Pregled posta

Predsjednik RH o proglašenju neovisnosti Kosova

U danima kada smo suočeni sa završetkom dugog i nerijetko mukotrpnog procesa definiranja konačnog statusa Kosova čini mi se uputnim još jednom, najjasnije što je moguće, iznijeti svoje poglede na taj složeni problem, na njegove korijene i genezu, ali ujedno i naznačiti kako se Republika Hrvatska može, a rekao bih i: mora, postaviti u sadašnjem trenutku.

Hrvatska se mora postaviti, a ne ponašati se kao većina članica EU

Nije, naime, dovoljno ponavljati formulu da ćemo se mi, kao zemlja kandidat za članstvo u Europskoj uniji, ponašati kao većina članica Unije, odnosno da ćemo ih slijediti. Treba reći i: zašto. Hrvatska je suverena zemlja i mi nećemo ni danas, a ni u budućnosti, naprosto samo slijepo, bez razmišljanja, slijediti bilo koga, zanemarujući pri tome vlastite interese i potrebe. Upravo zato smatram potrebnim da javnost, u prvome redu hrvatsku, ali ne i samo hrvatsku, podsjetim na neke stvari, odnosno da iznesem razloge kojima se vodimo pri koncipiranju našega stanovišta u kontekstu kosovskoga pitanja. Sve drugo bilo bi ravno bježanju od odgovornosti, a ja – kao predsjednik Republike Hrvatske i kao Ustavom određeni sukreator njezine vanjske politike – od odgovornosti nikada nisam bježao.
U ovome slučaju riječ je o odgovornosti za mir i sigurnost – u regiji, ali i šire. Riječ je o završetku dugoga procesa dezintegracije nekadašnje jugoslavenske federacije, ali u isto vrijeme i o dovršetku uspostavljanja makar osnovne konstrukcije nove arhitekture prostora jugoistočne Europe.
Neću pribjegavati povijesnim argumentima, jer riječ je o političkome pitanju. Povijest, naravno, treba poznavati, ali traženje rješenja problema današnjice na osnovi statusa ovoga ili onoga naroda, ove ili one etničke zajednice u daljoj ili dalekoj prošlosti, ne vodi nikamo. Pa stoga smatram argument o Kosovu kao kolijevci srpstva jednako malo vrijednim kao i onaj da su Iliri, praoci Albanaca, došli na prostore današnjega Kosova još i prije Rimljana, a da Slavene – konkretno: Srbe i ne spominjem. U povijest se moramo vratiti samo do vremena bivše jugoslavenske federacije, jer razrješavanje problema s kojima smo suočeni ima svoje korijene u statusu Kosova unutar Jugoslavije, kao i u procesu dezintegracije Jugoslavije. Da ne bi bilo nikakve zabune: kada govorim o Jugoslaviji, mislim na onu Jugoslaviju koja je postojala do početka devedesetih godina dvadesetoga stoljeće, dakle na Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju.
Njezin ustav iz godine 1974. kaže kako je “Jugoslavija savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, te socijalističkih autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine koje su u sastavu Socijalističke Republike Srbije”. Taj ustav također precizira da u socijalističkoj autonomnoj pokrajini “radni ljudi i građani, narodi i narodnosti ostvaruju svoja suverena prava”.
Upozoravam na nekoliko elemenata iz ovih navoda. Prvo, Jugoslavija se sastojala od republika i pokrajina, dakle pokrajine su bile konstitutivni elementi federacije. Drugo, pokrajine su bile u sastavu Srbije, što znači da su – osim konstitutivne veze s federacijom, bile povezane i s jednom od njezinih federalnih jedinica. Treće, republike i pokrajine dobrovoljno su se ujedinile u Jugoslaviju, iz čega proizlazi jasan zaključak kako ih se protiv njihove volje u tim državnim okvirima ne može zadržavati. U slučaju pokrajina to se odnosi kako na okvir federacije, tako i na okvir federalne jedinice. I, napokon, četvrto: građani, odnosno narodi i narodnosti u pokrajinama ostvaruju svoja suverena prava. Tome nikakav komentar nije potreban.

Kosovski problem nije presedan za daljnje postupanju u sličnim slučajevima

Imajući sve to u vidu, moramo doći do nepobitnoga zaključka kako je kosovski problem – problem sui generis. Što znači da njegovo razrješavanje nije i ne može biti presedan za dalje postupanje u bilo kojemu od samo naoko sličnih problema bilo gdje u svijetu. Dakle, da budem do kraja jasan: rješavanje problema Kosova ni na koji način ne prejudicira rješavanje bilo kojeg drugog problema, niti može biti uzor za takvo rješavanje. Riječ je o jedinstvenom problemu koji proizlazi iz jedinstvenog statusa što ga je Kosovo, kao autonomna pokrajina, imalo u sklopu jugoslavenske federacije. Ta se federacija raspala. Element konstitutivnosti vezan uz nju nestao je, ali to ne znači da je on automatski prešao na današnju Republiku Srbiju – samo zato što je pokrajina Kosovo nekada bila i dijelom republike Srbije u federativnoj Jugoslaviji.
Upravo zbog toga što je element povezanosti Kosova s nekadašnjom federacijom otpao, a što se zadržao samo element povezanosti sa Srbijom, nametnula se i potreba utvrđivanja novoga i konačnoga statusa Kosova.
Republika Hrvatska polazi u tome kontekstu od dvije neprijeporne činjenice, odnosno spoznaje.
Prvo – nije moguć povratak na nekadašnje stanje, mislim pri tome i na ono stanje prije no što je Milošević ukinuo sve elemente autonomije, a potom silom pokušao prognati Albance s Kosova. Drugo – nije moguće ni održavanje u nedogled sadašnjega stanja, dakle onoga što je uspostavljeno nakon što je Atlantski pakt vojnom intervencijom spriječio izgon Albanaca s Kosova.
Dosadašnji pregovori, reći ću krajnje jasno, možda i nediplomatski jasno, svodili su se, dobrim namjerama usprkos, manje-više na kupovanje vremena, na odgađanje neizbježnoga... Jer, dvije su strane što su se trebale dogovoriti bile čvrsto ukopane na suprotnim pozicijama. No, u pregovorima ipak su se iskristalizirale i neke ideje, neki modeli što ih nikako ne bi trebalo zanemariti i koji moraju dobiti svoje zasluženo mjesto pri utvrđivanju konačnoga statusa, odnosno u definiranju odgovora na pitanje: kakvo će biti sutrašnje Kosovo.

Srbiji bi trebalo pomoći na sve moguće načine

Naravno, idealno bi bilo da se do rješenja moglo doći u izravnim pregovorima neposredno zainteresiranih strana, ili pak “pod kapom” Ujedinjenih naroda. I jedno, i drugo pokazalo se nemogućim i stoga je danas suvišno trošiti na to riječi. Naprosto – nije išlo. I sada smo tu gdje jesmo.
Mi smo itekako svjesni toga da je kosovsko pitanje za Republiku Srbiju vrlo bolno. Stoga smatram da bi Srbiji trebalo pomoći na sve moguće načine, u prvome redu otvaranjem realne perspektive za ulazak u Europsku uniju, uz mjere poticanja i razvoja demokracije (neovisno o ishodu predsjedničkih izbora!), kako bi se s tim pitanjem suočila na način koji neće biti ni zatvaranje očiju pred realnostima, niti zauzimanje konfrontirajućega stava koji bi u sebi nosio i opasnost samoizolacije Srbije u regiji, ali i u Europi.
U isto vrijeme svjesni smo i legitimnih težnji Albanaca na Kosovu. Mi niti hoćemo, niti možemo drugima poreći pravo na samoopredjeljenje koje smo za sebe tražili i morali s oružjem u ruci izboriti u procesu raspada jugoslavenske federacije, kada su nas pokušali silom spriječiti u ostvarivanju prava što smo ih imali na osnovi Ustava iz godine 1974, dok međunarodna zajednica nije htjela, ili mogla prepoznati problem i povući – onda kada je trebalo – prave poteze. Zato upravo u sadašnjem trenutku naglašavam kako jednom učinjene greške i propuste nitko nema pravo ponavljati. Niti se jednom naučene lekcije smiju zaboravljati. Jednom iskazana nesposobnost da se odgovorno djeluje ne može se pretvoriti u politiku neodgovornosti. Polazišna točka mora biti spoznaja o specifičnosti kosovskoga problema, pa slijedom toga i o specifičnosti, dakle neponovljivosti načina njegovoga razrješavanja. A ciljna točka mora biti jasna definicija demokratskoga Kosova, na kojemu će se, uz pomoć i pod nadzorom međunarodne zajednice, u prvome redu Europske unije, u svakome trenutku i na svakome pedlju poštovati, štititi i ostvarivati temeljna ljudska i manjinska prava. Pri svemu tome ključni je pojam – odgovornost; odgovornost prema miru, sigurnosti i stabilnosti, odgovornost prema ostvarivanju ciljeva što su ih u Povelji Ujedinjenih naroda formulirali njihovi osnivači, prije više od šest desetljeća.

Ne smijemo bježati od odgovornosti

I još nešto treba znati, ali i jasno reći, ako treba i ponoviti. Ni neposredni akteri, ni regija ne mogu se s problemom uhvatiti u koštac sami. Upućeni su na pomoć međunarodne zajednice, a u tome kontekstu Republika Hrvatska spremna je pružiti ono i onoliko, koliko objektivno može. Dakle: Kosovo ne može samo – naša je odgovornost da mu pomognemo pri prvim koracima u novome životu. Isto tako ni Srbija ne može sama – naša je odgovornost da joj pomognemo u suočavanju s novim okolnostima i u pronalaženju njezinoga mjesta u svjetskoj zajednici u kojoj će demokratska, stabilna Srbija uvijek biti dobrodošla. I, napokon, jugoistočna Europa ne može sama; treba joj, dakle, pomoći na putu kojim je krenula, na putu prevladavanja posljedica nedavnih ratova i uspostavljanja dobrih odnosa među novim državama, na putu koji će sve zemlje regije odvesti prema odredištu kojemu se Republike Hrvatska već prilično primakla, prema Europskoj uniji.
Od tih odgovornosti nitko ne smije pobjeći. Nitko u regiji, nitko u Europi, ali ni u svijetu. Kada to kažem, želim naglasiti kako nema opravdanja za egoizam koji bi zadovoljavanje pojedinačnih, odnosno uskih, kratkoročnih interesa htio pretpostaviti ostvarivanju dugoročnih interesa cijeloga svijeta. Iskreno vjerujem da je odgovornost prema vlastitome narodu i državi u današnjem globaliziranom svijetu nemoguće iskazivati i ostvarivati nezavisno od odgovornosti prema široj zajednici naroda i država, što vrijedi kako za male, tako i za velike zemlje.
To su stanovišta koja će određivati pozicioniranje Republike Hrvatske prema kosovskome kompleksu. Volio bih vjerovati da će ih razumjeti i oni koji (još) misle drugačije.


Post je objavljen 16.02.2008. u 21:34 sati.