Pregled posta

Dossier: Kosovo

Rješenje za Kosovo

I.

U novoj situaciji na Kosovu i oko Kosova, postavlja se pitanje: ima li mirnog, sigurnog i poštenog (fair) izlaza iz krize koja danas izgleda ozbiljnom i potencijalno trajnom? Postoji li rješenje kojim bi se omogućio ipak neki održivi kompromis, izbjegle daljnje napetosti (koje, kako sam napisao u prošlom tekstu, vode radikalizaciji i u Srbiji i na Kosovu), te štoviše, čak i ostvarili glavni interesi svih uključenih strana, a posebno Srba i Albanaca.
Mislim da takvo rješenje postoji, pa ću ovdje iznijeti jedan prijedlog, svjestan naravno da on ima vrlo male (zapravo – vjerojatno: da nema nikakve) šanse da bude prihvaćen. No, bit će dovoljno ako potakne druge na razmišljanje o mogućim rješenjima.
O čemu se radi?

Prijedlog polazi od sljedećih pretpostavki:
Prvo, da Abanci i Srbi nakon 17. februara 2008. više neće (i ne žele) živjeti u okviru iste države, odnosno da je svaka ideja o nekoj „reintegraciji“, „povlačenju priznanja“ i „prisiljavanju“ zemalja da priznaju ili ne priznaju Kosovo iluzorna. Polazim, dakle, od pretpostavke, da su Kosovo i Srbija dva entiteta, i da će tako ostati u budućnosti. Srpski zahtjevi da se Kosovo vrati pod srpski suverenitet ne znače istodobno i da su Srbi doista spremni i voljni živjeti s Albancima u istoj državi – govori se uglavnom o povratku teritorija, dok političke stranke ne nude nikakav program stvarne reintegracije društva. Na drugoj strani, nijedna partija na Kosovu ne predlaže reintegraciju, a za nju ne postoje ni međunarodne pretpostavke, nakon što su značajne svjetske države priznale nezavisnost Kosova od Srbije;
Drugo, da Srbija ne želi priznati nezavisno Kosovo, i da to neće uraditi ni pod kakvim pritiscima, posebno ne sve dok iza sebe ima snažnu podršku Rusije, koja ima svoje interese na Balkanu, i kojoj odgovara da se preko Srbije instalira ne samo na Balkan, nego i šire – u Evropu. Istodobno, Kosovo neće priznati Srbiju sve dok ona ne prizna Kosovo – tako da će te dvije države ostati međusobno nepriznate, te će obje tvrditi da su suverene na Kosovu;
Treće, da sjeverni dio Kosova, kojeg danas Priština faktički ne kontrolira, neće tako lako – ako će ikako – biti reintegrirano s ostatkom Kosova, nego će težiti sve većoj faktičkoj (a možda i de iure ) autonomiji ili čak otcjepljenju od Kosova. Radi se o de facto reintegraciji sjevernog Kosova u srpske političke i zakonske okvire. Svako ugrožavanje tog procesa moglo bi samo dodatno zaoštriti odnose u regiji, te biti povod za izravnu vojnu prisutnost Rusije na sjevernom Kosovu i/ili drugim dijelovima Srbije;
Četvrto, da će albanski nacionalizam – koji je ohrabren dosadašnjim uspjesima – kad-tad postaviti pitanje opravdanosti granice između Kosova i Albanije, koja u ovim okolnostima dijeli albanski narod u dvije države, onako kako je svojedobna granica između Istočne i Zapadne Njemačke dijelila njemački narod, te kako granica između Sjeverne i Južne Koreje dijeli korejski narod. No, u slučaju tadašnje Njemačke i sadašnje Koreje, postojale su ideološke razlike, te vanjska prisila da se održi takva podjela – a ni jedno ni drugo ne postoji u slučaju dviju država s albanskom etničkom većinom;
Peto, da je i Kosovu i Srbiji, međutim, u interesu da se izađe iz sadašnjeg stanja, jer ono predstavlja veliku smetnju vanjskopolitičkim interesima, te konsolidaciji demokracije u obje zemlje. Srbija će zbog kosovskog problema biti sve udaljenija od integracije u Evropsku Uniju (koju većina njenih državljana želi – kako su pokazali nedavni predsjednički izbori), a u njoj bi se mogao razviti radikalni nacionalizam, što bi onemogućilo konsolidaciju demokracije. Isto tako, zbog neriješenog kosovskog problema, Srbija bi mogla biti de facto izolirana od velikog broja zemalja koje priznaju nezavisno Kosovo. To nije u interesu Srbije. Na drugoj strani, Kosovo neće moći postati punopravni član međunarodnih institucija, nego će zavisiti od Sjedinjenih Država (a dijelom i od Evropske Unije), sve dok se ne postigne neki sporazum s Beogradom. Albancima na Kosovu je također u interesu da se ovaj problem sa susjednom Srbijom (a možda i drugim susjednim zemljama – koje još nisu priznale Kosovo) nekako riješi, kako bi se mogli okrenuti razvoju. Gledano na duži rok, kosovska nezavisnost od Srbije neće imati punog efekta, ako ne dovede do pune nezavisnosti – uključujući i nezavisnost od SAD i NATO-a.; i
Šesto, da je tzv. međunarodnoj zajednici (a naročito Evropskoj Uniji) i dalje stalo da se ovaj problem riješi kompromisom, a ne da eskalira u sukob koji bi mogao – zbog uključenosti SAD, Rusije i Evrope, kao i zbog nedavne prošlosti na Balkanu, te potencijala da dođe do infiltracije radikalnih ideologija sa strane – postati veoma oštar, i imati globalne posljedice. Također, međunarodna zajednica nije promijenila svoju politiku – da će prihvatiti svaki mogući sporazum između Beograda i Prištine, koji ne bi ugrožavao stabilnost drugih zemalja i regije u cjelini.
Prijedlog kojeg ovdje izlažem polazi od tih pretpostavki, te je izrečen u želji da se postigne održiv i pravedan sporazum, te time ukloni velika opasnost za stabilnost, mir i prosperitet Srba i Albanaca, te potencijalno cijele jugoistočne Evrope. Kao i u svakom kompromisu, tako bi i u ovom obje strane dobile najviše što se može, ali ne i baš sve što žele. Za pretpostaviti je da će ono što će dobiti biti više od onoga što imaju danas, te da će zbog toga ipak vidjeti neke prednosti u ovom prijedlogu.
Predlažem, dakle, sljedeće:
Prvo, da Srbija izjavi da dio teritorije kojeg sada kontroliraju kosovski Albanci ne smatra više svojom državnom teritorijom, i da prihvaća njegovo otcjepljenje od Srbije,
Drugo, da zauzvrat, kosovske vlasti prihvate da teritorije koje sada kontroliraju kosovski Srbi, ostaju sastavni dio Srbije, i da se isključuju iz novoproglašene kosovske države,
Treće, da Srbija izjavi da bi podržala – štoviše, da preferira – eventualnu odluku kosovskih Albanaca da teritoriju Kosova koju danas kontroliraju ujedine s Albanijom, i
Četvrto, da Srbija zatraži da – u zamjenu za priznanje nove situacije, i u zamjenu za podršku koju bi Srbija dala ujedinjenju tog de facto Kosova s Albanijom, sadašnje kosovske teritorije neće – osim u striktno unutrašnjoj upotrebi – koristiti naziv „Kosovo“, nego će se nazvati „Sjevernom Albanijom“, „Dardanijom“, „Iliridom“ ili slično. Na drugoj strani, sjeverno Kosovo – koje će biti dio Srbije – također će se u unutar-srpskoj upotrebi (ali ne u međunarodnoj) moći nazivati „Kosovom“. Ni jedni ni drugi ne bi mogli koristiti taj naziv u međunarodnoj komunikaciji. Time bi i Albanija i Srbija mogle tvrditi da je Kosovo njihovo, ali samo za domaću javnost. Intervencije koje uključuju zahtjeve za promjenom naziva i simbola nisu nepoznate na Balkanu – Grčka ih je primijenila kad se radilo o Makedoniji.
Koje bi bile prednosti takvog eventualnog rješenja?
Prije svega, svako rješenje ove situacije bilo bi ogroman korak naprijed. I Srbi i Albanci će strahovito gubiti, budu li se nastavile i zaoštravale tenzije. To nije u interesu nikome u regiji – ni susjedima, ni Evropskoj Uniji, ni onima u Rusiji i Americi koji stvarno žele mirno rješenje i dobrobit narodima Balkana. Današnja situacija na Kosovu i u vezi s Kosovom jest najveći izazov miru i stabilnosti u Evropi, i potencijalno žarište jednog budućeg regionalnog, a možda čak i globalnog sukoba. Kompromisno rješenje otklonilo bi ili značajno smanjilo mogućnost eskalacije tog sukoba.
Korigiranje granice obavilo bi se po načelu „jednakog gubitka“, jer bi i Srbija i Kosovo izgubili oko 12 posto svoje sadašnje nominalne teritorije, kako je to nedavno objasnio Slobodan Marković (u svom tekstu objavljenom na www.pescanik.net). I na tom novom Kosovu i u Srbiji i dalje bi opstale manjine: Srbi na Kosovu ispod Ibra, a Albanci u Preševskoj dolini. Ovaj prijedlog ne uključuje nikakvo preseljavanje stanovništva – štoviše, tome se oštro protivi. Kompromisno rješenje do kojeg bi se došlo eventualnim prihvaćanjem ovog prijedloga stvorilo bi potpuno novu situaciju – u kojoj bi se smanjile tenzije, a time i opasnosti za manjine s obje strane granice. Također, da bi se ovaj prijedlog ostvario, nije potrebno nikakvo „osvajanje“ i „pomicanje“ granica: Srbija već kontrolira sjeverno Kosovo, kao što Kosovo već kontrolira 88 % svoje nominalne teritorije. Sadašnje faktično stanje jednostavno bi se legaliziralo.
Što se tiče Albanaca, oni bi dobili ono glavno što traže: da Srbija prizna da Kosovo više nije dio srpskog teritorija, tj. da im prizna nezavisnost od Srbije. Štoviše, ovakvo bi rješenje išlo i korak dalje od Ahtisaarijevog plana, jer bi Albancima na Kosovu i Albancima u Albaniji bila data mogućnost da se ujedine ako i kad to žele. Dakle, Srbija bi ponudila upravo ono što će albanski nacionalizam – kad-tad – tražiti, jer je u prirodi svakog nacionalizma da pokušava stvoriti jednu, a ne dvije nacionalne države. Time bi se preduhitrile sve one negativne posljedice koje bi mogao izazvati daljnji albanski nacionalizam. Taj albanski nacionalizam, naime, sasvim sigurno neće dobro gledati na preveliku kontrolu Kosova od strane stranih političkih, vojnih i ekonomskih institucija, kao što je malo vjerojatno da će lako prihvatiti nove simbole kosovske državnosti. To se osobito odnosi na upotrebu albanske nacionalne zastave (crvene s crnim orlovima), a ne ove nove kosovske. Malo je vjerojatno da bi Albanci, koji su u Jugoslaviji bili spremni riskirati dugotrajne zatvorske kazne da bi dobili pravo isticanja svoje nacionalne zastave, i kojima je glavni praznik upravo Dan zastave (28. novembra), sada prihvatiti njeno istiskivanje iz javne upotrebe. Slično se odnosi i na druge simbole državnosti – te na samu ideju da se ostvari glavni cilj nacionalizma – ujedinjenje Albanaca u jednu državu. Međunarodna će zajednica – prije ili kasnije – morati suočiti s pitanjem: zašto su se dvije Njemačke mogle ujediniti, a dvije albanske države to ne mogu. Ovim rješenjem to bi se pitanje preduhitrilo.
Što bi Albanci izgubili ovim prijedlogom? Izgubili bi oko 12 posto teritorije (ili čak i manje), koju i tako ne kontroliraju, i koju – posebno ako dođe do izravnog ruskog prisustva na terenu – neće ni imati šanse vratiti u svoj državno-pravni poredak. Također, izgubili bi „državu“ koja je zapravo pod snažnim protektoratom sa strane, i koja ne bi mogla postati članicom međunarodnih organizacija ili institucija, jer bi je u tome blokirao dovoljan broj drugih zemalja.
Što bi dobila Srbija? Prvo, Kosovo bi nestalo kao samostalna država, pa bi činjenica da ga Srbija neće nikada priznati postala irelevantna. Srbija priznaje Albaniju, pa prema tome nema nikakve potrebe za nekim novim priznavanjem. Srbija je dosad tvrdila da je nezavisno Kosovo neprihvatljivo iz razloga povređenog nacionalnog ponosa (dakle, simbolističkih razloga), kao i iz sigurnosnih razloga, jer će biti neprijateljski orijentirano prema Srbima. Ona dosad nije nikada izjavljivala da joj Albanija predstavlja bilo kakav sigurnosni, simbolistički ili politički problem – štoviše, s njom ima regularne kontakte, i dobre susjedske odnose. Drugo, Srbija bi legalizirala sadašnje stanje na sjeveru Kosova, i štoviše – mogla bi tvrditi da nije izgubila Kosovo. Uz malo mašte, srpski bi političari mogli tvrditi da su, doduše, izgubili teritorije na Kosovu, ali ne i samo Kosovo, jer bi se sjeverne teritorije mogle – za unutrašnjepolitičke potrebe, kad je to već tako važno mnogima – jednostavno nazvati „Kosovo“. Dakle, dok bi kosovski političari dobili ujedinjenje u jednu državu, srpskima bi takvo rješenje omogućilo da retoričkim bravurama nađu neki izlaz i okrenu se od kosovskog pitanja prema drugim pitanjima od važnosti za građane.
Što bi Srbija izgubila? Isto što i Albanci – teritoriju koju i tako nemaju nikakvih izgleda vratiti u svoj državno-pravni okvir, osim ako ne računaju na neki treći svjetski rat, ili na potpuno urušavanje zapadnih institucija – što je očigledna iluzija.
Ono što je vrlo važno – ovakvim bi kompromisom i jedni i drugi otklonili glavnu prepreku daljnjoj evropeizaciji cijele regije. Evropskoj je Uniji jednostavnije raditi s dvije nego s tri države, naročito što sve njene zemlje-članice priznaju i Srbiju i Albaniju, dok neke ne priznaju Kosovo. Albanija već ima određene odnose i s EU i s NATO-om, koje Kosovo nema, i za koje je gotovo sigurno da ih neće imati u skorije vrijeme – tj. sve dok određeni broj članica tih organizacija ne prizna samoproglašenu nezavisnost.
No, najveća prednost ovog prijedloga je u tome što dosad nismo čuli nikakav drugi prijedlog o tome kako riješiti sadašnju krizu. Jedino što smo čuli je mogućnost da se to riješi nekim „trećim svjetskim ratom“, ili tvrdoglavim odbijanjem da se pogleda u oči sadašnjoj stvarnosti, ili ponavljanjem fraza i prijetnji na obje strane. U toj situaciji, sadašnje napetosti stvorit će novi status quo, u kome će i Srbija i Kosovo izgubiti ili značajno oslabiti bilo kakvu stvarnu nezavisnost (ova prva će biti sve više ovisna o Rusiji, a druga o Americi), te će obje biti u stalnom strahu jedna od druge, i u permanentnom „izvanrednom stanju“. Produženje takve situacije nije u interesu ni albanskom ni srpskom narodu, koji čak i danas imaju alternativu: da žive kao dobri susjedi, i jedni druge poštuju i tretiraju kao ravnopravne partnere, a možda (nadam se) u budućnosti i kao strateške saveznike i prijatelje.



II.

Kosovo - novi problemi, a ne rješenje

Sada, kad je kosovska skupština (ponovno) proglasila nezavisnost Kosova, postavlja se pitanje – kakve će biti posljedice ovog proglašenja, i – što slijedi?

Iako se u javnosti stekao dojam da je samo proglašenje već dovoljno da stvori neke posljedice, treba upozoriti da to nije nužno točno. Kosovo je prvi puta proglasilo nezavisnost 2. jula 1990, pa se – samom tom deklaracijom – nije ništa dogodilo, jer ju tada nitko nije prihvatio. Također, treba se sjetiti i da su mnoge druge regije u Jugoslaviji proglašavale nezavisnost, ali da te deklaracije također nisu stvorile nikakav efekt: Republika Srpska (7. aprila 1992.), Republika Srpska Krajina (u više koraka, počevši od 1. aprila 1991.), Ilirida (zapadna Makedonija, proglašena 24. marta 1990), čak i Zapadna Bosna (u julu 1993.), te djelomično i Hrvatska Republika Herceg-Bosna (osnovana 18. novembra 1991). Slično je i sa mnogim drugim teritorijama u svijetu, koje su ostale samo-proglašenim državama, bez šireg međunarodnog priznanja.

No, ipak činjenica je da današnje kosovsko proglašenje nezavisnosti ima daleko veće šanse da bude prihvaćeno, nego ova ranija i druga proglašenja. Dogodi li se, međutim, da one zemlje koje su već najavile da bi mogle priznati Kosovo kao nezavisnu državu to i učine, bojim se da slijede samo novi problemi, a ne neko „trajno rješenje“ ili – kao što najavljuju optimistični analitičari – „konačno stavljanje točke na proces raspada Jugoslavije“. Zašto sam tako pesimističan, i o kojim se novim problemima radi?

Prvo, očigledno je da Srbija neće priznati nezavisnost Kosova, nego će ga tretirati kao svoju teritoriju. O tome postoji široki politički konsenzus skoro svih stranaka u Srbiji. Stranka koja se jedina izdvaja po tom pitanju (LDP) je vrlo mala, i nema gotovo nikakve šanse da u dogledno vrijeme bude značajniji faktor. Tretiranje Kosova kao srpske teritorije značit će stalne sukobe s onima koji će priznati Kosovo kao nezavisnu državu. To će praktički onemogućiti daljnje pregovore o pristupanju Evropskoj Uniji, te će zaoštriti bilateralne odnose sa svim zemljama koje priznaju nezavisnost Kosova. Doći će do napetosti, pa će Srbija jednostavno morati održavati svoje vojne i policijske jedinice u stalnoj pripravnosti, te će trošiti na obranu daleko više nego što bi bio slučaj da do takvog priznavanja Kosova ne dođe. Ona će biti okružena zemljama članicama NATO saveza, a današnjom je izjavom premijer Koštunica praktički proglasio NATO okupatorskom vojskom na srpskom državnom teritoriju.

Drugo, kosovsko pitanje je sada vrlo velik problem i za samu Evropu, koja je (a zapravo se postavlja pitanje: i je li) pristala da bude jamac reda i mira na toj teritoriji. Istovremeno, neke zemlje-članice Evropske Unije neće priznati nezavisno Kosovo, pa će se postaviti pitanje – kako će i tko će u ime Evrope donositi odluke u vezi s tom misijom. Bez jedinstvenog stava o priznanju Kosova, postavlja se pitanje i što je to evropska „zajednička“ vanjska i sigurnosna politika, te hoće li biti moguće uskladiti politiku daljnjeg širenja na zemlje Zapadnog Balkana. Tretiranje Evrope kao čuvara reda na Kosovu, u situaciji u kojoj se glavne odluke donose u Washingtonu i Moskvi, oslabit će Evropsku Uniju, a to znači – i njenu ulogu kao faktora suradnje i stabilnosti na Zapadnom Balkanu.

Treće, dogodi li se da Republika Srpska krene putem Kosova (ili da odluči permanentno blokirati institucije vlasti u Bosni i Hercegovini), stvorit će se nova kriza u Bosni i Hercegovini. Podrži li Rusija u tom slučaju Republiku Srpsku, rusko-američki sukob će se prebaciti s pitanja Kosova na pitanje Bosne, a to bi značilo destabilizaciju svega što je učinjeno u toj državi.

Četvrto, eventualno priznanje Kosova od strane Hrvatske, moglo bi otvoriti i pitanje podrške SDSS-a sadašnjoj hrvatskoj vladi. Ako SDSS izađe iz vlade u znak protesta protiv eventualnog priznavanja Kosova, to će zaoštriti srpsko-hrvatske odnose i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Prizna li Hrvatska Kosovo, u najmanju se ruku može očekivati ukidanje sadašnje odluke o suspendiranju viznog režima između Srbije i Hrvatske, te ponovno uvođenje viza na obje strane.

Peto, zbog toga što će Srbiju vidjeti kao stalnu prijetnju, Kosovo će zavisiti od podrške koju uživa u Sjedinjenim Državama, a ta podrška morat će biti velika, jer će i prijetnja održanju nezavisnog Kosova također biti velika i – kako su najavili srpski političari – permanentna. Za Sjedinjene Države, Kosovo će biti novi Izrael, čije održanje u najvećoj mjeri zavisi od američke podrške.

Šesto, kontroverze oko Kosova dovele su na Balkan – izrazitije nego ikad ranije – dvije velike svjetske sile: Sjedinjene Države i Rusiju. Rusija će biti sve prisutnija u Srbiji, a Amerika na Kosovu. Sudaranje Amerike i Rusije događat će se na Ibru, i to će tako ostati sve dok se jedna od tih dviju sila ne povuče s Balkana, a to znači – u nedogled.

Sedmo, tek treba vidjeti postoji li „kosovski nacionalizam“, ili se kod Albanaca na Kosovu zapravo radi o albanskom nacionalizmu. Fotografije s proslave proglašenja nezavisnosti koje do nas dopiru ovog popodneva, pokazuju da oni koji slave nose šalove s natpisom „Albanija“, a ne „Kosovo“. To ukazuje da je albanski nacionalizam na Kosovu jači od nekog kosovskog, kojeg dosad nitko nije čak ni spomenuo. Kosovski Albanci za sebe ne kažu da su Kosovari, nego su Albanci, a albanski nacionalizam će (baš kao i srpski, i hrvatski, i svaki drugi) i dalje inzistirati na parolu „svi Albanci u jednoj državi“. Stvaranjem kosovske države, stvara se i „njemački sindrom“: jedna je nacija podijeljena u dvije države. Kao što se Njemačka ujedinila uz slogan – „mi smo jedan narod“, tako će i albanski nacionalizam (osokoljen eventualnim priznanjem Kosova) inzistirati na nelogičnosti postojanja dviju država jednog naroda. To, naravno, otvara i pitanje budućnosti Makedonije, kao i pitanje stabilnosti južne Srbije.

Osmo, ostaje otvorenim pitanje sjevernog Kosova, koje već sad živi kao de facto dio Srbije, a vrlo je vjerojatno da će tako i ostati. Danas proglašena država je podijeljena, i tek se sad otvara pitanje eventualne „mirne reintegracije“ njenog sjevernog dijela. Ne čini mi se izglednim da će do toga doći – ni u skoroj, ni u daljnjoj budućnosti. Štoviše, daleko su veći izgledi da Kosovo ostane podijeljeno.

To znači da bi čak i da sve evropske zemlje priznaju nezavisnost Kosova, to priznanje i dalje ostavilo brojna otvorena pitanja i probleme. U tim okolnostima, samo proglašenje pa čak ni priznanje ne rješava skoro ništa. Oni koji misle da je ovo „kraj raspada Jugoslavije“, ili da se time rješava „posljednji preostali problem Balkana“, u ozbiljnoj su zabludi. Štoviše, sadašnja situacija ne samo da produžava, nego povećava i zaoštrava agoniju i Srbije i Kosova, s tim što je ona još dodatno zakomplicirala stvari time što je na Balkan – a to zapravo znači: u Evropu – dovela dvije vanevropske sile, koje (naravno) vode računa o svojim interesima, a ne tamo o nekim Albancima ili Srbima.



III.

Istočni Jadran u 2008: Spriječiti godinu zapleta

Za sve zemlje istočnog Jadrana (i/ili zapadnog Balkana), 2008. će biti značajna godina. Slovenija će 1. siječnja postati prva nekoć socijalistička zemlja koja će predsjedavati Europskom Unijom. Slovensko predsjedavanje bit će u polugodištu u kojem će se pokušati riješiti i kosovsko pitanje – iako to pitanje, zapravo, nema konačnog rješenja, jer svako ‘rješenje' stvara nove probleme. Slovenija je već najavila da će raditi na daljnjoj europeizaciji Balkana. Poput Austrije i Grčke, i Slovenija sebe vidi kao mogućeg 'sponzora' post-jugoslavenskih zemalja, pa će pokušati iskoristiti priliku da im zaštitnički pomogne. Pitanje je, međutim – za koju cijenu? Hrvatskoj slovensko predsjedavanje stvara novu šansu za ubrzanje ulaska u Uniju – ali pod uvjetom da bude «fleksibilna» kad se radi o osjetljivim pitanjima, npr. o proglašenju zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP-a). Sloveniji je u interesu da Hrvatska što prije postane članica Europske Unije. Nijedna zemlja – pa ni Slovenija – ne želi dugo ostati čuvarom europskih granica. Istovremeno, članstvo u Europskoj Uniji povećava stabilnost političkog sustava u zemlji-članici, te značajno smanjuje šanse za velike sigurnosne poremećaje. Uostalom, jednom kad postane članica Unije, i Hrvatska će željeti da se granica EU pomakne dalje na istok, pa će – sasvim sigurno – promovirati ulazak Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ona će tada postupati slično Sloveniji: tražit će bilateralne ustupke od tih zemalja u zamjenu za ‘pokroviteljstvo'.
U odnosu na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatska će tražiti razumijevanje za gradnju mosta ispred Neuma, dok će od Srbije i Crne Gore očekivati fleksibilnost glede problema nastalih raspuknućem Jugoslavije i post-jugoslavenskim ratovima. Odgovor će, vjerojatno, biti isti kao što je i hrvatski odgovor Sloveniji: hvala za podršku, ali ne, hvala za pokroviteljstvo. Članstvo u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda dodatno je ohrabrilo hrvatsko samopouzdanje u vanjskoj politici, pa je sada lakše reći ne.
Pogleda li se (jugo)istočnije, prema Srbiji (posebno Kosovu), i Makedoniji – 2008. će biti godina velikih izazova. Nažalost, to neće biti neka ‘godina raspleta', prije svega zato što je trajni i definitivni rasplet u pitanjima koja će se otvoriti nemoguć. Bit će dovoljno spriječiti da 2008. postane 'godina zapleta'. Incidenti manjeg ili srednjeg intenziteta – na samom Kosovu, u južnoj Srbiji, a možda i u zapadnoj Makedoniji – nažalost, ne mogu se isključiti. Štoviše, oni su u 2008. godini vjerojatni. Ali, jedno su incidenti slabijeg i srednjeg intenziteta, a drugo neki novi ratni sukob. Za ovo drugo treba vjerovati da nema ni političke volje, ni snage, ni mogućnosti.
No, mnogo toga zavisi od razvoja događaja u Srbiji i Kosovu, te globalnih političkih odmjeravanja u prvoj polovici godine. U Srbiji se krajem siječnja održavaju predsjednički izbori, a nakon toga bi kosovski političari (ako za to budu imali suglasnost Amerike) mogli proglasiti nezavisnost Kosova. Dva glavna kandidata na srpskim predsjedničkim izborima bit će demokrat Boris Tadić i radikal Tomislav Nikolić. Sa stanovišta interesa kosovskih secesionista, koji god od njih dvojice pobijedio, odluka da se proglasi nezavisnost neće biti promijenjena. Čak i da u Srbiji pobijedi Albanac, kosovski političari ne bi odustali od pune nezavisnosti. Eventualnu Tadićevu pobjedu, Zapad bi primio s olakšanjem, kao izraz nadmoći pro-zapadnih snaga u Srbiji, nad tradicionalistima i nacionalistima. Pobjedi li Nikolić – a o tome hoće li se to dogoditi odlučuje, ponovno, u prvom redu Demokratska stranka Srbije, odnosno njen lider, Vojislav Koštunica – to će se iskoristiti kao argument više za bezodvlačno otcjepljenje Kosova od Srbije, vjerojatno već dan nakon proglašenja izbornog pobjednika. U toj situaciji bi Srbiji, vjerojatno, najviše odgovaralo da se predsjednički izbori ne završe u roku, odnosno da se beskrajno ponavljaju, upravo onako kako su se ponavljali od rujna 2002. do lipnja 2004 – bez rezultata. U tom kontekstu treba razumjeti DSS-ovo osporavanje ustavnosti same odluke o proglašenju izbora.
Iako oni koji podržavaju kosovsku nezavisnost ističu da bi se time riješio posljednji preostali problem nastao raspadom Jugoslavije, više je vjerojatno da će se time stvoriti novi problemi u regiji, s mogućim nepovoljnim posljedicama po političko jedinstvo Europske Unije i stabilnost nekih post-sovjetskih zemalja. Evropska Unija će vrlo teško – ako uopće ikako – usuglasiti politiku o Kosovu. Cipar je već najavio da ni pod kojim okolnostima neće priznati nezavisno Kosovo – što, naravno, ne iznenađuje, s obzirom da bi se time otvorilo pitanje priznanja sjevernog Cipra, koji je (jednostrano) proglasio nezavisnost još 1983. Rumunjska i Slovačka se, također, protive nezavisnosti Kosova, dok bi se jednostranom proglašenju nezavisnosti protivio veći broj zemalja – ističući da se radi o ‘neprihvatljivoj metodi'. U drugim europskim organizacijama koje su (ili bi mogle biti) involvirane u kosovski problem – kao što su Vijeće Europe i OESS – protivljenje već i tri zemlje (Srbije, Rusije i Cipra) bilo bi dovoljno da spriječi bilo kakvu odluku. U Vijeću sigurnosti, ruski veto bi učinio isto. Dakle, ako proglašenje nezavisnosti bude jednostrano i bez dogovora, stvorila bi se samo-proglašena država koju velik broj zemalja ne bi priznao – neka vrsta Izraela ili Palestine na Balkanu. Bi li to bilo rješenje problema, ili novi problem? Takodjer, povrijeđena ignoriranjem, Rusija bi u tom slučaju mogla prihvatiti niz jednostranih proglašenja nezavisnosti raznih drugih regija u kojima Rusi čine većinu stanovništva – što bi ugrozilo naročito stabilnost Gruzije, danas jedne od ključnih američkih saveznica u post-sovjetskom prostoru. Prije deset godina, Rusiju se možda još i moglo ignorirati - no danas je ona snažnija, a Amerika slabija nego tada.
U tom rusko-američkom sudaru oko Kosova (i mnogo čega drugog), glavno je pitanje – kako će se ponašati Europska Unija. Ona je krajem ove godine uspješno riješila pitanje ustavnog ugovora, koje ju je kočilo već nekoliko godina. Medjutim, ne bude li imala jednoglasan stav o kosovskom pitanju, njena će 'zajednička vanjska i sigurnosna politika' doći u pitanje. Za Hrvatsku bi takav razvoj događaja mogao imati negativne posljedice, jer bi mogao usporiti daljnje proširenje, a posebno na zemlje nekadašnje Jugoslavije. Budu li s Balkana dolazile vijesti o političkoj krizi, a naročito o incidentima i konfliktima, evropsko će javno mnijenje biti sve skeptičnije i o Hrvatskoj, koju se – htjela ona to ili ne – i dalje povezuje s njenim okruženjem (iako manje nego ikad ranije). Također, Hrvatska se za sada – pametno – drži stava da će slijediti politiku Europske Unije prema Kosovu. Ali, što ako te politike jednostavno ne bude? Hoće li Hrvatska priznati Kosovo, pa riskirati veliko zaoštravanje odnosa s Beogradom, ili će se držati načela priznanja teritorijalne cjelovitosti svih zemalja u regiji, pa riskirati napetosti s Amerikom?
Makedonija – u kojoj je svaki četvrti stanovnik Albanac – mogla bi još izravnije osjetiti posljedice europskog nejedinstva, a naročito eventualnih incidenata na Kosovu. Dođe li do daljnjeg odgađanja nezavisnosti Kosova, među Albancima (i na Kosovu i u Makedoniji) bi mogle prevladati radikalne snage, koje bi htjele dodatno ‘zakuhavanje' u regiji, nadajući se da bi time skrenule pažnju svjetske javnosti na njihove zahtjeve. Odlaganje priznanja nezavisnosti, moglo bi ohrabriti antizapadne snage i omogućiti prodor radikalnog islama na Kosovo. Na drugoj strani, dođe li do priznanja Kosova, albanski bi nacionalizam bio dodatno ohrabren, pa bi možda i u Makedoniji pokušao postići isti ishod kao i na Kosovu. Za Makedoniju i Makedonce, oba su ishoda, dakle, podjednako riskantna.
Za regiju je, međutim, ipak najopasnije to što bi eventualna nezavisnost Kosova utjecala i na stabilnost Bosne i Hercegovine, iako još nije sasvim jasno što bi učinila Republika Srpska u tom slučaju. Moguće je da bi najavila – iako vjerojatno ne i izvela – referendum o nezavisnosti. Za to bi vjerojatno imala i podršku Srbije, ako ne čak i Rusije – što bi dovelo do vrlo velikog zaoštravanja u samoj Bosni i Herceogovini, a Europsku bi Uniju ponovno stavilo u ‘škripac' između Amerike i Rusije. Kosovske napetosti bi se u tom slučaju prenijele na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je rat bio daleko suroviji, a uspomene na njega su još vrlo svježe. Povrh toga, u tom slučaju ni Amerika ni Rusija ne bi bile voljne ni na kakav kompromis: Rusija bi se osjećala poniženom (zbog Kosova), a Amerika je previše investirala u rješenje bosanskog problema, da bi mogla pristati na ozbiljnije ustupke.
Prebacivanje globalnog nadmetanja s Kosova na Bosnu i Hercegovinu, značilo bi i da Hrvatska ne bi mogla ostati po strani. Sa stanovišta hrvatskih vanjsko-političkih interesa, dakle, za nadati se je da se to neće dogoditi. Ali, bilo bi također mudro i pripremiti se za najlošiji scenarij, ako do njega ipak dođe.

"Globus" od 28.12.2007.



Post je objavljen 26.02.2008. u 14:17 sati.