Komentari

vaseljena.blog.hr

Dodaj komentar (11)

Marketing


  • Marole

    Ključna osoba u individui drugog bića, jebena, jebena stvar....postoji puno varijacija na temu, a svaka vodi u propast, ako je ljubav neuzvraćena, i to na način koji ta osoba želi. Jebena, jebena stvar.

    avatar

    25.02.2008. (20:34)    -   -   -   -  

  • doktor Jatogen

    Žižekovo viđenje demokracije kao neke vrste krnjave magije - "znam da... ali ipak...(postupam kao da je demokracija moguća)" -, svojevrsnog virtualnog djelovanja, "djelotvornog zaborava", falsificiranja tj. dogovaranja stvarnosti, sasvim je točno i opravdano. Međutim, smatram potpuno netočnim i neopravdanim njegov zaključak o sposobnosti demokracije da, zahvaljujući njezinom samonapajanju, izbjegne zamke totalitarizma. Nije li, naime, na djelu jedan novi vid totalitarizma, globalnih proporcija: totalitarizam logike profita i neoliberalizma (najnovijeg u nizu paketa poželjnih osobina) kao nusprodukta; čedo podmuklog, shizofrenog virusa zvanog upravo demokracija? Demonkracija - to je uistinu dobra igra riječi, jer pogađa samu srž tog izvitoperenog sistema: njegovu demonsku, zavodljivu, podmuklu, pohlepnu prirodu, pa tako i činjenicu da nas pretvara u demonska, zavodljiva, podmukla, pohlepna bića. I molit ću lijepo: reći da je upravo to naša priroda, te da je demokracija samim time i najprirodniji, najpogodniji sistem (ne)uređenja društva tipično je postmodernističko - bože, kako prezirem taj pojam! - pristajanje na asimilaciju, odustajanje od borbe, poraz.

    avatar

    25.02.2008. (22:07)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Drugome dostojanstvo osobe daje njegova fantazma, ona tuđost za koju smo uvjereni da je nikada s njime ne ćemo moći dijeliti! Drugoga ne poštujemo u ime univerzalne moralne zakonitosti, već u ime onog što je u njemu najviše "patološko"! Izvrsno, što kažeš Marole, pomaže u razumjevanju naroda i narodnosti Regije, kaj ne!?

    avatar

    26.02.2008. (00:04)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Dottore, zanimljivo je ovo tumačenje demokracije kao ideologije: naime, mjesto ideloške opsjene, kako je Žižek vidi, nije u znanju, nego u djelovanju, pa je zaista elementarna struktura ideološkog djelovanja ono Marxovo "Sie wissen das nicht, aber sie tun es"; govoreći o suvremenoj ciničkoj svijesti kao prosvjećenoj krivoj svijesti, Žižek, konzultira naravno Sloterdijka i - Mannonija: Je suis bien, mais quand meme...! To, "znaju što čine, pa ipak to čine", opća je forma suvremenog difuznog cinizma.
    Što se tiče demonokracije, ne bih ja tako olako osuđivao demone: to su bića granice, za antičke Grke bića koja poput mudraca znaju i istinu i privid, ipak se razlikujući od suvremenog cinika, onog koji je na poziciji prosvijećene krive svijesti, ideologije koja je osvijestila vlastitu iluzornost. Možda je tvoj zaključak ipak točan: antropokracija može dovesti do demonije, nema nikakve sumnje!

    avatar

    26.02.2008. (00:55)    -   -   -   -  

  • prljava igra (!)

    kao prvo, Njetochki sretan dan rodjenja po ljudskom kalendaru!

    u kovitlac filozofskih razmisljanja kao prvi tonu nasi samorazumevajuci odnosi prema stvarnosti. danas, i dugo vec, obrnuto je: filozofija se prepusta pometnji politcke stvarnosti.
    cujmo sta na tom tragu kaze - cik pogodite ko - 21. marta 1933. godine, u Potsdamu:

    "Nemac, u samoga sebe propao, nesaboran u duhu, rascepljen u svojem nahodjenju i otud nemocan na delu, postaje nejak u odrzavanju sopstvenog zivota. On sanja o pravdi na zvezdama dok gubi tlo na zemlji (pod nogama) ... Uvek je na kraju nemachkom choveku ostajao otvoren samo put ka unutarnjem. Kao narod pojaca, pesnika i mislilaca sanjao bi onda o svetu u kojem zive drugi, i tek onda kada bi nuzda i beda necovechno na njega udarile, izrasla bi iz umetnosti ceznja za jednim novim uznosenjem, novim carstvom /Reichom/ i tako za jednim novim zivotom."

    covek , koji se ovde pojavljuje kao ostvarenje potajnih snova umetnika i mislilaca, imenom Adolf Hitler, naveo je poneke od njih na filozofski salto mortale: u primitivizam.

    /konacnica/

    avatar

    26.02.2008. (02:35)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Kako si ti moj druže beogradski? Wie geht's?

    avatar

    26.02.2008. (04:23)    -   -   -   -  

  • cveba

    Tockolincu sretno i da bi nam presretna jos dugo po zemlji hodala, a ti, da nekaj drzis do tradicije, si bas mogel tu nakokiti kakvog florescentnog zeca, jel' tak ?

    avatar

    26.02.2008. (07:23)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Florescentni zečevi? Pa nije valjda dotle došlo, Cvebo? :)
    Budem, budem, bit će zečeva.

    avatar

    26.02.2008. (14:08)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Raznolike sitne stvari ili devine details oko kojih pojedinci usredotočuju svoje fantazme i živote u jednoj posebnoj zajednici.
    O toj zajednici, nevjerojatno precizno i sasvim u skladu s Žižekovom teorijom, piše Dubravka Ugrešić:
    "Putujući, otkrila sam da moji američki, holandski, engleski prijatelji i ja lako razgovaramo o mnogočemu, o knjigama i izložbama, o filmovima i kulturi, o politici i svakodnevnom životu, ali na kraju ipak ostaje komad nedjeljiva prostora, komad života kojeg je nemoguće prevesti, iskustvo koje je obilježio zajednički život u određenoj zemlji, u određenoj kulturi, u određenom sistemu, u određenu povijesnu trenutku. Taj nedjeljivi i neprevodivi sloj u nama aktivira se na Pavlovljevo zvonce. I mi nepogrešivo slinimo ne znajući pravo zašto. Taj nepoznati prostor u nama nešto je poput zajedničkog "djetinjstva", topao teritorij zajedništva grupe ljudi, prostor rezerviran za buduću nostalgiju. Pogotovo ako nam se u životu desi da nam taj prostor nasilno oduzmu."
    Genijalni su ovi jugoslavenski nacionalisti - koliko su oni iskrenih i savršeno točnih priznanja svog agresivnog šovinizma prema svakom Drugom (ona čak ide dotle da govori o oduzimanju prostora, jasno, za nju fantazmatskog prostora neke buduće nostalgije, ali u biti lebensrauma jugoslavenske hibridne nacije) ispisali u ovih dvadesetak godina, pa to je zaista dirljivo. I do koje je mjere taj nacionalizam nesvjestan vlastite pozicije, to naprosto zapanjuje: oni zaista misle da su na nekoj neutralnoj, građanskoj poziciji, samo zbog te miroljubive aktivne koegzistencije kiča u onome što, kazano ruski, čini njihovu byt:
    "Stan je nalikovao na mali muzej jugoslavenske svakodnevice. Po zidovima su visjele slike s punašnim ljepoticama koje su lješkarile na obalama romantičnih jezera prenapučenih lopočima i labudovima. Na televizoru se kočila venecijanska gondola, na hladnjaku drvene čaplje (najpopularniji jugo-suvenir kojim su godinama, od "Vardara pa do Triglava", trgovali uglavnom Cigani). Titova slika visjela je na zidu uz obiteljske fotografije. Sjajnu polituru teškog namještaja od orahovine (spavaće sobe prve poslijeratne jugoslavenske proizvodnje) čuvali su od oštećenja ručno izvezeni "tabletići" od ukrasnog konca. Kutije ukrašene školjkama i drugi morski suveniri s natpisima "Uspomena iz Makarske", "Uspomena s Cresa" bili su neka vrsta dnevnika s ljetovanja. Bile su to, naime, godine kada se svako ljeto išlo na more. Na radnička sindikalna ljetovanja, dakako."
    To im se događa stalno i svima. Evo kako je to danas uočeno u slučaju Miljenka Jergovića a u povodu njegova teksta o hrvatskosrpskom obostranom bijesu:
    U univerzumu Miljenka Jergovića i onih kojima pripada i kojima rentira svoje dotrajalo pero, središte nije građanin Hrvatske za kojega bi taj famozni Drugi njihovih passe analiza bio Srbin, Talijan, Rom... - pripadnik neke manjine, ukratko; upravo nasuprot, Jergović u svom jugoslavenstvu ne primjećuje da je u njegovom vlastitom univerzumu, a u našoj vlastitoj domovini, Drugi postao - Hrvat! I, tu svaka Jergovićeva analiza pada u vodu, jer je svima, baš kao i Juri Paveliću i Calimeru, sasvim očito da je u središtu tog i takvog univerzuma ne građanstvo i nekakav neutralan građanski nazor na svijet, nego naprosto jedan nacionalizam više, štoviše upravo onaj nacionalizam zbog u ime kojega se Hrvate, ali i Srbe i Albance, zatiralo desetljećima: jugoslavenski nacionalizam, ukratko. Jergović je, baš kao i nekolicina prvih pera ovog pogona, Jugoslaven koji uzurpira građansku poziciju i u ime te potisnute istine maltretira hrvatske građane već puno jedno desetljeće: ovdje su svi i oduvijek šovinisti (slučaj Srda) i nacisti (slučaj Ruta), i jedino je pitanje zašto Miljenko Jergović biva toliko uporno i tako amoralno nekonzekventan, pa živi i radi u jednog do te mjere iskvarenoj zemlji i narodu da teško da nam takvim nacistima i nacionalistima jedva više ima spasa!? Odgovor je jednostavan i dao ga je Calimero: Love, srčeko mamino! Da, Jergović je rentiran, iako ja nikako ne razumijem kako njegov sadašnji vlasnik - jer, pisao je Jergović i za Kutlu u "Slobodnoj Dalmaciji", svojevremeno, po dolasku u Hrvatsku! - ne vidi da Jergovića više nitko ne podnosi ni u redakciji "Jutarnjega lista", a kamoli u hrvatskoj javnosti. Zanimljiv je Jergovićev stav, poslije svega: mi odjednom sa Srbima "činimo okosnicu zapadnog dijela balkanskog poluotoka"¨, što, izgleda, nismo činili kad je Tuđman pričao o osobini Beograd - Zagreb kao ključu rješenja balkanskog pitanja! Jergović je jednostavno pročitan: on bi da je Krleža, njemu bi se Jugoslavija, i sve ostalo samo je hrvatski, srpski ili albanski nacionalizam.(...)

    avatar

    26.02.2008. (15:14)    -   -   -   -  

  • halter skelter

    Hvala igri, cvebi, plurabelli, vertebrati i marolu na čestitkama. Baš ste srculenca i pravi drugari.

    avatar

    26.02.2008. (15:26)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Alibi građanstva pri tome više nije nikakva isprika: građanin po sebi, shvaćen esencijalno, puka je apstrakcija, drugim riječima građaninom se postaje vlastitim aktivizmom u restituciji načela zakonitosti, a budući da je Jergović plaćen za zataška istinu o suvremenoj Hrvatskoj a ne da je svojim pisanjem razglasi, u smislu građanske odgovornosti mogli bismo kazati da Jergović svojom apologijom postojećeg suri reakcionar, ako mu je baš do takvih odredaba. Naime, Jergović ne smije ni zucnuti o onoj istini koja i njega i njegovu lovicu omogućuje. Jer, kad bi samo i pomislio na tu istinu, nestalo bi i lovice ali i ekskluzivne socijalne situacije u kojoj se Jergović baškari. A onda ne bi bilo moguće pisati putopise sa Sajma knjiga i s Kalenić-pijace, što je ipak presudna stvar u životu jednog malog Jugoslavena. Kojemu su oteli domovinu.

    avatar

    27.02.2008. (02:10)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...