Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vaseljena

Marketing

Denis Kuljiš: Josip Broz “Tito” (7. 5. 1892. – 4. 5. 1980.)

Image and video hosting by TinyPic

Političari su silno talentirani ljudi koji nisu nadareni nizašto posebno, objašnjava Jeremy Paxman u seminalnoj studiji te profesije, izrađene na bazi britanskih likova, “The political Animal” (Politička životinja). Josip Broz Tito bio je upadljivo bez ikakvog posebnog talenta – osim za politiku, kaže Milovan Đilas u svojoj biografiji Tita, a on ga je sigurno bolje poznavao nego bilo tko drugi na cijelom svijetu, uključujući tu i Titove žene. Đilas je, naime, bio Titov “Number Two” i ta stvar, s obzirom na narav dva alfa-mužjaka, nije mogla dobro završiti… No, da bi u politiku ušao, drug Tito se morao u nju uvaliti u prilikama koje nisu pogodivale takvim aspirantima – po zanimanju bio je priučeni šloser, koji je završio nekoliko razreda seoske osnovne škole. Pao je prvi, a s trinaest godina zaposlio se kao kovački šegrt. Tu je, u njegovu slučaju, došlo do sudbonosne integracije srpa i čekića. Zatim je lutao po austrougarskoj Srednjoj Europi tražeći kakav bolji posao – malo je bravario po Sisku, pokušao u Ljubljani i Trstu, pa se vratio u selo, gdje nije bilo dovoljno zemlje da ga prehrani. U Plzenju, nakratko se bio zaposlio u Škodi, u Bečkom Novom Mestu, u Daimleru - jako su mu se sviđali lukuzni utomobili. No, nije mu uspjelo da se proletrizira i uključi u vojsku industrijskih radnika, pružit će mu se jedino prilika da postane vojnik K. und K. armije, pošto je 1913. u Beču regrutiran i otpremljen na odsluženje vojnog roka. Prijavio se dobrovoljno u zagrebački 25. domobranski puk (garnizon u Rudolfovim kasarnama na Trgu francuske revolucije), pa je upućen na školovanje za dočasnika. Gimnastičar-sokolar, dobar skijaš, osvojio je srebrnu medalju u mačevanju sabljom i s devetnaest postao najmlađi vodnik u puku. Čim je izbio rat, njegova postrojba kreće na front. Pokušao se izvući simulirajući da je gluhonjem, pa su ga strpali u tvrđavni zatvor u Petrovaradinu. Kako je prilikom austrijske mobilizacije nastala strahovita konfuzija, budući da se načelnik imperijalnog generalštaba feldmaršal grof Franz Conrad von Hoetzendorf nije mogao odlučiti između koncentracije na južnom i na istočnom pravcu, protiv Srba ili Rusa, silna vojska stajala je neupotrebljena u Srijemu, odakle je tek krajem godine upućena u Karpate, pa nagnana u besmislen juriš preko nemogućeg terena, u ledenoj zimi, što čak i austrijski vojni historičaru ocjenjuju kao “bešćutnu ludost” (Norman Stone: “The Eastern Front”). Maršal Borojević, zapovjednik austrijske III armije, pokušao se uprotstaviti toj zapovjedi, pa je smijenjen, ofenziva je pokrenuta i armija se odmah raspala – slavenski vojnici masovno su se predavali, a cijeli Titov bataljun zarobljen je, dok je njegao kopljem proboo jedan Kozak lijevokrilne Dnjestarske grupe (siguran sam da to nije bio moj djed, donski kozački ataman, jer je on tada još bio u gimnaziji u Rostovu). Tu je drug Tito naučio važnu lekciju: više nikad neće se naći na gubitničkoj strani! U bolnici u Kazanu ležao je i provlačio se više od godinu dana, a zatim ga šalju u internaciju na Ural, u gradić Kungur blizu Perma, na ruti Transsibirske željeznice Kazan – Novosibirsk. Postavljen je za šefa logora – uvijek nezajažljivo ambiciozan postao je glavni kapo - ali uto je izbila revolucija, pa se pridružio nekoj boljševičkoj skupini, koja je oslobađala zarobljenike i pozivala ih da im se priključe. Odmah se prištekao, pa zatim otišao u Petrograd, da sudjeluje u demonstracijama protiv vlade Kerenskoga. Tu ga uhićuju pa opet protjeruju u Kungur. Pobjegao je u Omsk, pretvarajući se da je Kirgiz, i ondje spetljao sa četrnaestogodišnjom Pelagijom Denisovom Bjeluosovom, koja će mu tri godine kasnije roditi sina Žarka. Kad je rat završio, poveo ih je doma 1920. godine, a put je trajao osam mjeseci! U Zagrebu se odmah zaposlio kao mehaničar – tražili su se kao danas kompjuteraši – pa upisao u KPJ, koja je iste godine na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine SHS u Beogradu osvojila 59 mandata. No, kralj komuniste Obznanom stavlja izvan zakona, pa Tito prelazi u ilegalu, povezuje se u Bjelovaru, i onda seli u Kraljevicu, gdje se zaposlio u škveru i odmah organizirao štrajk, pa je otpušten. Isto se ponovilo u Smederevkoj Palanci. Vraća se u Zagreb, gdje ga Mjesni komitet postavlja na čelo aktivnog sindikata metalaca. Za to su ga spremili na mjesec i pol u ogulinski zatvor. Dvije godine kasnije, sa trideset i šest godina postat će 1928. sekretar zagrebačkog Mjesnog komiteta. Ozbiljna karijera. Od običnog radnika, uzdigao se do političke pozicije – ali u ilegalnosti. Kako je režim poslije ubojstva Radića počeo političku represiju i pohapsio komuniste, izveli su ga na tzv. “bombaški proces” (u zgradi gdje je uhićen nađene su, navodno, neke bombe) pa strkeljali na pet godina u Lepoglavu, to zagorsko veleučilište zločina. Ondje je upoznao Mošu Pijede, grbavog beogradskog slikara i kritičara, židovskog intelektualca koji je prevodio “Kapital” pretvarajući se da Titu pomaže oko održavanja zatvorske električne centrale. Pošto je 1934. pušten na slobodu, drug Tito interniran je u Kumrovcu, pa se dalje kreće s lažnim papirima, uvijek mijenjajući identitet, kao Šakal. Centralni komitet nalazio se u Beču, gdje ga odmah kooptiraju u Politbiro, pa odlazi u Moskvu, tobože da posjeti ženu Pelagiju koja se onamo vratila, a zapravo da promovira u karijeri. Uključuje se u rad balkanskog sekretarijata, stanuje u kadrovskom hotelu “Luks” i kao delegat sudjeluje na VII kongresu Kominterne. Upoznaje Kardelja, slabunjava slovenskog učitelja, moskovski kadar s KUNZ-a, fakulteta za profesionalne revolucionare. No, Tito je ovdje prišao drugome jatu. Počele su, naime, staljinske čistke, kao rezultat desetogodišnje idejne i političke borbe što je razdirala sovjetsku državu, gdje se partijska elita polarizirala izmedju univerzalnih revolucionara, trockista, i staljinskih državotvoraca, koji će odnijeti pobjedu kao zastupnici realne opcije. Tako se kalala i Kominterna – u njoj sve jači postaje GPU, tajna policija, što na ovo svjetsko revolucionarno bratstvo gleda kao na svoju agenturnu mrežu, instrument subverzije u kapitalističkim državama koje prijete opstanku “prve zemlje socijalizma”. Tito se odmah dokazao pišući tajne karakiteristike ostalih članova rukovodstva, pa su svi strijeljani, Pelgija zatvorena, a on imenovan za generalnog sekretara KPJ, te poslan u Jugoslaviju, da organizira obavještajni punk u Zagrebu. Putovao je preko Carigrada, gdje je šest mjeseci proveo na obuci u regionalnoj špijunskoj centrali, gdje su mu, umjesto ranijeg pištoljskog pseudonima Walter, dali novi, T. T., po sovjetskom samokresu “Tula Tokrjeva”, odnosno čuvenom “tetejcu”, koji se poslije proizvodio i u Kragujevcu za JNA. Tito? Zapravo je trebao biti Tetejac, ali on je pretendirao da bude gospodin, a ne neki popularni odmetnik, Čaruga ili Cartouche, pa se silno trudio da nalikuje Bečanima koje je promatrao u mladosti. Srednjoeuropski James Bond u službi svjetske prevratničko-terorističke organizacije, moskovske SPECTRE.

Čim je došao u Zagreb, rasturio je lijeve intelktualce na čelu s Krležom, te raspustio vodstvo hrvatske partije jer je na izborima 1938. podržalo Mačeka, kao i srpski demokrati Ljube Davidovića Patka. Proklamira oružani ustanak kao jedini prihvatljiv tip političke borbe, a dotle u Parizu prima bogovsku plaću generalnog sekratara od 15 tisuća franaka. Posjećuje svjetsku izložbu, druži se s naprednim studenticama, naročito s mariborskom Nijemicom Hertom Haas, s kojom će 1941. dobiti sina Mišu.

Image and video hosting by TinyPic

Osim njegova kominternovskog punkta na vezi sa sovjetskom obavještajnom službom NKVD (prije GPU, poslije KGB), u Zagrebu radi i ćelija sovjetske vojne obvještajne službe GRU (Antoljak, Kopinić), ali njih razbija ustaška policija, čim je započela okupacija. Kad su pak sile Osovine napale Jugoslavija, drug Tito je desetoga travnja, stoga važnog datuma u hrvatskoj povijesti, osnovao Vojni komitet, pa time stupio na stranu budućih ratnih pobjednika. Sad više nije špijun, nego zapovjednik “vojske sjena”, bez ljudstva i bez ikakva ratničkog iskustva. Ali on se dobro razumije u politiku – iz Zagreba, gdje je okupacija isprva prilično popularna, odlazi u Bograd i u Srbiju, gdje je, kao i Crnoj Gori započeo ustanak, samo što su tu u prednosti četnici, teritorijalci poražene kraljevske vojske, odani izbjegličkoj vladi, predvođeni načelnikom vojne obavještajne službe, pukovnikom Dragoljubom “Dražom” Mihailovićem. Tito se pak opremio kvalitetnim štabom, jer je za načelnika uzeo rusofila, crnogorskog majora Arsu Jovanovića, autora priručnika pješadijske taktike na oficirskoj akademiji. Gerilske rat vodio se kao politička borba, više protiv konkurencije, nego protiv okupatora, a tko god se s drugom Titom pofajtao u politici, ispao je drugi. No, zamalo ga je uništio uspjeh – kad je već stvorio cijelu makizarsku državu u planinama Bosne, pa podigao proletersku armiju i, kao i obično teške zadatke, zapovjedništvo Prve proleterske povjerio jednom slikaru i kritičaru, Konstantinu “Koči” Popoviću, pariškom intelektualcu koji će ratni dnevnik voditi na francuskom, njemački Oberkommando der Wehrmacht, zaključuje da je dosta tog sranja usred “Tvrđave Europa”, pa zapovjeda general-pukovniku Alexandru Loehru, komadantu grupe armija E koji je zauzeo Dodekaneze, da pokrene operaciju Weiss te uništi partizansku komunističku vojsku, gomilu drskih odrpanaca koje vodi neki žicar po imenu Tito. Loehr je tri godine mlađi od druga Tita, a taj transilvanijski Švaba, borio se skupa s njim na Istočnom frontu, u prvom svjetskom ratu, gdje je također bio vodnik, ali u 85. infanterijskoj regimenti. Ostao je u austrijskoj vojsci, postao oficir, školovao se za pilota pa dotjerao do generala austrijskog ratnog zrakoplovstva i zapovjednika 4. Luftflote Luftwaffe, koja je bombardirala Varšavu i Beograd. U zimskoj antipartizanskoj kampanji 1943. godine uspješno je opkolio operativnu glavninu gerilaca, pa u taj “kazan” ušao s dvije njemačke redovne divizije i SS-specijalcima folksdojčerske divizije “Prinz Eugen” pa razbio partizane, po cijenu od 436 svojih mrtvih vojnika. Tito se uspaničio i dao srušiti most na Neretvi, da zaštiti pozadinu pa pokuša proboj okruženja, ali kad juriš nije uspio, jer ni deset brigada nije moglo održati front prema jednoj redovnoj njemačkoj legionarskoj diviziji, moralo se bježati na drugu obalu preko srušenog mosnog skeleta. Ostaci partizana povlače se u planine Crne Gore, prema Sutjesci, razbijeni i demoralizirani, pa Tito šalje u Zagreb pregovarače da izvide mogućnost postizanja separatnog mira. U “Esplanadu” dolaze Đilas i Koča te Vladimir Velebit, njegov najbliži tajni operativac, pa razgovaraju s Edmundom Glaise-Horstenauom, vojnim guvernerom Hrvatske (koji je bio toliko bijesan na Pavelićeve ustaške zločine da je kasnije potakao Lorković-Vokićev neuspjeli puč). No, nema ništa od dogovora – partizani su u gubitničkoj poziciji, nemaju s čime pregovarati. Kreće druga faza operacije, Weiss II, bitka na Sutjesci, pa Loehr uništava ostatke gerilske vojske i jedino se Tito, ranjen, izvlači preko Zelengore, s malom grupom najbližih surdnika i ljubavnicom Davorijankom “Zdenkom” Paunović, dvadesetijednogodišnjom zgodnom radiotelegrafistkinjom, studenticom filozofije. Ali, iz ovog vojnog poraza, drug Tito je, kao i obično, izvukao maksimalni politički kapital. Uz partizansku vojsku bili su priljepljeni britanski obavještajci SOE, zaduženi za Balkan, medju ostalima Fitzroy Hew Royle MacLean od Dunconnela, tridesetidvogodišnji klanski poglavica, špijun, bankar, pisac i konzervativni zastupnik u parlamentu, te Churchillov pouzdanik koji je trebao donijetu ključnu informaciju: tko u Jugoslaviji ubija najviše Nijemca? “Tito je čovjek na kojega u svakom slučaju treba računati”, priopćio mu je MacLean, “On jest komunist, ali…” To “ali…” uvijek bi ostalo u zraku, jer je drug Tito fenomenalno komunicirao, uvijek otvarao puteve, nikad ih zatvarao, slušao prije nego bi progovorio i govorio upravo ono što su drugi htjeli čuti, a za se zadržavao svoje mišljenje. Ono je ionako bilo savršeno promjenjivo, ovisno o prioritetima nepogrešivog “survivera”, koji bi preživio svaku katastrofu, pa iz nje izlazio još jači.

Zapadni zaveznici odlučno su podržali Tita oružjem i logistikom, pa će iz rata izaći kao pobjednik. Na istočnim granicama spojio se sa 3. ukrajinskim frontom maršala Tolbuhina, te osvojio Beograd gdje je formirao privremenu koaliciju s predsjednikom londonske izbjegličke vlade, također Hrvatom, Ivnom Šubašićem, također agentom NKVD-a (kojega su Rusi zasebno kontrolirali preko rezidenture u Washingtonu).

U završnim operacijama na zapadnom pravcu, zarobljeni pripadnici kvislinških formacija masovno su likvidirani, ali ne onako sovjetski uredno, kao poljski oficiri kod Katina, nego balkanski, barbarski, kako je to ovdje uobičajeno. Politički je to “konačno rješnje” nadzirao Titov najpovjerljiviji član Politbiroa Kardelj, a proveli ga Mitja Ribičić i Ivan Maček, načelnik slovenske OZNA-e. No, prema vojničkom kolegi Loehru, Tito je bio đentlmen – ovaj mu se pismom obrtio moleći da osuda na smrt ne bude izvršena sramnim vješanjem, pa je kao častan oficir strijeljan, zbog bombrdiranja Beograda 1941., a ne zbog pokolja ranjenika na Sutjesci (gdje je ionako lokalno zapovijedao talijanski general Mario Roatta, koji će u Italiji odležati samo tri godine).

Kad je rat završio, Tito je postao najljući staljinist, projekcija lagerske supersile prema Zapadu. Pokušao je to iskoristiti za vlastite ciljeve, pa osim Istre, prigrabiti Trst, te posegnuo prema Albaniji. Staljin je stoga na nj počeo gledati kao na kadrovski problem, pa ga pokušao uvaliti u balkansku federaciju s Bugarskom, u kojoj bi Georgi Dimitrov, njegov blijedi sluga, postao šef, a kad to nije uspjelo i razabralo se da “Orao” (što je bilo novo Titovo kodno ime kod NKVD-a) previše osamostaljuje, promijenili su mu šifru u “Strvinar”, te aktivirali Josifa Romualdoviča Griguloviča, južnoameričkog likvidatora da im ga skine s vrata. Atentat je trebao uslijediti pošto je propao puč, pokrenut Rezolucijom Kominforma, kojim je Titovo rukovodstvo izopćeno iz svjetskog komunizma, a on sam proglašen britanskim agentom, koji vezu održava preko Velebita. Drug Tito nato je žestoko je prišarafio staljiniste, rusofile i sve previše gorljive komunjare, pa su bačeni na Goli otok, u Club Meditaranee njegova jadranskog Arhipelaga Gulag. Sam Tito odmah je zbrisao u Zagreb, jer se u Beogradu nije osjećao sigurnim – ovdje se pak uzdao u Krajačića i ostale hrvatske generale, koji su se borili u Španjolskoj, a ne ustali na ustanak zbog ustaške represije. Potegao je i Krležu, da mu asistira oko ideološke pretvorbe u humani socijalizam, a istodobno, diplomatski i vojno, oslonio se na Zapad. Ionako su kolektivizacija i indutrijalizacija bez ruske pomoći odmah propale pa je 1953. počela glad. Na Bledu je tada održan plenum Politbiroa (kaže ekonomist akademik Vladimir Stipetić koji mu je prisustvovao kao novinar) gdje se Ivan Maček obrušio na Svetozara Vukmnovića “Tempa”, zaduženog za narodno gospodratsvo, pa ga optužio da je pogoršao stanje jer ne uvodi dosljedno komunističku plansku ekonomiju I kolektivizaciju, kako je to bio zacrtao Boris Kidrič, doktrinar i još jedan od Titovih kritičarskih kadrova – no on je bio književni, a ne likovni kritičar i sin znemnitog slovenskog literarnog povjesničara Franceta Kidriča. Tito je mudro izostao s toga plenuma, jer je već iznašao fundamentalno rješenje. Potpuno se okrenuo Amerikancima, pa je odmah krenula silna pomoć – milijun tona žita godišnje, dve milijarde dolara, te više od dvije stotine najmodernijih mlaznih aviona tipa F-84F “Thunderjet”. Direktor specijalnog programa pomoći bio je klasični američki ekonomist i povjesničar hrvatskog podrijetla Jozo Tomasevich.
Uz takvu pomoć, bilo je lako izgrađivati socijalizam. Pedesete godine najveća su anomalija u povijesti komunizma i Jugoslavije, razdoblje koje je obilježilo kasniju sudbinu zemlje. U međunarodnoj politici, Tito se pak pozicionirao “ni vrit ni mimo”, kao lider “trećeg puta”, pa formirao globalni diktatorski klub, jer se nametnuo “bandunškom pokretu” svojim trojnim sporazumom s Nehruom i Naserom. Poslije im se na Brionima pridružio Sukarno. Sad im je falio samo Kwame Nkrumah, a poslije su se pridružili Kubanci, te bulumenta careva, šeika i šefova vojnih hunti iz egzotičnih zemalja, među kojima je rug Tito figurirao kao veliki bijeli bwana u besprijekornom bijelom odijelu. Uvijek je bio majstor kad se trebalo insinuirati i potisnuti konkurenciju! No, neprijatljsku komunistički Istok, bila je previše velika, trajna prijetnja – drug Tito dobro je znao kakva je to ekipa, jer je godinama bio njen elitni pripadnik. I, šezdesete, kad se učvrstio reformist Hruščov, on s njim ulazi u kompu, pa se vraća u “poboljšani” komunistički lager, a Rankovića i udbaše društvo koji su mu držali leđa dok je gradio osobnu vlast, likvidira na brionskom plenumu pa počinje “liberalizaciju”. Umjesto komandirane ekonomije, uvodi se socijalističko samoupravno poduzetništvo, a društevni život relaksira, komunistički aparat olabavljuje i “pluralizira”, država federalizira, otvaraju granice… Dobro, ojačao je pritom armiju i vojnu službu KOS, jer i dalje nikome nije vjerovao, a iza fronte vesele, relaksirane države socijalizma s ljudskim licem, bila je njegova sauronska utvrda na Brionima, opremljena svevidećim okom.

Libralizacija se začas otela kontroli, jer su reformisti brzo udarili u plafon, pošto su društvo htjeli zaista demokratizirati, a to znači smanjiti ulogu partijskog aparata i samog druga Tita. Sve ih je brzo počistio – od slovenskog Kavčićeva rukovodstva, do Savkina hrvatskog i Latinkina srpskog, a promakao mu je jedino balavi predsjednik slovenske omladinske organizacije, neki Milan Kučan. Iz naftalina je izvukao sve svoje stare partijske konjusine, te unutrašnju vlast prepustio nadzoru vojne obavještajne službe. Bio je već jako star, osamdesetogodišnjak iscrpljen bolešću, umoran i potrošen tom nevjerojatnom biografijom. Kraj sebe imao je drugaricu Jovanku, puno mlađu, ograničenu babu koju su mu preko Krajačića doturili pedesetih, pošto je bio silno osamljen poslije smrti drugarice Zdenke 1946. godine. On je umrla je od tuberkuloze, pa ju jedao zakopati u vrt svoje beogradske vile. Vojna klika na čelu s generalom Nikolom Ljubičićem, jednim užičkim pimitivcem koji je izmislio Slobu Miloševića, inscenirala je naposlijetku nekakav Jovankin sanjani državni udar, pa se Tito od nje razveo, jer je specijalna vojno-partijska komisija na farsičnom tajnom zasijedanju zaključila da je lagano skrenula, pa je treba maknuti iz njegove blizine.

U posljednjem razgovoru (publiciranom prije nekoliko dana), koji je održan 1979., prije nego je bolestan prebačen u ljubljanski Klinički centar (a ne u beogradsku Vojnomedicinsku akademiju, jer je u životnoj opasnosti uvijek birao zapadnu stranu), drug Tito je od Ljubičića čuo kako se procjene KOS-a i zapadnih službi slažu da će sovjetski komunizam propasti do 1990. No, general je mislio da se SSSR neće predati bez rata, dok maršala uvjerava: “Radnici u Jugoslaviji žive bolje nego u Americi”. Koji idot! U kadroviranju, drug Tito bio je jako popustio kad se od ljevičarske elite, sedamdesetih napokon obrnuo slugama svoga osobnog režima, ali to se događa svim diktatorima, ne samo u politici! Pamtili bismo ga inače više po dobrim, nego po lošim stvarima, a ovako – njegov je režim uzrokovao rat, jer je ti papci koji su se preko njega dokopli vlasti, nisu bili spremni otpustiti – osim poštenog Milana Kučana, koji je bio čovjek iz prethodnog vica.


Post je objavljen 07.05.2010. u 03:19 sati.