NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 08.05.2010.

Vaseljenska metanoja

Šta sve čovek neće preko krsta da prevali pre no što u groba legne!

Evo, na primer, uzmimo ja, Nemanja, koji sam večan, svečan i lep, pri tome neveštastven Ktitor Kosmosa i miljenik štićenica, mlađani' udovica i klikuša, Car vaseljenske posvudi i vanvasionskih oblasti, blagomirisni Zatornik besova, u reč: parapsihodelija, na sam sam Đurđevdan munjopisom zaprimio emajl dotične sadržine:

Štovani gdine Nemanja,

odmah da kažem da sam pasionirani čitatelj, pa i obožavatelj vašeg bloga. Prilažem stoga jedan tekst koji bi vam mogao biti od interesa.

Tekst je politički kontroverzan: nudi pomalo neočekivane uvide u osobu naše premijerke, tj. suverenke. Tekst je usto i teorijski nabijen, što je u skladu s duhovno-aristokratskom orijentacijom vašeg bloga, koji se mudro distancira od profanog žutila vidljivog prostim okom. K tome, riječ je o politologiji i političkoj teoriji, koja nije filozofsko-fakultetske provenijencije, pa bi stoga mogla predstavljati određeno osvježenje na sceni. U smislu: i na FPZG-u ima nešto duha.

Mislim da bi tekst iz navedenih razloga dobro pristajao upravo na vaš blog. Molim vas da ga objavite. (Ako želite provjeriti moje kredencijale, možete se slobodno obratiti prof.******. Vjerujem da će me on svesrdno preporučiti, no naravno: stavovi u tekstu ni na koji ga način ne obvezuju.)

Bilježim se sa štovanjem,

Krešimir Petković

Čovek ne sme sebi potpuno verovati sve dok ne legne u grob., kako kaže Monah Kalist.

Nu, proverio sam kredencijalne i stvarno, jeste, Krešimir je napisao savrstan članak što zaslužuje da ga se ovaploti na Vaseljeni, prosto jer u ovom gradu, otkako sam ja odstranstvov'o za Berlin, nitko više ništa ni ne jebe, a nekmoli da zna da se našali. (LOL)

Dajmo dakle reč Krešimiru Petkoviću, pošto ga prevashodno predstavimo opštežiteljima:

Krešimir Petković asistent je na predmetima Politički sustav Hrvatske i Političko odlučivanje na Fakultetu političkih znanosti. Piše doktorat o kaznenoj politici i nasilnim zločinima u Hrvatskoj. E-mail: kpetkovic@fpzg.hr.

Disclaimer ili o parodiji

Disclaimer je pomalo čudna institucija. Ona konzumentu poruke govori da se ono što se govori ustvari ne govori. Drugim riječima, to nije ozbiljno mišljeno. Jedan punk bend oštro poručuje: disclaimer je priglupa malograđanska institucija „američke jabukove pite“; ona vrijeđa vašu inteligenciju i cenzurira poruku koja bi vas čak mogla natjerati da mislite. No, za razliku od glazbe, u opasnom području kao što je politika, ta nam je institucija još uvijek potrebna: tekst koji slijedi stoga nije ozbiljno mišljen (što ne znači da čitatelja ne bi trebao potaknuti da promisli o nekim važnim pitanjima i problemima).

Ernst Kantorowicz i Jadranka Kosor: od medijevalne političke teologije do pitanja o osobi suverena u Hrvatskoj

Poznata studija iz medijevalne političke teologije Ernsta H. Kantorowicza (1957) govori o dva kraljeva tijela. S jedne strane, osoba kralja virtualno je središte političkog poretka. Ona predstavlja političko tijelo sâmo, pa je stoga, razumljivo, ta osoba vječna i nepogrješiva. S druge strane, osoba kralja ujedno je i konkretna, prirodna osoba, obilježena partikularnim karakteristikama, vrlinama i manama. Ta osoba može demonstrirati natprosječnu političku mudrost i vještinu, ali jednako tako može podleći bolesti, čak i ludilu, što nije nezabilježeno u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti. U tom se smislu, recimo, pisalo o „ludilu kraljeva“ (usp. Green, 2006).

Neugodan spoj virtualnoga i prirodnog u politici potrebno je nekako teorijski opravdati. Kako je poznato, srednji je vijek bio religiozniji od našeg, pa je odgovore potražio u teologiji. Kantorowicz, primjerice, tumači raspravu nepoznata normanskog autora, nastalu na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće, na sljedeći način: „Duplikacija kraljeve osobe... temelji se... u teologiji: ona je odraz dvojne prirode Kristove. Kralj je savršeno utjelovljenje Krista na zemlji“ (1957: 58). Suveren je u tom interpretacijskom ključu svojevrsna persona mixta, ujedno duhovna i svjetovna, te persona geminata, ljudska po prirodi i božanska po milosti (59).

Za potrebe 21. stoljeća medijevalna se politička teologija, dakako, sekularizira, ali stvari u osnovi ostaju iste. S jedne se strane ponovno nalazi suverena vlast, utemeljena pravom, idealna i nepogrješiva. Ona ima svoju vrhovnu točku, virtualno mjesto na vrhu hijerarhijske ljestvice političkog poretka. S druge strane, office na vrhu poretka popunjava osoba političara s određenim habitusom i karakteristikama, vrlinama i manama, specifičnim političkim stilom i konkretnom politikom koju vodi. Bilo ono sekularno ili ne, osnovno dvojstvo politike ostaje na snazi.

Skolastičku prtljagu na čas možemo ostaviti po strani: bez obzira na konačno utemeljenje i duboki smisao tog političkog dvojstva, jasno je da naša distinkcija ima sasvim praktičnu važnost. Ovisno o tome kakva je „prirodna“ osoba suverena, može se očekivati i vođenje odgovarajuće politike koja korespondira s njegovim osobnim svojstvima. Moramo pretpostaviti da pojedinac – pogotovo kad se nalazi na tako važnome političkom položaju kao što je mjesto suverenosti – u nekoj mjeri može mijenjati tijek političke povijesti, prkositi strukturnim ograničenjima, barem u ograničenome političkom kontekstu, „ovdje i sada“. Jednom kad prihvatimo tu zdravorazumsku pretpostavku, moramo prihvatiti i to da „prirodna“ osoba suverena ima posljedice na oblik i sadržaj politike. Primjerice, ako je suveren „autoritarna ličnost“, sigurno se, barem u nekoj mjeri, može očekivati da će voditi autoritarnu politiku. Ako ništa drugo, važnost osobnog u politici mogu ilustrirati ekstremi. Spomenimo poslovične političke svece i demone koji stvari odmah čine jasnijima: da nije bilo Gandhija i Mandele, ili Hitlera i Miloševića, tko zna bi li se politika (i rat) vodili onako kako su se vodili.

Sada znamo, osoba suverena je važna. Postavimo stoga konkretno pitanje od najveće praktične važnosti za nas, hrvatske građane: tko je hrvatski suveren?

Pitanje je dramatično, obilježava ga zaglušujuća buka suverenosti. U odnosu na taj éclat, odgovor može zazvučati tiho, pomalo skromno ili čak donekle čudno. Ali on je politološki nedvojben (i uostalom, sasvim u skladu s doktrinom o dva tijela suverena). Hrvatski je suveren Jadranka Kosor. Kao što je njemački suveren u vrijeme pisanja ovog teksta Angela Merkel, a američki suveren Barack Obama.

No zašto – pitat će se u ovom trenutku čitatelj, pa i sasvim nevezano za partikularne političke strasti i preferencije – suveren nije Ivo Josipović? Čini se, naime, da njemu prema Ustavu Republike Hrvatske to mjesto nedvojbeno pripada. Predsjednik Republike još je uvijek ustavni suveren: u slučaju rata on upravlja vojskom, imenuje veleposlanike, daje pomilovanja, dijeli ordene itd. Riječ je, naravno, o klasičnim prerogativima suverenosti. Međutim, politolog ipak nije ustavni pravnik, pa da bi sasvim ozbiljno shvatio ono što piše u ustavu. Politolog u svojim političkim analizama mora biti pomalo ciničan i zanemariti protokol. U pogledu „idealne“ osobe suverena, one koja se tiče poretka, politologa zanima suveren de facto, a ne suveren de iure; njegovu pažnju privlači stvaran politički poredak, a ne onaj virtualni. Politolog stoga prihvaća fukoovski pojam moći, barem u onoj dimenziji u kojoj on naglašava konkretnost političke moći – njezine konkretne operacije mimo jurističkih apstrakcija, pa i kad je riječ o suverenoj moći kao povijesnom tipu političke tehnologije koji je i danas aktualan (Foucault, 1997).

Kad tako postavimo stvari, vidimo da su obje osobe pretpostavljenog suverena – dvojbeno suverene. Prvo, poluge vlasti Predsjednika već su umanjene, a prospektivno će ih se možda i dalje derogirati. Za razliku od 1990-ih, političku moć ima predsjednik Vlade, a ne Predsjednik Republike. Mnogi smatraju da bi taj transfer moći od predsjednika premijeru, započet nakon smjene vlasti 2000., trebalo dovršiti. Drugo, što se prirodne osobe suverena tiče, pretpostavljeni je suveren odista „suveren“ novog kova. On je visoko obrazovan, uljudan i miran, samo prvi među jednakim građanima. Njegovo pristojno držanje decentni je ukras demokraciji, koji svjedoči o europskoj orijentaciji države, ali takav suveren nije pravi politički igrač. Drugim riječima, on je kulturno i simbolički vrijedna, ali realno-politički blijeda pojava. Njegovo je političko mjesto irelevantno, a njegova „prirodna“ osoba nije prikladan predmet intrigâ politološke analize.

Dakle, jezikom poznatih političkih metonimija, bitna se politika vodi iz Banskih dvora, a ne s Pantovčaka. Kad je riječ o stvarnoj političkoj moći, o konkretnoj politici koja se vodi (a ne o aparatu dobro plaćenih savjetnika i prigodničarskim istupima u javnosti) zanima nas ponajprije premijer, odnosno premijerka Jadranka Kosor. Upravo to ime nam je iznjedrila prilagođena Kantorowiczeva doktrina – politički sekularizirana i teorijski fukooizirana. Njezina aplikacija u hrvatskom slučaju poručuje: mjesto premijera je mjesto de facto suverena. S druge strane, kad smo „prirodnu“ osobu Predsjednika analitički otpisali, ostaje nam ispitati prirodnu osobu premijerke. Što znamo o osobi one koja drži poluge moći, gdje je možemo pronaći i što, na osnovi toga, možemo zaključiti o njezinoj politici? Tome se posvećujemo u drugom dijelu ove rasprave koji će nam otkriti intrigantnu prirodu skrivenog alter ega premijerke. Vrijeme je da upoznamo „drugo lice kraljice“: Inspektoricu Kvokoš.

Osobno može biti političko: kroz diskurzivno smilje i bosilje prema poučcima o političkom stilu suverenke

Sažmimo dosad rečeno, kako bi jasno zahvatili teorijske postavke naše analize. Jadranka Kosor de facto je hrvatski suveren, tj. suverenka. Ona vodi državničku politiku. Za tu politiku svakako je važna njezina prirodna osoba, odnosno njezin konkretni politički profil i politički stil. Da bi zaključivali i predviđali o njezinoj državničkoj politici, moramo spoznati njezinu političku osobu. Kako i gdje pronaći tu osobu?

Taj je analitički korak od presudne važnosti. On podrazumijeva da se pronađe legitiman izvor iz kojega se može zaključivati o osobi i stilu hrvatske suverenke. Problem je u tome što potragu ometa glasovito metodološko načelo iz Malog princa: bitno je očima nevidljivo. Naime, ono bitno o osobi i stilu nije uvijek transparentno, ne može se izravno iščitati iz suvremenih poteza (njih ionako svi vide, pa po definiciji ne mogu biti analitički relevantni; naša ezoterična analiza s estetskim prijezirom odbacuje takve vulgarnosti). Da bi se došlo do onoga bitnog, potrebno je kopati nešto dublje i dalje u prošlost. Podsjetimo se, psihoanalitičari tvrde da su rane faze psihoseksualnog razvoja presudne za razvoj ličnosti. No, možda i na sreću, ne treba ići toliko daleko i duboko. Vratit ćemo se tek na kraj 1980-ih, u posljednje godine ancien régimea, kad je prirodna osoba Jadranke Kosor bila u srednjim 30-ima i privređivala za život kao novinarka.

Materijali iz kojih ćemo crpiti građu za naše inferencije o političkom stilu suverenke dio su jedne davno zaboravljene i danas pomalo neobične diskurzivne formacije. Krajem 1980-ih izlazio je SMIB (akronim od „smilje i bosilje“), „zabavno-poučni list za djecu“. Za taj je list pisala Jadranka Kosor.

SMIB je bio namijenjen osnovnoškolcima koji pohađaju razrednu nastavu. Bio je stilski i sadržajno prilagođen tom uzrastu. Kao što biva s takvim listovima – koji se „prisilno“ prodaju u razredu a ne na kiosku – možda je više odražavao sliku koju o djeci imaju odrasli, nego što je djeci samoj bio relevantan. Kako bilo, ocrtat ću pomoću nekoliko primjera osnovne konture te diskurzivne formacije. U SMIB-u, recimo, pas bundaš ne prepoznaje Branku Afrikanku, jer je došla preplanula s izleta na „crni kontinent“. Djeca u svojim sastavcima još uvijek izražavaju odanost Jugoslaviji. U tim ranim pokušajima domoljubne proze preteže metaforika pjesama Lepe Brene (klasje panonsko, more jadransko, Dunav itd.). U SMIB-u se nalaze i poučne rubrike poput Škrinjice znanja, te kratki zabavni stripovi Kljunko i Durica. U sastavku neki dječak piše o svom mačku Džimiju („sličio je na snježnobijelu pahuljicu koja mijauče i igra se“), a djevojčica piše o drugarici (i.e. učiteljici) koja ima smeđu kosu, vedra je i nasmijana. Teme sastavaka su i „ruke moje bake“, „proljeće u mom selu“, i sve ono što se djeci obično zadaje kao tema za pisanje. Ima nešto rebusa, malo ćirilice koja se tada još učila, „pletenice“ (ime romana za djecu u kojemu je glavni lik Jovanče), umjesto današnjih kakura, sudokua i sl. I sve to po cijeni od 900 dinara po broju. Ukratko, SMIB je arheološki dokument ranog djetinjstva generacijâ koje su krenule u školu krajem 1980-ih i bile među posljednjima primljenim u pionire. Autoru teksta, koji pripada toj kohorti, to možda budi nostalgična sjećanja (ili mu se samo tako čini, s obzirom na to da se malo čega može konkretno sjetiti), no vratimo se našoj par excellence političkoj temi.

Unutar šire diskurzivne formacije SMIB-a nalazi se predmet na koji smo, u potrazi za osobom suverena, odlučili fokusirati našu analizu. Čine ga četiri teksta Jadranke Kosor iz četiri broja SMIB-a, objavljena u školskoj godini 1988-1989. Prva je priča o prvašiću kojega Inspektorica Kvokoš, alter ego Jadranke Kosor, vodi do škole kroz pakao kasno-socijalističkoga cestovnog prometa. Druga je o djedu mrazu. Treća govori o intervenciji Inspektorice Kvokoš kod učiteljice koja je prenisko ocijenila zadaću koju je majka napisala umjesto kćerke. Posljednja je o majci koja je prenapregnuta brigom za kućanstvo (integralne verzije priča v. u prilogu).

Te su naracije banalne samo površnom oku. Za političkog analitičara one su neočekivano i vrijedno blago, jer skrivaju duboke političke implikacije. To nas vodi metodologiji istraživanja. Naime, u potrazi za onim osobno-političkim možemo smjelo pretpostaviti sljedeće: jednom kad prevedemo diskurzivni kontekst na pravi način, odnosno nakon što apstrahiramo efemernu površinu teksta namijenjenog djeci, pronaći ćemo prirodnu osobu suverena i njezine sklonosti politici u izvornom obliku. Pretpostavljamo, dakle, da se osoba prilagođuje kontekstu; izoliranjem komponente konteksta, logično, ostaje ono bitno od osobe, u našem slučaju – ono osobno-političko. Dodatan metodološki razlog koji racionalizira ovo istraživanje nalazi se u načelu slobodnih asocijacija kojima su tekstovi pisani. Oni su nešto poput Rorschachova testa, u kojemu Inspektorica Kvokoš niže slobodne asocijacije i improvizira osebujne igre riječi. U takvim dokumentima, koje obilježava veoma olabavljena mikrodiskurzivna struktura, crte (političke) ličnosti mogu bolje doći do izražaja.

Da zaključimo, u našoj politološki apliciranoj analizi diskursa slijedit ćemo sljedeću metodologijsku proceduru. Prvo, izlučit ćemo ključne rečenice i zatim ih protumačiti u političkom ključu. To znači da ćemo u našoj smjeloj operaciji lišiti isječke diskursa Inspektorice Kvokoš konkretnih denotacija i potražiti njihove političke konotacije, te dublja značenja koja imaju političke implikacije. Kako naslov kaže, možda se na osnovi toga može vidjeti što nas čeka u državničkoj politici; ili, jednostavno, ono što je bilo možemo sagledati na nov način. Naše nalaze prezentiramo u obliku 17 političkih poučaka, koji su numerirani prema pripadnosti četirima pričama. Kao što će se čitatelj moći uvjeriti, taj intrigantan materijal napreže imaginaciju analitičara do krajnjih granica, no on također otvara prostor našim građanskim strahovima i nadanjima.

Sedamnaest političkih poučaka o osobi, stilu i politici suverenke: skrivena politika u diskursu Inspektorice Kvokoš

1.1 Potajno rješavam svaki strašan i jeziv slučaj i zato gorim od želje da vam ispričam ovu prvu jezivu priču.

Politika se događa u tajnosti. U borbi za moć, daleko od očiju javnosti, odvijaju se ilegitimne, a često i ilegalne igre. Pleonastičan diskurzivni lanac („strašan i jeziv“) ukazuje na njihov fundamentalni karakter: one nisu za svakoga, a ponajmanje za osjetljivu građansku javnost. Premijerka ipak iskazuje veliku razinu političkog erosa („gori od želje“) da dokine takve političke prakse: želi izaći iz te mračne političke arene, podijeliti probleme s demokratskom javnošću ili, možda, kao vođa, izravno komunicirati s narodom. Takva težnja ne treba čuditi: tajna diplomacija odavno je diskreditirana u međunarodnoj sferi, a siva se politika u unutarnje-političkom kontekstu također ne smatra legitimnom. Brojne otkrivene afere mogle bi biti izraz premijerkina liberalno-demokratskog erosa koji smo naznačili.

1.2 Opružena na dvosjedu za troje, potajno sam listala novine (u povjerenju, bio je to SMIB).

Upotrijebljeni oksimoron sugerira sklonost apsurdu. Stoga, kako kaže otrcana fraza, od premijerke možemo „očekivati neočekivano“. To je veoma pozitivna politička osobina istinskih policy-inovatora, koju ćemo elaborirati kasnije. Također, vrijedi zabilježiti iskazanu sklonost čitanju.

1.3 I zato upadoh u tramvaj kraj vozača. Naredih da slijedi tramvaj ispred sebe. (Al' potajno!!!)

Premijerka je složena ličnost! Uz težnju demokraciji, razotkrivanju afera i pro-europskoj politici, čini se da pokazuje sklonost ekspeditivnim autoritarnim potezima („upada“ i „naređuje“, još k tome „potajno“). Autoritarna politika je tajna politika klikâ, koja je u sukobu s prethodno konstatiranim demokratskim erosom suverenke. Podsjetimo, ono prvo su težnje, a ovo drugo konkretne izdane zapovijedi. Slučajevi korupcije i kriminala još se uvijek rješavaju u sferi tajne politike, a samo ono odabrano dospijeva u javnost. Možda se građani trebaju zabrinuti. Kako bilo, ova analiza nije konkluzivna, potrebno je još istraživanja.

1.4 Potajno spazih da nas slijede čak troja tramvajska plava kola. (Kažem plava kola, a ne plava lola, jer da je bio plavi lola, kamo sreće moje.)

Ovdje smo suočeni s potentnom i naglašeno seksualiziranom stilskom figurom: objekt želje i sreće (jouissance) je „plavi lola“, koji je prethodno metaforiziran plavim kolima, i to trostrukim, da bi zatim bio vraćen natrag u svoj izvorni lik, i to elegantnim načelom analogije po obliku, a ne sadržaju (usp. Ferdinand de Saussure, Cours de lingistique générale, Pariz, Payot, 2005, pogl. 4 o analogiji, str. 221-230). Je li slovenski premijer plavi lola ili on ipak nije dovoljno plav? Usto, gramatika narodskog veza na kraju („kamo sreće moje“) sugerira moguću etnifikaciju politike: puk se shvaća kao etnos, a ne demos. Premijerka bi, dakle, mogla biti pravi nacionalni vođa, no je li to sasvim europski? Ovdje vidimo nove izvore napetosti u političkom polju, kroz moguće čitanje da će premijerka usmjeriti svoj politički eros prema narodu na način koji ne bi bio liberalno-demokratski.

1.5 U posljednji čas. Uvedoh ga u školu kad je zvonilo. (Al' potajno.)

Ovdje na tren možemo zaboraviti diskurzivnu analitiku i okrenuti se onome što nam odveć često kao kauzalni faktor serviraju televizijski vidovnjaci, tj. „opskurni probisvijeti koji zlorabe naivnost širih slojeva građanstva“ (određenje faha u Enciklopediji Leksikografskog zavoda iz 1950-ih). Naime, sudbinskim silama. Nema spora da su one na djelu i u politici, i da se ovdje radi o političkom proročanstvu. Osnovni je mehanizam možda sudbinski, ali u interpretaciji se odmah vraćamo našim starim diskurzivnim oruđima. Kad se lebdeći označitelji politički preciziraju, značenje je jasno: „škola“ je Europska Unija, uvedeni prvašić je Hrvatska, a „zvoni“ 2012. To daje razloga za slavlje hrvatskim eurooptimistima. No predikacija tajnosti („al' potajno“) daje razloge za zabrinutost. Tko zna koji je ustupak tajne diplomacije ponuđen „plavom loli“ ili nekome drugom? Ponovno vidimo svu složenost prirodne osobe suverenke.

1.6 Šifra: Nema zime dok vi znate moje ime.

Samopouzdanje je svakako potrebno političaru. Bez njega državnička politika zapada u sitno politikantstvo. Ustvari, ovo je „odvažnost nade“ na hrvatski način. Premijerka je najavila svoju karizmu i viziju još davno. Skeptici, dakako, ovdje mogu pronaći hranu za dušu: kao i u američkom slučaju, visokoparna frazeologija i iskazivanje samopouzdanja ponekad su lišeni konkretnih referentnih sadržaja. Katkad je sitno politikantstvo po učinku superiornije najavama velikog državništva (usp. Lindblom, Bargaining: The Hidden Hand in Government).

2.1 Zrakom su, iznenada, zakolutali mirisi makovnjače i orehnjače, sarmi i pečenja. To mi je bilo apsolutno sumnjivo i to mi je reklo: „Oprezna budi dok zora ne zarudi.“

Oprez je poželjan u politici, napose u onoj visokoj i državničkoj. Oprezan političar je i mudar političar. To je opća crta ličnosti premijerke s kojom možemo biti zadovoljni. S druge strane, kulinarska metaforika naglašeno je politička, ali koja je konkretna referenca? Premda ne možemo biti konkluzivni, mogla bi biti riječ o sredstvima iz europskih fondova koja mirišu poput slatkih kolača i blagdanske trpeze. Premijerki je to, čini se, sumnjivo. Možda iz nje progovara partikularno stranačko naslijeđe koje je 1990-ih bilo amalgamirano s općim programom nacionalne emancipacije: jesu li to „judine škude“ o kojima je strastveno govorio bivši suveren? (O „zori“ je možda bolje ne govoriti u liberalno-demokratskim okvirima, koji su ipak pretpostavka ove politološke analize.)

2.2 Iza tog tipa i te pojave čudne ostajali su još čudniji tragovi: bijele dlake i crvene čupe, uz korake tupe. Od toga mi se želudac dizao i osjećaj neki mi stizao.

Efektna metafora ne ostavlja dvojbe. Ivo Sanader je Bad Santa. Čudni tragovi sada se raspetljavaju, polako se uspinjući prema samom vrhu negdašnje piramide vlasti. Politika je okrutna, poput borbe za prevlast u prirodi. Sadašnji suveren nema milosti prema prošlom. Prema starom uzviku, usko povezanom s našom temeljnom dihotomijom: The King is Dead, Long Live The King!

2.3 Taj je, kao što rekoh, imao vreću. Iz nje je vadio i vadio, bez kraja i konca, kao da vadi iz (bez dna) lonca.

Prvo, riječ je o nastavku prethodne metafore. Korupcijske afere Sanaderova HDZ-a se raspetljavaju. Stoga se možemo zapitati što je o tome znala prirodna osoba premijerke prije nego li je zasjela na mjesto suverenosti? Drugo, riječ je o općenitoj političkoj metafori proračunskog kolača ili lonca/bačve iz kojeg se vadi svinjetina (engl. pork barell legislation). To daje razloga za zabrinutost: u vremenima krize potrebna je restriktivna proračunska politika, a čini se da premijerka nema tog kapaciteta. Nadamo se da nije riječ o zloglasnom „grčkom scenariju“.

3.1 Tko nema dobre živce, neka ide plijeviti vrt. Ako nema vrta, onda ništa.

Opet se demonstrira premijerkina sklonost apsurdu. Disparatni dadaizam obećava. On sugerira želju za novim, a time i moguću sposobnost za ono novo, tj. radikalan i time bitno politički čin. Šmitijanski rečeno, decisio ex nihilo suverena. Čini se da je premijerka nešto poput Alise Tima Burtona kojoj je otac objasnio da je potpuno luda, ali da su jedino luđaci pravi i originalni ljudi. Sukladno tome, od premijerke možemo očekivati kreativnost koja će nas izvući iz krize, suprotno pesimizmu prethodnog poučka.

3.2 Potajni pogled na sat i znala sam: bilo je 16 sati 43 minute i 16 sekundi. Mirisalo je na snijeg, pileća jetrica i pire-krumpir.

Krajnja vremenska i olfaktivna preciznost, poput estetski motiviranog ubojice Jean-Baptiste Grenouillea iz knjige i filma Parfem. To su crte ličnosti koje obećavaju, možda i konkretan brzi ulazak u EU? Opasnost je s, druge strane, akribija, koja vodi političkoj sporosti i neefikasnosti.

3.3 „Zamisli, molim te! Napisala sam maloj sjajnu zadaću iz hrvatskoga! A drugarica joj dala četvorku! Vrlo dobar! To nisu čista posla! To ćemo još ispitati.“ ... Odmah sam joj sve skresala u brk – kako je osoba, majka X sjajno napisala zadaću, kako ju je ONA ubila u pojam, kako se to više ne smije dogoditi ni ponoviti. Točka, zdravo i doviđenja.

Ovo je možda i nalaz koji bi najviše trebao zabrinuti demokratski orijentirano građanstvo, usmjereno na izgradnju transparentnoga političkog poretka bez korupcije. Čini se da bi premijerka mogla biti sklona izravnim intervencijama u korist privatnih interesa mimo procedure. Može li takva suverenka uvesti Hrvatsku u EU? Nadamo se da smo pogrešno iščitali figuru, no ona svakako daje razloga za zabrinutost.

3.4 Mrak. (Mrak, a ne mak. Jer da je bio mak, kamo moje sreće!)

Pretpostavljamo da je riječ samo o lijepome crvenom cvijetu u polju, a ne o opijumu – konkretno narkomanski (heroin) ili metaforički, kao figuri eskapizma. Ovo posljednje ne čudi: tko ne bi htio barem na trenutak pobjeći iz političkog mraka? Kao što kaže naša doktrina, drugo tijelo suverena samo je prirodno i prolazno, podliježe strahovima i nadama, a u konačnici bolesti i propadanju. Vjerujemo da će racionalna odgovornost ipak prevladati želju za bijegom.

4.1 KUKU KUKU KUKU! Ovo vam piše (apsolutno potajno), s potajnog mjesta, vaša potajna agentica inspektorica KVOKOŠ broj 00 crtica 00 kroz jedna trećina. (Pazite: tko čita KOKOŠ a ne KVOKOŠ, dobit će za uho! Jasno?!!!!!)

Prijetnja sankcijama je nedvosmislena. To bi moglo značiti da je premijerka odlučna da pretvori hrvatsku u funkcionirajuću pravnu državu u kojoj će počinitelji kažnjivih djela snositi i odgovarajuće sankcije. Od „jamljenja“ do pravne sigurnosti: taj pomak politike može pozdraviti svaki građanin demokratske orijentacije.

4.2 Oprostite, i tisuću i jedan put oprostite što vam pišem ovako zbrkano i neuredno, al', dragi moji, za petama su mi neki sumnjivi tipovi, strašne spodobe – prave grdobe.

Konkretna referenca mogle bi biti reforme zakonodavstva koje se rade na brzinu, „zbrkano i neuredno“, barem što se provedbe tiče. Poruka premijerki mogla bi biti: možda nije važno u EU ući što brže, nego što bolje – i demokratskije.

4.3 „Pa izjurila. Pa u „fiću“. Pa po gasu. Pa u kuću. Pa u pećnicu, pa u stroj za pranje, pa u sudoper, pa pod kauč, pa pod tepih, pa na prozor, pa krpom kroz prozor, pa po vrućem ulju, pa Plivadon za bulju, pa po pletenju, pa po vezenju, pa za sutra ručak i čiste gaće, pa kako do iduće plaće, pa po kadi, pa šlapa za nogu... A onda urlik: „Ja više ne mogu!!!!!“

Težak život emancipirane socijalističke žene iz 1980-ih koja se, uz karijeru, mora baviti kućanskim poslovima, bilo zato što je samohrana majka, bilo zato što podjela rada još nije evoluirala, također se može čitati politički. Zadaće premijerke su teške, pogotovo u krizi i na putu u EU. Građanski poručujemo: nemoj posustati Jadranka! Možda „plivadon za bulju“ izmiče moćima naše analize, ali dodajemo da nam se na konkretnome referencijalnom sloju nježnog lica prenapregnute majke koja se brine za kućanstvo ukazuje i nedvojbeni šarm ženskog suverena.

4.4 POTAJNA ŠIFRA: Tko rano rani, taj se i naradi.

Radne navike suverenke otkrivaju istinsku protestantsku etiku! Rad se ne predstavlja kao sredstvo dolaska do sreće, kao u uobičajenoj manipulativnoj verziji poslovice. Rad je sredstvo spasa po sebi. Još kad je to u korist zemlje, kao što jest u slučaju suverenskoga radnog mjesta, građani mogu biti veoma sretni.

Zaključak: Inspektorica nudi političku nadu...

U ovom smo tekstu pošli od postavke o dva tijela suverena. Idealnog suverena preveli smo kao političkog suverena de facto, vrhovno mjesto u stvarnom poretku političke moći. Što se prirodnog tijela tiče, nismo intervenirali u izvorne postavke medijevalne političke teologije. Riječ je, dakle, o prirodnoj, ranjivoj osobi koja se nalazi na mjestu suverenosti. U tom smo smislu pokušali istražiti kako osobno postaje političko. Pokušali smo doprijeti do osobe Jadranke Kosor, de facto hrvatske suverenke. Kroz naslage diskursa, otputovali smo u daleku povijest i izveli „arheologiju“ (Foucault, 1969) diskurzivne formacije časopisa SMIB. Detektivske priče Jadranke Kosor trebale su nam pokazati in statu nascendi prirodnu osobu suverena, njegov politički stil i poteze koje će povlačiti. Istraživanje je rezultiralo s nekoliko bitnih nalaza o političkom profilu i budućim potezima suverenke, kao i s nekoliko ex post facto interpretacija njezine prošle i sadašnje politike.

Moćnim arsenalom društveno-znanstvene analize diskursa zaključili smo da je premijerka visoko složena politička ličnost. Ona je obilježena općenitim karakteristikama odlučnosti, energičnosti, radišnosti, te velikog političkog erosa. Pridodajmo tome i preciznost i nježnu stranu ženskog suverena. Na razini političke orijentacije, stila i politike, suverenka pak demonstrira tipično hrvatski miks: težnju europeizaciji, demokratsku orijentaciju, želju za dokidanjem korupcije i za transparentnim vođenjem politike ali, s druge strane, i sklonost toleriranju korupcije, neodgovornom trošenju proračunskog novca, te potencijalni regres etničkog nacionalizma, kojime se često prikrivaju klijentelizam i korupcija. Zamijetili smo i naznake moguće sklonosti bešćutnome političkom obračunu s bivšim suradnicima i nadređenima. Međutim, treba završiti optimistično: inspektorica Kvokoš sklona je apsurdu. To je, paradoksalno, izrazito pozitivan nalaz, koji daje nadu za novo i emancipirajuće političko.
Možemo zaključiti. Našli smo osobu i izvukli temeljnu političku pouku nade, geslo Inspektorice Kvokoš a. k. a. Jadranke Kosor: „Nema zime dok vi znate moje ime!“ Prevedeno na američki: Yes we can!

Literatura

de Saussure, Ferdinand (2005). Cours de lingistique générale. Pariz: Payot.
Foucault, Michel (1969). L’archéologie du savoir. Pariz: Gallimard.
Foucault, Michel (1997). Il faut défendre la société. Cours au Collčge de France (1975-1976). Pariz: Seuil i Gallimard (Hautes Études).
Green, Vivian (2006). Ludilo kraljeva. Zagreb: Ljevak.
Kantorowicz, Ernst (1957). The King's Two Bodies: Study in Mediaeval Political Theology. Princeton: Princeton University Press.
Lindblom, Charles (1988). Bargaining: The Hidden Hand in Government, u: Lindblom, Charles, Democracy and Market System. Oslo: Norwegian University Press, str. 139-170.
SMIB, zabavno poučni list za djecu, vol. XX (1988-1989), br. 1-10.

Prilog: četiri detektivske priče Inspektorice Kvokoš

- 05:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Mail

NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 08.05.2010.

Vaseljenska metanoja