NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 29.02.2008.

Polemika s Jovićem o ratu u Sloveniji


Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Dragi prijatelju,

Pokušat ću iznijeti nekoliko argumenata koji podrivaju Jovićevo tumačenje zbivanja u Sloveniji 1991. godine. U to ime Jovićeve zaključke moram i sam sintetizirati. Nadam se da ga pri tome neću falsificirati.
Jović dakle tvrdi da

1. Jugoslavenska narodna armija NIJE ISTJERANA iz Slovenije, da nije pobijeđena.
2. Da je armijsko napustanje Slovenije rezultat dogovora srpskog i slovenskog politčkog vrha u (Predsjedništvu SFRJ).

U to ime Jović navodi argumente.
1. JNA je zauzela granične prijelaze.
2. Međunarodna zajednica nije od JNA trazila napuštanje Slovenije nego tek povratak JNA u vojarne.

Konzekvenca – početak raspada Jugoslavije rezultat je dogovora srpskog i slovenskog političkog vrha.

Jovižćevo tumačenje rata u Sloveniji sasvim je sukladno njegovom pristupu u knjizi o raspadu Jugoslavije. On ga iznosi u uvjerljivom obliku, sistematicno, a teorijska razmišljanja potkrepljuje faktima i anegdotama koji upotpunjuju sliku.

Ja razmisljam malo drukčije. Prije svega, Jugoslavija se raspala PRIJE slovensko-jugoslavenskog rata. Naime, povod za rat je bilo slovensko proglašenje neovisnosti i početak preuzimanja granica. Drugim riječima, gledajući iz slovenske perspektive, Jugoslavenska je armija napala nezavisnu državu. Jugoslavenski politicki vođe su učinili što današnji srpski vođe nisu kad je rijec o kosovskom proglašenju nezavisnosti – legalizirali su faktičku situaciju.
Tvrdnjom da je do odluke Predsjedništva SFRJ o tome da JNA napusti Sloveniju “došlo zato što se u državnom vrhu formirao srpsko-slovenski blok” , što radi Jović, gubi se iz vida sadržaj te odluke, da je ona prihvaćanje stanja na terenu, da je ona legalizacija stanja na terenu i da je ta legalizacija sukladna refrendumskim odlukama slovenskih glasaca koje su poslije proceduralno korektno deklarirane u nezavisnosti.
Tvrdnjom da je odluka posljedica srpsko-slovenskog bloka sugerira se da su prepoznavanje i prihvacanje stanja stvari te legalizacija stanja stvari rezultat komplota.
Vrtimo li uzročnost unatrag, to znači – ako je legalizacija slovenske nezavisnosti posljedica komplota, onda je prihvacanje stanja na terenu rezultat komplota. To je naravno contradictio in adjecto. Prepoznavanje i prihvacanje stvari takvima kakve jesu ne može biti rezultat zavjere. Osamdesetosam posto građana Slovenije za nezavisnost (i za druga Tita) nije moguće nikakvim dogovorom srpskog i slovenskog bloka protumačiti drukcije nego kao 88 posto građana Slovenije za nezavisnost.
Prisilni povratak JNA u kasarne nakon desetodnevnog rata - koji je JNA po Joviću dobila - u osnovi je malo manji poraz nego prisilno napuštanje Slovenije. Čemu dobiti bitku za zauzimanje granica ako se nakon toga JNA mora povuci u kasarne i ponovno prepustiti granice Slovencima.
Razmisljajmo kontrafaktualno – što su JNA i Predsjednistvo SFRJ mogli drugo nego povući JNA s granicnih prijelaza. Jović sugerira da je Jugoslavija, koja se već raspala, mogla opstati da nije bilo dogovora srpskog i slovenskog bloka. Cijena opstanka Jugoslavije možda bi bilo fizičko uništavanje Slovenije, kao sto bi cijena opstanka Kosova unutar Srbije mogla biti fizičko uništavanje i Kosova i Srbije.
Formalno, Jugoslavija je možda mogla opstati. Možda kao konfederacija, možda kao unitarna država ispunjena unutrašnjim teororm, možda kao totalitarna konfederacija. Čini mi se da bi prije to bio rezultat dogovora srpskog, slovenskog i jos ponekog vrha nego ovo što se dogodilo. Zašto je, s kojim obrazloženjem Mesić glasao protiv odluke da se JNA povčce s granica koje je osvojila to je druga priča.
Jovic ce reci da ga falsfificiram, da je njegovo početno pitanje je li JNA izgubila rat u Sloveniji a ne zasto se Jugoslavija raspala, iako mi se čini da je on pitanje je li JNA izgubila rat u Sloveniji i postavio da bi jos jednom istaknuo tezu da se Jugoslavija raspala dogovorima državnih vrhova.
No, kako stoje s time stvari, s tim pitanjem je li JNA izgubila rat u Sloveniji. Čini se da je tu Jović neupitno u pravu – vojska je zauzela granice, dakle nije izgubila rat.
Meni se cini da je JNA izgubila ideološko-propagandni rat, koji uostalom nije mogla ni dobiti.
I ja ću ispričati anegdotu.
Moja prijateljica J.K. izvještavala je iz slovenskog rata za ugledni zagrebački tjednik i njezinu priču prepričavam po sjećanju. Čim su počeli sukobi, zapravo još i prije toga, u Cankarjevom domu osnovan je međunarodni press centar kakav je prije toga bio poznat samo u Tanjugu u Beogradu, kakav nije imala ni Univerzijada.
Tak mlade a već Slovenke efikasno su masi stranih novinara kao s pokretne vrpce redovito prosljeđivali vijesti, izjave, snimke, sve na engleskom i po potrebi na njemačkom i naravno objašnjenja, slovenska objašnjenja događaja, organizirane su konferencije za tisak slovenskih dužnosnika koji su nastupali s dužnom ozbiljnošću i u maniri rutiniranih političara znalaca.
U jednom trenutku, nakon Dnevnika, ili u samom Dnevniku, na televizijskim ekranima u press-centru pojavilo se lice Blagoja Adžica, sa šapkom i u uniformi, koji je također dao neku izjavu vrha JNA.
Strani novinari, kojima to nije ni izbliza bio prvi rat i koji uobičajeno nisu razumjeli ni jedne jedine riječi, kao ni u jednom dotadašnjem ratu iz kojeg su izvještavali, prepoznali su obrazac i isti čas i jedni drugima povikali, pozivajući one koji su na kavi, ili puše – Državni udar, državni udar!
Stvarno, Adžić na televiziji ne moze biti ništa drugo nego državni udar, iako je on sam izjavio bas to što govori Jović, da su granice osvojene, a da će JNA poštovati odluke Predsjedništva, drugim riječima civilnu vlast, drugim riječima volju naroda itd.
Šta su radili Slovenci, slovenski politicari? Oni su pustili da vijest o držžavnom udaru neko vrijeme živi, jer sama ta vijest debelo slabi JNA na granicama. Slike onih turskih vozača kamiona koji su ostali bez nogu nakon JNA bombardiranja, slike onog JNA vojnika koji se krvav predaje, nakon što su već pomalo dosadile ponovo su se počele emitirati na svjetskim televizijama.
Pazite, broj snimki iz slovenskog rata je možda manji a možda čak efektniji nego broj televizijskih snimki rušenja WTC tornjeva na Manhattanu. Iz slovenskog rata su ove dvije, plus izjave slovenskih politicara, a o 11. rujnu mozemo se sjetiti otprilike triju snimki.
Gdje su ostale snimke? Nisu prošle cenzuru, nisu dobile borbenu dozvolu. Slovenci su dakle ratovali u medijima a Adžic na granici. Slovenci su medijskim presingom pobijedili Adžića na granici. A kad se Adžic pojavio u medijima onda je to bilo samoubojstvo. Slovenci su dobili medijski rat i potjerali JNA s granice, a onda je bilo samo pitanje kad ce napustiti i Sloveniju.
Eto, zato ja mislim da je JNA izbačena iz Slovenije gdje je izgubila rat.
Medijski rat, i ideoloski rat, vodio se i u Hrvatskoj, ali je bio puno krvaviji, pa je zato i na granicama bio krvaviji. Kao da su ga u Sloveniji vodili kirurzi a u Hrvatskoj mesari (OK, u Hrvatskoj su i ozljede bile teze). Ali, meni se ne da sad ići u daljnje analize o razlikama izmedju slovenske i vizualne kulture juzno od Sutle. Možda kad Jović iznese još neku tezu.


- 23:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.02.2008.

Je li JNA istjerana iz Slovenije (1991)?

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Imao sam nedavno (meni) zanimljivu raspravu s jednim kolegom o tome je li Jugoslavenska narodna armija (JNA) istjerana iz Slovenije, u onim davnim danima s početka post-jugoslavenskog rata, na ljeto i u ranu jesen 1991. On je smatrao da jest, i zapravo se začudio kad sam to doveo u pitanje. Kao da se nekako ‘podrazumijeva’ da je JNA ne samo istjerana iz Slovenije, nego i izgubila taj rat, a onda potom i sve druge ratove koji su slijedili.
Drugim se ratovima ne bih bavio – jer su oni samo dijelom (i to manjim) ‘ista priča’, ali u slučaju rata u Sloveniji, niti je slovenska vojska (kako ona danas tvrdi) porazila JNA, niti je JNA iz Slovenije istjerana silom oružja. Njoj je, naime, naređeno – odlukom jugoslavenskog Predsjedništva od 18. jula 1991 – da se iz Slovenije povuče u druge krajeve Jugoslavije. S obzirom da je prethodno JNA ne samo uspješno obavila zadatak kojeg je dobila (za 48 sati je zauzela granične prijelaze), nego da je nakon toga (tzv. Brionskim sporazumom od 7. jula 1991.) Slovenija pristala na tromjesečni moratorij na ostvaranje svoje Deklaracije o nezavisnosti, takva je odluka Predsjedništva SFRJ bila potpuno iznenađenje. Evropska zajednica, koja je tada prvi put intervenirala, nije tražila nikakvo povlačenje JNA iz Slovenije, nego samo povlačenje s ulica i ‘terena’ u kasarne.
Dakle, odluka Predsjedništva SFRJ od 18. jula bila je protivna postignutom sporazumu između tadašnje jugoslavenske vlade, Slovenije i predstavnika (trojke) Evropske zajednice. Do te je odluke došlo zato što se u državnom vrhu formirao srpsko-slovenski blok, kojemu su se u toj prilici (po logici ‘da ne kvarimo dogovor’) pridružili i predstavnici Bosne i Hercegovine (Bogić Bogićević) i Makedonije (Vasil Tupurkovski). Jedini koji je glasao protiv bio je hrvatski predstavnik – Stjepan Mesić.
Zašto je sve to važno? Zato što je nakon te odluke došlo do radikalnog zaokreta politike važnih evropskih zemalja u odnosu na jugoslavensku krizu. Sve do tada, nijedna zemlja na svijetu ne podržava secesionizam ni u jednom dijelu nekadašnje Jugoslavije. To uključuje i Njemačku, i Austriju, i Sjedinjene Države. Predstavnicima Slovenije daje se jasno do znanja da jednostrano proglašena nazavisnost neće nikada biti priznata, a da će svaki pokušaj da se izdvoje iz Jugoslavije bez sporazuma biti ‘spušten na tvrdu zemlju’ (tj. da će ih čekati ‘hard landing’). Njemačka se – posredstvom Hansa Dietricha Genschera – u tom trenutku još uvijek oslanja na Antu Markovića i njegovog ministra Budimira Lončara, koji je stari Genscherov prijatelj iz doba dok je bio ambasador Jugoslavije u SR Njemačkoj, a Genscher ministar unutrašnjih poslova (u 70-tim godinama). Evropska zajednica je jedinstvena u pogledu podržavanja ‘jedinstvene i demokratske Jugoslavije’, kako je tu politiku formulirala Amerika. Ona, baš kao i Amerika, strahuje od raspada Jugoslavije, a posebno od rata koji bi tome mogao slijediti.
Međutim, nakon što je samo Predsjedništvo SFRJ donijelo odluku da – bez ikakve stvarne potrebe i bez ikakvog uporišta u jugoslavenskom ustavu, te bez ikakve političke podrške za takvu odluku bilo gdje u svijetu – potpuno povuče vojsku iz Slovenije, stav prema očuvanju Jugoslavije se polako ali sigurno mijenja. Nijemci, Austrijanci i mnogi drugi jednostavno zaključuju da ne mogu biti ‘veći Jugoslaveni od samih Jugoslavena’. Uostalom, kako se moglo očekivati da će oni sad nastaviti svoju politiku protivljenja nezavisnosti Slovenije, kad je samo jugoslavensko Predsjedništvo (i to u omjeru 7 prema 1) glasalo za de facto nezavisnost Slovenije od Jugoslavije?
Ta je odluka jugoslavenskog Predsjedništva bila ključan događaj sa stanovišta daljnjeg razvoja situacije. Jednom kad je vojska napustila Sloveniju (disciplinirano, i protiv svoje volje) izvršavajući formalno naredbu Predsjedništva SFRJ (a u stvari politički dogovor Srba i Slovenaca u tom Predsjedništvu), pojavili su se – sasvim očekivano – zahtjevi za daljnjim povlačenjima: prvo iz Hrvatske, a poslije i iz Makedonije, Bosne i Hercegovine i drugih krajeva. Odluka Predsjedništva unijela je, povrh toga, toliku konfuziju u redove same JNA, da se ona nikada nakon toga nije uspjela oporaviti, niti definirati gdje su granice te nove države za koju se borila.
U tvrdnji da je vojska bila ‘vojno poražena’ i potom ‘silom istjerana’ iz Slovenije, gubi se ne samo kronologija i istina, nego se i zaboravlja gdje leži stvarni korijen i uzrok kasnijih problema. Time se, zapravo, doprinosi jednoj vrsti ‘amnestije’ onih snaga u tadašnjoj Jugoslaviji koje su na riječima štitile Jugoslaviju, a na djelu zapravo omogućile da se ona raspadne.



- 05:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 27.02.2008.

DJED BOŽIĆ

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

- 16:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 26.02.2008.

Dossier: Kosovo

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Rješenje za Kosovo

I.

U novoj situaciji na Kosovu i oko Kosova, postavlja se pitanje: ima li mirnog, sigurnog i poštenog (fair) izlaza iz krize koja danas izgleda ozbiljnom i potencijalno trajnom? Postoji li rješenje kojim bi se omogućio ipak neki održivi kompromis, izbjegle daljnje napetosti (koje, kako sam napisao u prošlom tekstu, vode radikalizaciji i u Srbiji i na Kosovu), te štoviše, čak i ostvarili glavni interesi svih uključenih strana, a posebno Srba i Albanaca.
Mislim da takvo rješenje postoji, pa ću ovdje iznijeti jedan prijedlog, svjestan naravno da on ima vrlo male (zapravo – vjerojatno: da nema nikakve) šanse da bude prihvaćen. No, bit će dovoljno ako potakne druge na razmišljanje o mogućim rješenjima.
O čemu se radi?

Prijedlog polazi od sljedećih pretpostavki:
Prvo, da Abanci i Srbi nakon 17. februara 2008. više neće (i ne žele) živjeti u okviru iste države, odnosno da je svaka ideja o nekoj „reintegraciji“, „povlačenju priznanja“ i „prisiljavanju“ zemalja da priznaju ili ne priznaju Kosovo iluzorna. Polazim, dakle, od pretpostavke, da su Kosovo i Srbija dva entiteta, i da će tako ostati u budućnosti. Srpski zahtjevi da se Kosovo vrati pod srpski suverenitet ne znače istodobno i da su Srbi doista spremni i voljni živjeti s Albancima u istoj državi – govori se uglavnom o povratku teritorija, dok političke stranke ne nude nikakav program stvarne reintegracije društva. Na drugoj strani, nijedna partija na Kosovu ne predlaže reintegraciju, a za nju ne postoje ni međunarodne pretpostavke, nakon što su značajne svjetske države priznale nezavisnost Kosova od Srbije;
Drugo, da Srbija ne želi priznati nezavisno Kosovo, i da to neće uraditi ni pod kakvim pritiscima, posebno ne sve dok iza sebe ima snažnu podršku Rusije, koja ima svoje interese na Balkanu, i kojoj odgovara da se preko Srbije instalira ne samo na Balkan, nego i šire – u Evropu. Istodobno, Kosovo neće priznati Srbiju sve dok ona ne prizna Kosovo – tako da će te dvije države ostati međusobno nepriznate, te će obje tvrditi da su suverene na Kosovu;
Treće, da sjeverni dio Kosova, kojeg danas Priština faktički ne kontrolira, neće tako lako – ako će ikako – biti reintegrirano s ostatkom Kosova, nego će težiti sve većoj faktičkoj (a možda i de iure ) autonomiji ili čak otcjepljenju od Kosova. Radi se o de facto reintegraciji sjevernog Kosova u srpske političke i zakonske okvire. Svako ugrožavanje tog procesa moglo bi samo dodatno zaoštriti odnose u regiji, te biti povod za izravnu vojnu prisutnost Rusije na sjevernom Kosovu i/ili drugim dijelovima Srbije;
Četvrto, da će albanski nacionalizam – koji je ohrabren dosadašnjim uspjesima – kad-tad postaviti pitanje opravdanosti granice između Kosova i Albanije, koja u ovim okolnostima dijeli albanski narod u dvije države, onako kako je svojedobna granica između Istočne i Zapadne Njemačke dijelila njemački narod, te kako granica između Sjeverne i Južne Koreje dijeli korejski narod. No, u slučaju tadašnje Njemačke i sadašnje Koreje, postojale su ideološke razlike, te vanjska prisila da se održi takva podjela – a ni jedno ni drugo ne postoji u slučaju dviju država s albanskom etničkom većinom;
Peto, da je i Kosovu i Srbiji, međutim, u interesu da se izađe iz sadašnjeg stanja, jer ono predstavlja veliku smetnju vanjskopolitičkim interesima, te konsolidaciji demokracije u obje zemlje. Srbija će zbog kosovskog problema biti sve udaljenija od integracije u Evropsku Uniju (koju većina njenih državljana želi – kako su pokazali nedavni predsjednički izbori), a u njoj bi se mogao razviti radikalni nacionalizam, što bi onemogućilo konsolidaciju demokracije. Isto tako, zbog neriješenog kosovskog problema, Srbija bi mogla biti de facto izolirana od velikog broja zemalja koje priznaju nezavisno Kosovo. To nije u interesu Srbije. Na drugoj strani, Kosovo neće moći postati punopravni član međunarodnih institucija, nego će zavisiti od Sjedinjenih Država (a dijelom i od Evropske Unije), sve dok se ne postigne neki sporazum s Beogradom. Albancima na Kosovu je također u interesu da se ovaj problem sa susjednom Srbijom (a možda i drugim susjednim zemljama – koje još nisu priznale Kosovo) nekako riješi, kako bi se mogli okrenuti razvoju. Gledano na duži rok, kosovska nezavisnost od Srbije neće imati punog efekta, ako ne dovede do pune nezavisnosti – uključujući i nezavisnost od SAD i NATO-a.; i
Šesto, da je tzv. međunarodnoj zajednici (a naročito Evropskoj Uniji) i dalje stalo da se ovaj problem riješi kompromisom, a ne da eskalira u sukob koji bi mogao – zbog uključenosti SAD, Rusije i Evrope, kao i zbog nedavne prošlosti na Balkanu, te potencijala da dođe do infiltracije radikalnih ideologija sa strane – postati veoma oštar, i imati globalne posljedice. Također, međunarodna zajednica nije promijenila svoju politiku – da će prihvatiti svaki mogući sporazum između Beograda i Prištine, koji ne bi ugrožavao stabilnost drugih zemalja i regije u cjelini.
Prijedlog kojeg ovdje izlažem polazi od tih pretpostavki, te je izrečen u želji da se postigne održiv i pravedan sporazum, te time ukloni velika opasnost za stabilnost, mir i prosperitet Srba i Albanaca, te potencijalno cijele jugoistočne Evrope. Kao i u svakom kompromisu, tako bi i u ovom obje strane dobile najviše što se može, ali ne i baš sve što žele. Za pretpostaviti je da će ono što će dobiti biti više od onoga što imaju danas, te da će zbog toga ipak vidjeti neke prednosti u ovom prijedlogu.
Predlažem, dakle, sljedeće:
Prvo, da Srbija izjavi da dio teritorije kojeg sada kontroliraju kosovski Albanci ne smatra više svojom državnom teritorijom, i da prihvaća njegovo otcjepljenje od Srbije,
Drugo, da zauzvrat, kosovske vlasti prihvate da teritorije koje sada kontroliraju kosovski Srbi, ostaju sastavni dio Srbije, i da se isključuju iz novoproglašene kosovske države,
Treće, da Srbija izjavi da bi podržala – štoviše, da preferira – eventualnu odluku kosovskih Albanaca da teritoriju Kosova koju danas kontroliraju ujedine s Albanijom, i
Četvrto, da Srbija zatraži da – u zamjenu za priznanje nove situacije, i u zamjenu za podršku koju bi Srbija dala ujedinjenju tog de facto Kosova s Albanijom, sadašnje kosovske teritorije neće – osim u striktno unutrašnjoj upotrebi – koristiti naziv „Kosovo“, nego će se nazvati „Sjevernom Albanijom“, „Dardanijom“, „Iliridom“ ili slično. Na drugoj strani, sjeverno Kosovo – koje će biti dio Srbije – također će se u unutar-srpskoj upotrebi (ali ne u međunarodnoj) moći nazivati „Kosovom“. Ni jedni ni drugi ne bi mogli koristiti taj naziv u međunarodnoj komunikaciji. Time bi i Albanija i Srbija mogle tvrditi da je Kosovo njihovo, ali samo za domaću javnost. Intervencije koje uključuju zahtjeve za promjenom naziva i simbola nisu nepoznate na Balkanu – Grčka ih je primijenila kad se radilo o Makedoniji.
Koje bi bile prednosti takvog eventualnog rješenja?
Prije svega, svako rješenje ove situacije bilo bi ogroman korak naprijed. I Srbi i Albanci će strahovito gubiti, budu li se nastavile i zaoštravale tenzije. To nije u interesu nikome u regiji – ni susjedima, ni Evropskoj Uniji, ni onima u Rusiji i Americi koji stvarno žele mirno rješenje i dobrobit narodima Balkana. Današnja situacija na Kosovu i u vezi s Kosovom jest najveći izazov miru i stabilnosti u Evropi, i potencijalno žarište jednog budućeg regionalnog, a možda čak i globalnog sukoba. Kompromisno rješenje otklonilo bi ili značajno smanjilo mogućnost eskalacije tog sukoba.
Korigiranje granice obavilo bi se po načelu „jednakog gubitka“, jer bi i Srbija i Kosovo izgubili oko 12 posto svoje sadašnje nominalne teritorije, kako je to nedavno objasnio Slobodan Marković (u svom tekstu objavljenom na www.pescanik.net). I na tom novom Kosovu i u Srbiji i dalje bi opstale manjine: Srbi na Kosovu ispod Ibra, a Albanci u Preševskoj dolini. Ovaj prijedlog ne uključuje nikakvo preseljavanje stanovništva – štoviše, tome se oštro protivi. Kompromisno rješenje do kojeg bi se došlo eventualnim prihvaćanjem ovog prijedloga stvorilo bi potpuno novu situaciju – u kojoj bi se smanjile tenzije, a time i opasnosti za manjine s obje strane granice. Također, da bi se ovaj prijedlog ostvario, nije potrebno nikakvo „osvajanje“ i „pomicanje“ granica: Srbija već kontrolira sjeverno Kosovo, kao što Kosovo već kontrolira 88 % svoje nominalne teritorije. Sadašnje faktično stanje jednostavno bi se legaliziralo.
Što se tiče Albanaca, oni bi dobili ono glavno što traže: da Srbija prizna da Kosovo više nije dio srpskog teritorija, tj. da im prizna nezavisnost od Srbije. Štoviše, ovakvo bi rješenje išlo i korak dalje od Ahtisaarijevog plana, jer bi Albancima na Kosovu i Albancima u Albaniji bila data mogućnost da se ujedine ako i kad to žele. Dakle, Srbija bi ponudila upravo ono što će albanski nacionalizam – kad-tad – tražiti, jer je u prirodi svakog nacionalizma da pokušava stvoriti jednu, a ne dvije nacionalne države. Time bi se preduhitrile sve one negativne posljedice koje bi mogao izazvati daljnji albanski nacionalizam. Taj albanski nacionalizam, naime, sasvim sigurno neće dobro gledati na preveliku kontrolu Kosova od strane stranih političkih, vojnih i ekonomskih institucija, kao što je malo vjerojatno da će lako prihvatiti nove simbole kosovske državnosti. To se osobito odnosi na upotrebu albanske nacionalne zastave (crvene s crnim orlovima), a ne ove nove kosovske. Malo je vjerojatno da bi Albanci, koji su u Jugoslaviji bili spremni riskirati dugotrajne zatvorske kazne da bi dobili pravo isticanja svoje nacionalne zastave, i kojima je glavni praznik upravo Dan zastave (28. novembra), sada prihvatiti njeno istiskivanje iz javne upotrebe. Slično se odnosi i na druge simbole državnosti – te na samu ideju da se ostvari glavni cilj nacionalizma – ujedinjenje Albanaca u jednu državu. Međunarodna će zajednica – prije ili kasnije – morati suočiti s pitanjem: zašto su se dvije Njemačke mogle ujediniti, a dvije albanske države to ne mogu. Ovim rješenjem to bi se pitanje preduhitrilo.
Što bi Albanci izgubili ovim prijedlogom? Izgubili bi oko 12 posto teritorije (ili čak i manje), koju i tako ne kontroliraju, i koju – posebno ako dođe do izravnog ruskog prisustva na terenu – neće ni imati šanse vratiti u svoj državno-pravni poredak. Također, izgubili bi „državu“ koja je zapravo pod snažnim protektoratom sa strane, i koja ne bi mogla postati članicom međunarodnih organizacija ili institucija, jer bi je u tome blokirao dovoljan broj drugih zemalja.
Što bi dobila Srbija? Prvo, Kosovo bi nestalo kao samostalna država, pa bi činjenica da ga Srbija neće nikada priznati postala irelevantna. Srbija priznaje Albaniju, pa prema tome nema nikakve potrebe za nekim novim priznavanjem. Srbija je dosad tvrdila da je nezavisno Kosovo neprihvatljivo iz razloga povređenog nacionalnog ponosa (dakle, simbolističkih razloga), kao i iz sigurnosnih razloga, jer će biti neprijateljski orijentirano prema Srbima. Ona dosad nije nikada izjavljivala da joj Albanija predstavlja bilo kakav sigurnosni, simbolistički ili politički problem – štoviše, s njom ima regularne kontakte, i dobre susjedske odnose. Drugo, Srbija bi legalizirala sadašnje stanje na sjeveru Kosova, i štoviše – mogla bi tvrditi da nije izgubila Kosovo. Uz malo mašte, srpski bi političari mogli tvrditi da su, doduše, izgubili teritorije na Kosovu, ali ne i samo Kosovo, jer bi se sjeverne teritorije mogle – za unutrašnjepolitičke potrebe, kad je to već tako važno mnogima – jednostavno nazvati „Kosovo“. Dakle, dok bi kosovski političari dobili ujedinjenje u jednu državu, srpskima bi takvo rješenje omogućilo da retoričkim bravurama nađu neki izlaz i okrenu se od kosovskog pitanja prema drugim pitanjima od važnosti za građane.
Što bi Srbija izgubila? Isto što i Albanci – teritoriju koju i tako nemaju nikakvih izgleda vratiti u svoj državno-pravni okvir, osim ako ne računaju na neki treći svjetski rat, ili na potpuno urušavanje zapadnih institucija – što je očigledna iluzija.
Ono što je vrlo važno – ovakvim bi kompromisom i jedni i drugi otklonili glavnu prepreku daljnjoj evropeizaciji cijele regije. Evropskoj je Uniji jednostavnije raditi s dvije nego s tri države, naročito što sve njene zemlje-članice priznaju i Srbiju i Albaniju, dok neke ne priznaju Kosovo. Albanija već ima određene odnose i s EU i s NATO-om, koje Kosovo nema, i za koje je gotovo sigurno da ih neće imati u skorije vrijeme – tj. sve dok određeni broj članica tih organizacija ne prizna samoproglašenu nezavisnost.
No, najveća prednost ovog prijedloga je u tome što dosad nismo čuli nikakav drugi prijedlog o tome kako riješiti sadašnju krizu. Jedino što smo čuli je mogućnost da se to riješi nekim „trećim svjetskim ratom“, ili tvrdoglavim odbijanjem da se pogleda u oči sadašnjoj stvarnosti, ili ponavljanjem fraza i prijetnji na obje strane. U toj situaciji, sadašnje napetosti stvorit će novi status quo, u kome će i Srbija i Kosovo izgubiti ili značajno oslabiti bilo kakvu stvarnu nezavisnost (ova prva će biti sve više ovisna o Rusiji, a druga o Americi), te će obje biti u stalnom strahu jedna od druge, i u permanentnom „izvanrednom stanju“. Produženje takve situacije nije u interesu ni albanskom ni srpskom narodu, koji čak i danas imaju alternativu: da žive kao dobri susjedi, i jedni druge poštuju i tretiraju kao ravnopravne partnere, a možda (nadam se) u budućnosti i kao strateške saveznike i prijatelje.

Image and video hosting by TinyPic

II.

Kosovo - novi problemi, a ne rješenje

Sada, kad je kosovska skupština (ponovno) proglasila nezavisnost Kosova, postavlja se pitanje – kakve će biti posljedice ovog proglašenja, i – što slijedi?

Iako se u javnosti stekao dojam da je samo proglašenje već dovoljno da stvori neke posljedice, treba upozoriti da to nije nužno točno. Kosovo je prvi puta proglasilo nezavisnost 2. jula 1990, pa se – samom tom deklaracijom – nije ništa dogodilo, jer ju tada nitko nije prihvatio. Također, treba se sjetiti i da su mnoge druge regije u Jugoslaviji proglašavale nezavisnost, ali da te deklaracije također nisu stvorile nikakav efekt: Republika Srpska (7. aprila 1992.), Republika Srpska Krajina (u više koraka, počevši od 1. aprila 1991.), Ilirida (zapadna Makedonija, proglašena 24. marta 1990), čak i Zapadna Bosna (u julu 1993.), te djelomično i Hrvatska Republika Herceg-Bosna (osnovana 18. novembra 1991). Slično je i sa mnogim drugim teritorijama u svijetu, koje su ostale samo-proglašenim državama, bez šireg međunarodnog priznanja.

No, ipak činjenica je da današnje kosovsko proglašenje nezavisnosti ima daleko veće šanse da bude prihvaćeno, nego ova ranija i druga proglašenja. Dogodi li se, međutim, da one zemlje koje su već najavile da bi mogle priznati Kosovo kao nezavisnu državu to i učine, bojim se da slijede samo novi problemi, a ne neko „trajno rješenje“ ili – kao što najavljuju optimistični analitičari – „konačno stavljanje točke na proces raspada Jugoslavije“. Zašto sam tako pesimističan, i o kojim se novim problemima radi?

Prvo, očigledno je da Srbija neće priznati nezavisnost Kosova, nego će ga tretirati kao svoju teritoriju. O tome postoji široki politički konsenzus skoro svih stranaka u Srbiji. Stranka koja se jedina izdvaja po tom pitanju (LDP) je vrlo mala, i nema gotovo nikakve šanse da u dogledno vrijeme bude značajniji faktor. Tretiranje Kosova kao srpske teritorije značit će stalne sukobe s onima koji će priznati Kosovo kao nezavisnu državu. To će praktički onemogućiti daljnje pregovore o pristupanju Evropskoj Uniji, te će zaoštriti bilateralne odnose sa svim zemljama koje priznaju nezavisnost Kosova. Doći će do napetosti, pa će Srbija jednostavno morati održavati svoje vojne i policijske jedinice u stalnoj pripravnosti, te će trošiti na obranu daleko više nego što bi bio slučaj da do takvog priznavanja Kosova ne dođe. Ona će biti okružena zemljama članicama NATO saveza, a današnjom je izjavom premijer Koštunica praktički proglasio NATO okupatorskom vojskom na srpskom državnom teritoriju.

Drugo, kosovsko pitanje je sada vrlo velik problem i za samu Evropu, koja je (a zapravo se postavlja pitanje: i je li) pristala da bude jamac reda i mira na toj teritoriji. Istovremeno, neke zemlje-članice Evropske Unije neće priznati nezavisno Kosovo, pa će se postaviti pitanje – kako će i tko će u ime Evrope donositi odluke u vezi s tom misijom. Bez jedinstvenog stava o priznanju Kosova, postavlja se pitanje i što je to evropska „zajednička“ vanjska i sigurnosna politika, te hoće li biti moguće uskladiti politiku daljnjeg širenja na zemlje Zapadnog Balkana. Tretiranje Evrope kao čuvara reda na Kosovu, u situaciji u kojoj se glavne odluke donose u Washingtonu i Moskvi, oslabit će Evropsku Uniju, a to znači – i njenu ulogu kao faktora suradnje i stabilnosti na Zapadnom Balkanu.

Treće, dogodi li se da Republika Srpska krene putem Kosova (ili da odluči permanentno blokirati institucije vlasti u Bosni i Hercegovini), stvorit će se nova kriza u Bosni i Hercegovini. Podrži li Rusija u tom slučaju Republiku Srpsku, rusko-američki sukob će se prebaciti s pitanja Kosova na pitanje Bosne, a to bi značilo destabilizaciju svega što je učinjeno u toj državi.

Četvrto, eventualno priznanje Kosova od strane Hrvatske, moglo bi otvoriti i pitanje podrške SDSS-a sadašnjoj hrvatskoj vladi. Ako SDSS izađe iz vlade u znak protesta protiv eventualnog priznavanja Kosova, to će zaoštriti srpsko-hrvatske odnose i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Prizna li Hrvatska Kosovo, u najmanju se ruku može očekivati ukidanje sadašnje odluke o suspendiranju viznog režima između Srbije i Hrvatske, te ponovno uvođenje viza na obje strane.

Peto, zbog toga što će Srbiju vidjeti kao stalnu prijetnju, Kosovo će zavisiti od podrške koju uživa u Sjedinjenim Državama, a ta podrška morat će biti velika, jer će i prijetnja održanju nezavisnog Kosova također biti velika i – kako su najavili srpski političari – permanentna. Za Sjedinjene Države, Kosovo će biti novi Izrael, čije održanje u najvećoj mjeri zavisi od američke podrške.

Šesto, kontroverze oko Kosova dovele su na Balkan – izrazitije nego ikad ranije – dvije velike svjetske sile: Sjedinjene Države i Rusiju. Rusija će biti sve prisutnija u Srbiji, a Amerika na Kosovu. Sudaranje Amerike i Rusije događat će se na Ibru, i to će tako ostati sve dok se jedna od tih dviju sila ne povuče s Balkana, a to znači – u nedogled.

Sedmo, tek treba vidjeti postoji li „kosovski nacionalizam“, ili se kod Albanaca na Kosovu zapravo radi o albanskom nacionalizmu. Fotografije s proslave proglašenja nezavisnosti koje do nas dopiru ovog popodneva, pokazuju da oni koji slave nose šalove s natpisom „Albanija“, a ne „Kosovo“. To ukazuje da je albanski nacionalizam na Kosovu jači od nekog kosovskog, kojeg dosad nitko nije čak ni spomenuo. Kosovski Albanci za sebe ne kažu da su Kosovari, nego su Albanci, a albanski nacionalizam će (baš kao i srpski, i hrvatski, i svaki drugi) i dalje inzistirati na parolu „svi Albanci u jednoj državi“. Stvaranjem kosovske države, stvara se i „njemački sindrom“: jedna je nacija podijeljena u dvije države. Kao što se Njemačka ujedinila uz slogan – „mi smo jedan narod“, tako će i albanski nacionalizam (osokoljen eventualnim priznanjem Kosova) inzistirati na nelogičnosti postojanja dviju država jednog naroda. To, naravno, otvara i pitanje budućnosti Makedonije, kao i pitanje stabilnosti južne Srbije.

Osmo, ostaje otvorenim pitanje sjevernog Kosova, koje već sad živi kao de facto dio Srbije, a vrlo je vjerojatno da će tako i ostati. Danas proglašena država je podijeljena, i tek se sad otvara pitanje eventualne „mirne reintegracije“ njenog sjevernog dijela. Ne čini mi se izglednim da će do toga doći – ni u skoroj, ni u daljnjoj budućnosti. Štoviše, daleko su veći izgledi da Kosovo ostane podijeljeno.

To znači da bi čak i da sve evropske zemlje priznaju nezavisnost Kosova, to priznanje i dalje ostavilo brojna otvorena pitanja i probleme. U tim okolnostima, samo proglašenje pa čak ni priznanje ne rješava skoro ništa. Oni koji misle da je ovo „kraj raspada Jugoslavije“, ili da se time rješava „posljednji preostali problem Balkana“, u ozbiljnoj su zabludi. Štoviše, sadašnja situacija ne samo da produžava, nego povećava i zaoštrava agoniju i Srbije i Kosova, s tim što je ona još dodatno zakomplicirala stvari time što je na Balkan – a to zapravo znači: u Evropu – dovela dvije vanevropske sile, koje (naravno) vode računa o svojim interesima, a ne tamo o nekim Albancima ili Srbima.

Image and video hosting by TinyPic

III.

Istočni Jadran u 2008: Spriječiti godinu zapleta

Za sve zemlje istočnog Jadrana (i/ili zapadnog Balkana), 2008. će biti značajna godina. Slovenija će 1. siječnja postati prva nekoć socijalistička zemlja koja će predsjedavati Europskom Unijom. Slovensko predsjedavanje bit će u polugodištu u kojem će se pokušati riješiti i kosovsko pitanje – iako to pitanje, zapravo, nema konačnog rješenja, jer svako ‘rješenje' stvara nove probleme. Slovenija je već najavila da će raditi na daljnjoj europeizaciji Balkana. Poput Austrije i Grčke, i Slovenija sebe vidi kao mogućeg 'sponzora' post-jugoslavenskih zemalja, pa će pokušati iskoristiti priliku da im zaštitnički pomogne. Pitanje je, međutim – za koju cijenu? Hrvatskoj slovensko predsjedavanje stvara novu šansu za ubrzanje ulaska u Uniju – ali pod uvjetom da bude «fleksibilna» kad se radi o osjetljivim pitanjima, npr. o proglašenju zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP-a). Sloveniji je u interesu da Hrvatska što prije postane članica Europske Unije. Nijedna zemlja – pa ni Slovenija – ne želi dugo ostati čuvarom europskih granica. Istovremeno, članstvo u Europskoj Uniji povećava stabilnost političkog sustava u zemlji-članici, te značajno smanjuje šanse za velike sigurnosne poremećaje. Uostalom, jednom kad postane članica Unije, i Hrvatska će željeti da se granica EU pomakne dalje na istok, pa će – sasvim sigurno – promovirati ulazak Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ona će tada postupati slično Sloveniji: tražit će bilateralne ustupke od tih zemalja u zamjenu za ‘pokroviteljstvo'.
U odnosu na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatska će tražiti razumijevanje za gradnju mosta ispred Neuma, dok će od Srbije i Crne Gore očekivati fleksibilnost glede problema nastalih raspuknućem Jugoslavije i post-jugoslavenskim ratovima. Odgovor će, vjerojatno, biti isti kao što je i hrvatski odgovor Sloveniji: hvala za podršku, ali ne, hvala za pokroviteljstvo. Članstvo u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda dodatno je ohrabrilo hrvatsko samopouzdanje u vanjskoj politici, pa je sada lakše reći ne.
Pogleda li se (jugo)istočnije, prema Srbiji (posebno Kosovu), i Makedoniji – 2008. će biti godina velikih izazova. Nažalost, to neće biti neka ‘godina raspleta', prije svega zato što je trajni i definitivni rasplet u pitanjima koja će se otvoriti nemoguć. Bit će dovoljno spriječiti da 2008. postane 'godina zapleta'. Incidenti manjeg ili srednjeg intenziteta – na samom Kosovu, u južnoj Srbiji, a možda i u zapadnoj Makedoniji – nažalost, ne mogu se isključiti. Štoviše, oni su u 2008. godini vjerojatni. Ali, jedno su incidenti slabijeg i srednjeg intenziteta, a drugo neki novi ratni sukob. Za ovo drugo treba vjerovati da nema ni političke volje, ni snage, ni mogućnosti.
No, mnogo toga zavisi od razvoja događaja u Srbiji i Kosovu, te globalnih političkih odmjeravanja u prvoj polovici godine. U Srbiji se krajem siječnja održavaju predsjednički izbori, a nakon toga bi kosovski političari (ako za to budu imali suglasnost Amerike) mogli proglasiti nezavisnost Kosova. Dva glavna kandidata na srpskim predsjedničkim izborima bit će demokrat Boris Tadić i radikal Tomislav Nikolić. Sa stanovišta interesa kosovskih secesionista, koji god od njih dvojice pobijedio, odluka da se proglasi nezavisnost neće biti promijenjena. Čak i da u Srbiji pobijedi Albanac, kosovski političari ne bi odustali od pune nezavisnosti. Eventualnu Tadićevu pobjedu, Zapad bi primio s olakšanjem, kao izraz nadmoći pro-zapadnih snaga u Srbiji, nad tradicionalistima i nacionalistima. Pobjedi li Nikolić – a o tome hoće li se to dogoditi odlučuje, ponovno, u prvom redu Demokratska stranka Srbije, odnosno njen lider, Vojislav Koštunica – to će se iskoristiti kao argument više za bezodvlačno otcjepljenje Kosova od Srbije, vjerojatno već dan nakon proglašenja izbornog pobjednika. U toj situaciji bi Srbiji, vjerojatno, najviše odgovaralo da se predsjednički izbori ne završe u roku, odnosno da se beskrajno ponavljaju, upravo onako kako su se ponavljali od rujna 2002. do lipnja 2004 – bez rezultata. U tom kontekstu treba razumjeti DSS-ovo osporavanje ustavnosti same odluke o proglašenju izbora.
Iako oni koji podržavaju kosovsku nezavisnost ističu da bi se time riješio posljednji preostali problem nastao raspadom Jugoslavije, više je vjerojatno da će se time stvoriti novi problemi u regiji, s mogućim nepovoljnim posljedicama po političko jedinstvo Europske Unije i stabilnost nekih post-sovjetskih zemalja. Evropska Unija će vrlo teško – ako uopće ikako – usuglasiti politiku o Kosovu. Cipar je već najavio da ni pod kojim okolnostima neće priznati nezavisno Kosovo – što, naravno, ne iznenađuje, s obzirom da bi se time otvorilo pitanje priznanja sjevernog Cipra, koji je (jednostrano) proglasio nezavisnost još 1983. Rumunjska i Slovačka se, također, protive nezavisnosti Kosova, dok bi se jednostranom proglašenju nezavisnosti protivio veći broj zemalja – ističući da se radi o ‘neprihvatljivoj metodi'. U drugim europskim organizacijama koje su (ili bi mogle biti) involvirane u kosovski problem – kao što su Vijeće Europe i OESS – protivljenje već i tri zemlje (Srbije, Rusije i Cipra) bilo bi dovoljno da spriječi bilo kakvu odluku. U Vijeću sigurnosti, ruski veto bi učinio isto. Dakle, ako proglašenje nezavisnosti bude jednostrano i bez dogovora, stvorila bi se samo-proglašena država koju velik broj zemalja ne bi priznao – neka vrsta Izraela ili Palestine na Balkanu. Bi li to bilo rješenje problema, ili novi problem? Takodjer, povrijeđena ignoriranjem, Rusija bi u tom slučaju mogla prihvatiti niz jednostranih proglašenja nezavisnosti raznih drugih regija u kojima Rusi čine većinu stanovništva – što bi ugrozilo naročito stabilnost Gruzije, danas jedne od ključnih američkih saveznica u post-sovjetskom prostoru. Prije deset godina, Rusiju se možda još i moglo ignorirati - no danas je ona snažnija, a Amerika slabija nego tada.
U tom rusko-američkom sudaru oko Kosova (i mnogo čega drugog), glavno je pitanje – kako će se ponašati Europska Unija. Ona je krajem ove godine uspješno riješila pitanje ustavnog ugovora, koje ju je kočilo već nekoliko godina. Medjutim, ne bude li imala jednoglasan stav o kosovskom pitanju, njena će 'zajednička vanjska i sigurnosna politika' doći u pitanje. Za Hrvatsku bi takav razvoj događaja mogao imati negativne posljedice, jer bi mogao usporiti daljnje proširenje, a posebno na zemlje nekadašnje Jugoslavije. Budu li s Balkana dolazile vijesti o političkoj krizi, a naročito o incidentima i konfliktima, evropsko će javno mnijenje biti sve skeptičnije i o Hrvatskoj, koju se – htjela ona to ili ne – i dalje povezuje s njenim okruženjem (iako manje nego ikad ranije). Također, Hrvatska se za sada – pametno – drži stava da će slijediti politiku Europske Unije prema Kosovu. Ali, što ako te politike jednostavno ne bude? Hoće li Hrvatska priznati Kosovo, pa riskirati veliko zaoštravanje odnosa s Beogradom, ili će se držati načela priznanja teritorijalne cjelovitosti svih zemalja u regiji, pa riskirati napetosti s Amerikom?
Makedonija – u kojoj je svaki četvrti stanovnik Albanac – mogla bi još izravnije osjetiti posljedice europskog nejedinstva, a naročito eventualnih incidenata na Kosovu. Dođe li do daljnjeg odgađanja nezavisnosti Kosova, među Albancima (i na Kosovu i u Makedoniji) bi mogle prevladati radikalne snage, koje bi htjele dodatno ‘zakuhavanje' u regiji, nadajući se da bi time skrenule pažnju svjetske javnosti na njihove zahtjeve. Odlaganje priznanja nezavisnosti, moglo bi ohrabriti antizapadne snage i omogućiti prodor radikalnog islama na Kosovo. Na drugoj strani, dođe li do priznanja Kosova, albanski bi nacionalizam bio dodatno ohrabren, pa bi možda i u Makedoniji pokušao postići isti ishod kao i na Kosovu. Za Makedoniju i Makedonce, oba su ishoda, dakle, podjednako riskantna.
Za regiju je, međutim, ipak najopasnije to što bi eventualna nezavisnost Kosova utjecala i na stabilnost Bosne i Hercegovine, iako još nije sasvim jasno što bi učinila Republika Srpska u tom slučaju. Moguće je da bi najavila – iako vjerojatno ne i izvela – referendum o nezavisnosti. Za to bi vjerojatno imala i podršku Srbije, ako ne čak i Rusije – što bi dovelo do vrlo velikog zaoštravanja u samoj Bosni i Herceogovini, a Europsku bi Uniju ponovno stavilo u ‘škripac' između Amerike i Rusije. Kosovske napetosti bi se u tom slučaju prenijele na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je rat bio daleko suroviji, a uspomene na njega su još vrlo svježe. Povrh toga, u tom slučaju ni Amerika ni Rusija ne bi bile voljne ni na kakav kompromis: Rusija bi se osjećala poniženom (zbog Kosova), a Amerika je previše investirala u rješenje bosanskog problema, da bi mogla pristati na ozbiljnije ustupke.
Prebacivanje globalnog nadmetanja s Kosova na Bosnu i Hercegovinu, značilo bi i da Hrvatska ne bi mogla ostati po strani. Sa stanovišta hrvatskih vanjsko-političkih interesa, dakle, za nadati se je da se to neće dogoditi. Ali, bilo bi također mudro i pripremiti se za najlošiji scenarij, ako do njega ipak dođe.

"Globus" od 28.12.2007.

- 14:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.02.2008.

FANTAZMA, UŽIVANJE, DEMOKRACIJA

Image and video hosting by TinyPic
Tistega esejčka vam lahko poklanjajo Njetočka Zavrl in Nemanja Korošec za Točkicin rojsni den. Tschus!

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

- 16:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Sretan rođendan, Njetočka!

Image and video hosting by TinyPic

Prva pratilja

Kao između preljubnika i brakolomnika,
kao između roniti i tonuti,
kao između hereze i shizme, ukratko,
takva je razlika između peha i nesreće.
E, pa stvarno se ne može nazvati pehom
kad djevojci padne rođendan
na tradicionalni dan izbora Miss Universe:
sve su aerodinamičnijih linija
i oprobanih želja:
da plivaju s delfinima i Nelsonom Mandelom!

A ti si odlutala u mislima
i sjećaš se izbora miss ljeta
i kako si postala prva pratilja…

Ali, pustimo sad to.
Nije važna vanjština. Važne su skrivene, duhovne vrijednosti,
a ti si dobra osoba
i čovjek se na tebe uvijek može osloniti!

Jer, ti si zaista čovjekova
prva pratilja!


- 00:27 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.02.2008.

Kombination der Gestirneinflusse

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Možete li vi meni protumačiti ovu natalnu kartu?

- 02:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 22.02.2008.

Luce: nešto frapantno kao ja!

fur müch

Image and video hosting by TinyPic

Ističeš svojim divnim tijelom putenu ljepotu moju


Oni žive od mojih suza
A tvoja plava krv uzavre kad sam stijena
Oni se slade mojim ostatcima
A tebe uzbuđujem stamena

Kad visoko letim
Jedini znaš kako stići na tu visinu
Ti me voliš kad sam od svih bolja
(A to je često -
Često, u pičku materinu)

Ne tražiš da se stidim svojih razornih draži
Već se zajedno, pred ogledalom, jedno drugom divimo
Ni da se sputavam ne tražiš, ni da šutim
(iako te ponekad jezikom vrckavim naljutim)
Mi bolji i jači i ljepši
Među kukoljem živimo

Telefonom trljam bedra
Kad vidim da si ti
Ponekad me toliko uzbudiš
Da ti se, mokra, ne mogu javiti

A ti si zato još pohotniji i luđi
Upravo zbog moje nenamjerne šutnje
Među nama živi raznobojna vatra
Među nama nikad nema prave ljutnje

Ističeš svojim divnim tijelom putenu ljepotu moju
I mozak mi svojim genijalnim umom držiš u punoj snazi
Pa iako narcisi navodno smrde, mi mirišemo jedno drugom -
Natprosječni, jasno
U sivoj, prosječnoj vazi

Luce

- 14:20 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.02.2008.

Proces

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

SLAVOJ ŽIŽEK

Nakon poplave konzervativno liberalnih ‘crnih knjiga’ o staljinističkom ‘totalitarizmu’ konačno se pojavilo i djelo koje ne samo da doseže najviše standarde povjesničarskog istraživanja, nego nam također omogućava shvatiti jedinstvenu društvenu dinamiku koja je kulminirala velikim čistkama 30-ih godina: The Road to Terror J. Archa Gettyja i Olega V. Naumova.1 Utemeljena na podatcima iz povjesničarima tek odnedavno dostupnih arhiva Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR-a, ova je knjiga vanredno postignuće već na ravni narativne prezentacije: povijesna dokumenta (zapisnici sastanaka Centralnog komiteta, partijski dekreti, osobna i zvanična pisma) prate opsežni komentari koji se odlikuju teorijskom oštrinom kakva rijetko resi povjesničare (primjerice, referiranje na Foucaulta, Bourdieua i modernu lingvistiku zarad objašnjenja funkcioniranja rituala samooptuživanja na javnim montiranim suđenjima). Štoviše, ponuđena slika perioda od kasnih 20-ih (neuspjeh poljoprivredne kolektivizacije) do kasnih 30-ih (iznenadni kraj ‘iracionalnog’ terora) daleko je složenija od slike Staljina koji beskrupulozno ostvaruje svoj demonski projekt totalne dominacije: stavljene u odgovarajući kontekst, velike su čistke prikazane kao posljedica (pogrešnog) načina na koji je vladajuća vrhuška percipirala vlastiti položaj. U očima Staljina i prvih mu pobočnika boljševička je vladavina bila nestabilna, izmicala je kontroli, neprestano ugrožena usljed centrifugalnih sila – prije no neutemeljena sadistička manifestacija moći, staljinistički je teror bio implicitno priznanje nesposobnosti da se državom ravna posredstvom ‘normalnog’ lanca administrativne komande.

Staljin-Abraham protiv Buharina-Isaka

Prema Jacquesu Lacanu, nepostojanje tragedije (u pravom značenju te riječi) u modernom svijetu čini taj svijet još užasnijim: činjenica je da, usprkos svim strahotama gulaga i holokausta, nakon adventa kapitalizma više nema istinske tragedije – žrtve konc-logora ili žrtve staljinističkih procesa ne dopadaju kategorije istinski tragičkog, njihov položaj nije bio bez komičnih ili bar apsurdnih aspekata, i sa tog je razloga bio još stravičniji – na djelu je užas tako dubok da ga se više ne može ‘sublimirati’ u tragičko dostojanstvo te stoga dostupan samo kroz jezovito imitiranje/udvajanje same parodije. Možda naprimjerniji slučaj ove opscene komičnosti užasa onkraj tragedije jeste staljinistički diskurs. Kafkijanska dimenzija jezovitog smijeha koji se prolomio u publici za Buharinovog posljednjeg govora ispred Centralnog komiteta 23. februara 1937. godine, temelji se na radikalnom nesuglasju između govornikove potpune ozbiljnosti (on govori o svom mogućem samoubojstvu, da ga neće počiniti jer bi to naškodilo Partiji, te da će radije nastaviti štrajkati glađu do smrti) i reakcije članova CK:
“Buharin: Neću se ubiti jer bi tada ljudi rekli da sam se ubio da bih naškodio Partiji. No, ako umrem, recimo, od bolesti, što biste time izgubili? (Smijeh.)
Glasovi: Ucjenjivaču!
Vorošilov: Podlače! Zatvori gubicu! Kako nisko! Ma kako se samo usudiš tako govoriti!
Buharin: Ali morate me shvatiti – teško mi je nastaviti živjeti.
Staljin: A nama je lako?!
Vorošilov: Ma jeste li čuli vi to: 'neću se ubiti, ali ću umrijeti’?!
Buharin: Lako je vama govoriti o meni. Što, konačno, imate izgubiti? Pogledajte, ako sam saboter, kurvin sin, zašto biste me poštedili? Ja ne tražim ništa. Samo opisujem ono što mi je na umu, kroz što prolazim. Ako to na bilo koji način povlači za sobom bilo kakvu političku štetu, ma koliko malu, tada ću, i tu nema sumnje, uraditi što god vi kažete. (Smijeh.) Zašto se smijete? U tome nema ničega smiješnog…”
2
Ne nailazimo li ovdje u zbilji na unheimlich logiku prvog saslušanja Josefa K. u 'Procesu'?
Dakle – reče sudac istražitelj, prelista bilježnicu i obrati se K-u kao da utvrđuje neku činjenicu – vi ste soboslikar? – Nisam – reče K. – nego prvi prokurist jedne velike banke. – Na taj odgovor razlegnu se dolje, u desnoj stranci, toliko srdačan smijeh da se i sam K. morade nasmijati. Poduprijevši se rukama o koljena, ljudi su se tresli kao da ih je spopao težak kašalj.”3
Smjehotresni je nesklad ovdje radikalan: sa staljinističkog je stanovišta samoubojstvo lišeno svake subjektivne autentičnosti, naprosto je instrumentalizirano, svedeno na jedan od ‘najpodlijih’ oblika kontrarevolucionarnog komplota – Molotov je to jasno kazao 4. decembra 1936: “Samoubojstvo Tomskog urotnička je rabota, prethodno razrađen čin. Tomski je dogovorio, i to ne sa jednom osobom, nego sa nekoliko njih, da počini samoubojstvo samo eda bi zadao još jedan udarac Centralnom komitetu.”4 I Staljin je to ponovio na istom plenumu: “Ovdje možete vidjeti jedan od najpodlijih i najlakših načina kako se može pljunuti na Partiju, i prevariti je još jedanput, pred samu smrt, prije nego se napusti svijet. To je, druže Buharine, pravi razlog koji stoji iza ovih najnovijih samoubojstava.”5 Ovo je bezostatno poricanje subjektivnosti eksplicirano i u sljedećem Staljinovom kafkijanskom odgovoru Buharinu:
Staljin: Vjerovali smo ti, odlikovali te Lenjinovim ordenom, promaknuli te i posve smo pogriješili. Nije li tako, druže Buharin?
Buharin: Tako je, tako je, i sam sam to sebi rekao.
Staljin: (očigledno posrprdno parafrazirajući Buharinu) Samo naprijed, ubijte me ako hoćete. To je do vas. Ali neću da se kalja moju čast. A što nam kazuje danas? Tako je to, druže Buharin.
Buharin: Ali ja ne mogu priznati, ni danas, niti sutra, niti prekosutra, bilo što za što nisam kriv. (Žamor u prostoriji.)
Staljin: Nije ovo ništa osobno, na tvoj račun
.”6
U takvom univerzumu, naravno, nema mjesta niti najformalnijem i najispraznijem pravu na subjektivitet na kakvom Buharin pak nastavlja inzistirati:
Buharin: Priznao sam da sam od 1930. do 1932. godine počinio mnoge političke grijehe. Uvidio sam to. No sa istom snagom sa kojom priznajem moju stvarnu krivicu, sa istom tom snagom poričem krivicu koju mi se podmeće, i poricat ću je zauvijek. I to ne samo zarad osobnog značaja, nego zato jer vjerujem da nitko ni pod kojim uvjetima ne bi trebao preuzeti na sebe bilo što suvišno, posebno kada to ne treba ni Partiji, niti zemlji, niti meni samom. (Žamor u prostoriji, smijeh.) (...) Sva tragičnost moje situacije je u tome da su Pjatakov i njemu slični tako zatrovali ozračje, napravljeno je takvo ozračje u kojem nitko ne vjeruje ljudskim osjećanjima – ni ćutnjama, ni udarima srca, ni suzama. (Smijeh.) Izrazi ljudskih osjećanja nekada su bili dokazi – a da u tomu nije bilo ničega sramotnog – danas su izgubili na vrijednosti i snazi.
Kaganovič: Dobro si se izvježbao u dvoličnosti!
Buharin: Drugovi, dopustite da kažem sljedeće glede svega što se zbilo –
Hlopljankin: Vrijeme je da te bacimo u zatvor!
Buharin: [to?
Hlopljankin: Trebali smo mi tebe u zatvor još mnogo ranije!
Buharin: Dobro, samo naprijed, bacite me u zatvor. Mislite da će me vaša vika: ‘U zatvor s njim!’ natjerati da govorim drukčije? E, pa neće
.”7
Centralni komitet nije zanimala ni objektivna istina-vrijednost, niti subjektivna iskrenost Buharinovih izjava o nevinosti; zanimao ga je jedino ‘signal’ što ga je Buharinovo odlučno nepriznavanje odašiljalo Partiji i javnosti: ‘signal’ da, u konačnici, cijeli ‘trockističko-zinovjevistički proces’ nije do ritualizirana farsa. Odbijajući priznati, Buharin i Rikov su
dali precizan signal svojim istomišljenicima: Radite u većoj tajnosti. Uhvate li vas, nemojte priznati ni po koju cijenu. To je njihova politika. Ne samo da su, braneći se, bacili sumnju na istragu. Ustrajavajući na svojoj obrani, nužno su bacili sumnju na trockističko-zinovjevistički proces.”8
Sveusvemu, Buharin je junački ostao pri svojoj subjektivnosti do kraja – u svom pismu Staljinu od 10. decembra 1937. godine, premda potvrđujući da će se povinovati ritualu JAVNO (“Da izbjegnemo bilo kakav nesporazum, odmah ću na početku reći da glede svijeta (društva), (...) nemam nikakvu namjeru poreći bilo što od onoga što sam napisao (priznao)”),9 Buharin je u još jednom očajničkom obraćanju Staljinu kao osobi ispovjedio svoju nevinost:
"O, Gospodaru, kad bi samo bilo kakve sprave koja bi ti omogućila da vidiš moju dušu ogoljenu i rastvorenu! Kad bi samo mogao vidjeti koliko sam ti privržen, tijelom i dušom (…). No dobro, toliko o ‘psihologiji’ – oprosti mi. Nema anđela da se sada pojavi istrgnuti mač iz Abrahamove ruke. Moja će zla kob biti ispunjena. (…) Moja je savijest sada čista pred tobom, Koba. Po posljednji te put molim za oprost (samo u tvome srcu, i nikako drukčije). Zato te i grlim u svojim mislima. Ostaj mi dobro i pamti po dobru svog kukavnog N. Buharina.”10
Za Buharina traumatičan nije ritual njegovog javnog poniženja i kažnjavanja, nego mogućnost da Staljin zaista povjeruje u optužbe protiv njega:
Ima nečega velikog i smjelog u političkoj ideji opće čistke. (…) Znam odveć dobro da veliki planovi, velike ideje i veliki interesi imaju prvenstvo nad svim, i znam da bi bilo besramno od mene da pitanje moje ličnosti izjednačim sa univerzalnim povijesnim problemima koja počivaju na tvojim plećima. No, ovdje trpim svoju najdublju agoniju, muku mučeći se sa najvećim paradoksom. (…) Kad bih znao da tvoje misli idu upravo ovom putanjom, tada bih se umnogome umirio. No, pa što! Neka bude što biti mora! No, vjeruj da mi srce uzavri kad samo pomislim da vjeruješ u moju krivicu za ove zločine i da si u srcu svoga srca uvjeren da sam uistinu kriv za sve ove užase. U tom slučaju, kakvog bi smisla imalo bilo što?”11
Trebali bismo biti vrlo pažljivi glede ovih rečenica. Unutar uobičajene logike krivice i odgovornosti, Staljinu bi bilo oprošteno ako bi uistinu vjerovao u Buharinovu krivicu, dok bi Staljinova optužba u slučaju svijesti o nevinosti Buharina bila neoprostiv etički grijeh. Buharin pak ovaj odnos izvrće: optužuje li Staljin Buharina za čudovišne zločine posve svjestan lažnosti te optužbe, on nastupa kao pravi boljševik, koji potrebe Partije pretpostavlja potrebama pojedinca, što je za Buharina posve prihvatljivo. Njemu je pak posve nepodnošljiva mogućnost da Staljin zaista vjeruje u njegovu krivicu.

Staljinistički jouissance

Buharin se otud još uvijek oslanja na Foucaultovu logiku priznanja – kao da staljinistički zahtjev za priznanjem zapravo ima polučiti optuženikovo duboko samoispitivanje koje bi razotkrilo najosobniju tajnu u ‘srcu njegovog srca’. Još preciznije, Buharinova je kobna pogreška bilo vjerovanje da vuk može biti sit a da sve ovce ostanu na broju: premda je ispovjedao bezostatnu odanost Partiji i samom Staljinu, niti u jednom trenutku nije bio spreman odreći se minimuma svoje subjektivne autonomije. Bio je spreman JAVNO priznati ukoliko je Partija trebala njegovo priznanje, ali je i pored toga htio da u unutarnjem krugu, među njegovim kamaradima, bude neupitno kako on zaista nije kriv, nego je samo odigrao neophodnu ulogu u javnom ritualu. No upravo mu to Partija nije mogla dati: ritual gubi svoju performativnu moć istog trenutka kada ga se označi za puki ritual. Nikakvo čudo da je CK ustrajavanje Buharina i ostalih na nevinosti doživljavao kao nedopustivo mučenje Partije od strane optuženika: ne muči Partija optuženike, nego partijsko vođstvo muče oni koji odbijaju priznati svoje zločine – otud su neki članovi CK čak hvalili Staljinovo ‘anđeosko strpljenje’ koje je optuženima omogućavalo da nastave sa višegodišnjim kinjenjem Partije, umjesto da bezostatno priznaju kako nisu no šljam, gad koga se mora uništiti:
Mežlauk: Moram vam poručiti da nismo mi ti koji muče vas. Posve obratno, vi ste ti koji muče nas na najniži, najnedopustiviji način.
Glasovi: Tako je! Tako je! (…)
Mežlauk: Vi Partiju mučite mnogo, mnogo godina, i samo zahvaljujući anđeoskom strpljenju kakvo već resi druga Staljina nismo vas politički rastrgnuli za vašu podlu, terorističku djelatnost. (…) Bijedne kukavice, podle kukavice. Nema za vas mjesta niti u Centralnom komitetu, niti u Partiji. Takvima je jedino mjesto u rukama istražnih organa, gdje biste nesumnjivo drukčije zborili, kad vam je već na plenumu uzmanjkalo kuraži kakvu je pokazao jedan vaš učenik, Zajcev – koga ste vi pokvarili –, koji je govoreći o sebi, kao i o vama, rekao: ‘Gad sam i molim sovjetsku vlast da me kao gada i ubije
.’”12
Buharinova krivica otud na stanovit način nije bila do puka formalnost: on nije kriv zarad zločina za koje ga se optužuje, nego zarad ustrajavanja u poziciji subjektivne autonomije sa koje je moguće raspravljati o krivici na činjeničnoj ravni, odnosno u poziciji koja otvoreno obznanjuje procjep između realnosti i rituala priznanja. Za CK, ultimativni oblik izdaje je upravo samo ustrajavanje na minimumu osobne autonomije. Buharinova poruka Centralnom komitetu bila je: “Spreman sam dati vam sve OSIM TOGA (prazne forme moje osobne autonomije)!” – I naravno, CK je od njega, više no bilo što drugo, htio upravo TO... Ovdje je zanimljivo kako subjektivna autentičnost i ispitivanje objektivnih činjenica nisu međusobno suprotstavljeni nego idu ruku pod ruku, kao dvije strane istog izdajničkog ponašanja, oba protivna partijskom ritualu. Konačni dokaz da takvo nepoštivanje činjenica ima stanovito paradoksalno etičko dostojanstvo možemo naći u suprotnom, ‘pozitivnom’ slučaju – Ethel i Julius Rosenberg, premda KRIVI za špijuniranje kako to pokazuju nedavno obznanjena dokumenta, junački su ustrajali na svojoj nevinosti do pogubljenja, premda posve svjesni da bi im priznanje spasilo živote. Oni su na stanovit način ‘iskreno lagali’: premda faktički krivi, oni nisu bili krivi u ‘dubljem’ smislu – upravo u onom smislu u kojem su optuženi na staljinističkim procesima bili krivi makar faktički nevini.
Dakle, da postavimo stvari u valjanu perspektivu: konačna zamjerka članova CK upućena Buharinu glasila je da nije bio dovoljno bezobziran, da je zadržao tragove ljudskih slabosti, da je ‘mekog srca’:
Vorošilov: Buharin je iskren i pošten čovjek, ali se za njega brinem više nego za Tomskog i Rikova. Zašto se plašim za Buharina? Zato jer je mekog srca. Je li to dobro ili ne, ja ne znam, no u našoj sadašnjoj situaciji meko srce posljednje je što trebamo. Meko je srce slab pomagač i savjetnik u političkim stvarima, jer meko srce može ugroziti ne samo svoga vlasnika, nego i samu Partiju. Buharin je osoba veoma mekog srca.”13
Kantovski kazano, ovo je ‘meko srce’ (u kojem je lako prepoznati daleki odjek Lenjinove reakcije protiv slušanja Beethovenove Appasionate: tu glazbu ne smijemo slušati jer će nas omekšati, pa ćemo nenadano poželjeti zagrliti svog neprijatelja umjesto da ga nemilosrdno ubijemo...), naravno, preostatak ‘patološke’ sentimentalnosti koja zamagljuje subjektov čisto etički stav. No na ovoj nam je ključnoj točki najbitnije oduprijeti se ‘ljudskoj’ napasti da bezobzirnoj staljinističkoj samoinstrumentalizaciji suprotstavimo bilo kakvu vrst ‘buharinovske’ prirodne dobrote, nježnog razumijevanja i sućuti sa običnom ljudskom slabosti, kao da problem sa staljinistima leži u njihovoj nemilosrdnoj, na samoporicanju utemeljenoj odanosti komunističkoj stvari, odanosti koja ih je preobrazila u čudovišne amoralne automate lišene običnih ljudskih osjećanja i simpatija. Posve suprotno, problem sa staljinistima je da oni NISU bili dovoljno ‘čisti’ te da su bili uhvaćeni u perverznu ekonomiju dužnosti: “Znam da je ovo teško i da može biti bolno, no što mogu, to je moja dužnost… " Uobičajeni moto etičke strogoće je “Nema isprike za neizvršenje dužnosti!”; premda se čini da Kantovo “Du kannst, denn du sollst! (Možeš, dakle moraš!)” nudi novu verziju ovog mota, ono ga zapravo implicitno nadopunjuje sa njegovom mnogo više unheimlich inverzijom: “Nema isprike za izvršenje svoje dužnosti!”14 Pozivanje na dužnost kao ispriku za naša djela odbaciti nam je kao licemjernu; dovoljno je prisjetiti se poslovičnog okrutnog sadističkog učitelja koji učenike podvrgava nemilosrdnoj disciplini i mučenjima. Naravno, njegova je isprika sebi (i drugima): “I meni samom teško je vršiti takav pritisak na jadnu djecu, no što mogu – to je moja dužnost!” Još je primjerniji upravo staljinistički komunist koji voli čovječanstvo, no svejedno provodi užasne čistke i smaknuća; njegovo se srce slama dok sve to radi, no on si ne može pomoći, to je njegova Dužnost spram Napretka čovječanstva… Ovdje nailazimo na pravi perverzni stav usvajanja pozicije čistog instrumenta volje velikog Drugog: to nije moja odgovornost, nisam ja taj koji to stvarno radi, ja sam tek instrument više Povijesne nužnosti… Opsceni užitak ove situacije proizilazi iz činjenice da sam sebe smatram razriješenim od svake odgovornosti za svoja djela: nije li lijepo biti u mogućnosti nanositi bol drugima sa punom sviješću da nisam odgovoran za to, da tek ispunjavam Volju Drugog? To pak kantovska etika ne dozvoljava. Ova pozicija sadističkog pervertita odgovara na pitanje: kako subjekt može biti kriv kada samo izvršava jednu ‘objektivnu’, izvana nametnutu nužnost? Tako što subjektivno prihvata tu ‘objektivnu nužnost’, odnosno, nalazeći užitak u onome što mu se nameće.15 Otud, na svom najradikalnijem nivou, kantovska etika NIJE ‘sadistička’, nego upravo zabranjuje poziciju sadovskog krvnika. Što nam ovo kazuje o razlici između statusa hladnoće kod Kanta i kod Sadea? Pogrešno bi bilo zaključiti da je Sade ‘okrutno hladan’, dok Kant dozvoljava ljudsko suosjećanje, posve je obrnuto: dok je upravo kantovski subjekt bezostatno hladan (apatetičan), sadist pak nije dovoljno ‘hladan’, njegova je ‘apatija’ lažna, ona tek prikriva njegovu odveć strastvenu uključenost u ime užitka Drugog. Naravno, isto vrijedi za prelaz od Lenjina ka Staljinu: revolucionarni politički kontrapunkt Lacanovom Kant sa Sadeom je nedvojbeno Lenjin sa Staljinom, odnosno, lenjinistički se revolucionarni subjekt tek sa Staljinom prometnuo u perverzni objekt-instrument užitka velikog Drugog.

Lenjin protiv Staljina

Razjasnimo ovo podrobnije na primjeru Lukacseve 'Povijesti i klasne svijesti', pokušaja par excellence da se lenjinističkoj revolucionarnoj praksi dade filozofsko utemeljenje. Može li se Lukacsa stvarno otpisati kao zastupnika jednog pseudohegelovskog zagovaranja proletarijata kao apsolutnog Subjekta-Objekta Povijesti? Usredotočimo se na konkretnu pozadinu Povijesti i klasne svijesti u kojoj Lukacs još uvijek govori kao bezostatno angažiran revolucionar. Predstavljen ponešto grubo i pojednostavljeno, izbor pred kojim su se revolucionarne snage u Rusiji našle 1917. godine, u teškoj situaciji u kojoj buržoazija nije bila sposobna dokončati demokratsku revoluciju, bio je sljedeći:

- na jednoj je strani bio menjševički stav koji je slijedio logiku ‘objektivnih stadija razvitka’: prvo demokratska revolucija, tek potom i proleterska. Umjesto da kapitaliziraju postupni rasap državnih aparata te opće narodno nezadovoljstvo i otpor spram privremene vlade, u previranjima 1917. godine sve radikalne stranke trebale su odoljeti napasti forsiranja trenutka, te radije združiti snage sa demokratskim buržoaskim elementima kako bi prvo ostvarile demokratsku revoluciju i potom strpljivo čekale ‘zrelu’ revolucionarnu situaciju. Sa ovog stajališta, socijalističko preuzimanje vlasti 1917. godine, u ‘nedozreloj’ situaciji, izazvalo bi nazadak u primitivni teror… (premda se može doimati da ovaj strah od katastrofičnih terorističkih posljedica ‘nedozrelih’ buna navješćuje sjenku staljinizma, ideologija staljinizma zapravo znači POVRATAK ovoj ‘objektivističkoj’ logici nužnosti postupnog razvitka.16

- na drugoj je strani bilo lenjinističko stajalište da se treba baciti u paradoks situacije, zgrabiti priliku i INTERVENIRATI Čak i u ‘nedozreloj’ situaciji, sa zalogom da će upravo sama ‘nedozrela’ intervencija radikalno promjeniti ‘objektivne’ odnose snaga unutar kojih se početna situacija doimala ‘nezrela’, odnosno da će dovesti u pitanje same norme na temelju kojih je situacija postulirana kao ‘nedozrela.’

Ovdje ne smijemo promašiti poentu: Lenjin nije nasuprot menjševicima i skepticima među samim boljševicima smatrao da je složena situacija 1917. godine, odnosno, rastuće nezadovoljstvo širokih masa sa kolebljivom politikom privremene vlade, ponudila jedinstvenu priliku ‘preskakanja’ jednog stadija (demokratske buržoaske revolucije), ili ‘stapanja’ dva nužno uzastopna stadija (demokratske buržoaske revolucije i proletarske revolucije) u jedan. Takva bi se pretpostavka još uvijek temeljila na objektivističkoj logici ‘nužnosti postupnog razvoja,’ dozvoljavajući tek različit ritam svog razvoja u različitim konkretnim okolnostima (odnosno, u nekim zemljama drugi stadij može slijediti smjesta nakon prvog). Posve suprotno, Lenjinova je poenta bila mnogo radikalnija: ultimativno, nema objektivne logike ‘nužnosti postupnog razvoja’ jer ‘komplikacije’ koje se javljaju iz zamršene teksture konkretnih situacija i/ili iz nepredviđenih rezultata ‘subjektivnih’ intervencija uvijek skreću pravocrtni razvoj događaja. Kako je Lenjin volio primijetiti, kolonijalizam i prekomjerna eksploatacija masa u Aziji, Africi i Latinskoj Americi radikalno pogađaju i ‘pomjeraju’ ‘pravocrtnu’ klasnu borbu kakva je na djelu u razvijenim kapitalističkim državama – govoriti o ‘klasnoj borbi’ previđajući kolonijalizam, isprazna je apstrakcija koja, prevedena u praktičnu politiku, može rezultirati samo prešutnim odobravanjem ‘civilizirajuće’ uloge kolonijalizma te, posljedično, pretpostavimo li antikolonijalističkoj borbi azijskih masa ‘pravu’ klasnu borbu u razvijenim Zapadnim zemljama, de facto priznajemo da je buržoazija ta koja određuje uvjete klasne borbe… (Opet, ovdje možemo otkriti neočekivanu bliskost altiserovskoj ‘naddeterminaciji’: nema ultimativnog pravila spram kojeg bi mogli ‘izmjeriti’ ‘iznimke’ – u stvarnoj povijesti na neki način i postoje samo iznimke.) Ponukani smo ovdje posegnuti za lakanovskim rječnikom: u ovoj je alternativi na djelu (ne)postojanje ‘velikog Drugog’: menjševici su se oslanjali na sveprihvaćeni temelj pozitivne logike povijesnog razvoja, dok su boljševici (ili bar Lenjin) bili svjesni da ‘nema velikog Drugog’ – prava se politička intervencija ne dešava unutar koordinata neke temeljne globalne matrice, nego izravno ‘preuređuje’ same postavke te globalne matrice.
Sa tog se razloga Lukacs toliko divio Lenjinu: njegov je Lenjin bio onaj koji je, glede rascjepa u ruskoj socijalnoj demokraciji na boljševike i menjševike, kada su se dvije frakcije sukobile oko precizne formulacije toga tko može biti član partije sukladno partijskom programu, napisao: “Ponekad sudbinu cijelog radničkog klasnog pokreta u predstojećim godinama mogu odlučiti riječ-dvije u programu Partije.” Ili, Lenjin koji je, prepoznavši priliku za revolucionarno preuzmanje vlasti potkraj 1917. godine, rekao: “Povijest nam nikad neće oprostiti propustimo li ovu priliku!” Na općenitijem bismo nivou lako mogli ustvrditi da je povijest kapitalizma duga povijest načina na koje se vladajući ideološko-politički okvir uspjevao prilagoditi svakom pokretu i zahtjevu za koji se činilo da ugrožava sam njegov opstanak (i tako omekšati subverzivnu oštricu tog pokreta). Primjerice, zagovornici slobodne seksualnosti dugo su vremena smatrali da je monogamna spolna represija nužna za opstanak kapitalizma – danas znamo da kapitalizam ne samo da tolerira, nego čak i aktivno potiče i eksploatira razne oblike ‘perverzne’ spolnosti, da i ne pominjemo promiskuitetno prepuštanje spolnim ugodama.
Stoga nam ovdje NIJE zaključiti da kapitalizam ima neograničenu sposobnost integriranja i posljedičnog otupljivanja subverzivnih oštrica svih partikularnih zahtjeva – ovdje je ključno, najbitnije pitanje tajminga, ‘hvatanja pravog trenutka’. Stanoviti partikularni zahtjev u stanovitom trenutku posjeduje globalnu detonacijsku moć, funkcionira kao metaforički zastupnik globalne revolucije: ustrajemo li bezuvjetno na njemu, sistem će eksplodirati; čekamo li pak predugo, metaforički kratki spoj između ovog partikularnog zahtjeva i globalnog prevrata se gubi, te Sistem može, sa podrugljivim licemjernim zadovoljstvom, načiniti gestu ‘To ste željeli? No, samo izvolite!,’ bez ikakve stvarne radikalne promjene. Umjetnost onoga što ga je Lukacs nazvao Augenblick (trenutak u kojem se, u hipu, otvara mogućnost da se DELANJEM intervenira u situaciju) jeste umjetnost prepoznavanja pravog trenutka, zaoštravanja sukoba PRIJE nego se Sistem uspije prilagoditi našem zahtjevu. Dakle, Lukacs je mnogo veći ‘gramscijanac’ i mnogo više igra na vjerojatnoću/kontingenciju nego se obično smatra – Lukacsev je Augenblick neočekivano blizak onome što Alain Badiou danas nastoji formulirati kao Događaj: intervencija neuračunljiva unutar prethodećih joj ‘objektivnih okolnosti.’17 Srčika Lukacseve argumentacije jeste odbijanje da se akt svede na svoje ‘povijesne okolnosti’: nema ničeg poput ‘objektivnih preduvjeta’, odnosno (hegelovski kazano) sve su pretpostavke već postulirane.

Kada diskurs implodira

Ključ društvene dinamike staljinizma u njegovoj je iznimci: u jedinstvenom trenutku kada se za nekoliko mjeseci druge polovice 1937. godine njegov ritualni govor slomio. Odnosno, sve do 1937. godine, čistke i procesi slijedili su obrazac jasnih pravila, učvršćivali nomeklaturu, cementirali njeno jedinstvo, objašnjavali neuspjehe kroz ritualno izmišljanje žrtvene jaradi (glad, kaos u industriji, itd., posljedica su djelovanja trockističkih sabotera…). Ipak, na vrhuncu terora u jesen 1937. godine, implicitna je diskurzivna pravila prekršio nitko do sam Staljin: u sverazarajućoj svi-protiv-svih orgiji, nomenklatura je, uključujući i najviše slojeve, počela žderati i uništavati sebe samu – proces prikladno opisan kao “Samouništenje boljševika” (“Oluja 1937: Partija diže ruku na sebe,” kako stoji u podnaslovu knjige The Road to Terror) – ovaj period, “period ‘bezočnog terora’, obilježava privremena eklipsa diskurzivne strategije. Kao da su staljinisti, zatočenici vlastitih strahova i gvozdene stege, utvrdili da više ne mogu vladati retoričkim sredstvima.”18 Sa ovog su razloga tekstovi o masovnim pogubljenjima u tom periodu prestali biti ritualnim normativnim/propisujućem bajalicama koje su imale disciplinirati široku javnost sastavljenu od običnih partijskih članova i puka. Odbačeni su čak i prazni simboli neprijatelja (‘trockisti’), koje se u svim prethodnim stadijima terora ispunjavalo novim sadržajima – preostala su tek promjenjiva ciljanja novih i novih arbitrarnih skupina – različite ‘sumnjive’ nacionalosti (Nijemci, Poljaci, Estonci…), filatelisti sa kontaktima u inozemstvu, sovjetski građani koji uče esperanto, sve do mongolskih lama – sa isključivim ciljem da krvnici ispune zacrtane kvote likvidacija u svakom području (ove je kvote određivao Politbiro u Moskvi u svojevrsnoj podrugljivoj verziji određivanja proizvodnih kvota u središnjem planiranju – nakon rasprave tjedna bi kvota, recimo, za Daleki istok bila podignuta sa 1,500 na 2,000, dok bi kvota za Ukrajinu pala sa 3,500 na 3,000). Paranoična upozorenja na antisovjetsku urotu ovdje su bila instrumentalizirana obzirom na ispunjavanje ovih kvota za likvidaciju – prvo bi se formalno, apriorno odredilo kvotu, a naknadno se proizvoljno određivanje kategorija neprijatelja (engleski špijuni, trockisti, saboteri...) u konačnici svodilo na proceduru kojom su krvnici određivali pojedince koje se treba uhititi i ubiti:
To nije bilo ciljanje neprijatelja, nego slijepi bijes i panika. Umjesto potvrde da su dešavanja pod kontrolom, bilo je to priznanje da je režimu manjkalo ozakonjenih mehanizama kontrole. To nije bila politika, nego njen slom. Bio je to znak nemogućnosti da se vlada bilo kako samo ne silom.”19
Dakle, u ovoj smo jedinstvenoj točki prešli iz jezika kao diksursa, društvene veze, u jezik kao čisti instrument. Opetovano nam je naglašavati, nasuprot standardnoj liberalnoj demonizirajućoj viziji Staljina kao perverznog Gospodara koji sistematski provodi svoj dijabolički plan masovnog ubojstva, da je ovo najbrutalnije nasilno provođenje moći, kao moći nad životom i smrću, konicidiralo sa svojom suštom suprotnošću (ili prije, bilo je izraz, oblik postojanja te suprotnosti): sa potpunom nemogućnošću da se zemljom vlada posredstvom ‘normalnog’ administrativnih izvršnih mjera. U staljinističkom se teroru Politbiro ponašao panično, očajnički nastojeći ovladati zbivanjima i staviti situaciju pod kontrolu. Ovo implicitno priznanje nemoći ujedno je i istina koja se skriva u temelju divinizacije staljinističkog vođe u vrhovnog genija koji može dijeliti savjete glede bilo čega, od popravke traktora do uzgoja ruža: što znači ovo vođino pačanje u svakodnevni život nego da stvari ne funkcioniraju na svom najosnovnijem nivou – kakva je to zemlja u kojoj sam Vrhovnik mora dijeliti savjete o popravci traktora?
Ovdje nam je prisjetiti se Staljinove gorecitirane osude (optuženikovog) samoubojstva kao urote kojom se hoće zadati posljednji udarac Partiji: možda nam je samoubojstvo same Partije 1937. godine tumačiti na posve suprotan način, dakle ne kao ‘signal’, nego kao autentični akt kolektivnog subjekta, onkraj svake instrumentalizacije. U svojoj analizi paranoje njemačkog načelnika Schrebera, Freud nas podsjeća da je ono što obično smatramo ludilom (paranoički scenarij urote protiv subjekta) zapravo već pokušaj oporavka: nakon posvemašnjeg psihotičkog sloma, paranoički konstrukt je subjektov pokušaj da ponovo uspostavi neku vrst poretka u svome univerzumu, referentni okvir koji će mu omogućiti uspostavljanje psihičkih koordinata.20 Istim smo povodom izazvani ustvrditi da su – nakon što je krajem 1937. godine staljinistički paranoički diskurs dosegao svoj zenit i počeo sam sebe uništavati kao društvenu svezu – uhićenje i likvidacija Ježova, glavnog Staljinovog krvnika tijekom 1937. godine, zapravo bili pokušaj oporavka, stabiliziranja nekontrolirane samouništiteljske furije koja je izbila 1937. godine: ubojstvo Ježova je bila svojevrsna metačistka, čistka koja je imala dokončati sve čistke (Ježov je i optužen za ubijanje tisuća nevinih boljševika, sve po nalogu stranih sila – ironično, optužnica zapravo doslovce istinita: Ježov jeste organizirao smaknuće tisuća boljševika…). Kakogod, ovdje je ključno to da, premda dosežemo granice društvenog, nivo na kojem se sama društveno-simbolička sveza približuje svom samouništenju, taj je eksces ipak proizvela upravo dinamika društvene borbe, kroz niz neprekidnih ustrojavanja i preustrojavanja u samom vrhu režima (Staljin sa uskim krugom suradnika), u višoj nomenklaturi i među običnim članovima Partije:
Otud su se 1933. i 1935. godine Staljin i Politbiro ujedinili sa svim nivoima nomenklature zarad nadgledanja ili čistki među bespomoćnim članstvom. Regionalni su vođe potom koristili ove čistke za učvršćivanje svojih aparate i istrebljenje 'nepodobnih'. Sve je pak rezultiralo novim preustrojem 1936. godine, u kojem su Staljin i moskovska nomenklatura stali na stranu članstva koje se žalilo na represiju od strane regionalnih elita. Godine 1937. Staljin je otvoreno mobilizirao ‘partijske mase’ protiv nomenklature kao cjeline, što je dalo temelj za uništenje elite tijekom Velikog terora. No, 1938. godine Politbiro je iznova promijenio ustroj i pojačao autoritet regionalnih nomenklatura, pokušavajući obnoviti poredak u Partiji za vrijeme terora.”21
Situacija je otud eksplodirala kada je Staljin povukao riskantan potez izravnog obraćanja običnim članovima Partije, potičući ih na artikuliranje njihovih žalbe kontra proizvoljne vladavine lokalnih partijskih šefova (potez sličan Maovoj Velikoj kulturnoj revoluciji) – otud je njihov bijes spram režima, nesposoban da se ispolji neposredno, eksplodirao još brutalnije protiv personaliziranih zamjenskih meta. Kako je viša nomeklatura istodobno zadržala izvršnu moć u provođenju samih čistki, to je pokrenulo samouništiteljski circulus vitiosus u kojemu nitko nije bio siguran (od 82 partijska sekretara, 79 ih je ubijeno). Drugi aspekt ove zlokobne spirale činile su neprestane izmjene direktiva sa vrha glede temeljitosti čistki: vrhuška je istodobno zahtijevala drastične mjere i upozoravala na opasnosti od neodmjerenih poteza, tako da su krvnici bili postavljeni nemoguću poziciju – što god radili, u konačnici je bilo krivo. Ukoliko ne bi uhitili dostatno velik broj izdajnika i otkrili dovoljno urota, smatralo se da su odveć popustljivi te da podržavaju kontrarevoluciju; tako su sami, pod ovim pritiskom, da bi postigli normu, morali izmišljati dokaze i komplote – što ih je pak izlagalo optužbama da su i oni sami saboteri, da ubijaju tisuće poštenih komunista po nalogu stranih sila… Staljinova je strategija izravnog obraćanja partijskim masama i kooptiranja njihovih antibirokratskih stavova otud bila iznimno riskantna:
Ovo nije samo zaprijetilo da će elitna politika postati dostupna uvidu javnosti, nego je riskiralo i diskreditaciju sveukupnog boljševičkog režima, kojega je dio bio i sam Staljin. (...) Konačno, 1937. godine, Staljin je prekršio sva pravila igre – zapravo, posve uništio igru – i oslobodio teror svih protiv svih.”21
Nestabilna situacija nastala iz ovog ‘kršenja svih pravila’ nije bila lišena užasavajuće-komičnih trenutaka: kada je s proljeća 1937. godine, Dmitriju [ostakoviču bilo zapovjeđeno da se pojavi u glavnom štabu NKVD, primio ga je Zančevski, istražitelj koji ga je, nakon prijateljskog uvodnog razgovora, počeo ispitivati za kontakte sa (već uhićenim) maršalom Tuhačevskim: “Ta ne može biti da ste bili kod njega doma a da niste razgovarali o politici. Primjerice, o uroti i atentatu na Druga Staljina?” Nakon što je [ostakovič nastavio poricati razgovor o politici, Zančevski mu je rekao: “Dobro, danas je subota, i možete ići. No dajem vam vremena samo do ponedjeljka. Dotad ćete se nepogrješivo sjetiti svega. Morate se sjetiti svake pojedinosti glede urote protiv Staljina kojoj ste svjedočili.” Kada se nakon košmarnog vikenda zaputio natrag u NKVD štab u ponedjeljak ujutro, [ostakovič je bio pripravan za uhićenje. No, kada se predstavio na ulazu i rekao da je došao vidjeti Zančevskog, rečeno mu je da “Zančevski danas neće doći” – tijekom vikenda, Zančevski je i sam uhićen kao špijun.23

Radikalna dvoznačnost staljinizma

U pretpostavci društvenog antagonizma unutardruštvene se razlike (koje su predmet konkretne društvene analize) preklapaju sa razlikom između društvenog kao takvog i njegovog Drugog. Ovo preklapanje postaje posebno opipljivo u zenitu staljinizma, gdje se neprijatelja eksplicitno kreiralo kao nečovjeka, kao izmet čovječanstva: borba staljinističke partije protiv neprijatelja otud je postala borbom čovječanstva kao takvog protiv neljudskog otpada. Na drugom nivou isto vrijedi i za nacistički antisemitizam, gdje je Židovima uskraćeno pravo na temeljnu ljudskost. I opet, ovaj nas radikalni nivo sučeljavanja ne bi smio zavesti u odustajanje od konkretne društvene analize holokausta. Problem sa akademskom industrijom holokausta leži upravo u uzdizanju holokausta u metafizičko dijaboličko Zlo, iracionalno, apolitičko, neshvatljivo, dostupno samo kroz muk pun poštovanja. Holokaust je ultimativna traumatska točka u kojoj se objektivizirajuće povijesno znanje lomi, u kojoj mora priznati svoju niškorisnost spram pojedinačnog svjedočanstva, te istodobno točka u kojoj sami svjedoci moraju priznati da ih riječi izdaju, da je sve što mogu podijeliti sa nama u konačnici jedino sama njihova šutnja. Holokaust se tretira kao misterij, srce tame naše civilizacije, njegova enigma unaprijed poriče sve (objašnjavajuće) odgovore, potirući znanje i opis, nekomunikativno, ostajući izvan dosega historizacije – ne može ga se objasniti, vizualizirati, predstaviti, izraziti, jer holokaust obilježava Prazninu, crnu rupu, kraj, imploziju (narativnog) univerzuma.
Sukladno, svaki pokušaj da se holokaust locira u njegov kontekst, da ga se politizira, biva izjednačen sa antisemitskim poricanjem njegove jedinstvenosti… Evo jedne od uobičajenih verzija iznimnosti holokausta:
Veliki hasidski Učitelj, Rabin iz Kotska, znao je kazivati, ‘Postoje istine koje se mogu izraziti riječima; postoje dublje istine koje se mogu izraziti samo šutnjom; i na drugom nivou, one koje se ne može izraziti, čak niti tišinom.
A ipak, mora ih se izraziti.
Evo nam dileme koja dočekuje svakog tko utone u svijet konc-logora: kako itko može kazivati o događaju koji – opsegom i težinom svoga užasa – prkosi jeziku?”24
Nije li ovako određen i lakanovski susret sa Realnim? Ipak, sama ova depolitizacija holokausta, njegovo uzdizanje u istinsko sublimno Zlo, u nedodirljivu iznimku van dosega ‘normalnog’ političkog diskursa, također može biti politički čin potpune ciničke manipulacije, politička intervencija koja smjera legitimirati stanovitu vrst hijerarhijskih političkih odnosa. Prvo, to je dio postmoderne strategije depolitizacije i/ili viktimizacije. Drugo, na taj se način oblike nasilja u Trećem svijetu, nasilja za koje su Zapadne države (su)odgovorne, diskvalificira kao manje vrijedne spram Apsolutnog Zla holokausta. Treće, tako se baca sjenka na svaki radikalni politički projekt, odnosno pojačava se Denkverbot kontra radikalne političke imaginacije: “Da li si svjestan da to što si predložio u konačnici vodi do holokausta?” Ukratko: bez obzira na nedvojebnu iskrenost nekih zagovaratelja depolitizacije holokausta, njen je ‘objektivni’ ideološko-politički sadržaj politički pakt agresivnih cionista i zapadnih desničarskih antisemita na račun DANAŠNJIH radikalnih političkih mogućnosti. U tom paktu izraelski ekspanzionizam na štetu Palestinaca paradoksalno pruža ruku zapadnom antisemitskom nepoduzimanju konkretne analize političke dinamike antisemitizma, odnosno analizi načina kako se ta dinamika danas nastavlja drugim sredstvima (ili preciznije, s drugim ciljevima, premještena na druge mete). U tom se uzdizanju holokausta krije cionistička poruka zapadnim antisemitima: “Mi, cionisti, spremni smo ostaviti na miru političku dinamiku antisemitizma, ukoliko nam date odriješene ruke u Palestini. Kako smo svi već dio civiliziranog zapadnog svijeta, združimo snage protiv radikala trećeg svijeta: mi ćemo ih lako optužiti za antisemitizam, nepoštivanje apsolutnih žrtava, i tako ćemo vam pomoći delegitimirati njihovo opiranje zapadnoj ekonomskoj i kulturnoj kolonizaciji!”
Upravo kao marksisti ne bismo trebali strahovati od priznanja da su staljinističke čistke na stanovit način bile ‘iracionalnije’ od fašističkog nasilja: paradoksalno, upravo je sama ta neumjerenost nepogrješiv znak da je staljinizam, nasuprot fašizmu, bio slučaj pervertirane autentične revolucije. U fašizmu, čak i u nacističkoj Njemačkoj, mogli ste opstati, očuvati privid ‘normalne’ svakodnevice, ukoliko se ne biste uključili u opozicijsku političku aktivnost (i, naravno, ukoliko niste bili židovskog porijekla…); u staljinizmu kasnih 30-ih pak nitko nije bio siguran, svakoga se moglo nenadano potkazati, uhititi i ubiti kao izdajnika. Drugim riječima, dok je ‘iracionalnost’ nacizma bila kondenzirana u antisemitizmu, u vjerovanju u židovsku urotu, staljinistička je ‘iracionalnost’ prožimala cijelo društveno tijelo. Sa tog su razloga nacistički policijski istražitelji još i tražili dokaze o stvarnoj antirežimskoj djelatnosti, dok su se staljinistički istražitelji bavili prozirnim i neupitnim fabrikacijama (izmišljenim urotama i sabotažama, itd.). Ipak, sama ova nasilnost KP spram vlastitih članova svjedoči o radikalnoj samoproturječnosti režima, odnosno, o činjenici da je u temelju režima postojao autentični revolucionarni projekt – neprestane su čistke bile neophodne ne samo zarad brisanja tragova ishodišta režima, nego i kao svojevrsno ‘vraćanje potisnutog,’ podsjećanje na radikalnu negativnost u samoj srčiki režima. Staljinističke čistke visokopartijskih ešalona oslanjale su se na ovu temeljnu izdaju: optuženi su zapravo bili krivi jer su, kao pripadnici nove nomenklature, izdali Revoluciju. Staljinistički teror zato nije samo puka izdaja Revolucije, odnosno pokušaj da se izbrišu tragovi autentične revolucionarne prošlosti; on je prije svojevrsni ‘đavao perverznosti’ koji prisiljava postrevolucionarni, novi poredak da (iznova) upiše svoje izdajstvo Revolucije unutar sebe sama, da je ‘reflektira’ ili ‘komentira’ pod krinkom arbitrarnih uhićenja i ubojstava koja prijete cijeloj nomenklaturi – kao u psihoanalizi, staljinističko priznanje krivice prikriva pravu krivicu. (Dobro je znano da je Staljin u NKVD mudro regrutirao ljude iz nižih društvenih slojeva koji su svoju mržnju spram nomenklature mogli ispoljiti pri uhićenjima i mučenjima visoko pozicioniranih aparatčika.) Ova inherentna napetost između stabilnosti vladavine nove nomenklature i pervertiranog 'povratka potisnutog’ u obliku neprestanih čistki visokih dužnosnika unutar nomenklature, u samom je srcu staljinističkog pojava: čistke su upravo oblik u kojem izdana revolucionarna baština opstaje i progoni režim. San Genadija Zjuganova, komunističkog predsjedničkog kandidata 1996. godine (stvari bi se u SSSR-u razvijale posve drukčije samo da je Staljin živio još pet godina duže i ostvario svoj konačni projekt dokrajčenja kosmopolitizma i pomirbe ruske države sa pravoslavnom crkvom – drugim riječima, samo da je Staljin ostvario svoju antisemitsku čistku…), cilja upravo u točku pacifikacije u kojoj bi se revolucionarni režim konačno riješio svoje inherentne tenzije i stabilizirao – paradoks je, naravno, taj da je zarad postizanja stabilnosti, posljednja staljinistička čistka, planirana ‘majka svih čistki’ koja se imala desiti 1953. godine i koju je spriječila sama Staljinova smrt, morala uspjeti. Otud klasična Trockijeva analiza staljinističkog ‘termidora’ ovdje možda nije bezostatno točna: stvarni se termidor desio tek nakon Staljinove smrti (ili, prije, čak i nakon Hruščovljevog pada), sa brežnjevskim godinama ‘stagnacije,’ kada se nomenklatura konačno stabilizirala u ‘novu klasu.’ Pravi staljinizam je prije enigmatični ‘iščezavajući posrednik’ između autentične lenjinističke revolucionarne erupcije i njenog termidora. Na drugoj strani, Trocki je imao pravo u svome predviđanju iz 30-ih da sovjetski režim može završiti samo na jedan od dva načina: ili radničkim protestom protiv režima, ili situacijom u kojoj će nomenklatura, nezadovoljna političkom moći, izravno posegnuti i za vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju i tako se prometnuti u kapitaliste. I, kako The Road to Terror tvrdi u svome završnom pasusu, sa izravnom referencom na Trockoga,25 upravo se ova druga mogućnost i desila: novi privatni posjednici sredstava za proizvodnju u bivšim socijalističkim zemljama, posebice u Sovjetskom savezu, velikom su većinom pripadnici bivše nomenklature, tako da čak možemo reći da je glavni događaj rasapa ‘stvarnog socijalizma’ bila upravo preozbrazba nomenklature u klasu privatnih posjednika. Kakogod, konačna ironija svega je da dva ishoda koja je predvidio Trocki izgledaju na čudan način spojeni: ono što je omogućilo nomenklaturi da postane neposrednim vlasnikom sredstava za proizvodnju bio je upravo otpor radnika političkim vođama, otpor čija je ključna odlika, bar u nekim slučajevima (Solidarnost u Poljskoj), bio radnički revolt protiv nomenklature.

Kako je istaknuo Alain Badiou, ‘realni je socijalizam’, usprkos svim svojim užasima i neuspjesima, bio jedina politička snaga koja je – bar za nekoliko decenija – predstavljala stvarnu prijetnju globalnoj vladavini kapitalizma, istinski strašeći njegove predstavnike i tjerajući ih u paranoičnu reakciju. Obzirom da kapitalizam danas određuje i strukturira sveukupnost ljudske civilizacije, svaki je ‘komunistički’ teritorij bio i još uvijek jeste – opet, usprkos svojim užasima i neuspjesima – neka vrst ‘oslobođenog teritorija’, kako Fred Jameson reče glede Kube. Ovdje imamo posla sa starom strukturalističkom pretpostavkom zjapa između prostora i pozitivnog sadržaja koji ga ispunjava: premda su po svom pozitivnom sadržaju komunistički režimi mahom bili mračni neuspjesi koji su proizvodili nasilje i bijedu, oni su nam istodobno otvorili stanoviti prostor, prostor utopijskih očekivanja koja su nam, između ostalog, omogućila izmjeriti neuspjeh samog real-socijalizma. Antikomunistički disidenti po pravilu previđaju činjenicu da je sam prostor iz kojega su kritikovali i denuncirali svakodnevni teror i bijedu socijalizma otvoren i sačuvan upravo komunističkim probojem, njegovim pokušajem da utekne logici Kapitala. Ukratko, kada su disidenti poput Havela osuđivali postojeće komunističke režime u ime autentične ljudske solidarnosti, oni su (uglavnom i ne znajući) govorili sa mjesta što ga je otvorio upravo komunizam – sa istog se razloga, uostalom, mnogi od njih razočaraju kada ‘realni kapitalizam’ ne ispuni visoka očekivanja njihove antikomunističke borbe. Možda je Vaclav Klaus, Havelov pragmatički dvojnik, imao pravo kada je Havela otpisao kao ‘socijalista’…
Otud i teškoća: kako se suočiti sa radikalnom dvoznačnošću staljinističke ideologije koja, čak i u svom ‘najtotalitarnijem’ obliku, i dalje isijava emancipacijski potencijal. Iz mladosti se sjećam dojmljive scene iz jednog sovjetskog filma o građanskom ratu 1919. godine, gdje boljševici priređuju javno suđenje majci bolesnog mladića, raskrinkanoj kao bjeloarmijskoj špijunki. Na samom početku suđenja jedan stari boljševik, gladeći dug bijeli brk, govori: “Presuda mora biti stroga, a pravedna!” Revolucionarni sud (kolektiv boljševičkih boraca) zaključuje da je uzrok ženine neprijateljske djelatnosti bio njen težak društveni položaj; pravorijekom je otud naloženo da žena mora u potpunosti biti integrirana u socijalistički kolektiv, da mora naučiti pisati i čitati i valjano se obrazovati, te da joj sin dobije odgovarajuću medicinsku skrb. Kad iznenađena majka brizne u plač, zatečena dobrotom suda, stari će boljševik opet pogladiti brk, klimajući s odobravanjem: "Da, to je stroga, a pravedna presuda!”
Lako je brzo pseudomarksistički ustvrditi da scene poput ove nisu do puko ideološko legitimiranje najbrutalnijeg terora. U svakom slučaju, bez obzira na njenu manipulativnost, bez obzira koliko joj se suprotstavljala arbitrarna okrutnost stvarne ‘revolucionarne pravde,’ ova je scena gledateljima ponudila nove etičke standarde za mjerenje realnosti – šokantni ishod ove epizode revolucionarne pravde, neočekivano prometanje značenja ‘strogosti’ u strogost spram društvenih okolnosti i velikodušnost spram ljudi, ne može ne proizvesti subliman učinak. Ukratko, ovdje imamo primjeran slučaj onog što Lacan naziva ‘prošivnom točkom’, intervenciju koja mijenja koordinate samog značenjskog polja: umjesto traženja velikodušnog oprosta nasuprot stroge kazne, stari boljševik redefinira samo značenje ‘stroge presude’, koja se tako promeće u oprost i velikodušnost. Sve i da ovo nije do obmanjujući privid, u tom prividu na stanovit način ima više istine nego u okrutnoj društvenoj realnosti što ga je proizvela.

Reference:

1 J. Arch Getty i Oleg V. Naumov, The Road to Terror. Stalin and the Self-Destruction of the Bolsheviks, 1932-39 (New Haven and London: Yale University Press 1999).
2 The Road to Terror, str. 370. Salve tog unheimlich smijeha izbijaju i na drugdje: “Buharin: [to god oni govorili protiv mene, to nije istina. (Smijeh, žamor u prostoriji.) Čemu se smijete? Nema tu ničega smiješnog.” (Op.cit., str. 394)
3 Franz Kafka, Proces, prev: Zlatko Crnković (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1979), str. 36.
4 The Road to Terror, str. 315-6.
5 Op.cit., str. 322.
6 Op.cit., str. 321.
7 Op.cit., str. 399.
8 Op.cit., str. 404-405.
9 Op.cit., str. 556.
10 Op.cit., str. 558-60.
11 Op.cit., str. 558.
12 Op.cit., str. 387-8.
13 Op.cit., str. 100.
14 Za detaljniju elaboraciju ovog ključnog koncepta Kantove etike, vidi drugo poglavlje u: Slavoj Žižek, The Indivisible Remainder (London: Verso 1996).
15 Vidi: Alenka Zupančič, The Ethics of the Real (London: Verso Books 1999).
16 Nemojmo zaboraviti da se Staljin uoči Oktobarske revolucije, kada je među boljševicima bješnjela rasprava, usprotivio Lenjinovom prijedlogu za neposredno boljševičko preuzimanje vlasti, tvrdeći, sukladno menjševičkim tezama, da situacija još nije ‘zrela’ i da umjesto takvog opasnog ‘avanturizma’ treba ući u široku koaliciju svih protivcarističkih snaga.
17 Vidi: Alain Badiou, L'etre et l'evenement (Paris: Editions du Seuil 1988).
18 The Road to Terror, str. 480.
19 Op.cit., str. 481.
20 Sigmund Freud, "Psychoanalytic Notes on an Autobiographical Account of a Case of Paranoia," u: The Pelican Freud Library, (Harmondsworth: Penguin Books 1979), str. 211.
21 The Road to Terror, str. 14.
22 Ibid.
23 Elizabeth Wilson, Shostakovich. A Life Remembered, str. 124-5.
24 Predgovor Elija Wiesela, u: Annette Insdorf, Indelible Shadows. Film and the Holocaust (Cambridge (Ma): Cambridge University Press 1989), str. xi.
25 The Road to Terror, str. 586.

- 14:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Impersonation

Image and video hosting by TinyPic

Sinoć sam na tridesetak adresa uputio emajl ne sasvim svakidašnjeg sadržaja; dobronamjernici su me upozorili da bi bilo nepravedno zakinuti vas za tu pikanteriju; mail objavljujem bez ikakve redakcije, ali, razumljivo, i bez adresa na koje je poslan:


Poštovani,

Prije dva, tri tjedna nepoznat netko lažno se predstavljajući otvorio je blog na adresi vaseljena; blog je dakle mimo moga znanja, pristanka i volje potpisan mojim imenom.
Ni sam blog, niti bilo koji post na njemu nemaju nikakve veze sa mnom.

O tom sam blogu saznao kao i vi: putem anonimnog maila.
O svemu sam odmah obavijestio policiju.
Nažalost, malo se toga u ovakvim slučajevima može učiniti: iako je očita svrha bloga ne toliko kompromitirati mene, koliko Predsjednika Republike, Stjepana Mesića, ili pak ravnatelja SOA-e, Tomislava Karamarka – lista i nije toliko duga koliko je nedvosmislena, što odaje karakterističan rukopis autora ovog fantomskog bloga – jedino što bih ja mogao učiniti jest tužiti nepoznatog autora ove prevare sudu u – Kaliforniji!
Naime, kako mi je u policiji rečeno, sjedište je servisa na kojem je blog otvoren u Kaliforniji, i ako ni nakon zamolbe administratoru servisa blog nije uklonjen, jedino što mi preostaje jest tužba.
Doduše, bilo bi moguće tužbu protiv nepoznatog počinitelja podići i u Hrvatskoj, ali cijela bi pravna procedura morala skončati u SAD, što bi samo umnožilo probleme koji ionako principijelno ne mogu biti riješeni: savjetujući se s ljudima vičnima ovakvim problemima, shvatio sam da je bezbroj mogućnosti da se blog reinstalira na nekom drugom servisu, te je bilo kakva tužba u toj je perspektivi sasvim besmislena.

Poštar uvijek zvoni dva puta, pa je tome tako i ovaj put: po popisu adresa koje vam dostavljam u mailu, sasvim je očito da je ovih dana skinuta i moja mail lista! Iako to zvuči pretjerano i spektakularno, riječ je o trivijalnoj stvari, o rudimentarnim hakerskim programima koji vaš PC čine sasvim otvorenim za komunikaciju s pošiljateljem takvog programa-uljeza, koji omogućuje pristup memoriji vašeg računala čim se logirate na Internet.
Dio moje mail-liste (tu su recimo adrese mojih suradnica s televizije, mojih prijatelja, poznanika, kolega novinara etc.) „oplemenjen“ je mail-adresama osoba i institucija s kojima nikada nisam komunicirao – očito, osim što je moj PC hakiran, učinjeno je to pomno ali neoprezno: budući da samo otvaranje lažnog bloga nije izazvalo očekivan interes, sada se posegnulo za ovakvom reklamom, koja će, uvjeravaju me, ipak dostajati da se uđe u trag počinitelju cijele ove akcije.

O motivima ili pak mogućim protagonistima mislim da nije potrebno nagađati, jer kad pogledam listu adresa na koju je mail s informacijom o postojanju tog bloga odaslan, ova je zgoda zaista bura u čaši vode: mnogima su se od nas dogodile daleko gore stvari, pa svemu ovome i ne treba pridavati posebnu pažnju.

Jednostavno, PC ću u dan, dva očistiti, nepoznatog sam počinitelja prijavio, a blog koji se reklamira kao moj možda i ne mogu ukloniti, ali, barem vas mogu umiriti objašnjenjem da sve to skupa nema nikakve veze sa mnom.

Hvala!


S poštovanjem,


RB

Image and video hosting by TinyPic

Zamolba administratoru servisa glasila je ovako:

Dear Sirs,

My name is RB. I am writing to you, and not for the first time, to ask you to remove blog romanobolkovic.blogspot.com from the internet, because whoever is writing it, is unlawfully using my real name and stealing my identity. The texts posted on that blog are of very inflammatory nature and are doing much damage to my professional reputation.
I’ve repeatedly written to you about this problem, but, regrettably, without any success. Still, I am writing this one more time hoping that you will finally take the necessary measure. If not, I am afraid that you will be leaving me no choice but to turn to other means of preventing you, as a provider of service, from doing me more harm.

Best regards,

RB

Image and video hosting by TinyPic

Administracija servisa, jasno, ne haje odviše za pritužbe ove vrste:

If a Blogger user is impersonating you by using your real name in their profile, please let us know and we will take action as necessary. Please note that this does not include cases of parody or satire of individuals. Unfortunately, Blogger is not in a position to determine ownership of nicknames, handles, or screen names.

Naravno, a što drugo da kažu? Svatko može otvoriti blog na vaše ime, i tu se ništa ne može - sve da taj blog i uklone, bit će otvoren drugi, drugdje, i tako ad infinitum.

Sve u svemu, it goes with teritory: cyber-space je poprište nevjerojatne slobode, ali i zlorabe te slobode.

Osobno, iz cijelog ovog slučaja ne bih izvodio presmione zaključke, naročito ne o neophodnosti uvođenja regulative koja bi reglementirala cijelo ovo područje.
Prije ću se poslužiti i drugim medijma koji mi stoje na rasplaganju: kad, recimo, na televiziji podsjetim na pitanja koja sam prije par dana evocirao u postu koji je - očito je i nevježama - izazvao ovakvu reakciju, vrlo će brzo država naći načina sankcionirati ovakvo ponašanje.
Samo cool, svi mi znamo o čemu ja govorim.

U međuvremenu, enjoy!


Vaš,


Nemanja, Car Vaseljene, Ktitor Kosmosa


P.S.

Da sad ne zurite potuljeni u monitor ne znajući što bi rekli, evo, odgovorite na pitanje:

A što biste vi učinili da zateknete blog otvoren na vaše ime?

- 01:10 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 20.02.2008.

Darko Desnica

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Otkrio sam je u jednoj beogradskoj staretinarnici: bijelu, fragilnu, zatočenu u kugli od stakla.
Stajala je uspravno na jednoj nozi kao ptica, s ispruženom desnom papučicom i uzdignutim koljenom: izvijene u blagom luku, ruke su joj nad glavom tvorile stilizirano, mitsko rogovlje.
U unutrašnjasti kugle, oko njezina tijela, lebdjela je crvenkasta prašina, pojačavajući dojam artificijelnosti, izdvojenosti.
Promatrajući sada Selmino lice, djelomice zakriveno velom, ne znam zašto sam je ostavio tamo, među starim rukopisima, svjetiljkama, instrumentima, u gradu obuzetom mržnjom.

...

Naručujući limunadu, moli me da joj ispričam svoj posljednji san.
«Izgledaš kao student,» rekla mi je kad smo se sreli. «Kako ti to uspijeva?»
«Ne znam,» odgovorio sam. «Puno spavam.»
«Misliš da se u snu ne stari?»
Pokušavajući joj nazrijeti pogled palim cigaretu, prisjećam se:
«Vidim ženski zbor,» kažem. «Pjevačice su raspoređene u jednom redu, između imaginarnih krajeva proscenijskog luka. Lica skrivenih pod kapuljačama, s uskim otvorima za oči, čitaju tekst sa pergamentskih svitaka.
Jedan par, muškarac i žena, obasjani smećkastom svjetlošću, stoje nekoliko metara ispred, kao zvučni kipovi.
Svi zajedno pjevaju neku arhaičnu melodiju, a jedine riječi koje razabirem su «fragelis» i «inutelis», za koje znam da potječu s Ivanova splitskog sarkofaga.
S posljednjim taktovima prizor se mijenja, pjevačice skidaju kapuljače, hvataju se za ruke i oblikuju kolo, počinju plesati oko zagrljenog para – tajanstveni se obred pretvara u smirujuće-zelenu, ljubičastu matissovsku fantaziju...»
«Lijepo,» kaže. «Malo kičasto. Zvuči kao san o iskupljenju.»
«Da,» potvrđujem. «Jesi li ikada plesala pod maskom?»
«Nisam,» kaže.
«Što misliš,» dodajem, «kako bi se osjećala?»
Savija laktove pod pravim kutem, podiže ruke: «Kao lutka,» kaže. «Mehanička lutka».

Nakon što je na moju molbu podigla veo (oči su joj tamne, ukrašene zagasitozlatnim sjenilom), počinje pričati o napornim treninzima, svakodnevnoj borbi s tijelom.
«Najteže mi je što sam izgubila elastičnost,» kaže. «Skokovi su mi niži, kretnje sporije; moram više vježbati da bih ostala u formi.
Uostalom,» dodaje rezignirano, «balerine su ti patetična stvorenja: kad se reflektori ugase, ostajemo same, zaboravljene, okružene psima i slikama.»
«Ali,» upozoravam ju, «pred tobom je još najmanje deset godina aktivne karijere...»
«Varaš se,» kaže. «Nemam više od pet».

...

«Neki dan sam dobila zanimljivu ponudu,» povjerava mi, nakon što smo platili i odlučili prošetati prema Tuškancu. «Jedan mladi muzičar, iz skupine koja izvodi baroknu glazbu, obavijestio me da je dobio novac za snimanje desetminutnog spota. Zamolio me da im nešto otplešem, na vlastitu koreografiju: vrlo egzotično.»
«Bila bi sama u tom spotu?» pitam.
«Da,» potvrđuje. «Anđelina u limbu...»
«To bih volio vidjeti,» kažem.
«Ne sumnjam,» odgovara, smiješeći se.

Prolazimo dječje igralište, krećemo prema Dubravnkinu putu.
«Ovdje sam nekad dolazila na kavu,» kaže, pokazujući u smjeru restorana. «A sad se to pretvorilo u pogrešno mjesto».
«Je,» kažem. «Novo vrijeme».
«Idemo lijevo,» dodaje oporo. «Ne želim to gledati».

«Ljudi imaju nevjerojatne predrasude prema mom izgledu,» napominje nešto kasnije. «Kao da je elegancija mana».
«Ti i ja,» kažem, «izgledamo kao režiser i glavna glumica u pauzi snimanja».
Tek tada postaje svjesna kontrasta između moje iznošne odjeće i svoga kostima s tokicom.
«Istina,» potvrđuje. «O čemu je film?»
«Hm,» kažem. «O spletkama u svijetu visoke mode?»
«Znala sam,» kaže. «Morat ću početi nositi traperice».

Pravimo krug, vraćamo se prema Dežmanovu prolazu. Moli me da joj preporučim nešto za lektiru.
«O baletu?» pitam.
«Ako je zanimljivo...»
Provjeravam je li čitala razgovore Stravinski – Craft.
«Ne, nisam,» kaže. «Imaš tu knjigu?»
«Imam,» potvrđujem.
«Onda ćeš mi ju posuditi...»
U hodu usklađujemo termine, dogovaramo idući susret.
Izlazimo na Ilicu. Selma ponovo spušta veo.
Pod mojim usnama, obraz joj je gladak kao staklo; mašući joj na rastanku, pitam se hoće li prepoznati proročanstvo, sjenu tuđeg sna.

- 14:20 - Komentari (35) - Isprintaj - #

utorak, 19.02.2008.

Za Željka Špoljara

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Još uvijek čuvam fotografiju na kojoj se nalazi Salmonela, no uzalud prelistavam albume „Životinjskog carstva“. Fali mi patak, gumeni patak. Kao kakav nadomjestak, jedino mi preostaje da pokušam pobrojiti sitnice što sam joj ih darivao: crveni, kožni remen sa simbolom ruske zastave, limena tabakera sa umetkom za rizle, uska, bijela dolčevita, stalak za kazete, pakovanje od deset «Koka» jaja, desetak lizaljki, kutija riže, pinceta uzeta iz kozmetičkog kompleta moje majke, četrdesetak kutija «Ronhil» cigareta, dvije tramvajske karte, tanki, crni flomaster marke «Parker», knjiga «Povijest Hrvata», usna harmonika «Piccolo», sunčane naočale, zbirka ruskih bajki, dječji rulet, časopis «Glorija», regenerator za kosu, dalekozor, dvanaestak kazališnih ulaznica, posudica za meko kuhana jaja, strip «Dilan Dog», slušalice, figurica rode, mirišljava gumica u obliku srca, razglednica na kojoj je bio nacrtan Tin Ujević, strip-album «Sveti Franjo», romansirana biografija Marlen Dietrich, skijaška kapa, božićna, telefonska kartica, kutijica tigrove masti, tridesetak boca crnog vina različitih vrsta, šest upaljača, rokovnik za godinu 1999., vojnička kapa bez grba, najlonska kabanica, ne znam bih li trebao navesti žemičku za labudove, i foto-film «Fuji».

Ovo je početak moga novog romana, "Gumeni patak".
Roman je zamišljen kao dekadentna interaktivna igra: svatko od vas može nastaviti roman u kojem god smijeru želi.
Najbolje ćemo nastavke objaviti na "Vaseljeni".
Malo danas, a malo sutra.

- 17:30 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.02.2008.

interview: Miljenko Jergović

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

S Miljenkom Jergovićem, verovatno najljepšim savremenim hrvatskim piscem, ovog puta nismo pričali o njegovim knjigama i književnosti, jer to više nikog ne zanima.Tema ovog razgovora je fejšn: New York, London, Pariz - Sarajevo, Zagreb, Beograd. Tko se lepše oblači, tko se brže svlači, kakvi su ljudi, i koliko su se vizualno promenili najvažniji gradovi na teritoriji bivše Jugoslavije.

Intervju vodio Jean-Marie Gaćeša

Image and video hosting by TinyPic

foto: Đogat Konjović


Miljenko Jergović nažalost je rođen u Sarajevu, 1966 godine. Prešao je da živi, nažalost, u Zagreb, tokom rata u Bosni. Povremeno nažalost svrati do Beograda, po farmerke. Diesel, Akademiks i Coogi, samo su neki od njegovih denim-favorita. Voli on da se obuče, eh, a i stoji mu ko saliveno.

Najnovije Volcom farmerke, u kojima je napisao klasično delo ''Srda pjeva, u sumrak na Duhove'', lepe su Dodger Povd Jean, 98% pamuk i 2% spandex, s asimetričnim zakovicama na relaksirajućem oguzju. Eh, lako je tako pisati remek-dela, pomislih.
Hedonista je, svašta ga zanima, ne bavi se sportom, poštuje Tomu Zdravkovića i Halida Bešlića (ali i Nik Kejva), puši, puno čita, piše za razne novine, između ostalog i za zagrebački ''Jučernji list''. Ne smetaju mu homoseksualci, ne smeta mu niko, osim fašista i primitivaca. Voli gradove. Voli da piše, voli da priča... On je idealan sagovornik za nas. Za priču o Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, kao regionalnim centrima mode. Ta, a ko ako ne on, fejšn-guru Milenko Jergović-Patos.

Započeli smo razgovor vrlo neposredno, prosto čovek ne bi verovo da priča s klasikom:

-Je li Jerga, šta će prvo da uradiš, kad dođeš kući, osim da izmlatiš majmuna?

-E burazeru, prvo ću da strgnem i pocepam ženine gaćice!

-Što bre, toliko si napaljen?, u šali ću ja.

-Ma jok, žuljaju me!, odvali Jergos, a mi prosto odvalili od smeha, morao Đogat da mi odvali dengu da se priberem, u jebote, ko nacrtani.

-I, je li s mnogo promenio Begiš?, upitali smo kad smo se nekako pribrali. Pre par godina si na promociji svoje knjige u Paviljonu Veljković rekao da ti Beograd izgleda kao zgodna cura koja se desetak godina drogirala heroinom, i sad se polako ''skida'' ...

- Da, malo se Beograd popravio zadnjih godina. Ne znam je li se cura skinula s heroina, ili se u međuvremenu naučila nositi sama sa sobom. Volim taj dvadeset četverosatni beogradski život, restorane, knjižare i ljude koji govore glasno. Volim beogradske konobare i onaj jutarnji izgled grada, prizore oko Ušća, Kalimegdan, koji izgledaju kao u Lamentu nad Beogradom, Miloša Crnjanskog. A volim i to što nikada nisam toliko dugo da bi me nešto fasciniralo u negativnom smislu ili da bi mi počelo ići na živce.

-A znaš li Jerga da svake tri minute u Beogradu jedna žena biva pregažena?

-Uuuuuuuuu, jeb'la majku, jeste izdržljiva..., opet će šeret, a ja jebote zecenio se od smeha, nisam se tako smejo do dekine sahrane.

-Neverovatno si duhovit odkad si u Zagrebu! Je l' znaš neki vicov ili nešto smešno da nam ispričaš?

-Znam, znam, ima jedna kratka priča koja se kaže anektdotla. Došao sam ja na roditeljski sastanak u školu OŠ „Mile Budak“. Moji prijatelji imaju sina, prvašić, ali su silno zauzeti karijerama, pa sam ja uskočio, znate kako je, kad već taslačim Eminu, da podmetnem leđa, kontam. Ide sastanak, ide, i sve ja to slušam, i dojadilo mi: znate, ja nekako vazda mrzim nepravdu. Dignem ja dva prsta, ko nekad, kad smo pjevali Suadu i mrzili nedjelju, i da mi razredna riječ, pa je ja upritam:

-A je li, razredna, a što malog zajebavaju u školi za ime, što su mu dali taki nadimak?

-Koji nadimak?, pravi se ona grbava.

-Pa Urac, šta se praviš grbava., strože ću ja.

-A, koje mu je pravo ime?, pita ona, ko ne zna, pravi se pametna, vidim.

-Enis!, kažem ja, i tu sve ode u kurac.

A uuuuu, kad je to Jerga izvalio mi se stademo udarati kašičicom za kahvu u prsa, i fotograf i ja, toliko nam je bilo smešno.

Nakon nekih 15 minuta, kad su nas osposobili za kraj intervjua, pitam ja Jergosa:

-Nego, piše l' se štogod, a pisac?, što je bila intertektualna postmoderna aluzija na znamenitog nobelovca Ivu Andrića.

-A jašta, uvijek se nešto piše. Evo, sad baš imam jedan ciklus priča za američko tržište. Evropa je već upoznata s mojim Opusom, pa sad radimo na afirmaciji mog imena, lika i djela preko Okeana.

-I kako ide?

-Pa, znate, teško. Engleski jako pogoduje poeziji, zbog tih kratkih riječi, ali teško prozaiku koji ne živi u Americi: svi ti idiomi, eh, koliko ih je! Ipak, gura se nekako, male forme, kratke priče…

-Možemo li da čujemo jednu za naše čitatelje?, ponadasmo se…

-E, kad ste bili tako dobar sugovornik, evo jedne; nije još cela na engleskom, samo su delovi, ali, biće:

Srušio se avion u džunglu. Preživjelo nekoliko njih, među njima Amer-FBI agent, Francuz, Rus i Mujo. Amerikanac, obučeni agent, odmah počeo da naređuje i organizuje:

"You will provide woods, you will find water, you (Mujo) will provide supplies..."

Svi se vratili, našli drva za vatru, vodu... jedino Muje nema.

Kaže Amer:

"We have to find him", i krenu da ga traže po džungli.

U jednom trenutku primijete da se mrda jedan žbun, priđu, kad ono iskoči Mujo:

- Suplaajs!

U jebem ti opštinu Petlovo brdo što je ovo bilo dobro! Tu suze isplakosmo od smeha, a Jergos se samo smeškao. Gleda nas Jerga, gleda, pa kad se na jedvite jade primirismo, kaže on nama na kraju:

-Nego, evo šta mi se desilo pri poseti New Yorku, kad sam išao na potpisivanje ugovora s izdavačem. Dođem na na aerodrom, kad tamo šta? Pita mene službenica na prijemu:

- Name?

- Miljenko Jergović - Jergos.

- Sex?

- Three to five times a week.

- No, no... I mean male or female?

- Male, female, sometimes camel.

- Holy cow!

- Yes, cow, sheep, animals in general.

- But isn't that hostile?

- Horse style, doggy style, any style!

- Oh dear!

- No, no! Deer run too fast !


E, tu ostadosmo bez glasa, ko da smo belog majmuna videli.
Stvarno je taj Jerga klasik, šta jes, jes!

- 18:10 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.02.2008.

Schönberg, Ligeti, Penderecki, Detoni

Image and video hosting by TinyPic
Detonijeva glazba je, za mene, pored glazbe Ligetija i Lutosławskog, najljepše svjedočanstvo naše nemoći pred tišinom.
Doktor Jatogen

Šatro!

hi-fi Nemanja

Image and video hosting by TinyPic

Boleslav: Toliko smo žuči posijali po blogosferi. Pisali smo uglavnom o piscima, za te šuge nikad dovoljno pogrda. Mene sad trenutno najviše zanimaju majke pisaca. Kako se osjećaju te klasične žene znajući da su okotile takve izdrkotine. Većinom su to seoske, mudre žene. I onda takve izdrkotine iz njihovih mejhurastih, materničnih košuljica.

Nemanja: Na tragu ove rijetko iskrene misli o piscima i njihovom položaju u svijetu, ja bih samo rekao da nisu tek pjesnici čuđenje u svijetu. Čuđenje su svi ti pisci i općenito umjetnici. Bagra, nemam druge riječi.
Ali Boleslave, nismo mi jedini koji to vidimo, ne, nismo sami u Vaseljeni. Evo što kaže div iz Ljubljane, što je doduše po sebi oksimoron, ali, nema se više vremena za retoričke figure:
"A najstrašnije što se može dogoditi jest kad se umjetnici angažiraju u politici. To je Balkan! Nije samo Karadžič, svi smo mi imali svoje male Karadžiće, tako da zapadnjacima uvijek kažem: Vi ste imali industrijsko-militaristički, a mi na Balkanu imamo poetsko-militaristički kompleks. Spoji pjesnike i vojnike i imaš balkanski rat! Polako se vraćam velikoj misli druga Platona: 'Izbaci pjesnike iz grada!’ Manje bi bilo rata."



Boleslav: Ma, da, za pjesnike svi odavno znamo da su jadni debili, poruga i sprdnja. Istina je da mogu biti opasniji od mongoloida jer mongoloidi nikad nisu imali priliku prismrditi vlasti. Ipak meni se najviše gade romanopisci, te kurcoglave kurčine natelešu na stotine stranica, pa ostavljaju dojam radišnih, razboritih kurčina. A zapravo su nešto pognojeno na što bi trebalo samo mokrit. Pjesnici svoje kratko odverglaju pa nestanu, brzo i umro, a pisci žive ko kurčinjske kornjače odvratno dugo. ne uzimam Tadijanovića u obzir on nije pjesnik, zato je i živio ko kornjača. Ali ovi romanopisci koji je to dug život, i što je najgore počinju se okolo graditi kako naporno i dugo i pomno rade. Čak i kad su u politici na pravoj strani idu mi na kurac sa onim svojim usjdenim hlačama. Uvijek kad vidim romanopisca pomislim da mu hlače užasno bazde na na području guzova. I uvijek im te hlače padaju, razvučene su im na guzici, ali ne na boemski način otrcanosti, već na onja činovničko-kamionđiski način. Tipovi koji sa tim svojim pljosnatim guzicama sjede i mrče. Malo sam se izgubio, samo sam htio reći da da su romanopisci nekako smradna čeljad čak i kad se grade pravovjernima i kad žele izgledat kao pokajnici koji su kao svijesni svoje oholosti pa se stalno kao ponizuju, ti su mi najodurniji. A, žene romanopisci... Pozvonite Daši Drndić na vrata, pa će vam sve bit jasno, Ma, užas.

Jatogen: Ah, koliko uzaludna riganja, i koliko uzaludnoga pepermint-humora u dahu! Sve čekam da kažete kako su, zapravo, novinari i biznismeni najbolji, najpošteniji u svom nepoštenju, najmanje licemjerni i tako dalje. Senjor Boleslav, senjor Nemanja, svoje postmoderne nihil-fanfarizme možete objesiti o vlastite gnojne čireve. Naime, vi očito niste svjesni da pokušaji pisanja nisu isto što i bavljenje poezijom - štoviše, vi niste načisto ni s time što je to, zapravo, poezija. Zavirite malo u neke druge knjige - te koje vas hrane nezdrave su. Da ste svjesni prave prirode poezije, ne biste tvrdili da pjesnici uzrokuju više rata, odnosno da su "jadni debili, poruga i sprdnja" - štoviše, vi u blaženom neznanju proglašavate Karadžića pjesnikom! Jebo vas onaj slaboumnik Žižek. Stvarno ste bahati do bola.
I neka se zna: opasan po čovjeka je neuspjeli umjetnik, onaj koji je iznevjerio, abortirao poeziju u sebi, ili onaj koji je nije uspio ni začeti, pa se iz nemoći okreće destrukciji svih oblika pojavnosti iste - da ponovim: jedine istinske njegovateljice. A i vi ste opasni, gospodo, u svojoj aroganciji - ponajviše sami po sebe.

Boleslav: Znam gospodine Jatogene da sam bio u svom izljevu žući suviše nepravedan prema pjesnicima. Ali to je pod utjecajem moje davne lektire, riječ je o Kunderinom romanu 'Život je drugdje'. Danas imam puno svijest koliko je ta knjiga zapravo malograđanska, ali i dalje me katkad opčinjava. Kundera je prvi posijao sjeme poruge prema pjesnicima i sad se teško riješiti te ljage. No, dobro je da postoje perjanici poput vas gospodine Jatogene, kao i poput gospođe Ane Le Brun (koja živi u skladnom braku sa Ivšićem) koji se bore za sveto ime poezije i istinskih pjesnika. Meni je to drago i ja to poštujem. Krivite Kunderu, ne mene, ja sam samo upijao te knjige jer nisam imao sposobnosti za školu, pa sam pun kurac čitao, imao sam mnogo slobodnog vremena. Također, nisam odrastao s ocem pa su moju svijest formirali muški pisci. Praštajte, Jatogene!

Nemanja: Jatogen - šmatogen, od pjesnika su gori jedino svirci. Onaj Detoni, recimo. Pa kaj je to vama stvarno glazba?

Jatogen: Dozvolite mi svečan, smrtno ozbiljan ton u ovom neozbiljnom času: Detonijeva glazba je, za mene, pored glazbe Ligetija i Lutosławskog, najljepše svjedočanstvo naše nemoći pred tišinom.

Markiz: Jučer sam silovao jednu novinarku. Hodala je nasipom u pripijenim trapezicama koje je dala skratiti da joj se usmrđene nogavice ne vuku po tlu. Neko vrijeme sam je diskretno pratio, pretvarajući se da promatram tok usmrđene rijeke sve dok nije došla do Željezničkog mosta. Prilično je lakovjerno nasjela na trik "ispalo ti sto kuna". Prišuljao sam se dok je prstima prekapala po pasjim govnima i gurnuo kurac kroz trapke razderane u predjelu međunožja na što je ova ciknula, baš onako novinarski. Još sam joj ugurao svitak Jutarnjeg u sjemenom zalivenu pičku da prikrijem tragove s maščobom tiskarske tinte.
Dubravko Blentoni nagovještaj je sa moga sira. Kroz njega glazba progovara izvrnuta poput krvavog debelog crijeva; note - mrtve stanice kože ispadaju iznutra i rasiplju se neshvatljivo živo i obilato, i potrebno je vrijeme da shvatimo da su zapravo nijeme, da je njihova igra ispisana prizvanim šupčanim vjetrom. Ali što ako nije tajna u međuprostorima ciklusâ fuka? Ujedno staklen i aspikast: fragmentarij kružnih slutnji; sfinkter kriomice zakrivljen metalnom šipkom; slatka tajna riječi izdrkanih, beskrajno odmatanje slatkastog govna iz celofana koje se cakli lepetajući mjenljivim uzdasima slutnji, gdje guzna glad pretvara zvuk u tanan prdac skladateljevoga minulog futura. (povodom Blentonijeve skladbe "Tajna šupčane ovojnice" na zagrebačkom biennaleu 2001.)

Jatogen: Markiže, počašćen sam: dali ste si trUDa i temeljito izANALizirali, pa(k)če i lekTURirali moj PoetIČKI(n) osVRT na djelo našega najvećeg skladatelja. Međutim, moram nanalgsiti da sam pomanalno razočmaran što biennale nistestis preimenovanali u BiANALe.

Nemanja: Da, dragi Kizo, ali vidi što je Blentoni Qwatter nedavno kazao:
"Pa, to je valjda sukladno ljudskom sazrijevanju i širini ošupčja. Ligeti mi je pri felatiu mumlao: »Napifi glasbu u F-duru i 4/4 mjehi, bes ikakfih štosofa i efektnih pomagala, a da bude snasna i usbudljiva, uf, uf...!« A opet, u Parizu sam gledao sjajne, strogo tradicionalne koncerte Jivana Gasparyana i onda smo išli na one ukusne pijevce u vinu, što je sve plaćao Ligeti, jer njegov je mecena, Marquis de Luchet, uvijek bio dobrodržeći, znate. Da. Kaj sam htel reći... da, nemoguće je napraviti izvrsnu, a potpuno avangardnu stvar, jer čovjek danas ima jako malo vremena za umjetnost. Teba puno papati, znate. Ima tako ukusne te hrane, danas je to barem sve dostupno. Cage je rekao: »Zanima me samo novo i loše«, a Schönbeng naprotiv: »Privlači me samo staro i dobro«. Ja kažem: Cage je pušio Schönbengu! Hoće to biti na televiziji?!"
Schönbengu su inače, zaboravil sam pričati, bile uvijek neke mrvice kolača na brčićima i po džemperu, a često mi je znao donijeti sočan sendvič sa Jambon de Bayonne, prste za polizat, i to Schönbengove. Ja sam, znate, Šenici prije koncerta uvijek znao pocuclati kažiprste, prvo lijevi pa desni, to bi ga na svojevrsan način relaksiralo, znate, što je i razumljivo, ta bliskost dva soulmatea kakvi smo tada bili Schőny i ja. On bi me zauzvrat darivao večerom u "Chez Queux", gdje bismo obilno objedovali one fine omlete s artičokom, ha, ha, to je naša mala interna šala, znate, shvaćate, art & čoka, ne, kužite? Zgodno, kaj ne, to bu isto išlo na tv, ne, ono, integralno, a?



Jatogen: Ah, i mene su oduvijek fascinirale povijesne aporije: koji je skladatelj kojemu pušio, koji se palio na govna i slično. Nešto kao Imaginarni životopisi Marcela Schwoba genetski modificiranog uzorkom DNK iz ortovnoga markiževa pera.
A kad smo već kod Detonijevih Predaha tišine, evo nešto aporijsko: "Jedan od mojih najzavidnijih (a trebalo bi biti obratno!) poluprijatelja, Pender (diljem svijeta poznatiji kao Krzysztof Penderecki) - koji mi nikada nije oprostio činjenicu da sam na internome natjecanju Eksperimentalnoga studija Poljskoga radija za svoju Phonomorphiju 1 osvojio prvu nagradu, a njegov je istodobno rađeni Psalmus bio tek treći - na banketu me nakon izvedbe u znak priznanja najprije prostački opsovao (a i to mi je koristilo pri usavršavanju poljskoga jezika), a zatim dodao: "Boga ti tvoga, Toni, takvoga se štosa ne bih nikada sjetio!" O tome je cijele noći govorio i mnogo godina poslije, kada smo u prisutnosti perzijske carice godine 1975. vrlo obilno proslavljali naše dvije uzastopne autorske večeri na Festivalu Shiraz-Persepolis (nakon što smo, prema obostranu priznanju, od šaha primili svoje najveće honorare u životu)."
Što se preporuka tiče, dva su Detonijeva CD-a prilično nabavljiva: "Dubravko Detoni na Muzičkom biennalu Zagreb 1969-1983" iz 1993. (HRT / Orfej) i najnoviji, objavljen 2007. u izdanju Cantusa. Oba diska su sjajna.

Nemanja: Da, taj mi je događaj iz sredine sedamdesetih općepoznat. Detoni mi je pričao da su on, Pender i Ivšić popili 5 botelja Château Lafite Rothschild, i onako nacvrcani i vesela i ozarena duha završili su oko ponoći u nekoj od prostranih soba šahova ladanjskog imanja. Ivšić je najprije obljubio Pendera a ja sam, priča Detoni, prezalogajio one fine janjeće kotlete koje sam ponio u džepsima s koktela carice Elije Pulherije, nazivajući pritom Vladu Kristla u Essen. Vlado mi je kazao da je jako prehlađen i da mu nije baš do priče, ali da mu je drago da se zabavljamo. Primjetio sam neku blagu notu permisivnog prijekora u Vladinom glasu, ali, znade, Krist je uvijek bio svoj, da tako kažem. Onda sam malo pojeo, šta je moglo biti, krišku, dvije one fine torte od pistacia, uz čašicu portoa, i taman je došao red na mene da učinim plaisir Ivšiću. Nakon kaj sam mu malo promrsio les couilles, mene je Pender pital: Čuj, bogati tvoga talentiranog, Toni, kaj si se ti stvarno sjetil onog štosa? Ti, pa to je bilo deca za popišat se od smeha, i to po Ivšiću, kak se on toga setil. Kaj to bu sve išlo na tv, mislim, u emisiji?

Jatogen: Joj, nemojte, Nemanja, iskrvarit ću od smijeha! Nego, jel' vam i ovo općepoznato: "Witold Lutosławski bijaše blijed i slabunjav čovječuljak natprirodno snažne volje i vitalnosti; kada bi u stvarnosti postojao nadčovjek, onda bi on bio - barem po duhu - njegovo idealno oživotvorenje. U svemu je bio fenomenalno proračunat; znao bi mi kazati: 'Za rješenje toga problema potrebne su mi 23 minute razmišljanja'."
Ili, pak (pak!) ovo: "Stock (Karlheinz Stockhausen, moja opaska) mi se tada učinio kao užareno, nedohvatljivo biće s nekoga drugog planeta, nekakav drogirani ili suludi Mesija koji u transu izvikuje nerazumljive poruke. Prevodio je Fredi Došek i mi studenti (za Stančića i druge starce ne znam) nismo shvaćali nijedne riječi, dok su glazbeni primjeri bili emitirani na nedopustivo slabom, škriputavo-isferceranom nivou (što nije bila Stockova krivnja). Dvadeset godina poslije, pitao sam na nekom putovanju (kada se jedino pronađe vremena za razgovor i razmišljanje o prošlosti) svojega vjernog suputnika Fredija, o čemu je zapravo bila riječ u Karlheinzovu izlaganju, jer to, čini se, nikome od prisutnih nije bilo jasno. 'Ne znam', rekao je Fredi, 'ni ja nisam razumio ni riječi'. (A Fredi govori savršeno njemački, to mu je, uostalom, materinji jezik). Stockovo se predavanje (kao i svako njegovo pismeno ili usmeno izlaganje) odužilo do besvijesti; sjedili smo na neudobnim, škripavim stolicama, svojim pomicanjem dolično konkurirajući glazbenim primjerima. Dobro se sjećam da se napolju čula sve veća buka ljudskih glasova, da je netko tresao (ili nasrtao) na vrata, i da su na kraju izvana počeli sve glasnije lupati po njima. Iznervirani je Heinz, učiteljski s visoka, svojom poznatom kombinacijom agresivne drskosti i histerije, zavikao: 'Kelemen, was ist das?!' A Milko je iz prvoga reda prepune dvorane prestrašeno, drhtavim glasom odgovorio: 'Das ist Volk, kroatische Volk'."

Nemanja: O, kako da ne, pa to smo često prepričavali, dragi dottore. Fredi, Stock, Toni i Wit znali bi dolaziti k nama na ranč, tu kraj Soblinca, u berbu kupina. Fredi je bil jako delikatna osoba, hodao je u onom svom panama-šešoaru i kaki-prsluku od grube jute, kaj ga je donesel iz Mumbaja. Furt je imao pune džepove lula i svakojakog pušačkog pribora, duhana, žigica i, nikad nisam baš shvatio do kraja čemu je to pak služilo, kreskamena i filtera za Zippo, mada nikada nije posjedovao niti jedan takovrsni fajercag, budući da nije podnosio miris benzina. Toni bi nekaj prigrizal, onak, za štrapac kakav sendvič od dobre šunke s hrenom ili orahnjaču, popil bi si gem, dva Ritoznojčana, isprdil se na vatru pristavljenu za kotlovinu, i onda bi počel s onom svojom dobropoznatom spikicom: Čuj, Wit, se ti sečaš...A Wit je bil mustra svoje vrste. Taj bi s mojim pokojnim dedom satima znao razglabati o besprizorno malicioznom Adrianu Leverkühnu i uznemirujućim disonancama nad kojima je Mann rezignirao nemalo iznenađen abrazivnim tonovima Schönbergove dodekafonije, a Stock bi samo slušao, stenografski zapisivao nešto u svoj Moleskine (tad sam priv put vidio taj slavni notes) i uputio nježan pogled u pravcu Tonija. Toni bi obično nekaj jeo, ili samo žvakao, onako, kao da preživa, jer je ako ništa drugo redovito po ustima povlačio neke bademe, orahe ili suhe šljive; govorio je da je to dobro za njega i njegov gastritis, mada smo znali da je samo riječ o atavističkoj proždrljivosti; Tonijevi su, znate, iz krajeva gdje se od davnina umiralo od gladi za turskih opsada, jer su se piceki bacali prek zidina kao strategijski privid blagostanja, pa su u Detonija u najvećoj mjeri egzemplificirala ta dijalektalna karakteristika kao diferentia speciffica našeg nacionalnog karaktera ( 'Das ist Volk, kroatische Volk'). Joj, svakaj bi vam mogel pričat o tim nadahnutim večerima na ladanju, sjajna su to vremena bila, uz vatru, iskre, krijesnice i Glazbu Sfera. O tome bi se dala, kak je Toni rekel, cela emisija na teveju napravit.

Jatogen: Eh, da: još je jedan Detonijev CD relativno lako nabavljiv: "Zaboravljene muzike". Na njemu možete pronaći jednu izuzetnu klavirsku skladbu (genijalan pijanist, taj Dubravko, pa i sin mu Danijel): "9 prizora iz Danijelova sna". Sjajno, sjajno. A potražite i CD njegova ansambla ACEZANTEZ. Ne zaboravite ni dvostruki kompilacijski album "MBZ na kraju tisućljeća" čiji je vrhunac Detonijeva bezvremena skladbetina "Koncert za glasovir i orkestar". Genijalno, genijalno. Maksim je Mrvica, prije negoli je dopao šaka Tončiju Huljiću, jedan svoj album (na kojemu izvodi glasovirske skladbe hrvatskih skladatelja) nazvao prema Detonijevoj skladbi "Geste". Izvrsno, izvrsno. I svakako si priuštite "Dubravko Detoni na Muzičkom biennalu Zagreb 1969-1983" - čut ćete izuzetne, zastrašujuće, urnebesne, groteskne skladbe kakve su "Od do", "Cedurofilija" i "The Wonderful Monster of Time" - i ovaj najnoviji, u Cantusovoj ediciji "Hrvatski suvremeni skladatelji": skladbe "Banalia" (za glas, komorni ansambl i elektroniku) i "Crna glazba" (za glasove, komorni sastav i elektroniku) paralizirat će vas, svaka na svoj način - prva će u vama proizvesti dubok, oštar, naopak, leden cerek, a druga će vas natjerati da postanete sigurni u izvjesnost Nostradamusovog proročanstva o tome da će treći svjetski rat započeti na Kosovu. Strahoviti su dometi te glazbe, to je jasno svakome tko je voljan ne slušati, nego čuti.

Govno

Govno je kraljevski podatak da si se uključio i da ćeš, prolazeći kroz prstenove veličanstvenih pretvorbi, biti uvijek tu. Govno je jedina stvarna točka u kojoj nešto što završava ujedno i počinje. Govno je jedini mogući odgovor na ledeno pitanje prirode, prvi divan primjerak iz neminovno-nadolazeće-sveosvojivoga svijeta Ružnoga. Govno je prvo i posljednje djelo koje ne nestaje.

D.Detoni, Plavo klupko

- 23:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #

fake John Cleese’s

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Dear Citizens of America,


In view of your failure to elect a competent President and thus to govern yourselves, we hereby give notice of the revocation of your independence, effective immediately.

Her Sovereign Majesty, Queen Elizabeth II, will resume monarchical duties over all states, commonwealths and other territories (except Kansas, which she does not fancy), as from Monday next.

Your new prime minister, Gordon Brown, will appoint a governor for America without the need for further elections. Congress and the Senate will be disbanded. A questionnaire may be circulated next year to determine whether any of you noticed.

To aid in the transition to a British Crown Dependency, the following rules are introduced with immediate effect:

1. You should look up “revocation” in the Oxford English Dictionary. Then look up “aluminium,” and check the pronunciation guide. You will be amazed at just how wrongly you have been pronouncing it.

2. The letter ‘U’ will be reinstated in words such as ‘colour’, ‘favour’ and ‘neighbour.’ Likewise, you will learn to spell ‘doughnut’ without skipping half the letters, and the suffix “ize” will be replaced by the suffix “ise.”

3. You will learn that the suffix ‘burgh’ is pronounced ‘burra’; you may elect to spell Pittsburgh as ‘Pittsberg’ if you find you simply can’t cope with correct pronunciation.

4. Generally, you will be expected to raise your vocabulary to acceptable levels (look up “vocabulary”). Using the same twenty-seven words interspersed with filler noises such as “like” and “you know” is an unacceptable and inefficient form of communication.

5. There is no such thing as “US English.” We will let Microsoft know on your behalf. The Microsoft spell-checker will be adjusted to take account of the reinstated letter ‘u’ and the elimination of “-ize.”

6. You will relearn your original national anthem, “God Save The Queen”,
but only after fully carrying out Task #1 (see above).

7. July 4th will no longer be celebrated as a holiday. November 2nd will
be a new national holiday, but to be celebrated only in England. It will be called “Come-Uppance Day.”

8. You will learn to resolve personal issues without using guns, lawyers or therapists. The fact that you need so many lawyers and therapists shows that you’re not adult enough to be independent. Guns should only be handled by adults. If you’re not adult enough to sort things out without suing someone or speaking to a therapist then you’re not grown up enough to handle a gun.

9. Therefore, you will no longer be allowed to own or carry anything more dangerous than a vegetable peeler. A permit will be required if you wish to carry a vegetable peeler in public.

10. All American cars are hereby banned. They are crap and this is for your own good. When we show you German cars, you will understand what we mean.

Image and video hosting by TinyPic

11. All intersections will be replaced with roundabouts, and you will start driving on the left with immediate effect. At the same time, you will go metric immediately and without the benefit of conversion tables… Both roundabouts and metrification will help you understand the British sense of humour.

12. The Former USA will adopt UK prices on petrol (which you have been calling “gasoline”) - roughly $8/US per gallon. Get used to it.

13. You will learn to make real chips. Those things you call french fries are not real chips, and those things you insist on calling potato chips are properly called “crisps.” Real chips are thick cut, fried in animal fat, and dressed not with catsup but with malt vinegar.

14. Waiters and waitresses will be trained to be more aggressive with customers.

15. The cold tasteless stuff you insist on calling beer is not actually beer at all. Henceforth, only proper British Bitter will be referred to as “beer,” and European brews of known and accepted provenance will be referred to as “Lager.” American brands will be referred to as “Near-Frozen Gnat’s Urine,” so that all can be sold without risk of further confusion.

16. Hollywood will be required occasionally to cast English actors as good guys. Hollywood will also be required to cast English actors as English characters. Watching Andie MacDowell attempt English dialogue in “Four Weddings and a Funeral” was an experience akin to having one’s ear removed with a cheese grater.

17. You will cease playing American “football.” There is only one kind of proper football; you call it “soccer”. Those of you brave enough, in time, will be allowed to play rugby (which has some similarities to American “football”, but does not involve stopping for a rest every twenty seconds or wearing full kevlar body armour like a bunch of Jessies - English slang for “Big Girls Blouse”).

18. Further, you will stop playing baseball. It is not reasonable to host an event called the “World Series” for a game which is not played outside of America. Since only 2.1% of you are aware that there is a world beyond your borders, your error is understandable and forgiven.

19. You must tell us who killed JFK. It’s been driving us mad.

20. An internal revenue agent (i.e. tax collector) from Her Majesty’s Government will be with you shortly to ensure the acquisition of all monies due, backdated to 1776.

Image and video hosting by TinyPic

Thank you for your co-operation.

John Cleese

- 20:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 16.02.2008.

CLOSE READING

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Andrew Harlan*

Ne volim Ivu Banca, i to isključivo zbog njegova načina razmišljanja a ne zbog stavova koje zagovara. Ivo Banac je danas vodeći hrvatski intelektualac, kao što je svojedobno vodeći hrvatski intelektualac bio Slaven Letica, a upravo je onakav kakav, po mojem sudu, vodeći hrvatski intlektualac ne bi smio biti.

Čini mi se da za stanje u kojem se Hrvatska nalazi, a ocjenjujem ga zaostalošću, odgovornost snose vodeći hrvatski intelektualci, najšireg spektra. Oni svojim ugledom utječu na kvalitetu javne rasprave. Na njih se pozivaju novinari a nerijetko i političari. Ivo Banac se smjestio u sam hrvatski intelektualni vrh i upravo mi zato njegove mane najviše idu na živce.

Ivo Banac ima višak uvjerenja, a manjak trezvenosti. Ova je dijagnoza utoliko teža što tradicija i obrazovni sustav iz kojeg nam Banac dolazi ne njeguje pristup istovjetan njegovome; naprotiv – anglosaksonska tradicija je utemeljena u trezvenom racionalizmu (ovo je donekle pleonazam); zapravo anglosaksonski je svjetonazor u osnovi vrijednosni sustav u kojem se prioritet daje toleranciji, a racio je pretpostavka shvacanja i poštovanja drugoga. Svojim javnim nastupima Banac standardno pokazuje da ne razumije, da nije u stanju ili ne zeli razumjeti (uglavnom nista), pa mu dakle nedostaje osnovna (anglosaksonska) pretpostavka za toleranciju.

U Jutarnjem od subote, 16 veljace, Ivo Banac je polemizirao s tekstom Stjepana Mesica, hrvatskog predsjednika, o komunizmu i antifašizmu koji je nekoliko dana prije objavljen u 'Novom listu'. Mesićev tekst nisam čitao, a i Bančev sam čitao samo zato što je on vodeći hrvatski intelektualac, dakle zato što izražava stanje duha. Ovdje me uopće ne zanima to sto je Mesić hrvatski predsjednik a Banac predsjednik HHO-a, pa čak ni predmet njihove polemike (zaboli me!) Ovdje me zanima isključivo tip i kvaliteta Bančeve argumentacije, koja je i u tom tekstu standardno Bančevski jadna i, prije svega, neartikulirana.

Navodim citat iz Bancevog teksta:

“Oskudno je Mesićevo znanje i tendenciozno njegovo tumačenje pojave komunizma. To ga, nažalost, ne sprečava ‘o tome poučiti one koji ne znaju’, dakle one koji znaju manje od njega, i to intelektualno neplodnim formulacijama poput: “komunizam kao ideja nema u sebi ama baš ništa zločinačkoga. Što je loše u ideji društva jednakih ljudi koji bi društvu pridonosili prema svojim mogućnostima, a od toga društva dobivali prema svojim potrebama? Je li to zločin? Nikako. To, međutim, jest utopija, to je neostvarivo’. Zanimljivo. Projekt u koji su ugrađene kosti stotina milijuna ljudi bio je neostvariv, ali ne i zločinački! “

Tipičan Bančev pristup, zamjena predmeta rasprave, ovdje je posve očigledan.

1. Mesić dakle govori o ideji komunizma. Istina, formulira je na jedan dosta sirov nacin, ali neka mu bude, budimo tolerantni. Mesic je, u najmanju ruku, jasan i odredjen.
2. Mesić govori da je ta ideja, tako formulirana, neostvariva, da je utopija.

Što o toj ideji kaže Banac? Ništa. On o ideji uopće ne govori, iako on možda misli da govori o ideji, iako on navodi ideju i čak bih rekao da insinuira da govori o ideji. Izravno, Banac govori o projektu. Ne kaže o kojem je projektu riječ, ali se ajmo praviti da govori o projektu ostvarenja komunizma, o projektu ostvarenja ideje «svakom prema potrebama...» Banac kaže da da je projekt bio neostvariv, dakle poistovjećuje projekt i ideju a da ga nitko za to nije ovlastio. On tvrdi da su u projekt ugradjene kosti stotina milijuna ljudi te je projekt bio zločinački. Tako Banac kritizira ideju komunizma.

Rekao bih ovako: od vrhunskog hrvatskog intelektualca očekujem kudikamo više argumenata kojima potkrepljuje tvrdnju da su Gulag i Goli otok osnivani radi ostvarivanja ideje «svakom prema potrebama ...» Ovu zbrljotinu kao argumentaciju popušiti neću.

Netko će reći da je riječ o cjepidlačenju. Nije, riječ je o tome da Bancu uopće nije ni stalo da sluša sugovornika, da kritizira ili analizira ideju komunizma. Riječ je o tome da Banac nije usmjeren razumijevanju i tumačenju, nije ni racionalan ni tolerantan.

Sljedeći Bančev odlomak, kojim on možda objašnjava ideju (možda kažem), iako nam ne kaže izrijekom je li tome tako (a anglosaksonsko izražavanje nastoji biti što izravnije), tek je taj sljedeći odlomak ona prava papazjanija:

“Kad bi Stjepan Mesić poznavao najelementarniju literaturu o marksizmu, možda bi uzeo u obzir jasnu formulu Leszeka Kolakowskog - koji sigurno nije ustaša! - kako ‘u stvarnom životu višak jednakosti podrazumijeva višak države, a apsolutna jednakost apsolutnu državu’, ali i činjenicu da se Marxovo razumijevanje formule ‘svakomu po svojim potrebama’ bitno razlikovalo od mnogo skromnijih onodobnih socijalističkih shvaćanja ‘pravih potreba’ ljudskog društva. Naime, Marx i komunisti ‘potrebe’ su tumačili maksimalistički, da bi u pomanjkanju realnih rezultata došli do izuzetno etatističkih rješenja. Kolakowski njihova nastojanja ironizira svetogrdnom mišlju kako bi logikom stvari univerzalni sustav točkica i bonova zacijelo predstavljao vrhunac povijesne emancipacije. Savršeni sustavi, naime, redovito vode u ropstvo i zločin. Staljinizam nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma.”

Da se netko ne bi prevario, ovdje nije prioritet raspravljati s Bancem o Kolakowskom (koji nije ustaša), marxizmu, komunizmu i potrebama. Stvar je u tome da se ukaze prije svega na na elementarne nesuvislosti.

Jedna od njih glasi:»Savršeni sustavi, naime, redovito vode u ropstvo i zločin.» Riječ je dakako o očitoj kontradikciji, a u rečenicama koje joj prethode možda se insinuira u čemu se kontradikcija temelji. Možda kažem, no zašto bismo mi artikulirali neartikuliranog Banca i došli u opasnost a) da ustvrdimo nešto što on možda i nije htio reći ili b) da spašavajući Banca izvedemo neku potpuno neodrživu konstrukciju.

Bančev je zadatak da nam potkrijepi recenicu 1) kako to «savršenstvo vodi u zločin»; 2) kakvo je to savršenstvo koje vodi u zločin, te napokon 3) zašto bismo ono što vodi u zločin smatrali savršenstvom. Da je Banac zaista duboko usvojio anglosaksonsku misaonu tradiciju već bi nam jasno i razgovjetno i sam podastro argumente za svoju olako izrečenu tvrdnju. Ovako, to je obicno blebetanje.

Već u sljedećoj rečenici Banac tvrdi da je «staljinizam ...logicna posljedica marksizma», cime se – pretpostavljam nehotice - dodatno distancira od anglosaksonske a i kontinentalno-europske misaone tradicije.
Utemeljitelji logičkog pozitivizma, Russell i Wittgenstein ustrajno su dokazivali da je uzročno-posljedična veza i u prirodi, a pogotovu u društvu samo fikcija, proizvod našeg zamišljanja, ništa stvarno. Russellov i Wittgensteinov radikalizam, ako ga se i ne slijedi do kraja, svakoga tko olako uspostavlja veze izmedju pojmova i pojava u namanju ruku upućuje na oprez.

Do uzrocnosti mi je posebno stalo. Uzrocnost, kaze Aristotel u Fizici, otkriva konacnu prirodu stvari, otkrivanje i dokazivanje uzrocnosti je cilj znanstvenog istrazivanja, i upravo zato s uzrocnoscu valja biti maksimalno oprezan.

Banac nije. Rijecju posljedica on se koristi olako pri cemu demonstrira da ne poznaje osnovne karakteristike uzročnosti. Ima, na primjer problema s rasclanjivanjem uzrocnosti i sličnosti.

Pročitajte još jednom gornji Bancev pasus. Banac implicira da su ropstvo i zločin karakteristika staljinizma, s cime se mozemo sloziti, te da su posljedica marksizma. Ali, ropstvo i zločin su karatkteristika i fašizma. Je li i fašizam posljedica marksizma? Dosad se fasizam olako smatralo posljedicom «Nietzscheovog nihilizma». Naravno, ni za jedan od tih zaključaka ne bih dao ruku u vatru. Nisam Banac, nisam vodeci hrvatski intelektualac, na sreću.

Usput, upozoravam cijenjeno čitateljstvo da poznajem originalni tekst u kojem se iznosi formulacija o potrebama i sposobnostima, poznajem i kontekst, ali nisam siguran da je tome tako i sa Ivom Bancem, iako je tekst dostupan na Internetu.

No, i bez poznavanja konteksta, a on je izvanredan i moze biti samo od pomoci, dakle i bez poznavanja teksta u kojem je prava tema rasprava o razlicitim pojmovima i oblicima jednakosti, vec iz ovoga sto je sam izrekao Banac je – tek da bi izbjegao brljotine - obavezan bio upitati sam sebe: O kakvom je to pojmu jednakosti rijec kad je u pitanju princip «svakom prema potrebama...».

Samorazumljivo je ovdje da su ljudske potrebe razlicite, te raspodjela koja iz tog principa proistječe podrazumijeva nejednakost, a ne jednakost. Da bi raspodjela prema potrebama implicirala jednakost, morala bi negirati razlicitost potreba, ali cemu onda raspodjela prema potrebama – dovoljno bi bilo svakom jednako (kvantitativno). Naravno, u principu «svakom prema potrebama» rijec je o ravnopravnosti, rijec je o tome da su svi jednaki (ravni) u pravima zadovoljavanja potreba. Sto je tu sporno?

Potrebe i jednakost Banac dakle povezuje nesuvislo ali hrabro.

Ne želim Banca optuživati za stil, vjerujem da je u engleskom elegantniji, no njegova rogobatna rečenica, prva u citiranom pasusu, osniva se na pojmovima «višak jednakosti» i «apsolutna jednakost» čije nam značenje nije objasnio, pa nam slijedom toga nikako ne može biti jasno ni sto zeli dokazati formulama Leszeka Kolakowskog koji nije ustaša: višak jednakosti – višak države; apsolutna jednakost - apsolutna država.

Jedan i jedan su u matematici jednako dva i to je apsolutna jednakost, po definiciji, ne dokazuje se. Kakve veze ta apsolutna jednakost ima s apsolutnom drzavom? Što je to «višak jednakosti»? To je naravno neka metafora i tek dobrom voljom mozemo naslutiti da Banac hoce reci kako uravnilovka u raspodjeli zahtijeva cvrstu ruku. Cudesno otkrice.

Rijec je medjutim o lupetanjima, ispraznjenim od ozbiljnog znacenja, koja nemaju veze ni sa cime, a iz tih relacija (iz viska slijedi visak a iz apsolutnog - apsolutno), čak ako ih Banac, slijedeći ne-ustašu Kolakowskog, uspostavi aksiomatski ne proizlazi nikakva veza sa socijalističkim «pravim potrebama». U pomanjkanju kojih «realnih rezultata» su Marx i komunisti došli do kojih etatističkih rješenja, a još tumačeći potrebe maksimalistički? Obrni okreni, iz tog se bućkuriša nikakvo suvislo značenje izvesti ne može.

Banac preporucuje Mesicu da se upozna s «najtemeljnijom literaturom o marksizmu» i prigovara mu oskudno znanje o predmetu o kojem raspravlja, sto je svakako neukusan nacin komunikacije. Idemo onda tuk na utuk: Ni Bancu ne bi bio visak upoznati se s temeljnom anglosaksonskom litaraturom u pojmu jenakosti koju ocito nije konzultirao, a ako i jest nije ju probavio. Preporucamo dakle suvremenu analizu pojma kod Amartye Sena, u knjizi «Inequality Reexamined». Banac ce se iznenaditi kako je jednakost zivahan i nepotopiv pojam, u kakvim se se cudesnim ooblicima i nakakvim se sve mjestima pojavljuje.

I sa potrebama stvari stoje slicno. Ono sto je na prvi pogled neupitno odjednom se pojavljuje u obliku neprihvatljive konzekvence. «Maksimalistickom marksistickom tumacenju potreba» Banac suprotstavlja «skromnije socijalisticko» shvacanje «pravih potreba». Anglosaksonska je literatura i tu ljekovita. U jednom vrlo utjecajnom tekstu Hayek Galbraithovo zauzimanje za «prave potrebe» raskrinkava kao izraz totalitarnog duha. (Alo, Banac, gdje smo zasli?)

Slijedeci Galbraithovo nacelo «pravih potreba» u ime ogranicavanja ekscesa i luksuza odrekli bismo se, kaze Hayek, najvisih izraza ljudske kreativnosti, u ime «pravih potreba» odrekli bismo se Leonarda (je li to marksisticki maksimalizam). Banac nije doma s pojmovima, ali nema ni kocnica.

No, velim, to nije tema. Ovdje je riječ o tome da je Banac jedan potpuno nesuvisli kit, što je njegovo ljudsko pravo. Banac je u isti mah vrhunski hrvatski intelektualac, što znači da je vrhunski hrvatski intelektualac nesuvisli kit. Ali i Hrvatska na to ima potpuno pravo.

Dalje u svom tekstu Banac raspravlja o Titu i godinama nakon Drugog svjetskog rata, u istoj svojoj maniri, brkajući osnovne pojmove (na primjer pluralizam i demokraciju) i izvodeći posljedice koje ne slijede ni iz čega, sasvim dakle protivno onome sto bi posljedice imale biti - da iz necega slijede. No čitateljima kojima logičke pogreške ne bodu oči, koji u ime tolerancije kimaju glavom vrhunskim intelektualcima, a takvih, sudeci po komentarima ispod njegovog teksta na Internetu ima dosta, želim svu sreću i zadovoljstvo.

Image and video hosting by TinyPic
______________

* Andrew Harlan pasionirani je ekvestrianist i filantrop s kraja XX. vijeka. Doctor philosophiae, krajem osamdesetih habilitirao je na Trinity Collegeu s tezom 'Problematika modus tollendo ponensa od Peripatetika do Stoe'. Zbog nepovoljnog stanja u duhu i klime na otoku napušta univerzitet ali ne i znanost. Sada živi u Madridu, s prekrasnom suprugom Mercedes i dvoje anđela, Mariom de la Luz i Béranger. Svira bas-gitaru u bandu I Real. Profesionalni je ghostwriter gradonačelnika Salamance.

- 23:48 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Predsjednik RH o proglašenju neovisnosti Kosova

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

U danima kada smo suočeni sa završetkom dugog i nerijetko mukotrpnog procesa definiranja konačnog statusa Kosova čini mi se uputnim još jednom, najjasnije što je moguće, iznijeti svoje poglede na taj složeni problem, na njegove korijene i genezu, ali ujedno i naznačiti kako se Republika Hrvatska može, a rekao bih i: mora, postaviti u sadašnjem trenutku.

Hrvatska se mora postaviti, a ne ponašati se kao većina članica EU

Nije, naime, dovoljno ponavljati formulu da ćemo se mi, kao zemlja kandidat za članstvo u Europskoj uniji, ponašati kao većina članica Unije, odnosno da ćemo ih slijediti. Treba reći i: zašto. Hrvatska je suverena zemlja i mi nećemo ni danas, a ni u budućnosti, naprosto samo slijepo, bez razmišljanja, slijediti bilo koga, zanemarujući pri tome vlastite interese i potrebe. Upravo zato smatram potrebnim da javnost, u prvome redu hrvatsku, ali ne i samo hrvatsku, podsjetim na neke stvari, odnosno da iznesem razloge kojima se vodimo pri koncipiranju našega stanovišta u kontekstu kosovskoga pitanja. Sve drugo bilo bi ravno bježanju od odgovornosti, a ja – kao predsjednik Republike Hrvatske i kao Ustavom određeni sukreator njezine vanjske politike – od odgovornosti nikada nisam bježao.
U ovome slučaju riječ je o odgovornosti za mir i sigurnost – u regiji, ali i šire. Riječ je o završetku dugoga procesa dezintegracije nekadašnje jugoslavenske federacije, ali u isto vrijeme i o dovršetku uspostavljanja makar osnovne konstrukcije nove arhitekture prostora jugoistočne Europe.
Neću pribjegavati povijesnim argumentima, jer riječ je o političkome pitanju. Povijest, naravno, treba poznavati, ali traženje rješenja problema današnjice na osnovi statusa ovoga ili onoga naroda, ove ili one etničke zajednice u daljoj ili dalekoj prošlosti, ne vodi nikamo. Pa stoga smatram argument o Kosovu kao kolijevci srpstva jednako malo vrijednim kao i onaj da su Iliri, praoci Albanaca, došli na prostore današnjega Kosova još i prije Rimljana, a da Slavene – konkretno: Srbe i ne spominjem. U povijest se moramo vratiti samo do vremena bivše jugoslavenske federacije, jer razrješavanje problema s kojima smo suočeni ima svoje korijene u statusu Kosova unutar Jugoslavije, kao i u procesu dezintegracije Jugoslavije. Da ne bi bilo nikakve zabune: kada govorim o Jugoslaviji, mislim na onu Jugoslaviju koja je postojala do početka devedesetih godina dvadesetoga stoljeće, dakle na Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju.
Njezin ustav iz godine 1974. kaže kako je “Jugoslavija savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, te socijalističkih autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine koje su u sastavu Socijalističke Republike Srbije”. Taj ustav također precizira da u socijalističkoj autonomnoj pokrajini “radni ljudi i građani, narodi i narodnosti ostvaruju svoja suverena prava”.
Upozoravam na nekoliko elemenata iz ovih navoda. Prvo, Jugoslavija se sastojala od republika i pokrajina, dakle pokrajine su bile konstitutivni elementi federacije. Drugo, pokrajine su bile u sastavu Srbije, što znači da su – osim konstitutivne veze s federacijom, bile povezane i s jednom od njezinih federalnih jedinica. Treće, republike i pokrajine dobrovoljno su se ujedinile u Jugoslaviju, iz čega proizlazi jasan zaključak kako ih se protiv njihove volje u tim državnim okvirima ne može zadržavati. U slučaju pokrajina to se odnosi kako na okvir federacije, tako i na okvir federalne jedinice. I, napokon, četvrto: građani, odnosno narodi i narodnosti u pokrajinama ostvaruju svoja suverena prava. Tome nikakav komentar nije potreban.

Kosovski problem nije presedan za daljnje postupanju u sličnim slučajevima

Imajući sve to u vidu, moramo doći do nepobitnoga zaključka kako je kosovski problem – problem sui generis. Što znači da njegovo razrješavanje nije i ne može biti presedan za dalje postupanje u bilo kojemu od samo naoko sličnih problema bilo gdje u svijetu. Dakle, da budem do kraja jasan: rješavanje problema Kosova ni na koji način ne prejudicira rješavanje bilo kojeg drugog problema, niti može biti uzor za takvo rješavanje. Riječ je o jedinstvenom problemu koji proizlazi iz jedinstvenog statusa što ga je Kosovo, kao autonomna pokrajina, imalo u sklopu jugoslavenske federacije. Ta se federacija raspala. Element konstitutivnosti vezan uz nju nestao je, ali to ne znači da je on automatski prešao na današnju Republiku Srbiju – samo zato što je pokrajina Kosovo nekada bila i dijelom republike Srbije u federativnoj Jugoslaviji.
Upravo zbog toga što je element povezanosti Kosova s nekadašnjom federacijom otpao, a što se zadržao samo element povezanosti sa Srbijom, nametnula se i potreba utvrđivanja novoga i konačnoga statusa Kosova.
Republika Hrvatska polazi u tome kontekstu od dvije neprijeporne činjenice, odnosno spoznaje.
Prvo – nije moguć povratak na nekadašnje stanje, mislim pri tome i na ono stanje prije no što je Milošević ukinuo sve elemente autonomije, a potom silom pokušao prognati Albance s Kosova. Drugo – nije moguće ni održavanje u nedogled sadašnjega stanja, dakle onoga što je uspostavljeno nakon što je Atlantski pakt vojnom intervencijom spriječio izgon Albanaca s Kosova.
Dosadašnji pregovori, reći ću krajnje jasno, možda i nediplomatski jasno, svodili su se, dobrim namjerama usprkos, manje-više na kupovanje vremena, na odgađanje neizbježnoga... Jer, dvije su strane što su se trebale dogovoriti bile čvrsto ukopane na suprotnim pozicijama. No, u pregovorima ipak su se iskristalizirale i neke ideje, neki modeli što ih nikako ne bi trebalo zanemariti i koji moraju dobiti svoje zasluženo mjesto pri utvrđivanju konačnoga statusa, odnosno u definiranju odgovora na pitanje: kakvo će biti sutrašnje Kosovo.

Srbiji bi trebalo pomoći na sve moguće načine

Naravno, idealno bi bilo da se do rješenja moglo doći u izravnim pregovorima neposredno zainteresiranih strana, ili pak “pod kapom” Ujedinjenih naroda. I jedno, i drugo pokazalo se nemogućim i stoga je danas suvišno trošiti na to riječi. Naprosto – nije išlo. I sada smo tu gdje jesmo.
Mi smo itekako svjesni toga da je kosovsko pitanje za Republiku Srbiju vrlo bolno. Stoga smatram da bi Srbiji trebalo pomoći na sve moguće načine, u prvome redu otvaranjem realne perspektive za ulazak u Europsku uniju, uz mjere poticanja i razvoja demokracije (neovisno o ishodu predsjedničkih izbora!), kako bi se s tim pitanjem suočila na način koji neće biti ni zatvaranje očiju pred realnostima, niti zauzimanje konfrontirajućega stava koji bi u sebi nosio i opasnost samoizolacije Srbije u regiji, ali i u Europi.
U isto vrijeme svjesni smo i legitimnih težnji Albanaca na Kosovu. Mi niti hoćemo, niti možemo drugima poreći pravo na samoopredjeljenje koje smo za sebe tražili i morali s oružjem u ruci izboriti u procesu raspada jugoslavenske federacije, kada su nas pokušali silom spriječiti u ostvarivanju prava što smo ih imali na osnovi Ustava iz godine 1974, dok međunarodna zajednica nije htjela, ili mogla prepoznati problem i povući – onda kada je trebalo – prave poteze. Zato upravo u sadašnjem trenutku naglašavam kako jednom učinjene greške i propuste nitko nema pravo ponavljati. Niti se jednom naučene lekcije smiju zaboravljati. Jednom iskazana nesposobnost da se odgovorno djeluje ne može se pretvoriti u politiku neodgovornosti. Polazišna točka mora biti spoznaja o specifičnosti kosovskoga problema, pa slijedom toga i o specifičnosti, dakle neponovljivosti načina njegovoga razrješavanja. A ciljna točka mora biti jasna definicija demokratskoga Kosova, na kojemu će se, uz pomoć i pod nadzorom međunarodne zajednice, u prvome redu Europske unije, u svakome trenutku i na svakome pedlju poštovati, štititi i ostvarivati temeljna ljudska i manjinska prava. Pri svemu tome ključni je pojam – odgovornost; odgovornost prema miru, sigurnosti i stabilnosti, odgovornost prema ostvarivanju ciljeva što su ih u Povelji Ujedinjenih naroda formulirali njihovi osnivači, prije više od šest desetljeća.

Ne smijemo bježati od odgovornosti

I još nešto treba znati, ali i jasno reći, ako treba i ponoviti. Ni neposredni akteri, ni regija ne mogu se s problemom uhvatiti u koštac sami. Upućeni su na pomoć međunarodne zajednice, a u tome kontekstu Republika Hrvatska spremna je pružiti ono i onoliko, koliko objektivno može. Dakle: Kosovo ne može samo – naša je odgovornost da mu pomognemo pri prvim koracima u novome životu. Isto tako ni Srbija ne može sama – naša je odgovornost da joj pomognemo u suočavanju s novim okolnostima i u pronalaženju njezinoga mjesta u svjetskoj zajednici u kojoj će demokratska, stabilna Srbija uvijek biti dobrodošla. I, napokon, jugoistočna Europa ne može sama; treba joj, dakle, pomoći na putu kojim je krenula, na putu prevladavanja posljedica nedavnih ratova i uspostavljanja dobrih odnosa među novim državama, na putu koji će sve zemlje regije odvesti prema odredištu kojemu se Republike Hrvatska već prilično primakla, prema Europskoj uniji.
Od tih odgovornosti nitko ne smije pobjeći. Nitko u regiji, nitko u Europi, ali ni u svijetu. Kada to kažem, želim naglasiti kako nema opravdanja za egoizam koji bi zadovoljavanje pojedinačnih, odnosno uskih, kratkoročnih interesa htio pretpostaviti ostvarivanju dugoročnih interesa cijeloga svijeta. Iskreno vjerujem da je odgovornost prema vlastitome narodu i državi u današnjem globaliziranom svijetu nemoguće iskazivati i ostvarivati nezavisno od odgovornosti prema široj zajednici naroda i država, što vrijedi kako za male, tako i za velike zemlje.
To su stanovišta koja će određivati pozicioniranje Republike Hrvatske prema kosovskome kompleksu. Volio bih vjerovati da će ih razumjeti i oni koji (još) misle drugačije.

- 21:34 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Građanin: persona non grata in terra incognita

Image and video hosting by TinyPic

To su dakle pitanja, pred kojima stojimo, koja su primjerena ekonomijskom i sociologijskom prelomnom vremenu, u kojemu Staro ne prolazi a Novo neće postati, iako je jednom i drugom odavna došao rok.

Ernst Bloch, Riječ na otvaranju Korčulanske ljetne škole*, 1960.

Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature uključujući tu i sve Krležine likove. Jer građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana.

Boris Buden

Image and video hosting by TinyPic

Napisao sam u komentaru teksta Tarika Haverića da je "problem (je) naravno puno teži - ne mislim tek praktično, jer u tom je smislu BiH nerješiv problem, nego teorijski, u smislu zalaganja za građansku BiH - no što ga Tarik vidi. Pokušat ću danas-sutra skenirati tekst Slavoja Žižeka o tom famoznom građaninu i mjestu jednačenja svih društvenih razlika, pa da se vidi nevjerojatan ponor tog problema."
Naravno, ova očajnička potraga za građaninom među narodima i narodnostima Regije nikako nije bosanska (ili hrvatska) povlastica, štoviše čak nije ni endemičan balkanski fenomen: s onu stranu zahtjeva nacija za vlatitim državama, preostaje popudbina komunizma, koji je s građanskim imao koliko i turski ambasador s operom 'Nikola Šubić Zrinski': razumjela se tu poruka, ali u negativnoj formi! Danas stoga može izgledati nakaradno da su društveni pravobranitelji građanstva upravo oni koji su u njemu vidjeli klasnog neprijatelja, ali, ironija i cinizam revolucija i jest u tome da one samo transponiraju jednu te istu političku elitu iz prethodmog režima u susljedni (Hegel, nažalost); to je naime smisao famozne tranzicije!
U svakom slučaju, bio tome uzrok nacionalistički anakronizam država koje su zakasnile u povijest, ili pak recidiv epohalnog neuspjeha Marxove intencije, građanin je na prostoru bivše Science Fiction Republic of Yugoslowakhaia persona non grata in terra incognita, kako bi, ne samo za sebe, rekao Brodsky.
Već je Johnny B., u njegovoj možda najuzvišenijoj pjesmi 3N, oporo pjevao:
Zbog čega primatima nikad ne isključuju elektriku
oni u principu ionako rijetko čitaju
a i to što čitaju krive stvari čitaju
pa zašto im onda ne isključuju elektriku

a ja sam, na početku svoga izlaganja u naslovu prethodnoga posta potcrtao: So najlepše pesmi že napisane?
Hoće se kazati - sve je već napisano, jedino, oni u principu ionako rijetko čitaju!
Primati, naime.
Mi ne. A, ne, mi čitamo stalno, pa evo dakle u iščekivanju Žižeka klasičan komad Budena: odgovor na pitanje koje muči i Malnarovog humanistu Lakog: Gdje je nestao čovjek?
Što je to građanin? Gdje je nestao on? Jesmo li svi mi cinici, kad već usred bijela dana po gradovima tražimo građanina?
Na ta i takva pitanja odgovara i sljedeći tekst:

Image and video hosting by TinyPic

Sveopća fascinacija središtem - ovo je izgleda glavno obilježje hrvatskog političkog ali i intelektualnog trenutka danas. Silna gužva nastala na tom imaginarnom mjestu društvenog središta otkriva najdublje slojeve krize u kojoj se nalazi hrvatsko društvo. Sve što sebe drži pristojnim, pouzdanim, solidnim, sve što dakle u očima publike želi ostaviti dojam ozbiljnosti i sigurnosti u kontrastu spram kaotičnog ludila koje nas okružuje, sve to ili po nekoj čudnoj samorazumljivosti oduvijek već jest u tom društvenom središtu ili pak izguravajući druge iz njega zauzima neprestano iznova to neupitno mjesto. Kao da je onaj groteskni ideal primitivne pučke pedagogije - "drž' se zlatne sredine" koji nije samo osiguravao reprodukciju socijalnog konformizma nego uvijek i otkrivao količinu straha koja je pratila svaki akt socijalizacije pojedinaca postao općevažeće regulativno načelo za sve protagoniste društvene stvarnosti. Kad je o politici riječ, onda, osim ekstremističkih ridikula na desnom krilu, gotovo da i nema nikoga tko bi htio biti negdje drugdje osim u samoj sredini. U uvjetima u kojima je konkretni sadržaj desne ekstremističke politike odavno dio vladajuće ideologije kao i institucionalizirane, dakle državne, politike, postojanje nečeg "još ekstremnijeg", "još desnijeg" služi tek legitimiranju državne desničarske politike kao umjerenog centrumašenja, njenom lagodnijem smještanju u onu prenapučenu sivu zonu u središtu političkog spektra. Bučni ustaški cirkus ionako živi od ideološke dotacije državne politike. Realna opasnost, da se on otrgne i osamostali te pokrene vlastitu sumanutu dinamiku kojom može ugroziti i egzistenciju društva u cjelini, tek je posredni dokaz s koliko se hazarda može voditi politika koja sebe drži centrumaškom. Pa ipak, čini se da fascinacija središtem najpogubnije posljedice ima u području društvene refleksije - u sferi ideja koje društvo proizvodi o sebi, u točki u kojoj se odvija grozničavi pokušaj razumijevanja političkih, društvenih i kulturnih procesa koji dominiraju našim životima. Ovdje naime izgleda da ona uvid u funkcioniranje društvene stvarnosti prije zamračuje no što ga produbljuje.
Jedan izvanredno poučan prikaz ovog problema izložio je nedavno u Vijencu književni teoretičar Zoran Kravar. On je analizirao polemiku koju je 1933. Miroslav Krleža vodio s Kerubinom Šegvićem, pokretačem časopisa Hrvatska smotra. Krleža se naime, piše Kravar, osjetio izazvanim stavovima koje je Šegvić iznio u proslovu prvom broju Smotre, a posebice Šegvićevom ocjenom da je atmosfera onovremene hrvatske kulture "okužena bacilima materijalizma, marksizma, lažnog, sebičnog kolektivizma i utopijama o nekom raju na zemlji na bazi lenjinizma." Razlažući pedantno Krležinu intervenciju na njene sastavne dijelove Kravar dolazi do zaključka o njenoj temeljnoj podvojenosti. S jedne strane Krleža nastupa s pozicije liberalnog, građanskog intelektualca koji se "naprosto po mjeri dobra građanskoga ukusa" suprotstavlja jednoj zaostaloj, svjetonazorski zadrtoj i prema onodobnim evropskim kulturnim standardima sasvim primitivnoj koncepciji književnosti i kulture uopće. S druge pak strane, Šegvićevu optužbu za kužni materijalizam i marksizam Krleža je spremno prihvatio, štoviše iskoristio ju je da se otvoreno legitimira u svom materijalističko-marksističkom svjetonazoru. A tim postupkom on je, tumači Kravar, samo potvrdio Šegvićev "odrešiti kulturnopolitički dualizam", "sliku hrvatskog društva kao poprišta samo dviju nepomirljivih političkih volja", one "idealističke" kao krajnje desne, i one materijalističke kao krajnje lijeve. To međutim Krležino otvoreno priklanjanje jednom, krajnje lijevom, ekstremnom političkom stajalištu bilo je, kako danas to vidi Kravar, ne samo zlosretno nego i posve suvišno. Kravar je naime mišljenja da je Krležina kritika Šegvićeva i Smotrina kulturnog koncepta i vizije hrvatskoga društva bila dostatno utemeljena i u građansko liberalnoj poziciji. Dodatak o materijalizmu i marksizmu smio je, prema Kravaru, i izostati, posebice stoga što bitno sužava "smisao Krležine u osnovi liberalne i slobodnjačke reakcije na pojavu novoga desnog časopisa".
Ovdje se napokon u potpunosti ocrtava stajalište s kojega Kravar podvrgava Krležu kritici. Krleža je naime za Kravara neka vrsta neosvještenog građanskog liberala. Marksističko-materijalistička "ekstremna pozicija" Krležina maligna je izraslina na u osnovi zdravom građanskom tkivu našega velikog pisca. I premda je naslućivao mogućnost liberalne građanske kritike društva i kulture koja bi bila oslobođena prevratničkih i aktivističkih ideoloških motiva, (primjere ovakvog ideološki neobvezanog građanskog buntovništva nalazi Kravar u Krležinim literarnim likovima kao što su Leone Glembay i "doktor" iz romana "Na rubu pameti") Krleža nikada nije uvidio koliko je njegovo lijevo ideološko optiranje "lišeno unutrašnjih razloga" te je u sudbonosnim trenucima po hrvatski narod propustio svojim primjerom "ojačati snage društvenoga centra" i doprinijeti "legitimiranju naše moderne, liberalno nastrojene građanske klase", kako na kraju, ne bez jasne crte bolnog razočaranja zaključuje Kravar. Ovako protumačen Krležin slučaj napokon nalazi svoje mjesto u prilično ambicioznoj Kravarovoj priči o sudbini hrvatskog naroda u 20. stoljeću. Ta sudbina je, kratko i jasno, ova: "hrvatski se narod u svim velikim kušnjama modernog doba ... ponašao kao društveni organizam s nedjelotvornom sredinom, a s dobro organiziranim ekstremima". Ovdje Kravar napokon zauzima poziciju unutar sasvim recentnih političkih sporova i suprotstavlja se raširenoj tezi o "nacionalnom pomirenju", prema kojoj će nam sunce napokon svanuti tek kada bivši ustaše i bivši komunisti jedni drugima pruže ruku. Ovom ideologemu današnje hrvatske političke elite, kako s pravom karakterizira navedenu tezu, suprotstavlja Kravar ideju Vlade Gotovca, prema kojoj hrvatska ljevica i hrvatska desnica moraju napokon "kleknuti pred hrvatski narod i moliti za oprost". Hrvatsko društvo postat će zdravo i moderno tek kada se i bivši komunisti i bivši ustaše "ispričaju neutralnom hrvatskom građaninu, kojemu se politika jednih i drugih narazbijala o glavu", zaključuje na kraju Zoran Kravar.
U ovoj koliko idiličnoj toliko i dirljivo naivnoj slici konačnog ozdravljenja hrvatskog društva u kojoj iznenada prosvijećeni politički ekstremisti pokajnički padaju na koljena pred simboličkim predstavnikom zlatne društvene sredine - u Gotovčevoj populističkoj verziji, pred narodom, a u Kravarovoj elitističkoj, pred "neutralnim građaninom" - izlazi na vidjelo temeljni nesporazum na kojem Kravar gradi svoju viziju hrvatskog društva. To odlikovano središnje mjesto društvenog sistema, u odnosu na koje neka druga pozicija tek može biti smatrana ekstremnom, to mjesto u Kravarovoj socijalnoj fantaziji namijenjeno neutralnom građaninu, potpuno je prazno. Odnosno, ondje se nalazi građanstvo kao puki socijalni sloj, a ne kao osviještena socijalna pozicija koja na temelju jasnih građanskih vrijednosti aktivno suoblikuje društveni život u njegovu moralu, pravu i politici. Da paradoks bude veći, Kravar je i sam svjestan da je taj građanin pred kojim bi na koljena trebali pasti ekstremisti svih vrsta tek njegova himera, konkretno, da je taj građanin, Kravarovim riječima, "...u našem društvu još prilično nezamjetljiv". Ako dakle dakle na neki način stvarno i postoji, onda samo u onoj pozi pasivnog promatrača kojemu se povijest poput elementarne nepogode sručuje na glavu, najčešće dakako u vidu ekstremističkih političkih projekata i njihovih brutalnih realizacija.
Upravo zato što je u potpunosti svjestan ovog kobnog manjka - nepostojanja građanina, odnosno odsutnosti samog onog autentičnog objekta sveopće hrvatske fascinacije središtem - poduhvaća se Kravar analize Krležina teksta i još jednog tumačenja Krležina slučaja uopće. No tu i jest najveća zabluda Zorana Kravara - iluzija da se tako nešto kao što je građanin u modernom demokratskom smislu može simbolički rekonstruirati iz života i djela Miroslava Krleže. Ono što je bilo i ostalo sporno na Krleži, njegov skandal, sastoji se u tome što je on zakazao upravo kao građanin. Kao umjetnik zaslužuje i danas divljenje zbog svoje beskompromisne borbe za slobodu umjetničkog stvaranja. No pravo koje je tako herojski branio, pravo naime da se kao umjetnik odrekne svake obveze prema nekoj društvenoj vrijednosti, bilo da je riječ o istini, moralu ili pravdi, to pravo koje po samorazumljivosti pripada umjetniku građanske epohe, ne pripada automatski i građaninu modernog društva. Laži, amoralnost i nepravde totalitarnog sistema u kojem je živio, Krleža je, kao što znamo, prešutio. Jednako iluzornim čini se i pokušaj da se nešto pozitivno o modernom građaninu nauči iz Krležine beletristike, od njegovih, kako piše Kravar, likova "ideološki neobvezanih građanskih pobunjenika" kao što su Leone Glembay i "doktor" iz romana "Na rubu pameti".
Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature uključujući tu i sve Krležine likove. Jer građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana. Kada onaj donedavno možda još polupismeni kauboj prihvaća u vesternu šerifsku značku i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč, onda on stupajući u neposredan odnos s beskonačnom vrijednošću zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti, upravo proizvodi mitsku sliku rođenja građanina, autentične građanske socijalizacije. U slavnom filmu Sidneya Lumeta, "12 angry men", Henry Fonda kao član porote spremno prihvaća neugodni položaj usamljenog pojedinca nasuprot složnoj većini i do kraja zastupa svoju istinu, uspijeva promijeniti mišljenje ostalih članova porote te na kraju spašava nevinog. Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada. Nasuprot Krležinim Leoneu Glembayu i gospodinu "doktoru", dvama likovima iz silne plejade hrvatskih građanskih osujećenika, čije pobune u pravilu završavaju u nemoćnoj frustraciji - rodnom mjestu ressentimenta iz kojeg se reproduciraju prevratnički projekti političkih ekstremista - stoje ovi američki celuloidni junaci u onom istom odnosu u kojem su svojedobno stajali Grci nasuprot barbarima.
Zavidan intelektualni napor koji je Zoran Kravar uložio kako bi u osobi i djelu Miroslava Krleže otkrio neku čvrstu točku o koju bi se mogao osloniti moderni građanski identitet, ostao je uzaludan. Naša hrvatska kulturna tradicija u tom je pogledu stravično prazna. Da nismo koji puta otišli u kino, izgleda da danas ne bismo znali gotovo ništa o modernom građanskom svijetu i životu.

_________________________

* Zašto marksizam ima tako težak porod? Za razliku spram proboja građanske revolucije, dakle buržoazije, s parolom citoyena; to je doduše bila ideologija, ali ona je ipak uspjela, bourgeois se pomoću nje probio. Kako brzo je buržoaziji uspjela njena industrijska revolucija, njeno oslobođenje ličnosti — skupo plaćeno doduše emancipacijom poduzetnika, sigurno, ali i s relativnim liberaliziranjem, s okončavanjem, suđenja vješticama i tome slične feudalno-klerikalne tmine. Zašto se ova revolucija tako dalekosežno probila, da je čak Bonaparte nije mogao spriječiti, nego je dobio počasni naslov, vojnik revolucije? Kako je lako tada bilo sve, kako sazrelo na vrijeme, ma kako i jako bilo otpadništvo od citoyena do bourgeoisa {prema Hölderlinovoj tužaljci u Hyperionu), ali usprkos tome ipak se desilo nešto, što je pravocrtno teklo dalje i nije moglo biti ugušeno strahovitom restauracijom nakon 1815: Naprotiv dođe 1848. A kada je 1848. opet bila ugušena, posredstvom Svete alijanse, koja je još uvijek živjela, s Fridrichom i Wilhelmom IV pruskim, s Franjom Josipom austrijskim, s carem, preobrazila se ova arhireakcionarna Austrija, Radetzkyjeva Austrija, u liberalnu bourgeois-državu, novo njemačko Carstvo moralo je čak pod Bismarckom uvesti opće, jednako, direktno i tajno pravo glasa, ovaj zahtjev Pavlove crkve u Frankfurtu 1848; to znači, građanska revolucija postala je neizbježnom. A imamo li mi slični blagoslov nakon 1918? Ta ne izranjaju li teškoće, za koje nije bilo ni najmanje prognoze? Nije li se marksizam mjestimice u staljinizmu promijenio, mogao promijeniti, sve do neprepoznatljivosti? Nije li se on i mjestimice promijenio do prepoznatljivosti?
(Peto zasjedanje 'Korčulanske ljetne škole' s okvirnom temom MARX I REVOLUCIJA održano je od 14. do 24. VIII 1968. Otvarajući zasjedanje umjesto odsutnog predsjednika Škole Rudija Supeka (koji je zbog bolesti stigao na Korčulu u toku zasjedanja) Gajo Petrović posebno je pozdravio Ernsta Blocha. Ovo je izvadak iz teksta koji predstavlja Blochov odgovor na taj pozdrav.)
Image and video hosting by TinyPic
Bonustrack

Građanstvo kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje. Kod tebe je ono normativna kategorija, što je cesto bilo i kod meine. Tako da ono sto sam napisao uvijek mozes čitati kao kritiku aktualnog građanstva, takozvane elite, uključujući i onu s onu stranu političkih opcija. S druge strane ja sam govorio o praznom mjestu građanstva, dakle upotrebljavao taj pojam kao normativnu kategoriju. - subjekt prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd. Ukratko, za mene je hrvatsko građanstvo definirano jedino njegovim aktualnim odsustvom. Ili bolje, realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.
Danas me građanstvo više ne zanima ni kao normativna kategorija, jer procesi raspada ne samo institucije nacionalne države, nego i samoga društva, tako su daleko otišli, da se samo zamišljanje takvog jednog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Ja ne živim više u “društvu”, odnosno društvo u kojem živim nije francusko, nije ni europsko ni pariško, nije ni globalno, ali je sve pomalo od toga. Kakvo god, ono nema normativnu moć, ono nema ni jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku bazu, u smislu klasičnih kateogrija. Samo nekoliko napomena koje naizgled nemaju nikave veze s temom, ali potpuno mijenjaju perspektivu:
Do 2020 godine bit će 650 milijuna Indijaca pripadnika srednje klase. Zamisli sad to kao subjekt obrazovanja, kulture, političke volje, ekonomskih interesa itd ... Ili drugi podatak. Ove godine je u Japanu po prvi puta takozvana sex-industrija pretekla autoindustriju. To je razlika i u načinu proizvodnje – afektivni rad nadmašuje kao izvor društvenog bogatstva industrijski rad. Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase.
Kategorije ljevice i desnice, ili kako ti pišeš, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša su u političkom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih svaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike, ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma.

- 12:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 15.02.2008.

So najlepše pesmi že napisane?

Image and video hosting by TinyPic

Ja mislim da će nakon Kosova, ma kad i ma kako to tamo stalo, na red ponovo doći BiH, i to kroz redefiniranje Daytona. Štoviše, mislim da bi i sama Amerika mogla posegnuti za realpolitičkim razgraničenjem i podjelom Bosne i Hercegovine. Što vi mislite?

Pitanje Antunu Tusu, 29. ožujka 1999.

Image and video hosting by TinyPic

Ekscerpti iz nekoliko razgovora vođenih u drugoj polovini devedesetih tu su sasvim slučajno: Maro je spomenuo svu složenost problema BiH*, ja sam marljivo potražio neke davnašnje odgovore na to i takva pitanja, a onda su mi se pitanja učinila zanimljivijima od odgovora.
U par sati napabirčio sam nekolicinu karakterističnih pitanja koja ilustriraju s jedne strane nesnosnu balkansku statiku povijesti koja miruje kao wasservaga, gotovo srednjovjekovno, suprotno Chruchillovom dojmu da Balkan proizvodi previše povijesti (čemu bi dokaz bila prostrana groblja), dok s druge demonstriraju notornu brbljavu afaziju svojstvenu hrvatskom jeziku i njegovoj javnoj uporabi: ovdje se tako rječito šuti!
Naime, pogledaju li se sintagme koje naslovljavaju pojedine grupe pitanja, očito je da se u Hrvatskoj, o Hrvatskoj, ipak nešto reklo, da se slobodno govorilo, ali, da to nije ostavilo značajnijega traga: oči su i uši ljudima zli svjedoci, kad imaju barbarske duše, i nikakve javne diskusije o tome što nam se zapravo zbilo ovdje nikada nije ni bilo. Objasniti suvremenu hrvatsku povijest, naime, značilo bi napisati nove optužnice.
S vremena na vrijeme ponovit ću ovu vježbu, onako šoljanovski, bezinteresno, tek da budem jak u nepoznatu svrhu! Možda samo zbog sebe samoga: kad vidim da sam ipak na vrijeme sve to vidio, imam jedinstvenu satisfakciju: jebiga, barem nisam bio kreten.

Image and video hosting by TinyPic

DOGOVORNI RAT

Ja sam u u travnju 1997. u emisiji s Prkačinom javnosti ponudio tezu o dogovornom ratu; sama je sintagma nastala u emisiji s Merčepom, i otada već nekoliko desetaka emisija govorim o tom dogovornom ratu vrlo precizno: bez rata, oni koji se smatraju stvarateljima današnje Hrvatske ne bi imali revolucionarno i povijesno pravo na redistribuciju nacionalnih dobara SR Hrvatske; bez rata, udbaši i kosovci ne bi imali čistilište koje ih iskupljuje, u ime povijesnih zasluga, za sve zločine protiv Hrvata; bez dogovornog rata u Hrvatskoj ne bi imao tko ratovati u BiH. Granić je sada, gotovo godinu dana nakon priznanja u mojoj emisiji, i u Saboru priznao Američku ulogu u Oluji; Tus je posve razotkrio situaciju oko Posavine…mogli bi tako od ratišta do ratišta. Zašto oporba odbija prihvatiti pravu istinu rata u kojem smo sudjelovali, a koja sasvim objašnjava i predaju oružja TO, i ubojstvo Paradžika i Mire Barišića, i Perkovčevo osiguranje prvog sabora HDZ-a, i propast Špegeljeva plana, i ulogu intelektualnog kruga oko Steve Krajčića, i denunciranje Kikaševa aviona, i potpis Boban-Karadžić, rječju, sve naoko nelogične i listom nerazjašnjene događaje suvremene hrvatske povijesti?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15.ožujak 1999.

U ovom istom studiju, tijekom emisije s Merčepom, plasirana je sintagma: dogovorni rat. Što vi mislite, gospodine Mesić, jesu li u Beogradu vođeni pregovori ili su postizani dogovori?

Preko dvije godine ja sam razne goste prisiljavao da kažu pravu istinu o Bljesku i Oluji, i tek je ove godine pristiglo skromno priznanje o udjelu Amerikanaca u toj akciji. Naravno, djelomično, jer, nitko još nije priznao sudjelovanje NATO-aviona u toj akciji, a da dogovore s Beogradom, ili ulogu Gvere i Tolimira u BiH i ne spominjemo. Kakav je vaš stav spram teze o dogovornom ratu, koji mi nazivamo svetim, sve više uviđajući da se zapravo radilo o humanom preseljenju stanovnika bivše Jugoslavije po nacrtima Novog svjetskog poretka?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 19. travnja 1999.

Image and video hosting by TinyPic

CRVENI I CRNI

U Hrvatskoj se stalno iznova falsificira temeljni društveni konflikt: umjesto sukoba privilegiranih i diskriminiranih, pokušava se stvoriti dojam da je posrijedi spor crvenih i crnih, partizana i ustaša. I to pronalazimo odjeke vanjskopolitičkih prioriteta Hrvatske u BiH: državotvorna politika oslonjena na Herceg-Bosnu, Hercegovce je pretvorila u unutarnjopolitički prioritet. Iz ove činjenice proizlaze dvije velike nesreće - prva je ta da kuka i motika koja se sada u ime domaćih ljudi diže na Hercegovce, sasvim prikriva istinu drušvene stvarnosti zemlje: onu o pseudorevolucionarnoj eliti koja je posve preuzela zemlju, a s Hercegovinom i Hercegovcima nikakve veze nema, dapače, nema ni s ikakvim nacionalizmom. Dok se narod zabavlja revašom psujući Hercegovce kao nekad Srbe, ešalon bivših komunista, časnika UDB-e i ex-jugoslavenskih tehnokrata zadovoljno trlja ruke. Zašto SDP dopušta da vas se uvlači u ovu crveno-crnu tragediju, koja bi mogla okončati građanskim ratom, umjesto da jednostavno prokažete tih desetak obavještajaca, komunističkih direktora i konvertita? Kad će vam već jednom dozlogrditi da vas ljudi za koje emigracija tvrdi da su suradnici UDB-e nazivaju gnjezdom KOS-a?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15.ožujak 1998.

Druga je nesretna okolost koja proizlazi iz antagonizma europejaca i Hecegovaca činjenica, koju je sjajno interpretirao Buden, da u preziru spram Hercegovaca prešućujemo naše vlastito naličje, naš navlastiti šovinizam, našu nesposobnost za bilo kakvu građansku poziciju, našu malograđanštinu. Ovo klaćenje hrvatskog povijesnopolitičkog klatna od crvenog do crnog dokaz je tome. Je li vam, kao politologu, drago do nakon vladavine HDZ-a, i upravo tijekom nje, dolazi do tolikog jačanja upravo SDP-a, a ne neke novonastale stranke građanskog karaktera?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 4, travnja 1999.

Image and video hosting by TinyPic

UDBA I NASTANAK HDZ-a

Kako vi tumačite činjenicu da je Prvi opći sabor HDZ-a održan pod patronatom tadašnje jugoslavenke tajne policije, da budem sasvim precizan, pod paskom gospodina Perkovića? Kako je moguće da jugoslavenska tajna policija ne samo tolerira nego i kontrolira skup koji je usmjeren jedino k rušenju tadašnje Jugoslavije? Jeste li vi tada znali za tu činjenicu?
Kad je stvaran HDZ, 99.9% Hrvata nije znao relacije njegovih osnivača; sve je izgledalo spontano i slučajno. No, nimalo nije bilo tako. Recimo, neki smo dan na radiju vi i ja komentirali Manolićevu opasku o Krajačićevom intelektualnom kružoku, koji su tvorili, po Manolićevim riječima, Tuđman, Mesić, Boljkovac i on. Koliko je HDZ bio samo plod autentičnog nacionalnog gibanja konca osamdesetih, a koliko dio logične izvedbe jednog plana raspada SFRJ koji je svoje porijeklo vukao iz desetljeća koja su prethodila, i koji se oslanjao na krugove poput ovog koji spominje Joža Manolić?

Jednom je Joža Manolić, u svom interviewu za 'Feral', u intelektualni krug oko Steve Krajačića ubrojio, posred Tuđmana, Boljkovca i sebe, i vas. Što to znači? Je li zaista postojao takav kružok, i, ako jest, kakva je to bila veza s Krajačićem? Kako vi tumačite veze bivših jugoslavenskih tajnih policija i vrha HDZ-a, od samoga osnutka stranke?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 19. travnja 1999.

Image and video hosting by TinyPic

RUSKA HRVATSKA

Gospodine Tomac, vi ste sami ne jednom govorili o intervencijama Vlade nacionalnoga jedinstva tijekom Domovinskoga rata, kojima je od Moskve traženo da se ne bombardira Zagreb. Zašto vi sami nikada niste izveli neku geopolitičku analizu koja bi pokazala koji su zapravo temeljni geopolitički i strateški interesi ne samo SAD-a, nego upravo Rusije na postjugoslavenskom prostoru. Ja naime mislim da je takva analiza, koja je uostalom jednostavna, pretpostavka rauzmjevanja događaja ne samo u BiH, nego uopće podjele bivše Jugoslavije. Jer, već i letimični pogled na kartu ovog dijela svijeta pokazuje da je Rusiji, i ponajprije Rusiji, odgovarala podjela Jugoslavije i konzekventno BiH, i to iz dva razloga: time bi Srbija i Crna gora, uvećane za dio BiH, posve ostale u interesnoj zoni Rusije koja se preko pravoslavnih zemalja kontinuirano proteže sve do Jadrana, a i Hrvatska bi svoje osamostaljenje i svoju teritorijalnu ekstenziju imala zahvaliti Rusiji, što i jest slučaj. Zašto se ova "ruska veza" u Hrvatskoj čuva kao najviša nacionalna tajna?
Zadržimo se još malo na odnosima s Rusijom: predsjednik putuje u zemlje ruskoga utjecaja i napokon u Rusiju; u aferi Mogilevich otkrivaju se podzemne veze visokih državnih dužnosnika i ruskog podzemlja; gotovo svi naši premjeri poslovno su bili ili jesu vezani uz Rusiju; Joža Manolić u mojoj emisiji priznaje postojanje "ruskih đaka" u hrvatskom državnom vrhu, iako on tu ne nalazi ničeg lošeg; Boljkovac govori o traženjudopuštenja od Moskve da se intervenira u Krajini…da ne nabrajam u nedogled, je li moguće sav izvor naših problema s Amerikom sadržan u tome da je današnja Hrvatska preblizu Rusiji, jer, ne samo da Hrvatska svoju samostalnost duguje u velikoj mjeri upravo Rusiji, nego je sasvim očito da je dobar dio vladajuće strukture Hrvatske starim jugoslavenskim vezama sasvim oslonjen na Istok, a gotovo nimalo na Zapad?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15. ožujak 1999.

Amerika je - sjetimo se Bakera - logično devedesetih podržavala Markovića i očuvanje Jugoslavije, jer, američki se interes, vidimo i ovih dana, nalazi i preko Drine, i širi je i duži od hrvatskog. Amerikanci su u svoju interesnu zonu htjeli uključiti cijelu Jugoslaviju, no, raspadom po liniji Drine ili presjecanjem Bosne i Hercegovine, igubili bi taj utjecaj - velik dio SFRJ ostao bi u ruskoj zoni utjecaja, što se sada potvrđuje Miloševićevim zahtjevom za savezom sa Bjelorusijom i Rusijom. No, iako je ova interpretacija jedina istinita, ja je u Hrvatskoj uzalud ponavljam već dvije godine bez ikakvog odjeka iz jednog jedinog razloga - naime, i Hrvatska, proširena za svoj dio BiH, svoju bi ekspanziju imala zahvaliti Rusiji, a taj se ruski utjecaj u Hrvatskoj uporno pokušava prikriti. Meni je u ovom istom studiju Manolić otvoreno priznao postojanje ruskih ljudi u hrvatskoj državnoj vlasti. Što ste vi početkom devedesetih znali o tajnim kontaktima Zagreba i Moskve, o kojima smo službenu potvrdu dobili tek Tuđmanovim letom na dvadesetminutni susret s Jeljcinom? Je li vam ikada bila neobična, recimo, činjenica veza na relaciji Zagreb-Beograd-Moskva koja je tekla naftnim tokom, sve do kabineta hrvatskih premjera?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 18. travnja 1999.

Problem BiH, kako ga ja razumijem, nije moguće shvatiti bez latentne volje podjele BiH, no ne samo volje Srbije i Hrvatske, nego volje bivših hladnoratovskih supersila te vodećih država Europe. Dapače, Amerika, koja danas posve inzistira na cjelovitoj BiH, već sutra će redefinirati Dayton i krenuti u smjeru podjele BiH, čim stacionira NATO na Kosovu, utvrdi Makedoniju, ojača secesionističke snage Crne Gore, i učini sve da preuzme kontrolu nad vodećim garniturama Hrvatske i Herceg-Bosne. Amerikancima ionako nije važno hoće li to biti drugi ljudi ili druga politika - njima je važno da oni kontroliraju ljude i politiku, ma kakva ona bila. Ne mislite li da je u tom smislu raspad BiH neminovan? Tj. ne vidite li vi i američki interes u tom raspadu?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15. ožujak 1999.

Možete li komentirati tvrdnju da podjela BiH zapravo imponira Rusiji, te da zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije treba ponajprije očitavati u perspektivi posthladnoratovskih odnosa Amerike i Rusije. Opčito je da, primjerice, kroz najnoviju inicijativu uspostave trilaterale Rusija-Njemačka-Francuska, Rusija ne želi Ameriku kao europskog tutora, pa bi tako propadanje američke inicijative za očuvanjem cjelovite BiH eo ipso bio ruski uspjeh. Što o tome mislite?
Kad spominjemo američko-ruske odnose i njihovo prelamanje na ovim prostorima, nerijetko se čuje kako je u Hrvatskoj i dan danas ruski utjecaj neobično jak i prisutan; riječ je naravno o nabrajanju “ruskih đaka”, tj. visokih državnih dužnosnika koji su na ovaj ili onaj način povezani s Rusijom, bilo da su tamo proboravili značajno vrijeme svoga života, bilo da su školovani, ili ih se čak optužuje za obavještajnu aktivnost u korist Rusije. Ima li ikakve istine u apostrofiranju tog “ruskog lobbyja”?

Razgovor s Josipom Manolićem, 21. listopad 1997.

Image and video hosting by TinyPic

TIHA KOALICIJA VLASTI I OPORBE

Zašto dio oporbe pokušava iskupiti dio HDZ-a, tzv. liberalnu struju, kad je očito da i jednu i drugu struju HDZ-a omogućuje isti princip: zasluge stečene u nacionalnoj revoluciji na osnovu kojih se izvodi moralno, povijesno i zakonsko pravo na imovinu ove zemlje, na dobra koja su stvarana gotovo pola stoljeća. Nacionalna dobra Hrvatske, u tumačenju te avangarde nacionalnog pokreta, ne pripadaju onima koji su ih stvarali, jer SR Hrvatska nije po njima bila Hrvatska, niti je itko u njoj bio Hrvat. Samo su oni Hrvati, i zato, samo oni smiju imati Hrvatsku. Kakva je u toj perspektivi razlika tvdolinijaša i tehnomenađera? Zašto oporba spašava sustav, i, što je gore, njegov najgori dio, u smislu u kojem Banac analizira tzv. liberalno-tehnomenađersku frakciju HDZ-a?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15. ožujak 1999.

Bit vašeg sukoba s gospođom Pusić zapravo je izvjesna studija koja pruža teorijsko utemeljenje hrvatskom oportunizmu i oklijevanju; vaše kolege, Lintz i Stefan, napisali su knjigu o tranziciji, čije je jedno poglavlje za svoje potrebe adaptirala i gospođa Pusić, plasiravši tezu o nužnosti dogovora između vladajućih struktura i oporbe. Možete li o cijelom tom slučaju kazati više, jer, izgleda mi, ova polemika opisuje temeljne procese hrvatske politike od uspostave nezavisnosti Hrvatske do danas?

razgovor s Ivom Bancem, 6. siječnja 1998.

Image and video hosting by TinyPic

NEW WORLD ORDER

Gospodine Mesić, prije nekoliko godina vi ste objavili knjigu o rušenju Jugoslavije. Događaji na Kosovu i NATO-ov napad na Jugoslaviju sastavni je dio istog tog procesa - nije riječ o raspadu Savezne Republike Jugoslavije, nego o dovršenju raspada SFRJ u skladu s interesima posthladnoratovskog svjetskog poretka. Hrvatskoj i Hrvatima krajem osamdesetih osamostaljenje se Hrvatske i opet činilo, kao i 1941.godine, kao nešto što s ostatkom svijeta i Novim svjetskim poretkom nema veze. Sada se ubrzano otkriva da nastanak Hrvatske nije bio nikakav autonomni proces, nego tek posljedica uspostave tog Novog svjetskog poretka, te da je stvaranje Hrvatske i njeno priznanje kao suverene države teklo bitno drukčijim tokom od onoga koji je proteklo desetljeće svima nama u Hrvatskoj važio za jedinu istinu. Vi i sami pridonosite rasvjetljavanju pojedinih sjenovitih perioda te povijesti, poput nedavne izjave o protivljenju dr.Tuđmana razoružanju vojarni. Pođimo ipak redom, s konca osamdesetih. Što ste vi, gospodine Mesiću, u prvim danima HDZ-a mislili o nastanku HDZ-a, i čudnim okolnostima koje su pratile taj nastanak - kako ste vi sebi objašnjvali primjerice prevaru koja je izvedena da bi dr.Tuđman postao predsjednikom HDZ-a, i činjenicu koja iz toga slijedi, da je upravo dr.Tuđman morao postati predsjednikom HDZ-a, e da bi se kasnije stvari odvijale onako kako su se odvile?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 19. travanj 1999.

Image and video hosting by TinyPic

PREDSKAZANJE TOME NIKOLIĆA

Kada bi se nekako skončali ovi nesretni događaji u BiH, mislite li da bi u ovom dijelu svijeta zavladao mir? Jer, gledajte Srbiju: kad im Albanci, a njih je već sada 40 %, ne izađu na izbore, oni uopće nisu u stanju provesti legitimnu demokratsku proceduru. S druge strane vojvoda Vojka Šešelj sasvim zaslužuje postati srbijanskim predsjednikom, kad ionako izriče svesrpsku želju i frustraciju. Hoću kazati, generator rata u Jugoslaviji, a za mene je to ponajprije Srbija, i opet daje do znanja da se tamo stvari nikako ne mogu normalizirati. Što vi mislite o toj permanentnoj srpskoj prijetnji?

razgovor s Josipom Manolićem, 21.listopad 1997.

Image and video hosting by TinyPic

VEZA POMIRBE I PRETVORBE

Gospodine Tomac, nemaju li sva ova događanja od konca osamdesetih naovamo jedan jednostavan, prozaičan i perfidan motiv: preraspodjelu nacionalnih dobara. Hoću kazati, je li moguće sveti, domovinski rat samo pirotehnički spektakl koji je trebao odvući pogled s bitnoga - s činjenice da je sada jedna druga ekipa došla na štih, s činjenice da je nakon pola stoljeća komfora jedne nomenklature, sada bogato poželjela živjeti jedna druga nomenklatura, kojoj je za taj prevrat trebala ideološka legitimacija, spasonosno pronađena nacionalizmu i borbi za nacionalnu državu. Drugim riječima, čini mi se da ovdje ljudi nisu bogati jer su se borili za Hrvatsku, nego su se borili za Hrvatsku da bi bili bogati. Je znam da je ovo teška optužba koja implicira dogovorni rat, no, zanimljivo je da je već i moj auditorij počeko koristiti ovu sintagmu, tako primjerice u emisiji s Merčepom. Što o tome mislite?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 22. lipanj 1998.

Gospodine Mesić, ne čini li vam se da je osnutak HDZ-a i Domovinski rat bio nužnim alibijem ljudi koji su se stavili na čelo revolucionarnog nacionalnog pokreta kako bi, u novonastalim okolnostima raspada SFRJ, koji bi se ionako uspostavom Novog svjetskog poretka dogodio, stekli povijesno, moralno i svako drugo pravo preuzeti lavovski dio u preraspodjeli nacionalnog bogatstva Hrvatske, što se nazvalo pretvorbom i privatizacijom? Hoću reći, da se Hrvatska mirno izdvojila iz Jugoslavije, koji bi se argument upotrijebio protiv građana Hrvatske koji govore: pa mi smo stvarali ovu zemlju pedeset godina, a vi je sada prisvajate!?

Gospodine Mesić, je li rat sa Srbima bio neminovan? Boljkovac je prije godinu dana kazao da se Hrvatska mogla odcijepiti i bez rata!? Da se Jugoslavija, naime, raspala bez rata, kako bi bi elita nacionalne revolucionarne partije alibirala svoje povijesno pravo na redistribuciju nacionalnih dobara SR Hrvatske!? Hoću kazati, ne čini li vam se da je rat i na našoj strani nekima dobro došao, štoviše, on je u temelju navodnih prava te elite na Hrvatsku i na sve što je u njoj!

Razgovor sa Stjepanom Mesićem, 19. travanj 1999.

Image and video hosting by TinyPic

SUKOB RADA I KAPITALA

Prije mjesec, dva kazali ste da će na slijedećim izborima biti suprotstavljeni blok rada i blok kapitala. Mislite li da će se zaista naš politički spektar tako jasno polarizirati, i, je li to dobro ili je to loše za normalan demokratski politički i društveni život zemlje? I, još nešto: što ako se blok rada i blok kapitala konfrontiraju i prije izbora – biste li i opet bili distancirani i izvan igre; aludiram, naravno, na sindikalne proteste i slične konfrotacije rada i kapitala?

razgovor s Matom Arlovićem, 11. svibnja 1998.

Image and video hosting by TinyPic

JEDNAKE ŠANSE

Posljednji sam put spomeno da je Hrvatska zemlja nejednakih šani – neki nužno moraju biti bogati vladari po svaku cijenu, drugi me smiju ostvariti svoj probitak čak ni kada ga realno zarade! U Hrvatskoj, drugim riječima, socijalna je arhituktura brižno isplanirana: tko će biti bogat, tko siromašan, tko će vladati, tko biti podložan, ne odlučuju naše specifične sposobnosti, nego neka izvanjska instanca. Štoviše, mislim da je ova Hrvatska i stvorena samo zato da bi stanovita elita došla na vlast i izvela redistribuciju nacionalnih dobara. Mislite li vi da je ovo stanje moguće izmjeniti ikakvim izborima kad je notorna činjenica da 30% populacije dobro živi upravo od ove vlasti i da se svojih privilegija ne kani odreći?

Razgovor sa Zdravkom Tomcem, 22. lipanj 1998.

Vi ste pravnik. Kao pravnik, vrlo dobro znadete da je pravo na jednake šanse osnov pravednosti društva: pravedno društvo garantira ravnopravnost šansi razvoja do krajnjih granica vlastitih sposobnosti svakome od nas. Takvo nam društvo ne jamči jednak ishod, ali nam jamči jednak start. Razlike u bogatstvu tako su opravdane ako svi imaju jednake uvjete natjecanja za nejednake nagrade.
U Hrvatskoj takvo društvo ne postoji, jer je to fundamentalno pravo narušeno. Naime, ovdje nemamo svi jednake šanse, no ne zbog razlike u talentima, znaju, sposobnostima ili stručnosti, nego naprosto stoga jer se politički oktroira tko smije što posjedovati ili štoviše biti! Ova fundamentalna neravnopravnost građana Hrvatske svjedoči o stvaranju nacije iz ideološke fantazije: fantazmagorija o stališima od jednih stvara beskrupolozne posjednike, a druge pretvara u najamnike, jedne protežira, druge diskriminira, isključuje. Po kojem kriteriju se onda dakle odlučuje tko će pripadati novom hrvatskom "plemstvu", hrvatskoj oligarhiji?

Razgovor s Bosiljkom Mišetićem, 14.siječanj 1999.

_______________________

Image and video hosting by TinyPic

* 2. listopada 1997., na radiju Plavi 9, u emisiji s Tomcem, Tomčićem, Budišom i Krpinom, Dragu Krpinu u jednom sam trenutku upitao: "Zar ne mislite da Tuđman i HDZ koriste dva aršina, jedan za po doma, drugi za BiH: u Hrvatskoj se zagovara suverenost bivših jugoslavenskih republika, u Bosni i Hercegovini suverenitet naroda." Krpina, iako pametan kit, malo je zastao. Tomac se osmjehnuo, jer mu je cijeli moj izvod koji će uslijediti bio jasan: Ako su suvereni narodi, onda je moguće braniti Herceg-Bosnu, ali, nije moguće osporavati Krajinu! U konzekvenci, nije moguće osporiti pravo naroda na famozno pravo na samoodređenje do odcjepljenja, kako se zapravo shvaćala konstitutivnost. Krpina je na tren bio zbunjen, ali je brzo shvatio logiku stvari - inače, o tome je u Hrvatskoj briljantno devedesetih pisao Stjepo Martinović - i odmah je reterirao.
Danas se projekt postdaytonske rekonstrukcije BiH na jednoj adresi, sarajevskoj, tumači s hrvatske strane kao unitaran, dok s druge, srpske, priča o federalizaciji ima za cilj priskrbiti Republici Srpskoj, kao federalnoj jedinici, upravo to pravo na samoodređenje do odcjepljenja!
Problem je naravno puno teži - ne mislim tek praktično, jer u tom je smislu BiH nerješiv problem, nego teorijski, u smislu zalaganja za građansku BiH - no što ga Tarik vidi. Pokušat ću danas-sutra skenirati tekst Slavoja Žižeka o tom famoznom građaninu i mjestu jednačenja svih društvenih razlika, pa da se vidi nevjerojatan ponor tog problema.
O BiH sam dosta toga i pisao, pa ću možda dio tekstova kompilirati u nekakvu kraću cjelinu, koju bi podnio ovaj nesretni format tipičnog blogovskog posta.
Inače, 15. ožujka 1999. vodio sam zanimljiv razgovor s Tomcem - u jednom trenutku rekao sam mu, vjerojatno na oduševljenje Montgomeryja s kojim sam upravo tih dana slagao alternativnu informativnu mrežu, pool lokalnih televizija koje su bile protuteža informacijskom monopolu državne televizije, doslovce ovo: Problem BiH nije moguće shvatiti bez latentne volje podjele BiH, no ne samo volje Srbije i Hrvatske, nego volje bivših hladnoratovskih supersila te vodećih država Europe. Dapače, Amerika, koja danas posve inzistira na cjelovitoj BiH, već sutra će redefinirati Dayton i krenuti u smjeru podjele BiH, čim stacionira NATO na Kosovu, utvrdi Makedoniju, ojača secesionističke snage Crne Gore, i učini sve da preuzme kontrolu nad vodećim garniturama Hrvatske i onoga što se zvalo Herceg-Bosna. Amerikancima ionako nije važno hoće li to biti drugi ljudi ili druga politika - njima je važno da oni kontroliraju ljude i politiku, ma kakva ona bila. Ne mislite li da je u tom smislu raspad BiH neminovan? Tj. ne vidite li vi i američki interes u tom raspadu?"
Što misliš što je današnji premijer tada govorio, ako ti se ovo moje razmišljanje čini radikalnim? Evo dijela razgovora sa Stipom Mesićem, par mjeseci kasnije, te iste 1999.:
"Sanader je prije dan dva progovorio o dovršenju novog svjetskog poretka na ovom prostoru - nije li i stvaranje Hrvatske tek dio tog procesa, pri čemu se onda otkrivaju zanimljive uloge pojedinih sila i njihova zasluga za priznanje Hrvatske. Recimo, što vi mislite o ulozi Rusije u priznanju Hrvatske i analizi koja zorno pokazuje da ruskim geopolitičkim interesima odgovara podjela Jugoslavije koja podrazumjeva podjelu BiH?"
I o ulozi Rusije i tome zašto bi Rusiji u konačnici odgovarala podjela BiH govorio sam davnih dana, višekratno, i zapravo jedini u Hrvatskoj; jedini, jer dio političke elite Hrvatske, onaj koji i danas vlada i zemljom i medijima, kao zmija noge krije te naše relacije s Rusijom, budući da su one djelomično i osobne i spadaju u revolucionarne biografije ovdašnje nomenklature. Kao što se danas zorno vidi, EU čini sve da Srbiju otrgne iz zagrljaja Rusije, pa onda ne čudi ne samo Miloševićeva davnašnja volja da se uspostavi savez na koji si vjerojatno već zaboravio a o kojem vijest dana 12. travnja 1999. glasi: "U ponedjeljak je jugoslavenski parlament prihvatio vladinu odluku o pristupanju Beograda Savezu Rusije i Bjelorusije! Milošević je istodobno poslao pismenu poslanicu predsjedniku Jeljcinu, koju je Miloševićev brat u Moskvi Borislav predao ruskom Ministarstvu vanjskih poslova. U njoj se službeno traži primanje Jugoslavije u Savez Rusije i Bjelorusije." No, ne bi samo Srbija bila pod Ruskim utjecajem, i u tome i jest cijeli štos te podjele BiH, da je izvedena kako je i prije Slobe i Franje zamišljena (laž je da su tek Milošević i Tuđman dijelili BiH; cijeli je rat, kao dogovorni, već osamdesetih osmišljen pod pretpostavkom podjele BiH; Milošević i Tuđman samo su egzekutori te politike): i Hrvatska bi tada svoju teritorijalnu ekstenziju u mnogočemu zahvaljivala Rusiji. Evo par detalja iz razgovora s Tomcem i Savkom:
"Tomac, vi ste sami ne jednom govorili o intervencijama Vlade nacionalnoga jedinstva tijekom Domovinskoga rata, kojima je od Moskve traženo da se ne bombardira Zagreb. Zašto vi sami nikada niste izveli neku geopolitičku analizu koja bi pokazala koji su zapravo temeljni geopolitički i strateški interesi ne samo SAD-a, nego upravo Rusije na postjugoslavenskom prostoru. Ja naime mislim da je takva analiza, koja je uostalom jednostavna, pretpostavka razumijevanja događaja ne samo u BiH, nego uopće podjele bivše Jugoslavije. Jer, već i letimični pogled na kartu ovog dijela svijeta pokazuje da je Rusiji, i ponajprije Rusiji, odgovarala podjela Jugoslavije i konzekventno BiH, i to iz dva razloga: time bi Srbija i Crna gora, uvećane za dio BiH, posve ostale u interesnoj zoni Rusije koja se preko pravoslavnih zemalja kontinuirano proteže sve do Jadrana, a i Hrvatska bi svoje osamostaljenje i svoju teritorijalnu ekstenziju imala zahvaliti Rusiji, što i jest slučaj. Zašto se ova "ruska veza" u Hrvatskoj čuva kao najviša nacionalna tajna?" I dalje:
"Zadržimo se još malo na odnosima s Rusijom: predsjednik putuje u zemlje ruskoga utjecaja i napokon u Rusiju; u aferi Mogilevich otkrivaju se podzemne veze visokih državnih dužnosnika i ruskog podzemlja; gotovo svi naši premjeri poslovno su bili ili jesu vezani uz Rusiju; Joža Manolić u mojoj emisiji priznaje postojanje "ruskih đaka" u hrvatskom državnom vrhu, iako on tu ne nalazi ničeg lošeg; Boljkovac govori o traženju dopuštenja od Moskve da se intervenira u Krajini…da ne nabrajam u nedogled, je li moguće sav izvor naših problema s Amerikom sadržan u tome da je današnja Hrvatska preblizu Rusiji, jer, ne samo da Hrvatska svoju samostalnost duguje u velikoj mjeri upravo Rusiji, nego je sasvim očito da je dobar dio vladajuće strukture Hrvatske starim jugoslavenskim vezama sasvim oslonjen na Istok, a gotovo nimalo na Zapad?"
A onda, jedno pitanje Savki, iz 1997. godine:" Čitajući vašu knjigu stekao sam dojam da vaš pad počinje zapravo vašim inzistiranjem da se utvrdi tko proljećare povezuje s emigracijom i SSSR-om. Na famoznoj sjednici SIV-a u travnju 1971., odjednom od tužitelja postajete optuženi. Ja odavno uporno govorim o tim aspektima hrvatske politike, pa i današnje, no, očito se ta tema prešućuje: tema tijesne povezanosti hrvatske emigracije i Udbe, kao i kolateralna tema ruskog interesa za samostalnu Hrvatsku. O prvoj ste i sami kazali što mislite – iako je i vama izgledalo nevjerojatno, razne su vas depešu uvjerile u te veze emigracije i tajnih jugoslavenskih policija, koje su se nastavile do u današnje vrijeme. Što pak mislite o onom drugom, o sovjetsko-ruskoj ulozi u stvaranju današnje Hrvatske?"
Jednom, ako mi se iz ove hollywoodske perspektive bude dalo, možda napišem i kaj je Savka odgovorila. Zapravo, jamčim da ne bum. Jer, kome da pišem? Kao da u Hrvatskoj ima ikoga tko bi razumio kakve veze desetljećima ima Hrvatska s Rusijom, ili kakav bi to bio ruski interes za samostalnu Hrvatsku? A odgovor je pred nosom: Sinovci, pa napisao vam je dolje Buden da se s padom Berlinskoga zida desila promjena paradigme: "Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog." Što bi sad značio limes na Drini? Pa preseljenje Zida tisuću km istočnije, ni manje ni više. No, zar ne bi i Hrvatska, naoko s ove strane Drinskog Zida, u tom svom Banovinskom proširenju ponešto dugovala kreatorima ovakve podjele? I, nije li to upravo u suštoj suprotnosti s onime što i Sanader vidi te godine, ili o čemu, s nužnom odgodom, tek tada počinje pričati: o Novom svjetskom poretku, naime, zbog kojeg Rusi okreću rakete prema Poljskoj, Ukrajini i Češkoj!?
Kad sam Montgomeryju takvu analizu prezentirao u javnom razgovoru, gunđao je da je spomen ruske ambicije da ima izlaz na toplo more geostrateški anakronizam, no, sad vidimo kaj je anakronizam a kaj dernier cri onoga što spada u Novus Ordo Seclorum: ha, ha, mi smo spremni i čekat ćemo da i Srbija bude spremna!, veli EU! Kako je poniznost na koljenima teška!

Apendix: BP

Da, Posavina je prepuštena, i to danas nije nikakva senzacija, ali, evo par pitanja Prkačinu i Tusu, iz devedesetih, koja govore o događajima što se se prvi puta u hrvatskoj javnosti tumačili na, tada, spektakularan i uznemirujuć način:
Pitanje Prkačinu:"Za pad Posavine optužili ste prije par mjeseci Miljavca. Tus, nakon vas je kazao da Miljavac nije bio zapovjednik tog prostora, nego je iznad njega bio Stipetić, a iznad njega on osobno, dakle Tus, no da ni Tus ni Stipetić ni Miljavac, u konačnici, nisu zapovijedali tim operacijama, jer da je postojala paralelna zapovjedna linija. Kako tumačite tu činjenicu da usred rata rat nije vodio od samoga predsjednika Tuđmana imenovani načelnih generalštaba?"
Pitanje Tusu:"Gospodine Tus, vi ste, u povodu Bosanske Posavine, prvi puta javno kazali nešto što je promijenilo cijeli nazor na Domovinski rat - govorili ste o tome da su u ratu u Posavini postojale paralelne zapovjedne strukture, da HV-om niste zapovijedali ni gospodin Stipetić pa ni vi, kao čelni čovjek našeg generalštaba, te da je taj paralelizam struktura postojao mimo svake vojne logike: paralelna je zapovjedna linija postojala da bi se spriječila hrvatska vojna pobjeda u Bosankoj Posavini. Ministar Granić, prije više od pola godine, a prije par tjedana u Saboru, govorio je o američkoj zabrani ulaska u Banja Luku. Stvari su dakle sasvim verificirane i jasne: oko Posavine naš je državni vrh trgovao teritorijem, i, postigavši dogovor s Miloševićem, Bosanska je Posavina prepuštena Republici Srpskoj. Tko je s naše strane činio tu paralelnu zapovjednu liniju?"
I, još dva, ne manje značajna Prkačinu: "1992. godine u Grazu, potpisan je ugovor koji je hrvatsku vanjsku politiku učinio shizofrenom: s jedne su strane Srbi bili agresor u Hrvatskoj, a druge, naš partner u Bosni i Hercegovini. Kako ste vi sebi objašnjavali ovaj dualizam naše državne politike, obzirom da ste tada ratovali u Srednjoj Bosni i imali mješovite jedinice?
Je li naša politika trebala biti Hrvatska do Drine ili Srbija do Drine – jer, ovako, rezime naše politike u BiH je slijedeći:: Bosanska Posavina je predana za stolom, Srednja je Bosna demografski devastirana, Herceg-Bosna nije integrirana u hrvatski državnopravni prostor, u Sarajevu je 2 % Hrvata, a već sada smo via facti nacionalna manjina čak i u Federaciji: na pet Bošnjaka dolazi jedan Hrvat.

Još o blagotvornim učincima hrvatske državne politike u BiH:

Bosanska je Posavina predana, Srednja je Bosna demografski devastirana, Herceg-Bosna nije integrirana u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, a u Sarajevu živi 2% Hrvata. To je dakle bilanca hrvatske politike u BiH, i ako je to ono što će ostati nakon ovoga rata kao njegov rezultat, onda u povijesti od doseljenja Hrvata u ove krajeve do dana današnjega nije bilo tako katastrofalne politike u Bosni i Hercegovini, kakva je vođena posljednjih deset godina. Ta je politika toliko katastrofalna da je četnički ideolog Dragoš Kalajđić imao posve pravo kada je kazao da nas je Vatikan morao spašavati od nas samih jer smo pogubili sve katoličke utvrde koje je Crkva godinama u Bosni osvajala i obranila! Kako vi objašnjavate činjenicu da je jedna generacija Hrvata u BiH uništila sve ono što su Hrvati u tim krajevima stoljećima stvarali, naravno, ako isključimo gradnju dva-tri teniska terena u Širokom, i ugradnju šest jacuzzija u Posušju?

razgovor s Krešimirom Zubakom, 29.6. 1998.,

Bosanska je Posavina predana u diplomatskim pregovorima; Srednja je Bosna demografski opustošena; Herceg-Bosna nije postala integralni dio hrvatskoga državnog teritorija; u Sarajevu je ostalo dva posto Hrvata – hrvatska politika u Bosni i Hercegovini doživjela je potpuni debakl, u svjetlu povijesnog okretanja predsjednika Tuđmana ka karti na kojoj je bilo bjelodano da je Bosna i Hercegovina povijesno i prirodno napućena na Hrvatsku te s njenim “perecom” čini integralni dio. Čini mi se da je jedino Eugen Savojski ostavio manje Hrvata u BiH no današnja politika – tada ih je ostalo manje od trideset tisuća. Hoće li Hrvati u BiH preživjeti ovu situaciju? Hoće li ponovo obnoviti svoj nacionalni korpus?

razgovor s biskupom Komaricom, 23.12 1997.

- 16:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Zašto BiH (nažalost) ne može biti građanska demokracija

DOŠAO ŠEJTAN PO SVOJE...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Tarik Haverić

U javnom političkom prostoru Bosne i Hercegovine u svakom trenutku ima jedna središnja tema oko koje se kristaliziraju suprotstavljeni politički programi i povodom koje domaći akteri odmjeravaju snage, učvršćuju i profiliraju stajališta, prikupljaju podršku za neke predstojeće izbore ili se naprosto prikazuju "stranom faktoru" kao prihvatljivi sagovornici. U posljednjih nekoliko mjeseci, taj klin u čorbi zove se "ustavne promjene". Po običaju, rasprava se vodi sa mnogo strasti, nekompetentno i sa pozicija godinama poznatih i nepromijenjenih, pa je iz aspekta demokratske ustavotvorne prakse sasvim nezanimljiva. Ipak, ako najnovije inicijative nekih bosanskih političkih formacija, stranačkih prvaka i javnih ličnosti smjestimo u povijesnu perspektivu, ne pristajući da ih izdvojimo iz jednog kontinuiranog pokreta koji traje već 15 godina, današnja zalaganja za "građansku Bosnu i Hercegovinu" ukazuju se kao prilozi za historiju bosanskog političkog beščašća.

Vrhunac tog licemjerja predstavlja plaćeni (pr)oglas "Povodom ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini", što ga u Oslobođenju od 13. januara 2006. objavljuje Stranka za BiH. U njemu čitamo, naprimjer, da "u sadašnjoj inicijativi (ne kaže se čijoj, T. H.) građani nisu konstituirani kao suvereni, niti je sama država konstituirana kao suverena. Suverene su jedino etničke grupe i suverena prava mogu se utvrđivati jedino kroz tri unaprijed određena etnička tabora".

Izneseni stav sam po sebi nije sporan: ne samo da je koncept političke organizacije društva što počiva na pojedincu poželjniji od drugih, već je u Bosni i Hercegovini on jedini moguć. Skandalozno je samo to što taj stav dolazi od Stranke za BiH, i skandalozan je kontekst u kojem se iznosi...

Kada je prvi puta bilo moguće realno zagovarati "građanski princip"? Bez ikakve sumnje, krajem 80-ih godina, nakon planetarnog urušavanja komunizma, kada su tzv. socijalističke zemlje pristupile (ili bile natjerane da pristupe) temeljnim promjenama u političkoj organizaciji društva. Pitanje pred kojim se, u tom procesu, našla Bosna i Hercegovina bilo je u osnovi veoma jednostavno: hoće li se vlast jednog kolektiviteta (radničke klase) zamijeniti vlašću građana, ili vlašću drugih kolektiviteta (zvali ih mi narodima, konstitutivnim narodima ili nacijama)?

Ne može se, ni u najkraćim crtama, prikazati kratkovida argumentacija u korist "države narodâ" koja je tih godina bila u opticaju. Zauzvrat, "država građana" imala je u javnom prostoru toliko malobrojnu podršku da nije teško prisjetiti se ključnih momenata u kojima je bila dosljedno ismijavana ili odbacivana.

Prije prvih izbora

Prva prilika ukazala se u jesen 1989, kada su petorica građana (T. Haverić, Z. Grebo, I. Lovrenović, M. Živanović, D. Međović) tražila od Skupštine SR BiH da vrati pravnu snagu Deklaraciji ZAVNOBiH-a o pravima građana BiH iz 1944, prvom bosanskom ustavu i dokumentu koji je, po mjeri modernog konstitucionalizma i zaslugom svoga glavnog tvorca Hamdije Ćemerlića, uspostavljao građanina kao osnovni politički subjekt. Ne sjećamo se da je ta inicijativa dobila masovniju podršku, a naročito da je iza nje stao ijedan od današnjih glasnih zagovornika "građanskog principa" iz rukovodstva Stranke za BiH.

Druga prilika ukazala se kada je legaliziran stranački pluralizam. U tom trenutku, i samo u tom trenutku, donosile su se inicijalne odluke koje će oblikovati socijalno-politički život na ovom tlu u narednih pedeset godina. Budući da su odluke o etnopolitičkom organiziranju bosanskih Srba odn. Hrvata bile donesene u Beogradu odn. Zagrebu, jedina odluka koja je mogla biti donesena u Bosni i Hercegovini bila je o tome hoće li se i Muslimani tako organizirati, ili će svoje glasove dati "građanskim strankama".

Ni ovdje ne pamtimo da se ijedan od današnjih zagovornika građanske demokratije protivio osnivanju muslimanske nacionalne stranke. Ali se odlično sjećamo jednoga od njih, doktora lenjinizma, koji je i samu ideju građanina proglašavao "teorijskim konstruktom" koji je izmislio kralj Aleksandar kako bi posrbio Muslimane. Idući uvijek dalje, taj karcinom svakog kritičkog mišljenja u Bosni i Hercegovini uložio je, po običaju, neviđen napor u zamjenu teze, i borio se za legalizaciju "stranačkog organiziranja na nacionalnoj osnovi", dok se zapravo radilo o sasvim drugom pitanju, naime: kada to jednom bude dopušteno, je li Muslimanima pametno da se nacionalno organiziraju?

Muslimanska politička klasa smatrala je da jest, i SDA je osnovana. Sastavni dio njezine predizborne kampanje bilo je sistematsko blaćenje i ocrnjivanje građanskih stranaka, koje su navodno odvlačile glasove Muslimana od jedine političke formacije koja autentično zastupa njihove interese... Možemo li pogoditi ko je od današnjih zagovornika "građanskog principa" u tome prednjačio?

Nakon izbora, a prije agresije

Ishod prvih izbora je poznat: BiH nije postala građanska demokratija već faktička etnokratija. Uopšte ne treba sumnjati da su svi s kojima se Haris Silajdžić, jedan od prvaka Stranke za BiH, nedavno susreo u Briselu, bez izuzetka potvrdili da žele građansku demokratiju za BiH, a nikako etnički podijeljenu državu (intervju za Dnevni Avaz, 13. januar 2006, s. 2). No Silajdžić se našao u prilici da se u Briselu sastaje s ljudima od kojih nešto zavisi samo zato što ga oni otprije znaju kao političara; a političar je postao kada je, u etničkoj podjeli vlasti nakon prvih izbora, njegovu Stranku demokratske akcije zapalo ministarstvo inostranih poslova. (Može li se zalaganje za građansku demokratiju, kada dolazi od jednoga od protagonista etničke podjele vlasti, shvatiti drukčije nego kao krvav cinizam?)

Sljedeća prilika u kojoj je odbačena ideja građanske demokratije, u uskoj vezi s prethodnom, bilo je kratkovido insistiranje na "narodnoj suverenosti", gdje se narod shvatao kao etnija a ne ukupnost građana. Tako će se u 6. tački Rezolucije muslimanskih intelektualaca BiH, objavljenoj u januaru 1991, izričito tvrditi da su "Muslimani... suveren narod". Treba li da nas iznenadi što se među potpisnicima nalazi i Safet Halilović, još jedan od prvaka Stranke za BiH koja danas, eto, osuđuje suverenost etničkih grupa? Treba li da nas iznenadi što se, u istom trenutku, strategija srpsko-armijskog vrha sastoji upravo u potvrđivanju toga shvatanja, što Veljko Kadijević nedvosmisleno posvjedočuje u jednom razgovoru s Borisavom Jovićem: "U razgovorima sa republikama treba da polazimo od sledećeg principa: svakom narodu treba priznati mogućnost da bira soluciju, ali ne i republici." (B. Jović, Poslednji dani SFRJ, pod 4. januarom 1991)?

U istom duhu negiranja političkog subjektiviteta države, borci za muslimanske interese zalagali su se da u Predsjedništvu SFRJ ne budu predstavljene republike nego narodi: "nedopustivo je da Muslimani, po brojnosti treći narod u Jugoslaviji, nemaju u Predsjedništvu svoga predstavnika...".

Ne treba zaboraviti ni "Liberalni ustav", tj. nacrt ustavnog teksta koji je Liberalna stranka, uz potpise 30 opozicionih poslanika, ponudila na razmatranje Skupštini RBiH. Bio je osovljen na građaninu kao osnovnom subjektu, s jakom vladom i predsjednikom (a ne predsjedništvom) koji bi imao protokolarnu ulogu, ostavljao je mogućnost opštinama da se udružuju u regije, uvažavao etničku heterogenost države i predviđao institucije koje je štite... ukratko, sve ono što bi pobornici građanske demokratije danas htjeli da imaju, no do čega im onda nije bilo pretjerano stalo.

Dalje, bilo bi nepravedno prešutjeti usvajanje "Brionske deklaracije" u Skupštini RBiH, početkom jula 1991. Prva tačka ovog dokumenta, koji je ponudila Evropska zajednica, određivala je da "narodi Jugoslavije jedini mogu odlučiti o svojoj budućnosti", i tako utvrđivala narode a ne republike kao glavne subjekte pregovora o sudbini zemlje. Kada je poslanik Liberalne stranke Rasim Kadić pokušao upozoriti zakonodavno tijelo kako usvajanjem "Brionske deklaracije" Bosna i Hercegovina potpisuje vlastitu smrtnu presudu, potpredsjednik Vlade Rusmir Mahmutćehajić sa skupštinske govornice pružio je uvjeravanja poslanicima "da u evropskom smislu riječ narod podrazumijeva sve građane na određenoj teritoriji, a ne narod kao naciju", te je "nakon pojašnjenja Mahmutćehajića -Brionska deklaracija- izglasana." (Oslobođenje od 12. jula 1991, s. 1).

Nije jako važno je li to "pojašnjenje" bilo rezultat zle namjere ili samo neizlječivog nerazumijevanja političko-pravnog kompleksa, no Mahmutćehajića je na mjesto potpredsjednika Vlade bila postavila stranka osnovana ne zato da bude predstavnik građana na određenom teritoriju, već upravo Muslimana kao etničkog naroda, kako je to ponosno isticao njezin predsjednik: "Predstoji novi dogovor naroda BiH i naroda Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima." (A. Izetbegović, Sjećanja, s. 78 ). I kako je to ponosno isticao sam Mahmutćehajić, jedan od autora gorespomenute Rezolucije muslimanskih intelektualaca u kojoj se potvrđuje da su "Muslimani... suveren narod".

Kako god bilo, od te sitnošićarđijske prevrtljivosti (etnički narod kada dijelimo ministarstva i direktorska mjesta, građani kada Evropa treba da nas zaštiti ili ako treba da izađemo na referendum!) nije bilo velike koristi. Nekoliko mjeseci kasnije na Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji u Hagu, sada već zabrinut posljedicama procesa koji je pokrenuo, Izetbegović će naglašavati da je u definiciji "inače nespornog principa prava na samoopredjeljenje naroda, nejasan... "pojam naroda". "Ako je riječ o narodu u etničkom smislu", nastavlja osnivač prve etničke stranke u Bosni i Hercegovini, "pojavljuju se nepremostive teškoće kod njegove primjene". (Poslednja šansa Jugoslavije. Haška konferencija 1991, Beograd, 2002, s. 48 ).

U ratu...

Nakon početka agresije, presudan korak u ukidanju svake mogućnosti građanske Bosne i Hercegovine predstavljala je Platforma za djelovanje Predsjedništva BiH u ratnim uslovima, iz juna 1992. Ovaj dokument po prvi puta legalizira fantomski koncept "konstitutivnih naroda", gurajući napadnutu državu još dublje u politički avanturizam. Osam godina kasnije, jedan od arhitekata tog ustavnopravnog samoubistva naći će dovoljno poštenja da prizna, post eventum, kako "pojam konstitutivnosti naroda nije razvijen u političkoj i ustavnoj teoriji niti je poznat u komparativnom ustavnom pravu" (Kasim Trnka, Ustavno pravo, s. 216), ali tada, kada se nešto još moglo učiniti, osude "konstitutivnosti naroda" svodile su se na jedan glas: "Od čuvene rečenice da rat u Hrvatskoj... nije naš rat... pa do potoka krvi u Bosni i Hercegovini nije prošlo mnogo vremena. Od trenutka donošenja ove Platforme pa dok šejtan ne dođe po svoje proći će još manje" (T. Haverić, "Što se više mijenja, to je više isto", Oslobođenje od 1. jula 1992, s. 3 ).

Ta eliminacija građanskog principa bila je popraćena etnizacijom otpora agresiji, i Sporazum iz Međugorja između SDA i HDZ potvrdit će da političke elite shvataju odbrambeni rat kao borbu dva naroda protiv trećeg. Kada je jedan od rukovodilaca Liberalne stranke na jednoj od ratnih konferencija za štampu u Predsjedništvu BiH objelodanio postojanje tog dokumenta i ukazao na kobne perspektive koje on otvara, pojavila se u BH Danima "šaljiva bilješka": "Pronađena je saradnička legitimacija KOS-a na ime Hasib Salkić...". Autor bilješke time je nedvosmisleno davao do znanja da svi oni koji osuđuju sporazum dviju etničkih stranaka nužno rade po nalogu treće!

Treba li napominjati da se i denuncijant-šaljivčina Senad Pećanin, zagovornik otpora na etničkoj osnovi i svojevremeno urednik lista Sandžak, danas grlato zalaže za građansku demokratiju?

...i u miru

Prilikom sklapanja mira, šejtan je došao po svoje: "konstitutivni narodi" ušli su najprije u Vašingtonski a zatim i u Dejtonski ustav, te je tako "zakucana" suverenost etničkih grupa, koja danas smeta Stranci za BiH. U tom trenutku, razmjere katastrofe već su mogli sagledati i politički diletanti koji su u američkoj vojnoj bazi zastupali "interese muslimanskog naroda", pa je pokrenuta akcija ubrzanog zametanja tragova. Tadašnji ministar vanjskih poslova M. Šaćirbegović spremno će okriviti Zapad (Svijet od 15. februara 1996, s. 16): "Ja sam bio tamo i, Boga mi, za ovo... nismo odgovorni ni Alija, ni Silajdžić, ni (ja,) Šaćirbegović (..). Mi smo se borili za druge stvari. Zapadu je odgovaralo da stvori tri strane, i da te tri strane prikazuje kroz njihove vodeće partije, kroz SDA, HDZ i SDS. Oni su znači ustanovili taj koncept, a sada se, kao, bune povodom toga."

Image and video hosting by TinyPic

Harisu Silajdžiću, koji je nešto pametniji od Šaćirbegovića, danas je jasno da je ta teza neuvjerljiva (Zapad nije stvorio ni SDA ni ostale dvije "strane"!); osim toga, u narednim mjesecima on računa na podršku Zapada za ličnu političku promociju. Stoga je našao novog, prihvatljivijeg krivca: "drugu priliku za temeljite ustavne promjene kojima se ruši Miloševićev projekt u BiH nećemo imati..." (Dnevni Avaz, 13. januara 2006.).

Slobodan Milošević kriv je za agresiju i genocid, i zbog toga mu se danas sudi. Ali koncept etničke podjele vlasti nije njegov projekt (on je htio sve, a ne da dijeli!): Bosna i Hercegovina kao dogovor triju naroda ideja je muslimanske političke klase, koju su nosioci srpskog i hrvatskog velikodržavnog projekta oduševljeno prihvatili kao dar s neba. Proglas Stranke za BiH pokušava da to prikrije na način koji svjedoči da u bosanskom javnom diskursu zaista sve prolazi! Ono što je sadašnje stanje, u osnovi nepromijenjeno od 1990, predstavlja se u proglasu kao opasnost koja tek prijeti ako se usvoji neki nespecificirani predlog: "Model etničke podjele predložen je i za instituciju Predsjedništva. Umjesto jednog Predsjednika, koji bi zastupao suverenost svih građana, predloženo je da bi tročlano Predsjedništvo trebalo da zastupa suverenitet tri etnička tabora."

Predložen? No ni sedmočlano Predsjedništvo, izabrano 1990, i čiji nijedan član nije dobio natpolovičnu većinu glasova, nije zastupalo suverenost građana! Ne pamti se da je Safet Halilović tada prosvjedovao. Ne pamti se da je Haris Silajdžić odbio, u takvom negrađanskom sistemu, ministarsku funkciju bez koje danas u Briselu ne bi mogao da se sastane ni sa dežurnim vatrogascem u zgradi Evropske komisije. A naročito se ne pamti da je iko od njih u podjeli vlasti tada predviđao neko mjesto za "građane Bosne i Hercegovine koji svoj identitet i političko opredjeljenje ne žele izražavati putem etničkog razvrstavanja", i za koje je Stranka za BiH danas, kada su socijalno mrtvi, izuzetno zabrinuta...

Uime svih 27 preostalih građana iz te kategorije ja im izražavam zahvalnost na brizi, ali to neće ići, a konstitutivno-narodna mudrost uči nas i zašto. "Nije hala daleko, kad na vakat kreneš" da bi se moglo razmišljati o ostvarivanju građanske demokratije u Bosni 2006, trebalo je zalagati se za nju od 1989. Novi građanski konvertiti krenuli su tim putem s velikim zakašnjenjem, i tek nakon što su iz koncepta "vlasti suverenih naroda" izvukli što se moglo izvući, i zato za njima ostaje smradan trag...

- 06:36 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.02.2008.

5000 ojra za klasika!

BLOGALNO ZAGRIJAVANJE

Image and video hosting by TinyPic

Moram malo skrenuti s teme jer sam pročitala u Globusu da je Biškupić u ponedjeljak potpisao ugovor o potpori izdavanju njemačkog prijevoda "Dvora od oraha" u visini od 5000 eura.
Što je tu sporno?
Rezultati natječaja za potporu izdavanju knjiga u 2007 objavljeni su u studenom 2007.
Rezultati natječaja za potporu izdavanju knjiga u 2008 nisu još objavljeni.
U okviru kojeg natječaja je dodijeljena ta potpora?
Ako pogledamo potpore redovnim putem dodijeljene stranim izdavačima koji objavljuju prijevode hrvatskih knjiga, uočavamo da se svote kreću između 1000 i 2000 eura, s izuzetkom potpore dvorima od oraha (za čini mi se španjolskog izdavača) u visini od 3000 eura. Nitko, nikada, nigdje nije dobio 5000 eura da bi objavio hrvatskog autora, osim Jergovićevog njemačkog izdavača par dana prije Leipziga i to za knjigu koja je već tiskana, jer su prvi primjerci knjige stigli u Zagreb istog dana kad je biškupić potpisao "jednokratnu pomoć"
Također, najviša svota koja se daje za potporu izdavanju naslova domaćim izdavačima je 10 000 kn (u iznimno rijetkim slučajevima koju tisućicu više).
5000 eura, u hrvatskim uvjetima (za nakladu od 1000 primjeraka) pokriva veći dio buđeta izdavanja knjige fizičkih dimenzija dvora od oraha u mekom uvezu, na papiru srednje kvalitete. Kad kažem veći dio mislim na trošak lekture, prijeloma i tiska. Falilo bi love samo za autorski honorar.
Koliko točno proizvodnja dvora od oraha može košti Nemce, ne znam, ali su im hrvatski porezni obveznici poprilično pomogli.
Besna sam ko ris.

halter skelter 14.02.2008. 11:34



Image and video hosting by TinyPic

- 12:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #

She Wolf

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

February 14th, Valentine's Day, is undoubtedly the most significant and recurring day within the art of Marilyn Manson. Manson gave the fans a gift virtually each Valentine's Day since 2000. On February 14th, 2000 a cover version of the Charles Manson song 'Sick City' (for more on Manson's parallelism to the plight of Charles Manson read The Lamb Of God .com section) was released via MarilynManson.com. February 14th, 2001 the website This As Valentines Day .com was launched consisting of Marina Oswald on the cover of Time Magazine, the Russian wife of the alleged assassin of JFK, Lee Harvey Oswald, originally published on February 14th, 1964. Upon clicking on a hidden link on Marina's broach the viewer is taken to a page containing Chapter 10 of Manson's still unreleased novel, Holy Wood, which is the first and only glimpse revealed of the book to this day. February 14th 2002 Manson gave us via his online Journal two videos of his kitten familiar, Lily White, entitled 'I Love You With All Of My Heart' (which depicts Manson's kitten Lily licking a plate of milk with a heart on it) and 'I Will Love You Until I Die' (which depicts Lily sitting on the pelvis of a skeleton which may logically be the same skeleton which Manson spoke of obtaining from an OTO meeting in England in his October 2000 interview by Chuck Palahniuk). And lastly Manson gave us the first real glimpse into The Golden Age Of Grotesque on February 14th, 2003 with the Journal post, 'Valentine's Day Bring Us A New Taste Of Eonism' with the first group photo of the new band and the accompanying video 'The Mechanism Of Desire' documenting the new image on digital celluloid.



Within the story of the Triptych, ADAM KADMON (the first symbolic and idyllic man, autobiographically as Marilyn Manson) who grew up in this world of our's with his idealism and hatred towards the same hypocrisy and superficiality of the establishment which oppressed him set out to create a revolution. But only later to have his revolution sold out and turned into a product to be sold and marketed after inadvertently becoming part of the establishment himself, tempted and bated by its luxuries he became what he grew up hating. Mechanical Animals in a sense is a dual album; half of the songs are sung by Mar1lyn Man5on, innocent, sensitive and affected by the world around him, and the other half being played by the fictitious band Omega & The Mechanical Animals, who's hollow, over-the-top, superficial sex & drug anthems are what the idealism and sensitivity has malformed into. "You cut off all of your fingers, trade them in for dollar bills" while the opposing Mar1lyn Man5on half of the album deals with the internal conflict of this dichotomy of ideals. The revolution has been sold out, the cover of the side of the album played by Omega & The Mechanical Animals illustrates this almost literally. The hollow rock star which ADAM has become now as red prosthetic fingers where hands he carved and crafted his revolution used to be.
The lyrics of all three songs hint at this transformation of what ADAM has become and his realization of it.
Irresponsible Hate Anthem: "I am so All-American I'd sell you suicide, I am totalitarian I've got abortions in my eyes", the morbid culture and fascination of America where death is worshiped and violence is the new religion, "I hate the hater, I'd rape the raper, I am the animal who will not be himself", a self contradiction with no ideals lefts of his own.
I Want To Disappear: "Look at me now, I got no religion. Look at me now, I'm so vacant. Look at me now, I was a virgin, Grew up to be whore", the realization of hollowness and corruption, "Yesterday, man, I was a nihilist, now today I'm just too fucking bored", the idealism and revolution fallen to the wayside and replaced by sex, drugs and television.
Born Again: "This art is weak in its pretty, pretty frame", the hollowness of Omega; "I'm a monkey with a misspelled name", Mar1lyn Man5on; "I'm someone else, I'm someone new, I'm someone stupid just like you.... I'll be born again", the foreshadowing of the transformation into The Antichrist Svperstar.
So in short, February 14th, 1997 represents the day, performance and point in time (the convergence and three dimensional connection of the Triptych), the point of realization that the revolution began which was set out to change the world was marginalized into another product by trading idealism for gratification, the realization that ADAM became the hypocrisy which he set out to overthrow when he was young and ambitious. If we look at exactly what Valentine's Day is also, the choice of date in which this point of hypocritical realization occurs makes perfect sense.
Valentine's Day is the day of love & couples and a Hallmark capitalist favourite. The day of the holiday itself was chosen to be celebrated because, like ALL Christian holidays, it was chosen as an adaptation from the dates of pagan celebratory rites in order to convert and spread Christianity throughout the world. Even Christmas, for example, was merely chosen to be celebrated at the end of December to coincide with the Winter solstice, one of the most important pagan and astrological dates of the year. Valentine's Day though coincides with the Roman holiday on the 15th of February, the Feast of Lupercalia. On the eve of this feast (ie - the day before), in honour of the Februata Juno, the Roman goddess of sex and fertility, the Roman boys would pick a piece of paper with the name of a girl whom which would accompany him during the celebration the following day in hopes to eventually fall in love and marry, thus beginning the tradition of exchanges notes we today call Valentines.

Image and video hosting by TinyPic

So in essence the celebration of the holiday as we know it today is merely a hypocritical farce; pagan rites enveloped and overshadowed by the ominous spread of Christianity. Anton LaVey, whom Manson was a close allie of spoke of this type of Christian bastardization of pagan holidays so it would fit the rubric of its own existence.
The day is named after St. Valentine, a priest who was martyred (beaten then beheaded) in 270 AD by the Roman emperor Cladius II. The reason he was beheaded specifically was because he continued to marry couples in the Christian tradition despite Claudius' decree against it, this was before Rome was converted. This is another very hypocritical and dichotomous aspect of this holiday. He was killed because he aided other is obtaining love, so we celebrate his death as the holiday of love. This is not in the least an uncommon practice for the Catholic Church to remember and commemorate the lives of saints by the way they were killed, just as today people hang the effigy of Christ on their walls and around their necks, strewn up like a side of veal on a crucifix, which is actually a commonly used Roman torture device. Another Saint of note in this fashion is St. Apollonia. She was a Christian martyr in 249 AD who had her teeth crushed and broken with pincers, torturing her to make her renounce the name of Christ. Today the Catholic Church honours her as the patron saint of toothaches.



Live like a teenage Christ,
I'm a Saint I've got a date with suicide,
Mary, Mary, to be this young is oh so scary


THE LONG HARD ROAD OUT OF HELL

This is very much in following suite which Manson set forth on Holy Wood. In the fictitious land of Holy Wood death is what makes one a celebrity and violence is the new religion where the Saints of this new religion are dead stars which is hinted at in Mechanical Animals on the song Posthuman. During the Guns, God & Government tour, Manson donned a papal robe and miter, singing in front of an alter with two casts of his severed heads while tapestries of the Saints we're to be worshiping hung on each side of him; dead stars like Elvis, James Dean, John Lennon, Marilyn Monroe, and Charles Manson, among others, who may not be dead but who is remembered today and is famous only for who he killed. It's the idea and reality that in death we're remembered much more profoundly than we were in life. And if you're famous and you're killed in the spotlight it acts as a Christ-like immortalization, just as in the case of JFK and John Lennon. This is the meaning behind Manson's coined term Celebritarian, that our religion is based on death; we drink the blood in the form of wine and whose body we feed upon in the form of a communion wafer; the idea of Celebritarianism, the devouring of celebrity as demonstrated by the first celebrity, Jesus Christ. See also The Lamb Of God .com and Celebritarian.com.
Valentine's Day: we're celebrating love through death. Because in American your famed is based upon when, where and how you died or who you kill, that's how the covers the papers are filled.
Because we're not remembered in life, we're remembered in death. And if we die young and are martyred we mean more than we ever could alive. Because:

WE DON'T WANT TO LIVE FOREVER, AND WE KNOW THAT SUFFERING IS SO MUCH BETTER.



ŽENE NE ŠUTE

Boris Buden

Tko je hrabriji, muškarci ili žene? Ovo pitanje nije nikakva isforsirana provokacija koja prijeti trivijalizacijom odnosa među spolovima. Naprotiv, ono nas neposredno dovodi do onih temeljnih problema koji odlučujuće obilježavaju društveni život i povijesni trenutak Hrvatske. To vrijedi pogotovo danas kada rat i povijesni prevrat prožimaju sve sfere hrvatskog društva. Pod tim okolnostima nastaje naime veoma uvjerljiva iluzija da su društvene uloge muškarca i žene raspodijeljene na najprirodniji mogući način. Dok on u buci i bijesu politike i rata proizvodi povijest, ona mu pruža logističku podršku iz pozadine. U prvom planu potentni mužjak, u monumentalnoj pozi heroja domovine, ogrnut tek presvetom nacionalnom zastavom i okićen svim znakovima nasiljem izborene nacionalne slobode i neprikosnovene političke moći, a otraga, u polumraku ona koja riflja njegove krvave gaće tek povremeno podižući zaljubljeni pogled pun udivljenja i beskonačne odanosti. Činjenica da je ova slika uslijed zamora ljudskog materijala i opće bezizlaznosti u znatnoj mjeri izblijedila ne mijenja mnogo na stvari. Siže je ostao isti i još uvijek je jednako prepoznatljiv. Kad je o spolovima riječ u nas se jako dobro zna komu je što činiti, a još bolje koje se granice ni za živu glavu ne smiju prelaziti. Iznimke, one žene u prvim redovima političke borbe i domovinskog rata, tek su maskote, ukrasne lutkice u samorazumljivom sivilu muškog svijeta, iznimke koje potvrđuju neprikosnovenu vladavinu muškog pravila. Iznimkama druge strane, muškarcima koji odstupaju od društveno najpoželjnije uloge junačkog borca za nacionalnu stvar preostaje pak na javnoj sceni uloga zagovornika civilnog društva odnosno njegovih vrijednosti kao što su ljudska prava, nenasilje, tolerancija, jednakost spolova itd, dakle djelovanje na području na kojem se u nas u tradicionalnom smislu može dokazati sve samo ne muškost, području naime onih interesa koje hrvatska većina danas drži još uvijek bizarnima, nedostojnima pravog muškog angažmana te stoga područja prepuštenog dezerterima svake vrste, slabićima, pederima, ukratko ženskome svijetu kao takvom.

Ova statična slika hrvatskog društva u kojoj su uloge muškarca i žene jednom zauvijek unaprijed zadane te se doimlju naprosto prirodnima ozbiljno će se međutim zaljuljati ako malo bolje razmotrimo povijesni kontekst unutar kojeg se situirala naša stvarnost. Tko se oslobodio megalomanske fantazije kako je sudbina Hrvatske nešto jedinstveno na svijetu, nešto što je shvatljivo samo nama Hrvatima u ekstazi navlastitog nacionalnog osjećaja i što bjelosvjetski ignoranti nikada neće moći ni približno dokučiti, taj zna da će prije ili kasnije na mjesto ovog samoskrivljenog autizma morati stupiti racionalno komuniciranje sa svijetom. To prije svega znači da će se specifično hrvatska situacija jednom morati izraziti kao dio globalnih povijesnih procesa. Nacionalistička ideologija, postkomunizam, iskustvo totalitarizma, kob rata, sve to nije samo hrvatsko. No ta usporedba iskustava mogla bi ponekad dovesti i do neočekivanih spoznaja.

Uzmimo jedan primjer. Od pada Berlinskog zida naovamo u ponovo ujedinjenoj Njemačkoj traje proces razračunavanja sa totalitarnom prošlošću bivše Istočne Njemačke. U središtu zanimanja javnosti je na prvom mjestu suradnja s tajnom službom bivšeg DDR-a. Ispostavilo se da je potkazivanje u istočnonjemačkom socijalizmu bilo masovna pojava i da se sistem mogao oslanjati ne samo na bezbroj anonimnih doušnika, nego i na najuglednija imena iz, recimo, kulture i umjetnosti. Činjenica da se na popisu suradnika Stasia (istočnonjemačke tajne policije) našla i Christa Wolf, jedno od najpoznatijih imena današnje njemačke književnosti, za mnoge je predstavljala šok i teško razočaranje. Slučaj poznatog književnog kritičara i ujedno zvijezde televizijskih kulturnih programa, Marcela Reich-Ranickog, za kojeg se nedavno otkrilo kako je radio za poljsku obavještajnu službu na neki način je dotjerao problem do paroksizma. Postavilo se napokon pitanje, zašto svi ti ljudi sami nisu blagovremeno progovorili o tim sjenovitim stranama svoje prošlosti, nego su čekali da se u javnosti pojave dokumenti koji ih upravo dvostruko optužuju - ne samo za dokazanu suradnju s tajnim policijama, nego i za prikrivanje te svoje djelatnosti - i tako im tovare na leđa moralni teret veći no što bi ga stvarno morali ponijeti da su pravodobno sami izašli u javnost sa svojim istinama. Uvijek iznova se naime ispostavlja kako je realna težina njihove suradnje s obavještajnim službama zapravo zanemariva. Uglavnom su bili sitni špicli koji svojim potkazivanjem nisu nanijeli mnogo štete drugim ljudima, neka vrsta sistemskih doušnika čija je suradnja bila više automatske naravi, nešto otprilike kao članstvo u pionirima ili slično. Zapravo, ono najgore u svim tim pričama jest upravo naknadno prešućivanje, grijeh nesumjerljivo teže iskupiv u današnjoj njemačkoj javnosti od puke suradnje s komunističkim službama državne sigurnosti. Ukratko, riječ je tu o fenomenu kojeg ta njemačka javnost uzima ozbiljno, govori o njemu i pokušava ga na najbolji mogući način shvatiti, koristeći se znanjima svakovrsnih stručnjaka, od povjesničara pa do psihoanalitičara.

U nas se javnost ne bavi tim stvarima. Izuzimajući slučaj jednog medijskog ekscesa kada je javna optužba za navodnu suradnju sa Službom državne bezbjednosti bivše Jugoslavije na najprimitivniji način iskorištena u tekućim političkim obračunima, u nas izgleda kao da tog problema uopće nema. Kao da smo izašli iz najstabilnije demokracije u kojoj su ljudi uživali nedodirljive slobode koje nikakve tajne službe nisu mogle ograničiti. Ono što se u Njemačkoj predbacuje pojedincima - ne toliko činjenica da su nekada radili za tajne službe totalitarnih država, nego upravo to da danas tu činjenicu prešućuju - moglo bi se u nas predbaciti čitavom društvu. Kolektivna amnezija međutim čini se da je tek simptom koji upućuje na daleko ozbiljnije društvene anomalije.

Image and video hosting by TinyPic

Postoje međutim i drugačija iskustva. "Pakao", naslov je autobiografije jedne žene koja je u razdoblju Pinochetove vojne diktature radila za Dinu, čileansku tajnu službu. Luz Arce, kako joj je ime, bila je do vojnog puča rujna 1973. aktivistica Allendeove socijalističke stranke. Kretala se u samim vrhovima partijske organizacije i pripadala je GAP-u, grupi osobnih prijatelja Salvadora Allendea. Nakon puča prelazi u ilegalu, ali je ožujka 1974. hapse. Izložena je svim vrstama torture, premlaćivanjima, elektro šokovima, stalnim silovanjima, agenti Dine pucaju u nju, prostrijeljuju joj nogu, muče ju glađu i žeđu te naposljetku ucjenama i prijetnjama u vezi s obitelji. Napokon ona, zajedno s bratom, popušta i počinje odavati drugove. Isprva tek poneke, one najmanje važne, da bi uskoro kružila u autu s oficirima tajne službe ulicama Santiaga u lovu na ilegalne suradnike čileanske ljevice. S vremenom njena suradnja poprima sve aktivnije oblike, ona postaje agent tajne službe pod imenom "Jaguar" i stječe status oficira. Na njenoj savjesti mnogo je mučenih, ubijenih i onih nestalih za koje se do danas ne zna gdje su. Nakon godina kolaboracije Luz Arce početkom devedesetih progovara pred "Nacionalnom komisijom za istinu i izmirenje" i kao svjedok pojavljuje se u više od šezdeset sudskih postupaka. O njenom slučaju u Njemačkoj je snimljen dokumentarni film, a uskoro se pojavila i spomenuta autobiografija. Na kraju svoje priče Luz Arce zaključuje: "Iz vlastitog iskustva znam da je iluzija o povlačenju crte ispod prošlosti i nekom novom početku neostvariva i da zavjera šutnje čiji je cilj anuliranje i egzorciranje doživljenog užasa samo hrani konflikte i ressentimente. Tek prorada sjećanja, koliko god bila žalosna, može egzorcirati taj pakao i stvoriti uvjete za istinsko izmirenje. Društvo mora ponovo naći put ka samome sebi i pogledati u oči svojoj istini kako bi moglo u prošlosti ostaviti ono što ondje i pripada te graditi budućnost oslobođenu zaborava i laži."

Bez obzira na razliku između Pinochetove vojne diktature u Čileu i gotovo polastoljetne vladavine komunizma u nas, iskustvo totalitarizma upućuje posvuda na očigledno sličnu problematiku. Ljudski materijal u pravilu je preslab da bi se u masovnijem vidu izbjegla suradnja s diktatorskim režimima i aktivno služenje njihovim najnehumanijim ciljevima. Samo bi natčovjek bio apsolutno siguran od kolaboracije. Naivna pripovijest o šaćici pokvarenih uzurpatora na jednoj strani i slobodarskim narodnim masama sapetim u okovima tiranije na drugoj, više nije ni za dječje uši. Tamo gdje se ona još kolportira i sama je tek simptom aktualnog totalitarizma. Hrvatska iluzija, da su fašistički i komunistički totalitarizam strano tijelo na zdravoj hrvatskoj narodnoj jezgri i da je napokon ostvarena vladavina narodne volje automatski i izmirenje sa zlima prošlosti i ujedno iskorak u demokratsku budućnost ima samo jednu svrhu - potiskivanje istine totalitarizma, a time onda i njegovu reprodukciju. Pouka koja iz njemačkih i čileanskih iskustava pogađa hrvatsku situaciju jednostavna je: nikakav drugi put ne vodi iz totalitarne prošlosti u demokratsku budućnost osim puta artikuliranog sjećanja. Hrvatska šutnja traje međutim i dalje. Upravo na njoj se danas gradi aktualna hrvatska nesreća, kao nesreća prisilnog ponavljanja istoga - totalitarizma.

Čileanska priča Luz Arce međutim skriva još jedan poučan detalj. Od svih onih koji su surađivali sa Pinochetovom zločinačkom tajnom policijom u pravom su smislu progovorile samo žene. Samo su one imale dovoljno snage da pod punim imenom i prezimenom prihvate rizik suočenja s neprijateljskom javnošću koja je u njima vidjela izdajice i zločince, suočenja s prijetnjama bivših kolega agenata i naposljetku sa vlastitom krivicom od koje se nikamo više nije moglo pobjeći. Samo su te žene bile dovoljno hrabre da iskustvo svoje osobne ljudske slabosti artikuliraju u koherentnu priču o sebi i svome vremenu koja je postala neizostavni dio kolektivnog iskustva cijelog čileanskog društva. Na taj način upravo su one napravile onaj kvalitativni iskorak koji je čileanskom društvu dao novu povijesnu perspektivu.

Pomak iz povijesnog gliba u kojem se danas zakopalo hrvatsko društvo izgleda da također neće biti moguć bez promjene tradicionalne paradigme odnosa među spolovima koja još uvijek prožima sve oblike našeg društvenog života. Nije li se težište hrabrosti kao društvenog fenomena danas pod imenom civilne kuraže već u odlučnom smislu pomaklo od muškoga ka ženskomu? I nije li naše previđanje ove promjene tek popratna pojava onog istog muškog kukavičluka koji nas je u glib doveo i koji nas u njega i dalje zakopava? Jer, tko zna, možda je upravo povijesno sljepilo ona smrtna bolest muškoga svijeta!?

Image and video hosting by TinyPic

- 02:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 13.02.2008.

Jeste li pročitali inteview sa Sanaderom?

CLOSE READING

Image and video hosting by TinyPic

I

Prijatelju, pridružujem se sumnji u tezu da je mladac samo kopirao premijerove odgovore. Čitao sam Butkovićev intervju sa Sanaderom još dok je bio autentičan i šteta što takav nije i ostao jer bi bio senzacionalan. Recimo, "Sanader" najavljuje da bi pregovori mogli biti gotovi DO KRAJA 2009. Svatko imalo upućen zna da je Swoboda baš bio u Hrvatskoj da stisne završetak pregovora DO KRAJA 2008. ili najkasnije do kraja siječnja 2009. jer inače ode mast u propast. I u povoljnijoj varijanti, do početka 2009, prijem u EU bi uslijedio tek 2011 zbog ratifikacija po parlamentima. S krajem sljedeće godine u EU smo još malo pa nikad, 2013. Dalje, "Sanader" izjavljuje da će se ZERP riješiti kad se riješe granice. Alo, kad bi svi bili dobre volje, i kad bi se granice počele rješavati sad, do zaključenja posla prošla bi koja godina, a ZERP Hrvatsku koči danas, pa ako se ne riječi odmah, piši kući propalo. Sličnih bisera ima cijela jedna serija. Zapravo, i nema nijedne rečenice koju bi Sanader rekao mirne duše i pri zdravoj pameti, pa mene čudi što komentari na intervju nisu krenuli već kad je izišao, u petak navečer, u Dnevniku HRT-a; recimo, najavljuje Šprajc: U sutrašnjem 'Jutarnjem listu' premijer Sanader odgodio je pregovore s EU za još godinu dana, upravo u tjednu kad je izaslanik EK najavljivao ... I tako dalje, i tako bliže. Ili: Sanader se distancirao od guvernera Rohatinskog upravo u tjednu kad ministar financija Šuker nije uspio postići dogovor s bankarima o zadržavanju kamatnih stopa na razinama koje ne opterećuju stanovnistvo uronjeno u kredite...
Sad si ja mislim u višestrukoj teoriji zavjere (bez koje bi nam život bio bezveze): je li intervju demantiran žestokim riječima kad je Degert (ili Swoboda) nazvao Sanadera (pravog, a ne Zahtilu) i upitao ga odustaje li Hrvatska definitivno od ubrzavanja ritma pregovora, ili su bombe i ubačene u intervju da bi Sanader reagirao kad navečer pročita što je rekao. Mislim, priča da je Zahtila genijalno odglumio Sanadera, skoro kao Mr.Chance, ne pije vode. Preostali dio, zašto se nije javljao Mehun, zašto se javio Maček, to prepuštam Ninekovom investigativnom timu. Velim, šteta sta intervju nije autentičan, bio bi bomba, samo je premalo ljudi čulo čak i dok je cijeli jedan dan nesmetano eksplodiravala.

II

Nisam gledao „Otvoreno“, ali po svemu što je izišlo u novinama meni se čini da se ekipa u tom stanu u kojem žive novinari Radija 101, Večernjeg, Nacionala i Iskoraka i imaju oko 23-25 godina, da se ekipa neviđeno zajebavala kad joj se ukazala prilika nastojala nabiti na quratz Davora Butkovića, kao simbol stališa kojem oni ne pripadaju. Pisao to Zahtila sam ili s ekipom, ili ih je samo izvještavao što mu Bule opet piše, pa su mu drugi grohotom asistirali, to je svejedno. Ono što razočarava opisat ću slučajem plakata za Titovu štafetu osamdesetih kad su Slovenci podvalili saveznoj komisiji koja je i izabrala fašistički plakat. I njima se tad ukazala prilika, i oni su podvalili, nabili su manifestaciju na quratz, ali su bili dosljedni, stvar su otfurali do identifikacije i otpisivanja oba ona režima s kojima Hrvatska nije u stanju razračunati ni danas (u nedjelju). E, pa, problem je što je intervju živio 24 sata a da nitko u Hrvatskoj nije rekao 1) to ne može biti Sanader ili 2) svatko može biti Sanader. Treće mogućnosti nema. Dakle, kad se balavcima ukazala prilika oni su to mogli otfurati dosljedno. Idemo se igrati „I ti možes biti Sanader“: Dokažimo a) da je Sanader mrtvo puhalo koje priča što svaki od nas može složiti (kao posljedica 1) ili b) da nitko u Hrvatskoj ne kuži, ne sluša ili ga ne zanima sta joj premijer stvarno govori (1) Da je to bilo tako, Hrvatska bi danas dvadesetak godina poslije možda krenula biti Slovenija (koju je u EU uvela njena kulturna superiornost), onda bi Hrvatska imala aktivno civilno društvo koje raskrinkava idiote. Sanader se prepoznao - to ne mogu biti ja! Kako ti balavci nemaju pojma tako Hrvatska nema civilno društvo, te tako predsjednici omladinskih organizacija kreiraju javnu scenu te su tako najugledniji komentatori oni koji ne razlikuju lažnog i pravog premijera, kustosi ne razlikuju lažne i prave Tintorette, sommelieri lažna i prava vina itd.

autor je komentara Andrew V. Harlan

Bonustrack

"U ono vrijeme kad je Bog stvarao svijet, odluči se dragi Bog svakom narodu podariti dvije vrline. Tako su Švicarci postali precizni i pedantni, Japanci radišni i strpljivi, Talijani veseli i romantični, Španjolci temperamentni i ritmični... Došavši do Hrvata, Bog reče: Hrvati će biti pametni, pošteni i političari. Anđeo koji je nazočio tom vrhunaravnom činu, nakon završenog posla upita: Bože, svima si dao dvije vrline, samo Hrvatima tri. Zar neće biti nadmoćniji od svih drugih naroda? Na to Bog reče: Imaš pravo, ali kako se bogom dane vrline ne mogu naknadno ukidati, Hrvati će ih imati sve tri, ali svaki Hrvat, osobno samo po dvije!
Tako i bi: Tko je pošten i političar ne može biti pametan. Tko je pametan i političar ne može biti pošten. Tko je pošten i pametan ne može biti političar.“

- 14:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 12.02.2008.

BUTKOVIĆU

NE PAKOVATI!

Tajna danas nije dakle ni element, ni sfera naše društvene stvarnosti, nego je ta naša društvena stvarnost strukturirana kao tajna.

Boris Buden

Image and video hosting by TinyPic

U nedjelju, 10. veljače, napisao sam uvodni post o aferi "lažni Sanader"; da podsjetim:
"Vjerujem Butkoviću!
Vjerujem naime da intervju nije izmislio.
Kad to kažem, ne tvrdim da ne vjerujem premijeru Sanaderu - uopće ne tvrdim da intervju nije izmišljen!
Dapače! Vjerujem tome što tvrdi Ured predsjednika Vlade RH, da dr.Ivo Sanader nije dao intervju uredniku 'Jutarnjeg lista' Davoru Butkoviću, niti je posljednjih dana imao bilo kakvih kontakata s njim, ali zbog onoga što se kaže u nastavku priopćenja Vladina Ureda za odnose s javnošću, naime 'da je ovakvo izmišljanje intervjua krajnje neprofesionalan, neetičan i nedobronamjeran čin koji može imati i posljedice na dostignutu razinu demokratskih odnosa u hrvatskom društvu", Davora Butkovića valja bezrezervno uzeti u zaštitu!

Jer, opus Davora Butkovića nalaže nam da mu vjerujemo!
Davor Butković jedan je od dva, tri vodeća novinara ove zemlje, i upravo zato jer nam je njegov profesionalni moral poznat i neupitan, moramo mu dati carte blanche našeg povjerenja.
U ovoj zemlji postoji stalna tendenca pretvaranja svega u ništa, beziznimnog prokazivanja svakoga kao ništarije: ovdje se ljudi stoljećima vladaju poput djece koja se drvljem i kamenjem nabacuju na ono što ne mogu dosegnuti, i valjda otuda ta samoskrivljena nezrelost.
Vjerojatno je lakše živjeti sa sviješću da je i drugi amoralno smeće, ne znam.
Iako sam uvjeren da su ljudi, kao vrsta, prirodna aberacija, ja ne dijelim ovaj antropološki pesimizam: tu i tamo postoje ljudi koji vrijede, i tu se vrijednost ne može povlačiti po blatu tek tako, okretanjem palca nadolje, na veselje razuzdanoj gomili.
Tu i tamo, kažem, valja stati u obranu ljudskog dostojanstva, makar nam za to preostala tek kutija olova.

Intervju je izmišljen, veli premijer Sanader. U redu, izmišljen je, ako tako kaže premijer - zaista ne postoji niti jedan jedini razlog da posumnjamo u riječi dr.Ive Sanadera, kad tvrdi da ovo nisu njegove riječi!
Ali, ni na kraj pameti mi nije istom pomisliti da bi Davor Butković izmislio intervju!
Čitatelji Vaseljene znaju da nisam kurtoazan: ako itko u ovoj zemlji, onda ja imam pravo uzeti u zaštitu novinare EPH: možemo mi često biti protivnici, pa ne daj bože i neprijatelji - govorim ovo s punom sviješću o značenjskom horizontu te riječi - ali, u ovom se slučaju radi o časnom neistomišljeniku!
Mogu dopustiti da se s time što Davor Butković misli ne složite nikada, ali ne mogu dopustiti da se zbog toga njegovo profesionalno i ljudsko dostojanstvo dovodi u pitanje - možete osporavati njegovo mišljenje, ali ne i čast!
Jer, cijeli jedan novinarski život stoji iza toga što Davor Butković misli, a to što misli, bez ustezanja objavljuje, javno govori!
Tako rijetka vrlina u zemlji r/vječite šutnje!
I vi biste onda o moralu Davora Butkovića?!

Ova će se situacija zasigurno brzo riješiti i rješenje će, siguran sam, biti razumno: postoji zdravorazumsko objašnjenje tko je napisao odgovore na Butkovićeva pitanja, i do toga objašnjenja uopće nije teško doći.
Nakon svega, znam da će Davor Butković ostati neukaljana imena.

Ja ću onda nastaviti opovrgavati njegove lib-lab redefinicije socijaldemokracije u Hrvatskoj.
A vi, što ćete onda vi?"

Drago mi je da su reakcije na taj tekst bile unisone: da, zaista je minimalno što smo mogli ili trebali učiniti bilo stati u zaštitu profesionalnog morala Davora Butkovića. Ne samo stoga jer je on u cijeloj ovoj situaciji, kako ću kasnije kazati, jedini koji nije postupao amoralno, nego stoga jer je njegov novinarski opus neprikosnoveno dosljedan: Butković može iritirati svojom povlaštenom informiranošću koju zavist tumači kao aroganciju, Butković može provocirati svojom rafiniranošću koju jal interpretira kao snobovštinu, Butković može izazivati negodovanje i protest stavovima koji dovode u pitanje sve u što vjerujemo i za što jesmo, ali, Butkovića se ne može osporavati zato jer se autostilizira kao insider ili connoisseu, ili ga pak mi vidimo kao političkog neistomišljenika!
Upravo stoga jer ustrajava u svojoj sasvim osviještenoj poziciji, Butković je rijetko moralan novinar.
Jest, pisati o Chateau Petrusu i lijevoj obali Gironde u današnjoj je Hrvatskoj, kazat ću eufemizmom, ekscentrično; jest, tumačiti političku volju Foreign Officea u Hrvatskoj je uvijek, reći ću umanjenicom, riskantno; jest, počinjati mail premijeru s Dragi Ivo u Hrvatskoj je, vidimo, neshvatljivo, ali, što bi trebalo: lokati Tudum i Direktora, sjediti Kod Žnidraršića i na šanku bistri političku situaciju Abesinije?!
Silajdžiću je jednom u bosanskom parlamentu, da se poslužim oksimoronom, netko dobacio: Što ti misliš da si dobar političar samo zato jer si zgodan, znaš jezike i imaš fakultet?, na što je i prije Harisa netko odgovorio: Ne, nego bi trebao biti ružan, glup i bez škole!
Takva je priroda Butkovićeve nevolje: on je naprosto jedna od onih rijetkih javnih figura današnje Hrvatske koje izazivaju reakciju samom činjenicom svoga profesionalnog i ljudskog uspjeha, i, tako tipično hrvatski, samo smo čekali da i ta rit dođe na šekret! Jer, jebiga, to je već bilo nepodnošljivo: Kada sam, oko dva mjeseca prije izbora, pio jedan vrlo stari konjak s Ivom Sanaderom i Miomirom Žužulom u Sanaderovu uredu na Trgu žrtava fašizma, Sanader me u jednom trenutku, za mene posve neočekivano, upitao...
Ne biste vjerovali, ali mene neusporedivo manje zanima što je Sanadet pitao Butkovića - upitao ga je može li računati na njegov glas - nego naziv i starost tog konjaka; jer, to je kao s onom slavnom bocom koju je Goethe poslao Hegelu: Gospodine, šaljem vam ovaj dokaz postojanja duha u prirodi!
Besmrtna poruka u boci, nije li?

Drago mi je stoga da i Pavić i Orešković ističu upravo ovu bitnu dimenziju cijelog problema, moral Davora Butkovića, o kojem sam, ponovit ću, kazao da:
...cijeli jedan novinarski život stoji iza toga što Davor Butković misli, a to što misli, bez ustezanja objavljuje, javno govori!
Zaista, rijetka vrlina u zemlji r/vječite šutnje!

Iako sam nebrojeno puta pisao o Butkovićevim tekstovima, različito naravno, često ih citirajući kao povod za polemiku ali često i kao potkrijepu vlastitoga stava, moje zauzimanje za Butkovića nema nikakve veze s podudarnošću ili razlikom naših svjetonazora ili političkih stavova: vrlo jednostavno i sasvim jasno, ja zaista vjerujem da je Butković u cijeloj ovoj stvari radio s najboljim namjerama i bez ikakve zle primisli, ali, jednako tako uistinu mislim da je dovoljno prelistati arhivu Butkovićevih kolumni na portalu "Jutarnjega lista", pa će se svatko nepristran i dobrohotan brzo osvjedočiti u taj famozni profesionalni integritet autora - integritet koji je u Butkovićevom slučaju izvan diskusije.
Sve ostalo je - zluradost!
A tu već ne mogu biti indiferentan: na tu imbecilnu, nedotupavu zluradost malih ljudeka! On bu nama o aftertejstu pričal, bog ti mater jebi, evo mu ga sad, aftertejsta, na, futač jeden smrdlivi!
Fuj! Odvratno.
Idem si odmah otvoriti jedan veliki, espresivni katalonski sauvignon blanc, Torresovu Fransolu, čije se fino tijelo na okusu kremasto isprepliće s diskretnom svježinom i voćnošću, no čiji bouquet nije agresivan: on je, naprotiv, nježan, podigran i gotovo parfemski elegantan, ali to je sada manje važno: ono što je bitno, jest da moram isprati usta od samog spomena mizerija kojima je sva sreća u tuđoj nesreći.
Drago mi je, velim, da su i Pavić i Orešković sasvim jasno uvidjeli i istaknuli upravo tu presudnu dimenziju cijelog problema: moral profesije, koji je u novinarstvu nevjerojatno jednostavan: gotovo da je sav u točnosti!
Ne znam slučaj da se Butković mišlju, riječju ili djelom o tu točnost ogriješio.
Sada, propustom, da, ali bez namjere i, konačno, ponudivši za tu grešku ostavku.
Tu bi sve ovo trebalo završiti i stati.
The rest is silence, o čemu valja zasebno progovoriti.

Image and video hosting by TinyPic

'Vjerodostojnost Jutarnjeg lista i EPH nije poljuljana'

Piše: S. Barilar

- Dogodila nam se proceduralna pogreška i profesionalan propust. No vjerodostojnost Jutarnjeg lista i EPH nije poljuljana niti im je ugrožen ugled jer nije bilo nikakve namjere da se plasira kriva informacija - rekao je sinoć na Novoj TV predsjednik Uprave EPH Nino Pavić komentirajući slučaj lažnog intervjua s premijerom Ivom Sanaderom.

- Bitno je da Davor Butković niti u jednom trenutku nije imao zle namjere. Nije imao nikakvu namjeru da nekomu podvali, da izmisli intervju. Bio je neoprezan, ali i žrtva igranja identitetom i podvale - rekao je Pavić. Butković je, kaže Pavić, napravio propust, ali “je apsolutno sigurno da iza toga stoji neka namjera da ga se navede na takvu stvar”.

- To je udar i na EPH i na Butkovića - dodaje.

Vjerodostojnost Jutarnjeg lista i EPH nije poljuljana ni na koji način, ističe Pavić.

- EPH objavljuje na tisuće tekstova u više dnevnih novina i tjednika i mnogo radi na tome da se poštuju profesionalne procedure i da se provjeravaju činjenice - naglašava.

Na pitanje hoće li prihvatiti ostavku koju je ponudio Butković, odgovara da mu je “to doista teško”.

- I privatno i kao čovjeku koji rukovodi EPH - priznao je Pavić najavljući da će o tome razgovarati s najbližim suradnicima, direktorima i glavnim urednikom Jutarnjeg Tomislavom Wrussom, koji je također ponudio ostavku.

Kritiziraju nas oni koji su cijele naslovnice posvećivali lažnim stvarima. EPH nikad nije reagirao na neistine ili laži u drugim medijima.
- To su sve moralni ljudi koji rukovode našim novinama. Wruss je pokretač Jutarnjeg lista zajedno s Butkovićem. Prošli su ozbiljnu novinarsku karijeru. Nema takvih primjera u hrvatskom novinarskom prostoru poput karijera Wrussa i Butkovića - ističe Pavić. Butković je, kaže Pavić, ponudio ostavku kao moralan čin jer se osjeća odgovornim prema Jutarnjem listu i njegovoj vjerodostojnosti.

- Butković je najjači politički komentator i najjači politički autor. Čovjek koji je u 20 godina profesionalnog rada objavio bezbroj važnih tekstova, intervjua, i nikad nitko nije osporio autentičnost ili točnost onoga što je objavio. Naravno da svi imaju nešto reći o njegovim komentarima, ali ne i o njihovoj točnosti - kaže Pavić.

Smatra kako je vrlo je licemjerno i gotovo degutantno da EPH sada prozivaju oni koji su plasirali najveće laži u hrvatskom medijskom prostoru.

- Kritiziraju nas oni koji su cijele naslovnice posvećivali lažnim stvarima. EPH nikad nije reagirao na neistine ili laži u drugim medijima. Ovaj put, s obzirom na to da je EPH najveća medijska kuća, a Jutarnji najutjecajniji politički dnevnik, naša konkurencija i mnogi zlonamjerni pokušavaju to prikazati kao gubitak autentičnosti Jutarnjeg lista - naglasio je. Prosječna je naklada Jutarnjeg lista, iznio je Pavić, 92.000 primjeraka.

- Mi smo zadovoljni Jutarnjim listom i čvrstom nakladom koja nam osigurava relevantnost na našem području. Jutarnji je list orijentiran više prema mlađoj i obrazovanijoj publici. Upravo zbog toga nismo bili spremni vrijednost i ozbiljnost Jutarnjeg prokockati zbog 5000 primjeraka naklade - kaže predsjednik Uprave EPH.

O cijelom je slučaju, otkriva, u nedjelju razgovarao i s premijerom Sanaderom koji zbog situacije, tvrdi Pavić, nije pokazao veliku nervozu.

Butković mu je, pak, kaže Pavić, ispričao kako je doista bio uvjeren da komunicira s premijerom.

- Dosad je s njim odradio 15-ak intervjua, uvijek su imali dobru komunikaciju. Nije mogao niti jedne sekunde pomisliti da je s druge strane netko tko od toga želi napraviti aferu - prenosi Pavić.

Pavić priznaje kako bi doista bio zgrožen i tužan kada bi se pokazalo da je riječ o zavjeri. Butković, kaže Pavić, ne poznaje Zahtilu i ne vjeruje da iza svega stoji privatni sukob.

- Potpuno sam uvjeren u to da su i ljudi iz Večernjeg lista također žrtve ovih događaja. Bilo bi mi doista teško pomisliti da bilo tko s političke i medijske scene stoji iza svega. Ja vjerujem u novine i medije i dobronamjernost ljudi. Vjerujem da smo svi na neki način žrtve - rekao je Pavić.

Image and video hosting by TinyPic

Orešković: Butkovićeva greška je profesionalna, a ne moralna

Piše: Suzana Barilar

U sinoćnjoj emisiji ‘Otvoreno’ govorili su direktor EPH Stipe Orešković, novinari i Viktor Zahtila, koji je dao lažni intervju

Glavni urednik Jutarnjeg lista je apsolutno i potpuno nevin u cijelom ovom slučaju, a o ostavci Davora Butkovića raspravljat će Uprava EPH - najavio je sinoć u emisiji “Otvoreno” direktor EPH Stipe Orešković.

Butkovićevu ostavku Orešković je ocijenio kao odgovoran potez jer je svjestan propusta koji mu se dogodio. Vjerodostojnost Jutarnjeg lista, smatra Orešković, obranjena je Butkovićevom ostavkom u kojoj je objasnio kako se sve dogodilo. EPH, dodao je Orešković, zanima istina koja je puno slojevitija. I sam Viktor Zahtila, koji je odgovorio na pitanja za premijera, naime, u emisiji je u jednom trenutku rekao “mi smo napisali odgovore”, a poslije je tvrdio da je riječ o lapsusu i da je odgovore sam napisao.

Kolumnist Jutarnjeg lista Inoslav Bešker istaknuo je da je u ovom slučaju “jedan novinar učinio nedopustivo djelo, a drugi nasjeo na podvalu”. Novinar Feral Tribunea Drago Hedl nije siguran da je baš sve bila Zahtilina bezazlena igra.

- Čini mi se da sve nije bila samo naivna igra, već možda i igra Večenjeg ili Nacionala - upzorava Hedl.

Bešker je komentirajući sukob Večernjeg i Jutarnjeg upozorio kako treba znati da je prvi korak učinio upravo Večernji.

- Butkovićeva greška je profesionalna, a ne moralna. A u ovom slučaju imamo čitav niz moralnih grešaka, ali je jedino Butković ponudio ostavku - rekao je Orešković. Smatra da je Butković dvostruka žrtva.

- Žrtva je nekoncentracije i neprofesionalnog provjeravanja s kim komunicira, ali je i žrtva jer je dobio mail od osobe koja je preuzela ulogu premijera - objasnio je direktor EPH.

Butković, dodao je, nije radio svjesnu niti namjernu pogrešku te stoga niti ne može biti primjer najvećeg medijskog skandala.

JAVNA TAJNA

Image and video hosting by TinyPic

Lara Croft i Zamak Zamki

Problema nema, problemi ne postoje! Probleme stvaraju građani svojim kretanjem kroz javni prostor kao Lara Croft kroz Grobnicu: samim kretanjem kroz javnost strukturiranu kao Zamak Zamki, kroz civilni prostor kao Javnu Tajnu, građanin kreira probleme koji ga kao građanina, civila, ugrožavaju, i od kojih se, ne bi li preživio i zaštitio golu egzistenciju, mora braniti u borbi na život i na smrt. Hrvatsku javnost militarizira svaki građanski aktivizam, pa i onaj fizički najnezanatniji: pokušaj razumijevanja situacije! Već samo kretanje spoznaje kreira spoznajne probleme kojih izvorno „nema“: troublemaker je sam spoznajni subjekt. Samim time što pita, subjekt dovodi sebe u pitanje: u pitanju je u konačnici njegova vlastita egzistencija. Ne pitaj! Ono o čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti, zakon je teorijske i praktičke hrvatske omerte.
U 'After Hours' protagonist se to dublje zapliće u mrežu socijalnih odnosa što je ustrajnije pokušava rasplesti: što se više pokušava osloboditi, to je pogubnije sapleten: iz drame koja izvorno nije njegova i koja nastaje iz temelja krivim razumijevanjem navlastite egzistencijalne situacije - pomišlju naime da smo protagonisti vlastitih sudbina i životnih drama te subjekti svoga svijeta - žrtvu je moguće jedino iznijeti kao fizički paraliziranu! Samo ako se fizički zaustavi, dapače petrificira u pozi žive skulpture, građanina je moguće spasiti poglibli vlastite životne nesmotrenosti: krive pomisli da je Tomb Rider, da je i on superheroj u virtualnom svijetu video-igara! Mrežu, koja je u međuvremenu premrežila nebo, nije moguće raskinuti: iz nje je moguće tek otpasi, odustajanjem od svake borbe, svakog Pokreta, svakog aktivizma. Jer, rečeno je, svijet taj aktivizam militarizira: sam naš pokušaj razumijevanja situcije dovodi nas u životnu opasnost, budući da pokušajem objavljivanja tajne, njenim iznošenjem na svjetlo dana, stvaramo problem koji do tada nije postojao. Mi smo taj problem: javnost sama, naime. Mi smo, samom prisutnošću i našim kretanjem kroz prostor javnosti aktivirali brojne zamke Zamka: ništa nas ne ugrožava po sebi, sve je tu pripravljeno kao ugroza samo za nas! Tko nas je tjerao da išta poduzimamo, da pokušamo razumjeti situaciju, da uđemo u zabranjeni prostor onoga o čemu valja šutjeti!? Ta, samim svojim prisustvom na zabranjenom mjestu pokrećemo mehanizam zamki kao imanentan samoobrambeni sustav Zamka. Svaka naša akcija aktivira neku stupicu kao reakciju Zamka koji je živ: mada godinama zamro, ukleti se zamak budi svakim svojim dijelom osjećajući da je našim prisustvom ugrožena njegova cjelina. Zamak je organizam, i poput Humbabe, čuvara šume, odmah će znati dirnete li mu ma i jedan list, kamoli drvo!
Stoga se Zamak brani: mi smo u njemu samo uljezi, naše je prisustvo u prostoru zabranjenog grada nepoželjno, za nas ja sama javnost tajna, i svaki pokušaj da tu tajnu iznesemo iz Zamka na svijetlo dana (uostalom, na svjetlu bi tajna iščezla, ona je vidljiva tek u polutami Zamka!) izaziva legitimnu reakciju Zamka: naše ga kretanje izaziva, samo mu je naše fizičko prisustvo prepreka! Bez nas, zamak kao Zamak Zamki nije potpun: mi mu nedostajemo; kad smo u njemu, mi smo suvišak, pretičemo.
Na kraju krajeva, mi smo taj element koji kad ga nema nedostaje, kad ga ima – smeta! U krajnjoj liniji, svaka je naša potraga stoga samo potraga za samima sobom. Mi smo ono što valja umetnuti u mehanizam Zamka da se pokrene, mi smo ono protiv čega se Zamak pokreće, mi smo dio koji je nedostajao a da cjelina postane – zamka! Sami samo krivi, sami smo si krivi! Htjeli smo biti superheroji, i sudbina nam je ispunjena: svaki je od nas postao čovjek koji je previše znao!
Kad pitamo što to zapravo nedostaje u pitanju koje pokušavamo riješiti, odgovor je: sam upitnik! Mi smo ti koji neku tvrdnju dovode u pitanje! Pokušavajući recimo shvatiti što je netko prešutio, npr. u priči o Zahtilinom broju u Butkovićevom mobitelu, dio koji nedostaje nećemo naći u ovom ili onom racionalnom odgovoru na to pitanje: dio koji nedostaje naša je znatiželja, ono što službenu verziju dovodi u pitanje! Samo kad shvatimo da je ponuđeni element slagalica, puzzle, zagonetka koju treba riješiti, da (u) cjelini nešto nedostaje, ona postaje cjelovita: ono što je nedostalo upravo je naše razumijevanje njene manjkavosti, konstatacija njene upitnosti! Zamak u koji nitko ne bi pokušao uči je besmislen, a ne zabranjen grad! Oni doduše ne znaju što bi s nama, ali ne mogu bez nas. Oni bi nas najradije fizički odstranili, ali im naše prisustvo treba, jer ih budi iz vjekovnog prokletstva: njihovo sablasno postojanje ima smisao jedino našim pokušajem da ih (se) riješimo. Oni i postoje jedino kao privid: da bi bili tajna, netko se za njih mora zainteresirati! Njihovo je biti tek u ustezanju javnosti, baš kao naše u pokušaju objavljivanja, u naporu da se ukidanjem tajne javnost tek konstituira.
Ono što nedostaje, rečeno je, nije ovaj ili onaj postojeći dio slagalice: nedostaje sama naša znatiželja i zainteresiranost za cjelinu slike koju, slažući puzzle , sami formiramo. Kao u priči o slagalici što složena predstavlja našu vlastitu sobu, i u njoj naš vlastiti lik zaokupljen slaganjem slagalice kojoj nedostaje tek jedan dio, onaj s užasnim licem neznanca na prozoru te naše sobe, tako i u ovoj zagonetci sami kreiramo vlastiti užas i, na kraju, bivamo vinovnici vlastite nesreće.
No, na kraju, nismo mi ti koji sebi oduzimamo život! Ne, nemamo mi tu povlasticu dostojanstva žrtve. Mi samo razgrćemo privid da smo ga ikada imali. Ono što nedostaje, samo je naše pitanje, jer, samo naša znatiželja od mračnog predmeta želje čini ono što na danjem svijetlu tek treba biti: predmet javne znatiželje! Tek objavljen, taj predmet izgledat će upravo onako kako želi: kao službena verzija! Kao verzija za javnost. Tek tako će naime istina zauvijek ostati tajna, jer, samo će naše raspitivanje unijeti neophodnu neophodnu pomutnju - samo ćemo mi stvar zamagliti do krajnjih granica neprepoznavanja, podizanjem neophodne prašine u javnosti. Bezbrojna nagađanja i konstrukcije stvaraju nebrojene verzije, u kojoj je istina zauvijek gubi a tajna vječno ostaje sačuvana: moguće ju je čak i objaviti, no ostat će prikrita kao tek jedna od nebrojenih verzija izvorne priče koja izmiče. Možda istinu već znamo, ali, mi nemamo taj osjećaj! To je finalni napor tajnopisaca: istina može biti i neskrivena, ali je mi više ne možemo prepoznati, razlikovati od laži.
Svaki je napor da je dokučimo izlišan, jer, sve da je i susretnemo, ne bismo je prepoznali.
Tragedija je nemoguća, jer je nemoguć anagnorisis, tragički moment prepoznavanja vlastite istine.
Nama su naše životne istine nedostupne, jer nam i laži izgledaju dovoljno istinite.
Istina je naših života nestvarna, jer nam je i laž o njihovoj istinitosti dovoljno stvarna.
Sve da nam i kaže kako se Zahtilin broj našao u njegovom mobitelu, Butkoviću ne bismo vjerovali: jer, možda nam je to već rekao, ali mi ne samo da mu ne vjerujemo, nego mu ni ne možemo vjerovati: mi više ne znamo razlučiti istinu od laži, niti dobro od zla!
Ovaj me posljednja konzekvenca plaši!
Možda je taj strah – horror - jedini preostali dokaz naše ljudskosti.
Kako će nešto ostati tajna?
Tako da u istinu nitko ne povjeruje! Ne skrivanjem, nego razotkrivanjem, u krajnjoj liniji: skrivanjem kao razotkrivanjem! Forrest Gump priča priču svoga života, no neznanac koji je na klupi sluša u tu (životnu) priču ne samo da ne vjeruje, već ga ona zabavlja, nasmijava: to je samo dobra priča, izvrsna izmišljotina! Problem je načelan: današnje su istine neuvjerljive, jer su nevjerojatne! Objaviti istinu kao nevjerojatnu, znači učiniti je vječnom tajnom.
Sve je u priči oko tog prokletog broja nevjerojatno, ali, možda je upravo stoga priča istinita.
Jedino, ta istina ništa ne objašnjava: Butković je upoznao Zahtilu sasvim slučajno, tako što mu je ovaj čestitao Novu godinu, iako se ne poznaju, i to je zaista možda istina, ali, uz pomoć tako glupe istine, kako je jednom kazao Hribar, možete lagati do kraja života!
Tu se skriva i ono za nas spasonosno: stoga jer su naše životne istine apsurdne, nije neophodno dramatizirati i poput Stamaća i Sanadera zaustiti: U ovom strašnom času!
Dovoljno je samome sebi priznati da je stvar puno prozaičnija i da njena istina glasi: u ovom glupom času! Mi nismo protagonisti tragedije, naprosto stoga jer smo komični likovi: operni glasovi u operetnim ulogama! Mi smo u našem naporu da dopremo do istine naših trivijalnih života upravo tragikomično dirljivi.
Trotli.

Nemanja

Image and video hosting by TinyPic

Boris Buden

Ekscerpt: Od društva tajne do tajne društva

Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog. Ako je dakle iskustvo totalitarne neslobode sažeto u iskustvu zida onda bi, logično, iskustvo posttotatlitarne slobode, pravičnosti, demokracije i prosperiteta moralo biti u proturječju s iskustvom zida. Ali to nije tako. Zid kojim se opasala “tvrđava Evropa” kao da ničim ne dovodi u pitanje iskustvo posttotlitarne slobode, čak bez obzira na strašan broj njegovih žrtava koji nadaleko premašuje broj stradalih ne samo uzduž Berlinskog zida, nego i uzduž nekadašnje “željezne zavjese”. Riječ je o diskontinuitetu u samoj tvorbi društvenog iskustva na kojem se temelji današnji politički projekt ujedinjene Evrope, točnije, o nemogućnosti društvenog iskustva da zid komunističkog totalitarizma prevede u “zid smrti” ujedinjene Evrope, napokon, o njegovoj nemogućnosti da u historijskom diskontinuitetu, u “konačnoj pobjedi demokracije nad totalitarizmom” prepozna i artikulira kontinuitet neslobode. Tajna kojom je obavijena činjenica novog, još strašnijeg zida, onaj klandestinitet u kojem se gubi tragična sudbina hiljada emigranata, efekat je nemogućnosti tvorbe društvenog iskustva danas. Društveno iskustvo koje se ne može artikulirati kao takvo ni ne postoji.
S druge strane iskustvo tajne je i opće mjesto postkomunističke perspektive odnosno postkomunističkog diskursa uopće. Riječ je o shvaćanju bivšeg komunističkog društva kao društva tajne, odnosno povijesnog preokreta, “pada zida”, kao pobjede nad tajnom, kao izlaska iz društva tajne u društvo oslobođeno tajne, društvo sveopće transparentnosti odnosno javnosti. Drugim riječima, u postkomunističkoj – hegemonijalnoj – perspektivi komunizam i postkomunizam odnose se kao mrak i svjetlo. To je simbolički sažeto u onoj dobro poznatoj metafori o “izlasku iz komunističkog mraka ili tunela”. Ova metafora postala je otrcana fraza postkomunizma i to bez obzira na veoma često i zapravo očigledno proturječje s realnim iskustvom, pogotovo na prostorima bivše Jugoslavije, naime iskustvom da pravi mrak nastupa tek 1991., ako ni u čemu drugome, onda u smislu one poznate Krležine metafore o balkanskoj krčmi u kojoj se najprije ugasi svjetlo da bi zatim počela opća makljaža, konkretno, masakri i zločini koji su sudbinski obilježili takozvano osvajanje slobode, odnosno pobjedu demokracije, pobjedu “svjetla nad mrakom”.
O tom proturječju najbolje svjedoči personalno iskustvo, ali ono, kao što je poznato, nema snagu epohalnog svjedočanstva. Njegova istina lako se suzbija dobro poznatom optužbom za nostalgiju.
Problem s nostalgijom danas je u tome da se njezin uzrok, dakle razlozi za osjećaj da je prošlost vrijedna žaljenja odnosno pozitivnog prisjećanja, uvijek shvaćaju kao nešto privatno, pa čak i onda kada nostalgija postaje masovni fenomen, kada se može reći da je čak većina članova nekog društva nostalgična, a što se danas gotovo sa sigurnošću može tvrditi za Bosnu.
Uzmimo jedan primjer, dobro poznatu fotografiju iz bosanskog rata: majka, vjerojatno iz Srebrenice, drži, uplakana, u rukama fotografije svojih četiriju sinova. Premda se ta slika na najopćenitijem nivou doživljava kao dokument bosanske ratne tragedije, ona je prije svega svjedočanstvo personalnog gubitka, štoviše, upravo ženskog gubitka koji se načelno percipira kao privatniji od muškog. Značenje tog tragičnog gubitka gubi se negdje u tajnovitoj privaciji te žene i dokučivo je samo personalnom empatijom.
Druga, komplementarna strana te privatizacije ljudske tragedije je njezina nacionalizacija: ista fotografija postaje svjedočanstvo zločina koji je jedna nacija počinila prema drugoj, dakle dokument nacionalne viktimizacije, odnosno sredstvo nacionalističke mobilizacije.
Ali jedno ta fotografija sigurno nije – nije dokument svoga vremena, nije dokument epohe. Ona nema mjesta u hegemonijalnom narativu epohe koji bi je prepoznao kao sliku svoje istine, dakle kao svoj dokument. Ona čak nije ni tamna mrlja na slici epohe, jer je ta epoha, epoha konačne pobjede svjetla nad komunističkom tamom. Drugim riječima, upravo u svjetlu svoje vlastite epohe ta slika ostaje nevidljiva, pada natrag u tamu prošlosti u klandestinitet privatnoga, intimnoga. Kao da je gubitak te žene njezin osobni, a ne ujedno i društveni gubitak, kao da je on moment samo osobnog, ne i društvenog iskustva.
U osnovi, percepcija te fotografije ne razlikuje se bitno od percepcije fotografije na kojoj vidimo gomilu leševa naplavljenih na neku od plaža evropskog juga. Obje doživljavamo prije svega personalno, kao da je riječ o individualnim sudbinama koje nemaju društveno značenje. Obje dokumentiraju dobro poznate činjenice ali ne prodiru do svijesti kao proturječja stvarnosti, bilo da je riječ o proturječju između Evrope kao prostora slobode i evropskog “zida smrti” koji tu slobodu zatvara u njezin geto, odnosno o proturječju između epohe koja sebe slavi kao konačnu pobjedu slobode i nacionalističkih ratova koji na vidjelo iznose realni užas te epohe.
Tako fotografija nesretne majke nužno evocira nostalgiju. Jer ona implicira prošlost u kojoj je život te žene bio bolji. Dakako, žaleći za boljom prošlošću nostalgija priznaje tu prošlost odnosno potvrđuje ono bolje kao prošlost. Kada bi međutim ta ista nostalgija izašla iz opskurnosti intimne, privatne sudbine i postala činjenica društvenog iskustva, prestala bi biti nostalgija i postala bi društvena kritika artikulirajući bitno drugačiju istinu – ne onu da je prošlost bila bolja, nego ovu da je sadašnjost gora i da baš zato može, odnosno mora biti bolja. Ali to bi bio zahtjev za promjenom postojeće stvarnosti, a takav zahtjev ima smisla samo kao kolektivna akcija, kao radikalna artikulacija društvenog iskustva. To se međutim ne događa. Rezultat je postkomunistička nostalgija čiji nam je društveni karakter postao nedokučivom tajnom.
Ako je tajna u komunizmu bila mračni element društvene strukture, dinamička kategorija državne politike, a time i društvene reprodukcije, obskurna sfera društvene stvarnosti, danas je društvena stvarnost sama, sama društvena stuktura, društveni karakter političkog života, naposljetku, sama dinamika društvene reprodukcije postala tajnom.
Zato nostalgija nema više svoj društveni efekt. Jer je sama tek efekt društva kao tajne.
Da preliminarno zaključimo: prijelaz od komunizma u postkomunizam, od totalitarizma u demokraciju odnosno liberalni kapitalizam, nije – kako se nadala nekadašnja disidentska demokratska opozicija – prijelaz od društva tajne u društvo, transparentnosti i javnosti. Naprotiv! Na mjesto društva tajne stupila je tajna društva, bolje rečeno, stupilo je samo društvo kao tajna. Tajna danas nije dakle ni element, ni sfera naše društvene stvarnosti, nego je ta naša društvena stvarnost strukturirana kao tajna.

- 06:38 - Komentari (51) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.02.2008.

Message in a Bottle

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

JUTARNJI LIST

Objavom teksta učinili smo velik profesionalni propust i ispričali se
Uredništvo Jutarnjeg lista, u dogovoru s Upravom EPH, pokrenulo je opsežnu istragu o svim činjenicama i okolnostima koje su dovele do objave lažnog intervjua s premijerom Sanaderom.
Nedvojbeni je zaključak da smo tom objavom učinili velik profesionalni propust.
Otkriven je, međutim, niz detalja koji upućuju na to da je iz Večernjeg lista planirana i provedena operacija diskreditacije konkurentskih novina.
Prvo, odgovore na pitanja sastavio je čovjek koji je u Nacionalu objavio više od 100 članaka. Znači, nije riječ o amateru, nego o osobi koja u novinarstvu ima stanovito iskustvo.
Drugo, intervju je poslan iz stana novinarke Večernjeg lista. Treće, upravo je ta novinarka Večernjeg lista prva izvijestila o tome kako je nastao intervju. Četvrto, uredništvo Večernjeg lista priznalo je da je “sporna elektronska poruka poslana iz stana” u kojem živi njihova novinarka - ali u tome ne vidi ništa sporno.
Profesionalni propust Jutarnjeg lista predstavlja ozbiljan udarac vjerodostojnosti novina. Zato se Jutarnji list odmah u subotu navečer očitovao isprikom čitateljima i premijeru Ivi Sanaderu.
Davor Butković, dugogodišnji urednik i jedan od osnivača Jutarnjeg lista, priznao je pogrešku, ispričao se čitateljima i ponudio ostavku.
Večernji list, međutim, ne želi priznati svoju ulogu u ovom slučaju: operacija se odvijala iz stana njihove novinarke, koja se potom lažno predstavila kao objektivna izvjestiteljica i o događaju neistinito pisala kao da u njemu nije sudjelovala. Ovaj slijed događaja, kao i nastojanje Večernjeg lista da ga prikrije, izaziva sumnju da je riječ o smišljenoj operaciji diskreditacije konkurentskog lista i njegova vodećeg kolumnista.
U slučaju Jutarnjeg lista riječ je o teškoj, ali nenamjernoj pogrešci. U slučaju Večernjeg lista riječ je o obmanjivanju javnosti.

Tomislav Wruss
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

A Marine stationed in Afghanistan recently received a "Dear John" letter from his girlfriend back home. It read as follows:

Dear Ricky,

I can no longer continue our relationship. The distance between us is just too great.

I must admit that I have cheated on you twice since you've been gone, and it's not fair to either of us. I'm sorry.

Please return the picture of me that I sent you.

Love, Becky

The Marine, with hurt feelings, asked his foellow Marines for any snapshots they could spare of the girlfriends, sisters, ex-girlfriends, aunts, cousins etc. In addition to the picture of Becky, Ricky included all the other pictures of the pretty gals he had collected from his buddies. There were 57 photos in that envelope ... along with this note:

Dear Becky,

I'm so sorry, but I can't remember who the hell you are. Please take your picture from the file, and send the rest back to me.

Take Care

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

VEČERNJI LIST

Glede objave lažnog intervjua premijera Ive Sanadera u Jutarnjem listu i konstrukcijama njihova izdavača da iza slučaja stoji Večernji list, uredništvo Večernjeg lista izjavljuje da ni jedan urednik ili novinar naše redakcije nije sudjelovao u tom skandalu.
To što je mladić koji se dopisivao s urednikom Jutarnjeg lista poznanik naše novinarke i što je sporna elektronička poruka poslana iz stana u kojem ona živi s još dvoje novinara s Radija 101, svatko, a posebno kolege novinari, ne čitaju ni kao povod, a pogotovo ne kao dokaz za sudjelovanje u "zavjeri". Svi to vide kao pokušaj da se krivnja za incident prebaci s odgovornih na druge. Prema tom bi kriteriju odgovoran mogao biti i gradonačelnik Bandić jer je sporna e-poruka poslana iz stana u Zagrebu.
Večernji list s indignacijom i gnušanjem odbacuje sve napade izdavača Jutarnjeg lista na naše novine. Bijedno je i žalosno da u slučaju očitoga novinarskog šlamperaja, neprofesionalnosti i neetičnosti novinara Jutarnjeg lista izdavač tih novina kao krivca optuži konkurenciju, tržišnog lidera, dakle nekoga izvan vlastite izdavačke kuće.
Problem nije u tome KAKO se dogodio u povijesti nezabilježen propust hrvatskog novinarstva - to je, eventualno, kuriozum, nego da se takvo što uopće moglo dogoditi. Izdavač Jutarnjeg lista odlučio ga je pokušati skriti konstrukcijama koje vode u teoriju zavjere. Unatoč svim pokušajima prebacivanja krivnje, ostaje neprijeporna činjenica da je Jutarnji list objavio lažan intervju s hrvatskim premijerom iz pera još do prije četiri dana jednog od vodećih političkih novinara u Republici Hrvatskoj.
Večernji list držao je da postoji interes dijela javnosti da dozna kako je bilo moguće da premijer Republike Hrvatske zaniječe istinitost intervjua, koji potpisuje jedan od utjecajnijih političkih novinara koji je objavljen u relevantnim dnevnim novinama. U otkrivanju pozadine vodili smo se novinarskim refleksom. Danas, kad javnost zna tko je bio sugovornik novinara Jutarnjeg lista, za Večernji list prestaje svaki interes za pozadinu ove teme.
Redakcija Večernjeg lista ne likuje zbog ove situacije, upravo suprotno, nadasve je zabrinuta srozavanjem ugleda profesije u cjelini. Napose, Večernji list nije, ne želi biti niti će biti dio ikakve teorije zavjere - takvo novinarstvo ostavljamo drugima ako ga žele - nego vjeruje samo činjenicama, koje će izložiti čitateljima na prosudbu u slučaju svake, pa tako i ove teme.

Uredništvo Večernjeg lista

- 21:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

O INTERVIEWU BUTKOVIĆ - SANADER/ZAHTILA

GRDNE LI PSINE!


Virtuela

apsolutno se slažem sa svime što si napisao.
davor butković ne bi izmislio intervju.
ivo sanader ne bi lagao da je intervju dao da ga je doista dao.
vrlo lako se dade ustanoviti s kojeg kompjutora je email poslat, kada i tko je 'intervju' dao.
ukoliko se takva stvar želi ustanoviti, a to je, čini se, ključno.

10.02.2008. (23:58)

Image and video hosting by TinyPic

Bravo, mala. Sutra ću, budem li imao vremena - jer do utorka imam prilično posla - s ovim tvojim komentarom započeti post o nastavku ove štorije, ali ne stoga jer bi me ona sama toliko zanimala, koliko stoga jer je prekrasan primjer načina na koji funkcionira hrvatska javnost: primjer zataškavanja i (samo)cenzuriranja u govoru te javnosti, čime se ne samo niječe sama njena bit - jer se stalno iznova ono javno, res publica, pokušava privatizirati kao cosa nostra, naša stvar - nego se upravo ovo što demonstriraš - tri kratka i logična stavka koja sasvim dostaju da rekonstruiraju logiku samog zbivanja i prokažu ga u onome što ono doista jest - u hrvatskoj javnosti sustavno pokušava derogirati: njena racionalna pretpostavka, naime! Javnost kao javnost ima za pretpostavku racionalnu formu: mi moramo pretpostaviti mogućnost racionalne argumentacije kao formu javnog komununiciranja, da bi javnosti i te komunikacije uopće bilo. Budući da u Hrvatskoj upravo taj javni razum nedostaje - ne mislim sada na nekakvu nesklapnu kritiku hrvatskog nacionalnog bića, nego naprosto na činjenicu da ovdje, u ime partikularnih interesa, brojne javne naracije bivaju ne samo nelogične, već i alogične ili posve apsurdne, ako i nisu zataškane i prešućene - Hrvatska i ne može imati javnost: pogledaj recimo naslovnu stranicu ovog medija, Bloga.hr: budući da se ne smije znati da je Nova Tv zapravo ispostava istog interesa koji obdržava EPH, središnja se afera ove države, koja u Dnevniku biva udarnom viješću, prešućuje, i nonšalantno se piše o problemima jednog retrievera! Kad bi sad pokušala napraviti reportažu o tome zašto ta vijest ne zanima uredništvo Bloga.hr, nigdje ne bi mogla pronaći odgovor. Zaključivši ovo što i ja zaključujem, da dakle novi vlasnik Bloga.hr, Nova Tv, i nije izašla iz orbite izvornoga vlasnika, bez obzira na prodaju CME-u, opet bi imala problem: nitko ti o tome ne bi ništa htio kazati, iako to zna i razumije svatko upućen u hrvatsku medijsku situaciju. Ova omerta, toliko karakteristična za Hrvatsku, vlada u gotovo svim javnim djelatnostima. Budi uvjerena da sve te istine znaju od predsjednika do premijera naniže svi oni koji to trebaju znati, ali se čak i nezakonite situacije toleriraju u ime zaštite onoga što se iz nekog neobičnog razloga zove poredak. Tako i sada, umjesto da se kaže: da, Butković to nije napisao; da, Sanader to nije rekao; da, u minutu možemo saznati IP i autora 'intervjua' - umjesto svega toga mi i opet slušamo gluposti! Kazao sam naime da sam uvjeren da ćemo dobiti razumno objašnjenje, ali, kao što vidiš, ono ne samo da još nije stiglo, nego se sada pokušava konstruirati iracionalne alibije.
Na primjer: kako je moguće da je Butković, kako on to objašnjava, o svemu obavijestio Mačeka, da Maček dakle zna za intervju 24 sata prije no što je objavljen, a da nitko intervju ne zaustavlja niti komentira najmanje 48 sati od trenutka tog Mačegovog saznanja - zar to Maček igra protiv Mehuna? Kajgod! Da ponovim, za sporije među nama: demanti je uslijedio 24 sata nakon što je intervju izašao, što je već samo po sebi skandalozno i navjerojatno; no, da stvar bude gora, Butković veli da je Maček znao za intervju u petak, pa ipak, iz Vlade nitko nije intervenirao!
Jedna je stvar neobična svim novinarima grada: činjenica da se Mehun navodno nije javljao tri dana! Mehun se javlja svima unutar 24 sata, to znaju svi koji s njime surađuju, i ta njegova dobra osobina nije iščezla s odlaskom iz MUP-u, nego se Mehun tako vlada i u Vladi - ako ne može odgovoriti na poziv, odmah će poslati sms isprike, a, kad baš govorimo o ovom trodnevnom periodu, meni je recimo odgovorio na poziv upravo tih dana - i to iz inozemstva (ne želim biti indiskretan, jer priroda je Mehunova posla takva da nemam potrebe navoditi zemlju iz koje se javio, iako taj podatak po sebi ništa ne znači). Dakle, Mehun je toliko obziran i korektan PR i glasnogovornik, da će barem kratko odgovoriti: Čuj, stari, ja sam na drugoj strani svijeta, javit ću ti se kad stignem doma da ne nabijaš račun! To Mehun čini stalno i uvijek. Jednostavno izvrstan tip. Stoga čudi opaska da se Mehun jednom Butkoviću nije javio cigla tri dana! Ne da ne vjerujem Davoru, nego je to naprosto nevjerojatno i upućuje na čudan splet okolnosti: s jedne strane Davor zove premijera na krivi broj, s druge mu se ne javlja solidan i pouzan glasnogovornik koji se svima javlja...Nekaj je tu od samoga početka krivo.
Najgore što možemo učiniti jest razvijati sada bilo kakvu teoriju zavjere, ali, najmanje što možemo tražiti jest kakvo-takvo racionalno objašnjenje događaja. Ovo tumačenje koje smo dobili nije razumljivo, jer je nerazumno.
Pogledaj još jedan detalj: nakon što je plasirana verzija s klincem koji je nasamario Davora Butkovića, iskusnog i ovejanog novinskog vuka, odjednom je sve to zazvučalo šuplje, jer su se svi zapitali i opet normalno i logično pitanje: Čekaj, pa kako lima od 23 godine može napisati odgovore premijera tako dobro da obmane cijelu državu? E, nakon toga, stiže dodatno objašnjenje, i sve to kroz "Večernji list" - a i to je neobično: dečko je baš blizak redakciji konkurentske novine i kroz nju ekskluzivno komunicira s hrvatskom javnošću, sasvim nedostupan ostalim medijima! - koje nam tumači da je intervju pastiš Sanaderovih prijašnjih intervjua. Je li? Ako jest, onda je nastao na samo jedan način: dečko je na netu pronašao Sanaderove intervjue i spojio istrgotine tih citatata u novi bricolage-interview. Pa, ako je on to učinio, morali bi to moći i mi: on je imao na raspolaganju isto oruđe koje i mi, Internet, i 24 sata, dakle manje vremena nego mi, pa, da vidimo, postoje li ti intervjui na netu. Predlažem svima da pokušaju uzeti bilo koji odgovor Ive Sanadera iz tog falšeg intervjua, pa da rečenicu po rečenicu, što i nije tako teško jer su odgovori sastavljeni od pet, šest rečenica, provjere postoji li na netu ikakav kontekst iz kojega je ma i jedna rečenica izvađena. Vidjet ćete rezultat: rezultat je takav da bi tog 23 dečka trebalo zamoliti da javno demonstrira kako je on to kopirao Sanaderove ranije izjave i otkuda! "Pa neke odgovore sam izmislio, drugi su prepisani iz premijerovih starih izjava. Toga barem ima mnogo. Jedan je doslovno kopiran sa stranice Jutarnjeg lista. Nije mi jasno kako je to netko mogao shvatiti ozbiljno", veli nam Viktor Zahtila, ali iako sam pokušao proguglati pet, šest odgovora - dopuštam da ipak postoji neki koji je kopipejstan iz JL-a - ja nisam naišao ni na jednu jedinu rečenicu koja bi bila kopirana iz nekog Sanaderovog intervjua dostupnoga na internetu. Molio bih da mi se pomogne i da me se demantira, ne zato jer bih htio biti u pravu, nego obratno: htio bih da sam u krivu, jer bi mi to umirilo maštu. Ovako, još ću pomisliti da Viktor Zahtila, koji je radio u 'Nacionalu', o čemu je Večernji šutio satima plasiravši tu informaciju tek noćas - zanimljivo je zašto je to "Večernji list" činio - i sam svojevrsan falsifikat, budući da priča koju priča, barem kako je kazuje njegov katostrofalno loš PR, "Večernji list", zvuči sumanuto. On je o novogodišnjim blagdanima ničim izazvan poslao sms čestitku Butkoviću, pa eto tako se objašnjava otkud Butkoviću njegov broj! Ha, ha, ha, kakva idiotarija! Dakle to je tipični obrazac rada hrvatske javnosti: ljudi se sjete najjednostavnijeg pitanja, kao što ti Virtuela logično pitaš o e-mailu pošiljatelja, a onda slijedi nevjerojatno blesav odgovor koji samo dodatno zamućuje stvar, umjesto da je objasni. Na pitanje koje je dakle postalo metodološkim problemom broj jedan: Kako to da je inicijalno Butković uopće poslao sms na kriv broj Ive Sanadera?, odgovara se: Evo, klinac je Butkovića zajebavao za Novu Godinu itd.itd.! Ma kaj god, kakve su to gluposti. Prvo, Ivo Sanader nije mijenjao broj u prosincu mjesecu 2007. godine. Zašto je to važno? Pa to je presudno! To znači, naime, da Butković nije morao upisivati novi Sanaderov broj u imenik svoga mobitela. Za pretpostaviti je da je Butković imao nekakav Sanaderov broj i prije prosinca 2007., kad su već toliko prisni da ga oslovljava s: Dragi Ivo, pa, ako je imao Sanaderov broj i ranije, kako to da sada upisuje novi broj u memoriju mobitela!? Sve da je poruka i glasila: Sretna Nova, dr.Ivo Sanader, ne bi li bilo logično da Butković nazove taj novi broj i upita: Čuj, Ivo, kaj imaš novi broj? A opet, sve da mu se Viktor i ne javi, još uvijek mu je preostao stari, pravi premijerov broj, a da ne govorim da mu ostaje - Ratko Maček! Dakle, Butković je ne ovih dana, nego već mjesec, dva imao vremena kontaktirati dr.Ivu Sanadera i pitati ga: Čuj, Ivo, ti si promijenio broj ili imaš dva mobitela? No, iz nekog neogičnog razloga, Butković to nije učinio, i ne samo to, nego je sms poslao na broj mobitela koji je - ne znam zašto!? - upisao kao premijerov broj o blagdanima, nakon pristigle sms-čestitke! Ma je kurac. Cijela je priča hrpa pizdarija.
Doskora ćemo ovim tempom otkriti da je Viktor netjak od stričevića pokojnog Mustafe Golubića, pa kad se u ovakvo tumačenje uračunaju vjekovne naslage rada NKVD-a, Iluminata, SID-a, Bratstva malih sestara povrtlarica Vječnog Vrtlara Rajskog i ostala klandestina škvadra, dobit ćemo koherentnu priču dostojnu ne X, nego XXL-Filesa.
Ja bih sa svoje strane imao jedno jedino pitanje: Poznaju li se kojim slučajem Viktor Zahtila i gospodin Tolj?
Koji Tolj? Znat će ekipa u "Večernjem listu" - znat će oni i koji Tolj, a i zakaj to pitam.
Ispada da odjednom mahnito branim "Jutarnji list", što mi nije ni na kraj pameti, ali sve je ovo takav koloplet budalaština da to zaista ne bi poslovični pas - pa ni retriever s naslovnice Bloga.hr - u slast s maslom pojeo.
Za prvu ruku, toliko.
Zadovoljna odgovorom?

Image and video hosting by TinyPic

I još jedna bratska...
Rekao sam da je neobična i okolnost prešućivanja imena i prezimena autora tog senzacionalnog intervjua: iako je "Večernji list" cijeli dan znao o kome je riječ, od javnosti je taj podatak prikrivao, kao što će se pokazati namjerno - jer, novinarka je "Večernjeg list" govorila za Dnevnik umjesto Zahtile, iako je i on novinar! - i smisleno - jer, time se htjelo isproducirati Zahtilin javni image mimo popudbine koju Zahtila, sve prije nego anoniman mirni dečko iz susjedstva, već ima i sobom nosi! "Večernji list" je htio profilirati autora toga intevjua kao nedužnog mladog zajebanta koji je nešto malo honorarno radio na webu, onak, usput, pokušavši ga predstaviti kao dobrohotnog šaljivdžiju, autora urnebesnog practical jokea sasvim nesvjesnog konzekvenci svoje šale, dočim je riječ o osobi koja je itekako svjesna prirode javnog djelovanja, konzekvenci javnoga čina, kao i mehanizama javnog nastupa, budući da se Zahtila javlja u najrazličitijim javnim ulogama visokog rizika već niz godina! Pogledajmo, ovlaš googlajući, u kojima:

VIKTOR ZAHTILA

1. Viktor Zahtila nije se stvorio 'niotkuda i bez zasluga' – upravo suprotno, riječ je o izuzetno sposobnom novinaru web izdanja „Nacionala“, štoviše o osobi koja je fungirala i kao svojevrsan glasnogovornik toga portala:
„Jedna od glavnih polazišnih točaka novog Nacionalova portala, kako u uvodnom članku veli Viktor Zahtila, je interakcija čitatelja i novinara, zbog čega je i pokrenuta rubrika Blog (www.nacional.hr/blog) u kojoj će novinari i urednici Nacionala, poput Sine Karli, Ive Pukanića, Roberta Bajrušija, Berislava Jelinića, Borisa Becka i mnogih drugih, na dnevnoj bazi pisati osobne doživljaje iz svog novinarskog svakodnevlja, a čitatelji će se na taj način moći upoznati i s onom drugom, manje poznatom stranom novinarskog života. Blogovi će naravno biti otvoreni za komentare i direktnu komunikaciju čitatelja s njihovim autorima i tvorcima. Inače, rubrika Blog je već zaživjela, a u njoj između ostaloga već možete pročitati i vrlo lucidan i zanimljiv osvrt Borisa Becka na koncerte Nicka Cavea.
Korak dalje u interakciji čitatelja i portala pruža nova rubrika Off the record, koju Viktor Zahtila predstavlja kao svojevrsni forum Nacionalova weba u kojemu čitatelji mogu ponuditi vlastite informacije i priče, koje će pregledavati novinari i urednici, a najintrigantnije od njih istražiti.“
Zanimljivo je to da je rubrika koju Zahtila promovira nazvana Off the record, a da je Butkovićeva kolumna naslovljena On the record; čudna je ta Zahtilina fiksacija na Butkovića, neobična, i, očito, traje već dovoljno dugo.

2. Viktor Zahtila nije dakle nevježa u novinarstvu, niti je kratko radio u 'Nacionalu', nego je riječ o iskusnom piscu sasvim serioznih kratkih tekstova široke tematike, regbi from Plato to NATO: od optužbe za podmetanje eksploziva na račun Milana Bandića, pa do teksta o NATO-u koji ne zna gdje su Kardžić i Mladić! Pročita li se izbor iz opusa Viktora Zahtile, postaje sasvim jasno da je ova dajdžestirana forma web-vijesti idealan medij koji je Zahtilu artikulirao do mjere suverenog ovladavanja žargonom hrvatske dnevne politike – otuda i notorna uvjerljivost njegovog intervjua, koji je sve prije nego bricolage ranijih novinskih razgovora premijera Sanadera. Viktor Zahtila ne samo da nije nevičan novinarstvu i različitim njegovim žanrovima, formama i sadržajima, nego je iznimno artikuliran novinar koji je najrazličitije sadržaje sposoban uobličiti u krajnje dorečen jezgrovit izraz. Uvjerimo se zajedno:

Viktor Zahtila

3. Viktor Zahtila nije nevičan retorici javne provokacije: nipošto nije riječ o nježnom mladiću koji se ni kriv ni dužan našao usred javnoga skandala i sada bi tek da lupi cipelicama i vrati se kući živjeti normalnim svakodnevnim životom gay-ikone, pisca izmišljenih premijerovih intervjua i urednika gey-sitea, na kojem se premijerno emitiraju cenzurirani hardcore gay-spotovi koje je za divno čudo režirao njegov otac, labinski art-guru i performer Dean Zahtila, nego će prije biti da je provokacija, imanentna suvremenom jeziku visokokonceptualne umjetnosti, postala obiteljski sleng Zahtilinih, idiom koji je Viktor usisao s majčim mlijekom:

Na internetu pušten zabranjeni spot Masima Savića sa homoseksualnim scenama!

"Najpoznatiji hrvatski sajt namenjen gej i lezbo populaciji proglasio je spot za pesmu "Love & Violence", sa Masimom Savićem u glavnoj ulozi, "prvim hrvatskim pederskim muzičkim spotom". Ovaj video klip, prvi put prikazan na EXPO '98. u Lisabonu, delo je grupe umetnika Metal guru koju su sačinjavali Dean Zahtila, Krešimir Farka i Masimo, a u Hrvatskoj do sada nije bio prikazivan, iako HTV navodno poseduje njegovu kopiju. Ako cenzura i postoji na državnoj televiziji, na internetu je sloboda mnogo veća, te tako svi posetioci ovog sajta nakon punih devet godina imaju priliku da premijerno vide kadrove u kojima muškarac uvlači ruku u gaće Masimu tokom scene mučenja. No, sam autor muzike i glavni protagonista na spot ne gleda kao na podršku ljudima homoseksualne orijentacije.
- Ja sam autor muzike i ni na kraj pameti mi nije palo da će neko povezati spot sa propagiranjem homoseksualaca - izjavio je Masimo ovim povodom, dodavši da je sve urađeno sa namerom da se neko "šlepa" uz medijski uticaj koji on trenutno ima.
Glavni urednik sajta izjavio da je spot dobio od Deana Zahtile (uz Masima koautor pomenutog klipa), jer je Zahtila želeo da se njegovo delo najzad negde prikaže, a stranica gay.hr bila je logičan izbor zato što je njegov sin Viktor član redakcije. Šta će se dalje dešavati u ovom slučaju, ostaje da se vidi, ali je sigurno da će se prašina još dugo dizati u medijima susedne nam zemlje."

4. Konačno, da Viktor Zahtila nikako nije samozatajno djetešce koje jedva čeka nastaviti živjeti 'normalnim životom', ma što „Večernji list“ pod time mislio, već da je Viktor bio zvijezda i superheroj i prije ovoga skandala, kazuje i izvješće s gay-pridea, koje mu daruje kultni stasus gay-stara:
„Pred HNK-om se okupilo oko 250 prajdizana i prajdizanki, a zahvaljujući velikodušnosti organizatora, okupljenima su dijeljeni baloni, bedževi, majice i zvždaljke, što je u konačnici rezultiralo najšarenijom i najglasnijom povorkom do sada. Iako je zagrebački Pride još godinama daleko od ekstravagancije prosječnog zapadnoeuropskog Pridea, mogla se tu vidjeti i jedna trandža, a upečatljive outfite imali su i predstavnica queer dijaspore JZBich, te Viktor Zahtila kao gej superheroj.“
Zahtila je itekako javna osoba: heroj gay-scene, rutinirano pero web portala 'Nacionala', glasnogovornik toga portala, govorio je i ispred udruge 'Iskorak':
"Kako je rekao Viktor Zahtila (21) iz udruge Iskorak, koja se bavi pravima osoba homoseksualnih sklonosti, brutalne je napadače isprovocirao ‘vatreni’ ples dvojice mladića.
- Bio je privatni party, okupilo nas se oko 150. Jedan od nasilnika oko tri ujutro na silu je ušao u lokal i probio se do šanka, gdje je naručio pivo, drugi su ga čekali vani. Neko vrijeme je bilo mirno, a onda je vidio dva dečka da plešu. Odjednom je poludio, počeo je vikati ‘pederi, pederi’ i nokautirao jednog do njih. Dečko je pao u nesvijest, na pod pun stakla, ostao je ležati u krvi. Nakon toga je otišao van do svojih, neko vrijeme su se dogovarali i u tih desetak minuta je većina gostiju, srećom, pobjegla.
Ostalo nas je dvadesetak, a kada su ovi ponovno ušli, njih četvorica su se namjerili na jednog gosta. Srušili su ga na pod i cipelarili, jedna cura je dobila pivskom bocom u glavu, poslije su prijetili krhotinama flaše. Ozlijeđeno je barem desetak ljudi, policajci su brzo došli i uspjeli su uhititi dvojicu, ispričao je Viktor Zahtila i dodao da napad nisu počinili pripadnici skinheadsa, već mladići stari tridesetak godina koji vjerojatno žive u kvartu."

Očito, personality Viktora Zahtile sasvim je nešto drugo no što je image koji je htio proizvesti "Večernji list", prešućujući dobar dio dana informaciju o identitetu autora izmišljenog intervjua. "Večernji list" je dakle manipulirao hrvatskom javnošću. Imao je informaciju, ali je nije htio objaviti, ponavljam, s jasnom svrhom i namjerom: htio je da čitatelji sebi predoče lik sasvim suprotan od etablirane javne predstave o autoru intervjua: umjesto mladog, inteligentnog novinara, glasnogovornika 'Iskoraka' i web portala 'Nacionala', "Večernji list" nam je sugerirao da imamo posla s bogobojaznim mladićem kojega je sva ova nezaslužena slava snašla nesvojevoljno i bez svjesti o mogućim razmjerima vlastitog nedužnog čina: dječačke šale dostojne nesnosne zvonjave klinaca u haustoru čangrizavog starog susjeda!
Pitanje je: Zašto je to "Večernji list" učinio? Jer, ako je "Večernji list" to učinio - to: to znači, poduzeo se profiliranja imagea autora intervjua! - onda je "Večernji list" involviran u cijeli ovaj slučaj više no što "Večernji list" misli da je involviran, i više no što bi, znam to pouzdano, Ogi i Jurleka i u najgorim svojim snovima htjeli biti upetljani u sve ovo što ih je, poput Viktora, snašlo: možda će već sutra i oni sami poželjeti lupiti cipelicama i nestati put Kanzasa ili Oza, bilo kuda, samo daleko od Ive Sanadera i ovog vražjeg grada u kojemu nikad ne znaš s kim imaš posla, ako ga i imaš - posla naime - pa bio on i glavnourednički i kontrolnonadzorni.
Barem je jedna enigma riješena, dakle: nemojte nas dečki jebat u glavu, dečko je super, briljantan mladi frajer, i nema nikave potrebe da nam objašnjate kako je riječ o hrvatskom smušenom Urkelu! Ako i jest šmokljan, Jaleel White, odnosno Urkel, također je rano započeo s glumom. Već u trećoj godini života.

11.02.2008. (03:16)

Image and video hosting by TinyPic

PATOLOŠKA VERZIJA, NARCISTIČKA

Jedan je doslovno kopiran sa stranice 'Jutarnjeg lista'.

Cvebo, drago volje bih ti odgovorio, ali zaista ne znam tko ovih dana jebe rakune. Boleslav se kune da u korizmi ne kune, pa ne može odgovoriti na pitanje o rakunu i kako ga je ugrizao za čunu.
Nego, upravo sam čitao dopunsko objašnjenje ove neznatne afere u oblačnoj Koranskoj.
Veli Vorda B.:
Bilo je to zapravo ovako. Prije par dana kupio sam svoj prvi Cote Rotie Brune et Blonde Etiennea Guigala. Nabavio sam ga u Londonu, u jednoj od ekspozitura Oddbinsa, sjajnog lanca vinoteka koji je, nažalost, kao i ja, većim dijelom propao. U kasnim devedesetim koje se, kada je riječ o cijenama vina, doimlju neodoljivo romantično, Guigalov Cote Rotie, iz, mislim 1995. godine, stajao je manje od dvadeset funti. Danas je to kudikamo skuplje, puno, puno skuplje.
Dakle, kušao sam ga u maloj hotelskoj sobi blizu robne kuće Harvey and Nichols (spavali smo u nekom neopravdano skupom i veoma neudobnom obiteljskom hotelu), zaljubio se poslije prvoga gutljaja te otišao u Oddbins po još šest buteljki. Pio sam jednu za drugom. Guigalov Cote Rotie iz 2003. godine prvo miriše po crnom i crvenom voću da bi se poslije pola sata otvarao prema čokoladi, gljivama, mesnom ekstraktu i dimljenoj panceti. No, niti jedan od elemenata bouqueta ne odskače; vino je savršeno izbalansirano, kako na nosu, tako i na okusu. Na mome nosu, na primjer, najprije miješa bazgu podcrtanu vanilijom, a poslije se otvara spektar mirisa bijelog cvijeća i ljetnog koštuničastog voća, prije svega bresaka, kao i lagani elementi mineralnosti. Vino je vrlo duboko, kao pustinjakova misao ili dekolte Chloe Vevrier. Višeslojno i vrlo impresivno stukturirano, poput skladbi svetih minimalista: još je veće i jače od prethodnika (18 odsto alkohola), no ta je snaga uravnotežena svježinom. Aftertaste je netipično dug i iznimno voćni, što kontrira kiselini koju vino ostavlja na vrhu jezika i srednjem nepcu. Kao vino korpulentnog tijela, svojim tamnim, dubokim tonovima definitivno se slaže i prijanja uz divljač, posebno uz plahu srnetinu i one male fazane. Ako pak govorimo o civilnoj varijanti, razne vrste pašticada logičan su izbor.
Nakon što sam polokao svih šest buteljki, majku ti jebem, počel sam slati sms-poruke: Ti, ja sam tak srčan da bih golim rukama intervjua mogel napraviti!, rekel sam u jednoj od njih.
A onda su počeli stizati odgovori.
Na pitanja koja nisu postavljena!
Histerična situacija, per definitionem!

Bonustrack

Image and video hosting by TinyPic

Dva sata nakon objavljivanja ovog posta, dobio sam mail koji predlaže close reading dostojan Pierrea Menarda: pročitajmo intervju sa Sanaderom kao da je intervju sa Sanaderom! Božanstveno!

Prijatelju, pridružujem se sumnji u tezu da je mladac samo kopirao premijerove odgovore. Čitao sam Butkovićev intervju sa Sanaderom još dok je bio autentičan i šteta što takav nije i ostao jer bi bio senzacionalan. Recimo, "Sanader" najavljuje da bi pregovori mogli biti gotovi DO KRAJA 2009. Svatko imalo upućen zna da je Swoboda baš bio u Hrvatskoj da stisne završetak pregovora DO KRAJA 2008. ili najkasnije do kraja siječnja 2009. jer inače ode mast u propast. I u povoljnijoj varijanti, do početka 2009, prijem u EU bi uslijedio tek 2011 zbog ratifikacija po parlamentima. S krajem sljedeće godine u EU smo još malo pa nikad, 2013. Dalje, "Sanader" izjavljuje da će se ZERP riješiti kad se riješe granice. Alo, kad bi svi bili dobre volje, i kad bi se granice počele rješavati sad, do zaključenja posla prošla bi koja godina, a ZERP Hrvatsku koči danas, pa ako se ne riječi odmah, piši kući propalo. Sličnih bisera ima cijela jedna serija. Zapravo, i nema nijedne rečenice koju bi Sanader rekao mirne duše i pri zdravoj pameti, pa mene čudi što komentari na intervju nisu krenuli već kad je izišao, u petak navečer, u Dnevniku HRT-a; recimo, najavljuje Šprajc: U sutrašnjem 'Jutarnjem listu' premijer Sanader odgodio je pregovore s EU za još godinu dana, upravo u tjednu kad je izaslanik EK najavljivao ... I tako dalje, i tako bliže. Ili: Sanader se distancirao od guvernera Rohatinskog upravo u tjednu kad ministar financija Šuker nije uspio postići dogovor s bankarima o zadržavanju kamatnih stopa na razinama koje ne opterećuju stanovnistvo uronjeno u kredite...
Sad si ja mislim u višestrukoj teoriji zavjere (bez koje bi nam život bio bezveze): je li intervju demantiran žestokim riječima kad je Degert (ili Swoboda) nazvao Sanadera (pravog, a ne Zahtilu) i upitao ga odustaje li Hrvatska definitivno od ubrzavanja ritma pregovora, ili su bombe i ubačene u intervju da bi Sanader reagirao kad navečer pročita što je rekao. Mislim, priča da je Zahtila genijalno odglumio Sanadera, skoro kao Mr.Chance, ne pije vode. Preostali dio, zašto se nije javljao Mehun, zašto se javio Maček, to prepuštam Ninekovom investigativnom timu. Velim, šteta sta intervju nije autentičan, bio bi bomba, samo je premalo ljudi čulo čak i dok je cijeli jedan dan nesmetano eksplodiravala.

- 03:34 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.02.2008.

Davoru Butkoviću treba vjerovati!

Image and video hosting by TinyPic

Jučerašnja vijest dana bila je vrlo sažeta:

'Ured za odnose s javnošću Vlade Republike Hrvatske priopćio je u subotu da je intervju koji je premijer Ivo Sanader navodno dao uredniku Jutarnjeg lista Davoru Butkoviću "u cijelosti izmišljen".

"Intervju koji je s naslovom 'Srpski radikali razlog više da uđemo u NATO' objavljen u Jutarnjem listu br. 3468 od 9. veljače 2008. godine na 4. stranici u cijelosti je izmišljen", stoji u priopćenju.

"Predsjednik Vlade Ivo Sanader nije dao intervju uredniku Jutarnjeg lista Davoru Butkoviću niti je posljednjih dana imao bilo kakvih kontakata s njim", dodaje se.

"Ured za odnose s javnošću Vlade RH ističe da je ovakvo izmišljanje intervjua krajnje neprofesionalan, neetičan i nedobronamjeran čin koji može imati i posljedice na dostignutu razinu demokratskih odnosa u hrvatskom društvu", navodi se u priopćenju Vladina Ureda za odnose s javnošću.'
(Hina)

Image and video hosting by TinyPic

Intervju o kojem je riječ prenosim u cijelosti:

DOGAĐAJI DANA

'Srpski radikali razlog više da uđemo u NATO'

Piše: Davor Butković

Kakvi su, zapravo, naši odnosi s Europskom komisijom koja najavljuje da bi pregovori Hrvatske i EU mogli biti suspendirani?

- Naši odnosi s EK uvijek su bili dobri i sada su dobri. Neprijeporno je da postoje određena pitanja i razvoji događaja s kojima ni mi, ni oni nismo zadovoljni, ali uvjeren sam da se to može vrlo brzo riješiti.

Što je glavni uzrok kašnjenja pregovora?

- Razlozi su višestruki, iako ja sadašnju situaciju ne bih nazvao kašnjenjem. Riječ je o sporijem tempu nego što bismo mi to željeli, na što je svakako utjecala prilično duga predizborna kampanja. Također, nakon izbora je trebalo sastaviti koalicijsku Vladu, što nije bio lak i neozbiljan posao. Međutim, i dalje sam uvjeren da se možemo vratiti na pravi kolosijek i da pregovore možemo zaključiti do isteka 2009.

Što je motiviralo Sloveniju da blokira dio pregovora?

- Kao što znate, ove se godine u Sloveniji održavaju parlamentarni izbori, što utječe na vanjskopolitičke stavove njihove vlade. Smatram da su neke njihove reakcije bile ishitrene, usudio bih se reći čak i bahate, što ne ide u korist ni njima, ni nama. Nije mi drago što to moram reći, ali mnoge napetosti između Hrvatske i Slovenije nastale su zbog često nediplomatskog djelovanja Dimitrija Rupela. S premijerom Janšom imam odlične odnose, a znam da su predsjednik Mesić i bivši slovenski predsjednik Drnovšek, kao i sadašnji slovenski predsjednik Türk, uvijek lako pronalazili zajednički jezik. Vjerujem da će se odnosi sa Slovenijom stabilizirati kada završi njihova nesumnjivo teška pozicija predsjedanja EU, kao i njihovi parlamentarni izbori.

Kako će Vlada riješiti ovaj diplomatski kaos nastao zbog ZERP-a?

- Sa ZERP-om se, zapravo, nema što riješiti. ZERP je dobar zakonski akt koji je, prvenstveno, u službi hrvatskoga gospodarstva, ekologije i općeg dobra te je u skladu s međunarodnom praksom. Od ZERP-a nećemo odustati i na to se naši susjedi moraju naviknuti. Pretjerano je tvrditi da ZERP koči pregovore s EU. Istina je da će, kad riješimo granične probleme sa Slovenijom, ZERP pasti u drugi plan.

Je li još tehnički moguće zatvoriti pregovore 2009., na čemu je inzistirao i Hannes Swoboda tijekom boravka u Zagrebu?

- Mislim da je moguće. Vlada će u sljedećim mjesecima demonstrirati upravo ono što treba poduzeti kako bismo pregovore zatvorili na vrijeme. Kada je riječ o posjetu gospodina Swobode, naglasio bih da je on pohvalio Hrvatsku na mnogim područjima te je vidi kao lidera u regiji.

Je li pozivnica za NATO osigurana? Što, po vašem mišljenju, dobivamo ulaskom u NATO?

- Više ne postoji nikakva sumnja o tome je li Hrvatska spremna za ulazak u NATO. Isto tako, u strateškom je interesu NATO-a da se Hrvatska nalazi u njegovu članstvu. Dva su glavna dobitka za Hrvatsku pri ulasku u NATO: dokazujemo da je Hrvatska spremna za međunarodne integracije i rješavamo pitanje sigurnosti. Moramo biti svjesni našega geopolitičkog položaja, te teško izborene pobjede u Domovinskom ratu. Kada postanemo članica NATO-a, nikada se više nećemo morati brinuti o stvarima o kojima smo morali brinuti 1991.

Kako komentirate ishod izbora u Srbiji? Zašto se sve češće ponavlja nerealna teza da bi Srbija mogla stići Hrvatsku u procesu ulaska u Uniju?

- Tko god govori takvo što, ne zna o čemu govori. Hrvatska eventualno može poslužiti kao uzor Srbiji, ali naš ulazak nema nikakve veze s njima. Međutim, europski put Srbije jest i u našem interesu, stoga pozdravljam ponovnu pobjedu Borisa Tadića na predsjedničkim izborima. S druge strane, broj glasača koji su svoje povjerenje poklonili Tomislavu Nikoliću treba izazvati zabrinutost ne samo u Srbiji, nego i u cijeloj Europi. Podrška radikalima razlog je više za hrvatsko članstvo u NATO-u.

Što mislite o neugodnim prognozama guvernera HNB-a, Željka Rohatinskog, za 2008.? Kako ocjenjujete njegov dosadašnji mandat?

- S Rohatinskim se ponekad ne slažem. No, koliko se god mi povremeno ne slagali, on je jedan od najsavjesnijih i najboljih državnih dužnosnika koje Hrvatska uopće ima.

Kako ćete reagirati ako sindikati organiziraju prosvjede? Bojite li se masovne provale nezadovoljstva protiv Vlade?

- Masovnih izljeva nezadovoljstva građana sigurno neće biti. Plašim se politikantstva u koje bi se sindikati mogli upustiti, ali nadam se da ćemo sve riješiti pregovorima.

Image and video hosting by TinyPic

Pod istom egidom, kao događaj dana, jučer je u "Jutarnjem listu" objavljen tekst koji je potpisalo uredništvo:

Jutarnji list provodi istragu o slučaju intervjua

ZAGREB - Ured za odnose s javnošću Vlade Republike Hrvatske priopćio je u subotu da je intervju Ive Sanadera Jutarnjem listu "u cijelosti izmišljen".

"Intervju koji je s naslovom 'Srpski radikali razlog više da uđemo u NATO' objavljen u Jutarnjem listu br. 3468 od 9. veljače 2008. godine na 4. stranici u cijelosti je izmišljen", stoji u priopćenju. "Predsjednik Vlade Ivo Sanader nije dao intervju uredniku Jutarnjeg lista niti je posljednjih dana imao bilo kakvih kontakata s njim", dodaje se.

Jutarnji list provodi punu istragu o tome kako je došlo do upada u elektronsku komunikaciju prilikom nastanka tog intervjua. Iako u autentičnost objavljenoga intervjua nismo imali razloga posumnjati, ispričavamo se čitateljima i predsjedniku Vlade.

Uredništvo Jutarnjeg lista

Image and video hosting by TinyPic

Davor Butković slučaj objašnjava tekstom naslovljenim:

Istina o intervjuu

Do intervjua je došlo ovako:

U petak u 13,30 nazvao sam Ratka Mačeka, donedavnog glasnogovornika Vlade i HDZ-a. Nazvao sam Mačeka jer se Zlatko Mehun, sadašnji glasnogovornik Vlade, višekratno, u srijedu, četvrtak i petak, nije želio javiti na moje telefonske pozive.

Rekao sam Mačeku: "Molim Te, možeš li reći premijeru da će intervju koji smo radili izaći na prednjim stranicama, a ne u Magazinu, jer je poslao premalo teksta."

Maček je odgovorio: "Naravno, nema problema. Reći ću mu."

Stoga sam se šokirao kad sam čuo da Vlada demantira intervju objavljen u subotnjem broju Jutarnjeg lista.

Dakle, u srijedu ujutro poslao sam premijeru Sanaderu sms sa zamolbom za intervju. Nakon nekoliko sati, s drugog broja, dobio sam odgovor da će razmisliti o intervjuu. U četvrtak sam, nakon još nekoliko razmijenjenih poruka, dobio sms da mu pošaljem pitanja i da će odgovoriti mailom. Odgovori su stigli u četvrtak kasno uvečer.

U petak sam, dakle, još jednom pokušao dobiti Zlatka Mehuna i reći mu da je riječ o intervjuu s premijerom. Naposljetku sam dobio Ratka Mačeka, koji je, ponovimo, kazao da će obavijestiti premijera o tretmanu intervjua.

Davor Butković

Image and video hosting by TinyPic

Vjerujem Butkoviću!
Vjerujem naime da intervju nije izmislio.
Kad to kažem, ne tvrdim da ne vjerujem premijeru Sanaderu - uopće ne tvrdim da intervju nije izmišljen!
Dapače! Vjerujem tome što tvrdi Ured predsjednika Vlade RH, da dr.Ivo Sanader nije dao intervju uredniku 'Jutarnjeg lista' Davoru Butkoviću, niti je posljednjih dana imao bilo kakvih kontakata s njim, ali zbog onoga što se kaže u nastavku priopćenja Vladina Ureda za odnose s javnošću, naime 'da je ovakvo izmišljanje intervjua krajnje neprofesionalan, neetičan i nedobronamjeran čin koji može imati i posljedice na dostignutu razinu demokratskih odnosa u hrvatskom društvu", Davora Butkovića valja bezrezervno uzeti u zaštitu!

Jer, opus Davora Butkovića nalaže nam da mu vjerujemo!
Davor Butković jedan je od dva, tri vodeća novinara ove zemlje, i upravo zato jer nam je njegov profesionalni moral poznat i neupitan, moramo mu dati carte blanche našeg povjerenja.
U ovoj zemlji postoji stalna tendenca pretvaranja svega u ništa, beziznimnog prokazivanja svakoga kao ništarije: ovdje se ljudi stoljećima vladaju poput djece koja se drvljem i kamenjem nabacuju na ono što ne mogu dosegnuti, i valjda otuda ta samoskrivljena nezrelost.
Vjerojatno je lakše živjeti sa sviješću da je i drugi amoralno smeće, ne znam.
Iako sam uvjeren da su ljudi, kao vrsta, prirodna aberacija, ja ne dijelim ovaj antropološki pesimizam: tu i tamo postoje ljudi koji vrijede, i tu se vrijednost ne može povlačiti po blatu tek tako, okretanjem palca nadolje, na veselje razuzdanoj gomili.
Tu i tamo, kažem, valja stati u obranu ljudskog dostojanstva, makar nam za to preostala tek kutija olova.

Intervju je izmišljen, veli premijer Sanader. U redu, izmišljen je, ako tako kaže premijer - zaista ne postoji niti jedan jedini razlog da posumnjamo u riječi dr.Ive Sanadera, kad tvrdi da ovo nisu njegove riječi!
Ali, ni na kraj pameti mi nije istom pomisliti da bi Davor Butković izmislio intervju!
Čitatelji Vaseljene znaju da nisam kurtoazan: ako itko u ovoj zemlji, onda ja imam pravo uzeti u zaštitu novinare EPH: možemo mi često biti protivnici, pa ne daj bože i neprijatelji - govorim ovo s punom sviješću o značenjskom horizontu te riječi - ali, u ovom se slučaju radi o časnom neistomišljeniku!
Mogu dopustiti da se s time što Davor Butković misli ne složite nikada, ali ne mogu dopustiti da se zbog toga njegovo profesionalno i ljudsko dostojanstvo dovodi u pitanje - možete osporavati njegovo mišljenje, ali ne i čast!
Jer, cijeli jedan novinarski život stoji iza toga što Davor Butković misli, a to što misli, bez ustezanja objavljuje, javno govori!
Tako rijetka vrlina u zemlji r/vječite šutnje!
I vi biste onda o moralu Davora Butkovića?!

Ova će se situacija zasigurno brzo riješiti i rješenje će, siguran sam, biti razumno: postoji zdravorazumsko objašnjenje tko je napisao odgovore na Butkovićeva pitanja, i do toga objašnjenja uopće nije teško doći.
Nakon svega, znam da će Davor Butković ostati neukaljana imena.

Ja ću onda nastaviti opovrgavati njegove lib-lab redefinicije socijaldemokracije u Hrvatskoj.
A vi, što ćete onda vi?

- 07:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 09.02.2008.

Iz knjige Tarika Haverića

ČAS LOBOTOMIJE

Image and video hosting by TinyPic

DJELO I ŽIVOT

O BIBLIOGRAFIJI OCA

Bibliografije su neophodne, ali nisu zanimljive, i jedino što je dosadnije od čitanja bibliografija jest pisanje o njima. Da se radi o nekom drugom autoru a ne o Muhamedu Filipoviću, osvrtanje na bibliografiju ne bi bilo ni potrebno: u pravilu, usredsređujemo se na ono što piše u ovom ili onom autorovom djelu, a ne u katalogu u kojem figurira njegov naslov. No preliminarni prikaz Filipovićeve bibliografije, dakle ne pojedinačnih radova na kojima ćemo se u nastavku zadržavati već upravo njihovog obuhvatnog spiska i načina na koji je sastavljen, ne može se izbjeći. Razlog je prost: popis djela akademika Muhameda Filipovića najbolje potkrepljuje tvrdnje koje ću, nakon tolikih drugih autora, i ja iznijeti na stranicama koje slijede, a tiču se kako Filipovićevog znanstvenog profila tako i njegovog života. Nije bezazleno optuživati ljude za nestručnost, znanstvenu neozbiljnost, ideološku pristranost, političku prevrtljivost ili sklonost ka zaobilaženju istine: kakve god argumente navodili, uvijek to nekome može izgledati tendenciozno ili nedovoljno uvjerljivo. Stoga se naprosto ne smije propustiti prilika da se ti sudovi potkrijepe prostim ukazivanjem na jedno autentično ostvarenje poteklo iz radionice samog Filipovića, bez ikakvih dopisivanja, nategnutih tumačenja ili “montaža”.
Ostvarenje o kojem je riječ zove se “Popis radova akademika Muhameda Filipovića”, i može se naći u zborniku radova simpozija “Misao i djelo akademika Muhameda Filipovića” (Zbornik radova. Avicena, Sarajevo, 1999). Sa svojih 516 bibliografskih jedinica, “Popis…” predstavlja dosad najpotpuniji spisak Filipovićevih radova.
Već na prvi pogled primjećuje se da ova bibliografija ne zadovoljava nijedan od kriterija koji se postavljaju pred djela te vrste. Vrvi pogrešno napisanim imenima i naslovima, često ne donosi godine, a za neke jedinice ne može se shvatiti zašto su u nju uvrštene, niti kakve veze imaju s Muhamedom Filipovićem. Naprimjer:

301. Bernard Lewis: The World of Islam — Feith (sic!), People — Culture, "Svjetlost", Sarajevo.

Čak i ako povjerujemo da je sarajevska “Svjetlost”, neznano koje godine, izdala Lewisovu knjigu na engleskom (a nije!), ostaje nejasno je li Filipović pisao, na zahtjev izdavača, preporuku za objavljivanje, ili je u knjizi objavljen njegov predgovor, ili je knjigu preveo, ili ju je pak negdje prikazao nakon što je izišla.
Ista primjedba odnosi se na još dvadesetak jedinica — izostavljena je godina izdanja, a nije jasno kakve veze s tim naslovima ima Muhamed Filipović. Naprimjer:

311. T. Kurtović: Samostalnost, sloboda, zbližavanje nacija, BIGZ, Beograd.

313. S. A. Tokarjev: Rani oblici religije i njihov razvoj, "Svjetlost" Sarajevo.

332. A. Vuletić. Magnetna polja. "Veselin Masleša", Sarajevo.

334. S. Musabegović: Planovi i sekvence, "Svjetlost", Sarajevo…

Dalje, ova bibliografija nije ni hronološka ni abecedna, a spisi nisu razvrstani prema tipu (naprimjer: knjige, poglavlja u skupnim djelima, originalni članci, prikazi tuđih djela, istupi itd.) nego su naprosto nabacani.
Pažljivom čitaocu vrlo brzo postaje jasno zašto je to tako: ovaj je popis — ne postoji drukčiji način da se to kaže — u najvećoj mogućoj mjeri lažiran, a nesistematičnost pomaže da se laži prikriju. Tako, nema gotovo nijednog Filipovićevog spisa koji u “Popisu radova…” nije “uknjižen” dva puta. Njegova knjiga Marksizam i suvremena filozofija tu figurira pod brojem 5 i 22, Filozofija jezika I. zavedena je pod brojem 4 i 34, a Bošnjačka politika pod 1 i 41. Dvaput su navođene i studije (npr. “Filozofski problemi suvremenih logičkih teorija”, pod brojem 162 i 473), i prigodni tekstovi (npr. “Problem zagađenosti vazduha u Sarajevu”, pod brojem 80 i 506). Varira i broj stranica: prvo izdanje knjige Lenjin. Monografija njegove misli ima 280 strana kada se navodi pod brojem 9, a 348 kada se navodi pod brojem 15! Da su Filipovićevi radovi svrstani bilo hronološki bilo abecedno ta sistemska prevara ne bi bila moguća; samo uvrštanje bez glave i repa omogućuje da se bibliografija napuše na respektabilnih 516 jedinica a da to ne upadne u oči.
Prosta ćelijska dioba nije jedini način na koji Filipović čini impozantnijim svoj opus — daleko od toga! Jedan drugi, nešto kreativniji postupak omogućuje mu da isti tekst predstavi dva puta, u dvjema nezavisnim bilješkama koje se naizgled razlikuju. Tako, naprimjer, jedna jedinica glasi:

91. Vladimir Filipović: "Novija filozofija Zapada". Pregled, Sarajevo, br. 3/1969. godine, str. 378-383.

I ako se upitamo šta radi knjiga Vladimira Filipovića u popisu radova Muhameda Filipovića, morat ćemo se strpiti nekih 400 bibliografskih jedinica da bismo pročitali:

511. "Novija filozofija Zapada – odabrani tekstovi – Povodom knjige Vladimira Filipovića", Pregled, Sarajevo, Broj 3., 1969.

Tek nakon fuzioniranja dviju bilježaka shvatamo da se radi o Muhamedovom prikazu Vladimirove hrestomatije, dakle o jednom tekstu koji je u “Popis...” uvršten na dva različita mjesta i u dvije različite forme.
Jednako je i s prikazima drugih djela:

90. Vanja Sutlić: "Bit i suvremenost". Pregled, Sarajevo, br. 3/1968. godine, str. 273-283.
510. "Bit i suvremenost — s Marksom na putu k povjesnom mišljenju — Povodom knjige Vanje Sutlića", Pregled, Sarajevo, Broj 3., 1968.

Ili:

89. Danilo Pejović: "Suvremena filozofija Zapada". Pregled, Sarajevo, br. 10/1967. godine, str. 410-414.
509. "Savremena filozofija Zapada — povodom knjige Danila Pejovića", Pregled, Sarajevo, Broj 10., 1967.

Taj maštoviti postupak omogućuje Filipoviću da, ne odustajući od istog kvantitativnog poboljšanja bibliografije, usput još prikrije elemente biografije koje danas ne želi da ističe. Tako u “Popisu...” čitamo:

55. Komunisti i nacionalne slobode, Predgovor knjizi "Komunisti i nacionalne slobode". Izdanje Oslobodjenje, Sarajevo, 1975., str. 16.

Jasno je da je Filipović pisac predgovora knjizi rečenog naslova, ali ne znamo ko je njezin autor. I ništa, baš ništa nas ne upućuje na jednu drugu, nezavisnu bibliografsku jedinicu koja figurira nekoliko stranica dalje i glasi:

330. T. Kurtović: Komunisti i nacionalne slobode, "Oslobodjenje", Sarajevo.

Iz ove jedinice pak zaključujemo da je Todo Kurtović napisao knjigu Komunisti i nacionalne slobode, koju je neznano kada objavio u izdavačkoj kući “Oslobođenje” — no nije jasno, kao ni gore, šta ta bilješka radi u popisu radova Muhameda Filipovića. I samo od čitaoca zavisi hoće li jedinicu 330 povezati s jedinicom 55 i shvatiti da je M. Filipović, 1975. godine, pisao predgovor knjizi Tode Kurtovića.
U nekim slučajevima, trag je bolje zameten, pa je slaganje kockica nemoguće. Navode se pogovori koje je Filipović pisao nekim knjigama, ali nikakva rekonstrukcija ne otkriva ko su njihovi autori, budući da su imena naprosto izostavljena:

56. Nacionalno pitanje i socijalizam. Pogovor knjizi "Nacionalno pitanje i socijalizam". Izdanje Oslobodjenje, Sarajevo, 1978., str. 18.

Stoga ova lažirana bibliografija zapravo najbolje sažima Filipovićevu lažiranu biografiju: neobavezan odnos prema istini (516 bibliografskih jedinica, umjesto 200-300!), karijera partijskog poslušnika koji piše pohvale djelima utjecajnih političara, prikrivanje te karijere nakon što se “okrenuo ćurak” i, naravno, enciklopedističke ambicije bez pokrića, jer ovaj “Popis radova…”, upravo kao i sami Filipovićevi radovi, drži svjetski rekord u broju tiskarskih grešaka po kvadratnom centimetru (o čemu će u nastavku još biti riječi)!

O BIOGRAFIJI OCA

O životu Muhameda Filipovića postoji jedinstveno svjedočanstvo: kazivanje samog Muhameda Filipovića. Objavljeno je 1999. u Sarajevu, u sklopu obilježavanja sedamdesete godišnjice akademikovog rođenja i pedesete godišnjice njegovog javnog djelovanja (Avicena, Sarajevo, 1999). Na pojedine dijelove tog kazivanja vraćat ću se u poglavljima koja slijede. Ovdje želim da podcrtam jednu bitnu dimenziju na koju ukazuje naslov Pokušaj jedne duhovne biografije. Čitalac će lako primijetiti da takav naslov ne odgovara sadržaju: Muhamed Filipović piše o sebi, te se ustvari radi o pokušaju jedne duhovne autobiografije, sa svim ogradama koje to povlači. No nije u pitanju propust: Filipović je uvjeren da je njegovo stanje svijesti odraz objektivne stvarnosti, te da između prikaza njegovog života koji bi napisao on sam i prikaza koji bi napisao neko drugi nema nikakve razlike, niti je može biti. U njegovom slučaju, autobiografija je zapravo biografija, i sve što on kaže o sebi može slobodno biti uvršteno u bilo koje referencijalno djelo kao objektivno pisana enciklopedijska jedinica.
Međutim, osobe koji ne dijele to intimno uvjerenje, a povrh toga imaju i dobro pamćenje, doći će, kada zaklope ovu knjižicu, u iskušenje da se vrate na neke spise Muhameda Filipovića (ili o Muhamedu Filipoviću) koji ovoj “biografiji” upadljivo protivrječe. Previše je podataka koji se ne slažu a da bi se radilo o bezazlenim greškama, i iza naizgled nepovezanih nedosljednosti naslućuje se sistem. O nekima od njih govorit ću u nastavku, uspoređujući provjerljive podatke iz drugih izvora s onim što Filipović tvrdi u Pokušaju. No cijela konstrukcija, u svim svojim važnim aspektima, može se sagledati tek poredbenim čitanjem Muhamedovog Pokušaja… i pojedinih Nenadovih tekstova objavljenih u Slobodnoj Bosni. Važne jedinice sinovljeve bibliografije posvećene su uljepšavanju očeve biografije, mada “uljepšavanje” nije izraz kojim bi on sam opisao tu svoju djelatnost. Još više nego Muhamed, Nenad je uvjeren da između svijeta i njegovog mišljenja o svijetu nema razlike, pa stoga, kada odluči da to mišljenje iznese i fiksira u nekom tekstu, on samo piše istinu…

O BIO-BIBLIOGRAFIJI SINA

Sam Nenad Filipović najčešće se predstavlja kao “jedan od vodećih bosanskohercegovačkih filologa” (u nekim prilikama ovo “bosanskohercegovački” se izgubi, pa je Filipović, u SB 507, naprosto “jedan od vodećih filologa”). No, za razliku od ljekara, ne postoje filolozi opšte prakse. Filolog je uvijek klasički, ili orijentalni, ili kakav drugi. Filipović je, ako ne griješim, završio studij orijentalistike, te je “orijentalni filolog” jedini naslov na koji teorijski može polagati pravo.
Diplomirati orijentalistiku, naravno, nije dovoljno da čovjek bude filolog, kao što ni diplomirati filozofiju nije dovoljno da bude filozof. Orijentalni filolozi (arabisti, iranisti itd.) su ljudi koji pišu radove s uzbudljivim naslovima: “Upotrebe determinante bir u savremenom turskom”, ili “Insekti u klasičnoj persijskoj književnosti. Slučaj mrava Mayazar muri ki danakiš ast ki jan darad u jan-i širin khuš ast”. Ti radovi objavljuju se u malom broju stručnih časopisa (Turcica, Studia iranica, Persica, Anatolica, Journal asiatique, Arabica), nakon pozitivnog mišljenja barem dvoje članova uređivačkog odbora, pisani su na engleskom, francuskom ili njemačkom, opremljeni su sažetkom (abstract), ključnim imenima i pojmovima (key words) i jedinstvenim kataloškim brojem koji ih identificira kao originalne radove. Ako se objavljuju u domaćim časopisima, treba da imaju bar sažetak na nekom od pobrojanih jezika.
Filolozi pišu i knjige. Recimo, Semitski glagolski sistem i izražavanje vremena, ili Gramatika persijskog jezika. Nepisano pravilo hoće da filolozi objavljuju najmanje dva originalna članka godišnje, i jednu knjigu svakih pet godina.
Nisu svi filološki doprinosi jednake vrijednosti. No o tome odlučuju samo filolozi, i priznanje struke jedino je mjerilo koje ima neku težinu. Grammatica teorico-pratica della lingua araba Laure Veccia Vaglieri smatra se referencijalnom gramatikom italijanskih arabista samo zato što se ovi potonji u svojim radovima pozivaju na to djelo češće nego na neka druga. A ta činjenica daje i Lauri V. V. poseban status: za nju se s pravom može reći da je (bila) jedan od vodećih arabista XX. stoljeća, u Italiji i u svijetu.
Kako da znamo da Nenad Filipović nije samo diplomirani orijentalist, već orijentalni filolog? I kako da znamo da je zaista jedan od vodećih? Diplomu je stekao prije više od 20 godina. Trebalo bi, dakle, da je u međuvremenu orijentalistiku magistrirao i doktorirao, i da njegova bibliografija danas sadrži 35-40 originalnih radova, i 3-4 knjige. To bi nesumnjivo potvrdilo da je filolog. A još ako se na njegove nalaze pozivaju drugi filolozi i navode ih u svojim spisima, ako prikazuju njegove knjige i odaju im priznanje, znali bismo i da je istaknut, jedan od vodećih, itd.
Tu počinju problemi: Filipovićevi filološki radovi ne postoje. Nigdje. Ni na kojem jeziku. Istina je da se ti radovi spominju. Naprimjer, u najavi jednog izlaganja koje je Filipović imao prije šest godina u okviru Programa helenskih studija Univerziteta Princeton, kaže se za njega da radi doktorat s naslovom Interregnum era (1402-1413) in the history of the Ottoman state, i da je objavio “dvije knjige i mnoge članke na bosanskom, francuskom i engleskom”… No ako pokušamo da dođemo do naslova, naprimjer, tih dviju knjiga — ništa. Sam Filipović nam nimalo ne pomaže, kada u jednoj polemici s M. Vešovićem izjavljuje: “Ja nemam potreba da ovdje podastirem svoju autobiografiju. Dobrohotni ljudi znaju gdje i kako da nađu bilo moje publikacije, bilo informacije o njima. Samo bih mu napomenuo da ja imam knjige, i to naučne, objavljene još 1985. odnosno 1986. godine”. Drugom prilikom, opet u polemici s Vešovićem, Filipović tvrdi: “Objavio sam ja, pored dva posebna izdanja-dvije knjige, preko deset radova filoloških, dugih i sa fusnotama, na bosanskom, engleskom, francuskom i turskom jeziku, u časopisima kao što su GZM, POF, Balcanica, Život, Narodno Stvaralaštvo, Odjek, Studia Islamica itd.”.
Razlozi te mistifikacije nisu sasvim jasni. Jednostavnije je objaviti iscrpnu bio-bibliografiju, dakle naslove svih tih knjiga i članaka iz filologije pisanih na bosanskom, francuskom, engleskom i turskom, umjesto napominjati da oni postoje. Javno zanimanje za njih nije nužno znak nedobrohotnosti, tim prije što je, u sjevernoameričkoj akademskoj kulturi, spisak radova koji čovjeka prati i periodično se upotpunjuje normalna pojava.
No Filipović i u tome, čini se, predstavlja izuzetak: sve donedavno on je na sajtu Woodrow Wilson School of Public and International Affairs imao svoju stranicu, na kojoj smo mogli pročitati da je research assistant, ali na kojoj nije bilo nikakvih bio-bibliografskih podataka (No biography currently available). I stoga nam ostaje da se, u potrazi za referencama, sami snalazimo. A u tom poslu, svejedno da li traganje počnemo iz Sjedinjenih Država, iz Srbije ili iz Bosne, rezultat je isti. Ni katalog Kongresne biblioteke u Washingtonu, ni uzajamna bibliografsko-kataloška baza podataka COBIB.BH, ni uzajamni elektronski katalog COBIB.SR ne odazivaju se na njegovo ime kao autora dviju knjiga. Jedini “pogodak” koji dobivamo kazuje nam da je Nenad Filipović jedan od troje autora knjige od 95 strana, s naslovom Riznica stare srpskopravoslavne crkve u Sarajevu (Muzej grada Sarajeva, 1986), no to teško da možemo smatrati radom iz filologije.
Kada je riječ o tekstovima, među časopisima u kojima je Filipović navodno objavio desetak dugih filoloških radova (s fusnotama!) jedan zaslužuje posebnu pažnju: Studia Islamica, jedini koji ne izlazi u zemljama bivše Jugoslavije već u Parizu i Princetonu. To bi bilo nešto!
Stoga je pisac ovih redova pažljivo prelistao brojeve 61-97 rečenog časopisa, koji pokrivaju razdoblje od 1985, kada je Nenad Filipović imao 23 ili 24 godine, pa do 19. oktobra 2006, tj. trenutka kada je napisao spomenutu rečenicu u Slobodnoj Bosni. Kojeg li iznenađenja: niti u jednom od njih nije objavljen nijedan dugi ili kratki rad Nenada Filipovića, s fus-notama ili bez njih; istaknuti filolog ne figurira čak ni kao prikazivač novoobjavljenih knjiga u rubrici Book review koja se nalazi na kraju svakog sveska!
Što se tiče ostalih navedenih časopisa, Filipović je u njima objavio pet-šest članaka od kojih neki otprilike odgovaraju spomenutim standardima (što je, priznajem, više nego što mnogi naši univerzitetski nastavnici objave u cijeloj karijeri), ali ti članci tiču se historije i etnologije. U SAD je imao nekoliko izlaganja na stručnim skupovima — ali ne nalazimo podatke da su ona igdje objavljena. Ni ovdje nam on sam ne olakšava posao: u nizu tekstova u Slobodnoj Bosni, Filipović spominje radove koje je na engleskom pisao (“redovi koji slijede sažetak su jedne moje studije, napisane na engleskom jeziku”), navodi čak i kada i gdje je neke od njih izlagao (u Franke Institutu Univerziteta u Chicagu), no ne kazuje je li ih (i gdje) objavio.
Budimo pošteni: ne može svako biti ni pomoćni naučni radnik u jednoj od najuglednijih svjetskih znanstvenih ustanova, kao što mnogi od nas mogu samo sanjati o sudjelovanju na skupovima na kojima izlaže Filipović. No, i pored najbolje volje, usmeno izlaganje o sarajevskim sijelima (private gatherings) u XVIII. stoljeću, čak i kada bi bilo objavljeno u spominjanoj formi autorskog članka, ne prolazi kao rad iz filologije.
Iz toga se nameće samo jedan zaključak: Nenad Filipović nije filolog, već diplomirani orijentalist bez magisterija, doktorata i objavljenih radova iz filološke struke. […]

JEZIK BEZ FILOZOFIJE

Bilo bi metodološki nedopustivo posmatrati spise dvojice autora, makar oni bili otac i sin, kao jedinstven korpus. Muhamed i Nenad ne pišu, osim mjestimice, o istim stvarima, i ne čine to, formalno, na isti način. No teško je ne primijetiti da i jednoga i drugoga resi ista osobina, a to je jezička insuficijencija.
Neke od jezičkih grešaka koje ću pobrojati nisu pretjerano ozbiljne; pravimo ih svi, ranije ili kasnije (idealno pismen Bosanac ne postoji!), no dva su ozbiljna razloga što im posvećujem toliku pažnju na ovim stranicama i što prikaz “fenomena Filipović” počinjem upravo katalogom ogrešenja o pravopis i gramatiku: Muhamed Filipović sam ističe da se, kao filozof, intenzivno bavi odnosom jezika i mišljenja, a Nenad Filipović u nizu svojih tekstova u Slobodnoj Bosni kontinuirano ocjenjuje tuđi jezik i ukazuje na greške koje drugi prave. Stoga je nekako prirodno da, prije bilo kakve ozbiljnije analize, pogledamo kako se maternjim jezikom služe ugledni akademik, autor Filozofije jezika, i njegov sin, “jedan od naših najistaknutijih filologa”.
Najprije ukazujem na nekolike greške koje su im zajedničke, kao porodična duhovna baština koja se njeguje i prenosi s koljena na koljeno.

“OD OCA ĆE OSTANUTI SINU…”

Činjenica je da se sistem hrvatskog ili srpskog književnog jezika raspao; više ne postoji, ako je ikada postojao, jedinstven pravopis za cijeli štokavski teritorij. U Bosni i Hercegovini važe (najmanje) tri; u mnogim elementima oni se razlikuju, i nikada ne možete biti sigurni da li autor koji se očito ogrešuje o jedan pravopis zapravo poštuje drugi ili treći. Ipak, neka osnovna pravila ostala su zajednička, i nisu se promijenila. Jedno od njih hoće da se velikim početnim slovom pišu vlastita imena, prva riječ u rečenici i riječi iz počasti — uz tek poneki izuzetak. No očito je da to pravilo važi samo za obične smrtnike. Filipovići su ga davno prevazišli, i u tom pogledu pokazuju maštu bez granica. Muhamed piše velikim početnim slovom sve što mu padne na pamet (Djed, Starac, Strojnik, Papinski vikar, Šerijat…), uspijevajući da triput pogriješi u jednoj rečenici (“Kulminaciju ove djelatnosti doživjeli smo 1964. godine, kada smo, kao Redakcija časopisa, organizirali Okrugli sto o pitanju Teorije partije”). Nenad ne zaostaje (Kasna Antika, Hrišćanstvo, Manihejstvo, Islam, Budizam, Zoroastrizam, Jevrejstvo, Halifa, Iguman, Moderna, Bogme…), i na razini rečenice pokazuje čak veću maštovitost nego otac (“Zanesenjak koji ognjem i mačem uspostavlja Opšte Dobro i Božju Istinu on nije bio, iako je bio Osvajač Svijeta”).
Još u vrijeme dok je slavio Marxovu misao kao “osnovu budućnosti našeg doba”, Muhamed je bio odlučio da strana imena piše etimologijski a ne fonetski; no ta plemenita ambicija nije bila popraćena i odgovarajućim znanjem, ili barem navikom provjeravanja (on je enciklopedije uređivao, a ne čitao!), pa u njegovom djelu Marksizam i suvremena filozofija nalazimo Gramschi umjesto Gramsci, Charlles umjesto Charles, Sorell umjesto Sorel, Gadhamer umjesto Gadamer, Goldmman umjesto Goldmann, Nieschte umjesto Nietzsche, Capelston, Copelston ili Copelstone umjesto Copleston, Morizz umjesto Moritz, Barclay umjesto Berkeley…
Tridesetak godina kasnije Nenad piše Saint-Beuv umjesto Sainte-Beuve, Szienkiewicz umjesto Sienkiewicz, “Le Pein et le cirque” umjesto “Le Pain et le cirque”, Sibelijus umjesto Sibelius, David Sammling umjesto Davids Samling, Lucienne Fevbre umjesto Lucien Febvre. [Podvlačim da je ova potonja osoba, — muškog a ne ženskog spola, dakle Lucien a ne Lucienne! —, historičar kojeg Nenad spominje u pravilnim intervalima; teško je povjerovati da zaista poznaje historijsku školu Anala, ako sistematski pogrešno ispisuje ime jednog od njezinih osnivača.]
Akuzativ zamjenice koji glasi kojeg kada se odnosi na živo biće (“čovjek kojeg sam vidio”), a koji kada se odnosi na neživo (“kaput koji sam kupio”). Muhamedu je to pravilo, čini se, nepoznato, pa piše “časopis… kojeg je osnovao M. Begić”, “list, kojeg su uređivali” ili “zbog referata kojeg smo bili zaduženi da napišemo”. Nenad ne zaostaje, pa piše: “melting pot koga nigdje ne nazirete”, “Institut koga je Einstein osnovao” (umjesto »koji nigdje ne nazirete«, »koji je Einstein osnovao«).
Pripadanje subjektu rečenice, bez obzira na lice, izražava se zamjenicom svoj: “ja sam pospremio svoj radni stol”, “on je pozvao sve svoje prijatelje”. Muhamedu je i to pravilo nepoznato, pa piše: “Tada sam dao u štampu moju (treba: svoju) knjigu o Lenjinu”, ili “U Zagrebu sam našao moga (treba: svoga) školskog druga i prijatelja iz Banjaluke”. I u tom pogledu, u Nenadu je našao dostojnog nasljednika: “Preuzela je brigu nad mesdžidom u njenoj (treba: svojoj) mahali”, ili “Sabatijanci … očekuju povratak njihovog (treba: svoga) Mesije”. — U prvom licu množine dopušteno je odstupanje od tog pravila: “Svi mi znamo kvalitete našeg (a ne: svoga) Nenada”.
Muhamed nije načistu sa sintaksom padeža i ne zna da dalji objekt u instrumentalu ne zahtijeva predlog s/sa. Pa piše: “Pored navedenih pitanja, sa mojom pažnjom (treba: mojom pažnjom) je vladao još i interes za istraživanje duhovnog života u Bosni”. Nenad pak ne zna da ni instrumental sredstva, za razliku od instrumentala društva (socijativa), ne zahtijeva s/sa, pa kod njega nalazimo: “slatki ćevap začinjen sa tarčinom”, “ko hoće da se igra s metaforama, mora biti dorastao toj igri”. Avaj! možemo se igrati metaforama, ili sa djecom, kao što je svako jelo začinjeno nečim, a ne sa nečim. Stoga djeluje neodoljivo komično kada N. Filipović prenosi kako je jedan od najpismenijih Bosanaca pojavljivanje nekog novinskog feljtona “popratio sa riječima: ‘To ti je najniži vid političke propagande’”. Upravo zato što je bio pismen, Hamdija Ćemerlić mogao je to samo popratiti riječima. (Najnepismenija pohvala pismenosti, samo u Slobodnoj Bosni!)
Osim ovog zajedničkog fonda, svaki od Filipovića ima svoje posebnosti, na koje treba posebno i upozoriti.

FILIPOVIĆ OTAC

U odnosu na ono vrijeme kada je imao problema samo sa stranim imenima, Muhamed je uznapredovao, te u njegovim novijim spisima nalazimo i pogrešno napisana domaća imena: Čimić umjesto Ćimić, Čemerlić umjesto Ćemerlić, Božo Mađar umjesto Madžar, Čuzulan umjesto Ćuzulan, Bogičević umjesto Bogićević. Strana imena, naravno, nisu zbog toga zapostavljena: Ernest (umjesto Ernst) Bloch, Luis Althiser umjesto Louis Althusser, Bethoven umjesto Beethoven, Karadžoz umjesto Karađoz, Honore umjesto Honoré ili još — vrijedno svake nagrade za inventivnost! — Woudroux (umjesto Woodrow) Wilson.
Nepremostivu teškoću za Muhameda predstavljaju pravopisna pravila ijekavskih glasovnih oblika (tj. kada pisati ije a kada pak je), pa u njegovom opusu nalazimo: “lijevičarski (treba: ljevičarski) orijentirani intelektualci”, “jer to nisu uspjevale (treba: uspijevale) da postanu ni jedna od država koje su na to pretendirale”, “kulturno naslijeđe (treba: nasljeđe)”, “cijelovit (treba: cjelovit) rad”, “gdje zasijeda (treba: zasjeda) Capitul reda”.
Još jedan krupan problem je nenaglašeni oblik aorista glagola biti, koji u prvom licu jednine glasi bih (kod Muhameda: bi), a u prvom licu množine bismo (kod Muhameda opet: bi). Akademik Muhamed Filipović piše: “Da bi (treba: bih) bio pošten prema čitaocima, želim kazati…”, “Morao sam za jedno vrijeme ostaviti ta pitanja po strani, da bi (treba: bih) im se vratio kasnije”, “Da bi (treba: bismo) ovu tvrdnju ilustrovali svim poznatim činjenicama, reći ćemo…”.
U nekim prilikama, a na radost čitaocu, Muhamed u jednoj rečenici uspijeva da napravi po jednu grešku iz svake od ovih dviju kategorija: “... konstantnog zanimanja za procese historijskog razvoja … onog što bi (treba: bismo) nazvali duhovnim naslijeđem (treba: nasljeđem)... ”.
No kako su o ovoj dimenziji Muhamedovog stvaralaštva drugi već pisali, ja ću se u nastavku usredsrediti na Nenada, posvećujući mu znatno više prostora.

Image and video hosting by TinyPic

AKO JE DALEKO PRINCETON, NIJE TRAFIKA...

Jezičke greške koje Nenad pravi nezavisno od Muhameda mogu se ugrubo podijeliti na gramatičke u užem smislu, leksičke i sintaktičke.

Gramatika, morfologija

Za početak, Nenad pogrešno upotrebljava prilog gdje, umjesto kamo ili kuda, da označi cilj kretanja (“Upitah ga gdje ide”, “Gdjegod me život nosio”). A pravilo se lako pamti: Kamo ideš? U Split. Kuda? Preko Mostara (a ne, recimo, preko Bugojna). Gdje ćeš odsjesti? Kod Heni Erceg (ako me primi).
Srednji rod pridjeva/zamjenice sav je sve, a ne svo (“svo slojevito bogatstvo duhovne baštine”). Superlativ pridjeva strog je najstroži, a ne najstrožiji (“najstrožija svjetska antologija intelektualne bestidnosti”). Dativ poimeničenog pridjeva moderna je moderni, a ne modernoj (“priključenje Balkana Modernoj”). Vokativ imenice duh je duše, a ne duhu, što je dativ (“o duhu Allahov!”). Genitiv množine imenice stvaralac je stvaralaca, a ne stvaraoca (“za razliku od drugih talentovanih sarajevskih stvaraoca”). Treće lice jednine prezenta glagola zaspati glasi zaspi, a ne zaspe (“ako bosonog zaspe blizu moštiju”; zaspe je 3. l. j. prezenta glagola zasuti). Treće lice jednine prezenta glagola kaniti glasi kani, a ne kane (“Posebno bi trebalo da se kane primitivističkog zazivanja”).
Vlastita imena stranog porijekla koja se završavaju nenaglašenim o (Cardoso, Pareto, Otto, Vico) mijenjaju se kao naša: dakle, Cardosa, Pareta, Otta, Vica, a ne Cardosoa, Paretoa, Ottoa, Vicoa, kako Nenad piše.
Genitiv imena Jahve glasi Jahv, a ne Jahvea (“u čast i slavu Jahvea”; usp. Frane, gen. Fran).
Budući da su i B. Lewis i G. Veinstein i P. Vidal-Naquet istog spola, muškog, može se za njih reći da su sva trojica Jevreji, a nikako “sve troje”.
Prefiksalni morfem pred- (koji, u vremenskoj upotrebi, znači prije) Nenad zamjenjuje sa pre- (preindustrijski umjesto predindustrijski, po ugledu na englesko pre-industrial). No nevolja je što pre- izražava, u tvorbi pridjeva, količinu svojstva koja je veća od potrebne ili poželjne, pa Nenadovu “premodernu historiografiju” svaki govorni predstavnik bosanskog jezika shvata kao pretjerano modernu (isp. prepametna, prelijepa itd.), a ne kao onu koja prethodi modernoj (tj. predmodernu). Da i ne govorimo o “premodernom Balkanu”! (Ostaje nejasno zašto Nenad Filipović, bez valjanog razloga, tim i sličnim intervencijama smanjuje i inače problematičnu čitljivost vlastitih tekstova…)
Protiv hiperijekavizama se više ništa ne može učiniti: “prijevodi” i “prijedlozi” izborili su se za pravo građanstva, i nesretno e zamjenjuje se sa (i)je čak i tamo gdje nije refleks “jata” (“njen je nalaz bio istovjetan Andrejevljevom”). No Nenad ne ostaje na tome, pa ijekavizuje i riječi stranog porijekla. Tako turcizam leš (leş) postaje lješ(ina), što je jednako osnovano kao govoriti (ili pisati) “avenija Ljeksington”.

L(j)eksika

Najbezazleniji vid pogrešnog izbora riječi kod N. Filipovića predstavlja uvođenje novih naziva za stare pojmove: npr. kada Arabijsko poluostrvo naziva Arapskim poluostrvom, ili kada, umjesto o katedri, govori o stolici na francuskim visokoškolskim ustanovama, iako francuska riječ chaire dolazi od grčkoga kathedra.
Drugu skupinu čine riječi koje ne postoje, u tom smislu da ih rječnici koji su čitaocu dostupni ne uvrštaju u standardni leksički fond, naprimjer kopištiti se (samo je iz konteksta jasno da to za Filipovića znači kidati se od smijeha), ili Geneva (takav grad postoji samo na engleskom: izvorno je to Genčve, ili na našim jezicima Ženeva).
Barbarizam tahnušan (“krajnje tahnušan opus za profesuru”, “tahnušna knjižica”) Filipovićev je individualni doprinos vraćanju dostojanstva bosanskom jeziku (“Gdje god nađeš zgodno mjesto, a ti h usadi!”). Ipak čudi što ga le(h)ktori Slobodne Bosne nisu upozorili da pridjev glasi tanak a ne tahnak; a ako baš želi da po svaku cijenu promiče glas h, na raspolaganju mu je tanahan.
Latinska riječ prćtextus znači “izlika”, “izgovor”. U naše jezike došla je, preko francuskog le prétexte, kao pretekst. Istaknuti filolog piše predtekst (“a predtekst je bila činjenica da”), vjerovatno zato da bi negdje smjestio ono d koje je izbacio iz predmoderan.
Uz malo napora, čitalac će shvatiti da u predzoru znači neposredno prije (“u predzoru klanice u Bosni”). Riječ predzora, naravno, ne postoji — taj trenutak dana zove se praskozorje, kako sam Filipović piše u drugim prilikama: “u praskozorje Drugog svjetskog rata”.
Postavljajući pitanje “u kakvom su dosluhu na zajedničkom projektu Nikola Modruški (i) osmanski Mevlana”, naš se (orijentalni!) filolog, tako osjetljiv na svaku zloupotrebu jezika, izjednačava sa svjetinom koja redovno upotrebljava tu nepostojeću riječ, skovanu valjda po analogiji sa posluh; izvorno ona glasi dostluk ili dosluk, “prijateljstvo” (od persijskog dost). “Biti s nekim u dosluku” znači “biti s nekim prijatelj” (čitati Andrića!).
Pred “polonijadama Dubravka Lovrenovića” pisac ovih redova priznaje potpunu nemoć: ta riječ ne postoji ni u Klaiću, ni u Aniću, ni u Rječniku dviju Matica; za nju ne znaju najbolji engleski i francuski rječnici; pretraživač Google daje “0 pogodaka” za sve zamislive oblike (poloniad, polloniad, poloniade, polloniade). Nenad drugdje koristi jeremijade (prema starozavjetnom proroku Jeremiji, shvatljivo i uobičajeno) i rozenbergijade (prema Alfredu Rosenbergu, shvatljivo ali neuobičajeno). Po analogiji, polonijade bi trebalo da su skovane prema nekakvom Poloniju; no to očito nije dramatis persona iz “Hamleta”, mudri dvorjanin koji sinu Laertu daje zdravorazumske savjete, jer je jasno jedino da Nenad Lovrenovića ne smatra mudrim.
Treću skupinu čine strane riječi koje N. Filipović, nezgrapno i bezrazložno, pokušava uvesti u naš jezik.
Sve što on naziva sirijački (“sirijački jezik”, “sirijačko hrišćanstvo”) označava se kod nas, od davnine, sasvim odgovarajućim pridjevom sirski (sv. Efrem Sirski; “daleki sirski pisac, Jovan Efeski”, kako piše Ćorović u Bosni i Hercegovini, s. 31). Stoga je njegova oznaka, skovana prema engl. Syriac i franc. syriaque, neopravdana i neekonomična novina. A takva je i uvođenje stručnog naziva narativ u našu književno-kritičku terminologiju (“narativ zabavljačkog karaktera”, “usmeno-historijski narativ”); engleska imenica narrative znači “pripovijedanje” ili “pripovijest”, kako svjedoče sinonimi pomoću kojih je engleski rječnici objašnjavaju (a narration; a story). Takva je novina i uvođenje imenice vegeterijanizam (od engl. vegetarianism), da zamijeni naše vegetarijanstvo; ili Genovežani, da zamijeni Đenovljane.
Četvrtu i najbrojniju skupinu čine riječi koje postoje, ali ih Nenad pogrešno upotrebljava, kao npr. pridjev endemski (“endemska korupcija u Firenci”, “endemska pohara u istanbulskoj historiji”, “američki endemski fenomen”); endemski se tiče endemije, bolesti koja duže vrijeme vlada u jednom kraju (“endemski nefritis”), dok pojave o kojima on govori mogu biti samo endemičke ili endemične. Pogrešno upotrebljava i pridjev doktrinarni (“doktrinarni stavovi manihejstva”); ono što se tiče doktrine je doktrinalno (franc. doctrinal), a doktrinarno (franc. doctrinaire) znači “skučenih pogleda”, “dogmatski”.
Ne vjerujem da ijedna Nenadova prijateljica ima “derventsko korijenje”: može imati samo derventske korijene (kao što na nogama nema lišće, nego listove).
Proskripcija, to jest javno žigosanje ili stavljanje izvan zakona, uvijek je akt vlasti. Stoga se ne može reći da je Kulovićeva stranka u vrijeme austro-ugarske uprave bila “proskribirana kao proaustrijska”. Kao proaustrijsku, austrijske vlasti mogle su je samo podržavati, a ne proskribirati.
Pridjev vičan znači “vješt, naviknut”, i ne izriče se o neživim bićima. Stoga (ne)vični mogu biti eventualno kritičari, a ne kritika, kako Nenad piše: “Njihova kritika … nije baš vična pjesniku sa izrazitim osjećajem za historičnost kakav je Sidran”.
Za jednog srpskog historičara Filipović će reći: “Čitavim svojim pisanjem i javnim djelovanjem on se, vjerovatno donkihotovski, borio za oživljavanje svega onoga dobrog u kulturi toga svijeta”. Nenad Filipović možda i jest pročitao Cervantesov roman, ali ga očito nije shvatio: kao figura, Don Quijote nije samopregorni pojedinac spreman da se žrtvuje za moralno ispravan cilj, vodeći unapred izgubljenu bitku protiv nadmoćnijih protivnika, već umno poremećen jadnik koji se bori protiv nepostojećih neprijatelja koje je sam umislio (jer vjetrenjače nisu divovi!). Stoga dobri rječnici i objašnjavaju donkihoteriju kao “smiješan, besmislen pothvat” (Klaić, s. v.).
Klonovi su žive kopije živih bića. Zato se ne može reći da je “Adil Zulfikarpašić … svoj raskol u SDA pokušao provesti kao klon Spahinog preuzimanja JMO-a”. Zulfikarpašić eventualno može biti proglašen klonom Mehmeda Spahe, dok njegov raskol može biti proglašen replikom, kopijom ili imitacijom (ali ne klonom) Spahinog preuzimanja.
Ubjedljivo najgora kvalifikacija koju Nenad čuva za ljude koji mu se ne sviđaju jest nadobudan: “nadobudne recenzentkinje”, “nadobudni križanac između starokomunističkog autokrate te neokapitalističkog tehnokrate”, itd. Nije sasvim jasno zašto: nadobudan je onaj ko budi nadu (njem. vielversprechend, engl. promising, franc. de grande espérance), ko ima dara za nešto — nadobudan pjesnik obećava, ali tek treba da se djelom dokaže. Istina, neznalačka upotreba ovoga pridjeva kao pogrde stvorila je jezičku praksu koju rječnici sada sankcioniraju dopuštajući još jedno njegovo značenje, nadobudan kao “mladalački ambiciozan ili optimističan”, no to je još daleko od efekta koji Filipović želi da postigne.

Sintaksa, stil

Nema sumnje da je, u Turskoj, Erdoanova partija “na stalnom … udaru od strane laicističkog establishmenta”. No biti na udaru nekoga ili nečega sasvim je dovoljno. Biti na udaru od strane je čitaocima, naravno, razumljivo, ali svjedoči o lošem stilu. Isto je i sa sintagmom “jedna knjižica od 67 stranica ‘debela’”. Ili je “knjižica od 67 stranica”, ili je “knjižica 67 stranica ‘debela’”!
Razumljiva je i Nenadova rečenica: “Kuharu je srce namah presvisnulo”. No presvisnuti znači “naglo umrijeti od bola, žalosti, itd.”. Je li kuharu zaista “srce namah naglo umrlo od bola”? Prije će biti da je kuhar presvisnuo. Ili da mu je srce namah prepuklo.
Ne vjerujem da “to što je Momigliano opisao jeste spoznaja o suštinski nedemokratskom … karakteru jednoboštva”: on je ili opisao nedemokratski karakter jednoboštva ili došao do spoznaje o njemu.
Svima razumljive izraze “htjeti svoj dio kolača” i “domoći se vlasti/moći” Nenad fuzionira u “domoći se svog kolača moći”. Sam izraz “kolač moći” je neponovljiv, i vjerovatno će ostati neponovljen! [Na jednom od sastanaka kluba “Tupi ugao” birali smo najuspješniji Filipovićev pleonazam ili konstrukciju koja mu se približava. Bilo je teško odlučiti se u tom obilju građe. Recimo: “Ovi nekoliki primjeri dovoljni su da ukažu na potrebu da se naša narodna epika ne bi trebala satjerivati u manihejske crno-bijele sheme”. Ili: “Današnji čovjek je danas raspet … između ‘loših’ i ‘dobrih riječi’ kao ideoloških matrica”. Nenad Dizdarević navijao je za “hipohondriju umišljenog bolesnika”, jer da je taj izričaj utoliko vredniji što Filipović na drugom mjestu ismijava one koji pišu “predozirati se drogom”. Ja sâm bio sam za “sjajno suho zlato i drhturavo srebro” (poeta nascitur!), no Dizdarevići su, kao i uvijek, bili u većini, pa su me (demokratski!) preglasali.]
Pored ovakvih iskaza, nesklapnih ali razumljivih, postoje i oni nad kojima čovjek treba dobro da se zamisli. Naprimjer: “Takvim analitičarima naravno ne pada na pamet da proglase rasiste poput Francuzâ Le Pena i njegove sljedbenice Brigitte Bardot” (treba, valjda, da stoji: rasistima ljude poput).
Ili: “Minijature na kojima je Lice Poslanikovo, ali i lica Halife Alija, njegovih unuka Hasana i Husejna, ćerke Fatime” itd. Iz ovako sklopljene rečenice, čitalac kome ta materija nije bliska shvatit će da su Hasan i Husejn Alijevi unuci, dok su oni zapravo unuci Poslanikovi.
Ili (govoreći o Oriani Fallaci): “Svojim histeričnim pitanjima ljudima što ih je intervjuisala te sa još histeričnijim reportažama, svjetsko spoljno-političko novinarstvo, te političko novinarstvo uopšte, postalo je, dobrim dijelom, ogranak žute štampe”. Trebalo bi: “Zbog njenih histeričnih pitanja… svjetsko novinarstvo postalo je… itd.”.

Popova jahnija i pijetlov Matija

Ničim se Filipovićevo nerazumijevanje naravi jezičkog znaka ne može tako dobro ilustrirati kao njegovim gordim preziranjem imenice papazjanija, koju sistematski zamjenjuje “ispravnijim” papaz-jahnija da označi gomilu besmislica (“papaz-jahnija od pravoslavne teologije, vjerskog ludila i pomahnitalog velikosrpstva”, “tipična papaz-jahnija ove … gospođe”).
Razloge ove intervencije treba tražiti izvan jezičke sfere u užem smislu; oni su nerazumljivi ako ne poznajemo ideološku upotrebu jezika u južnoslavenskoj povijesti. Kulturna hegemonija najlakše se pokazuje na promjenama koje je “naš” jezik pretrpio pod “njihovim” utjecajem. Svaka jezičko-nacionalna zajednica ima svoju crvenu krpu, skup riječi čija se upotreba najstrože zabranjuje i po kojima se govornici etno-ideološki razvrstavaju. Kao za pakost, najpoznatiji primjer tih znakova prepoznavanja svjedoči o proizvoljnosti kriterija i njihovoj materijalnoj neopravdanosti. Izvorno, hljeb nije srpska riječ za kruh; to uopšte nisu sinonimi, što dobro znaju hrvatski prevodioci starozavjetnih spisa (“Neki čovjek došao iz Baal Šališe i donio čovjeku Božjem kruh od prvina, dvadeset ječmenih hljebova i kaše u torbi”, 2 Kr, 4, 42). Što su dvije riječi koje referiraju dva različita predmeta unutar istog jezika postale riječi koje referiraju isti predmet unutar dva različita jezika objašnjava se političkom historijom a ne jezičkim razvojem (te je protiv takvih pojava i besmisleno i beskorisno boriti se jezičkim argumentima).
Političku historiju Balkana Bosanci/Bošnjaci su više trpjeli nego što su je oblikovali; njihovo samouspostavljanje kao političkog subjekta krajem XX. stoljeća odvijalo se prema ideološkim obrascima početka XIX. stoljeća, u kojima zaseban jezik predstavlja nezaobilazan element “nacionalnog samopotvrđivanja”. No (sasvim legitimno) ozvaničenje naziva “bosanski jezik” je jedno, nalaženje distinktivnih elemenata koji su svojstveni bosanskom a nisu ni srpskom ni hrvatskom — nešto sasvim drugo. Na razini pravopisa, gramatike i sintakse prostor je sasvim skučen, i još samo morfologija i leksički fond ostavljaju neke manevarske mogućnosti. Stoga je najlakše (i najlogičnije) bilo, s jedne strane, demarkirati se od srpskoga vraćajući glas h tamo odakle je iz srpskog (ali ne i iz hrvatskog) prognan, i s druge strane demarkirati se od hrvatskoga ozakonjujući sve one turcizme koji se u hrvatskom (ali ne i u srpskom) izbjegavaju.
U tom kontekstu, čini se da je papaz-jahnija dar s neba: samo je naša, bosanska i ničija druga, utoliko što je Hrvati, kao turcizam, ne upotrebljavaju, i što je Srbi pišu i izgovaraju kao papazjanija. Čista petica iz (jezičke al)hemije za Filipovića!
Avaj! “popova jahnija” ili papazjahnija, upravo tako napisana, iz bosanskog nikad nije iščezla: to je vrsta jela, vareno meso s lukom, peršunom i uljem, kako to znaju dobri pisci (H. Kikić: “aščinica s grahovom čorbom, papazjahnijom i sogandolmom”). Istaknuti filolog upotrebljava je, potpuno proizvoljno, u značenju “smjesa svega i svačega, bućkuriš”, kao da nikad nije čuo za semantičku diferencijaciju. No ako vratimo, recimo, glas l tamo gdje mu je po etimologiji mjesto, riječ moba ponovo će postati molba… i izgubiti svoje značenje. Stoga, unatoč Filipovićevim rodoljubivim intervencijama, i uz puno saosjećanje s glasom h kao žrtvom unitarističkog nasilja, papazjahnija ostaje vrsta jela, a papazjanija ostaje jezičko-misaona zbrka.
Šta se događa kada Filipovićeva plitkoumna pravila primijenimo na druge riječi stranog porijekla? Uzet ću kao primjer jedan sinonim za papazjaniju: navodno je u nekom starom francuskom pravnom spisu, gdje je trebalo da stoji “Matijin pijetao” (gallus Mathić), stajalo “pijetlov Matija”. Upravo je taj nesuvisli izričaj, “pijetlov Matija” ili galli Mathias, postao, kao galimatijas, oznaka za nerazumljiv govor ili spis. Mi uvijek možemo odlučiti da poštujemo etimologiju i ubuduće pišemo galli Mathias, no tako dobivenoj imenskoj sintagmi ne možemo narediti da zadrži isto značenje: te dvije latinske riječi sada opet referiraju tačno određen predmet, (jednog jedinog) “pijetlovog Matiju”, a ne više (svaki) zbrkan govor. Upravo kao što papazjahnija referira vrstu jela, a ne više gomilu besmislica…
Nabrajanje jezičkih grešaka koje Filipovići prave moglo bi se nastaviti još dobrih desetak stranica. No prostor nam je ograničen, a djelo Filipovića Oca i Sina obiluje i greškama druge vrste, materijalnima, koje su tješnje vezane za znanstvene discipline u kojima se bezuspješno okušavaju.

FILIPOVIĆ OTAC

Muhamed Filipović javno djeluje, na ovaj ili onaj način, već pet desetljeća; objavio je hiljade stranica, i ne možemo ni pomišljati da na jednom mjestu donesemo pregled svih materijalnih grešaka, besmislica i neutemeljenih sudova koji se na njima mogu naći. Stoga ovdje donosim tek nekoliko ostvarenja iz Filipovićeve novije produkcije, izabranih prema jednom sasvim proizvoljnom kriteriju: koliko glasno sam se smijao dok sam čitao.
U Pokušaju jedne duhovne biografije Filipović kazuje kako je na Drugoj ženskoj gimnaziji u Sarajevu od septembra 1954. počeo predavati filozofiju — “a kao dopunu sam predavao latinski i njemački jezik”. Kada nekadašnji dopunski profesor latinskog piše terra desserta umjesto terra deserta to može biti i slučajno, kada piše ad homini umjesto ad hominem to već manje liči na tiskarsku grešku, no kada s ponosom kaže “Odbranio sam tezu Summum Cum Lauda” (umjesto summa cum laude), to najbolje govori i kakvo je njegovo znanje latinskog i koliko je zasluživao najvišu ocjenu koju je dobio.
Dalje, nema tog pojma, naziva ili imena koje Muhamed Filipović nije u stanju da izobliči ili barem malo okrnji: Napoleonov Code civil postaje Code de Civil, univerzitet na kojem je nekad slušao predavanja, London School of Economics and Political Science, postaje London School for Economics and Politics, a Gazi-Husrevbegova biblioteka — Biblioteka “Gazi Husrev-beg” (kao Piramida “Keops”?). Prvi dio njegove Historije bosanske duhovnosti temelji se, navodno, na “podacima, rezultatima i ocjenama koje se nalaze u studijama naših poznatih arheologa istraživača”, no u spisku od 20 imena tih poznatih arheologa koji Filipović donosi nalazimo i botaničara Karla Malyja, Felix Kanitz postaje Paul Kaunic, Dragoslav Srejović postaje Branislav Srejović, a Milutin Garašanin — Ilija Garašanin.
Poznavalac južnoslavenske povijesti, Muhamed Filipović spominje “atentat na bana Bogdana Cuvaja 1912. godine”. Ban Cuvaj zvao se, naravno, Slavko, a Filipović je događaj pomiješao s jednim drugim atentatom, u kojem je ulogu igrao Bogdan (Žerajić), doduše kao atentator a ne kao žrtva.
Poznavalac bosanske povijesti, Muhamed Filipović jednu za Bosnu tako važnu ličnost kao što je Franjo Josip Prvi uporno naziva Franjom Josipom Drugim.
Poznavalac svjetskih religija, Muhamed Filipović jednom prilikom spominje “izgon Adema i Have iz dženeta (da radi u znoju lica svog)”. Njegovo je pravo da, poštujući vlastita uvjerenja i senzibilitet čitalaca kojima se obraća, koristi islamsku (tj. kuransku) terminologiju u evociranju jednog biblijsko-kuranskog mita. No postoje neke granice kojih on očito nije svjestan: ako “izgon Adema i Have iz dženeta” i znači, bez ostatka, “izgon Adama i Eve iz raja”, poslovični “rad u znoju lica svog” ne spominje se u Kuranu, već samo u Bibliji (Post, 3, 19).
Poznavalac religijskih tradicija, Muhamed Filipović nije do svoje sedamdesete godine naučio da se katoličke crkvene organizacione jedinice zovu župe i da su im na čelu župnici, a pravoslavne da se zovu parohije i da su im na čelu parosi, pa govori o “katoličkim parosima” (“Zajedno sa mnom, na doktorskom kursu, bio je i neki katolički paroh iz neke od londonskih parohija”).
Poznavalac bosanske povijesti i svjetskih religija, Muhamed Filipović govori, povodom neomanihejstva crkve bosanske, o heterodoksiji koja se pojavljivala “kroz dualističko učenje Manua i njegove različite izvode”. Avaj! Manu je lik iz indijske mitologije koji se spominje u Vedama, praotac ljudskog roda i njegov prvi zakonodavac, dok se osnivač dualističkog učenja, manihejstva, zvao Mani. […]

FILIPOVIĆ SIN

Ne možemo znati je li Nenad Filipović jednom u Bagdadu zaista skočio udalj 25 aršina, no takve tvrdnje lako se provjere: “ako je daleko Bagdat, nije aršin”. Ne možemo znati ni je li zaista požnjeo prekookeanski uspjeh, zadivljujući cijela učena društva, orijentalističke odsjeke i filološke kongrese svojom blistavom erudicijom. Ali to nije prava smetnja: budući da Filipović svoju erudiciju izlaže svake sedmice u Slobodnoj Bosni, njegove kapacitete možemo sami ocijeniti. Ako je daleko Princeton, nije trafika…
I kada pokušamo, nakon iščitavanja Filipovićeve dvogodišnje produkcije, sastaviti pregled oblasti o kojima on s autoritetom piše, dolazimo do spiska koji izaziva nijemo divljenje:

• filologija (klasička, orijentalna i svaka druga)
• povijest (starija i novija svjetska, evropska, osmanska i balkanska)
• historija i pomoćne historijske discipline (diplomatika i sl.)
• književnost (sva razdoblja, na svim jezicima) i književna kritika
• muzika (scenska, instrumentalna, vokalna) i muzička kritika
• filozofija (u rasponu od Pitagore do Johna Rawlsa)
• politologija i politička filozofija (s težištem na kritici liberalne demokratije i zapadnih društava uopšte)
• sociologija
• kulinarstvo
• islam (u najširem smislu: povijest, pravo i ustanove, vjerovanja i običaji), judaizam, hrišćanstvo, manihejstvo
• kinologija (“anadolski karabaš, taj najbolji pas-čuvar”)
• psihijatrija
• likovne umjetnosti (u najširem smislu: slikarstvo, kiparstvo, arhitektura…) i umjetnička kritika
• drama i pozorište
• film
• etnologija i folkloristika
• pravo.

Ako neki autor piše o problematici koja dotiče četiri ili pet različitih oblasti on je polihistor. Ako pretendira da je upućen u devet ili deset, on je već svaštar. No ako bespogovorno sudi o petnaest ili dvadeset disciplina, kako čini Filipović, može biti samo ništar. U tom uvjerenju utvrđuje nas činjenica da on svoje tekstove ne objavljuje u odgovarajućim specijaliziranim časopisima koji postoje za svaku od tih oblasti: svoju analizu “Hamleta”, naprimjer, nije ponudio Sceni, niti je komentare uz Rawlsovu Teoriju pravde ponudio Dijalogu. Naprotiv, on ih iznosi u jednom sedmičnom magazinu, paradirajući pred nestručnjacima svojom površnom erudicijom i prepadajući ih učenim riječima koje upotrebljava u neodgovarajućem kontekstu.
Taj njegov opsjenarski poduhvat pada, kao i uvijek, na detaljima. Nije, naravno, moguće navesti sve pojedinosti iz kojih se vidi da se Nenad Filipović zapravo temeljno ne razumije u filozofiju, teologiju, povijest religija ili druge oblasti i discipline u kojima izriče smiješno prepotentne sudove, te stoga donosim samo jedan reprezentativan izbor, uz mogućnost da ga proširim ukoliko to okolnosti ikada budu zahtijevale.

Image and video hosting by TinyPic

KOKOSCHKA I NA(R)CIZAM


Filipovićev opsjenarski poduhvat pada, kao i uvijek, na detaljima. Nije, naravno, moguće navesti sve pojedinosti iz kojih se vidi da se on ustvari temeljno ne razumije u filozofiju, teologiju, povijest religija ili druge oblasti i discipline u kojima izriče smiješno prepotentne sudove, te stoga donosim samo jedan reprezentativan izbor, uz mogućnost da ga proširim ukoliko to okolnosti ikada budu zahtijevale.

Filozofija, logika

Kod Filipovića nema okolišanja, i on u filozofiju ulazi na velika vrata, analizirajući ni manje ni više nego § 53 Heideggerovog Bitka i vremena, o kojem zaključuje:

Tu se radi o jednostavnoj Stvari, a najveće Stvari su zapravo tako jednostavne: tek onda kada se Čovjek bezrezervno suoči sa neizbježnošću svoje Smrtnosti, onda on stiče slobodu djelanja i, time, smisao Života. Jer Život je jedan i omeđen, pa je sada na Tebi hoćeš li ga uludo straćiti ili napraviti nešto od njega. To je, dječjim riječima, prije otprilike godinu dana, rekla mome ocu moja bratična Đula: “Deda, kako bi Život bio dosadan i prazan, kada ne bismo umirali!” (SB 487).

Na zloupotrebe velikog početnog slova već smo navikli, kao i na pleonastičke sintagme koje ovdje oprimjeruje “neizbježnost čovjekove smrtnosti” (smrtnost je upravo neizbježnost smrti). Novo je možda što je, u liku bratične Đule, javnosti predstavljena već treća generacija Filipovićâ filozofa i tumača Heideggera, koja od malih nogu govori “Život”, a ne naprosto “život” (najiskrenije se nadam da će ta nedužna djevojčica izbjeći sudbinu svoga strica, tj. da se minderi strina i tetaka neće naglas diviti njezinoj bistrini i znanju, kako bi se trideset godina kasnije našla socijalno neprilagođena i zakrvljena s čovječanstvom koje joj podlo uskraćuje čast i čest što joj, po mišljenju cijele porodice i nje lično, nesumnjivo pripadaju). Kako god bilo, račun je prost, onaj ko s lakoćom tumači iskaz da “istrčavanje otkriva tubitku izgubljenost u Se-ličnost” i uvjerava da se tu radi o jednostavnoj stvari mora biti znalac totius philosophić, i od njega se neće tražiti ta neprijatna potvrda filozofske kompetentnosti kakvu predstavljaju objavljeni radovi o Platonu, Descartesu, Bergsonu ili Habermasu… Avaj! Filipovićeva posezanja za filozofskom argumentacijom u drugom kontekstu, tamo gdje nije prvenstveno riječ o filozofiji, vrlo brzo razbijaju iluziju i poništavaju efekt koji se htjelo postići bleferskim “tumačenjem Heideggera”.
Tako će jednom prilikom Filipović ustvrditi: “Veliki britanski vizantolog N. H. Baynes je, još 1955. godine, napisao da činjenica što on ne vjeruje u Marijina čudesa ne može nikako potrti fakt da su Vizantinci vjerovali da je Presveta Marija Theotokos osnovni, i to čudesni, branitelj Carigrada”.
No poznavalac filozofije za kakvog se on izdaje, usto potekao iz ugledne marksističko-lenjinističke porodice, morao bi znati da Baynesova opaska nije nikakvo otkriće, već puka preformulacija jedne misli koju u svojoj disertaciji, na mnogo pregnantniji način, iznosi mladi Marx: “Ono što ja sebi predstavljam kao stvarno … to djeluje na mene, i u tom smislu su svi bogovi imali realnu egzistenciju, kako paganski tako i hrišćanski. Zar stari Moloh nije vladao? Zar Apolon iz Delfa nije bio stvarna moć u životu Grka?”
Na drugom mjestu, Filipović govori o svojoj intelektualnoj hrabrosti pod komunizmom: on je u nekoj publikaciji Mariju nazivao Presvetom Bogorodicom “u ona vremena kada su današnji liberali i borci za ‘etno-kulturnu pravdu’ (sic! — N. F.) bili vojnici Partije, manji od makova zrna”.
I upotreba navodnika i upozorenje sic!, popraćeno njegovim inicijalima da ne bi bilo zabune, svjedoče da Filipović smatra izraz “etno-kulturna pravda” krajnje sumnjivom (liberalnom?) izmišljotinom. Zašto? Ljudi koji ne foliraju upućenost u filozofiju već se filozofijom bave uglavnom prihvataju da pravda nije jedinstvena, u tom smislu da u porodici, vjerskoj zajednici, preduzeću i državi ne mogu važiti ista pravila (otud naslov djela Michaela Walzera Područja pravde). Današnji politički filozofi sistematski razlikuju političku pravdu od socijalne, a ovu opet od etno-kulturne: ako je vjerovati kazalu u zborniku Can Liberal Pluralism be Exported? (prir. W. Kymlicka i M. Opalski, Oxford University Press, 2001), “ethnocultural justice” spominje se na njegovim stranicama barem 40 puta, u prilozima osmero različitih autora, te Filipovićevo zgražanje zapravo odaje epohalno neznanje!
Konačno, u tekstu posvećenom Oriani Fallaci Filipović kaže: “Na prigovore da je iznevjerila svoje ideale iz mladosti, uzvraća da se smatra ‘hrišćanskim ateistom’ (o, sjajnog li primjera za logičku grešku contradictio in adjecto!)”.
Teško je naći sjajniji primjer kaplarskog pristupa filozofskom nasljeđu. Naš je tumač Heideggera negdje u putu propustio da registrira makar i naslov Blochovog spisa Ateizam u hrišćanstvu, u kojem se nahodi amblematična rečenica: “Samo ateist može biti dobar hrišćanin, i samo hrišćanin može biti dobar ateist”. Stoga, šta god i kakva god Fallacijeva bila, sintagma “hrišćanski ateist” nije contradictio in adjecto.
[Budući da mu je u međuvremenu neko očito skrenuo pažnju na glupost koju je napisao, Filipović je požurio da se izvadi pa je, polemizirajući s Markom Vešovićem o ateizmu, naveo upravo spomenutu Blochovu rečenicu — naravno, u prilog vlastitom stajalištu. Stoga ovaj primjer ne služi samo kao ilustracija njegovog neznanja, već i kao potvrda prilagodljivosti njegovog morala: “hrišćanski ateisti” postoje ako treba dokazati Vešoviću da nije u pravu, a ne postoje ako treba ocrniti Fallacijevu!]
No kad smo već kod logičkih grešaka, kako stojimo s logikom kada je treba primijeniti, a ne samo demonstrirati nabiflano gimnazijsko znanje o kontradikcijama? Vratimo se gornjem primjeru: da se Filipović zadovoljio tvrdnjom da je on lično pokazivao intelektualnu hrabrost dok su današnji liberali bili manji od makova zrna, svejedno ne bi nikoga u to uvjerio, ali bi barem napisao logički koherentnu rečenicu. No on sam najbolje zna koliko je klimava ukupna njegova argumentacija, u tom i svakom drugom tekstu, pa osjeća stalnu potrebu da je pojačava retoričkim sredstvima. Stoga tvrdi za današnje liberale da su pod komunizmom ne samo bili “manji od makova zrna”, već i da su bili “vojnici partije”.
E, to neće ići! Postoje, ipak, čitaoci koji su izbjegli Filipovićima i njihovoj lobotomiji, koji su sačuvali neko pamćenje kao i sposobnost elementarnog zaključivanja, i koji se sjećaju vojnika Partije: ti stubovi režima bili su glasni i prisutni, uvijek u prvim redovima, predavali su na Marksističkoj školi u Kumrovcu, ili su uređivali Titova izabrana djela, ili su držali uvodna izlaganja na sjednicama Ideološke komisije CK, ili su pisali o Lenjinu i Marxu, ili su otvarali savjetovanja i zatvarali rasprave — a neki najistaknutiji među njima, poput Muhameda Filipovića, bili su sve to i činili sve to u isto vrijeme. Ni uz najbolju volju, za njih se ne može reći da su bili manji od makova zrna! Želja Nenada Filipovića da sebi dade na značaju je ljudski shvatljiva, no to se naprosto ne može postići generiranjem sličnih besmislica…
Konačno — da završimo s logikom! — Filipović jednom prilikom govori o svojim američkim poznanicima, imućnom bračnom paru s čijim se pogledima ne slaže: “Oni smatraju (1) da sirotinja ne smije primati socijalnu pomoć, jer ne žele da drugi žive od novca koji oni zarađuju; ovo prednje ih ne sprečava da smatraju (2) da njima pripada pun paket socijalnog i penzionog osiguranja” (podvlačenje i brojčane oznake moji, T. H.). Filipović očito drži da su stav 1 i stav 2 protivrječni. Oni su, međutim, sasvim koherentni: ljudi smatraju da imaju pravo na socijalno i penziono osiguranje (2), upravo zato što u te svrhe cijeloga života izdvajaju novac koji zarađuju (1) — i drže da to pravo nemaju oni koji ne zarađuju i ne izdvajaju (šta god mi o tome mislili). Ne samo da drugi stav prvome ne protivrječi, već iz njega logički proizlazi.
No nevičnost logici ipak ne treba Nenadu Filipoviću previše zamjerati, zbog jedne olakšavajuće okolnosti: učio je od najgorih!

Judaizam, hrišćanstvo, islam…

U jednoj polemici, Filipović svojim protivnicima sasvim proizvoljno pripisuje postavku da “istinska vjera ne može nekoga da dovede do državničkog uspjeha i bogatstva”. Pa tu postavku “pobija”:

Prema toj postavci, svaki onaj čiji snovi o vaspostavljanju Kraljevstva Božjeg na zemlji nisu propali prikucavanjem na križ zapravo nije ni vjerovao istinski u svoju misiju i svoga Boga. Takvo gledanje ne zna šta bi od Mojsija, Jošue, Muhammeda koji su uspjeli u svojim Božjim Državama (SB 485).

“Kraljevstvo Božje” je biblijski teologem koji ima različito značenje u Starom i Novom zavjetu, i više znači “kraljevanje” u smislu vladavine negoli “kraljevinu” u smislu političke jedinice. Filipović ga, tako pogrešno shvaćenog, proširuje i na islam, a potom ga izjednačava s državom Božjom — što je naziv koji sv. Augustin daje duhovnoj zajednici hrišćana, “nebeskom Jerusalemu” koji ne zauzima fizički prostor niti se može označiti na zemljopisnoj karti. Stoga, teokratije koje su u povijesti, s promjenljivim uspjehom, osnivali jevreji, hrišćani i muslimani ne mogu se nazvati ni kraljevstvom Božjim ni državom Božjom, niti se a fortiori može reći da su Mojsije, Isus i Muhamed “uspjeli u svojim Božjim Državama”.
Mojsijev narod, Izrael, sklopio je na Sinaju s Bogom savez (hebr. ber+t); hebrejska riječ prevedena je u grčki kao diatheke, što znači i “savez” i “zavjet”; potom je grčka riječ prevedena u latinski kao testamentum, što znači samo “zavjet”. Taj pogrešan prevod koristi se danas, po tradiciji, isključivo da označi dvije kanonske zbirke spisa, Stari i Novi zavjet. U svakoj drugoj prilici govori se o Izraelovom (a ne Mojsijevom) savezu (a ne zavjetu) s Bogom. Stoga, kada Filipović spominje “originalne ploče Mojsijevog zavjeta s Bogom”, on u šest riječi izvaljuje tri debele gluposti (što nipošto nije njegov lični rekord): brka Mojsija i izabrani narod, brka zavjet i savez, i ovaj potonji predstavlja kao zapis na pločama. Ploče su, naravno, postojale, ali su sadržavale Dekalog ili Deset zapovijedi, a ne pisani tekst sporazuma.
U starijem hrišćanstvu, neki isposnici zidali su omanje stubove (stolp) koji su na vrhu imali platformu; na njih bi se oni popeli i, često privezani lancima, provodili godine u molitvi, nikada ne silazeći na zemlju. U životu su ih održavali putnici koji su ih hranili i pojili, i koji su ih zvali stolpnicima. Za sv. Alimpija Stolpnika, naprimjer, poznato je da je na svom stolpu proveo 53 godine, ležeći sve vrijeme na jednoj strani rebara i nikad se ne okrenuvši na drugu. No ne zna se da su stolpnici, u svome podvižništvu, baš stajali na jednoj nozi. I zato, kada Filipović piše “i da stoji kao stolpnik hiljadu godina na jednoj nozi”, on samo pokazuje da je ove hrišćanske isposnike pobrkao s joginima, od kojih neki godinama stoje na jednoj nozi (Vriksha-asana), ali sebe ne zovu stolpnicima (niti za to imaju ikakvog razloga).
Prenoseći priču nečijeg amidžića dajdžinice o djevojci koja je, iako djevica, rodila slonče, Filipović zaključuje sljedećim komentarom: “Očito je da se u napada i ismijava katoličko i hrišćansko učenje o Marijinom bezgrješnom začeću”. Dogma o bezgrešnom začeću Marije (immaculata conceptio beatć virginis Marić) nije isto što i dogma o djevičanskom rođenju (partus virginalis), s kojom se često brka (sćpe confusa cum partus virginalis Marić). “Marijino bezgrešno začeće” je vjerovanje da je Marija, buduća Bogorodica, začeta u utrobi svoje majke (in utero eius matris, Sanctć Annć) slobodna od istočnog ili iskonskog grijeha (a peccato originale libera), koji prema hrišćanskom učenju nose svi Adamovi i Evini potomci. Ova katolička dogma, koju je 8. decembra 1854. proglasio papa Pije IX. bulom “Ineffabilis Deus”, nema nikakve veze sa hrišćanskom dogmom da je Marija rodila Isusa kao djevica. Filipović svakako nije prvi koji ih sistematski ne razlikuje; ali je prvi koji nas uvjerava (grdna rano, odsječena glavo!) da čita Bultmanna ili Cullmanna. I da ih razumije.
Tvrditi za prvog umejadskog halifu Muaviju b. Ebi Sufjana da je “ranije Poslanikov ljuti neprijatelj” malo je pretjerano: Muavija je imao manje od 10 godina kada je Muhamed počeo javno da propovijeda, i nepunih 19 godina kada je ovaj izbjegao iz Meke (islam je prihvatio u 26. godini). Ljuti Muhamedov neprijatelj bio je Muavijin otac, Ebu Sufjan.
Iskaz da je Mesudi svoje Zlatne livade sastavio “na arapskom jeziku, prije 956. godine” trivijalan je koliko i istinit, budući da je autor te godine (956/7) i umro. Treba li kome tačan podatak (što je malo vjerovatno), Zlatne livade pisane su (i dorađivane) između 940. i 947.
750. godine, prestolnica halifata nije prenesena iz Damaska u Bagdad, kako više puta tvrdi Filipović, iz prostog razloga što Bagdad tada još nije postojao. Gradnja je počela tek 762. (Čudo jedno po čemu sve čovjek pamti neke datume! Ja ovaj pamtim zato što se još sjećam kako mi je, prije trideset i više godina, Nijaz Dizdarević pokazao zlatnik koji je halifa el-Mensur dao iskovati povodom osnivanja grada.)
Nije tačno ni da je “islamsko pravo zasnovano … na primjeni analogijskog zaključka do koga učenjaci dolaze vlastitim umovanjem”: islamsko pravo zasnovano je na četiri tradicionalna izvora, od kojih je zaključivanje po analogiji, qiys, tek četvrti po važnosti, a prethode mu Kuran, živa predaja (sunna) i saglasje pravnih autoriteta prošlosti. Da i ne govorimo o tome da je Filipović zapravo pomiješao zaključivanje po analogiji i vlastito umovanje (idžtihad), koje u islamu nije opštepriznato kao (peti) izvor prava…
Način na koji ovaj turbo-musliman što nije završio ni sibjan-mekteb govori o Vjerovjesniku — “Muhammed, sin Kasimov i Aminin, unuk Abdu-l-Muttalibov, potomak Hašimov, iz roda Kurejš i velikog plemena Džurhum” — najbolje otkriva monumentalni diletantizam s kojim on, moderni pirat Nenad Filipović, navigava kroz vremena i prostore, robeći znanstvene discipline i predmetna područja: jedan arapski onomastički element, kunya, koji ukazuje na očinstvo, Filipović čita kao genealogiju, pa Ebu-l-Kasim, “otac Kasimov”, postaje “sin Kasimov”, dok valjda nema muslimanskog djeteta koje ne zna da je Muhamed bio sin Abdulahov! A mnoga od njih još znaju i da Kurejš nije rod nego pleme, koje je u ono vrijeme obuhvatalo deset rodova, među kojima i “potomke Hašimove” (Bank Hšim).

Kad filolog prevodi

Ista djeca znaju i da se kuranska sureta dijele na ajete, a ne na stihove, te da se u Kuranu ne spominje satan, nego šejtan. I da stoga naslov romana The Satanic Verses u bosanskom glasi Šejtanski ajeti, a ne Satanski stihovi, kako tvrdi istaknuti filolog dok donosi prvosveštenički sud o spomenutom djelu: “Upravo zato su Rushdiejevi Satanski stihovi njegov najgori roman”.
Nije tačno ni da se arapsko nabi prevodi u naš jezik kao “prorok”, a rasul kao “vjerovjesnik”. Nabi se prevodi kao “vjerovjesnik”, a rasul kao “poslanik”.
Italijanska izreka “Se non č vero, č ben trovato” Filipovića, ko zna zbog čega, ne zadovoljava, pa je on, komentirajući jednu priču o rabi-Gamalielu, dopunjuje: “Se non e vero, e molto ben trovato”. I nudi vlastiti prevod: “Ako i nije tačno, jako je dobro urađeno” — prevod koji nije ni tačan, ni dobro urađen. Smisao je izreke: “Ako priča i nije istinita, dobro je smišljena” (“Even if it’s not true, it makes a good story”).
Nastavljajući porodičnu tradiciju, Filipović ne razumije Marxovo djelo, čak ni one marksističke dogme koje osuđuje. U ovom slučaju, on je žrtva (vlastitog?) lošeg prevoda. Marx, naime, ne tvrdi da je religija “opijum za narod” (“Opium für Volke”; Filipović kaže “za mase”), već “opijum naroda” (“Opium des Volkes”): ne daju je narodu eksploatatori da bi ga držali u pokornosti, već narod sam za njom poseže (za razliku od “hrane za životinje”, “hrana životinjâ” ne podrazumijeva čuvara zoološkog vrta).
Njemačko Kindheitsevangelien ne prevodi se kao “Evanđelja o djetinjstvu” već kao “evanđelja djetinjstva”; zauzvrat, naslov Heideggerovog spisa “Die Frage nach der Technik” prevodi se kao “Pitanje o tehnici”, a ne “Pitanje tehnike”.

Kokoschka i na(r)cizam

Postoji u Filipovićevim sabranim zlodjelima nekoliko mjesta paradigmatskih za njegov šarlatanski postupak, onih u kojima se na malom prostoru (dvadesetak redaka) sustječu greške iz svih pobrojanih kategorija. Teška srca odlučujem se za jedno od njih, iako su mi i sva druga podjednako draga.
Iz postumno objavljenih sjećanja Eliasa Canettija (Party im Blitz. Die englischen Jahre, Hanser Verlag, München, 2003) Filipović prenosi jednu epizodu vezanu za Oscara Kokoschku, koja mu služi kao povod za vlastita razmišljanja:

Kokoschka je Canettijevima ispričao … zašto sebe smatra glavnim krivcem za Drugi svjetski rat.
Rukama bi prolazio kroz kosu, savio glavu, glas bi mu zadrhtao. Objasnio bi kako je Car i Kralj Franjo Josip I davno nekada, na početku svoje vladavine, ustanovio stipendiju za nadarene, a siromašne buduće studente. Ali, godišnje se dodjeljivala samo jedna stipendija. One godine kada se on prijavio na konkurs i odnio pobjedu, prijavio se i jedan drugi mladić. Zvao se je Adolf Hitler. “Da ja nisam pobijedio na konkursu”, govorio bi Kokoschka, “Hitler nikada ne bi postao političar. Ne bi bilo ni rata ni logora, niti bi moja umjetnost bila proglašena izopačenom”. I tako bi nastavio da se optužuje.
Ovdje imate jedan divan primjer paradoksne parabole, ravne onim najljepšim iz Evanđeljâ. Parabola svakako svjedoči o Kokoschkinoj visokoj etičnosti, osobini koja se obično ne susreće u umjetnika. Isto tako, ona dodiruje i pitanje uloge slučajnosti u historiji. Jer, da je Hitler zaista postao akademski slikar, možda ne bi bilo nacizma ili bi nacizam bio sasvim drugačiji. Nije moguće sve u historiji svesti na zakone društvenog i prirodnog razvoja!!! Zato i postoji danas čitava škola “protiv-činjenične historije” (counter-factual history). Na kraju krajeva, priča je uzorak galgen-humora, najcrnjeg humora sa vješala, koji mi ljudi iz Srednje i Istočne Evrope i razumijemo i znamo cijeniti. Zapamtite, tamo gdje nema crnog humora, kao u Bushmanijadi G. W.-a, tamo nema ni humora niti smijeha uopšte. Unatoč hinjenoj hijenskoj nasnimljenoj zavjesi brojnih njihovih sitcoma, koji preplavljuju i naše očajne televizije. O kako smo nisko pali!!! Pošli smo od Allenovih Dana radija, a završili smo na Will and Grace (SB 466).

Prvi korak sastoji se u razlučivanju: šta je, u ovom odlomku, Canettijevo, šta Kokoschkino a šta Filipovićevo? Čitalac koji odluči da sam i bez Filipovićevog posredovanja pogleda u Canettijev tekst naći će se u čudu: niti se spominje Franjo Josip I, niti početak njegove vladavine, niti stipendija “za nadarene, a siromašne buduće studente”. U tekstu stoji samo da su se i Hitler i Kokoschka natjecali za “istu stipendiju bečke Akademije” (das gleiche Stipendium bei der Wiener Akademie). Sve ostalo je konfabulacija Filipovića Mlađeg, u najboljoj tradiciji Filipovića Starijeg Ontološkog. (Pisac ovih redova, nehistoričar bez znanja njemačkog jezika, nema nikakvog načina da provjeri je li neka takva stipendija zaista postojala: on samo tvrdi da se ništa slično ne spominje u tekstu na koji se Filipović poziva.)
Dalje, motiviran čitalac lako će otkriti da je Canetti počeo pisati rečeno djelo 1990. u Zürichu, u dobi od 85. godina — pedesetak godina nakon londonskih događaja kojih se (pri)sjeća. Jesu li njegove bilješke iz onog doba bile nepotpune? Je li njegovo pamćenje bilo nepouzdano? Tek — i najdobronamjerniji kritičari morali su primijetiti da je knjiga haotična i da ima mnogo ponavljanja, te da ju je očito pisao starac kojem se žurilo (“The book is plainly the work of an old man in a hurry”).
To, naravno, nije dovoljan razlog da je odbacimo kao izvor. No šta nas sprečava da epizodu Hitler-Kokoschka provjerimo nezavisno od Canettija? Svima dostupna historijsko-biografska djela potvrđuju da je Hitler polagao prijemni ispit na bečku Umjetničku akademiju: Am 2. Oktober 1907 trat Adolf Hitler als einer von 112 Kandidaten zur Aufnahmeprüfung in der Wiener Kunstakademie an. Isti ispit polagao je i Kokoschka. I bio je jedan od 28 kandidata koji su primljeni. Hitler nije položio: Von den 112 Kandidaten wurden 28 zum Studium zugelassen […]. Hitler fiel durch.
“Stipendija Franje Josipa I”, ako je i postojala, rješavala je možda materijalni položaj “nadarenih a siromašnih studenata”, ali im nije pomagala da polože prijemni. I da Kokoschka kojim slučajem nije bio primljen, šta jamči da bi njegovo mjesto zauzeo upravo Hitler, a ne neki drugi od 84 odbijena kandidata?
Cijela epizoda, ipak, nije besmislena; no njezin smisao izmiče Filipoviću, odveć zabavljenom time da u dokumentima koji mu padnu šaka traži potvrde svojih unapred smišljenih teorija. On je naprosto zaboravio da je predležeći tekst Canettijev, a ne Kokoschkin. Kako je moguće da Filipović ne primjećuje ono što je bjelodano prosječnom čitaocu, naime da Canetti Kokoschku ismijava (“Canetti relates a grotesquely comic vignette in which Kokoschka claims in all seriousness that he was to blame for the war”)? Da je zapis pročitao do kraja, umjesto što se zaustavio na prvom zgodnom detalju koji mu može poslužiti za sljedeći tekst u Slobodnoj Bosni, Filipović bi (valjda!) shvatio da Canetti govori o Kokoschkinom narcizmu: “Za njega je bilo neprihvatljivo da bude upleten u povijest svoga vremena a da to nema nekog značaja, makar to bila i krivica, uostalom vrlo sumnjiva krivica (eine sehr zweifelhafte Schuld)”. Što, opet, objašnjava inicijalnu nepodudarnost: da, Canetti se dobro sjećao, ali je austrijski slikar izmišljao. S narcističkog aspekta, “jedna stipendija a dva kandidata, Hitler i Kokoschka”, zvuči bolje nego “Kokoschka među 28 primljenih, a Hitler među 84 odbijena kandidata”…
Nakon što je anegdotu prostački i sasvim nehistoričarski istrgnuo iz konteksta, Filipović je ističe kao ilustraciju ni manje ni više nego Kokoschkine “visoke etičnosti” (similis simili gaudet). Pritom je proglašava primjerom “paradoksne parabole, ravne onim najljepšim iz Evanđeljâ”, upuštajući se još jedanput u oblast u kojoj su njegove kompetencije više nego sporne. Parabole ili prispodobe su pripovijesti koje je Isus pričao da razjasni svoje naučavanje; njih treba shvatati kao “zorno prikazivanje simbola, to jest slika koje su uzete iz zemaljskih stvarnosti da označe stvarnosti objavljene od Boga”. Koji simbol, koju duhovnu stvarnost prikazuje Canetti u ovoj anegdoti pa da bi to bila parabola? (I kad smo već kod toga, evanđelje se piše malim početnim slovom kada označava određenu knjigu, velikim kada označava hrišćansku poruku: “Prije nego što su evanđelja zapisana, Evanđelje se više desetljeća propovijedalo”.)
U nastavku, Filipović se na osnovu ove “paradoksne parabole” upušta u what if spekulaciju, pitajući se da li bi uopšte bilo nacizma, i kakav bi bio, da je Hitler postao akademski slikar. Povijest nije deterministička, podučava nas on, u njoj i slučaj igra neku ulogu: “Zato i postoji danas čitava škola ‘protiv-činjenične historije’ (counter-factual history)”.
Čitava historijska škola, kao škola Anala ili “microstoria”? Naš historičar opet malo pretjeruje. Virtualna ili protivčinjenična historija je duhovna aktivnost čija su ostvarenja književna a ne naučna, budući da su plod fikcije. Šta bi bilo da nije došlo do nekih ključnih povijesnih događaja, ili da je njihov ishod bio drukčiji? Naprimjer, da je nacizam pobijedio? O tome čitamo u Fatherlandu Roberta Harrisa, no to je roman a ne historijska studija. Svaki korisnik interneta s gimnazijskim znanjem bilo kojeg evropskog jezika može se uvjeriti da historičari smatraju protivčinjeničnu historiju vrstom zabave, a ne ozbiljnom disciplinom, ponajmanje historijskom školom: “Most historians regard counterfactual history as sometimes entertaining, but not meeting the standards of mainstream historical research due to its speculative nature”.
To nije sve: Canettijev zapis je, po Filipoviću, “uzorak galgen-humora, najcrnjeg humora sa vješala”. No kako “galgen-humor” doslovno znači “humor pod vješalima”, a u naš jezik se prevodi kao “crni humor”, sintagma “najcrnji humor sa vješala” zapravo je “najcrnji crni humor”, pleonastička konstrukcija kao još jedan primjer lošeg stila.
U nastavku, Filipović će podrugljiv naziv za Ameriku G. W. Busha, Bushmania, pretvoriti u Bushmanijada (kao Tanzanijada?), jedan stručni izraz iz televizijske proizvodnje, “zvučna kulisa”, u “nasnimljena zavjesa”, da bi završio jednim moralističkim “O, kako smo nisko pali!!!”.
Da sažmem: u svega dvadeset redova, Nenad Filipović je izvrnuo smisao Canettijevog kazivanja, uljepšao ga vlastitim francjozefovskim dodacima, proglasio narcističkog Kokoschku uzorom vrline a anegdotu parabolom, izmislio jednu historiografsku školu, proglasio spomenutu anegdotu primjerom (najcrnjeg) crnog humora, prešamarao gramatiku (“Zvao se je Adolf Hitler”), oštro osudio nedostatak pravog humora u današnjoj Americi i na kraju donio nemilosrdnu ocjenu duhovne situacije vremena…
Tačno je: nisko smo pali. Pijetlu za uši (praslavensko *kurJcJ, “pijetao”). Za utjehu — u prethodnim desetljećima, neumorna intelektualna aktivnost filipovićâ već nas je bila spustila na najniže grane, pa barem nismo pali s velike visine.

Image and video hosting by TinyPic

ČOVJEK JE NENADU GNJIDA


Sada, štioče, moje čudo shvati
Kad saznah, da žena je udova
I da samo zbog tog poruga je prati.

Dante, Sarajevo inferno


Dvije stvari nikad neće prestati da me ispunjavaju uvijek novim čuđenjem: zvjezdano nebo nada mnom, i nedostatak svakog moralnog zakona u Nenadu Filipoviću. Koliko god iščitavao njegova ostvarenja, uvijek otkrivam neku zločestoću koja mi je ranije promakla, neku nategnutu jezičku konstrukciju koja u tekstu nema druge funkcije doli da opanjka, ocrni ili uvrijedi osobe koje se s Nenadom ne slažu (ili mu se naprosto ne sviđaju).
Ponegdje se Nenad trudi da svoje iskaze o ljudima iz sadašnjih i bivših vremena integrira u temu kojom se naizgled bavi. Na drugim mjestima ne poseže čak ni za tim kamuflažnim sredstvima, te njegovi tekstovi predstavljaju puki katalog uvreda i vulgarnosti koji u Bosni i Hercegovini može sebi priuštiti svako ko po bilo kojem osnovu raspolaže prostorom u novinama. Nenad Filipović je očito uvjeren da je njegovo “prevrednovanje svih vrijednosti” historijski obrat, i sebe vidi kao hrabrog pojedinca koji se bori protiv korumpiranih institucija i službenih vrijednosti. Teško prikriva radost: “sarajevska čaršija se unezgodila i uneredila od mojih tekstova”! Odvažio se da svima kaže sve u lice, ubijeđen da njegovi napisi konačno iznose istine o kojima se godinama šutjelo — dok oni samo potvrđuju da živimo u zemlji s nedjelotvornim i sporim pravosuđem, u kojoj zapravo nema javnog mnijenja (budući da javno mnijenje ne znači slobodu svakoga da u novinama piše šta hoće, ne snoseći za to nikakvu odgovornost).
Filipovićeva potreba da vrijeđa ljude koji mu ne mogu uzvratiti toliko je nekontrolirana da mu se ponekad događa da nanese štetu vlastitom taboru. Pogledajmo, naprimjer, dva sljedeća odlomka, kratka i tematski povezana. U prvome, Muhamed Filipović govori o biblioteci Kulturno nasljeđe:

Želim stoga odati počast stvarnom tvorcu te edicije, a to je bio Hasan Grapčanović. (…) Svojim je nevidljivim radom i upornim guranjem ove stvari, nepoznat javnosti, često nepravedno ogovaran od kojekakvih mediokriteta i na koncu nepriznat, učinio za afirmaciju naše … duhovne baštine, izuzetno mnogo.

Godinu dana kasnije, Nenad Filipović donosi o Grabčanoviću nimalo laskav sud: “propali komunistički Pčre Joseph, čovjek humanističkog obrazovanja i totalitarno-isljedničke svijesti”. I odlučno tvrdi:

Tvorac biblioteke Kulturno nasljeđe nije bio Hasan Grabčanović, kako se to neosnovano tvrdilo u nekim publikacijama. Druga Hasana ta neosnovana tvrdnja nikada nije posebno uzbuđivala, što rječito govori o moralnom habitusu negdašnjih “drugova odozgo”, i o njihovoj suštinskoj srodnosti sa današnjim demokratstvujuščim kleptokratima (SB 466).

Dva odlomka pokreću nekoliko pitanja. Recimo, da li H. Grapčanović/Grabčanović jest ili nije bio tvorac biblioteke Kulturno nasljeđe? Kojem Filipoviću vjerovati, jer obojica — po običaju — autoritativno tvrde, a ništa ne dokazuju niti tvrdnje potkrepljuju? Biblioteka je bila odavno pokrenuta u vrijeme kada je Nenad, u kratkim hlačama, još čitao slikovnice (Heidegger za predškolski uzrast, na svahiliju?), dok je Muhamed svakodnevno antišambrirao u Ce-Ka, i blizu je pameti da bi te stvari on morao bolje znati. Ili: svrstava li se i Muhamedova Historija bosanske duhovnosti I, iz koje je odlomak preuzet, u publikacije koje nešto neosnovano tvrde? Ili: spada li i Nenad među kojekakve mediokritete koji su, prema Muhamedovom mišljenju, nepravedno ogovarali Hasana G. (ako uzmemo da postoji i pravedno ogovaranje)?
Bilo bi lako nastaviti, i oko ova dva proizvoda iz Filipovićâ radionice ispisati pristojnu humoresku. No u tome nas sprečava pažljivije čitanje Nenadovog uratka, koji u osnovi obeshrabruje svaki razdragan pogled na svijet. U njemu se zahtijeva da jednu spornu tvrdnju, koju povrh toga više nije moguće provjeriti, prihvatimo kao istinu samo zato što dolazi iz Nenadovih usta, zatim se pomoću usiljene analogije jedan čovjek, koji se više ne može braniti, izjednačava s današnjom lopovskom elitom na vlasti: na osnovu činjenice da taj čovjek nikada nije demantirao jednu “neosnovanu tvrdnju” (koja je, ako je vjerovati Muhamedu, ustvari osnovana), Nenad Filipović, savjest našeg vremena, donosi zaključak ni manje ni više nego o njegovoj nemoralnosti! Moralni habitus i kleptokratija, dva učevna izraza, jedan latinski a jedan grčki, sračunata da nečemu što više nije ni čaršijski već je običan mahalski trač dadu caklinu uglađenog znanstvenog diskursa (“Bilježim se sa psovanjem”?)…
Primijetimo, ipak, da se sam Nenad već skoro dvije godine posebno ne uzbuđuje zbog neosnovane tvrdnje da je on jedan od naših vodećih filologa, iako niko nikada nije citirao neki njegov filološki rad, možda zato što neki takav rad nikad nije ni objavio…
Baš niko? Tu sam se, možda, malo zaletio: mogu se citirati i neobjavljeni radovi, o čemu će u nastavku biti riječi. Prije toga, stalo mi je da istaknem — a u tijesnoj vezi s predmetom ovog poglavlja, naime temeljnim odsustvom svakog morala kod Nenada Filipovića — da u njegovim oglašavanjima u Slobodnoj Bosni postoje odlomci za čije je puno razumijevanje neophodno predznanje o njegovoj ličnosti, njegovim simpatijama i antipatijama kao i neknjiževnim ciljevima koje svojim pisanjem namjerava da ostvari. Sljedeći primjer preuzet je iz teksta s naslovom “Šta bi sve hadžije morale znati o hadždžu” (SB 478):

Nema ništa netačnije od one izraubovane dosjetke kako je Bosancu, a i Hercegovcu, kućni prag najveća prepreka. Ta na prvi pogled dopadljiva, a zapravo praznjikava, izreka, koja bi se mogla okarakterisati kao jedan od najranijih primjera preseravanja (bullshit) u bosanskoj kulturnoj historiji, niti šta dokazuje niti šta opovrgava, osim što svjedoči o uskoći tobožnjeg “pionira moderniteta” koji je prvi njome zakitio jednu svoju pisaniju. (O preseravanju kao kvaziintelektualnoj djelatnosti i ćorsokaku mišljenja vid. H. G. Frankfurt, On bullshit, /Princeton: Princeton University Press/, 2005).

Nema nikakve sumnje da je H. Frankfurt napisao knjižicu On bullshit, i da je ona objavljena u proljeće 2005. godine u Princetonu. Iz toga, međutim, ne slijedi da je “izraubovana dosjetka” na koju se Filipović obara zaista preseravanje. I dalje raspolažemo samo njegovom tvrdnjom da je to tako, tvrdnjom čija tačnost niukoliko nije dokazana pukim postojanjem Frankfurtovog (ili bilo kojeg drugog) djela. No o Nenadovom citiranju i upućivanju govorim na drugom mjestu u ovoj knjizi: ovdje nas zanima navodni autor navodne dosjetke, kojeg Filipović do kraja svog teksta ne imenuje. Ko je on? Ivan Frano Jukić, bosanski franjevac. No zašto navodni autor? Zato što Jukić nikad nije sam rekao ništa slično, već je samo zabilježio jednu narodnu izreku. Zašto navodna dosjetka? Zato što ta od Jukića zapisana izreka uopšte ne glasi onako kako je Filipović navodi. Jukić piše:

Kažu Bošnjaci da je putniku najveća planina kućni prag; a to je istina.

Jukić, dakle, tvrdi da Bošnjaci nešto kazuju o putnicima. Filipović njegovu tvrdnju krivotvori dvojako: najprije pretvara Jukića u autora dosjetke a ne zapisivača narodne izreke, zatim podmeće da Jukić nešto tvrdi ne o putnicima, nego o “Bosancima, a i Hercegovcima”.
Ali šta će uopšte Jukić u tekstu o hadžu, u koji je zalutao kao Pilat u Vjerovanje?
Njegovo “raskrinkavanje” ima sasvim ovozemaljske razloge. Filipović je jedan od sudionika u polemici o karakteru crkve bosanske, u kojoj se oko nekih pitanja spori s (bivšim) franjevcima i osobama bliskim franjevcima. Usto, u broju 22 časopisa Franjevačke teologije Bosna franciscana (Sarajevo, 2005) objavio je Darko Periša prikaz Historije bosanske duhovnosti I. Muhameda Filipovića, u kojem je na 20 strana pobrojao uobičajene greške i propuste ovog značajnog mislioca, pa je Nenad Filipović izveo cijelu tu gimnastiku kako bi mogao da šutne sve franjevce s Jukićem na čelu. Jedna od tema spomenute polemike (u kojoj oba tabora nastupaju s iste, nepovratno prevaziđene pozicije) jest i bosanska modernost, pa će se Nenad Filipović pozvati na svoj falsifikat kao na ključni dokaz navodne Jukićeve duhovne skučenosti. Logično — da je Jukić tobožnji “pionir moderniteta”, to je stvar koju sve hadžije moraju znati o hadžu!
U gornjem krivotvorenju ipak najviše fascinira spremnost Nenada Filipovića da, radi sumnjive koristi koju može donijeti ovo “razobličenje” Jukića što samo njemu izgleda uvjerljivo, uništi rezultate višegodišnjih nastojanja… Muhameda Filipovića! Jer, opsesija Filipovića Starijeg jest da državni legitimitet današnje Bosne i Hercegovine izvede iz milenijskog postojanja “bosanskog čovjeka” koji se “nekada zvao dobri Bošnjanin, kasnije se zvao Bošnjak, pa se onda … nacionalizuju katolici i pravoslavci”. Šta mislim o Filipovićevom paleontološkom bosanstvu govorim drugdje; ovdje samo ističem da Jukić zaista sve stanovnike Bosne, a ne samo muslimane/Muslimane, naziva Bošnjacima, te bi sinovljev zapis barem u tom elementu mogao poslužiti kao potkrepa očeve teze... da se sin nije pobrinuo da u svome falsifikatu “Bošnjake” promijeni u “Bosance, a i Hercegovce”!
To, naravno, nije jedini puta da Nenad Filipović, u žaru igre, zabija autogolove, što će nam pokazati sljedeći odlomak iz teksta u kojem s podsmijehom govori o jednom karijeristu iz bivših, komunističkih vremena, kada je Partija kontrolom medija promovirala svoje vrijednosti:

I Smiljko Šagolj i Mufid Memija su mi pričali pred kakvim su mukama bivali kad bi im iz kabineta Toda i Branka te Hamze Bakšića, inženjera šumarstva Vlatka Ćosića i Hrvoja Ištuka stizala naređenja da u udarni televizijski dnevnik ubace petominutni prikaz nove knjige druga Toda koji će Miljanović čitati oslonjen na stolove sa knjigama u sarajevskoj kultnoj “Stipinoj knjižari” (SB 453).

Čitalac će se sjetiti da se u “Popisu radova akademika Muhameda Filipovića”, nevješto zamumuljen i razbijen u dvije jedinice, br. 55 i br. 330, navodi i njegov “Predgovor” knjizi Tode Kurtovića Komunisti i nacionalne slobode, u izdanju “Oslobođenja” (1975). Budući da je “Oslobođenje” u ona mračna vremena imalo apsolutno isti status kao i RTSA, postavlja se pitanje iz čijih su kabineta, u ovom slučaju, stizala naređenja da se objavi knjiga druga Tode sa predgovorom druga Muhameda. I šta se očekuje od čitalaca Nenadovih “eseja”? Da, kao učesnici u programu trajne lobotomije, prihvate da su apologetski prikazi onovremenih ideoloških spisa izraz poslušništva, a apologetski predgovori tim istim spisima izraz kritičke distance prema režimu?
Osim što ilustrira spremnost Nenada Filipovića da u svakom trenutku zakolje vola za kilo mesa, navedeni odlomak potvrđuje — da se vratimo na predmet ovog poglavlja — odsustvo svakog moralnog osjećaja: nema čovjeka kojeg on nije spreman oblatiti, nema ideje koju nije spreman diskreditirati ako to odgovara njegovom trenutnom interesu. Te sedmice, interes je bio da se donese što plastičniji portret Mitra Miljanovića; bljutav okus svoje proze Filipović u pravilu nastoji da popravi navođenjem detalja koji stvaraju utisak autentičnosti, “ličnim kazivanjima” koja su mu tako draga, pa će se čitaocima koji su, nakon lobotomije, zaboravili ratna javljanja iz Gruda ponuditi svjedočenje principijelnog i poštenog Smiljka Šagolja kao glavni element optužnice protiv Hamze Bakšića (čestitamo, čestitamo!). Koji mjesec kasnije, kada porodični interes bude definiran kao “rehabilitacija Novaka Kilibarde u očima bosanske javnosti”, Filipović će laka srca proglasiti četnikom Marka Vešovića.
Nije rijetko da, u dvjema različitim prilikama, iste ličnosti dobiju dijametralno suprotne “ocjene”: jedanput ih Filipović navodi kao uzore vrline koji jamče vjerodostojnost njegovog vlastitog kazivanja, a drugi puta ismijava njihove profesionalne i lične kvalitete. Kada, naprimjer, želi da diskvalificira Esada Ćimića i njegovu knjigu Politika kao sudbina, Filipović se poziva na Arifa Tanovića:
Akademik Tanović je dokazao da je jedan od najpametnijih i najduhovitijih ljudi u bosanskom XX vijeku, kada je rekao … otprilike ovo: “Nije politika čovjekova sudbina! Karakter je čovjekova sudbina!” (SB 499).
No, dok još nije mogao znati da će mu ovaj “učenik Vuka Pavićevića” zatrebati, Filipović je Arifa Tanovića posprdno nazivao “stručnjakom za samoupravnu etiku” i optuživao za najteži zamislivi zločin, pogrešnu nacionalnu svijest, zlurado podsjećajući na Tanovićevu svojevremenu izjavu “Kad je stani-pani, svi smo mi, ipak, Srbi!”. (Treba li uopšte napominjati da će i Smiljko Šagolj koji je, ako je vjerovati Filipoviću, pod strašnim pritiskom provodio direktive Ištukâ i Bakšićâ, na drugom mjestu — nakon te jednokratne upotrebe — biti naveden kao primjer partijskog poslušnika i jedan od “takmaca za titulu viteškog bojnika na putu Samoupravljanja”?)
U neprekinutom procesu predstavljanja ličnog interesa kao opšteg, Filipović je ipak najviše truda uložio u “esej” o jednom srpskom historičaru, “Svjetlo balkanskog grada. Misao Radovana Samardžića” (SB 504) — panegirik koji najbolje ilustrira koliko prizemni mogu biti razlozi kojima se rukovodi u donošenju moralnih sudova o ljudima iz bivših i sadašnjih vremena. Nakon što pročitamo sve pohvale koje Filipović u ovom tekstu ispisuje, nužno se pitamo je li riječ o istom onom Radovanu Samardžiću, perjanici srpskog nacionalizma, akademiku koji nije štedio napora u poticanju na mržnju i pravdanju budućih zločina. Filipović je, naravno, mogao da se zadrži na pohvalama Samardžićevih monografija (Veliki vek Dubrovnika, Sulejman i Rokselana, Mehmed-paša Sokolović), i da naprosto prešuti njegov aktivan angažman u “balkanskim ratovima”. No on vjeruje, s punim pravom, da kod čitalaca Slobodne Bosne sve prolazi (lobotomija traje već neko vrijeme!), pa bezočnim krivotvorenjem stvara sasvim suprotnu sliku, na osnovu koje bi Samardžiću trebalo dodijeliti, posmrtno, neko visoko bosansko odlikovanje. U njegovoj interpretaciji, Radovan Samardžić je bio, između ostalog, “čovjek protivan srpskom seljačkom socijal-šovinizmu”, koji je “mrzio svaki klerikalizam i koji se grozio vjerskog ludila”; osobito je “volio ‘razumnu pobožnost’ balkanskih gazda”, i “dokazao da idolatrija seljaštva potpuno falsifikuje karakter srpske prošlosti pod Turkokratijom”…
Možemo li u tom portretu prepoznati srpskog akademika koji je pisao:
Zahvaljujući svom pravoslavlju, srpski narod je i mogao zamisliti svoj istorijski slučaj kao veliku metaforu o grehu, smrti i vaskrsenju, kako bi se na najteži i najdostojniji način pripremio za budući slobodan život (koji treba zaslužiti). Bilo je izuzetno naporno, ali i besprimerno časno nositi teret takve baštine. Time Bog nije svakog kaznio, ali ni nagradio (Ideje za srpsku istoriju, 1989, s. 71).
Ima u Samardžićevim spisima i briljantnih antiklerikalističkih istupa, ima… Naprimjer: “istorijska društva nastala kao prirodni organizmi ne mogu ostati na okupu bez božje reči u svojoj srži. To se nigde nije desilo”. A ima i osuda srpskog seljačkog socijal-šovinizma, iako one piscu ovih redova više zvuče kao pothranjivanje pseudomitske slike o srpskom ratniku kao otjelovljenju dobra i humanosti, i o ratovima koje Srbi vode kao pravednima, odbrambenima i oslobodilačkima: “Prosti seljak je, pritegnuvši opanak i zgrabivši svoju brzometku, odlazio u rat da osveti Kosovo i oslobodi braću od tuđina”, jer je knez Lazar postao “za sva vremena” nosilac zavjetne misli da “birajući između ropstva i časne smrti, mora se opredeliti za smrt da bi se vaskrsnulo”, pa “umreti za ovozemaljske stvari i opredeliti se za carstvo nebesko znači ostati na braniku slobode” (v. Olivera Milosavljević, U tradiciji nacionalizma, Beograd, 2002, s. 89).
Ovaj raskorak između pravog Radovana Samardžića i njegovog portreta koji Nenad Filipović oslikava u Slobodnoj Bosni objašnjava se jednom prostom činjenicom. Odgovarajući na sasvim osnovane primjedbe da on, u petom desetljeću života, nema nijednu objavljenu knjigu iz oblastî u kojima potražuje status neprikosnovenog autoriteta, Filipović ističe da Radovan Samardžić, u jednoj bilješci u svojoj Istoriji srpskog naroda, navodi njegov rad Kodža Sinan-paša i spaljivanje moštiju sv. Save kao doprinos koji je razriješio jedan spor u srpskoj historiografiji (taj rad, završen 1991, još je jedno od znamenitih djela koja Filipovići čuvaju u rukopisu i za čije su nepojavljivanje kriva 3P — Partija, povijest, PDV —, ali koji i neobjavljeni izazivaju divljenje).
To što je (bio) jedini svjedok da je Nenad Filipović jednom u životu napisao kvalitetan historičarski rad u kome su došle do izražaja njegove nesumnjive osmanističke kompetencije, i što je ovome svojevremeno pružio “neponovljivo pogodne uslove rada u Balkanološkom institutu”, zavrijedilo je Radovanu Samardžiću da bude odvojen od Ekmečićâ, Krestićâ i ostalih Bećkovićâ iz Srpske akademije nauka i umetnosti, i predstavljen bravima koji čitaju Slobodnu Bosnu maltene kao njihov protivnik. “Nisu ni Beograd ni SANU bili monolitni u svom nacionalizmu i podršci Miloševiću”, uzvikuje Filipović. Tačno, ali samo djelimično — agregatno stanje Beograda mijenja se prema prilici, i on postaje monolitan čim to Filipovićima zatreba: spominjana knjiga Politika kao sudbina je “paskvila … štampana u Beogradu”, i sama ta činjenica je dovoljan dokaz Ćimićevog antibosanstva! (Historičar Nikola Samardžić, potpredsjednik Liberalno-demokratske stranke, jedna je od umjerenijih i razumnijih ličnosti na srbijanskoj političkoj pozornici, kako sam Filipović konstatira. No ne zato što “mnogo duguje” svome ocu Radovanu, kako nas Nenad uvjerava, već zato što se očevog utjecaja u jednom trenutku oslobodio. Filipović Mlađi, kome je selektivno navođenje izvora i primjera ono što je Filipoviću Starijem laganje, naime druga priroda, propušta da napomene da je Nikola svojevremeno veličao “neuništivu genetsku snagu srpskog naroda”, prije nego što je napravio zaokret i napustio romantičarsko-nacionalistički diskurs. Što govori da sinovi ne moraju nužno ići stopama očeva…)
Ako čitalac dosad nije shvatio, izreći ću to jasno i nedvosmisleno: cijela ta Nenadova rabota nije ideološki motivirana. Što Nenad Filipović veliča srpskog akademika Radovana Samardžića a ismijava, recimo, bosanskog akademika Arifa Tanovića ne znači da podržava projekt Velike Srbije. Što poziva za svjedoka Smiljka Šagolja, a protiv Hamze Bakšića, ne znači da se zalaže za HZ Herceg-Bosnu, upravo kao što omalovažavanje Jukića (Džaje, D. Lovrenovića, I. Lovrenovića…) nije znak nikakvog njegovog antihrvatstva koje mu protivnici neosnovano pripisuju. Nenad suviše voli sebe a da bi bio trajno vezan za bilo koji kolektivni projekt; radi se samo o tome da stalno pothranjivanje hipertrofiranog ega zahtijeva mnogo energije, pa Nenad povremeno mora ponekog da sagori. Izbor je diktiran ličnim interesom i trenutnim odnosom snaga, a ne etnoreligijskom pripadnošću potencijalnih žrtava: da se historičar Franjo Tuđman kojim slučajem negdje pohvalno izrazio o historičaru Nenadu Filipoviću, ovaj bi uložio neviđen napor da nas uvjeri da general i nije bio tako loš…
Jedna Filipovićeva nepojamna gadost ipak se izdvaja iz raskvašene balege njegovih istaknutih filoloških radova. Ona je toliko bezočna da mi je, što teška srca priznajem, kod prvog (i drugog, i trećeg!) čitanja naprosto promakla. A za taj propust kriva je — e, da! — moja jezička insuficijencija.
Obarajući se, u jednom svome tekstu (SB 522, 16. 11. 2006), na čitaoca koji je Danima poslao pismo pod pseudonimom “Vjekoslav Bizjak”, i čiji mu je identitet bio savršeno poznat, Nenad Filipović ispisuje rečenicu kojom cilja Vildanu Selimbegović, urednicu lista koji je “Bizjaku” ustupio prostor. Rečenica glasi:
Ovdje je, od anonimne kukviže, mnogo interesantniji urednički stav dame koju sam svojevremeno opisao sintagmom huda hudovica trista Zlîcâ Lolić Vildanica.

Na zagrebačkoj Akademiji za kazalište i film studira(o) se hrvatski jezik s akcentologijom cijelih šest semestara, i poduka koju sam dobio od Bratoljuba Klaića ostala je do danas osnova svih mojih, u međuvremenu produbljenih, jugoslavističkih znanja. Znao sam, i bez provjere, da hud znači prije svega loš u moralnom smislu, a zatim i bijedan, te sam cijelu, od samog Filipovića kurzivom istaknutu sintagmu shvatio kao još jednu njegovu nategnutu duhovitost na račun tuđeg imena, “bijedna bijednica Vildanica” ili nešto slično…
No nije se radilo o imenu već o bračnom stanju, što sam razabrao kada sam upoznao glavnu urednicu Dana, i saznao da je u ratu izgubila muža: “Ja sam udovica. ‘Huda hudovica’, zar niste shvatili iz Filipovićevog teksta”?
Ne, nisam bio shvatio. Nikako nisam bio shvatio.
Naravno: udovica je, izvorno, hudovica. To sam znao, ali nisam povezao. Nije mi palo na pamet.
Bolestan duh može se jezikom služiti na bezbroj načina, ko sve da ih upozna! Klaić nam je predavao neke druge stvari, tako da znam uglavnom sve, recimo, o osobenostima jezika u koji je Kombol pretočio Danteove tercine. No za istaknutog filologa kod nas se, očito, traže drugi kvaliteti.
Ua, udovica! U bilo kojem gradu na svijetu da to vikneš na ulici, okrene se barem jedna. A kod nas, u Kotlini, ako imaš sreće, i pet-šest!
Nenad Filipović nije se na stranicama Slobodne Bosne rugao imenu Vildane Selimbegović, već samo činjenici da joj je muž poginuo. A ja to nisam shvatio.
Pravda me, možda, to što se svojevremeno nije oglasio niko od onih koji su, za razliku od mene, bili upoznati s činjenicama iz privatnog života Vildane Selimbegović. Da, svojevremeno, jer — kako je čitalac sigurno primijetio — Filipović sâm ističe da samo ponavlja “sintagmu” koju je jednom ranije već bio upotrijebio! Da je ta njegova repriza izazvala nakon praizvedbe ikakve reakcije, meni to ne bi promaklo. Ali nije!
Čak i da je suprug Vildane Selimbegović poginuo u saobraćajnoj nesreći, to u mojim očima ne mijenja ništa na stvari. No poginuo je braneći grad, a za našu javnost to je bitna razlika, i njegova porodica pripada posebnoj klasi kojoj se ukazuje, ili barem treba da se ukazuje, naročita pažnja i institucionalna zaštita.
Pa ipak, na to otvoreno ruganje s udovištvom glavne urednice Dana niko nije reagirao. Čak ni u novinama koje sama uređuje. I možemo samo nagađati zašto.
Recimo: beščašće Nenada Filipovića traje već skoro dvije godine, pa su svi oguglali.
Ili: forenzičkom analizom Nenadovih tekstova može se nepobitno dokazati da je on čestit musliman koji žestoko napada one koji žderu udovički i jetimski mal, ergo, tvrdnje da on vrijeđa iste te udovice obična su objeda iza koje stoje extenebrozni naredbodavci.
Ili: nek’ se Vildana brani sama, uređuje novinu pa nek’ mu otpiše.
Ili: može valjda napisati uvodnik ako joj je stalo, što mi da se petljamo!
Ili: Vildana Selimbegović uređuje novinu koja nije uvijek pravovjerna. Bije Srbe, al’ bije i Turke!
Ili: nije sigurno da je njen muž šehid a ne samo pali borac Armije BiH, jer se ona o tome javno ne izjašnjava…
Ima, ipak, jedna situacija u kojoj bi Vildana Selimbegović, uza sve spomenute otežavajuće okolnosti, dobila, a da i ne traži, energičnu javnu zaštitu i nepodijeljenu masovnu podršku. Zamislite, recimo, da glavnu urednicu Dana tom “sintagmom” nije opisao sin “nepotkupljivog svjedoka Povijesti, Muhammed-bega Filipovića”, već neki dobar komad ćafira, neka masna vlašina, napriliku Marko Vešović! O, radosti! O, nenadane sreće i prilike da se poljuljano jedinstvo uspostavi oko slučaja čistog kô suza! Nakon svega što su nam uradili, još nam i udovice vrijeđaju! Kako bi se samo rukovodstva stranaka i članovi predsjedništava i kongresi intelektualaca i golema ulema uzbunili, kako bi se preporodi preporodili, organizacije šehidskih porodica usplahirile, javne ličnosti sablaznile, novinari raspisali (ko zna, možda bi se čak i neko od kolega iz Dana oglasio!), vaskoliki bi grad zabrujao i zatutnjio, aktivna islamska omladina ne bi ostala pasivna, podigao bi se cijeli taj (konstitutivni) narod munafika i zatražio da se zločinitelj nađe u centralnom zatvoru čak i bez suđenja u centralnom dnevniku.
Ali ovako, eh, eto… štampa je ipak slobodna!
Priznajem