NEMANJA: SMIRENOUMLJE

So najlepše pesmi že napisane?

Ja mislim da će nakon Kosova, ma kad i ma kako to tamo stalo, na red ponovo doći BiH, i to kroz redefiniranje Daytona. Štoviše, mislim da bi i sama Amerika mogla posegnuti za realpolitičkim razgraničenjem i podjelom Bosne i Hercegovine. Što vi mislite?

Pitanje Antunu Tusu, 29. ožujka 1999.



Ekscerpti iz nekoliko razgovora vođenih u drugoj polovini devedesetih tu su sasvim slučajno: Maro je spomenuo svu složenost problema BiH*, ja sam marljivo potražio neke davnašnje odgovore na to i takva pitanja, a onda su mi se pitanja učinila zanimljivijima od odgovora.
U par sati napabirčio sam nekolicinu karakterističnih pitanja koja ilustriraju s jedne strane nesnosnu balkansku statiku povijesti koja miruje kao wasservaga, gotovo srednjovjekovno, suprotno Chruchillovom dojmu da Balkan proizvodi previše povijesti (čemu bi dokaz bila prostrana groblja), dok s druge demonstriraju notornu brbljavu afaziju svojstvenu hrvatskom jeziku i njegovoj javnoj uporabi: ovdje se tako rječito šuti!
Naime, pogledaju li se sintagme koje naslovljavaju pojedine grupe pitanja, očito je da se u Hrvatskoj, o Hrvatskoj, ipak nešto reklo, da se slobodno govorilo, ali, da to nije ostavilo značajnijega traga: oči su i uši ljudima zli svjedoci, kad imaju barbarske duše, i nikakve javne diskusije o tome što nam se zapravo zbilo ovdje nikada nije ni bilo. Objasniti suvremenu hrvatsku povijest, naime, značilo bi napisati nove optužnice.
S vremena na vrijeme ponovit ću ovu vježbu, onako šoljanovski, bezinteresno, tek da budem jak u nepoznatu svrhu! Možda samo zbog sebe samoga: kad vidim da sam ipak na vrijeme sve to vidio, imam jedinstvenu satisfakciju: jebiga, barem nisam bio kreten.



DOGOVORNI RAT

Ja sam u u travnju 1997. u emisiji s Prkačinom javnosti ponudio tezu o dogovornom ratu; sama je sintagma nastala u emisiji s Merčepom, i otada već nekoliko desetaka emisija govorim o tom dogovornom ratu vrlo precizno: bez rata, oni koji se smatraju stvarateljima današnje Hrvatske ne bi imali revolucionarno i povijesno pravo na redistribuciju nacionalnih dobara SR Hrvatske; bez rata, udbaši i kosovci ne bi imali čistilište koje ih iskupljuje, u ime povijesnih zasluga, za sve zločine protiv Hrvata; bez dogovornog rata u Hrvatskoj ne bi imao tko ratovati u BiH. Granić je sada, gotovo godinu dana nakon priznanja u mojoj emisiji, i u Saboru priznao Američku ulogu u Oluji; Tus je posve razotkrio situaciju oko Posavine…mogli bi tako od ratišta do ratišta. Zašto oporba odbija prihvatiti pravu istinu rata u kojem smo sudjelovali, a koja sasvim objašnjava i predaju oružja TO, i ubojstvo Paradžika i Mire Barišića, i Perkovčevo osiguranje prvog sabora HDZ-a, i propast Špegeljeva plana, i ulogu intelektualnog kruga oko Steve Krajčića, i denunciranje Kikaševa aviona, i potpis Boban-Karadžić, rječju, sve naoko nelogične i listom nerazjašnjene događaje suvremene hrvatske povijesti?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15.ožujak 1999.

U ovom istom studiju, tijekom emisije s Merčepom, plasirana je sintagma: dogovorni rat. Što vi mislite, gospodine Mesić, jesu li u Beogradu vođeni pregovori ili su postizani dogovori?

Preko dvije godine ja sam razne goste prisiljavao da kažu pravu istinu o Bljesku i Oluji, i tek je ove godine pristiglo skromno priznanje o udjelu Amerikanaca u toj akciji. Naravno, djelomično, jer, nitko još nije priznao sudjelovanje NATO-aviona u toj akciji, a da dogovore s Beogradom, ili ulogu Gvere i Tolimira u BiH i ne spominjemo. Kakav je vaš stav spram teze o dogovornom ratu, koji mi nazivamo svetim, sve više uviđajući da se zapravo radilo o humanom preseljenju stanovnika bivše Jugoslavije po nacrtima Novog svjetskog poretka?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 19. travnja 1999.



CRVENI I CRNI

U Hrvatskoj se stalno iznova falsificira temeljni društveni konflikt: umjesto sukoba privilegiranih i diskriminiranih, pokušava se stvoriti dojam da je posrijedi spor crvenih i crnih, partizana i ustaša. I to pronalazimo odjeke vanjskopolitičkih prioriteta Hrvatske u BiH: državotvorna politika oslonjena na Herceg-Bosnu, Hercegovce je pretvorila u unutarnjopolitički prioritet. Iz ove činjenice proizlaze dvije velike nesreće - prva je ta da kuka i motika koja se sada u ime domaćih ljudi diže na Hercegovce, sasvim prikriva istinu drušvene stvarnosti zemlje: onu o pseudorevolucionarnoj eliti koja je posve preuzela zemlju, a s Hercegovinom i Hercegovcima nikakve veze nema, dapače, nema ni s ikakvim nacionalizmom. Dok se narod zabavlja revašom psujući Hercegovce kao nekad Srbe, ešalon bivših komunista, časnika UDB-e i ex-jugoslavenskih tehnokrata zadovoljno trlja ruke. Zašto SDP dopušta da vas se uvlači u ovu crveno-crnu tragediju, koja bi mogla okončati građanskim ratom, umjesto da jednostavno prokažete tih desetak obavještajaca, komunističkih direktora i konvertita? Kad će vam već jednom dozlogrditi da vas ljudi za koje emigracija tvrdi da su suradnici UDB-e nazivaju gnjezdom KOS-a?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15.ožujak 1998.

Druga je nesretna okolost koja proizlazi iz antagonizma europejaca i Hecegovaca činjenica, koju je sjajno interpretirao Buden, da u preziru spram Hercegovaca prešućujemo naše vlastito naličje, naš navlastiti šovinizam, našu nesposobnost za bilo kakvu građansku poziciju, našu malograđanštinu. Ovo klaćenje hrvatskog povijesnopolitičkog klatna od crvenog do crnog dokaz je tome. Je li vam, kao politologu, drago do nakon vladavine HDZ-a, i upravo tijekom nje, dolazi do tolikog jačanja upravo SDP-a, a ne neke novonastale stranke građanskog karaktera?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 4, travnja 1999.



UDBA I NASTANAK HDZ-a

Kako vi tumačite činjenicu da je Prvi opći sabor HDZ-a održan pod patronatom tadašnje jugoslavenke tajne policije, da budem sasvim precizan, pod paskom gospodina Perkovića? Kako je moguće da jugoslavenska tajna policija ne samo tolerira nego i kontrolira skup koji je usmjeren jedino k rušenju tadašnje Jugoslavije? Jeste li vi tada znali za tu činjenicu?
Kad je stvaran HDZ, 99.9% Hrvata nije znao relacije njegovih osnivača; sve je izgledalo spontano i slučajno. No, nimalo nije bilo tako. Recimo, neki smo dan na radiju vi i ja komentirali Manolićevu opasku o Krajačićevom intelektualnom kružoku, koji su tvorili, po Manolićevim riječima, Tuđman, Mesić, Boljkovac i on. Koliko je HDZ bio samo plod autentičnog nacionalnog gibanja konca osamdesetih, a koliko dio logične izvedbe jednog plana raspada SFRJ koji je svoje porijeklo vukao iz desetljeća koja su prethodila, i koji se oslanjao na krugove poput ovog koji spominje Joža Manolić?

Jednom je Joža Manolić, u svom interviewu za 'Feral', u intelektualni krug oko Steve Krajačića ubrojio, posred Tuđmana, Boljkovca i sebe, i vas. Što to znači? Je li zaista postojao takav kružok, i, ako jest, kakva je to bila veza s Krajačićem? Kako vi tumačite veze bivših jugoslavenskih tajnih policija i vrha HDZ-a, od samoga osnutka stranke?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 19. travnja 1999.



RUSKA HRVATSKA

Gospodine Tomac, vi ste sami ne jednom govorili o intervencijama Vlade nacionalnoga jedinstva tijekom Domovinskoga rata, kojima je od Moskve traženo da se ne bombardira Zagreb. Zašto vi sami nikada niste izveli neku geopolitičku analizu koja bi pokazala koji su zapravo temeljni geopolitički i strateški interesi ne samo SAD-a, nego upravo Rusije na postjugoslavenskom prostoru. Ja naime mislim da je takva analiza, koja je uostalom jednostavna, pretpostavka rauzmjevanja događaja ne samo u BiH, nego uopće podjele bivše Jugoslavije. Jer, već i letimični pogled na kartu ovog dijela svijeta pokazuje da je Rusiji, i ponajprije Rusiji, odgovarala podjela Jugoslavije i konzekventno BiH, i to iz dva razloga: time bi Srbija i Crna gora, uvećane za dio BiH, posve ostale u interesnoj zoni Rusije koja se preko pravoslavnih zemalja kontinuirano proteže sve do Jadrana, a i Hrvatska bi svoje osamostaljenje i svoju teritorijalnu ekstenziju imala zahvaliti Rusiji, što i jest slučaj. Zašto se ova "ruska veza" u Hrvatskoj čuva kao najviša nacionalna tajna?
Zadržimo se još malo na odnosima s Rusijom: predsjednik putuje u zemlje ruskoga utjecaja i napokon u Rusiju; u aferi Mogilevich otkrivaju se podzemne veze visokih državnih dužnosnika i ruskog podzemlja; gotovo svi naši premjeri poslovno su bili ili jesu vezani uz Rusiju; Joža Manolić u mojoj emisiji priznaje postojanje "ruskih đaka" u hrvatskom državnom vrhu, iako on tu ne nalazi ničeg lošeg; Boljkovac govori o traženjudopuštenja od Moskve da se intervenira u Krajini…da ne nabrajam u nedogled, je li moguće sav izvor naših problema s Amerikom sadržan u tome da je današnja Hrvatska preblizu Rusiji, jer, ne samo da Hrvatska svoju samostalnost duguje u velikoj mjeri upravo Rusiji, nego je sasvim očito da je dobar dio vladajuće strukture Hrvatske starim jugoslavenskim vezama sasvim oslonjen na Istok, a gotovo nimalo na Zapad?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15. ožujak 1999.

Amerika je - sjetimo se Bakera - logično devedesetih podržavala Markovića i očuvanje Jugoslavije, jer, američki se interes, vidimo i ovih dana, nalazi i preko Drine, i širi je i duži od hrvatskog. Amerikanci su u svoju interesnu zonu htjeli uključiti cijelu Jugoslaviju, no, raspadom po liniji Drine ili presjecanjem Bosne i Hercegovine, igubili bi taj utjecaj - velik dio SFRJ ostao bi u ruskoj zoni utjecaja, što se sada potvrđuje Miloševićevim zahtjevom za savezom sa Bjelorusijom i Rusijom. No, iako je ova interpretacija jedina istinita, ja je u Hrvatskoj uzalud ponavljam već dvije godine bez ikakvog odjeka iz jednog jedinog razloga - naime, i Hrvatska, proširena za svoj dio BiH, svoju bi ekspanziju imala zahvaliti Rusiji, a taj se ruski utjecaj u Hrvatskoj uporno pokušava prikriti. Meni je u ovom istom studiju Manolić otvoreno priznao postojanje ruskih ljudi u hrvatskoj državnoj vlasti. Što ste vi početkom devedesetih znali o tajnim kontaktima Zagreba i Moskve, o kojima smo službenu potvrdu dobili tek Tuđmanovim letom na dvadesetminutni susret s Jeljcinom? Je li vam ikada bila neobična, recimo, činjenica veza na relaciji Zagreb-Beograd-Moskva koja je tekla naftnim tokom, sve do kabineta hrvatskih premjera?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 18. travnja 1999.

Problem BiH, kako ga ja razumijem, nije moguće shvatiti bez latentne volje podjele BiH, no ne samo volje Srbije i Hrvatske, nego volje bivših hladnoratovskih supersila te vodećih država Europe. Dapače, Amerika, koja danas posve inzistira na cjelovitoj BiH, već sutra će redefinirati Dayton i krenuti u smjeru podjele BiH, čim stacionira NATO na Kosovu, utvrdi Makedoniju, ojača secesionističke snage Crne Gore, i učini sve da preuzme kontrolu nad vodećim garniturama Hrvatske i Herceg-Bosne. Amerikancima ionako nije važno hoće li to biti drugi ljudi ili druga politika - njima je važno da oni kontroliraju ljude i politiku, ma kakva ona bila. Ne mislite li da je u tom smislu raspad BiH neminovan? Tj. ne vidite li vi i američki interes u tom raspadu?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15. ožujak 1999.

Možete li komentirati tvrdnju da podjela BiH zapravo imponira Rusiji, te da zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije treba ponajprije očitavati u perspektivi posthladnoratovskih odnosa Amerike i Rusije. Opčito je da, primjerice, kroz najnoviju inicijativu uspostave trilaterale Rusija-Njemačka-Francuska, Rusija ne želi Ameriku kao europskog tutora, pa bi tako propadanje američke inicijative za očuvanjem cjelovite BiH eo ipso bio ruski uspjeh. Što o tome mislite?
Kad spominjemo američko-ruske odnose i njihovo prelamanje na ovim prostorima, nerijetko se čuje kako je u Hrvatskoj i dan danas ruski utjecaj neobično jak i prisutan; riječ je naravno o nabrajanju “ruskih đaka”, tj. visokih državnih dužnosnika koji su na ovaj ili onaj način povezani s Rusijom, bilo da su tamo proboravili značajno vrijeme svoga života, bilo da su školovani, ili ih se čak optužuje za obavještajnu aktivnost u korist Rusije. Ima li ikakve istine u apostrofiranju tog “ruskog lobbyja”?

Razgovor s Josipom Manolićem, 21. listopad 1997.



TIHA KOALICIJA VLASTI I OPORBE

Zašto dio oporbe pokušava iskupiti dio HDZ-a, tzv. liberalnu struju, kad je očito da i jednu i drugu struju HDZ-a omogućuje isti princip: zasluge stečene u nacionalnoj revoluciji na osnovu kojih se izvodi moralno, povijesno i zakonsko pravo na imovinu ove zemlje, na dobra koja su stvarana gotovo pola stoljeća. Nacionalna dobra Hrvatske, u tumačenju te avangarde nacionalnog pokreta, ne pripadaju onima koji su ih stvarali, jer SR Hrvatska nije po njima bila Hrvatska, niti je itko u njoj bio Hrvat. Samo su oni Hrvati, i zato, samo oni smiju imati Hrvatsku. Kakva je u toj perspektivi razlika tvdolinijaša i tehnomenađera? Zašto oporba spašava sustav, i, što je gore, njegov najgori dio, u smislu u kojem Banac analizira tzv. liberalno-tehnomenađersku frakciju HDZ-a?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 15. ožujak 1999.

Bit vašeg sukoba s gospođom Pusić zapravo je izvjesna studija koja pruža teorijsko utemeljenje hrvatskom oportunizmu i oklijevanju; vaše kolege, Lintz i Stefan, napisali su knjigu o tranziciji, čije je jedno poglavlje za svoje potrebe adaptirala i gospođa Pusić, plasiravši tezu o nužnosti dogovora između vladajućih struktura i oporbe. Možete li o cijelom tom slučaju kazati više, jer, izgleda mi, ova polemika opisuje temeljne procese hrvatske politike od uspostave nezavisnosti Hrvatske do danas?

razgovor s Ivom Bancem, 6. siječnja 1998.



NEW WORLD ORDER

Gospodine Mesić, prije nekoliko godina vi ste objavili knjigu o rušenju Jugoslavije. Događaji na Kosovu i NATO-ov napad na Jugoslaviju sastavni je dio istog tog procesa - nije riječ o raspadu Savezne Republike Jugoslavije, nego o dovršenju raspada SFRJ u skladu s interesima posthladnoratovskog svjetskog poretka. Hrvatskoj i Hrvatima krajem osamdesetih osamostaljenje se Hrvatske i opet činilo, kao i 1941.godine, kao nešto što s ostatkom svijeta i Novim svjetskim poretkom nema veze. Sada se ubrzano otkriva da nastanak Hrvatske nije bio nikakav autonomni proces, nego tek posljedica uspostave tog Novog svjetskog poretka, te da je stvaranje Hrvatske i njeno priznanje kao suverene države teklo bitno drukčijim tokom od onoga koji je proteklo desetljeće svima nama u Hrvatskoj važio za jedinu istinu. Vi i sami pridonosite rasvjetljavanju pojedinih sjenovitih perioda te povijesti, poput nedavne izjave o protivljenju dr.Tuđmana razoružanju vojarni. Pođimo ipak redom, s konca osamdesetih. Što ste vi, gospodine Mesiću, u prvim danima HDZ-a mislili o nastanku HDZ-a, i čudnim okolnostima koje su pratile taj nastanak - kako ste vi sebi objašnjvali primjerice prevaru koja je izvedena da bi dr.Tuđman postao predsjednikom HDZ-a, i činjenicu koja iz toga slijedi, da je upravo dr.Tuđman morao postati predsjednikom HDZ-a, e da bi se kasnije stvari odvijale onako kako su se odvile?

razgovor sa Stjepanom Mesićem, 19. travanj 1999.



PREDSKAZANJE TOME NIKOLIĆA

Kada bi se nekako skončali ovi nesretni događaji u BiH, mislite li da bi u ovom dijelu svijeta zavladao mir? Jer, gledajte Srbiju: kad im Albanci, a njih je već sada 40 %, ne izađu na izbore, oni uopće nisu u stanju provesti legitimnu demokratsku proceduru. S druge strane vojvoda Vojka Šešelj sasvim zaslužuje postati srbijanskim predsjednikom, kad ionako izriče svesrpsku želju i frustraciju. Hoću kazati, generator rata u Jugoslaviji, a za mene je to ponajprije Srbija, i opet daje do znanja da se tamo stvari nikako ne mogu normalizirati. Što vi mislite o toj permanentnoj srpskoj prijetnji?

razgovor s Josipom Manolićem, 21.listopad 1997.



VEZA POMIRBE I PRETVORBE

Gospodine Tomac, nemaju li sva ova događanja od konca osamdesetih naovamo jedan jednostavan, prozaičan i perfidan motiv: preraspodjelu nacionalnih dobara. Hoću kazati, je li moguće sveti, domovinski rat samo pirotehnički spektakl koji je trebao odvući pogled s bitnoga - s činjenice da je sada jedna druga ekipa došla na štih, s činjenice da je nakon pola stoljeća komfora jedne nomenklature, sada bogato poželjela živjeti jedna druga nomenklatura, kojoj je za taj prevrat trebala ideološka legitimacija, spasonosno pronađena nacionalizmu i borbi za nacionalnu državu. Drugim riječima, čini mi se da ovdje ljudi nisu bogati jer su se borili za Hrvatsku, nego su se borili za Hrvatsku da bi bili bogati. Je znam da je ovo teška optužba koja implicira dogovorni rat, no, zanimljivo je da je već i moj auditorij počeko koristiti ovu sintagmu, tako primjerice u emisiji s Merčepom. Što o tome mislite?

razgovor sa Zdravkom Tomcem, 22. lipanj 1998.

Gospodine Mesić, ne čini li vam se da je osnutak HDZ-a i Domovinski rat bio nužnim alibijem ljudi koji su se stavili na čelo revolucionarnog nacionalnog pokreta kako bi, u novonastalim okolnostima raspada SFRJ, koji bi se ionako uspostavom Novog svjetskog poretka dogodio, stekli povijesno, moralno i svako drugo pravo preuzeti lavovski dio u preraspodjeli nacionalnog bogatstva Hrvatske, što se nazvalo pretvorbom i privatizacijom? Hoću reći, da se Hrvatska mirno izdvojila iz Jugoslavije, koji bi se argument upotrijebio protiv građana Hrvatske koji govore: pa mi smo stvarali ovu zemlju pedeset godina, a vi je sada prisvajate!?

Gospodine Mesić, je li rat sa Srbima bio neminovan? Boljkovac je prije godinu dana kazao da se Hrvatska mogla odcijepiti i bez rata!? Da se Jugoslavija, naime, raspala bez rata, kako bi bi elita nacionalne revolucionarne partije alibirala svoje povijesno pravo na redistribuciju nacionalnih dobara SR Hrvatske!? Hoću kazati, ne čini li vam se da je rat i na našoj strani nekima dobro došao, štoviše, on je u temelju navodnih prava te elite na Hrvatsku i na sve što je u njoj!

Razgovor sa Stjepanom Mesićem, 19. travanj 1999.



SUKOB RADA I KAPITALA

Prije mjesec, dva kazali ste da će na slijedećim izborima biti suprotstavljeni blok rada i blok kapitala. Mislite li da će se zaista naš politički spektar tako jasno polarizirati, i, je li to dobro ili je to loše za normalan demokratski politički i društveni život zemlje? I, još nešto: što ako se blok rada i blok kapitala konfrontiraju i prije izbora – biste li i opet bili distancirani i izvan igre; aludiram, naravno, na sindikalne proteste i slične konfrotacije rada i kapitala?

razgovor s Matom Arlovićem, 11. svibnja 1998.



JEDNAKE ŠANSE

Posljednji sam put spomeno da je Hrvatska zemlja nejednakih šani – neki nužno moraju biti bogati vladari po svaku cijenu, drugi me smiju ostvariti svoj probitak čak ni kada ga realno zarade! U Hrvatskoj, drugim riječima, socijalna je arhituktura brižno isplanirana: tko će biti bogat, tko siromašan, tko će vladati, tko biti podložan, ne odlučuju naše specifične sposobnosti, nego neka izvanjska instanca. Štoviše, mislim da je ova Hrvatska i stvorena samo zato da bi stanovita elita došla na vlast i izvela redistribuciju nacionalnih dobara. Mislite li vi da je ovo stanje moguće izmjeniti ikakvim izborima kad je notorna činjenica da 30% populacije dobro živi upravo od ove vlasti i da se svojih privilegija ne kani odreći?

Razgovor sa Zdravkom Tomcem, 22. lipanj 1998.

Vi ste pravnik. Kao pravnik, vrlo dobro znadete da je pravo na jednake šanse osnov pravednosti društva: pravedno društvo garantira ravnopravnost šansi razvoja do krajnjih granica vlastitih sposobnosti svakome od nas. Takvo nam društvo ne jamči jednak ishod, ali nam jamči jednak start. Razlike u bogatstvu tako su opravdane ako svi imaju jednake uvjete natjecanja za nejednake nagrade.
U Hrvatskoj takvo društvo ne postoji, jer je to fundamentalno pravo narušeno. Naime, ovdje nemamo svi jednake šanse, no ne zbog razlike u talentima, znaju, sposobnostima ili stručnosti, nego naprosto stoga jer se politički oktroira tko smije što posjedovati ili štoviše biti! Ova fundamentalna neravnopravnost građana Hrvatske svjedoči o stvaranju nacije iz ideološke fantazije: fantazmagorija o stališima od jednih stvara beskrupolozne posjednike, a druge pretvara u najamnike, jedne protežira, druge diskriminira, isključuje. Po kojem kriteriju se onda dakle odlučuje tko će pripadati novom hrvatskom "plemstvu", hrvatskoj oligarhiji?

Razgovor s Bosiljkom Mišetićem, 14.siječanj 1999.

_______________________



* 2. listopada 1997., na radiju Plavi 9, u emisiji s Tomcem, Tomčićem, Budišom i Krpinom, Dragu Krpinu u jednom sam trenutku upitao: "Zar ne mislite da Tuđman i HDZ koriste dva aršina, jedan za po doma, drugi za BiH: u Hrvatskoj se zagovara suverenost bivših jugoslavenskih republika, u Bosni i Hercegovini suverenitet naroda." Krpina, iako pametan kit, malo je zastao. Tomac se osmjehnuo, jer mu je cijeli moj izvod koji će uslijediti bio jasan: Ako su suvereni narodi, onda je moguće braniti Herceg-Bosnu, ali, nije moguće osporavati Krajinu! U konzekvenci, nije moguće osporiti pravo naroda na famozno pravo na samoodređenje do odcjepljenja, kako se zapravo shvaćala konstitutivnost. Krpina je na tren bio zbunjen, ali je brzo shvatio logiku stvari - inače, o tome je u Hrvatskoj briljantno devedesetih pisao Stjepo Martinović - i odmah je reterirao.
Danas se projekt postdaytonske rekonstrukcije BiH na jednoj adresi, sarajevskoj, tumači s hrvatske strane kao unitaran, dok s druge, srpske, priča o federalizaciji ima za cilj priskrbiti Republici Srpskoj, kao federalnoj jedinici, upravo to pravo na samoodređenje do odcjepljenja!
Problem je naravno puno teži - ne mislim tek praktično, jer u tom je smislu BiH nerješiv problem, nego teorijski, u smislu zalaganja za građansku BiH - no što ga Tarik vidi. Pokušat ću danas-sutra skenirati tekst Slavoja Žižeka o tom famoznom građaninu i mjestu jednačenja svih društvenih razlika, pa da se vidi nevjerojatan ponor tog problema.
O BiH sam dosta toga i pisao, pa ću možda dio tekstova kompilirati u nekakvu kraću cjelinu, koju bi podnio ovaj nesretni format tipičnog blogovskog posta.
Inače, 15. ožujka 1999. vodio sam zanimljiv razgovor s Tomcem - u jednom trenutku rekao sam mu, vjerojatno na oduševljenje Montgomeryja s kojim sam upravo tih dana slagao alternativnu informativnu mrežu, pool lokalnih televizija koje su bile protuteža informacijskom monopolu državne televizije, doslovce ovo: Problem BiH nije moguće shvatiti bez latentne volje podjele BiH, no ne samo volje Srbije i Hrvatske, nego volje bivših hladnoratovskih supersila te vodećih država Europe. Dapače, Amerika, koja danas posve inzistira na cjelovitoj BiH, već sutra će redefinirati Dayton i krenuti u smjeru podjele BiH, čim stacionira NATO na Kosovu, utvrdi Makedoniju, ojača secesionističke snage Crne Gore, i učini sve da preuzme kontrolu nad vodećim garniturama Hrvatske i onoga što se zvalo Herceg-Bosna. Amerikancima ionako nije važno hoće li to biti drugi ljudi ili druga politika - njima je važno da oni kontroliraju ljude i politiku, ma kakva ona bila. Ne mislite li da je u tom smislu raspad BiH neminovan? Tj. ne vidite li vi i američki interes u tom raspadu?"
Što misliš što je današnji premijer tada govorio, ako ti se ovo moje razmišljanje čini radikalnim? Evo dijela razgovora sa Stipom Mesićem, par mjeseci kasnije, te iste 1999.:
"Sanader je prije dan dva progovorio o dovršenju novog svjetskog poretka na ovom prostoru - nije li i stvaranje Hrvatske tek dio tog procesa, pri čemu se onda otkrivaju zanimljive uloge pojedinih sila i njihova zasluga za priznanje Hrvatske. Recimo, što vi mislite o ulozi Rusije u priznanju Hrvatske i analizi koja zorno pokazuje da ruskim geopolitičkim interesima odgovara podjela Jugoslavije koja podrazumjeva podjelu BiH?"
I o ulozi Rusije i tome zašto bi Rusiji u konačnici odgovarala podjela BiH govorio sam davnih dana, višekratno, i zapravo jedini u Hrvatskoj; jedini, jer dio političke elite Hrvatske, onaj koji i danas vlada i zemljom i medijima, kao zmija noge krije te naše relacije s Rusijom, budući da su one djelomično i osobne i spadaju u revolucionarne biografije ovdašnje nomenklature. Kao što se danas zorno vidi, EU čini sve da Srbiju otrgne iz zagrljaja Rusije, pa onda ne čudi ne samo Miloševićeva davnašnja volja da se uspostavi savez na koji si vjerojatno već zaboravio a o kojem vijest dana 12. travnja 1999. glasi: "U ponedjeljak je jugoslavenski parlament prihvatio vladinu odluku o pristupanju Beograda Savezu Rusije i Bjelorusije! Milošević je istodobno poslao pismenu poslanicu predsjedniku Jeljcinu, koju je Miloševićev brat u Moskvi Borislav predao ruskom Ministarstvu vanjskih poslova. U njoj se službeno traži primanje Jugoslavije u Savez Rusije i Bjelorusije." No, ne bi samo Srbija bila pod Ruskim utjecajem, i u tome i jest cijeli štos te podjele BiH, da je izvedena kako je i prije Slobe i Franje zamišljena (laž je da su tek Milošević i Tuđman dijelili BiH; cijeli je rat, kao dogovorni, već osamdesetih osmišljen pod pretpostavkom podjele BiH; Milošević i Tuđman samo su egzekutori te politike): i Hrvatska bi tada svoju teritorijalnu ekstenziju u mnogočemu zahvaljivala Rusiji. Evo par detalja iz razgovora s Tomcem i Savkom:
"Tomac, vi ste sami ne jednom govorili o intervencijama Vlade nacionalnoga jedinstva tijekom Domovinskoga rata, kojima je od Moskve traženo da se ne bombardira Zagreb. Zašto vi sami nikada niste izveli neku geopolitičku analizu koja bi pokazala koji su zapravo temeljni geopolitički i strateški interesi ne samo SAD-a, nego upravo Rusije na postjugoslavenskom prostoru. Ja naime mislim da je takva analiza, koja je uostalom jednostavna, pretpostavka razumijevanja događaja ne samo u BiH, nego uopće podjele bivše Jugoslavije. Jer, već i letimični pogled na kartu ovog dijela svijeta pokazuje da je Rusiji, i ponajprije Rusiji, odgovarala podjela Jugoslavije i konzekventno BiH, i to iz dva razloga: time bi Srbija i Crna gora, uvećane za dio BiH, posve ostale u interesnoj zoni Rusije koja se preko pravoslavnih zemalja kontinuirano proteže sve do Jadrana, a i Hrvatska bi svoje osamostaljenje i svoju teritorijalnu ekstenziju imala zahvaliti Rusiji, što i jest slučaj. Zašto se ova "ruska veza" u Hrvatskoj čuva kao najviša nacionalna tajna?" I dalje:
"Zadržimo se još malo na odnosima s Rusijom: predsjednik putuje u zemlje ruskoga utjecaja i napokon u Rusiju; u aferi Mogilevich otkrivaju se podzemne veze visokih državnih dužnosnika i ruskog podzemlja; gotovo svi naši premjeri poslovno su bili ili jesu vezani uz Rusiju; Joža Manolić u mojoj emisiji priznaje postojanje "ruskih đaka" u hrvatskom državnom vrhu, iako on tu ne nalazi ničeg lošeg; Boljkovac govori o traženju dopuštenja od Moskve da se intervenira u Krajini…da ne nabrajam u nedogled, je li moguće sav izvor naših problema s Amerikom sadržan u tome da je današnja Hrvatska preblizu Rusiji, jer, ne samo da Hrvatska svoju samostalnost duguje u velikoj mjeri upravo Rusiji, nego je sasvim očito da je dobar dio vladajuće strukture Hrvatske starim jugoslavenskim vezama sasvim oslonjen na Istok, a gotovo nimalo na Zapad?"
A onda, jedno pitanje Savki, iz 1997. godine:" Čitajući vašu knjigu stekao sam dojam da vaš pad počinje zapravo vašim inzistiranjem da se utvrdi tko proljećare povezuje s emigracijom i SSSR-om. Na famoznoj sjednici SIV-a u travnju 1971., odjednom od tužitelja postajete optuženi. Ja odavno uporno govorim o tim aspektima hrvatske politike, pa i današnje, no, očito se ta tema prešućuje: tema tijesne povezanosti hrvatske emigracije i Udbe, kao i kolateralna tema ruskog interesa za samostalnu Hrvatsku. O prvoj ste i sami kazali što mislite – iako je i vama izgledalo nevjerojatno, razne su vas depešu uvjerile u te veze emigracije i tajnih jugoslavenskih policija, koje su se nastavile do u današnje vrijeme. Što pak mislite o onom drugom, o sovjetsko-ruskoj ulozi u stvaranju današnje Hrvatske?"
Jednom, ako mi se iz ove hollywoodske perspektive bude dalo, možda napišem i kaj je Savka odgovorila. Zapravo, jamčim da ne bum. Jer, kome da pišem? Kao da u Hrvatskoj ima ikoga tko bi razumio kakve veze desetljećima ima Hrvatska s Rusijom, ili kakav bi to bio ruski interes za samostalnu Hrvatsku? A odgovor je pred nosom: Sinovci, pa napisao vam je dolje Buden da se s padom Berlinskoga zida desila promjena paradigme: "Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog." Što bi sad značio limes na Drini? Pa preseljenje Zida tisuću km istočnije, ni manje ni više. No, zar ne bi i Hrvatska, naoko s ove strane Drinskog Zida, u tom svom Banovinskom proširenju ponešto dugovala kreatorima ovakve podjele? I, nije li to upravo u suštoj suprotnosti s onime što i Sanader vidi te godine, ili o čemu, s nužnom odgodom, tek tada počinje pričati: o Novom svjetskom poretku, naime, zbog kojeg Rusi okreću rakete prema Poljskoj, Ukrajini i Češkoj!?
Kad sam Montgomeryju takvu analizu prezentirao u javnom razgovoru, gunđao je da je spomen ruske ambicije da ima izlaz na toplo more geostrateški anakronizam, no, sad vidimo kaj je anakronizam a kaj dernier cri onoga što spada u Novus Ordo Seclorum: ha, ha, mi smo spremni i čekat ćemo da i Srbija bude spremna!, veli EU! Kako je poniznost na koljenima teška!

Apendix: BP

Da, Posavina je prepuštena, i to danas nije nikakva senzacija, ali, evo par pitanja Prkačinu i Tusu, iz devedesetih, koja govore o događajima što se se prvi puta u hrvatskoj javnosti tumačili na, tada, spektakularan i uznemirujuć način:
Pitanje Prkačinu:"Za pad Posavine optužili ste prije par mjeseci Miljavca. Tus, nakon vas je kazao da Miljavac nije bio zapovjednik tog prostora, nego je iznad njega bio Stipetić, a iznad njega on osobno, dakle Tus, no da ni Tus ni Stipetić ni Miljavac, u konačnici, nisu zapovijedali tim operacijama, jer da je postojala paralelna zapovjedna linija. Kako tumačite tu činjenicu da usred rata rat nije vodio od samoga predsjednika Tuđmana imenovani načelnih generalštaba?"
Pitanje Tusu:"Gospodine Tus, vi ste, u povodu Bosanske Posavine, prvi puta javno kazali nešto što je promijenilo cijeli nazor na Domovinski rat - govorili ste o tome da su u ratu u Posavini postojale paralelne zapovjedne strukture, da HV-om niste zapovijedali ni gospodin Stipetić pa ni vi, kao čelni čovjek našeg generalštaba, te da je taj paralelizam struktura postojao mimo svake vojne logike: paralelna je zapovjedna linija postojala da bi se spriječila hrvatska vojna pobjeda u Bosankoj Posavini. Ministar Granić, prije više od pola godine, a prije par tjedana u Saboru, govorio je o američkoj zabrani ulaska u Banja Luku. Stvari su dakle sasvim verificirane i jasne: oko Posavine naš je državni vrh trgovao teritorijem, i, postigavši dogovor s Miloševićem, Bosanska je Posavina prepuštena Republici Srpskoj. Tko je s naše strane činio tu paralelnu zapovjednu liniju?"
I, još dva, ne manje značajna Prkačinu: "1992. godine u Grazu, potpisan je ugovor koji je hrvatsku vanjsku politiku učinio shizofrenom: s jedne su strane Srbi bili agresor u Hrvatskoj, a druge, naš partner u Bosni i Hercegovini. Kako ste vi sebi objašnjavali ovaj dualizam naše državne politike, obzirom da ste tada ratovali u Srednjoj Bosni i imali mješovite jedinice?
Je li naša politika trebala biti Hrvatska do Drine ili Srbija do Drine – jer, ovako, rezime naše politike u BiH je slijedeći:: Bosanska Posavina je predana za stolom, Srednja je Bosna demografski devastirana, Herceg-Bosna nije integrirana u hrvatski državnopravni prostor, u Sarajevu je 2 % Hrvata, a već sada smo via facti nacionalna manjina čak i u Federaciji: na pet Bošnjaka dolazi jedan Hrvat.

Još o blagotvornim učincima hrvatske državne politike u BiH:

Bosanska je Posavina predana, Srednja je Bosna demografski devastirana, Herceg-Bosna nije integrirana u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, a u Sarajevu živi 2% Hrvata. To je dakle bilanca hrvatske politike u BiH, i ako je to ono što će ostati nakon ovoga rata kao njegov rezultat, onda u povijesti od doseljenja Hrvata u ove krajeve do dana današnjega nije bilo tako katastrofalne politike u Bosni i Hercegovini, kakva je vođena posljednjih deset godina. Ta je politika toliko katastrofalna da je četnički ideolog Dragoš Kalajđić imao posve pravo kada je kazao da nas je Vatikan morao spašavati od nas samih jer smo pogubili sve katoličke utvrde koje je Crkva godinama u Bosni osvajala i obranila! Kako vi objašnjavate činjenicu da je jedna generacija Hrvata u BiH uništila sve ono što su Hrvati u tim krajevima stoljećima stvarali, naravno, ako isključimo gradnju dva-tri teniska terena u Širokom, i ugradnju šest jacuzzija u Posušju?

razgovor s Krešimirom Zubakom, 29.6. 1998.,

Bosanska je Posavina predana u diplomatskim pregovorima; Srednja je Bosna demografski opustošena; Herceg-Bosna nije postala integralni dio hrvatskoga državnog teritorija; u Sarajevu je ostalo dva posto Hrvata – hrvatska politika u Bosni i Hercegovini doživjela je potpuni debakl, u svjetlu povijesnog okretanja predsjednika Tuđmana ka karti na kojoj je bilo bjelodano da je Bosna i Hercegovina povijesno i prirodno napućena na Hrvatsku te s njenim “perecom” čini integralni dio. Čini mi se da je jedino Eugen Savojski ostavio manje Hrvata u BiH no današnja politika – tada ih je ostalo manje od trideset tisuća. Hoće li Hrvati u BiH preživjeti ovu situaciju? Hoće li ponovo obnoviti svoj nacionalni korpus?

razgovor s biskupom Komaricom, 23.12 1997.