija publika – ovdje su i u socijalizmu izlazili ženski časopisi, pa im ne možeš uvaliti bilo kakav importni sadržaj. Osim toga, ovdje je vizualna komponenta, slika, važna barem koliko i tekst, mi smo ipak Mediteranci za razliku od škrtih i asketskih sjevernjačkih protestanata, navučenih na Bibliju. Teksta, da, da feljtoni o sudbinama slavnih žena, da ženski romani u prilogu, ali, nadasve - vizualni kod osnovan na povlaštenom, intimnom pristupu junakinjama i junacima «Glorije». Narativne fotografije prikazuju privatno i obiteljsko okruženje, ambijent, ukus i vanjštinu ljudi koji napučuju celeb-scenu. «Sanoma» je pak uz barnumovsku propagandu lansirala svoj listić skromna izgleda s puno neautentičnih priča, režiranih ili dogovorenih s protagonistima, kao u današnjem «Red Carpetu», pa su odmah propali na tržištu. Zapravo su to vodili isti ljudi koji nisu imala uspjeha s «prijelaznom», tabloidiziranom «Glorijom» muških domišljaja. Rješenje nije bilo niti da kopiraš «Halo!» i druge trač-magazine s paparazzo-slikama celeba, što ovdje također ne bi išlo naročito dobro: svoje junake moraš vidjeti izbliza, ne vrijedi ako ih samo uhvatiš teleobjektivom. Pa su su naposlijetku iz «Jutarnjeg» uzeli Borisa Trupčevića, darovitog urednika koji stoji iz uspjeha pučkog tabloida «24 sata». On se više približio formuli «Glorije», koju je inovirao, odabrao vlastiti set junaka, i prijelom vizualno modernizirao. Odmah im je sjajno krenulo. Zatim su se posvetili produkciji slike i celebe pretvorili u modele za modne i kozmetičke priloge, što je prvi u svijetu bio napravio, mislim, inovativni «Hearstov» magazin «InStyle». To je zatim transferirano u četrnaest izdanja po tranzicijskoj Europi, što je veliki učinak korporativizma i točno pokazuje što prava multinacionlka može, a što ne može – jednu ideju razvući će kao tijesto za štrudlu preko pola kontinenta, ali će pritom ubiti u pojam svako domaće razmišljanje. To je sreća za «Gloriju»; ostala je «nacionalni tjednik za žene»; autarkična, svoja, neusporedivo uspješna. Mogla se izdavati u Rusiji (čak su se vodili pregovori s «Komskomolskom pravdom»), ali zapravo nije bilo izgleda da se to ostvari u ovom univerzumu...

Kad sam Dubravku Tomeković prvi put vidio u «Startu», nisam imao pojma da će se ona tako razviti – započela je kao skromna arhivarka, podstanarka u Zagrebu kod Sinine mame, inteligentna mlada cura, koju još nisu ozbiljno shvaćali. Trideset godina kasnije, nakon šezdeset milijuna prodanih primjeraka magazina «Gloria», vidim da je iz cijelog «Vjesnikova» nebodera upravo ona izrasla u najvećeg novinskog profesionalca u našoj generaciji novinara. Doduše, u njoj je među najmlađima, pa uopće ne bih potcjenjivao njene perspektive i planove...

- 22:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 08.05.2010.

Vaseljenska metanoja

Šta sve čovek neće preko krsta da prevali pre no što u groba legne!

Evo, na primer, uzmimo ja, Nemanja, koji sam večan, svečan i lep, pri tome neveštastven Ktitor Kosmosa i miljenik štićenica, mlađani' udovica i klikuša, Car vaseljenske posvudi i vanvasionskih oblasti, blagomirisni Zatornik besova, u reč: parapsihodelija, na sam sam Đurđevdan munjopisom zaprimio emajl dotične sadržine:

Štovani gdine Nemanja,

odmah da kažem da sam pasionirani čitatelj, pa i obožavatelj vašeg bloga. Prilažem stoga jedan tekst koji bi vam mogao biti od interesa.

Tekst je politički kontroverzan: nudi pomalo neočekivane uvide u osobu naše premijerke, tj. suverenke. Tekst je usto i teorijski nabijen, što je u skladu s duhovno-aristokratskom orijentacijom vašeg bloga, koji se mudro distancira od profanog žutila vidljivog prostim okom. K tome, riječ je o politologiji i političkoj teoriji, koja nije filozofsko-fakultetske provenijencije, pa bi stoga mogla predstavljati određeno osvježenje na sceni. U smislu: i na FPZG-u ima nešto duha.

Mislim da bi tekst iz navedenih razloga dobro pristajao upravo na vaš blog. Molim vas da ga objavite. (Ako želite provjeriti moje kredencijale, možete se slobodno obratiti prof.******. Vjerujem da će me on svesrdno preporučiti, no naravno: stavovi u tekstu ni na koji ga način ne obvezuju.)

Bilježim se sa štovanjem,

Krešimir Petković

Čovek ne sme sebi potpuno verovati sve dok ne legne u grob., kako kaže Monah Kalist.

Nu, proverio sam kredencijalne i stvarno, jeste, Krešimir je napisao savrstan članak što zaslužuje da ga se ovaploti na Vaseljeni, prosto jer u ovom gradu, otkako sam ja odstranstvov'o za Berlin, nitko više ništa ni ne jebe, a nekmoli da zna da se našali. (LOL)

Dajmo dakle reč Krešimiru Petkoviću, pošto ga prevashodno predstavimo opštežiteljima:

Krešimir Petković asistent je na predmetima Politički sustav Hrvatske i Političko odlučivanje na Fakultetu političkih znanosti. Piše doktorat o kaznenoj politici i nasilnim zločinima u Hrvatskoj. E-mail: kpetkovic@fpzg.hr.

Disclaimer ili o parodiji

Disclaimer je pomalo čudna institucija. Ona konzumentu poruke govori da se ono što se govori ustvari ne govori. Drugim riječima, to nije ozbiljno mišljeno. Jedan punk bend oštro poručuje: disclaimer je priglupa malograđanska institucija „američke jabukove pite“; ona vrijeđa vašu inteligenciju i cenzurira poruku koja bi vas čak mogla natjerati da mislite. No, za razliku od glazbe, u opasnom području kao što je politika, ta nam je institucija još uvijek potrebna: tekst koji slijedi stoga nije ozbiljno mišljen (što ne znači da čitatelja ne bi trebao potaknuti da promisli o nekim važnim pitanjima i problemima).

Ernst Kantorowicz i Jadranka Kosor: od medijevalne političke teologije do pitanja o osobi suverena u Hrvatskoj

Poznata studija iz medijevalne političke teologije Ernsta H. Kantorowicza (1957) govori o dva kraljeva tijela. S jedne strane, osoba kralja virtualno je središte političkog poretka. Ona predstavlja političko tijelo sâmo, pa je stoga, razumljivo, ta osoba vječna i nepogrješiva. S druge strane, osoba kralja ujedno je i konkretna, prirodna osoba, obilježena partikularnim karakteristikama, vrlinama i manama. Ta osoba može demonstrirati natprosječnu političku mudrost i vještinu, ali jednako tako može podleći bolesti, čak i ludilu, što nije nezabilježeno u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti. U tom se smislu, recimo, pisalo o „ludilu kraljeva“ (usp. Green, 2006).

Neugodan spoj virtualnoga i prirodnog u politici potrebno je nekako teorijski opravdati. Kako je poznato, srednji je vijek bio religiozniji od našeg, pa je odgovore potražio u teologiji. Kantorowicz, primjerice, tumači raspravu nepoznata normanskog autora, nastalu na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće, na sljedeći način: „Duplikacija kraljeve osobe... temelji se... u teologiji: ona je odraz dvojne prirode Kristove. Kralj je savršeno utjelovljenje Krista na zemlji“ (1957: 58). Suveren je u tom interpretacijskom ključu svojevrsna persona mixta, ujedno duhovna i svjetovna, te persona geminata, ljudska po prirodi i božanska po milosti (59).

Za potrebe 21. stoljeća medijevalna se politička teologija, dakako, sekularizira, ali stvari u osnovi ostaju iste. S jedne se strane ponovno nalazi suverena vlast, utemeljena pravom, idealna i nepogrješiva. Ona ima svoju vrhovnu točku, virtualno mjesto na vrhu hijerarhijske ljestvice političkog poretka. S druge strane, office na vrhu poretka popunjava osoba političara s određenim habitusom i karakteristikama, vrlinama i manama, specifičnim političkim stilom i konkretnom politikom koju vodi. Bilo ono sekularno ili ne, osnovno dvojstvo politike ostaje na snazi.

Skolastičku prtljagu na čas možemo ostaviti po strani: bez obzira na konačno utemeljenje i duboki smisao tog političkog dvojstva, jasno je da naša distinkcija ima sasvim praktičnu važnost. Ovisno o tome kakva je „prirodna“ osoba suverena, može se očekivati i vođenje odgovarajuće politike koja korespondira s njegovim osobnim svojstvima. Moramo pretpostaviti da pojedinac – pogotovo kad se nalazi na tako važnome političkom položaju kao što je mjesto suverenosti – u nekoj mjeri može mijenjati tijek političke povijesti, prkositi strukturnim ograničenjima, barem u ograničenome političkom kontekstu, „ovdje i sada“. Jednom kad prihvatimo tu zdravorazumsku pretpostavku, moramo prihvatiti i to da „prirodna“ osoba suverena ima posljedice na oblik i sadržaj politike. Primjerice, ako je suveren „autoritarna ličnost“, sigurno se, barem u nekoj mjeri, može očekivati da će voditi autoritarnu politiku. Ako ništa drugo, važnost osobnog u politici mogu ilustrirati ekstremi. Spomenimo poslovične političke svece i demone koji stvari odmah čine jasnijima: da nije bilo Gandhija i Mandele, ili Hitlera i Miloševića, tko zna bi li se politika (i rat) vodili onako kako su se vodili.

Sada znamo, osoba suverena je važna. Postavimo stoga konkretno pitanje od najveće praktične važnosti za nas, hrvatske građane: tko je hrvatski suveren?

Pitanje je dramatično, obilježava ga zaglušujuća buka suverenosti. U odnosu na taj éclat, odgovor može zazvučati tiho, pomalo skromno ili čak donekle čudno. Ali on je politološki nedvojben (i uostalom, sasvim u skladu s doktrinom o dva tijela suverena). Hrvatski je suveren Jadranka Kosor. Kao što je njemački suveren u vrijeme pisanja ovog teksta Angela Merkel, a američki suveren Barack Obama.

No zašto – pitat će se u ovom trenutku čitatelj, pa i sasvim nevezano za partikularne političke strasti i preferencije – suveren nije Ivo Josipović? Čini se, naime, da njemu prema Ustavu Republike Hrvatske to mjesto nedvojbeno pripada. Predsjednik Republike još je uvijek ustavni suveren: u slučaju rata on upravlja vojskom, imenuje veleposlanike, daje pomilovanja, dijeli ordene itd. Riječ je, naravno, o klasičnim prerogativima suverenosti. Međutim, politolog ipak nije ustavni pravnik, pa da bi sasvim ozbiljno shvatio ono što piše u ustavu. Politolog u svojim političkim analizama mora biti pomalo ciničan i zanemariti protokol. U pogledu „idealne“ osobe suverena, one koja se tiče poretka, politologa zanima suveren de facto, a ne suveren de iure; njegovu pažnju privlači stvaran politički poredak, a ne onaj virtualni. Politolog stoga prihvaća fukoovski pojam moći, barem u onoj dimenziji u kojoj on naglašava konkretnost političke moći – njezine konkretne operacije mimo jurističkih apstrakcija, pa i kad je riječ o suverenoj moći kao povijesnom tipu političke tehnologije koji je i danas aktualan (Foucault, 1997).

Kad tako postavimo stvari, vidimo da su obje osobe pretpostavljenog suverena – dvojbeno suverene. Prvo, poluge vlasti Predsjednika već su umanjene, a prospektivno će ih se možda i dalje derogirati. Za razliku od 1990-ih, političku moć ima predsjednik Vlade, a ne Predsjednik Republike. Mnogi smatraju da bi taj transfer moći od predsjednika premijeru, započet nakon smjene vlasti 2000., trebalo dovršiti. Drugo, što se prirodne osobe suverena tiče, pretpostavljeni je suveren odista „suveren“ novog kova. On je visoko obrazovan, uljudan i miran, samo prvi među jednakim građanima. Njegovo pristojno držanje decentni je ukras demokraciji, koji svjedoči o europskoj orijentaciji države, ali takav suveren nije pravi politički igrač. Drugim riječima, on je kulturno i simbolički vrijedna, ali realno-politički blijeda pojava. Njegovo je političko mjesto irelevantno, a njegova „prirodna“ osoba nije prikladan predmet intrigâ politološke analize.

Dakle, jezikom poznatih političkih metonimija, bitna se politika vodi iz Banskih dvora, a ne s Pantovčaka. Kad je riječ o stvarnoj političkoj moći, o konkretnoj politici koja se vodi (a ne o aparatu dobro plaćenih savjetnika i prigodničarskim istupima u javnosti) zanima nas ponajprije premijer, odnosno premijerka Jadranka Kosor. Upravo to ime nam je iznjedrila prilagođena Kantorowiczeva doktrina – politički sekularizirana i teorijski fukooizirana. Njezina aplikacija u hrvatskom slučaju poručuje: mjesto premijera je mjesto de facto suverena. S druge strane, kad smo „prirodnu“ osobu Predsjednika analitički otpisali, ostaje nam ispitati prirodnu osobu premijerke. Što znamo o osobi one koja drži poluge moći, gdje je možemo pronaći i što, na osnovi toga, možemo zaključiti o njezinoj politici? Tome se posvećujemo u drugom dijelu ove rasprave koji će nam otkriti intrigantnu prirodu skrivenog alter ega premijerke. Vrijeme je da upoznamo „drugo lice kraljice“: Inspektoricu Kvokoš.

Osobno može biti političko: kroz diskurzivno smilje i bosilje prema poučcima o političkom stilu suverenke

Sažmimo dosad rečeno, kako bi jasno zahvatili teorijske postavke naše analize. Jadranka Kosor de facto je hrvatski suveren, tj. suverenka. Ona vodi državničku politiku. Za tu politiku svakako je važna njezina prirodna osoba, odnosno njezin konkretni politički profil i politički stil. Da bi zaključivali i predviđali o njezinoj državničkoj politici, moramo spoznati njezinu političku osobu. Kako i gdje pronaći tu osobu?

Taj je analitički korak od presudne važnosti. On podrazumijeva da se pronađe legitiman izvor iz kojega se može zaključivati o osobi i stilu hrvatske suverenke. Problem je u tome što potragu ometa glasovito metodološko načelo iz Malog princa: bitno je očima nevidljivo. Naime, ono bitno o osobi i stilu nije uvijek transparentno, ne može se izravno iščitati iz suvremenih poteza (njih ionako svi vide, pa po definiciji ne mogu biti analitički relevantni; naša ezoterična analiza s estetskim prijezirom odbacuje takve vulgarnosti). Da bi se došlo do onoga bitnog, potrebno je kopati nešto dublje i dalje u prošlost. Podsjetimo se, psihoanalitičari tvrde da su rane faze psihoseksualnog razvoja presudne za razvoj ličnosti. No, možda i na sreću, ne treba ići toliko daleko i duboko. Vratit ćemo se tek na kraj 1980-ih, u posljednje godine ancien régimea, kad je prirodna osoba Jadranke Kosor bila u srednjim 30-ima i privređivala za život kao novinarka.

Materijali iz kojih ćemo crpiti građu za naše inferencije o političkom stilu suverenke dio su jedne davno zaboravljene i danas pomalo neobične diskurzivne formacije. Krajem 1980-ih izlazio je SMIB (akronim od „smilje i bosilje“), „zabavno-poučni list za djecu“. Za taj je list pisala Jadranka Kosor.

SMIB je bio namijenjen osnovnoškolcima koji pohađaju razrednu nastavu. Bio je stilski i sadržajno prilagođen tom uzrastu. Kao što biva s takvim listovima – koji se „prisilno“ prodaju u razredu a ne na kiosku – možda je više odražavao sliku koju o djeci imaju odrasli, nego što je djeci samoj bio relevantan. Kako bilo, ocrtat ću pomoću nekoliko primjera osnovne konture te diskurzivne formacije. U SMIB-u, recimo, pas bundaš ne prepoznaje Branku Afrikanku, jer je došla preplanula s izleta na „crni kontinent“. Djeca u svojim sastavcima još uvijek izražavaju odanost Jugoslaviji. U tim ranim pokušajima domoljubne proze preteže metaforika pjesama Lepe Brene (klasje panonsko, more jadransko, Dunav itd.). U SMIB-u se nalaze i poučne rubrike poput Škrinjice znanja, te kratki zabavni stripovi Kljunko i Durica. U sastavku neki dječak piše o svom mačku Džimiju („sličio je na snježnobijelu pahuljicu koja mijauče i igra se“), a djevojčica piše o drugarici (i.e. učiteljici) koja ima smeđu kosu, vedra je i nasmijana. Teme sastavaka su i „ruke moje bake“, „proljeće u mom selu“, i sve ono što se djeci obično zadaje kao tema za pisanje. Ima nešto rebusa, malo ćirilice koja se tada još učila, „pletenice“ (ime romana za djecu u kojemu je glavni lik Jovanče), umjesto današnjih kakura, sudokua i sl. I sve to po cijeni od 900 dinara po broju. Ukratko, SMIB je arheološki dokument ranog djetinjstva generacijâ koje su krenule u školu krajem 1980-ih i bile među posljednjima primljenim u pionire. Autoru teksta, koji pripada toj kohorti, to možda budi nostalgična sjećanja (ili mu se samo tako čini, s obzirom na to da se malo čega može konkretno sjetiti), no vratimo se našoj par excellence političkoj temi.

Unutar šire diskurzivne formacije SMIB-a nalazi se predmet na koji smo, u potrazi za osobom suverena, odlučili fokusirati našu analizu. Čine ga četiri teksta Jadranke Kosor iz četiri broja SMIB-a, objavljena u školskoj godini 1988-1989. Prva je priča o prvašiću kojega Inspektorica Kvokoš, alter ego Jadranke Kosor, vodi do škole kroz pakao kasno-socijalističkoga cestovnog prometa. Druga je o djedu mrazu. Treća govori o intervenciji Inspektorice Kvokoš kod učiteljice koja je prenisko ocijenila zadaću koju je majka napisala umjesto kćerke. Posljednja je o majci koja je prenapregnuta brigom za kućanstvo (integralne verzije priča v. u prilogu).

Te su naracije banalne samo površnom oku. Za političkog analitičara one su neočekivano i vrijedno blago, jer skrivaju duboke političke implikacije. To nas vodi metodologiji istraživanja. Naime, u potrazi za onim osobno-političkim možemo smjelo pretpostaviti sljedeće: jednom kad prevedemo diskurzivni kontekst na pravi način, odnosno nakon što apstrahiramo efemernu površinu teksta namijenjenog djeci, pronaći ćemo prirodnu osobu suverena i njezine sklonosti politici u izvornom obliku. Pretpostavljamo, dakle, da se osoba prilagođuje kontekstu; izoliranjem komponente konteksta, logično, ostaje ono bitno od osobe, u našem slučaju – ono osobno-političko. Dodatan metodološki razlog koji racionalizira ovo istraživanje nalazi se u načelu slobodnih asocijacija kojima su tekstovi pisani. Oni su nešto poput Rorschachova testa, u kojemu Inspektorica Kvokoš niže slobodne asocijacije i improvizira osebujne igre riječi. U takvim dokumentima, koje obilježava veoma olabavljena mikrodiskurzivna struktura, crte (političke) ličnosti mogu bolje doći do izražaja.

Da zaključimo, u našoj politološki apliciranoj analizi diskursa slijedit ćemo sljedeću metodologijsku proceduru. Prvo, izlučit ćemo ključne rečenice i zatim ih protumačiti u političkom ključu. To znači da ćemo u našoj smjeloj operaciji lišiti isječke diskursa Inspektorice Kvokoš konkretnih denotacija i potražiti njihove političke konotacije, te dublja značenja koja imaju političke implikacije. Kako naslov kaže, možda se na osnovi toga može vidjeti što nas čeka u državničkoj politici; ili, jednostavno, ono što je bilo možemo sagledati na nov način. Naše nalaze prezentiramo u obliku 17 političkih poučaka, koji su numerirani prema pripadnosti četirima pričama. Kao što će se čitatelj moći uvjeriti, taj intrigantan materijal napreže imaginaciju analitičara do krajnjih granica, no on također otvara prostor našim građanskim strahovima i nadanjima.

Sedamnaest političkih poučaka o osobi, stilu i politici suverenke: skrivena politika u diskursu Inspektorice Kvokoš

1.1 Potajno rješavam svaki strašan i jeziv slučaj i zato gorim od želje da vam ispričam ovu prvu jezivu priču.

Politika se događa u tajnosti. U borbi za moć, daleko od očiju javnosti, odvijaju se ilegitimne, a često i ilegalne igre. Pleonastičan diskurzivni lanac („strašan i jeziv“) ukazuje na njihov fundamentalni karakter: one nisu za svakoga, a ponajmanje za osjetljivu građansku javnost. Premijerka ipak iskazuje veliku razinu političkog erosa („gori od želje“) da dokine takve političke prakse: želi izaći iz te mračne političke arene, podijeliti probleme s demokratskom javnošću ili, možda, kao vođa, izravno komunicirati s narodom. Takva težnja ne treba čuditi: tajna diplomacija odavno je diskreditirana u međunarodnoj sferi, a siva se politika u unutarnje-političkom kontekstu također ne smatra legitimnom. Brojne otkrivene afere mogle bi biti izraz premijerkina liberalno-demokratskog erosa koji smo naznačili.

1.2 Opružena na dvosjedu za troje, potajno sam listala novine (u povjerenju, bio je to SMIB).

Upotrijebljeni oksimoron sugerira sklonost apsurdu. Stoga, kako kaže otrcana fraza, od premijerke možemo „očekivati neočekivano“. To je veoma pozitivna politička osobina istinskih policy-inovatora, koju ćemo elaborirati kasnije. Također, vrijedi zabilježiti iskazanu sklonost čitanju.

1.3 I zato upadoh u tramvaj kraj vozača. Naredih da slijedi tramvaj ispred sebe. (Al' potajno!!!)

Premijerka je složena ličnost! Uz težnju demokraciji, razotkrivanju afera i pro-europskoj politici, čini se da pokazuje sklonost ekspeditivnim autoritarnim potezima („upada“ i „naređuje“, još k tome „potajno“). Autoritarna politika je tajna politika klikâ, koja je u sukobu s prethodno konstatiranim demokratskim erosom suverenke. Podsjetimo, ono prvo su težnje, a ovo drugo konkretne izdane zapovijedi. Slučajevi korupcije i kriminala još se uvijek rješavaju u sferi tajne politike, a samo ono odabrano dospijeva u javnost. Možda se građani trebaju zabrinuti. Kako bilo, ova analiza nije konkluzivna, potrebno je još istraživanja.

1.4 Potajno spazih da nas slijede čak troja tramvajska plava kola. (Kažem plava kola, a ne plava lola, jer da je bio plavi lola, kamo sreće moje.)

Ovdje smo suočeni s potentnom i naglašeno seksualiziranom stilskom figurom: objekt želje i sreće (jouissance) je „plavi lola“, koji je prethodno metaforiziran plavim kolima, i to trostrukim, da bi zatim bio vraćen natrag u svoj izvorni lik, i to elegantnim načelom analogije po obliku, a ne sadržaju (usp. Ferdinand de Saussure, Cours de lingistique générale, Pariz, Payot, 2005, pogl. 4 o analogiji, str. 221-230). Je li slovenski premijer plavi lola ili on ipak nije dovoljno plav? Usto, gramatika narodskog veza na kraju („kamo sreće moje“) sugerira moguću etnifikaciju politike: puk se shvaća kao etnos, a ne demos. Premijerka bi, dakle, mogla biti pravi nacionalni vođa, no je li to sasvim europski? Ovdje vidimo nove izvore napetosti u političkom polju, kroz moguće čitanje da će premijerka usmjeriti svoj politički eros prema narodu na način koji ne bi bio liberalno-demokratski.

1.5 U posljednji čas. Uvedoh ga u školu kad je zvonilo. (Al' potajno.)

Ovdje na tren možemo zaboraviti diskurzivnu analitiku i okrenuti se onome što nam odveć često kao kauzalni faktor serviraju televizijski vidovnjaci, tj. „opskurni probisvijeti koji zlorabe naivnost širih slojeva građanstva“ (određenje faha u Enciklopediji Leksikografskog zavoda iz 1950-ih). Naime, sudbinskim silama. Nema spora da su one na djelu i u politici, i da se ovdje radi o političkom proročanstvu. Osnovni je mehanizam možda sudbinski, ali u interpretaciji se odmah vraćamo našim starim diskurzivnim oruđima. Kad se lebdeći označitelji politički preciziraju, značenje je jasno: „škola“ je Europska Unija, uvedeni prvašić je Hrvatska, a „zvoni“ 2012. To daje razloga za slavlje hrvatskim eurooptimistima. No predikacija tajnosti („al' potajno“) daje razloge za zabrinutost. Tko zna koji je ustupak tajne diplomacije ponuđen „plavom loli“ ili nekome drugom? Ponovno vidimo svu složenost prirodne osobe suverenke.

1.6 Šifra: Nema zime dok vi znate moje ime.

Samopouzdanje je svakako potrebno političaru. Bez njega državnička politika zapada u sitno politikantstvo. Ustvari, ovo je „odvažnost nade“ na hrvatski način. Premijerka je najavila svoju karizmu i viziju još davno. Skeptici, dakako, ovdje mogu pronaći hranu za dušu: kao i u američkom slučaju, visokoparna frazeologija i iskazivanje samopouzdanja ponekad su lišeni konkretnih referentnih sadržaja. Katkad je sitno politikantstvo po učinku superiornije najavama velikog državništva (usp. Lindblom, Bargaining: The Hidden Hand in Government).

2.1 Zrakom su, iznenada, zakolutali mirisi makovnjače i orehnjače, sarmi i pečenja. To mi je bilo apsolutno sumnjivo i to mi je reklo: „Oprezna budi dok zora ne zarudi.“

Oprez je poželjan u politici, napose u onoj visokoj i državničkoj. Oprezan političar je i mudar političar. To je opća crta ličnosti premijerke s kojom možemo biti zadovoljni. S druge strane, kulinarska metaforika naglašeno je politička, ali koja je konkretna referenca? Premda ne možemo biti konkluzivni, mogla bi biti riječ o sredstvima iz europskih fondova koja mirišu poput slatkih kolača i blagdanske trpeze. Premijerki je to, čini se, sumnjivo. Možda iz nje progovara partikularno stranačko naslijeđe koje je 1990-ih bilo amalgamirano s općim programom nacionalne emancipacije: jesu li to „judine škude“ o kojima je strastveno govorio bivši suveren? (O „zori“ je možda bolje ne govoriti u liberalno-demokratskim okvirima, koji su ipak pretpostavka ove politološke analize.)

2.2 Iza tog tipa i te pojave čudne ostajali su još čudniji tragovi: bijele dlake i crvene čupe, uz korake tupe. Od toga mi se želudac dizao i osjećaj neki mi stizao.

Efektna metafora ne ostavlja dvojbe. Ivo Sanader je Bad Santa. Čudni tragovi sada se raspetljavaju, polako se uspinjući prema samom vrhu negdašnje piramide vlasti. Politika je okrutna, poput borbe za prevlast u prirodi. Sadašnji suveren nema milosti prema prošlom. Prema starom uzviku, usko povezanom s našom temeljnom dihotomijom: The King is Dead, Long Live The King!

2.3 Taj je, kao što rekoh, imao vreću. Iz nje je vadio i vadio, bez kraja i konca, kao da vadi iz (bez dna) lonca.

Prvo, riječ je o nastavku prethodne metafore. Korupcijske afere Sanaderova HDZ-a se raspetljavaju. Stoga se možemo zapitati što je o tome znala prirodna osoba premijerke prije nego li je zasjela na mjesto suverenosti? Drugo, riječ je o općenitoj političkoj metafori proračunskog kolača ili lonca/bačve iz kojeg se vadi svinjetina (engl. pork barell legislation). To daje razloga za zabrinutost: u vremenima krize potrebna je restriktivna proračunska politika, a čini se da premijerka nema tog kapaciteta. Nadamo se da nije riječ o zloglasnom „grčkom scenariju“.

3.1 Tko nema dobre živce, neka ide plijeviti vrt. Ako nema vrta, onda ništa.

Opet se demonstrira premijerkina sklonost apsurdu. Disparatni dadaizam obećava. On sugerira želju za novim, a time i moguću sposobnost za ono novo, tj. radikalan i time bitno politički čin. Šmitijanski rečeno, decisio ex nihilo suverena. Čini se da je premijerka nešto poput Alise Tima Burtona kojoj je otac objasnio da je potpuno luda, ali da su jedino luđaci pravi i originalni ljudi. Sukladno tome, od premijerke možemo očekivati kreativnost koja će nas izvući iz krize, suprotno pesimizmu prethodnog poučka.

3.2 Potajni pogled na sat i znala sam: bilo je 16 sati 43 minute i 16 sekundi. Mirisalo je na snijeg, pileća jetrica i pire-krumpir.

Krajnja vremenska i olfaktivna preciznost, poput estetski motiviranog ubojice Jean-Baptiste Grenouillea iz knjige i filma Parfem. To su crte ličnosti koje obećavaju, možda i konkretan brzi ulazak u EU? Opasnost je s, druge strane, akribija, koja vodi političkoj sporosti i neefikasnosti.

3.3 „Zamisli, molim te! Napisala sam maloj sjajnu zadaću iz hrvatskoga! A drugarica joj dala četvorku! Vrlo dobar! To nisu čista posla! To ćemo još ispitati.“ ... Odmah sam joj sve skresala u brk – kako je osoba, majka X sjajno napisala zadaću, kako ju je ONA ubila u pojam, kako se to više ne smije dogoditi ni ponoviti. Točka, zdravo i doviđenja.

Ovo je možda i nalaz koji bi najviše trebao zabrinuti demokratski orijentirano građanstvo, usmjereno na izgradnju transparentnoga političkog poretka bez korupcije. Čini se da bi premijerka mogla biti sklona izravnim intervencijama u korist privatnih interesa mimo procedure. Može li takva suverenka uvesti Hrvatsku u EU? Nadamo se da smo pogrešno iščitali figuru, no ona svakako daje razloga za zabrinutost.

3.4 Mrak. (Mrak, a ne mak. Jer da je bio mak, kamo moje sreće!)

Pretpostavljamo da je riječ samo o lijepome crvenom cvijetu u polju, a ne o opijumu – konkretno narkomanski (heroin) ili metaforički, kao figuri eskapizma. Ovo posljednje ne čudi: tko ne bi htio barem na trenutak pobjeći iz političkog mraka? Kao što kaže naša doktrina, drugo tijelo suverena samo je prirodno i prolazno, podliježe strahovima i nadama, a u konačnici bolesti i propadanju. Vjerujemo da će racionalna odgovornost ipak prevladati želju za bijegom.

4.1 KUKU KUKU KUKU! Ovo vam piše (apsolutno potajno), s potajnog mjesta, vaša potajna agentica inspektorica KVOKOŠ broj 00 crtica 00 kroz jedna trećina. (Pazite: tko čita KOKOŠ a ne KVOKOŠ, dobit će za uho! Jasno?!!!!!)

Prijetnja sankcijama je nedvosmislena. To bi moglo značiti da je premijerka odlučna da pretvori hrvatsku u funkcionirajuću pravnu državu u kojoj će počinitelji kažnjivih djela snositi i odgovarajuće sankcije. Od „jamljenja“ do pravne sigurnosti: taj pomak politike može pozdraviti svaki građanin demokratske orijentacije.

4.2 Oprostite, i tisuću i jedan put oprostite što vam pišem ovako zbrkano i neuredno, al', dragi moji, za petama su mi neki sumnjivi tipovi, strašne spodobe – prave grdobe.

Konkretna referenca mogle bi biti reforme zakonodavstva koje se rade na brzinu, „zbrkano i neuredno“, barem što se provedbe tiče. Poruka premijerki mogla bi biti: možda nije važno u EU ući što brže, nego što bolje – i demokratskije.

4.3 „Pa izjurila. Pa u „fiću“. Pa po gasu. Pa u kuću. Pa u pećnicu, pa u stroj za pranje, pa u sudoper, pa pod kauč, pa pod tepih, pa na prozor, pa krpom kroz prozor, pa po vrućem ulju, pa Plivadon za bulju, pa po pletenju, pa po vezenju, pa za sutra ručak i čiste gaće, pa kako do iduće plaće, pa po kadi, pa šlapa za nogu... A onda urlik: „Ja više ne mogu!!!!!“

Težak život emancipirane socijalističke žene iz 1980-ih koja se, uz karijeru, mora baviti kućanskim poslovima, bilo zato što je samohrana majka, bilo zato što podjela rada još nije evoluirala, također se može čitati politički. Zadaće premijerke su teške, pogotovo u krizi i na putu u EU. Građanski poručujemo: nemoj posustati Jadranka! Možda „plivadon za bulju“ izmiče moćima naše analize, ali dodajemo da nam se na konkretnome referencijalnom sloju nježnog lica prenapregnute majke koja se brine za kućanstvo ukazuje i nedvojbeni šarm ženskog suverena.

4.4 POTAJNA ŠIFRA: Tko rano rani, taj se i naradi.

Radne navike suverenke otkrivaju istinsku protestantsku etiku! Rad se ne predstavlja kao sredstvo dolaska do sreće, kao u uobičajenoj manipulativnoj verziji poslovice. Rad je sredstvo spasa po sebi. Još kad je to u korist zemlje, kao što jest u slučaju suverenskoga radnog mjesta, građani mogu biti veoma sretni.

Zaključak: Inspektorica nudi političku nadu...

U ovom smo tekstu pošli od postavke o dva tijela suverena. Idealnog suverena preveli smo kao političkog suverena de facto, vrhovno mjesto u stvarnom poretku političke moći. Što se prirodnog tijela tiče, nismo intervenirali u izvorne postavke medijevalne političke teologije. Riječ je, dakle, o prirodnoj, ranjivoj osobi koja se nalazi na mjestu suverenosti. U tom smo smislu pokušali istražiti kako osobno postaje političko. Pokušali smo doprijeti do osobe Jadranke Kosor, de facto hrvatske suverenke. Kroz naslage diskursa, otputovali smo u daleku povijest i izveli „arheologiju“ (Foucault, 1969) diskurzivne formacije časopisa SMIB. Detektivske priče Jadranke Kosor trebale su nam pokazati in statu nascendi prirodnu osobu suverena, njegov politički stil i poteze koje će povlačiti. Istraživanje je rezultiralo s nekoliko bitnih nalaza o političkom profilu i budućim potezima suverenke, kao i s nekoliko ex post facto interpretacija njezine prošle i sadašnje politike.

Moćnim arsenalom društveno-znanstvene analize diskursa zaključili smo da je premijerka visoko složena politička ličnost. Ona je obilježena općenitim karakteristikama odlučnosti, energičnosti, radišnosti, te velikog političkog erosa. Pridodajmo tome i preciznost i nježnu stranu ženskog suverena. Na razini političke orijentacije, stila i politike, suverenka pak demonstrira tipično hrvatski miks: težnju europeizaciji, demokratsku orijentaciju, želju za dokidanjem korupcije i za transparentnim vođenjem politike ali, s druge strane, i sklonost toleriranju korupcije, neodgovornom trošenju proračunskog novca, te potencijalni regres etničkog nacionalizma, kojime se često prikrivaju klijentelizam i korupcija. Zamijetili smo i naznake moguće sklonosti bešćutnome političkom obračunu s bivšim suradnicima i nadređenima. Međutim, treba završiti optimistično: inspektorica Kvokoš sklona je apsurdu. To je, paradoksalno, izrazito pozitivan nalaz, koji daje nadu za novo i emancipirajuće političko.
Možemo zaključiti. Našli smo osobu i izvukli temeljnu političku pouku nade, geslo Inspektorice Kvokoš a. k. a. Jadranke Kosor: „Nema zime dok vi znate moje ime!“ Prevedeno na američki: Yes we can!

Literatura

de Saussure, Ferdinand (2005). Cours de lingistique générale. Pariz: Payot.
Foucault, Michel (1969). L’archéologie du savoir. Pariz: Gallimard.
Foucault, Michel (1997). Il faut défendre la société. Cours au Collčge de France (1975-1976). Pariz: Seuil i Gallimard (Hautes Études).
Green, Vivian (2006). Ludilo kraljeva. Zagreb: Ljevak.
Kantorowicz, Ernst (1957). The King's Two Bodies: Study in Mediaeval Political Theology. Princeton: Princeton University Press.
Lindblom, Charles (1988). Bargaining: The Hidden Hand in Government, u: Lindblom, Charles, Democracy and Market System. Oslo: Norwegian University Press, str. 139-170.
SMIB, zabavno poučni list za djecu, vol. XX (1988-1989), br. 1-10.

Prilog: četiri detektivske priče Inspektorice Kvokoš

- 05:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 07.05.2010.

Denis Kuljiš: Josip Broz “Tito” (7. 5. 1892. – 4. 5. 1980.)

Političari su silno talentirani ljudi koji nisu nadareni nizašto posebno, objašnjava Jeremy Paxman u seminalnoj studiji te profesije, izrađene na bazi britanskih likova, “The political Animal” (Politička životinja). Josip Broz Tito bio je upadljivo bez ikakvog posebnog talenta – osim za politiku, kaže Milovan Đilas u svojoj biografiji Tita, a on ga je sigurno bolje poznavao nego bilo tko drugi na cijelom svijetu, uključujući tu i Titove žene. Đilas je, naime, bio Titov “Number Two” i ta stvar, s obzirom na narav dva alfa-mužjaka, nije mogla dobro završiti… No, da bi u politiku ušao, drug Tito se morao u nju uvaliti u prilikama koje nisu pogodivale takvim aspirantima – po zanimanju bio je priučeni šloser, koji je završio nekoliko razreda seoske osnovne škole. Pao je prvi, a s trinaest godina zaposlio se kao kovački šegrt. Tu je, u njegovu slučaju, došlo do sudbonosne integracije srpa i čekića. Zatim je lutao po austrougarskoj Srednjoj Europi tražeći kakav bolji posao – malo je bravario po Sisku, pokušao u Ljubljani i Trstu, pa se vratio u selo, gdje nije bilo dovoljno zemlje da ga prehrani. U Plzenju, nakratko se bio zaposlio u Škodi, u Bečkom Novom Mestu, u Daimleru - jako su mu se sviđali lukuzni utomobili. No, nije mu uspjelo da se proletrizira i uključi u vojsku industrijskih radnika, pružit će mu se jedino prilika da postane vojnik K. und K. armije, pošto je 1913. u Beču regrutiran i otpremljen na odsluženje vojnog roka. Prijavio se dobrovoljno u zagrebački 25. domobranski puk (garnizon u Rudolfovim kasarnama na Trgu francuske revolucije), pa je upućen na školovanje za dočasnika. Gimnastičar-sokolar, dobar skijaš, osvojio je srebrnu medalju u mačevanju sabljom i s devetnaest postao najmlađi vodnik u puku. Čim je izbio rat, njegova postrojba kreće na front. Pokušao se izvući simulirajući da je gluhonjem, pa su ga strpali u tvrđavni zatvor u Petrovaradinu. Kako je prilikom austrijske mobilizacije nastala strahovita konfuzija, budući da se načelnik imperijalnog generalštaba feldmaršal grof Franz Conrad von Hoetzendorf nije mogao odlučiti između koncentracije na južnom i na istočnom pravcu, protiv Srba ili Rusa, silna vojska stajala je neupotrebljena u Srijemu, odakle je tek krajem godine upućena u Karpate, pa nagnana u besmislen juriš preko nemogućeg terena, u ledenoj zimi, što čak i austrijski vojni historičaru ocjenjuju kao “bešćutnu ludost” (Norman Stone: “The Eastern Front”). Maršal Borojević, zapovjednik austrijske III armije, pokušao se uprotstaviti toj zapovjedi, pa je smijenjen, ofenziva je pokrenuta i armija se odmah raspala – slavenski vojnici masovno su se predavali, a cijeli Titov bataljun zarobljen je, dok je njegao kopljem proboo jedan Kozak lijevokrilne Dnjestarske grupe (siguran sam da to nije bio moj djed, donski kozački ataman, jer je on tada još bio u gimnaziji u Rostovu). Tu je drug Tito naučio važnu lekciju: više nikad neće se naći na gubitničkoj strani! U bolnici u Kazanu ležao je i provlačio se više od godinu dana, a zatim ga šalju u internaciju na Ural, u gradić Kungur blizu Perma, na ruti Transsibirske željeznice Kazan – Novosibirsk. Postavljen je za šefa logora – uvijek nezajažljivo ambiciozan postao je glavni kapo - ali uto je izbila revolucija, pa se pridružio nekoj boljševičkoj skupini, koja je oslobađala zarobljenike i pozivala ih da im se priključe. Odmah se prištekao, pa zatim otišao u Petrograd, da sudjeluje u demonstracijama protiv vlade Kerenskoga. Tu ga uhićuju pa opet protjeruju u Kungur. Pobjegao je u Omsk, pretvarajući se da je Kirgiz, i ondje spetljao sa četrnaestogodišnjom Pelagijom Denisovom Bjeluosovom, koja će mu tri godine kasnije roditi sina Žarka. Kad je rat završio, poveo ih je doma 1920. godine, a put je trajao osam mjeseci! U Zagrebu se odmah zaposlio kao mehaničar – tražili su se kao danas kompjuteraši – pa upisao u KPJ, koja je iste godine na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine SHS u Beogradu osvojila 59 mandata. No, kralj komuniste Obznanom stavlja izvan zakona, pa Tito prelazi u ilegalu, povezuje se u Bjelovaru, i onda seli u Kraljevicu, gdje se zaposlio u škveru i odmah organizirao štrajk, pa je otpušten. Isto se ponovilo u Smederevkoj Palanci. Vraća se u Zagreb, gdje ga Mjesni komitet postavlja na čelo aktivnog sindikata metalaca. Za to su ga spremili na mjesec i pol u ogulinski zatvor. Dvije godine kasnije, sa trideset i šest godina postat će 1928. sekretar zagrebačkog Mjesnog komiteta. Ozbiljna karijera. Od običnog radnika, uzdigao se do političke pozicije – ali u ilegalnosti. Kako je režim poslije ubojstva Radića počeo političku represiju i pohapsio komuniste, izveli su ga na tzv. “bombaški proces” (u zgradi gdje je uhićen nađene su, navodno, neke bombe) pa strkeljali na pet godina u Lepoglavu, to zagorsko veleučilište zločina. Ondje je upoznao Mošu Pijede, grbavog beogradskog slikara i kritičara, židovskog intelektualca koji je prevodio “Kapital” pretvarajući se da Titu pomaže oko održavanja zatvorske električne centrale. Pošto je 1934. pušten na slobodu, drug Tito interniran je u Kumrovcu, pa se dalje kreće s lažnim papirima, uvijek mijenjajući identitet, kao Šakal. Centralni komitet nalazio se u Beču, gdje ga odmah kooptiraju u Politbiro, pa odlazi u Moskvu, tobože da posjeti ženu Pelagiju koja se onamo vratila, a zapravo da promovira u karijeri. Uključuje se u rad balkanskog sekretarijata, stanuje u kadrovskom hotelu “Luks” i kao delegat sudjeluje na VII kongresu Kominterne. Upoznaje Kardelja, slabunjava slovenskog učitelja, moskovski kadar s KUNZ-a, fakulteta za profesionalne revolucionare. No, Tito je ovdje prišao drugome jatu. Počele su, naime, staljinske čistke, kao rezultat desetogodišnje idejne i političke borbe što je razdirala sovjetsku državu, gdje se partijska elita polarizirala izmedju univerzalnih revolucionara, trockista, i staljinskih državotvoraca, koji će odnijeti pobjedu kao zastupnici realne opcije. Tako se kalala i Kominterna – u njoj sve jači postaje GPU, tajna policija, što na ovo svjetsko revolucionarno bratstvo gleda kao na svoju agenturnu mrežu, instrument subverzije u kapitalističkim državama koje prijete opstanku “prve zemlje socijalizma”. Tito se odmah dokazao pišući tajne karakiteristike ostalih članova rukovodstva, pa su svi strijeljani, Pelgija zatvorena, a on imenovan za generalnog sekretara KPJ, te poslan u Jugoslaviju, da organizira obavještajni punk u Zagrebu. Putovao je preko Carigrada, gdje je šest mjeseci proveo na obuci u regionalnoj špijunskoj centrali, gdje su mu, umjesto ranijeg pištoljskog pseudonima Walter, dali novi, T. T., po sovjetskom samokresu “Tula Tokrjeva”, odnosno čuvenom “tetejcu”, koji se poslije proizvodio i u Kragujevcu za JNA. Tito? Zapravo je trebao biti Tetejac, ali on je pretendirao da bude gospodin, a ne neki popularni odmetnik, Čaruga ili Cartouche, pa se silno trudio da nalikuje Bečanima koje je promatrao u mladosti. Srednjoeuropski James Bond u službi svjetske prevratničko-terorističke organizacije, moskovske SPECTRE.

Čim je došao u Zagreb, rasturio je lijeve intelktualce na čelu s Krležom, te raspustio vodstvo hrvatske partije jer je na izborima 1938. podržalo Mačeka, kao i srpski demokrati Ljube Davidovića Patka. Proklamira oružani ustanak kao jedini prihvatljiv tip političke borbe, a dotle u Parizu prima bogovsku plaću generalnog sekratara od 15 tisuća franaka. Posjećuje svjetsku izložbu, druži se s naprednim studenticama, naročito s mariborskom Nijemicom Hertom Haas, s kojom će 1941. dobiti sina Mišu.

Osim njegova kominternovskog punkta na vezi sa sovjetskom obavještajnom službom NKVD (prije GPU, poslije KGB), u Zagrebu radi i ćelija sovjetske vojne obvještajne službe GRU (Antoljak, Kopinić), ali njih razbija ustaška policija, čim je započela okupacija. Kad su pak sile Osovine napale Jugoslavija, drug Tito je desetoga travnja, stoga važnog datuma u hrvatskoj povijesti, osnovao Vojni komitet, pa time stupio na stranu budućih ratnih pobjednika. Sad više nije špijun, nego zapovjednik “vojske sjena”, bez ljudstva i bez ikakva ratničkog iskustva. Ali on se dobro razumije u politiku – iz Zagreba, gdje je okupacija isprva prilično popularna, odlazi u Bograd i u Srbiju, gdje je, kao i Crnoj Gori započeo ustanak, samo što su tu u prednosti četnici, teritorijalci poražene kraljevske vojske, odani izbjegličkoj vladi, predvođeni načelnikom vojne obavještajne službe, pukovnikom Dragoljubom “Dražom” Mihailovićem. Tito se pak opremio kvalitetnim štabom, jer je za načelnika uzeo rusofila, crnogorskog majora Arsu Jovanovića, autora priručnika pješadijske taktike na oficirskoj akademiji. Gerilske rat vodio se kao politička borba, više protiv konkurencije, nego protiv okupatora, a tko god se s drugom Titom pofajtao u politici, ispao je drugi. No, zamalo ga je uništio uspjeh – kad je već stvorio cijelu makizarsku državu u planinama Bosne, pa podigao proletersku armiju i, kao i obično teške zadatke, zapovjedništvo Prve proleterske povjerio jednom slikaru i kritičaru, Konstantinu “Koči” Popoviću, pariškom intelektualcu koji će ratni dnevnik voditi na francuskom, njemački Oberkommando der Wehrmacht, zaključuje da je dosta tog sranja usred “Tvrđave Europa”, pa zapovjeda general-pukovniku Alexandru Loehru, komadantu grupe armija E koji je zauzeo Dodekaneze, da pokrene operaciju Weiss te uništi partizansku komunističku vojsku, gomilu drskih odrpanaca koje vodi neki žicar po imenu Tito. Loehr je tri godine mlađi od druga Tita, a taj transilvanijski Švaba, borio se skupa s njim na Istočnom frontu, u prvom svjetskom ratu, gdje je također bio vodnik, ali u 85. infanterijskoj regimenti. Ostao je u austrijskoj vojsci, postao oficir, školovao se za pilota pa dotjerao do generala austrijskog ratnog zrakoplovstva i zapovjednika 4. Luftflote Luftwaffe, koja je bombardirala Varšavu i Beograd. U zimskoj antipartizanskoj kampanji 1943. godine uspješno je opkolio operativnu glavninu gerilaca, pa u taj “kazan” ušao s dvije njemačke redovne divizije i SS-specijalcima folksdojčerske divizije “Prinz Eugen” pa razbio partizane, po cijenu od 436 svojih mrtvih vojnika. Tito se uspaničio i dao srušiti most na Neretvi, da zaštiti pozadinu pa pokuša proboj okruženja, ali kad juriš nije uspio, jer ni deset brigada nije moglo održati front prema jednoj redovnoj njemačkoj legionarskoj diviziji, moralo se bježati na drugu obalu preko srušenog mosnog skeleta. Ostaci partizana povlače se u planine Crne Gore, prema Sutjesci, razbijeni i demoralizirani, pa Tito šalje u Zagreb pregovarače da izvide mogućnost postizanja separatnog mira. U “Esplanadu” dolaze Đilas i Koča te Vladimir Velebit, njegov najbliži tajni operativac, pa razgovaraju s Edmundom Glaise-Horstenauom, vojnim guvernerom Hrvatske (koji je bio toliko bijesan na Pavelićeve ustaške zločine da je kasnije potakao Lorković-Vokićev neuspjeli puč). No, nema ništa od dogovora – partizani su u gubitničkoj poziciji, nemaju s čime pregovarati. Kreće druga faza operacije, Weiss II, bitka na Sutjesci, pa Loehr uništava ostatke gerilske vojske i jedino se Tito, ranjen, izvlači preko Zelengore, s malom grupom najbližih surdnika i ljubavnicom Davorijankom “Zdenkom” Paunović, dvadesetijednogodišnjom zgodnom radiotelegrafistkinjom, studenticom filozofije. Ali, iz ovog vojnog poraza, drug Tito je, kao i obično, izvukao maksimalni politički kapital. Uz partizansku vojsku bili su priljepljeni britanski obavještajci SOE, zaduženi za Balkan, medju ostalima Fitzroy Hew Royle MacLean od Dunconnela, tridesetidvogodišnji klanski poglavica, špijun, bankar, pisac i konzervativni zastupnik u parlamentu, te Churchillov pouzdanik koji je trebao donijetu ključnu informaciju: tko u Jugoslaviji ubija najviše Nijemca? “Tito je čovjek na kojega u svakom slučaju treba računati”, priopćio mu je MacLean, “On jest komunist, ali…” To “ali…” uvijek bi ostalo u zraku, jer je drug Tito fenomenalno komunicirao, uvijek otvarao puteve, nikad ih zatvarao, slušao prije nego bi progovorio i govorio upravo ono što su drugi htjeli čuti, a za se zadržavao svoje mišljenje. Ono je ionako bilo savršeno promjenjivo, ovisno o prioritetima nepogrešivog “survivera”, koji bi preživio svaku katastrofu, pa iz nje izlazio još jači.

Zapadni zaveznici odlučno su podržali Tita oružjem i logistikom, pa će iz rata izaći kao pobjednik. Na istočnim granicama spojio se sa 3. ukrajinskim frontom maršala Tolbuhina, te osvojio Beograd gdje je formirao privremenu koaliciju s predsjednikom londonske izbjegličke vlade, također Hrvatom, Ivnom Šubašićem, također agentom NKVD-a (kojega su Rusi zasebno kontrolirali preko rezidenture u Washingtonu).

U završnim operacijama na zapadnom pravcu, zarobljeni pripadnici kvislinških formacija masovno su likvidirani, ali ne onako sovjetski uredno, kao poljski oficiri kod Katina, nego balkanski, barbarski, kako je to ovdje uobičajeno. Politički je to “konačno rješnje” nadzirao Titov najpovjerljiviji član Politbiroa Kardelj, a proveli ga Mitja Ribičić i Ivan Maček, načelnik slovenske OZNA-e. No, prema vojničkom kolegi Loehru, Tito je bio đentlmen – ovaj mu se pismom obrtio moleći da osuda na smrt ne bude izvršena sramnim vješanjem, pa je kao častan oficir strijeljan, zbog bombrdiranja Beograda 1941., a ne zbog pokolja ranjenika na Sutjesci (gdje je ionako lokalno zapovijedao talijanski general Mario Roatta, koji će u Italiji odležati samo tri godine).

Kad je rat završio, Tito je postao najljući staljinist, projekcija lagerske supersile prema Zapadu. Pokušao je to iskoristiti za vlastite ciljeve, pa osim Istre, prigrabiti Trst, te posegnuo prema Albaniji. Staljin je stoga na nj počeo gledati kao na kadrovski problem, pa ga pokušao uvaliti u balkansku federaciju s Bugarskom, u kojoj bi Georgi Dimitrov, njegov blijedi sluga, postao šef, a kad to nije uspjelo i razabralo se da “Orao” (što je bilo novo Titovo kodno ime kod NKVD-a) previše osamostaljuje, promijenili su mu šifru u “Strvinar”, te aktivirali Josifa Romualdoviča Griguloviča, južnoameričkog likvidatora da im ga skine s vrata. Atentat je trebao uslijediti pošto je propao puč, pokrenut Rezolucijom Kominforma, kojim je Titovo rukovodstvo izopćeno iz svjetskog komunizma, a on sam proglašen britanskim agentom, koji vezu održava preko Velebita. Drug Tito nato je žestoko je prišarafio staljiniste, rusofile i sve previše gorljive komunjare, pa su bačeni na Goli otok, u Club Meditaranee njegova jadranskog Arhipelaga Gulag. Sam Tito odmah je zbrisao u Zagreb, jer se u Beogradu nije osjećao sigurnim – ovdje se pak uzdao u Krajačića i ostale hrvatske generale, koji su se borili u Španjolskoj, a ne ustali na ustanak zbog ustaške represije. Potegao je i Krležu, da mu asistira oko ideološke pretvorbe u humani socijalizam, a istodobno, diplomatski i vojno, oslonio se na Zapad. Ionako su kolektivizacija i indutrijalizacija bez ruske pomoći odmah propale pa je 1953. počela glad. Na Bledu je tada održan plenum Politbiroa (kaže ekonomist akademik Vladimir Stipetić koji mu je prisustvovao kao novinar) gdje se Ivan Maček obrušio na Svetozara Vukmnovića “Tempa”, zaduženog za narodno gospodratsvo, pa ga optužio da je pogoršao stanje jer ne uvodi dosljedno komunističku plansku ekonomiju I kolektivizaciju, kako je to bio zacrtao Boris Kidrič, doktrinar i još jedan od Titovih kritičarskih kadrova – no on je bio književni, a ne likovni kritičar i sin znemnitog slovenskog literarnog povjesničara Franceta Kidriča. Tito je mudro izostao s toga plenuma, jer je već iznašao fundamentalno rješenje. Potpuno se okrenuo Amerikancima, pa je odmah krenula silna pomoć – milijun tona žita godišnje, dve milijarde dolara, te više od dvije stotine najmodernijih mlaznih aviona tipa F-84F “Thunderjet”. Direktor specijalnog programa pomoći bio je klasični američki ekonomist i povjesničar hrvatskog podrijetla Jozo Tomasevich.
Uz takvu pomoć, bilo je lako izgrađivati socijalizam. Pedesete godine najveća su anomalija u povijesti komunizma i Jugoslavije, razdoblje koje je obilježilo kasniju sudbinu zemlje. U međunarodnoj politici, Tito se pak pozicionirao “ni vrit ni mimo”, kao lider “trećeg puta”, pa formirao globalni diktatorski klub, jer se nametnuo “bandunškom pokretu” svojim trojnim sporazumom s Nehruom i Naserom. Poslije im se na Brionima pridružio Sukarno. Sad im je falio samo Kwame Nkrumah, a poslije su se pridružili Kubanci, te bulumenta careva, šeika i šefova vojnih hunti iz egzotičnih zemalja, među kojima je rug Tito figurirao kao veliki bijeli bwana u besprijekornom bijelom odijelu. Uvijek je bio majstor kad se trebalo insinuirati i potisnuti konkurenciju! No, neprijatljsku komunistički Istok, bila je previše velika, trajna prijetnja – drug Tito dobro je znao kakva je to ekipa, jer je godinama bio njen elitni pripadnik. I, šezdesete, kad se učvrstio reformist Hruščov, on s njim ulazi u kompu, pa se vraća u “poboljšani” komunistički lager, a Rankovića i udbaše društvo koji su mu držali leđa dok je gradio osobnu vlast, likvidira na brionskom plenumu pa počinje “liberalizaciju”. Umjesto komandirane ekonomije, uvodi se socijalističko samoupravno poduzetništvo, a društevni život relaksira, komunistički aparat olabavljuje i “pluralizira”, država federalizira, otvaraju granice… Dobro, ojačao je pritom armiju i vojnu službu KOS, jer i dalje nikome nije vjerovao, a iza fronte vesele, relaksirane države socijalizma s ljudskim licem, bila je njegova sauronska utvrda na Brionima, opremljena svevidećim okom.

Libralizacija se začas otela kontroli, jer su reformisti brzo udarili u plafon, pošto su društvo htjeli zaista demokratizirati, a to znači smanjiti ulogu partijskog aparata i samog druga Tita. Sve ih je brzo počistio – od slovenskog Kavčićeva rukovodstva, do Savkina hrvatskog i Latinkina srpskog, a promakao mu je jedino balavi predsjednik slovenske omladinske organizacije, neki Milan Kučan. Iz naftalina je izvukao sve svoje stare partijske konjusine, te unutrašnju vlast prepustio nadzoru vojne obavještajne službe. Bio je već jako star, osamdesetogodišnjak iscrpljen bolešću, umoran i potrošen tom nevjerojatnom biografijom. Kraj sebe imao je drugaricu Jovanku, puno mlađu, ograničenu babu koju su mu preko Krajačića doturili pedesetih, pošto je bio silno osamljen poslije smrti drugarice Zdenke 1946. godine. On je umrla je od tuberkuloze, pa ju jedao zakopati u vrt svoje beogradske vile. Vojna klika na čelu s generalom Nikolom Ljubičićem, jednim užičkim pimitivcem koji je izmislio Slobu Miloševića, inscenirala je naposlijetku nekakav Jovankin sanjani državni udar, pa se Tito od nje razveo, jer je specijalna vojno-partijska komisija na farsičnom tajnom zasijedanju zaključila da je lagano skrenula, pa je treba maknuti iz njegove blizine.

U posljednjem razgovoru (publiciranom prije nekoliko dana), koji je održan 1979., prije nego je bolestan prebačen u ljubljanski Klinički centar (a ne u beogradsku Vojnomedicinsku akademiju, jer je u životnoj opasnosti uvijek birao zapadnu stranu), drug Tito je od Ljubičića čuo kako se procjene KOS-a i zapadnih službi slažu da će sovjetski komunizam propasti do 1990. No, general je mislio da se SSSR neće predati bez rata, dok maršala uvjerava: “Radnici u Jugoslaviji žive bolje nego u Americi”. Koji idot! U kadroviranju, drug Tito bio je jako popustio kad se od ljevičarske elite, sedamdesetih napokon obrnuo slugama svoga osobnog režima, ali to se događa svim diktatorima, ne samo u politici! Pamtili bismo ga inače više po dobrim, nego po lošim stvarima, a ovako – njegov je režim uzrokovao rat, jer je ti papci koji su se preko njega dokopli vlasti, nisu bili spremni otpustiti – osim poštenog Milana Kučana, koji je bio čovjek iz prethodnog vica.

- 03:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Mail