Marketing
Proces
SLAVOJ ŽIŽEK
Nakon poplave konzervativno liberalnih ‘crnih knjiga’ o staljinističkom ‘totalitarizmu’ konačno se pojavilo i djelo koje ne samo da doseže najviše standarde povjesničarskog istraživanja, nego nam također omogućava shvatiti jedinstvenu društvenu dinamiku koja je kulminirala velikim čistkama 30-ih godina: The Road to Terror J. Archa Gettyja i Olega V. Naumova.1 Utemeljena na podatcima iz povjesničarima tek odnedavno dostupnih arhiva Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR-a, ova je knjiga vanredno postignuće već na ravni narativne prezentacije: povijesna dokumenta (zapisnici sastanaka Centralnog komiteta, partijski dekreti, osobna i zvanična pisma) prate opsežni komentari koji se odlikuju teorijskom oštrinom kakva rijetko resi povjesničare (primjerice, referiranje na Foucaulta, Bourdieua i modernu lingvistiku zarad objašnjenja funkcioniranja rituala samooptuživanja na javnim montiranim suđenjima). Štoviše, ponuđena slika perioda od kasnih 20-ih (neuspjeh poljoprivredne kolektivizacije) do kasnih 30-ih (iznenadni kraj ‘iracionalnog’ terora) daleko je složenija od slike Staljina koji beskrupulozno ostvaruje svoj demonski projekt totalne dominacije: stavljene u odgovarajući kontekst, velike su čistke prikazane kao posljedica (pogrešnog) načina na koji je vladajuća vrhuška percipirala vlastiti položaj. U očima Staljina i prvih mu pobočnika boljševička je vladavina bila nestabilna, izmicala je kontroli, neprestano ugrožena usljed centrifugalnih sila – prije no neutemeljena sadistička manifestacija moći, staljinistički je teror bio implicitno priznanje nesposobnosti da se državom ravna posredstvom ‘normalnog’ lanca administrativne komande.
Staljin-Abraham protiv Buharina-Isaka
Prema Jacquesu Lacanu, nepostojanje tragedije (u pravom značenju te riječi) u modernom svijetu čini taj svijet još užasnijim: činjenica je da, usprkos svim strahotama gulaga i holokausta, nakon adventa kapitalizma više nema istinske tragedije – žrtve konc-logora ili žrtve staljinističkih procesa ne dopadaju kategorije istinski tragičkog, njihov položaj nije bio bez komičnih ili bar apsurdnih aspekata, i sa tog je razloga bio još stravičniji – na djelu je užas tako dubok da ga se više ne može ‘sublimirati’ u tragičko dostojanstvo te stoga dostupan samo kroz jezovito imitiranje/udvajanje same parodije. Možda naprimjerniji slučaj ove opscene komičnosti užasa onkraj tragedije jeste staljinistički diskurs. Kafkijanska dimenzija jezovitog smijeha koji se prolomio u publici za Buharinovog posljednjeg govora ispred Centralnog komiteta 23. februara 1937. godine, temelji se na radikalnom nesuglasju između govornikove potpune ozbiljnosti (on govori o svom mogućem samoubojstvu, da ga neće počiniti jer bi to naškodilo Partiji, te da će radije nastaviti štrajkati glađu do smrti) i reakcije članova CK:
“Buharin: Neću se ubiti jer bi tada ljudi rekli da sam se ubio da bih naškodio Partiji. No, ako umrem, recimo, od bolesti, što biste time izgubili? (Smijeh.)
Glasovi: Ucjenjivaču!
Vorošilov: Podlače! Zatvori gubicu! Kako nisko! Ma kako se samo usudiš tako govoriti!
Buharin: Ali morate me shvatiti – teško mi je nastaviti živjeti.
Staljin: A nama je lako?!
Vorošilov: Ma jeste li čuli vi to: 'neću se ubiti, ali ću umrijeti’?!
Buharin: Lako je vama govoriti o meni. Što, konačno, imate izgubiti? Pogledajte, ako sam saboter, kurvin sin, zašto biste me poštedili? Ja ne tražim ništa. Samo opisujem ono što mi je na umu, kroz što prolazim. Ako to na bilo koji način povlači za sobom bilo kakvu političku štetu, ma koliko malu, tada ću, i tu nema sumnje, uraditi što god vi kažete. (Smijeh.) Zašto se smijete? U tome nema ničega smiješnog…”2
Ne nailazimo li ovdje u zbilji na unheimlich logiku prvog saslušanja Josefa K. u 'Procesu'?
“Dakle – reče sudac istražitelj, prelista bilježnicu i obrati se K-u kao da utvrđuje neku činjenicu – vi ste soboslikar? – Nisam – reče K. – nego prvi prokurist jedne velike banke. – Na taj odgovor razlegnu se dolje, u desnoj stranci, toliko srdačan smijeh da se i sam K. morade nasmijati. Poduprijevši se rukama o koljena, ljudi su se tresli kao da ih je spopao težak kašalj.”3
Smjehotresni je nesklad ovdje radikalan: sa staljinističkog je stanovišta samoubojstvo lišeno svake subjektivne autentičnosti, naprosto je instrumentalizirano, svedeno na jedan od ‘najpodlijih’ oblika kontrarevolucionarnog komplota – Molotov je to jasno kazao 4. decembra 1936: “Samoubojstvo Tomskog urotnička je rabota, prethodno razrađen čin. Tomski je dogovorio, i to ne sa jednom osobom, nego sa nekoliko njih, da počini samoubojstvo samo eda bi zadao još jedan udarac Centralnom komitetu.”4 I Staljin je to ponovio na istom plenumu: “Ovdje možete vidjeti jedan od najpodlijih i najlakših načina kako se može pljunuti na Partiju, i prevariti je još jedanput, pred samu smrt, prije nego se napusti svijet. To je, druže Buharine, pravi razlog koji stoji iza ovih najnovijih samoubojstava.”5 Ovo je bezostatno poricanje subjektivnosti eksplicirano i u sljedećem Staljinovom kafkijanskom odgovoru Buharinu:
“Staljin: Vjerovali smo ti, odlikovali te Lenjinovim ordenom, promaknuli te i posve smo pogriješili. Nije li tako, druže Buharin?
Buharin: Tako je, tako je, i sam sam to sebi rekao.
Staljin: (očigledno posrprdno parafrazirajući Buharinu) Samo naprijed, ubijte me ako hoćete. To je do vas. Ali neću da se kalja moju čast. A što nam kazuje danas? Tako je to, druže Buharin.
Buharin: Ali ja ne mogu priznati, ni danas, niti sutra, niti prekosutra, bilo što za što nisam kriv. (Žamor u prostoriji.)
Staljin: Nije ovo ništa osobno, na tvoj račun.”6
U takvom univerzumu, naravno, nema mjesta niti najformalnijem i najispraznijem pravu na subjektivitet na kakvom Buharin pak nastavlja inzistirati:
“Buharin: Priznao sam da sam od 1930. do 1932. godine počinio mnoge političke grijehe. Uvidio sam to. No sa istom snagom sa kojom priznajem moju stvarnu krivicu, sa istom tom snagom poričem krivicu koju mi se podmeće, i poricat ću je zauvijek. I to ne samo zarad osobnog značaja, nego zato jer vjerujem da nitko ni pod kojim uvjetima ne bi trebao preuzeti na sebe bilo što suvišno, posebno kada to ne treba ni Partiji, niti zemlji, niti meni samom. (Žamor u prostoriji, smijeh.) (...) Sva tragičnost moje situacije je u tome da su Pjatakov i njemu slični tako zatrovali ozračje, napravljeno je takvo ozračje u kojem nitko ne vjeruje ljudskim osjećanjima – ni ćutnjama, ni udarima srca, ni suzama. (Smijeh.) Izrazi ljudskih osjećanja nekada su bili dokazi – a da u tomu nije bilo ničega sramotnog – danas su izgubili na vrijednosti i snazi.
Kaganovič: Dobro si se izvježbao u dvoličnosti!
Buharin: Drugovi, dopustite da kažem sljedeće glede svega što se zbilo –
Hlopljankin: Vrijeme je da te bacimo u zatvor!
Buharin: [to?
Hlopljankin: Trebali smo mi tebe u zatvor još mnogo ranije!
Buharin: Dobro, samo naprijed, bacite me u zatvor. Mislite da će me vaša vika: ‘U zatvor s njim!’ natjerati da govorim drukčije? E, pa neće.”7
Centralni komitet nije zanimala ni objektivna istina-vrijednost, niti subjektivna iskrenost Buharinovih izjava o nevinosti; zanimao ga je jedino ‘signal’ što ga je Buharinovo odlučno nepriznavanje odašiljalo Partiji i javnosti: ‘signal’ da, u konačnici, cijeli ‘trockističko-zinovjevistički proces’ nije do ritualizirana farsa. Odbijajući priznati, Buharin i Rikov su
“dali precizan signal svojim istomišljenicima: Radite u većoj tajnosti. Uhvate li vas, nemojte priznati ni po koju cijenu. To je njihova politika. Ne samo da su, braneći se, bacili sumnju na istragu. Ustrajavajući na svojoj obrani, nužno su bacili sumnju na trockističko-zinovjevistički proces.”8
Sveusvemu, Buharin je junački ostao pri svojoj subjektivnosti do kraja – u svom pismu Staljinu od 10. decembra 1937. godine, premda potvrđujući da će se povinovati ritualu JAVNO (“Da izbjegnemo bilo kakav nesporazum, odmah ću na početku reći da glede svijeta (društva), (...) nemam nikakvu namjeru poreći bilo što od onoga što sam napisao (priznao)”),9 Buharin je u još jednom očajničkom obraćanju Staljinu kao osobi ispovjedio svoju nevinost:
"O, Gospodaru, kad bi samo bilo kakve sprave koja bi ti omogućila da vidiš moju dušu ogoljenu i rastvorenu! Kad bi samo mogao vidjeti koliko sam ti privržen, tijelom i dušom (…). No dobro, toliko o ‘psihologiji’ – oprosti mi. Nema anđela da se sada pojavi istrgnuti mač iz Abrahamove ruke. Moja će zla kob biti ispunjena. (…) Moja je savijest sada čista pred tobom, Koba. Po posljednji te put molim za oprost (samo u tvome srcu, i nikako drukčije). Zato te i grlim u svojim mislima. Ostaj mi dobro i pamti po dobru svog kukavnog N. Buharina.”10
Za Buharina traumatičan nije ritual njegovog javnog poniženja i kažnjavanja, nego mogućnost da Staljin zaista povjeruje u optužbe protiv njega:
“Ima nečega velikog i smjelog u političkoj ideji opće čistke. (…) Znam odveć dobro da veliki planovi, velike ideje i veliki interesi imaju prvenstvo nad svim, i znam da bi bilo besramno od mene da pitanje moje ličnosti izjednačim sa univerzalnim povijesnim problemima koja počivaju na tvojim plećima. No, ovdje trpim svoju najdublju agoniju, muku mučeći se sa najvećim paradoksom. (…) Kad bih znao da tvoje misli idu upravo ovom putanjom, tada bih se umnogome umirio. No, pa što! Neka bude što biti mora! No, vjeruj da mi srce uzavri kad samo pomislim da vjeruješ u moju krivicu za ove zločine i da si u srcu svoga srca uvjeren da sam uistinu kriv za sve ove užase. U tom slučaju, kakvog bi smisla imalo bilo što?”11
Trebali bismo biti vrlo pažljivi glede ovih rečenica. Unutar uobičajene logike krivice i odgovornosti, Staljinu bi bilo oprošteno ako bi uistinu vjerovao u Buharinovu krivicu, dok bi Staljinova optužba u slučaju svijesti o nevinosti Buharina bila neoprostiv etički grijeh. Buharin pak ovaj odnos izvrće: optužuje li Staljin Buharina za čudovišne zločine posve svjestan lažnosti te optužbe, on nastupa kao pravi boljševik, koji potrebe Partije pretpostavlja potrebama pojedinca, što je za Buharina posve prihvatljivo. Njemu je pak posve nepodnošljiva mogućnost da Staljin zaista vjeruje u njegovu krivicu.
Staljinistički jouissance
Buharin se otud još uvijek oslanja na Foucaultovu logiku priznanja – kao da staljinistički zahtjev za priznanjem zapravo ima polučiti optuženikovo duboko samoispitivanje koje bi razotkrilo najosobniju tajnu u ‘srcu njegovog srca’. Još preciznije, Buharinova je kobna pogreška bilo vjerovanje da vuk može biti sit a da sve ovce ostanu na broju: premda je ispovjedao bezostatnu odanost Partiji i samom Staljinu, niti u jednom trenutku nije bio spreman odreći se minimuma svoje subjektivne autonomije. Bio je spreman JAVNO priznati ukoliko je Partija trebala njegovo priznanje, ali je i pored toga htio da u unutarnjem krugu, među njegovim kamaradima, bude neupitno kako on zaista nije kriv, nego je samo odigrao neophodnu ulogu u javnom ritualu. No upravo mu to Partija nije mogla dati: ritual gubi svoju performativnu moć istog trenutka kada ga se označi za puki ritual. Nikakvo čudo da je CK ustrajavanje Buharina i ostalih na nevinosti doživljavao kao nedopustivo mučenje Partije od strane optuženika: ne muči Partija optuženike, nego partijsko vođstvo muče oni koji odbijaju priznati svoje zločine – otud su neki članovi CK čak hvalili Staljinovo ‘anđeosko strpljenje’ koje je optuženima omogućavalo da nastave sa višegodišnjim kinjenjem Partije, umjesto da bezostatno priznaju kako nisu no šljam, gad koga se mora uništiti:
“Mežlauk: Moram vam poručiti da nismo mi ti koji muče vas. Posve obratno, vi ste ti koji muče nas na najniži, najnedopustiviji način.
Glasovi: Tako je! Tako je! (…)
Mežlauk: Vi Partiju mučite mnogo, mnogo godina, i samo zahvaljujući anđeoskom strpljenju kakvo već resi druga Staljina nismo vas politički rastrgnuli za vašu podlu, terorističku djelatnost. (…) Bijedne kukavice, podle kukavice. Nema za vas mjesta niti u Centralnom komitetu, niti u Partiji. Takvima je jedino mjesto u rukama istražnih organa, gdje biste nesumnjivo drukčije zborili, kad vam je već na plenumu uzmanjkalo kuraži kakvu je pokazao jedan vaš učenik, Zajcev – koga ste vi pokvarili –, koji je govoreći o sebi, kao i o vama, rekao: ‘Gad sam i molim sovjetsku vlast da me kao gada i ubije.’”12
Buharinova krivica otud na stanovit način nije bila do puka formalnost: on nije kriv zarad zločina za koje ga se optužuje, nego zarad ustrajavanja u poziciji subjektivne autonomije sa koje je moguće raspravljati o krivici na činjeničnoj ravni, odnosno u poziciji koja otvoreno obznanjuje procjep između realnosti i rituala priznanja. Za CK, ultimativni oblik izdaje je upravo samo ustrajavanje na minimumu osobne autonomije. Buharinova poruka Centralnom komitetu bila je: “Spreman sam dati vam sve OSIM TOGA (prazne forme moje osobne autonomije)!” – I naravno, CK je od njega, više no bilo što drugo, htio upravo TO... Ovdje je zanimljivo kako subjektivna autentičnost i ispitivanje objektivnih činjenica nisu međusobno suprotstavljeni nego idu ruku pod ruku, kao dvije strane istog izdajničkog ponašanja, oba protivna partijskom ritualu. Konačni dokaz da takvo nepoštivanje činjenica ima stanovito paradoksalno etičko dostojanstvo možemo naći u suprotnom, ‘pozitivnom’ slučaju – Ethel i Julius Rosenberg, premda KRIVI za špijuniranje kako to pokazuju nedavno obznanjena dokumenta, junački su ustrajali na svojoj nevinosti do pogubljenja, premda posve svjesni da bi im priznanje spasilo živote. Oni su na stanovit način ‘iskreno lagali’: premda faktički krivi, oni nisu bili krivi u ‘dubljem’ smislu – upravo u onom smislu u kojem su optuženi na staljinističkim procesima bili krivi makar faktički nevini.
Dakle, da postavimo stvari u valjanu perspektivu: konačna zamjerka članova CK upućena Buharinu glasila je da nije bio dovoljno bezobziran, da je zadržao tragove ljudskih slabosti, da je ‘mekog srca’:
“Vorošilov: Buharin je iskren i pošten čovjek, ali se za njega brinem više nego za Tomskog i Rikova. Zašto se plašim za Buharina? Zato jer je mekog srca. Je li to dobro ili ne, ja ne znam, no u našoj sadašnjoj situaciji meko srce posljednje je što trebamo. Meko je srce slab pomagač i savjetnik u političkim stvarima, jer meko srce može ugroziti ne samo svoga vlasnika, nego i samu Partiju. Buharin je osoba veoma mekog srca.”13
Kantovski kazano, ovo je ‘meko srce’ (u kojem je lako prepoznati daleki odjek Lenjinove reakcije protiv slušanja Beethovenove Appasionate: tu glazbu ne smijemo slušati jer će nas omekšati, pa ćemo nenadano poželjeti zagrliti svog neprijatelja umjesto da ga nemilosrdno ubijemo...), naravno, preostatak ‘patološke’ sentimentalnosti koja zamagljuje subjektov čisto etički stav. No na ovoj nam je ključnoj točki najbitnije oduprijeti se ‘ljudskoj’ napasti da bezobzirnoj staljinističkoj samoinstrumentalizaciji suprotstavimo bilo kakvu vrst ‘buharinovske’ prirodne dobrote, nježnog razumijevanja i sućuti sa običnom ljudskom slabosti, kao da problem sa staljinistima leži u njihovoj nemilosrdnoj, na samoporicanju utemeljenoj odanosti komunističkoj stvari, odanosti koja ih je preobrazila u čudovišne amoralne automate lišene običnih ljudskih osjećanja i simpatija. Posve suprotno, problem sa staljinistima je da oni NISU bili dovoljno ‘čisti’ te da su bili uhvaćeni u perverznu ekonomiju dužnosti: “Znam da je ovo teško i da može biti bolno, no što mogu, to je moja dužnost… " Uobičajeni moto etičke strogoće je “Nema isprike za neizvršenje dužnosti!”; premda se čini da Kantovo “Du kannst, denn du sollst! (Možeš, dakle moraš!)” nudi novu verziju ovog mota, ono ga zapravo implicitno nadopunjuje sa njegovom mnogo više unheimlich inverzijom: “Nema isprike za izvršenje svoje dužnosti!”14 Pozivanje na dužnost kao ispriku za naša djela odbaciti nam je kao licemjernu; dovoljno je prisjetiti se poslovičnog okrutnog sadističkog učitelja koji učenike podvrgava nemilosrdnoj disciplini i mučenjima. Naravno, njegova je isprika sebi (i drugima): “I meni samom teško je vršiti takav pritisak na jadnu djecu, no što mogu – to je moja dužnost!” Još je primjerniji upravo staljinistički komunist koji voli čovječanstvo, no svejedno provodi užasne čistke i smaknuća; njegovo se srce slama dok sve to radi, no on si ne može pomoći, to je njegova Dužnost spram Napretka čovječanstva… Ovdje nailazimo na pravi perverzni stav usvajanja pozicije čistog instrumenta volje velikog Drugog: to nije moja odgovornost, nisam ja taj koji to stvarno radi, ja sam tek instrument više Povijesne nužnosti… Opsceni užitak ove situacije proizilazi iz činjenice da sam sebe smatram razriješenim od svake odgovornosti za svoja djela: nije li lijepo biti u mogućnosti nanositi bol drugima sa punom sviješću da nisam odgovoran za to, da tek ispunjavam Volju Drugog? To pak kantovska etika ne dozvoljava. Ova pozicija sadističkog pervertita odgovara na pitanje: kako subjekt može biti kriv kada samo izvršava jednu ‘objektivnu’, izvana nametnutu nužnost? Tako što subjektivno prihvata tu ‘objektivnu nužnost’, odnosno, nalazeći užitak u onome što mu se nameće.15 Otud, na svom najradikalnijem nivou, kantovska etika NIJE ‘sadistička’, nego upravo zabranjuje poziciju sadovskog krvnika. Što nam ovo kazuje o razlici između statusa hladnoće kod Kanta i kod Sadea? Pogrešno bi bilo zaključiti da je Sade ‘okrutno hladan’, dok Kant dozvoljava ljudsko suosjećanje, posve je obrnuto: dok je upravo kantovski subjekt bezostatno hladan (apatetičan), sadist pak nije dovoljno ‘hladan’, njegova je ‘apatija’ lažna, ona tek prikriva njegovu odveć strastvenu uključenost u ime užitka Drugog. Naravno, isto vrijedi za prelaz od Lenjina ka Staljinu: revolucionarni politički kontrapunkt Lacanovom Kant sa Sadeom je nedvojbeno Lenjin sa Staljinom, odnosno, lenjinistički se revolucionarni subjekt tek sa Staljinom prometnuo u perverzni objekt-instrument užitka velikog Drugog.
Lenjin protiv Staljina
Razjasnimo ovo podrobnije na primjeru Lukacseve 'Povijesti i klasne svijesti', pokušaja par excellence da se lenjinističkoj revolucionarnoj praksi dade filozofsko utemeljenje. Može li se Lukacsa stvarno otpisati kao zastupnika jednog pseudohegelovskog zagovaranja proletarijata kao apsolutnog Subjekta-Objekta Povijesti? Usredotočimo se na konkretnu pozadinu Povijesti i klasne svijesti u kojoj Lukacs još uvijek govori kao bezostatno angažiran revolucionar. Predstavljen ponešto grubo i pojednostavljeno, izbor pred kojim su se revolucionarne snage u Rusiji našle 1917. godine, u teškoj situaciji u kojoj buržoazija nije bila sposobna dokončati demokratsku revoluciju, bio je sljedeći:
- na jednoj je strani bio menjševički stav koji je slijedio logiku ‘objektivnih stadija razvitka’: prvo demokratska revolucija, tek potom i proleterska. Umjesto da kapitaliziraju postupni rasap državnih aparata te opće narodno nezadovoljstvo i otpor spram privremene vlade, u previranjima 1917. godine sve radikalne stranke trebale su odoljeti napasti forsiranja trenutka, te radije združiti snage sa demokratskim buržoaskim elementima kako bi prvo ostvarile demokratsku revoluciju i potom strpljivo čekale ‘zrelu’ revolucionarnu situaciju. Sa ovog stajališta, socijalističko preuzimanje vlasti 1917. godine, u ‘nedozreloj’ situaciji, izazvalo bi nazadak u primitivni teror… (premda se može doimati da ovaj strah od katastrofičnih terorističkih posljedica ‘nedozrelih’ buna navješćuje sjenku staljinizma, ideologija staljinizma zapravo znači POVRATAK ovoj ‘objektivističkoj’ logici nužnosti postupnog razvitka.16
- na drugoj je strani bilo lenjinističko stajalište da se treba baciti u paradoks situacije, zgrabiti priliku i INTERVENIRATI Čak i u ‘nedozreloj’ situaciji, sa zalogom da će upravo sama ‘nedozrela’ intervencija radikalno promjeniti ‘objektivne’ odnose snaga unutar kojih se početna situacija doimala ‘nezrela’, odnosno da će dovesti u pitanje same norme na temelju kojih je situacija postulirana kao ‘nedozrela.’
Ovdje ne smijemo promašiti poentu: Lenjin nije nasuprot menjševicima i skepticima među samim boljševicima smatrao da je složena situacija 1917. godine, odnosno, rastuće nezadovoljstvo širokih masa sa kolebljivom politikom privremene vlade, ponudila jedinstvenu priliku ‘preskakanja’ jednog stadija (demokratske buržoaske revolucije), ili ‘stapanja’ dva nužno uzastopna stadija (demokratske buržoaske revolucije i proletarske revolucije) u jedan. Takva bi se pretpostavka još uvijek temeljila na objektivističkoj logici ‘nužnosti postupnog razvoja,’ dozvoljavajući tek različit ritam svog razvoja u različitim konkretnim okolnostima (odnosno, u nekim zemljama drugi stadij može slijediti smjesta nakon prvog). Posve suprotno, Lenjinova je poenta bila mnogo radikalnija: ultimativno, nema objektivne logike ‘nužnosti postupnog razvoja’ jer ‘komplikacije’ koje se javljaju iz zamršene teksture konkretnih situacija i/ili iz nepredviđenih rezultata ‘subjektivnih’ intervencija uvijek skreću pravocrtni razvoj događaja. Kako je Lenjin volio primijetiti, kolonijalizam i prekomjerna eksploatacija masa u Aziji, Africi i Latinskoj Americi radikalno pogađaju i ‘pomjeraju’ ‘pravocrtnu’ klasnu borbu kakva je na djelu u razvijenim kapitalističkim državama – govoriti o ‘klasnoj borbi’ previđajući kolonijalizam, isprazna je apstrakcija koja, prevedena u praktičnu politiku, može rezultirati samo prešutnim odobravanjem ‘civilizirajuće’ uloge kolonijalizma te, posljedično, pretpostavimo li antikolonijalističkoj borbi azijskih masa ‘pravu’ klasnu borbu u razvijenim Zapadnim zemljama, de facto priznajemo da je buržoazija ta koja određuje uvjete klasne borbe… (Opet, ovdje možemo otkriti neočekivanu bliskost altiserovskoj ‘naddeterminaciji’: nema ultimativnog pravila spram kojeg bi mogli ‘izmjeriti’ ‘iznimke’ – u stvarnoj povijesti na neki način i postoje samo iznimke.) Ponukani smo ovdje posegnuti za lakanovskim rječnikom: u ovoj je alternativi na djelu (ne)postojanje ‘velikog Drugog’: menjševici su se oslanjali na sveprihvaćeni temelj pozitivne logike povijesnog razvoja, dok su boljševici (ili bar Lenjin) bili svjesni da ‘nema velikog Drugog’ – prava se politička intervencija ne dešava unutar koordinata neke temeljne globalne matrice, nego izravno ‘preuređuje’ same postavke te globalne matrice.
Sa tog se razloga Lukacs toliko divio Lenjinu: njegov je Lenjin bio onaj koji je, glede rascjepa u ruskoj socijalnoj demokraciji na boljševike i menjševike, kada su se dvije frakcije sukobile oko precizne formulacije toga tko može biti član partije sukladno partijskom programu, napisao: “Ponekad sudbinu cijelog radničkog klasnog pokreta u predstojećim godinama mogu odlučiti riječ-dvije u programu Partije.” Ili, Lenjin koji je, prepoznavši priliku za revolucionarno preuzmanje vlasti potkraj 1917. godine, rekao: “Povijest nam nikad neće oprostiti propustimo li ovu priliku!” Na općenitijem bismo nivou lako mogli ustvrditi da je povijest kapitalizma duga povijest načina na koje se vladajući ideološko-politički okvir uspjevao prilagoditi svakom pokretu i zahtjevu za koji se činilo da ugrožava sam njegov opstanak (i tako omekšati subverzivnu oštricu tog pokreta). Primjerice, zagovornici slobodne seksualnosti dugo su vremena smatrali da je monogamna spolna represija nužna za opstanak kapitalizma – danas znamo da kapitalizam ne samo da tolerira, nego čak i aktivno potiče i eksploatira razne oblike ‘perverzne’ spolnosti, da i ne pominjemo promiskuitetno prepuštanje spolnim ugodama.
Stoga nam ovdje NIJE zaključiti da kapitalizam ima neograničenu sposobnost integriranja i posljedičnog otupljivanja subverzivnih oštrica svih partikularnih zahtjeva – ovdje je ključno, najbitnije pitanje tajminga, ‘hvatanja pravog trenutka’. Stanoviti partikularni zahtjev u stanovitom trenutku posjeduje globalnu detonacijsku moć, funkcionira kao metaforički zastupnik globalne revolucije: ustrajemo li bezuvjetno na njemu, sistem će eksplodirati; čekamo li pak predugo, metaforički kratki spoj između ovog partikularnog zahtjeva i globalnog prevrata se gubi, te Sistem može, sa podrugljivim licemjernim zadovoljstvom, načiniti gestu ‘To ste željeli? No, samo izvolite!,’ bez ikakve stvarne radikalne promjene. Umjetnost onoga što ga je Lukacs nazvao Augenblick (trenutak u kojem se, u hipu, otvara mogućnost da se DELANJEM intervenira u situaciju) jeste umjetnost prepoznavanja pravog trenutka, zaoštravanja sukoba PRIJE nego se Sistem uspije prilagoditi našem zahtjevu. Dakle, Lukacs je mnogo veći ‘gramscijanac’ i mnogo više igra na vjerojatnoću/kontingenciju nego se obično smatra – Lukacsev je Augenblick neočekivano blizak onome što Alain Badiou danas nastoji formulirati kao Događaj: intervencija neuračunljiva unutar prethodećih joj ‘objektivnih okolnosti.’17 Srčika Lukacseve argumentacije jeste odbijanje da se akt svede na svoje ‘povijesne okolnosti’: nema ničeg poput ‘objektivnih preduvjeta’, odnosno (hegelovski kazano) sve su pretpostavke već postulirane.
Kada diskurs implodira
Ključ društvene dinamike staljinizma u njegovoj je iznimci: u jedinstvenom trenutku kada se za nekoliko mjeseci druge polovice 1937. godine njegov ritualni govor slomio. Odnosno, sve do 1937. godine, čistke i procesi slijedili su obrazac jasnih pravila, učvršćivali nomeklaturu, cementirali njeno jedinstvo, objašnjavali neuspjehe kroz ritualno izmišljanje žrtvene jaradi (glad, kaos u industriji, itd., posljedica su djelovanja trockističkih sabotera…). Ipak, na vrhuncu terora u jesen 1937. godine, implicitna je diskurzivna pravila prekršio nitko do sam Staljin: u sverazarajućoj svi-protiv-svih orgiji, nomenklatura je, uključujući i najviše slojeve, počela žderati i uništavati sebe samu – proces prikladno opisan kao “Samouništenje boljševika” (“Oluja 1937: Partija diže ruku na sebe,” kako stoji u podnaslovu knjige The Road to Terror) – ovaj period, “period ‘bezočnog terora’, obilježava privremena eklipsa diskurzivne strategije. Kao da su staljinisti, zatočenici vlastitih strahova i gvozdene stege, utvrdili da više ne mogu vladati retoričkim sredstvima.”18 Sa ovog su razloga tekstovi o masovnim pogubljenjima u tom periodu prestali biti ritualnim normativnim/propisujućem bajalicama koje su imale disciplinirati široku javnost sastavljenu od običnih partijskih članova i puka. Odbačeni su čak i prazni simboli neprijatelja (‘trockisti’), koje se u svim prethodnim stadijima terora ispunjavalo novim sadržajima – preostala su tek promjenjiva ciljanja novih i novih arbitrarnih skupina – različite ‘sumnjive’ nacionalosti (Nijemci, Poljaci, Estonci…), filatelisti sa kontaktima u inozemstvu, sovjetski građani koji uče esperanto, sve do mongolskih lama – sa isključivim ciljem da krvnici ispune zacrtane kvote likvidacija u svakom području (ove je kvote određivao Politbiro u Moskvi u svojevrsnoj podrugljivoj verziji određivanja proizvodnih kvota u središnjem planiranju – nakon rasprave tjedna bi kvota, recimo, za Daleki istok bila podignuta sa 1,500 na 2,000, dok bi kvota za Ukrajinu pala sa 3,500 na 3,000). Paranoična upozorenja na antisovjetsku urotu ovdje su bila instrumentalizirana obzirom na ispunjavanje ovih kvota za likvidaciju – prvo bi se formalno, apriorno odredilo kvotu, a naknadno se proizvoljno određivanje kategorija neprijatelja (engleski špijuni, trockisti, saboteri...) u konačnici svodilo na proceduru kojom su krvnici određivali pojedince koje se treba uhititi i ubiti:
“To nije bilo ciljanje neprijatelja, nego slijepi bijes i panika. Umjesto potvrde da su dešavanja pod kontrolom, bilo je to priznanje da je režimu manjkalo ozakonjenih mehanizama kontrole. To nije bila politika, nego njen slom. Bio je to znak nemogućnosti da se vlada bilo kako samo ne silom.”19
Dakle, u ovoj smo jedinstvenoj točki prešli iz jezika kao diksursa, društvene veze, u jezik kao čisti instrument. Opetovano nam je naglašavati, nasuprot standardnoj liberalnoj demonizirajućoj viziji Staljina kao perverznog Gospodara koji sistematski provodi svoj dijabolički plan masovnog ubojstva, da je ovo najbrutalnije nasilno provođenje moći, kao moći nad životom i smrću, konicidiralo sa svojom suštom suprotnošću (ili prije, bilo je izraz, oblik postojanja te suprotnosti): sa potpunom nemogućnošću da se zemljom vlada posredstvom ‘normalnog’ administrativnih izvršnih mjera. U staljinističkom se teroru Politbiro ponašao panično, očajnički nastojeći ovladati zbivanjima i staviti situaciju pod kontrolu. Ovo implicitno priznanje nemoći ujedno je i istina koja se skriva u temelju divinizacije staljinističkog vođe u vrhovnog genija koji može dijeliti savjete glede bilo čega, od popravke traktora do uzgoja ruža: što znači ovo vođino pačanje u svakodnevni život nego da stvari ne funkcioniraju na svom najosnovnijem nivou – kakva je to zemlja u kojoj sam Vrhovnik mora dijeliti savjete o popravci traktora?
Ovdje nam je prisjetiti se Staljinove gorecitirane osude (optuženikovog) samoubojstva kao urote kojom se hoće zadati posljednji udarac Partiji: možda nam je samoubojstvo same Partije 1937. godine tumačiti na posve suprotan način, dakle ne kao ‘signal’, nego kao autentični akt kolektivnog subjekta, onkraj svake instrumentalizacije. U svojoj analizi paranoje njemačkog načelnika Schrebera, Freud nas podsjeća da je ono što obično smatramo ludilom (paranoički scenarij urote protiv subjekta) zapravo već pokušaj oporavka: nakon posvemašnjeg psihotičkog sloma, paranoički konstrukt je subjektov pokušaj da ponovo uspostavi neku vrst poretka u svome univerzumu, referentni okvir koji će mu omogućiti uspostavljanje psihičkih koordinata.20 Istim smo povodom izazvani ustvrditi da su – nakon što je krajem 1937. godine staljinistički paranoički diskurs dosegao svoj zenit i počeo sam sebe uništavati kao društvenu svezu – uhićenje i likvidacija Ježova, glavnog Staljinovog krvnika tijekom 1937. godine, zapravo bili pokušaj oporavka, stabiliziranja nekontrolirane samouništiteljske furije koja je izbila 1937. godine: ubojstvo Ježova je bila svojevrsna metačistka, čistka koja je imala dokončati sve čistke (Ježov je i optužen za ubijanje tisuća nevinih boljševika, sve po nalogu stranih sila – ironično, optužnica zapravo doslovce istinita: Ježov jeste organizirao smaknuće tisuća boljševika…). Kakogod, ovdje je ključno to da, premda dosežemo granice društvenog, nivo na kojem se sama društveno-simbolička sveza približuje svom samouništenju, taj je eksces ipak proizvela upravo dinamika društvene borbe, kroz niz neprekidnih ustrojavanja i preustrojavanja u samom vrhu režima (Staljin sa uskim krugom suradnika), u višoj nomenklaturi i među običnim članovima Partije:
“Otud su se 1933. i 1935. godine Staljin i Politbiro ujedinili sa svim nivoima nomenklature zarad nadgledanja ili čistki među bespomoćnim članstvom. Regionalni su vođe potom koristili ove čistke za učvršćivanje svojih aparate i istrebljenje 'nepodobnih'. Sve je pak rezultiralo novim preustrojem 1936. godine, u kojem su Staljin i moskovska nomenklatura stali na stranu članstva koje se žalilo na represiju od strane regionalnih elita. Godine 1937. Staljin je otvoreno mobilizirao ‘partijske mase’ protiv nomenklature kao cjeline, što je dalo temelj za uništenje elite tijekom Velikog terora. No, 1938. godine Politbiro je iznova promijenio ustroj i pojačao autoritet regionalnih nomenklatura, pokušavajući obnoviti poredak u Partiji za vrijeme terora.”21
Situacija je otud eksplodirala kada je Staljin povukao riskantan potez izravnog obraćanja običnim članovima Partije, potičući ih na artikuliranje njihovih žalbe kontra proizvoljne vladavine lokalnih partijskih šefova (potez sličan Maovoj Velikoj kulturnoj revoluciji) – otud je njihov bijes spram režima, nesposoban da se ispolji neposredno, eksplodirao još brutalnije protiv personaliziranih zamjenskih meta. Kako je viša nomeklatura istodobno zadržala izvršnu moć u provođenju samih čistki, to je pokrenulo samouništiteljski circulus vitiosus u kojemu nitko nije bio siguran (od 82 partijska sekretara, 79 ih je ubijeno). Drugi aspekt ove zlokobne spirale činile su neprestane izmjene direktiva sa vrha glede temeljitosti čistki: vrhuška je istodobno zahtijevala drastične mjere i upozoravala na opasnosti od neodmjerenih poteza, tako da su krvnici bili postavljeni nemoguću poziciju – što god radili, u konačnici je bilo krivo. Ukoliko ne bi uhitili dostatno velik broj izdajnika i otkrili dovoljno urota, smatralo se da su odveć popustljivi te da podržavaju kontrarevoluciju; tako su sami, pod ovim pritiskom, da bi postigli normu, morali izmišljati dokaze i komplote – što ih je pak izlagalo optužbama da su i oni sami saboteri, da ubijaju tisuće poštenih komunista po nalogu stranih sila… Staljinova je strategija izravnog obraćanja partijskim masama i kooptiranja njihovih antibirokratskih stavova otud bila iznimno riskantna:
“Ovo nije samo zaprijetilo da će elitna politika postati dostupna uvidu javnosti, nego je riskiralo i diskreditaciju sveukupnog boljševičkog režima, kojega je dio bio i sam Staljin. (...) Konačno, 1937. godine, Staljin je prekršio sva pravila igre – zapravo, posve uništio igru – i oslobodio teror svih protiv svih.”21
Nestabilna situacija nastala iz ovog ‘kršenja svih pravila’ nije bila lišena užasavajuće-komičnih trenutaka: kada je s proljeća 1937. godine, Dmitriju [ostakoviču bilo zapovjeđeno da se pojavi u glavnom štabu NKVD, primio ga je Zančevski, istražitelj koji ga je, nakon prijateljskog uvodnog razgovora, počeo ispitivati za kontakte sa (već uhićenim) maršalom Tuhačevskim: “Ta ne može biti da ste bili kod njega doma a da niste razgovarali o politici. Primjerice, o uroti i atentatu na Druga Staljina?” Nakon što je [ostakovič nastavio poricati razgovor o politici, Zančevski mu je rekao: “Dobro, danas je subota, i možete ići. No dajem vam vremena samo do ponedjeljka. Dotad ćete se nepogrješivo sjetiti svega. Morate se sjetiti svake pojedinosti glede urote protiv Staljina kojoj ste svjedočili.” Kada se nakon košmarnog vikenda zaputio natrag u NKVD štab u ponedjeljak ujutro, [ostakovič je bio pripravan za uhićenje. No, kada se predstavio na ulazu i rekao da je došao vidjeti Zančevskog, rečeno mu je da “Zančevski danas neće doći” – tijekom vikenda, Zančevski je i sam uhićen kao špijun.23
Radikalna dvoznačnost staljinizma
U pretpostavci društvenog antagonizma unutardruštvene se razlike (koje su predmet konkretne društvene analize) preklapaju sa razlikom između društvenog kao takvog i njegovog Drugog. Ovo preklapanje postaje posebno opipljivo u zenitu staljinizma, gdje se neprijatelja eksplicitno kreiralo kao nečovjeka, kao izmet čovječanstva: borba staljinističke partije protiv neprijatelja otud je postala borbom čovječanstva kao takvog protiv neljudskog otpada. Na drugom nivou isto vrijedi i za nacistički antisemitizam, gdje je Židovima uskraćeno pravo na temeljnu ljudskost. I opet, ovaj nas radikalni nivo sučeljavanja ne bi smio zavesti u odustajanje od konkretne društvene analize holokausta. Problem sa akademskom industrijom holokausta leži upravo u uzdizanju holokausta u metafizičko dijaboličko Zlo, iracionalno, apolitičko, neshvatljivo, dostupno samo kroz muk pun poštovanja. Holokaust je ultimativna traumatska točka u kojoj se objektivizirajuće povijesno znanje lomi, u kojoj mora priznati svoju niškorisnost spram pojedinačnog svjedočanstva, te istodobno točka u kojoj sami svjedoci moraju priznati da ih riječi izdaju, da je sve što mogu podijeliti sa nama u konačnici jedino sama njihova šutnja. Holokaust se tretira kao misterij, srce tame naše civilizacije, njegova enigma unaprijed poriče sve (objašnjavajuće) odgovore, potirući znanje i opis, nekomunikativno, ostajući izvan dosega historizacije – ne može ga se objasniti, vizualizirati, predstaviti, izraziti, jer holokaust obilježava Prazninu, crnu rupu, kraj, imploziju (narativnog) univerzuma.
Sukladno, svaki pokušaj da se holokaust locira u njegov kontekst, da ga se politizira, biva izjednačen sa antisemitskim poricanjem njegove jedinstvenosti… Evo jedne od uobičajenih verzija iznimnosti holokausta:
“Veliki hasidski Učitelj, Rabin iz Kotska, znao je kazivati, ‘Postoje istine koje se mogu izraziti riječima; postoje dublje istine koje se mogu izraziti samo šutnjom; i na drugom nivou, one koje se ne može izraziti, čak niti tišinom.’
A ipak, mora ih se izraziti.
Evo nam dileme koja dočekuje svakog tko utone u svijet konc-logora: kako itko može kazivati o događaju koji – opsegom i težinom svoga užasa – prkosi jeziku?”24
Nije li ovako određen i lakanovski susret sa Realnim? Ipak, sama ova depolitizacija holokausta, njegovo uzdizanje u istinsko sublimno Zlo, u nedodirljivu iznimku van dosega ‘normalnog’ političkog diskursa, također može biti politički čin potpune ciničke manipulacije, politička intervencija koja smjera legitimirati stanovitu vrst hijerarhijskih političkih odnosa. Prvo, to je dio postmoderne strategije depolitizacije i/ili viktimizacije. Drugo, na taj se način oblike nasilja u Trećem svijetu, nasilja za koje su Zapadne države (su)odgovorne, diskvalificira kao manje vrijedne spram Apsolutnog Zla holokausta. Treće, tako se baca sjenka na svaki radikalni politički projekt, odnosno pojačava se Denkverbot kontra radikalne političke imaginacije: “Da li si svjestan da to što si predložio u konačnici vodi do holokausta?” Ukratko: bez obzira na nedvojebnu iskrenost nekih zagovaratelja depolitizacije holokausta, njen je ‘objektivni’ ideološko-politički sadržaj politički pakt agresivnih cionista i zapadnih desničarskih antisemita na račun DANAŠNJIH radikalnih političkih mogućnosti. U tom paktu izraelski ekspanzionizam na štetu Palestinaca paradoksalno pruža ruku zapadnom antisemitskom nepoduzimanju konkretne analize političke dinamike antisemitizma, odnosno analizi načina kako se ta dinamika danas nastavlja drugim sredstvima (ili preciznije, s drugim ciljevima, premještena na druge mete). U tom se uzdizanju holokausta krije cionistička poruka zapadnim antisemitima: “Mi, cionisti, spremni smo ostaviti na miru političku dinamiku antisemitizma, ukoliko nam date odriješene ruke u Palestini. Kako smo svi već dio civiliziranog zapadnog svijeta, združimo snage protiv radikala trećeg svijeta: mi ćemo ih lako optužiti za antisemitizam, nepoštivanje apsolutnih žrtava, i tako ćemo vam pomoći delegitimirati njihovo opiranje zapadnoj ekonomskoj i kulturnoj kolonizaciji!”
Upravo kao marksisti ne bismo trebali strahovati od priznanja da su staljinističke čistke na stanovit način bile ‘iracionalnije’ od fašističkog nasilja: paradoksalno, upravo je sama ta neumjerenost nepogrješiv znak da je staljinizam, nasuprot fašizmu, bio slučaj pervertirane autentične revolucije. U fašizmu, čak i u nacističkoj Njemačkoj, mogli ste opstati, očuvati privid ‘normalne’ svakodnevice, ukoliko se ne biste uključili u opozicijsku političku aktivnost (i, naravno, ukoliko niste bili židovskog porijekla…); u staljinizmu kasnih 30-ih pak nitko nije bio siguran, svakoga se moglo nenadano potkazati, uhititi i ubiti kao izdajnika. Drugim riječima, dok je ‘iracionalnost’ nacizma bila kondenzirana u antisemitizmu, u vjerovanju u židovsku urotu, staljinistička je ‘iracionalnost’ prožimala cijelo društveno tijelo. Sa tog su razloga nacistički policijski istražitelji još i tražili dokaze o stvarnoj antirežimskoj djelatnosti, dok su se staljinistički istražitelji bavili prozirnim i neupitnim fabrikacijama (izmišljenim urotama i sabotažama, itd.). Ipak, sama ova nasilnost KP spram vlastitih članova svjedoči o radikalnoj samoproturječnosti režima, odnosno, o činjenici da je u temelju režima postojao autentični revolucionarni projekt – neprestane su čistke bile neophodne ne samo zarad brisanja tragova ishodišta režima, nego i kao svojevrsno ‘vraćanje potisnutog,’ podsjećanje na radikalnu negativnost u samoj srčiki režima. Staljinističke čistke visokopartijskih ešalona oslanjale su se na ovu temeljnu izdaju: optuženi su zapravo bili krivi jer su, kao pripadnici nove nomenklature, izdali Revoluciju. Staljinistički teror zato nije samo puka izdaja Revolucije, odnosno pokušaj da se izbrišu tragovi autentične revolucionarne prošlosti; on je prije svojevrsni ‘đavao perverznosti’ koji prisiljava postrevolucionarni, novi poredak da (iznova) upiše svoje izdajstvo Revolucije unutar sebe sama, da je ‘reflektira’ ili ‘komentira’ pod krinkom arbitrarnih uhićenja i ubojstava koja prijete cijeloj nomenklaturi – kao u psihoanalizi, staljinističko priznanje krivice prikriva pravu krivicu. (Dobro je znano da je Staljin u NKVD mudro regrutirao ljude iz nižih društvenih slojeva koji su svoju mržnju spram nomenklature mogli ispoljiti pri uhićenjima i mučenjima visoko pozicioniranih aparatčika.) Ova inherentna napetost između stabilnosti vladavine nove nomenklature i pervertiranog 'povratka potisnutog’ u obliku neprestanih čistki visokih dužnosnika unutar nomenklature, u samom je srcu staljinističkog pojava: čistke su upravo oblik u kojem izdana revolucionarna baština opstaje i progoni režim. San Genadija Zjuganova, komunističkog predsjedničkog kandidata 1996. godine (stvari bi se u SSSR-u razvijale posve drukčije samo da je Staljin živio još pet godina duže i ostvario svoj konačni projekt dokrajčenja kosmopolitizma i pomirbe ruske države sa pravoslavnom crkvom – drugim riječima, samo da je Staljin ostvario svoju antisemitsku čistku…), cilja upravo u točku pacifikacije u kojoj bi se revolucionarni režim konačno riješio svoje inherentne tenzije i stabilizirao – paradoks je, naravno, taj da je zarad postizanja stabilnosti, posljednja staljinistička čistka, planirana ‘majka svih čistki’ koja se imala desiti 1953. godine i koju je spriječila sama Staljinova smrt, morala uspjeti. Otud klasična Trockijeva analiza staljinističkog ‘termidora’ ovdje možda nije bezostatno točna: stvarni se termidor desio tek nakon Staljinove smrti (ili, prije, čak i nakon Hruščovljevog pada), sa brežnjevskim godinama ‘stagnacije,’ kada se nomenklatura konačno stabilizirala u ‘novu klasu.’ Pravi staljinizam je prije enigmatični ‘iščezavajući posrednik’ između autentične lenjinističke revolucionarne erupcije i njenog termidora. Na drugoj strani, Trocki je imao pravo u svome predviđanju iz 30-ih da sovjetski režim može završiti samo na jedan od dva načina: ili radničkim protestom protiv režima, ili situacijom u kojoj će nomenklatura, nezadovoljna političkom moći, izravno posegnuti i za vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju i tako se prometnuti u kapitaliste. I, kako The Road to Terror tvrdi u svome završnom pasusu, sa izravnom referencom na Trockoga,25 upravo se ova druga mogućnost i desila: novi privatni posjednici sredstava za proizvodnju u bivšim socijalističkim zemljama, posebice u Sovjetskom savezu, velikom su većinom pripadnici bivše nomenklature, tako da čak možemo reći da je glavni događaj rasapa ‘stvarnog socijalizma’ bila upravo preozbrazba nomenklature u klasu privatnih posjednika. Kakogod, konačna ironija svega je da dva ishoda koja je predvidio Trocki izgledaju na čudan način spojeni: ono što je omogućilo nomenklaturi da postane neposrednim vlasnikom sredstava za proizvodnju bio je upravo otpor radnika političkim vođama, otpor čija je ključna odlika, bar u nekim slučajevima (Solidarnost u Poljskoj), bio radnički revolt protiv nomenklature.
Kako je istaknuo Alain Badiou, ‘realni je socijalizam’, usprkos svim svojim užasima i neuspjesima, bio jedina politička snaga koja je – bar za nekoliko decenija – predstavljala stvarnu prijetnju globalnoj vladavini kapitalizma, istinski strašeći njegove predstavnike i tjerajući ih u paranoičnu reakciju. Obzirom da kapitalizam danas određuje i strukturira sveukupnost ljudske civilizacije, svaki je ‘komunistički’ teritorij bio i još uvijek jeste – opet, usprkos svojim užasima i neuspjesima – neka vrst ‘oslobođenog teritorija’, kako Fred Jameson reče glede Kube. Ovdje imamo posla sa starom strukturalističkom pretpostavkom zjapa između prostora i pozitivnog sadržaja koji ga ispunjava: premda su po svom pozitivnom sadržaju komunistički režimi mahom bili mračni neuspjesi koji su proizvodili nasilje i bijedu, oni su nam istodobno otvorili stanoviti prostor, prostor utopijskih očekivanja koja su nam, između ostalog, omogućila izmjeriti neuspjeh samog real-socijalizma. Antikomunistički disidenti po pravilu previđaju činjenicu da je sam prostor iz kojega su kritikovali i denuncirali svakodnevni teror i bijedu socijalizma otvoren i sačuvan upravo komunističkim probojem, njegovim pokušajem da utekne logici Kapitala. Ukratko, kada su disidenti poput Havela osuđivali postojeće komunističke režime u ime autentične ljudske solidarnosti, oni su (uglavnom i ne znajući) govorili sa mjesta što ga je otvorio upravo komunizam – sa istog se razloga, uostalom, mnogi od njih razočaraju kada ‘realni kapitalizam’ ne ispuni visoka očekivanja njihove antikomunističke borbe. Možda je Vaclav Klaus, Havelov pragmatički dvojnik, imao pravo kada je Havela otpisao kao ‘socijalista’…
Otud i teškoća: kako se suočiti sa radikalnom dvoznačnošću staljinističke ideologije koja, čak i u svom ‘najtotalitarnijem’ obliku, i dalje isijava emancipacijski potencijal. Iz mladosti se sjećam dojmljive scene iz jednog sovjetskog filma o građanskom ratu 1919. godine, gdje boljševici priređuju javno suđenje majci bolesnog mladića, raskrinkanoj kao bjeloarmijskoj špijunki. Na samom početku suđenja jedan stari boljševik, gladeći dug bijeli brk, govori: “Presuda mora biti stroga, a pravedna!” Revolucionarni sud (kolektiv boljševičkih boraca) zaključuje da je uzrok ženine neprijateljske djelatnosti bio njen težak društveni položaj; pravorijekom je otud naloženo da žena mora u potpunosti biti integrirana u socijalistički kolektiv, da mora naučiti pisati i čitati i valjano se obrazovati, te da joj sin dobije odgovarajuću medicinsku skrb. Kad iznenađena majka brizne u plač, zatečena dobrotom suda, stari će boljševik opet pogladiti brk, klimajući s odobravanjem: "Da, to je stroga, a pravedna presuda!”
Lako je brzo pseudomarksistički ustvrditi da scene poput ove nisu do puko ideološko legitimiranje najbrutalnijeg terora. U svakom slučaju, bez obzira na njenu manipulativnost, bez obzira koliko joj se suprotstavljala arbitrarna okrutnost stvarne ‘revolucionarne pravde,’ ova je scena gledateljima ponudila nove etičke standarde za mjerenje realnosti – šokantni ishod ove epizode revolucionarne pravde, neočekivano prometanje značenja ‘strogosti’ u strogost spram društvenih okolnosti i velikodušnost spram ljudi, ne može ne proizvesti subliman učinak. Ukratko, ovdje imamo primjeran slučaj onog što Lacan naziva ‘prošivnom točkom’, intervenciju koja mijenja koordinate samog značenjskog polja: umjesto traženja velikodušnog oprosta nasuprot stroge kazne, stari boljševik redefinira samo značenje ‘stroge presude’, koja se tako promeće u oprost i velikodušnost. Sve i da ovo nije do obmanjujući privid, u tom prividu na stanovit način ima više istine nego u okrutnoj društvenoj realnosti što ga je proizvela.
Reference:
1 J. Arch Getty i Oleg V. Naumov, The Road to Terror. Stalin and the Self-Destruction of the Bolsheviks, 1932-39 (New Haven and London: Yale University Press 1999).
2 The Road to Terror, str. 370. Salve tog unheimlich smijeha izbijaju i na drugdje: “Buharin: [to god oni govorili protiv mene, to nije istina. (Smijeh, žamor u prostoriji.) Čemu se smijete? Nema tu ničega smiješnog.” (Op.cit., str. 394)
3 Franz Kafka, Proces, prev: Zlatko Crnković (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1979), str. 36.
4 The Road to Terror, str. 315-6.
5 Op.cit., str. 322.
6 Op.cit., str. 321.
7 Op.cit., str. 399.
8 Op.cit., str. 404-405.
9 Op.cit., str. 556.
10 Op.cit., str. 558-60.
11 Op.cit., str. 558.
12 Op.cit., str. 387-8.
13 Op.cit., str. 100.
14 Za detaljniju elaboraciju ovog ključnog koncepta Kantove etike, vidi drugo poglavlje u: Slavoj Žižek, The Indivisible Remainder (London: Verso 1996).
15 Vidi: Alenka Zupančič, The Ethics of the Real (London: Verso Books 1999).
16 Nemojmo zaboraviti da se Staljin uoči Oktobarske revolucije, kada je među boljševicima bješnjela rasprava, usprotivio Lenjinovom prijedlogu za neposredno boljševičko preuzimanje vlasti, tvrdeći, sukladno menjševičkim tezama, da situacija još nije ‘zrela’ i da umjesto takvog opasnog ‘avanturizma’ treba ući u široku koaliciju svih protivcarističkih snaga.
17 Vidi: Alain Badiou, L'etre et l'evenement (Paris: Editions du Seuil 1988).
18 The Road to Terror, str. 480.
19 Op.cit., str. 481.
20 Sigmund Freud, "Psychoanalytic Notes on an Autobiographical Account of a Case of Paranoia," u: The Pelican Freud Library, (Harmondsworth: Penguin Books 1979), str. 211.
21 The Road to Terror, str. 14.
22 Ibid.
23 Elizabeth Wilson, Shostakovich. A Life Remembered, str. 124-5.
24 Predgovor Elija Wiesela, u: Annette Insdorf, Indelible Shadows. Film and the Holocaust (Cambridge (Ma): Cambridge University Press 1989), str. xi.
25 The Road to Terror, str. 586.
Post je objavljen 21.02.2008. u 14:50 sati.