NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Schönberg, Ligeti, Penderecki, Detoni

Detonijeva glazba je, za mene, pored glazbe Ligetija i Lutosławskog, najljepše svjedočanstvo naše nemoći pred tišinom.
Doktor Jatogen

Šatro!

hi-fi Nemanja



Boleslav: Toliko smo žuči posijali po blogosferi. Pisali smo uglavnom o piscima, za te šuge nikad dovoljno pogrda. Mene sad trenutno najviše zanimaju majke pisaca. Kako se osjećaju te klasične žene znajući da su okotile takve izdrkotine. Većinom su to seoske, mudre žene. I onda takve izdrkotine iz njihovih mejhurastih, materničnih košuljica.

Nemanja: Na tragu ove rijetko iskrene misli o piscima i njihovom položaju u svijetu, ja bih samo rekao da nisu tek pjesnici čuđenje u svijetu. Čuđenje su svi ti pisci i općenito umjetnici. Bagra, nemam druge riječi.
Ali Boleslave, nismo mi jedini koji to vidimo, ne, nismo sami u Vaseljeni. Evo što kaže div iz Ljubljane, što je doduše po sebi oksimoron, ali, nema se više vremena za retoričke figure:
"A najstrašnije što se može dogoditi jest kad se umjetnici angažiraju u politici. To je Balkan! Nije samo Karadžič, svi smo mi imali svoje male Karadžiće, tako da zapadnjacima uvijek kažem: Vi ste imali industrijsko-militaristički, a mi na Balkanu imamo poetsko-militaristički kompleks. Spoji pjesnike i vojnike i imaš balkanski rat! Polako se vraćam velikoj misli druga Platona: 'Izbaci pjesnike iz grada!’ Manje bi bilo rata."



Boleslav: Ma, da, za pjesnike svi odavno znamo da su jadni debili, poruga i sprdnja. Istina je da mogu biti opasniji od mongoloida jer mongoloidi nikad nisu imali priliku prismrditi vlasti. Ipak meni se najviše gade romanopisci, te kurcoglave kurčine natelešu na stotine stranica, pa ostavljaju dojam radišnih, razboritih kurčina. A zapravo su nešto pognojeno na što bi trebalo samo mokrit. Pjesnici svoje kratko odverglaju pa nestanu, brzo i umro, a pisci žive ko kurčinjske kornjače odvratno dugo. ne uzimam Tadijanovića u obzir on nije pjesnik, zato je i živio ko kornjača. Ali ovi romanopisci koji je to dug život, i što je najgore počinju se okolo graditi kako naporno i dugo i pomno rade. Čak i kad su u politici na pravoj strani idu mi na kurac sa onim svojim usjdenim hlačama. Uvijek kad vidim romanopisca pomislim da mu hlače užasno bazde na na području guzova. I uvijek im te hlače padaju, razvučene su im na guzici, ali ne na boemski način otrcanosti, već na onja činovničko-kamionđiski način. Tipovi koji sa tim svojim pljosnatim guzicama sjede i mrče. Malo sam se izgubio, samo sam htio reći da da su romanopisci nekako smradna čeljad čak i kad se grade pravovjernima i kad žele izgledat kao pokajnici koji su kao svijesni svoje oholosti pa se stalno kao ponizuju, ti su mi najodurniji. A, žene romanopisci... Pozvonite Daši Drndić na vrata, pa će vam sve bit jasno, Ma, užas.

Jatogen: Ah, koliko uzaludna riganja, i koliko uzaludnoga pepermint-humora u dahu! Sve čekam da kažete kako su, zapravo, novinari i biznismeni najbolji, najpošteniji u svom nepoštenju, najmanje licemjerni i tako dalje. Senjor Boleslav, senjor Nemanja, svoje postmoderne nihil-fanfarizme možete objesiti o vlastite gnojne čireve. Naime, vi očito niste svjesni da pokušaji pisanja nisu isto što i bavljenje poezijom - štoviše, vi niste načisto ni s time što je to, zapravo, poezija. Zavirite malo u neke druge knjige - te koje vas hrane nezdrave su. Da ste svjesni prave prirode poezije, ne biste tvrdili da pjesnici uzrokuju više rata, odnosno da su "jadni debili, poruga i sprdnja" - štoviše, vi u blaženom neznanju proglašavate Karadžića pjesnikom! Jebo vas onaj slaboumnik Žižek. Stvarno ste bahati do bola.
I neka se zna: opasan po čovjeka je neuspjeli umjetnik, onaj koji je iznevjerio, abortirao poeziju u sebi, ili onaj koji je nije uspio ni začeti, pa se iz nemoći okreće destrukciji svih oblika pojavnosti iste - da ponovim: jedine istinske njegovateljice. A i vi ste opasni, gospodo, u svojoj aroganciji - ponajviše sami po sebe.

Boleslav: Znam gospodine Jatogene da sam bio u svom izljevu žući suviše nepravedan prema pjesnicima. Ali to je pod utjecajem moje davne lektire, riječ je o Kunderinom romanu 'Život je drugdje'. Danas imam puno svijest koliko je ta knjiga zapravo malograđanska, ali i dalje me katkad opčinjava. Kundera je prvi posijao sjeme poruge prema pjesnicima i sad se teško riješiti te ljage. No, dobro je da postoje perjanici poput vas gospodine Jatogene, kao i poput gospođe Ane Le Brun (koja živi u skladnom braku sa Ivšićem) koji se bore za sveto ime poezije i istinskih pjesnika. Meni je to drago i ja to poštujem. Krivite Kunderu, ne mene, ja sam samo upijao te knjige jer nisam imao sposobnosti za školu, pa sam pun kurac čitao, imao sam mnogo slobodnog vremena. Također, nisam odrastao s ocem pa su moju svijest formirali muški pisci. Praštajte, Jatogene!

Nemanja: Jatogen - šmatogen, od pjesnika su gori jedino svirci. Onaj Detoni, recimo. Pa kaj je to vama stvarno glazba?

Jatogen: Dozvolite mi svečan, smrtno ozbiljan ton u ovom neozbiljnom času: Detonijeva glazba je, za mene, pored glazbe Ligetija i Lutosławskog, najljepše svjedočanstvo naše nemoći pred tišinom.

Markiz: Jučer sam silovao jednu novinarku. Hodala je nasipom u pripijenim trapezicama koje je dala skratiti da joj se usmrđene nogavice ne vuku po tlu. Neko vrijeme sam je diskretno pratio, pretvarajući se da promatram tok usmrđene rijeke sve dok nije došla do Željezničkog mosta. Prilično je lakovjerno nasjela na trik "ispalo ti sto kuna". Prišuljao sam se dok je prstima prekapala po pasjim govnima i gurnuo kurac kroz trapke razderane u predjelu međunožja na što je ova ciknula, baš onako novinarski. Još sam joj ugurao svitak Jutarnjeg u sjemenom zalivenu pičku da prikrijem tragove s maščobom tiskarske tinte.
Dubravko Blentoni nagovještaj je sa moga sira. Kroz njega glazba progovara izvrnuta poput krvavog debelog crijeva; note - mrtve stanice kože ispadaju iznutra i rasiplju se neshvatljivo živo i obilato, i potrebno je vrijeme da shvatimo da su zapravo nijeme, da je njihova igra ispisana prizvanim šupčanim vjetrom. Ali što ako nije tajna u međuprostorima ciklusâ fuka? Ujedno staklen i aspikast: fragmentarij kružnih slutnji; sfinkter kriomice zakrivljen metalnom šipkom; slatka tajna riječi izdrkanih, beskrajno odmatanje slatkastog govna iz celofana koje se cakli lepetajući mjenljivim uzdasima slutnji, gdje guzna glad pretvara zvuk u tanan prdac skladateljevoga minulog futura. (povodom Blentonijeve skladbe "Tajna šupčane ovojnice" na zagrebačkom biennaleu 2001.)

Jatogen: Markiže, počašćen sam: dali ste si trUDa i temeljito izANALizirali, pa(k)če i lekTURirali moj PoetIČKI(n) osVRT na djelo našega najvećeg skladatelja. Međutim, moram nanalgsiti da sam pomanalno razočmaran što biennale nistestis preimenovanali u BiANALe.

Nemanja: Da, dragi Kizo, ali vidi što je Blentoni Qwatter nedavno kazao:
"Pa, to je valjda sukladno ljudskom sazrijevanju i širini ošupčja. Ligeti mi je pri felatiu mumlao: »Napifi glasbu u F-duru i 4/4 mjehi, bes ikakfih štosofa i efektnih pomagala, a da bude snasna i usbudljiva, uf, uf...!« A opet, u Parizu sam gledao sjajne, strogo tradicionalne koncerte Jivana Gasparyana i onda smo išli na one ukusne pijevce u vinu, što je sve plaćao Ligeti, jer njegov je mecena, Marquis de Luchet, uvijek bio dobrodržeći, znate. Da. Kaj sam htel reći... da, nemoguće je napraviti izvrsnu, a potpuno avangardnu stvar, jer čovjek danas ima jako malo vremena za umjetnost. Teba puno papati, znate. Ima tako ukusne te hrane, danas je to barem sve dostupno. Cage je rekao: »Zanima me samo novo i loše«, a Schönbeng naprotiv: »Privlači me samo staro i dobro«. Ja kažem: Cage je pušio Schönbengu! Hoće to biti na televiziji?!"
Schönbengu su inače, zaboravil sam pričati, bile uvijek neke mrvice kolača na brčićima i po džemperu, a često mi je znao donijeti sočan sendvič sa Jambon de Bayonne, prste za polizat, i to Schönbengove. Ja sam, znate, Šenici prije koncerta uvijek znao pocuclati kažiprste, prvo lijevi pa desni, to bi ga na svojevrsan način relaksiralo, znate, što je i razumljivo, ta bliskost dva soulmatea kakvi smo tada bili Schőny i ja. On bi me zauzvrat darivao večerom u "Chez Queux", gdje bismo obilno objedovali one fine omlete s artičokom, ha, ha, to je naša mala interna šala, znate, shvaćate, art & čoka, ne, kužite? Zgodno, kaj ne, to bu isto išlo na tv, ne, ono, integralno, a?



Jatogen: Ah, i mene su oduvijek fascinirale povijesne aporije: koji je skladatelj kojemu pušio, koji se palio na govna i slično. Nešto kao Imaginarni životopisi Marcela Schwoba genetski modificiranog uzorkom DNK iz ortovnoga markiževa pera.
A kad smo već kod Detonijevih Predaha tišine, evo nešto aporijsko: "Jedan od mojih najzavidnijih (a trebalo bi biti obratno!) poluprijatelja, Pender (diljem svijeta poznatiji kao Krzysztof Penderecki) - koji mi nikada nije oprostio činjenicu da sam na internome natjecanju Eksperimentalnoga studija Poljskoga radija za svoju Phonomorphiju 1 osvojio prvu nagradu, a njegov je istodobno rađeni Psalmus bio tek treći - na banketu me nakon izvedbe u znak priznanja najprije prostački opsovao (a i to mi je koristilo pri usavršavanju poljskoga jezika), a zatim dodao: "Boga ti tvoga, Toni, takvoga se štosa ne bih nikada sjetio!" O tome je cijele noći govorio i mnogo godina poslije, kada smo u prisutnosti perzijske carice godine 1975. vrlo obilno proslavljali naše dvije uzastopne autorske večeri na Festivalu Shiraz-Persepolis (nakon što smo, prema obostranu priznanju, od šaha primili svoje najveće honorare u životu)."
Što se preporuka tiče, dva su Detonijeva CD-a prilično nabavljiva: "Dubravko Detoni na Muzičkom biennalu Zagreb 1969-1983" iz 1993. (HRT / Orfej) i najnoviji, objavljen 2007. u izdanju Cantusa. Oba diska su sjajna.

Nemanja: Da, taj mi je događaj iz sredine sedamdesetih općepoznat. Detoni mi je pričao da su on, Pender i Ivšić popili 5 botelja Château Lafite Rothschild, i onako nacvrcani i vesela i ozarena duha završili su oko ponoći u nekoj od prostranih soba šahova ladanjskog imanja. Ivšić je najprije obljubio Pendera a ja sam, priča Detoni, prezalogajio one fine janjeće kotlete koje sam ponio u džepsima s koktela carice Elije Pulherije, nazivajući pritom Vladu Kristla u Essen. Vlado mi je kazao da je jako prehlađen i da mu nije baš do priče, ali da mu je drago da se zabavljamo. Primjetio sam neku blagu notu permisivnog prijekora u Vladinom glasu, ali, znade, Krist je uvijek bio svoj, da tako kažem. Onda sam malo pojeo, šta je moglo biti, krišku, dvije one fine torte od pistacia, uz čašicu portoa, i taman je došao red na mene da učinim plaisir Ivšiću. Nakon kaj sam mu malo promrsio les couilles, mene je Pender pital: Čuj, bogati tvoga talentiranog, Toni, kaj si se ti stvarno sjetil onog štosa? Ti, pa to je bilo deca za popišat se od smeha, i to po Ivšiću, kak se on toga setil. Kaj to bu sve išlo na tv, mislim, u emisiji?

Jatogen: Joj, nemojte, Nemanja, iskrvarit ću od smijeha! Nego, jel' vam i ovo općepoznato: "Witold Lutosławski bijaše blijed i slabunjav čovječuljak natprirodno snažne volje i vitalnosti; kada bi u stvarnosti postojao nadčovjek, onda bi on bio - barem po duhu - njegovo idealno oživotvorenje. U svemu je bio fenomenalno proračunat; znao bi mi kazati: 'Za rješenje toga problema potrebne su mi 23 minute razmišljanja'."
Ili, pak (pak!) ovo: "Stock (Karlheinz Stockhausen, moja opaska) mi se tada učinio kao užareno, nedohvatljivo biće s nekoga drugog planeta, nekakav drogirani ili suludi Mesija koji u transu izvikuje nerazumljive poruke. Prevodio je Fredi Došek i mi studenti (za Stančića i druge starce ne znam) nismo shvaćali nijedne riječi, dok su glazbeni primjeri bili emitirani na nedopustivo slabom, škriputavo-isferceranom nivou (što nije bila Stockova krivnja). Dvadeset godina poslije, pitao sam na nekom putovanju (kada se jedino pronađe vremena za razgovor i razmišljanje o prošlosti) svojega vjernog suputnika Fredija, o čemu je zapravo bila riječ u Karlheinzovu izlaganju, jer to, čini se, nikome od prisutnih nije bilo jasno. 'Ne znam', rekao je Fredi, 'ni ja nisam razumio ni riječi'. (A Fredi govori savršeno njemački, to mu je, uostalom, materinji jezik). Stockovo se predavanje (kao i svako njegovo pismeno ili usmeno izlaganje) odužilo do besvijesti; sjedili smo na neudobnim, škripavim stolicama, svojim pomicanjem dolično konkurirajući glazbenim primjerima. Dobro se sjećam da se napolju čula sve veća buka ljudskih glasova, da je netko tresao (ili nasrtao) na vrata, i da su na kraju izvana počeli sve glasnije lupati po njima. Iznervirani je Heinz, učiteljski s visoka, svojom poznatom kombinacijom agresivne drskosti i histerije, zavikao: 'Kelemen, was ist das?!' A Milko je iz prvoga reda prepune dvorane prestrašeno, drhtavim glasom odgovorio: 'Das ist Volk, kroatische Volk'."

Nemanja: O, kako da ne, pa to smo često prepričavali, dragi dottore. Fredi, Stock, Toni i Wit znali bi dolaziti k nama na ranč, tu kraj Soblinca, u berbu kupina. Fredi je bil jako delikatna osoba, hodao je u onom svom panama-šešoaru i kaki-prsluku od grube jute, kaj ga je donesel iz Mumbaja. Furt je imao pune džepove lula i svakojakog pušačkog pribora, duhana, žigica i, nikad nisam baš shvatio do kraja čemu je to pak služilo, kreskamena i filtera za Zippo, mada nikada nije posjedovao niti jedan takovrsni fajercag, budući da nije podnosio miris benzina. Toni bi nekaj prigrizal, onak, za štrapac kakav sendvič od dobre šunke s hrenom ili orahnjaču, popil bi si gem, dva Ritoznojčana, isprdil se na vatru pristavljenu za kotlovinu, i onda bi počel s onom svojom dobropoznatom spikicom: Čuj, Wit, se ti sečaš...A Wit je bil mustra svoje vrste. Taj bi s mojim pokojnim dedom satima znao razglabati o besprizorno malicioznom Adrianu Leverkühnu i uznemirujućim disonancama nad kojima je Mann rezignirao nemalo iznenađen abrazivnim tonovima Schönbergove dodekafonije, a Stock bi samo slušao, stenografski zapisivao nešto u svoj Moleskine (tad sam priv put vidio taj slavni notes) i uputio nježan pogled u pravcu Tonija. Toni bi obično nekaj jeo, ili samo žvakao, onako, kao da preživa, jer je ako ništa drugo redovito po ustima povlačio neke bademe, orahe ili suhe šljive; govorio je da je to dobro za njega i njegov gastritis, mada smo znali da je samo riječ o atavističkoj proždrljivosti; Tonijevi su, znate, iz krajeva gdje se od davnina umiralo od gladi za turskih opsada, jer su se piceki bacali prek zidina kao strategijski privid blagostanja, pa su u Detonija u najvećoj mjeri egzemplificirala ta dijalektalna karakteristika kao diferentia speciffica našeg nacionalnog karaktera ( 'Das ist Volk, kroatische Volk'). Joj, svakaj bi vam mogel pričat o tim nadahnutim večerima na ladanju, sjajna su to vremena bila, uz vatru, iskre, krijesnice i Glazbu Sfera. O tome bi se dala, kak je Toni rekel, cela emisija na teveju napravit.

Jatogen: Eh, da: još je jedan Detonijev CD relativno lako nabavljiv: "Zaboravljene muzike". Na njemu možete pronaći jednu izuzetnu klavirsku skladbu (genijalan pijanist, taj Dubravko, pa i sin mu Danijel): "9 prizora iz Danijelova sna". Sjajno, sjajno. A potražite i CD njegova ansambla ACEZANTEZ. Ne zaboravite ni dvostruki kompilacijski album "MBZ na kraju tisućljeća" čiji je vrhunac Detonijeva bezvremena skladbetina "Koncert za glasovir i orkestar". Genijalno, genijalno. Maksim je Mrvica, prije negoli je dopao šaka Tončiju Huljiću, jedan svoj album (na kojemu izvodi glasovirske skladbe hrvatskih skladatelja) nazvao prema Detonijevoj skladbi "Geste". Izvrsno, izvrsno. I svakako si priuštite "Dubravko Detoni na Muzičkom biennalu Zagreb 1969-1983" - čut ćete izuzetne, zastrašujuće, urnebesne, groteskne skladbe kakve su "Od do", "Cedurofilija" i "The Wonderful Monster of Time" - i ovaj najnoviji, u Cantusovoj ediciji "Hrvatski suvremeni skladatelji": skladbe "Banalia" (za glas, komorni ansambl i elektroniku) i "Crna glazba" (za glasove, komorni sastav i elektroniku) paralizirat će vas, svaka na svoj način - prva će u vama proizvesti dubok, oštar, naopak, leden cerek, a druga će vas natjerati da postanete sigurni u izvjesnost Nostradamusovog proročanstva o tome da će treći svjetski rat započeti na Kosovu. Strahoviti su dometi te glazbe, to je jasno svakome tko je voljan ne slušati, nego čuti.