Stranstvovanje je religijska praksa odlaženja u tuđinu i napuštanja svega poznatog (prijatelja, porodice, zavičaja). Sreće se u pravoslavnom hrišćanstvu i u mnogim drugim religijama.
Stranstvovanje je nepovratno napuštanje svega u našem zavičaju što se suprotstavlja našoj težnji da dostignemo cilj pobožnosti. To je skromno ponašanje, skrivena mudrost, pamet koja ne trubi o sebi, sakriven život, nevidljiv cilj, nemo razmišljanje, skromnost u prohtevima, žudnja za mučenjem, podloga bogočežnjivosti, obilje ljubavi, poricanje taštine, dubina ćutanja. — Jovan Lestvičnik, Lestvica, Pouka III
Stranstvovanje je nastalo kao posledica hodočašća, prilikom dalekih putovanja ka svetim mestima. Podvig stranstvovanja je podrazumevao odricanje od svih udobnosti i svih načina sticanja materijalnih dobara, kao i prihvatanje siromaštva. Stranstvovanjem se čovek uči da ne prianja za svet, zato se kaže da je "stranstvovanje majka bespristrašća". Čovek je dobrovoljno postajao siromašan sledeći Hristove zapovesti: nije ni sejao ni žnjeo već se u potpunosti prepuštao Božijoj volji.
Stranstvovanje je odvajanje od svega da bi se misli načinile nerazdvojnim od Boga. — Jovan Lestvičnik, Lestvica, Pouka III
Odvajanje od bližnjih se ne vrši iz mržnje, nego radi izbegavanja štete koju bismo s njima mogli pretrpeti. Ko se po odricanju od sveta i dalje sreće sa svetovnim ljudima, ili živi u njihovoj blizini, prlja svoje srce misleći na njih.
08.05.2010. (07:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Snaga domishljatosti, stvaralchke pronicljivosti, koja je skovala kategorije, radila je u sluzbi potrebe, naime sigurnosti, brze (spo)razumljivosti na osnovu znakovlja i zvukova, u korist sredstavima skracenica: - stoga se ne radi o metafizichkoj istini kada govorimo o "Substanci", "Subjektu", "Objektu", "Bivstvu", "Postanju". Mocnici su ti, naime, koji su imena stvari uchinili zakonom: i medju mocnicima najveci se abstraktni umetnici mogu naci, oni koji su stvorili kategorije. Tako otprilike Nietzsche - koji bi Lestvice verovatno sa prezrivom posprdnoshcu okarakterisao kao formu evropskog budizma - u "Volji za moc". Stranstvovanje ovako shvaceno, ali, izmiche zakonu ukidajuci ga, i potajno je Nietzsche i te kako visio srcem o njemu: no nije ga u beskrajnom okeanu kaosa mogucnosti umeo kako treba sprovesti u delo, vec se kao neka vrsta tiranskog Raspetog odluchio i po odricanju od sveta i dalje se sretati sa svetovnim ljudima: i, povrh svega se, u svojem kamikazno srljajucem odpupchenju od sveta, izruchio na milost i nemilost upravo onim zenama koje su u najvecoj meri trovali njegovo afirmativno srce. Zamisilimo Nietzschea u detinjstvu zigosanog skrushenoneznim pravoslavljem, namesto krutim protestantizmom (biografsku chinjenicu, sudbonosnost koju je on umeo jako da ceni), sa chijeg se obzorja, valja dodati, chitav razvoj civilizacije dao lakshe dezavuisati kao prevara jednog nedostojnog gospodarstvenog tela. U okviru pravoslavlja bi mozda barem mnogo lakshe autentichni asketski ideal prepoznao kao poziv na budjenje i ponovno pristupanje otvorenom bivstvu, protiv zatvorenog zivota, koji je u okcidentalnom N-ovom shvatanju aksetizma u njegovom povoju bivao josh zatvoreniji.
09.05.2010. (17:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Igra, u trećoj raspravi iz Genealogije morala (o ''asketskom idealu'') Nietzsche razlikuje asketsku ideologiju odricanja od sebe i svijeta od asketskog ponašanja kao težnje optimumu povoljnih uvjeta za sebe. U prijevodu Marija Kopića: ''Vidi se, nisu to neki nepotkupljivi svjedoci i suci vrijednosti asketskog ideala, ti filozofi! Oni misle na sebe - što se njih tiče ''svetac''! Oni pritom misle na ono što je njima upravo najneophodnije: sloboda od prisile, smetnje, buke, poslova, obveza, briga; jasnoća u glavi; ples, skok i let misli; dobar zrak, rijedak, čist, slobodan, suh kao što je zrak u visinama (...), mir u svim prizemljima; svi psi ljupko privezani na lancu; bez laveža neprijateljstva i čupave rancune; bez glođućih crva povrijeđene sujete, skromna i pokorna utroba, marljiva poput mlina, ali daleka; srce strano, onostrano, buduće, posthumno - sve u svemu, pri asketskom idealu oni misle na vedri asketizam obogotvorene i krilatom postale životinje, koja više luta iznad života no što miruje. Zna se koje su tri velike svečane riječi asketskog ideala: siromaštvo, skrušenost, tjelesna suzdržanost. I sad neka se jednom iz blizine pogleda život svih velikih, plodnih, pronalaziteljskih duhova - uvijek će se u njemu do određenoga stupnja naći sve to troje. Nipošto ne, što se razumije samo po sebi, kao da bi to bile neke njihove ''kreposti'' - što ima ta vrsta ljudi s krepostima! - nego kao najsvojstvenije i najprirodnije uvjete njihova najboljeg opstanka, njihove najljepše plodnosti.'' Ali, upozorava Nietzsche, ni njihove ''pustinje'' nisu nužno onakve kakvima se pustinju obično zamišlja: ''Možda namjerna tajanstvenost; sklanjanje od sebe sama; zaziranje od buke, počasti, tiska, utjecaja; skroman posao, svakodnevlje, nešto što više prikriva no što stavlja na svjetlo; povremeno ophođenje s bezazlenim, vedrim životinjama i pticama, čiji prizor odmara; brda za društvo, ali ne mrtva nego s očima (to znači s jezerima); pod stanovitim okolnostima čak soba u gostionici punoj svijeta sa svih strana, gdje je čovjek siguran da će ga zamijeniti s drugima i gdje se nekažnjeno može govoriti sa svakim - to je ovdje ''pustinja''. O, ona je dovoljno samotna, vjerujte mi! Kad se Heraklit povukao u otvorena predvorja i u prolaze među stupovima golemog Artemidina hrama, bila je ta ''pustinja'' dostojanstvenija, priznajem. Zašto nam danas manjkaju takvi hramovi? (Možda nam i ne manjkaju. Upravo se sjećam svoje najljepše radne sobe, Piazza di San Marco, pretpostavi li se da je proljeće, kao i to da je prijepodne, vrijeme između deset i dvanaest sati.)'' U pitanju je '''materinski' instinkt, skrivena ljubav spram onoga što u njemu raste'', koja ga ''upućuje na stanja u kojima je manje potrebno misliti na sebe (...) I to ne, kako moram reći već ne znam po koji put, iz neke kreposti, iz neke zaslužne volje za umjerenošću i jednostavnošću, nego zato što njihov vrhovni gospodar tako od njih zahtijeva, lukavo i neumoljivo zahtijeva. On ima smisla samo za jedno - i sve, vrijeme, snagu, ljubav, interes, skuplja samo za to, štedi samo za to. Ta vrsta čovjeka ne voli biti ometana neprijateljstvima, pa ni prijateljstvima; ona lako zaboravlja ili prezire. Praviti od sebe mučenika čini joj se lošim ukusom.''
11.05.2010. (20:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Stranstvovanje je religijska praksa odlaženja u tuđinu i napuštanja svega poznatog (prijatelja, porodice, zavičaja). Sreće se u pravoslavnom hrišćanstvu i u mnogim drugim religijama.
Stranstvovanje je nepovratno napuštanje svega u našem zavičaju što se suprotstavlja našoj težnji da dostignemo cilj pobožnosti. To je skromno ponašanje, skrivena mudrost, pamet koja ne trubi o sebi, sakriven život, nevidljiv cilj, nemo razmišljanje, skromnost u prohtevima, žudnja za mučenjem, podloga bogočežnjivosti, obilje ljubavi, poricanje taštine, dubina ćutanja.
— Jovan Lestvičnik, Lestvica, Pouka III
Stranstvovanje je nastalo kao posledica hodočašća, prilikom dalekih putovanja ka svetim mestima. Podvig stranstvovanja je podrazumevao odricanje od svih udobnosti i svih načina sticanja materijalnih dobara, kao i prihvatanje siromaštva. Stranstvovanjem se čovek uči da ne prianja za svet, zato se kaže da je "stranstvovanje majka bespristrašća". Čovek je dobrovoljno postajao siromašan sledeći Hristove zapovesti: nije ni sejao ni žnjeo već se u potpunosti prepuštao Božijoj volji.
Stranstvovanje je odvajanje od svega da bi se misli načinile nerazdvojnim od Boga.
— Jovan Lestvičnik, Lestvica, Pouka III
Odvajanje od bližnjih se ne vrši iz mržnje, nego radi izbegavanja štete koju bismo s njima mogli pretrpeti. Ko se po odricanju od sveta i dalje sreće sa svetovnim ljudima, ili živi u njihovoj blizini, prlja svoje srce misleći na njih.
08.05.2010. (07:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
Pochelo je, dakle.
Snaga domishljatosti, stvaralchke pronicljivosti, koja je skovala kategorije, radila je u sluzbi potrebe, naime sigurnosti, brze (spo)razumljivosti na osnovu znakovlja i zvukova, u korist sredstavima skracenica: - stoga se ne radi o metafizichkoj istini kada govorimo o "Substanci", "Subjektu", "Objektu", "Bivstvu", "Postanju". Mocnici su ti, naime, koji su imena stvari uchinili zakonom: i medju mocnicima najveci se abstraktni umetnici mogu naci, oni koji su stvorili kategorije. Tako otprilike Nietzsche - koji bi Lestvice verovatno sa prezrivom posprdnoshcu okarakterisao kao formu evropskog budizma - u "Volji za moc". Stranstvovanje ovako shvaceno, ali, izmiche zakonu ukidajuci ga, i potajno je Nietzsche i te kako visio srcem o njemu: no nije ga u beskrajnom okeanu kaosa mogucnosti umeo kako treba sprovesti u delo, vec se kao neka vrsta tiranskog Raspetog odluchio i po odricanju od sveta i dalje se sretati sa svetovnim ljudima: i, povrh svega se, u svojem kamikazno srljajucem odpupchenju od sveta, izruchio na milost i nemilost upravo onim zenama koje su u najvecoj meri trovali njegovo afirmativno srce. Zamisilimo Nietzschea u detinjstvu zigosanog skrushenoneznim pravoslavljem, namesto krutim protestantizmom (biografsku chinjenicu, sudbonosnost koju je on umeo jako da ceni), sa chijeg se obzorja, valja dodati, chitav razvoj civilizacije dao lakshe dezavuisati kao prevara jednog nedostojnog gospodarstvenog tela. U okviru pravoslavlja bi mozda barem mnogo lakshe autentichni asketski ideal prepoznao kao poziv na budjenje i ponovno pristupanje otvorenom bivstvu, protiv zatvorenog zivota, koji je u okcidentalnom N-ovom shvatanju aksetizma u njegovom povoju bivao josh zatvoreniji.
09.05.2010. (17:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Igra, u trećoj raspravi iz Genealogije morala (o ''asketskom idealu'') Nietzsche razlikuje asketsku ideologiju odricanja od sebe i svijeta od asketskog ponašanja kao težnje optimumu povoljnih uvjeta za sebe. U prijevodu Marija Kopića: ''Vidi se, nisu to neki nepotkupljivi svjedoci i suci vrijednosti asketskog ideala, ti filozofi! Oni misle na sebe - što se njih tiče ''svetac''! Oni pritom misle na ono što je njima upravo najneophodnije: sloboda od prisile, smetnje, buke, poslova, obveza, briga; jasnoća u glavi; ples, skok i let misli; dobar zrak, rijedak, čist, slobodan, suh kao što je zrak u visinama (...), mir u svim prizemljima; svi psi ljupko privezani na lancu; bez laveža neprijateljstva i čupave rancune; bez glođućih crva povrijeđene sujete, skromna i pokorna utroba, marljiva poput mlina, ali daleka; srce strano, onostrano, buduće, posthumno - sve u svemu, pri asketskom idealu oni misle na vedri asketizam obogotvorene i krilatom postale životinje, koja više luta iznad života no što miruje. Zna se koje su tri velike svečane riječi asketskog ideala: siromaštvo, skrušenost, tjelesna suzdržanost. I sad neka se jednom iz blizine pogleda život svih velikih, plodnih, pronalaziteljskih duhova - uvijek će se u njemu do određenoga stupnja naći sve to troje. Nipošto ne, što se razumije samo po sebi, kao da bi to bile neke njihove ''kreposti'' - što ima ta vrsta ljudi s krepostima! - nego kao najsvojstvenije i najprirodnije uvjete njihova najboljeg opstanka, njihove najljepše plodnosti.'' Ali, upozorava Nietzsche, ni njihove ''pustinje'' nisu nužno onakve kakvima se pustinju obično zamišlja: ''Možda namjerna tajanstvenost; sklanjanje od sebe sama; zaziranje od buke, počasti, tiska, utjecaja; skroman posao, svakodnevlje, nešto što više prikriva no što stavlja na svjetlo; povremeno ophođenje s bezazlenim, vedrim životinjama i pticama, čiji prizor odmara; brda za društvo, ali ne mrtva nego s očima (to znači s jezerima); pod stanovitim okolnostima čak soba u gostionici punoj svijeta sa svih strana, gdje je čovjek siguran da će ga zamijeniti s drugima i gdje se nekažnjeno može govoriti sa svakim - to je ovdje ''pustinja''. O, ona je dovoljno samotna, vjerujte mi! Kad se Heraklit povukao u otvorena predvorja i u prolaze među stupovima golemog Artemidina hrama, bila je ta ''pustinja'' dostojanstvenija, priznajem. Zašto nam danas manjkaju takvi hramovi? (Možda nam i ne manjkaju. Upravo se sjećam svoje najljepše radne sobe, Piazza di San Marco, pretpostavi li se da je proljeće, kao i to da je prijepodne, vrijeme između deset i dvanaest sati.)'' U pitanju je '''materinski' instinkt, skrivena ljubav spram onoga što u njemu raste'', koja ga ''upućuje na stanja u kojima je manje potrebno misliti na sebe (...) I to ne, kako moram reći već ne znam po koji put, iz neke kreposti, iz neke zaslužne volje za umjerenošću i jednostavnošću, nego zato što njihov vrhovni gospodar tako od njih zahtijeva, lukavo i neumoljivo zahtijeva. On ima smisla samo za jedno - i sve, vrijeme, snagu, ljubav, interes, skuplja samo za to, štedi samo za to. Ta vrsta čovjeka ne voli biti ometana neprijateljstvima, pa ni prijateljstvima; ona lako zaboravlja ili prezire. Praviti od sebe mučenika čini joj se lošim ukusom.''
11.05.2010. (20:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...