NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Iz knjige Tarika Haverića

ČAS LOBOTOMIJE



DJELO I ŽIVOT

O BIBLIOGRAFIJI OCA

Bibliografije su neophodne, ali nisu zanimljive, i jedino što je dosadnije od čitanja bibliografija jest pisanje o njima. Da se radi o nekom drugom autoru a ne o Muhamedu Filipoviću, osvrtanje na bibliografiju ne bi bilo ni potrebno: u pravilu, usredsređujemo se na ono što piše u ovom ili onom autorovom djelu, a ne u katalogu u kojem figurira njegov naslov. No preliminarni prikaz Filipovićeve bibliografije, dakle ne pojedinačnih radova na kojima ćemo se u nastavku zadržavati već upravo njihovog obuhvatnog spiska i načina na koji je sastavljen, ne može se izbjeći. Razlog je prost: popis djela akademika Muhameda Filipovića najbolje potkrepljuje tvrdnje koje ću, nakon tolikih drugih autora, i ja iznijeti na stranicama koje slijede, a tiču se kako Filipovićevog znanstvenog profila tako i njegovog života. Nije bezazleno optuživati ljude za nestručnost, znanstvenu neozbiljnost, ideološku pristranost, političku prevrtljivost ili sklonost ka zaobilaženju istine: kakve god argumente navodili, uvijek to nekome može izgledati tendenciozno ili nedovoljno uvjerljivo. Stoga se naprosto ne smije propustiti prilika da se ti sudovi potkrijepe prostim ukazivanjem na jedno autentično ostvarenje poteklo iz radionice samog Filipovića, bez ikakvih dopisivanja, nategnutih tumačenja ili “montaža”.
Ostvarenje o kojem je riječ zove se “Popis radova akademika Muhameda Filipovića”, i može se naći u zborniku radova simpozija “Misao i djelo akademika Muhameda Filipovića” (Zbornik radova. Avicena, Sarajevo, 1999). Sa svojih 516 bibliografskih jedinica, “Popis…” predstavlja dosad najpotpuniji spisak Filipovićevih radova.
Već na prvi pogled primjećuje se da ova bibliografija ne zadovoljava nijedan od kriterija koji se postavljaju pred djela te vrste. Vrvi pogrešno napisanim imenima i naslovima, često ne donosi godine, a za neke jedinice ne može se shvatiti zašto su u nju uvrštene, niti kakve veze imaju s Muhamedom Filipovićem. Naprimjer:

301. Bernard Lewis: The World of Islam — Feith (sic!), People — Culture, "Svjetlost", Sarajevo.

Čak i ako povjerujemo da je sarajevska “Svjetlost”, neznano koje godine, izdala Lewisovu knjigu na engleskom (a nije!), ostaje nejasno je li Filipović pisao, na zahtjev izdavača, preporuku za objavljivanje, ili je u knjizi objavljen njegov predgovor, ili je knjigu preveo, ili ju je pak negdje prikazao nakon što je izišla.
Ista primjedba odnosi se na još dvadesetak jedinica — izostavljena je godina izdanja, a nije jasno kakve veze s tim naslovima ima Muhamed Filipović. Naprimjer:

311. T. Kurtović: Samostalnost, sloboda, zbližavanje nacija, BIGZ, Beograd.

313. S. A. Tokarjev: Rani oblici religije i njihov razvoj, "Svjetlost" Sarajevo.

332. A. Vuletić. Magnetna polja. "Veselin Masleša", Sarajevo.

334. S. Musabegović: Planovi i sekvence, "Svjetlost", Sarajevo…

Dalje, ova bibliografija nije ni hronološka ni abecedna, a spisi nisu razvrstani prema tipu (naprimjer: knjige, poglavlja u skupnim djelima, originalni članci, prikazi tuđih djela, istupi itd.) nego su naprosto nabacani.
Pažljivom čitaocu vrlo brzo postaje jasno zašto je to tako: ovaj je popis — ne postoji drukčiji način da se to kaže — u najvećoj mogućoj mjeri lažiran, a nesistematičnost pomaže da se laži prikriju. Tako, nema gotovo nijednog Filipovićevog spisa koji u “Popisu radova…” nije “uknjižen” dva puta. Njegova knjiga Marksizam i suvremena filozofija tu figurira pod brojem 5 i 22, Filozofija jezika I. zavedena je pod brojem 4 i 34, a Bošnjačka politika pod 1 i 41. Dvaput su navođene i studije (npr. “Filozofski problemi suvremenih logičkih teorija”, pod brojem 162 i 473), i prigodni tekstovi (npr. “Problem zagađenosti vazduha u Sarajevu”, pod brojem 80 i 506). Varira i broj stranica: prvo izdanje knjige Lenjin. Monografija njegove misli ima 280 strana kada se navodi pod brojem 9, a 348 kada se navodi pod brojem 15! Da su Filipovićevi radovi svrstani bilo hronološki bilo abecedno ta sistemska prevara ne bi bila moguća; samo uvrštanje bez glave i repa omogućuje da se bibliografija napuše na respektabilnih 516 jedinica a da to ne upadne u oči.
Prosta ćelijska dioba nije jedini način na koji Filipović čini impozantnijim svoj opus — daleko od toga! Jedan drugi, nešto kreativniji postupak omogućuje mu da isti tekst predstavi dva puta, u dvjema nezavisnim bilješkama koje se naizgled razlikuju. Tako, naprimjer, jedna jedinica glasi:

91. Vladimir Filipović: "Novija filozofija Zapada". Pregled, Sarajevo, br. 3/1969. godine, str. 378-383.

I ako se upitamo šta radi knjiga Vladimira Filipovića u popisu radova Muhameda Filipovića, morat ćemo se strpiti nekih 400 bibliografskih jedinica da bismo pročitali:

511. "Novija filozofija Zapada – odabrani tekstovi – Povodom knjige Vladimira Filipovića", Pregled, Sarajevo, Broj 3., 1969.

Tek nakon fuzioniranja dviju bilježaka shvatamo da se radi o Muhamedovom prikazu Vladimirove hrestomatije, dakle o jednom tekstu koji je u “Popis...” uvršten na dva različita mjesta i u dvije različite forme.
Jednako je i s prikazima drugih djela:

90. Vanja Sutlić: "Bit i suvremenost". Pregled, Sarajevo, br. 3/1968. godine, str. 273-283.
510. "Bit i suvremenost — s Marksom na putu k povjesnom mišljenju — Povodom knjige Vanje Sutlića", Pregled, Sarajevo, Broj 3., 1968.

Ili:

89. Danilo Pejović: "Suvremena filozofija Zapada". Pregled, Sarajevo, br. 10/1967. godine, str. 410-414.
509. "Savremena filozofija Zapada — povodom knjige Danila Pejovića", Pregled, Sarajevo, Broj 10., 1967.

Taj maštoviti postupak omogućuje Filipoviću da, ne odustajući od istog kvantitativnog poboljšanja bibliografije, usput još prikrije elemente biografije koje danas ne želi da ističe. Tako u “Popisu...” čitamo:

55. Komunisti i nacionalne slobode, Predgovor knjizi "Komunisti i nacionalne slobode". Izdanje Oslobodjenje, Sarajevo, 1975., str. 16.

Jasno je da je Filipović pisac predgovora knjizi rečenog naslova, ali ne znamo ko je njezin autor. I ništa, baš ništa nas ne upućuje na jednu drugu, nezavisnu bibliografsku jedinicu koja figurira nekoliko stranica dalje i glasi:

330. T. Kurtović: Komunisti i nacionalne slobode, "Oslobodjenje", Sarajevo.

Iz ove jedinice pak zaključujemo da je Todo Kurtović napisao knjigu Komunisti i nacionalne slobode, koju je neznano kada objavio u izdavačkoj kući “Oslobođenje” — no nije jasno, kao ni gore, šta ta bilješka radi u popisu radova Muhameda Filipovića. I samo od čitaoca zavisi hoće li jedinicu 330 povezati s jedinicom 55 i shvatiti da je M. Filipović, 1975. godine, pisao predgovor knjizi Tode Kurtovića.
U nekim slučajevima, trag je bolje zameten, pa je slaganje kockica nemoguće. Navode se pogovori koje je Filipović pisao nekim knjigama, ali nikakva rekonstrukcija ne otkriva ko su njihovi autori, budući da su imena naprosto izostavljena:

56. Nacionalno pitanje i socijalizam. Pogovor knjizi "Nacionalno pitanje i socijalizam". Izdanje Oslobodjenje, Sarajevo, 1978., str. 18.

Stoga ova lažirana bibliografija zapravo najbolje sažima Filipovićevu lažiranu biografiju: neobavezan odnos prema istini (516 bibliografskih jedinica, umjesto 200-300!), karijera partijskog poslušnika koji piše pohvale djelima utjecajnih političara, prikrivanje te karijere nakon što se “okrenuo ćurak” i, naravno, enciklopedističke ambicije bez pokrića, jer ovaj “Popis radova…”, upravo kao i sami Filipovićevi radovi, drži svjetski rekord u broju tiskarskih grešaka po kvadratnom centimetru (o čemu će u nastavku još biti riječi)!

O BIOGRAFIJI OCA

O životu Muhameda Filipovića postoji jedinstveno svjedočanstvo: kazivanje samog Muhameda Filipovića. Objavljeno je 1999. u Sarajevu, u sklopu obilježavanja sedamdesete godišnjice akademikovog rođenja i pedesete godišnjice njegovog javnog djelovanja (Avicena, Sarajevo, 1999). Na pojedine dijelove tog kazivanja vraćat ću se u poglavljima koja slijede. Ovdje želim da podcrtam jednu bitnu dimenziju na koju ukazuje naslov Pokušaj jedne duhovne biografije. Čitalac će lako primijetiti da takav naslov ne odgovara sadržaju: Muhamed Filipović piše o sebi, te se ustvari radi o pokušaju jedne duhovne autobiografije, sa svim ogradama koje to povlači. No nije u pitanju propust: Filipović je uvjeren da je njegovo stanje svijesti odraz objektivne stvarnosti, te da između prikaza njegovog života koji bi napisao on sam i prikaza koji bi napisao neko drugi nema nikakve razlike, niti je može biti. U njegovom slučaju, autobiografija je zapravo biografija, i sve što on kaže o sebi može slobodno biti uvršteno u bilo koje referencijalno djelo kao objektivno pisana enciklopedijska jedinica.
Međutim, osobe koji ne dijele to intimno uvjerenje, a povrh toga imaju i dobro pamćenje, doći će, kada zaklope ovu knjižicu, u iskušenje da se vrate na neke spise Muhameda Filipovića (ili o Muhamedu Filipoviću) koji ovoj “biografiji” upadljivo protivrječe. Previše je podataka koji se ne slažu a da bi se radilo o bezazlenim greškama, i iza naizgled nepovezanih nedosljednosti naslućuje se sistem. O nekima od njih govorit ću u nastavku, uspoređujući provjerljive podatke iz drugih izvora s onim što Filipović tvrdi u Pokušaju. No cijela konstrukcija, u svim svojim važnim aspektima, može se sagledati tek poredbenim čitanjem Muhamedovog Pokušaja… i pojedinih Nenadovih tekstova objavljenih u Slobodnoj Bosni. Važne jedinice sinovljeve bibliografije posvećene su uljepšavanju očeve biografije, mada “uljepšavanje” nije izraz kojim bi on sam opisao tu svoju djelatnost. Još više nego Muhamed, Nenad je uvjeren da između svijeta i njegovog mišljenja o svijetu nema razlike, pa stoga, kada odluči da to mišljenje iznese i fiksira u nekom tekstu, on samo piše istinu…

O BIO-BIBLIOGRAFIJI SINA

Sam Nenad Filipović najčešće se predstavlja kao “jedan od vodećih bosanskohercegovačkih filologa” (u nekim prilikama ovo “bosanskohercegovački” se izgubi, pa je Filipović, u SB 507, naprosto “jedan od vodećih filologa”). No, za razliku od ljekara, ne postoje filolozi opšte prakse. Filolog je uvijek klasički, ili orijentalni, ili kakav drugi. Filipović je, ako ne griješim, završio studij orijentalistike, te je “orijentalni filolog” jedini naslov na koji teorijski može polagati pravo.
Diplomirati orijentalistiku, naravno, nije dovoljno da čovjek bude filolog, kao što ni diplomirati filozofiju nije dovoljno da bude filozof. Orijentalni filolozi (arabisti, iranisti itd.) su ljudi koji pišu radove s uzbudljivim naslovima: “Upotrebe determinante bir u savremenom turskom”, ili “Insekti u klasičnoj persijskoj književnosti. Slučaj mrava Mayazar muri ki danakiš ast ki jan darad u jan-i širin khuš ast”. Ti radovi objavljuju se u malom broju stručnih časopisa (Turcica, Studia iranica, Persica, Anatolica, Journal asiatique, Arabica), nakon pozitivnog mišljenja barem dvoje članova uređivačkog odbora, pisani su na engleskom, francuskom ili njemačkom, opremljeni su sažetkom (abstract), ključnim imenima i pojmovima (key words) i jedinstvenim kataloškim brojem koji ih identificira kao originalne radove. Ako se objavljuju u domaćim časopisima, treba da imaju bar sažetak na nekom od pobrojanih jezika.
Filolozi pišu i knjige. Recimo, Semitski glagolski sistem i izražavanje vremena, ili Gramatika persijskog jezika. Nepisano pravilo hoće da filolozi objavljuju najmanje dva originalna članka godišnje, i jednu knjigu svakih pet godina.
Nisu svi filološki doprinosi jednake vrijednosti. No o tome odlučuju samo filolozi, i priznanje struke jedino je mjerilo koje ima neku težinu. Grammatica teorico-pratica della lingua araba Laure Veccia Vaglieri smatra se referencijalnom gramatikom italijanskih arabista samo zato što se ovi potonji u svojim radovima pozivaju na to djelo češće nego na neka druga. A ta činjenica daje i Lauri V. V. poseban status: za nju se s pravom može reći da je (bila) jedan od vodećih arabista XX. stoljeća, u Italiji i u svijetu.
Kako da znamo da Nenad Filipović nije samo diplomirani orijentalist, već orijentalni filolog? I kako da znamo da je zaista jedan od vodećih? Diplomu je stekao prije više od 20 godina. Trebalo bi, dakle, da je u međuvremenu orijentalistiku magistrirao i doktorirao, i da njegova bibliografija danas sadrži 35-40 originalnih radova, i 3-4 knjige. To bi nesumnjivo potvrdilo da je filolog. A još ako se na njegove nalaze pozivaju drugi filolozi i navode ih u svojim spisima, ako prikazuju njegove knjige i odaju im priznanje, znali bismo i da je istaknut, jedan od vodećih, itd.
Tu počinju problemi: Filipovićevi filološki radovi ne postoje. Nigdje. Ni na kojem jeziku. Istina je da se ti radovi spominju. Naprimjer, u najavi jednog izlaganja koje je Filipović imao prije šest godina u okviru Programa helenskih studija Univerziteta Princeton, kaže se za njega da radi doktorat s naslovom Interregnum era (1402-1413) in the history of the Ottoman state, i da je objavio “dvije knjige i mnoge članke na bosanskom, francuskom i engleskom”… No ako pokušamo da dođemo do naslova, naprimjer, tih dviju knjiga — ništa. Sam Filipović nam nimalo ne pomaže, kada u jednoj polemici s M. Vešovićem izjavljuje: “Ja nemam potreba da ovdje podastirem svoju autobiografiju. Dobrohotni ljudi znaju gdje i kako da nađu bilo moje publikacije, bilo informacije o njima. Samo bih mu napomenuo da ja imam knjige, i to naučne, objavljene još 1985. odnosno 1986. godine”. Drugom prilikom, opet u polemici s Vešovićem, Filipović tvrdi: “Objavio sam ja, pored dva posebna izdanja-dvije knjige, preko deset radova filoloških, dugih i sa fusnotama, na bosanskom, engleskom, francuskom i turskom jeziku, u časopisima kao što su GZM, POF, Balcanica, Život, Narodno Stvaralaštvo, Odjek, Studia Islamica itd.”.
Razlozi te mistifikacije nisu sasvim jasni. Jednostavnije je objaviti iscrpnu bio-bibliografiju, dakle naslove svih tih knjiga i članaka iz filologije pisanih na bosanskom, francuskom, engleskom i turskom, umjesto napominjati da oni postoje. Javno zanimanje za njih nije nužno znak nedobrohotnosti, tim prije što je, u sjevernoameričkoj akademskoj kulturi, spisak radova koji čovjeka prati i periodično se upotpunjuje normalna pojava.
No Filipović i u tome, čini se, predstavlja izuzetak: sve donedavno on je na sajtu Woodrow Wilson School of Public and International Affairs imao svoju stranicu, na kojoj smo mogli pročitati da je research assistant, ali na kojoj nije bilo nikakvih bio-bibliografskih podataka (No biography currently available). I stoga nam ostaje da se, u potrazi za referencama, sami snalazimo. A u tom poslu, svejedno da li traganje počnemo iz Sjedinjenih Država, iz Srbije ili iz Bosne, rezultat je isti. Ni katalog Kongresne biblioteke u Washingtonu, ni uzajamna bibliografsko-kataloška baza podataka COBIB.BH, ni uzajamni elektronski katalog COBIB.SR ne odazivaju se na njegovo ime kao autora dviju knjiga. Jedini “pogodak” koji dobivamo kazuje nam da je Nenad Filipović jedan od troje autora knjige od 95 strana, s naslovom Riznica stare srpskopravoslavne crkve u Sarajevu (Muzej grada Sarajeva, 1986), no to teško da možemo smatrati radom iz filologije.
Kada je riječ o tekstovima, među časopisima u kojima je Filipović navodno objavio desetak dugih filoloških radova (s fusnotama!) jedan zaslužuje posebnu pažnju: Studia Islamica, jedini koji ne izlazi u zemljama bivše Jugoslavije već u Parizu i Princetonu. To bi bilo nešto!
Stoga je pisac ovih redova pažljivo prelistao brojeve 61-97 rečenog časopisa, koji pokrivaju razdoblje od 1985, kada je Nenad Filipović imao 23 ili 24 godine, pa do 19. oktobra 2006, tj. trenutka kada je napisao spomenutu rečenicu u Slobodnoj Bosni. Kojeg li iznenađenja: niti u jednom od njih nije objavljen nijedan dugi ili kratki rad Nenada Filipovića, s fus-notama ili bez njih; istaknuti filolog ne figurira čak ni kao prikazivač novoobjavljenih knjiga u rubrici Book review koja se nalazi na kraju svakog sveska!
Što se tiče ostalih navedenih časopisa, Filipović je u njima objavio pet-šest članaka od kojih neki otprilike odgovaraju spomenutim standardima (što je, priznajem, više nego što mnogi naši univerzitetski nastavnici objave u cijeloj karijeri), ali ti članci tiču se historije i etnologije. U SAD je imao nekoliko izlaganja na stručnim skupovima — ali ne nalazimo podatke da su ona igdje objavljena. Ni ovdje nam on sam ne olakšava posao: u nizu tekstova u Slobodnoj Bosni, Filipović spominje radove koje je na engleskom pisao (“redovi koji slijede sažetak su jedne moje studije, napisane na engleskom jeziku”), navodi čak i kada i gdje je neke od njih izlagao (u Franke Institutu Univerziteta u Chicagu), no ne kazuje je li ih (i gdje) objavio.
Budimo pošteni: ne može svako biti ni pomoćni naučni radnik u jednoj od najuglednijih svjetskih znanstvenih ustanova, kao što mnogi od nas mogu samo sanjati o sudjelovanju na skupovima na kojima izlaže Filipović. No, i pored najbolje volje, usmeno izlaganje o sarajevskim sijelima (private gatherings) u XVIII. stoljeću, čak i kada bi bilo objavljeno u spominjanoj formi autorskog članka, ne prolazi kao rad iz filologije.
Iz toga se nameće samo jedan zaključak: Nenad Filipović nije filolog, već diplomirani orijentalist bez magisterija, doktorata i objavljenih radova iz filološke struke. […]

JEZIK BEZ FILOZOFIJE

Bilo bi metodološki nedopustivo posmatrati spise dvojice autora, makar oni bili otac i sin, kao jedinstven korpus. Muhamed i Nenad ne pišu, osim mjestimice, o istim stvarima, i ne čine to, formalno, na isti način. No teško je ne primijetiti da i jednoga i drugoga resi ista osobina, a to je jezička insuficijencija.
Neke od jezičkih grešaka koje ću pobrojati nisu pretjerano ozbiljne; pravimo ih svi, ranije ili kasnije (idealno pismen Bosanac ne postoji!), no dva su ozbiljna razloga što im posvećujem toliku pažnju na ovim stranicama i što prikaz “fenomena Filipović” počinjem upravo katalogom ogrešenja o pravopis i gramatiku: Muhamed Filipović sam ističe da se, kao filozof, intenzivno bavi odnosom jezika i mišljenja, a Nenad Filipović u nizu svojih tekstova u Slobodnoj Bosni kontinuirano ocjenjuje tuđi jezik i ukazuje na greške koje drugi prave. Stoga je nekako prirodno da, prije bilo kakve ozbiljnije analize, pogledamo kako se maternjim jezikom služe ugledni akademik, autor Filozofije jezika, i njegov sin, “jedan od naših najistaknutijih filologa”.
Najprije ukazujem na nekolike greške koje su im zajedničke, kao porodična duhovna baština koja se njeguje i prenosi s koljena na koljeno.

“OD OCA ĆE OSTANUTI SINU…”

Činjenica je da se sistem hrvatskog ili srpskog književnog jezika raspao; više ne postoji, ako je ikada postojao, jedinstven pravopis za cijeli štokavski teritorij. U Bosni i Hercegovini važe (najmanje) tri; u mnogim elementima oni se razlikuju, i nikada ne možete biti sigurni da li autor koji se očito ogrešuje o jedan pravopis zapravo poštuje drugi ili treći. Ipak, neka osnovna pravila ostala su zajednička, i nisu se promijenila. Jedno od njih hoće da se velikim početnim slovom pišu vlastita imena, prva riječ u rečenici i riječi iz počasti — uz tek poneki izuzetak. No očito je da to pravilo važi samo za obične smrtnike. Filipovići su ga davno prevazišli, i u tom pogledu pokazuju maštu bez granica. Muhamed piše velikim početnim slovom sve što mu padne na pamet (Djed, Starac, Strojnik, Papinski vikar, Šerijat…), uspijevajući da triput pogriješi u jednoj rečenici (“Kulminaciju ove djelatnosti doživjeli smo 1964. godine, kada smo, kao Redakcija časopisa, organizirali Okrugli sto o pitanju Teorije partije”). Nenad ne zaostaje (Kasna Antika, Hrišćanstvo, Manihejstvo, Islam, Budizam, Zoroastrizam, Jevrejstvo, Halifa, Iguman, Moderna, Bogme…), i na razini rečenice pokazuje čak veću maštovitost nego otac (“Zanesenjak koji ognjem i mačem uspostavlja Opšte Dobro i Božju Istinu on nije bio, iako je bio Osvajač Svijeta”).
Još u vrijeme dok je slavio Marxovu misao kao “osnovu budućnosti našeg doba”, Muhamed je bio odlučio da strana imena piše etimologijski a ne fonetski; no ta plemenita ambicija nije bila popraćena i odgovarajućim znanjem, ili barem navikom provjeravanja (on je enciklopedije uređivao, a ne čitao!), pa u njegovom djelu Marksizam i suvremena filozofija nalazimo Gramschi umjesto Gramsci, Charlles umjesto Charles, Sorell umjesto Sorel, Gadhamer umjesto Gadamer, Goldmman umjesto Goldmann, Nieschte umjesto Nietzsche, Capelston, Copelston ili Copelstone umjesto Copleston, Morizz umjesto Moritz, Barclay umjesto Berkeley…
Tridesetak godina kasnije Nenad piše Saint-Beuv umjesto Sainte-Beuve, Szienkiewicz umjesto Sienkiewicz, “Le Pein et le cirque” umjesto “Le Pain et le cirque”, Sibelijus umjesto Sibelius, David Sammling umjesto Davids Samling, Lucienne Fevbre umjesto Lucien Febvre. [Podvlačim da je ova potonja osoba, — muškog a ne ženskog spola, dakle Lucien a ne Lucienne! —, historičar kojeg Nenad spominje u pravilnim intervalima; teško je povjerovati da zaista poznaje historijsku školu Anala, ako sistematski pogrešno ispisuje ime jednog od njezinih osnivača.]
Akuzativ zamjenice koji glasi kojeg kada se odnosi na živo biće (“čovjek kojeg sam vidio”), a koji kada se odnosi na neživo (“kaput koji sam kupio”). Muhamedu je to pravilo, čini se, nepoznato, pa piše “časopis… kojeg je osnovao M. Begić”, “list, kojeg su uređivali” ili “zbog referata kojeg smo bili zaduženi da napišemo”. Nenad ne zaostaje, pa piše: “melting pot koga nigdje ne nazirete”, “Institut koga je Einstein osnovao” (umjesto »koji nigdje ne nazirete«, »koji je Einstein osnovao«).
Pripadanje subjektu rečenice, bez obzira na lice, izražava se zamjenicom svoj: “ja sam pospremio svoj radni stol”, “on je pozvao sve svoje prijatelje”. Muhamedu je i to pravilo nepoznato, pa piše: “Tada sam dao u štampu moju (treba: svoju) knjigu o Lenjinu”, ili “U Zagrebu sam našao moga (treba: svoga) školskog druga i prijatelja iz Banjaluke”. I u tom pogledu, u Nenadu je našao dostojnog nasljednika: “Preuzela je brigu nad mesdžidom u njenoj (treba: svojoj) mahali”, ili “Sabatijanci … očekuju povratak njihovog (treba: svoga) Mesije”. — U prvom licu množine dopušteno je odstupanje od tog pravila: “Svi mi znamo kvalitete našeg (a ne: svoga) Nenada”.
Muhamed nije načistu sa sintaksom padeža i ne zna da dalji objekt u instrumentalu ne zahtijeva predlog s/sa. Pa piše: “Pored navedenih pitanja, sa mojom pažnjom (treba: mojom pažnjom) je vladao još i interes za istraživanje duhovnog života u Bosni”. Nenad pak ne zna da ni instrumental sredstva, za razliku od instrumentala društva (socijativa), ne zahtijeva s/sa, pa kod njega nalazimo: “slatki ćevap začinjen sa tarčinom”, “ko hoće da se igra s metaforama, mora biti dorastao toj igri”. Avaj! možemo se igrati metaforama, ili sa djecom, kao što je svako jelo začinjeno nečim, a ne sa nečim. Stoga djeluje neodoljivo komično kada N. Filipović prenosi kako je jedan od najpismenijih Bosanaca pojavljivanje nekog novinskog feljtona “popratio sa riječima: ‘To ti je najniži vid političke propagande’”. Upravo zato što je bio pismen, Hamdija Ćemerlić mogao je to samo popratiti riječima. (Najnepismenija pohvala pismenosti, samo u Slobodnoj Bosni!)
Osim ovog zajedničkog fonda, svaki od Filipovića ima svoje posebnosti, na koje treba posebno i upozoriti.

FILIPOVIĆ OTAC

U odnosu na ono vrijeme kada je imao problema samo sa stranim imenima, Muhamed je uznapredovao, te u njegovim novijim spisima nalazimo i pogrešno napisana domaća imena: Čimić umjesto Ćimić, Čemerlić umjesto Ćemerlić, Božo Mađar umjesto Madžar, Čuzulan umjesto Ćuzulan, Bogičević umjesto Bogićević. Strana imena, naravno, nisu zbog toga zapostavljena: Ernest (umjesto Ernst) Bloch, Luis Althiser umjesto Louis Althusser, Bethoven umjesto Beethoven, Karadžoz umjesto Karađoz, Honore umjesto Honoré ili još — vrijedno svake nagrade za inventivnost! — Woudroux (umjesto Woodrow) Wilson.
Nepremostivu teškoću za Muhameda predstavljaju pravopisna pravila ijekavskih glasovnih oblika (tj. kada pisati ije a kada pak je), pa u njegovom opusu nalazimo: “lijevičarski (treba: ljevičarski) orijentirani intelektualci”, “jer to nisu uspjevale (treba: uspijevale) da postanu ni jedna od država koje su na to pretendirale”, “kulturno naslijeđe (treba: nasljeđe)”, “cijelovit (treba: cjelovit) rad”, “gdje zasijeda (treba: zasjeda) Capitul reda”.
Još jedan krupan problem je nenaglašeni oblik aorista glagola biti, koji u prvom licu jednine glasi bih (kod Muhameda: bi), a u prvom licu množine bismo (kod Muhameda opet: bi). Akademik Muhamed Filipović piše: “Da bi (treba: bih) bio pošten prema čitaocima, želim kazati…”, “Morao sam za jedno vrijeme ostaviti ta pitanja po strani, da bi (treba: bih) im se vratio kasnije”, “Da bi (treba: bismo) ovu tvrdnju ilustrovali svim poznatim činjenicama, reći ćemo…”.
U nekim prilikama, a na radost čitaocu, Muhamed u jednoj rečenici uspijeva da napravi po jednu grešku iz svake od ovih dviju kategorija: “... konstantnog zanimanja za procese historijskog razvoja … onog što bi (treba: bismo) nazvali duhovnim naslijeđem (treba: nasljeđem)... ”.
No kako su o ovoj dimenziji Muhamedovog stvaralaštva drugi već pisali, ja ću se u nastavku usredsrediti na Nenada, posvećujući mu znatno više prostora.



AKO JE DALEKO PRINCETON, NIJE TRAFIKA...

Jezičke greške koje Nenad pravi nezavisno od Muhameda mogu se ugrubo podijeliti na gramatičke u užem smislu, leksičke i sintaktičke.

Gramatika, morfologija

Za početak, Nenad pogrešno upotrebljava prilog gdje, umjesto kamo ili kuda, da označi cilj kretanja (“Upitah ga gdje ide”, “Gdjegod me život nosio”). A pravilo se lako pamti: Kamo ideš? U Split. Kuda? Preko Mostara (a ne, recimo, preko Bugojna). Gdje ćeš odsjesti? Kod Heni Erceg (ako me primi).
Srednji rod pridjeva/zamjenice sav je sve, a ne svo (“svo slojevito bogatstvo duhovne baštine”). Superlativ pridjeva strog je najstroži, a ne najstrožiji (“najstrožija svjetska antologija intelektualne bestidnosti”). Dativ poimeničenog pridjeva moderna je moderni, a ne modernoj (“priključenje Balkana Modernoj”). Vokativ imenice duh je duše, a ne duhu, što je dativ (“o duhu Allahov!”). Genitiv množine imenice stvaralac je stvaralaca, a ne stvaraoca (“za razliku od drugih talentovanih sarajevskih stvaraoca”). Treće lice jednine prezenta glagola zaspati glasi zaspi, a ne zaspe (“ako bosonog zaspe blizu moštiju”; zaspe je 3. l. j. prezenta glagola zasuti). Treće lice jednine prezenta glagola kaniti glasi kani, a ne kane (“Posebno bi trebalo da se kane primitivističkog zazivanja”).
Vlastita imena stranog porijekla koja se završavaju nenaglašenim o (Cardoso, Pareto, Otto, Vico) mijenjaju se kao naša: dakle, Cardosa, Pareta, Otta, Vica, a ne Cardosoa, Paretoa, Ottoa, Vicoa, kako Nenad piše.
Genitiv imena Jahve glasi Jahv, a ne Jahvea (“u čast i slavu Jahvea”; usp. Frane, gen. Fran).
Budući da su i B. Lewis i G. Veinstein i P. Vidal-Naquet istog spola, muškog, može se za njih reći da su sva trojica Jevreji, a nikako “sve troje”.
Prefiksalni morfem pred- (koji, u vremenskoj upotrebi, znači prije) Nenad zamjenjuje sa pre- (preindustrijski umjesto predindustrijski, po ugledu na englesko pre-industrial). No nevolja je što pre- izražava, u tvorbi pridjeva, količinu svojstva koja je veća od potrebne ili poželjne, pa Nenadovu “premodernu historiografiju” svaki govorni predstavnik bosanskog jezika shvata kao pretjerano modernu (isp. prepametna, prelijepa itd.), a ne kao onu koja prethodi modernoj (tj. predmodernu). Da i ne govorimo o “premodernom Balkanu”! (Ostaje nejasno zašto Nenad Filipović, bez valjanog razloga, tim i sličnim intervencijama smanjuje i inače problematičnu čitljivost vlastitih tekstova…)
Protiv hiperijekavizama se više ništa ne može učiniti: “prijevodi” i “prijedlozi” izborili su se za pravo građanstva, i nesretno e zamjenjuje se sa (i)je čak i tamo gdje nije refleks “jata” (“njen je nalaz bio istovjetan Andrejevljevom”). No Nenad ne ostaje na tome, pa ijekavizuje i riječi stranog porijekla. Tako turcizam leš (leş) postaje lješ(ina), što je jednako osnovano kao govoriti (ili pisati) “avenija Ljeksington”.

L(j)eksika

Najbezazleniji vid pogrešnog izbora riječi kod N. Filipovića predstavlja uvođenje novih naziva za stare pojmove: npr. kada Arabijsko poluostrvo naziva Arapskim poluostrvom, ili kada, umjesto o katedri, govori o stolici na francuskim visokoškolskim ustanovama, iako francuska riječ chaire dolazi od grčkoga kathedra.
Drugu skupinu čine riječi koje ne postoje, u tom smislu da ih rječnici koji su čitaocu dostupni ne uvrštaju u standardni leksički fond, naprimjer kopištiti se (samo je iz konteksta jasno da to za Filipovića znači kidati se od smijeha), ili Geneva (takav grad postoji samo na engleskom: izvorno je to Genčve, ili na našim jezicima Ženeva).
Barbarizam tahnušan (“krajnje tahnušan opus za profesuru”, “tahnušna knjižica”) Filipovićev je individualni doprinos vraćanju dostojanstva bosanskom jeziku (“Gdje god nađeš zgodno mjesto, a ti h usadi!”). Ipak čudi što ga le(h)ktori Slobodne Bosne nisu upozorili da pridjev glasi tanak a ne tahnak; a ako baš želi da po svaku cijenu promiče glas h, na raspolaganju mu je tanahan.
Latinska riječ prćtextus znači “izlika”, “izgovor”. U naše jezike došla je, preko francuskog le prétexte, kao pretekst. Istaknuti filolog piše predtekst (“a predtekst je bila činjenica da”), vjerovatno zato da bi negdje smjestio ono d koje je izbacio iz predmoderan.
Uz malo napora, čitalac će shvatiti da u predzoru znači neposredno prije (“u predzoru klanice u Bosni”). Riječ predzora, naravno, ne postoji — taj trenutak dana zove se praskozorje, kako sam Filipović piše u drugim prilikama: “u praskozorje Drugog svjetskog rata”.
Postavljajući pitanje “u kakvom su dosluhu na zajedničkom projektu Nikola Modruški (i) osmanski Mevlana”, naš se (orijentalni!) filolog, tako osjetljiv na svaku zloupotrebu jezika, izjednačava sa svjetinom koja redovno upotrebljava tu nepostojeću riječ, skovanu valjda po analogiji sa posluh; izvorno ona glasi dostluk ili dosluk, “prijateljstvo” (od persijskog dost). “Biti s nekim u dosluku” znači “biti s nekim prijatelj” (čitati Andrića!).
Pred “polonijadama Dubravka Lovrenovića” pisac ovih redova priznaje potpunu nemoć: ta riječ ne postoji ni u Klaiću, ni u Aniću, ni u Rječniku dviju Matica; za nju ne znaju najbolji engleski i francuski rječnici; pretraživač Google daje “0 pogodaka” za sve zamislive oblike (poloniad, polloniad, poloniade, polloniade). Nenad drugdje koristi jeremijade (prema starozavjetnom proroku Jeremiji, shvatljivo i uobičajeno) i rozenbergijade (prema Alfredu Rosenbergu, shvatljivo ali neuobičajeno). Po analogiji, polonijade bi trebalo da su skovane prema nekakvom Poloniju; no to očito nije dramatis persona iz “Hamleta”, mudri dvorjanin koji sinu Laertu daje zdravorazumske savjete, jer je jasno jedino da Nenad Lovrenovića ne smatra mudrim.
Treću skupinu čine strane riječi koje N. Filipović, nezgrapno i bezrazložno, pokušava uvesti u naš jezik.
Sve što on naziva sirijački (“sirijački jezik”, “sirijačko hrišćanstvo”) označava se kod nas, od davnine, sasvim odgovarajućim pridjevom sirski (sv. Efrem Sirski; “daleki sirski pisac, Jovan Efeski”, kako piše Ćorović u Bosni i Hercegovini, s. 31). Stoga je njegova oznaka, skovana prema engl. Syriac i franc. syriaque, neopravdana i neekonomična novina. A takva je i uvođenje stručnog naziva narativ u našu književno-kritičku terminologiju (“narativ zabavljačkog karaktera”, “usmeno-historijski narativ”); engleska imenica narrative znači “pripovijedanje” ili “pripovijest”, kako svjedoče sinonimi pomoću kojih je engleski rječnici objašnjavaju (a narration; a story). Takva je novina i uvođenje imenice vegeterijanizam (od engl. vegetarianism), da zamijeni naše vegetarijanstvo; ili Genovežani, da zamijeni Đenovljane.
Četvrtu i najbrojniju skupinu čine riječi koje postoje, ali ih Nenad pogrešno upotrebljava, kao npr. pridjev endemski (“endemska korupcija u Firenci”, “endemska pohara u istanbulskoj historiji”, “američki endemski fenomen”); endemski se tiče endemije, bolesti koja duže vrijeme vlada u jednom kraju (“endemski nefritis”), dok pojave o kojima on govori mogu biti samo endemičke ili endemične. Pogrešno upotrebljava i pridjev doktrinarni (“doktrinarni stavovi manihejstva”); ono što se tiče doktrine je doktrinalno (franc. doctrinal), a doktrinarno (franc. doctrinaire) znači “skučenih pogleda”, “dogmatski”.
Ne vjerujem da ijedna Nenadova prijateljica ima “derventsko korijenje”: može imati samo derventske korijene (kao što na nogama nema lišće, nego listove).
Proskripcija, to jest javno žigosanje ili stavljanje izvan zakona, uvijek je akt vlasti. Stoga se ne može reći da je Kulovićeva stranka u vrijeme austro-ugarske uprave bila “proskribirana kao proaustrijska”. Kao proaustrijsku, austrijske vlasti mogle su je samo podržavati, a ne proskribirati.
Pridjev vičan znači “vješt, naviknut”, i ne izriče se o neživim bićima. Stoga (ne)vični mogu biti eventualno kritičari, a ne kritika, kako Nenad piše: “Njihova kritika … nije baš vična pjesniku sa izrazitim osjećajem za historičnost kakav je Sidran”.
Za jednog srpskog historičara Filipović će reći: “Čitavim svojim pisanjem i javnim djelovanjem on se, vjerovatno donkihotovski, borio za oživljavanje svega onoga dobrog u kulturi toga svijeta”. Nenad Filipović možda i jest pročitao Cervantesov roman, ali ga očito nije shvatio: kao figura, Don Quijote nije samopregorni pojedinac spreman da se žrtvuje za moralno ispravan cilj, vodeći unapred izgubljenu bitku protiv nadmoćnijih protivnika, već umno poremećen jadnik koji se bori protiv nepostojećih neprijatelja koje je sam umislio (jer vjetrenjače nisu divovi!). Stoga dobri rječnici i objašnjavaju donkihoteriju kao “smiješan, besmislen pothvat” (Klaić, s. v.).
Klonovi su žive kopije živih bića. Zato se ne može reći da je “Adil Zulfikarpašić … svoj raskol u SDA pokušao provesti kao klon Spahinog preuzimanja JMO-a”. Zulfikarpašić eventualno može biti proglašen klonom Mehmeda Spahe, dok njegov raskol može biti proglašen replikom, kopijom ili imitacijom (ali ne klonom) Spahinog preuzimanja.
Ubjedljivo najgora kvalifikacija koju Nenad čuva za ljude koji mu se ne sviđaju jest nadobudan: “nadobudne recenzentkinje”, “nadobudni križanac između starokomunističkog autokrate te neokapitalističkog tehnokrate”, itd. Nije sasvim jasno zašto: nadobudan je onaj ko budi nadu (njem. vielversprechend, engl. promising, franc. de grande espérance), ko ima dara za nešto — nadobudan pjesnik obećava, ali tek treba da se djelom dokaže. Istina, neznalačka upotreba ovoga pridjeva kao pogrde stvorila je jezičku praksu koju rječnici sada sankcioniraju dopuštajući još jedno njegovo značenje, nadobudan kao “mladalački ambiciozan ili optimističan”, no to je još daleko od efekta koji Filipović želi da postigne.

Sintaksa, stil

Nema sumnje da je, u Turskoj, Erdoanova partija “na stalnom … udaru od strane laicističkog establishmenta”. No biti na udaru nekoga ili nečega sasvim je dovoljno. Biti na udaru od strane je čitaocima, naravno, razumljivo, ali svjedoči o lošem stilu. Isto je i sa sintagmom “jedna knjižica od 67 stranica ‘debela’”. Ili je “knjižica od 67 stranica”, ili je “knjižica 67 stranica ‘debela’”!
Razumljiva je i Nenadova rečenica: “Kuharu je srce namah presvisnulo”. No presvisnuti znači “naglo umrijeti od bola, žalosti, itd.”. Je li kuharu zaista “srce namah naglo umrlo od bola”? Prije će biti da je kuhar presvisnuo. Ili da mu je srce namah prepuklo.
Ne vjerujem da “to što je Momigliano opisao jeste spoznaja o suštinski nedemokratskom … karakteru jednoboštva”: on je ili opisao nedemokratski karakter jednoboštva ili došao do spoznaje o njemu.
Svima razumljive izraze “htjeti svoj dio kolača” i “domoći se vlasti/moći” Nenad fuzionira u “domoći se svog kolača moći”. Sam izraz “kolač moći” je neponovljiv, i vjerovatno će ostati neponovljen! [Na jednom od sastanaka kluba “Tupi ugao” birali smo najuspješniji Filipovićev pleonazam ili konstrukciju koja mu se približava. Bilo je teško odlučiti se u tom obilju građe. Recimo: “Ovi nekoliki primjeri dovoljni su da ukažu na potrebu da se naša narodna epika ne bi trebala satjerivati u manihejske crno-bijele sheme”. Ili: “Današnji čovjek je danas raspet … između ‘loših’ i ‘dobrih riječi’ kao ideoloških matrica”. Nenad Dizdarević navijao je za “hipohondriju umišljenog bolesnika”, jer da je taj izričaj utoliko vredniji što Filipović na drugom mjestu ismijava one koji pišu “predozirati se drogom”. Ja sâm bio sam za “sjajno suho zlato i drhturavo srebro” (poeta nascitur!), no Dizdarevići su, kao i uvijek, bili u većini, pa su me (demokratski!) preglasali.]
Pored ovakvih iskaza, nesklapnih ali razumljivih, postoje i oni nad kojima čovjek treba dobro da se zamisli. Naprimjer: “Takvim analitičarima naravno ne pada na pamet da proglase rasiste poput Francuzâ Le Pena i njegove sljedbenice Brigitte Bardot” (treba, valjda, da stoji: rasistima ljude poput).
Ili: “Minijature na kojima je Lice Poslanikovo, ali i lica Halife Alija, njegovih unuka Hasana i Husejna, ćerke Fatime” itd. Iz ovako sklopljene rečenice, čitalac kome ta materija nije bliska shvatit će da su Hasan i Husejn Alijevi unuci, dok su oni zapravo unuci Poslanikovi.
Ili (govoreći o Oriani Fallaci): “Svojim histeričnim pitanjima ljudima što ih je intervjuisala te sa još histeričnijim reportažama, svjetsko spoljno-političko novinarstvo, te političko novinarstvo uopšte, postalo je, dobrim dijelom, ogranak žute štampe”. Trebalo bi: “Zbog njenih histeričnih pitanja… svjetsko novinarstvo postalo je… itd.”.

Popova jahnija i pijetlov Matija

Ničim se Filipovićevo nerazumijevanje naravi jezičkog znaka ne može tako dobro ilustrirati kao njegovim gordim preziranjem imenice papazjanija, koju sistematski zamjenjuje “ispravnijim” papaz-jahnija da označi gomilu besmislica (“papaz-jahnija od pravoslavne teologije, vjerskog ludila i pomahnitalog velikosrpstva”, “tipična papaz-jahnija ove … gospođe”).
Razloge ove intervencije treba tražiti izvan jezičke sfere u užem smislu; oni su nerazumljivi ako ne poznajemo ideološku upotrebu jezika u južnoslavenskoj povijesti. Kulturna hegemonija najlakše se pokazuje na promjenama koje je “naš” jezik pretrpio pod “njihovim” utjecajem. Svaka jezičko-nacionalna zajednica ima svoju crvenu krpu, skup riječi čija se upotreba najstrože zabranjuje i po kojima se govornici etno-ideološki razvrstavaju. Kao za pakost, najpoznatiji primjer tih znakova prepoznavanja svjedoči o proizvoljnosti kriterija i njihovoj materijalnoj neopravdanosti. Izvorno, hljeb nije srpska riječ za kruh; to uopšte nisu sinonimi, što dobro znaju hrvatski prevodioci starozavjetnih spisa (“Neki čovjek došao iz Baal Šališe i donio čovjeku Božjem kruh od prvina, dvadeset ječmenih hljebova i kaše u torbi”, 2 Kr, 4, 42). Što su dvije riječi koje referiraju dva različita predmeta unutar istog jezika postale riječi koje referiraju isti predmet unutar dva različita jezika objašnjava se političkom historijom a ne jezičkim razvojem (te je protiv takvih pojava i besmisleno i beskorisno boriti se jezičkim argumentima).
Političku historiju Balkana Bosanci/Bošnjaci su više trpjeli nego što su je oblikovali; njihovo samouspostavljanje kao političkog subjekta krajem XX. stoljeća odvijalo se prema ideološkim obrascima početka XIX. stoljeća, u kojima zaseban jezik predstavlja nezaobilazan element “nacionalnog samopotvrđivanja”. No (sasvim legitimno) ozvaničenje naziva “bosanski jezik” je jedno, nalaženje distinktivnih elemenata koji su svojstveni bosanskom a nisu ni srpskom ni hrvatskom — nešto sasvim drugo. Na razini pravopisa, gramatike i sintakse prostor je sasvim skučen, i još samo morfologija i leksički fond ostavljaju neke manevarske mogućnosti. Stoga je najlakše (i najlogičnije) bilo, s jedne strane, demarkirati se od srpskoga vraćajući glas h tamo odakle je iz srpskog (ali ne i iz hrvatskog) prognan, i s druge strane demarkirati se od hrvatskoga ozakonjujući sve one turcizme koji se u hrvatskom (ali ne i u srpskom) izbjegavaju.
U tom kontekstu, čini se da je papaz-jahnija dar s neba: samo je naša, bosanska i ničija druga, utoliko što je Hrvati, kao turcizam, ne upotrebljavaju, i što je Srbi pišu i izgovaraju kao papazjanija. Čista petica iz (jezičke al)hemije za Filipovića!
Avaj! “popova jahnija” ili papazjahnija, upravo tako napisana, iz bosanskog nikad nije iščezla: to je vrsta jela, vareno meso s lukom, peršunom i uljem, kako to znaju dobri pisci (H. Kikić: “aščinica s grahovom čorbom, papazjahnijom i sogandolmom”). Istaknuti filolog upotrebljava je, potpuno proizvoljno, u značenju “smjesa svega i svačega, bućkuriš”, kao da nikad nije čuo za semantičku diferencijaciju. No ako vratimo, recimo, glas l tamo gdje mu je po etimologiji mjesto, riječ moba ponovo će postati molba… i izgubiti svoje značenje. Stoga, unatoč Filipovićevim rodoljubivim intervencijama, i uz puno saosjećanje s glasom h kao žrtvom unitarističkog nasilja, papazjahnija ostaje vrsta jela, a papazjanija ostaje jezičko-misaona zbrka.
Šta se događa kada Filipovićeva plitkoumna pravila primijenimo na druge riječi stranog porijekla? Uzet ću kao primjer jedan sinonim za papazjaniju: navodno je u nekom starom francuskom pravnom spisu, gdje je trebalo da stoji “Matijin pijetao” (gallus Mathić), stajalo “pijetlov Matija”. Upravo je taj nesuvisli izričaj, “pijetlov Matija” ili galli Mathias, postao, kao galimatijas, oznaka za nerazumljiv govor ili spis. Mi uvijek možemo odlučiti da poštujemo etimologiju i ubuduće pišemo galli Mathias, no tako dobivenoj imenskoj sintagmi ne možemo narediti da zadrži isto značenje: te dvije latinske riječi sada opet referiraju tačno određen predmet, (jednog jedinog) “pijetlovog Matiju”, a ne više (svaki) zbrkan govor. Upravo kao što papazjahnija referira vrstu jela, a ne više gomilu besmislica…
Nabrajanje jezičkih grešaka koje Filipovići prave moglo bi se nastaviti još dobrih desetak stranica. No prostor nam je ograničen, a djelo Filipovića Oca i Sina obiluje i greškama druge vrste, materijalnima, koje su tješnje vezane za znanstvene discipline u kojima se bezuspješno okušavaju.

FILIPOVIĆ OTAC

Muhamed Filipović javno djeluje, na ovaj ili onaj način, već pet desetljeća; objavio je hiljade stranica, i ne možemo ni pomišljati da na jednom mjestu donesemo pregled svih materijalnih grešaka, besmislica i neutemeljenih sudova koji se na njima mogu naći. Stoga ovdje donosim tek nekoliko ostvarenja iz Filipovićeve novije produkcije, izabranih prema jednom sasvim proizvoljnom kriteriju: koliko glasno sam se smijao dok sam čitao.
U Pokušaju jedne duhovne biografije Filipović kazuje kako je na Drugoj ženskoj gimnaziji u Sarajevu od septembra 1954. počeo predavati filozofiju — “a kao dopunu sam predavao latinski i njemački jezik”. Kada nekadašnji dopunski profesor latinskog piše terra desserta umjesto terra deserta to može biti i slučajno, kada piše ad homini umjesto ad hominem to već manje liči na tiskarsku grešku, no kada s ponosom kaže “Odbranio sam tezu Summum Cum Lauda” (umjesto summa cum laude), to najbolje govori i kakvo je njegovo znanje latinskog i koliko je zasluživao najvišu ocjenu koju je dobio.
Dalje, nema tog pojma, naziva ili imena koje Muhamed Filipović nije u stanju da izobliči ili barem malo okrnji: Napoleonov Code civil postaje Code de Civil, univerzitet na kojem je nekad slušao predavanja, London School of Economics and Political Science, postaje London School for Economics and Politics, a Gazi-Husrevbegova biblioteka — Biblioteka “Gazi Husrev-beg” (kao Piramida “Keops”?). Prvi dio njegove Historije bosanske duhovnosti temelji se, navodno, na “podacima, rezultatima i ocjenama koje se nalaze u studijama naših poznatih arheologa istraživača”, no u spisku od 20 imena tih poznatih arheologa koji Filipović donosi nalazimo i botaničara Karla Malyja, Felix Kanitz postaje Paul Kaunic, Dragoslav Srejović postaje Branislav Srejović, a Milutin Garašanin — Ilija Garašanin.
Poznavalac južnoslavenske povijesti, Muhamed Filipović spominje “atentat na bana Bogdana Cuvaja 1912. godine”. Ban Cuvaj zvao se, naravno, Slavko, a Filipović je događaj pomiješao s jednim drugim atentatom, u kojem je ulogu igrao Bogdan (Žerajić), doduše kao atentator a ne kao žrtva.
Poznavalac bosanske povijesti, Muhamed Filipović jednu za Bosnu tako važnu ličnost kao što je Franjo Josip Prvi uporno naziva Franjom Josipom Drugim.
Poznavalac svjetskih religija, Muhamed Filipović jednom prilikom spominje “izgon Adema i Have iz dženeta (da radi u znoju lica svog)”. Njegovo je pravo da, poštujući vlastita uvjerenja i senzibilitet čitalaca kojima se obraća, koristi islamsku (tj. kuransku) terminologiju u evociranju jednog biblijsko-kuranskog mita. No postoje neke granice kojih on očito nije svjestan: ako “izgon Adema i Have iz dženeta” i znači, bez ostatka, “izgon Adama i Eve iz raja”, poslovični “rad u znoju lica svog” ne spominje se u Kuranu, već samo u Bibliji (Post, 3, 19).
Poznavalac religijskih tradicija, Muhamed Filipović nije do svoje sedamdesete godine naučio da se katoličke crkvene organizacione jedinice zovu župe i da su im na čelu župnici, a pravoslavne da se zovu parohije i da su im na čelu parosi, pa govori o “katoličkim parosima” (“Zajedno sa mnom, na doktorskom kursu, bio je i neki katolički paroh iz neke od londonskih parohija”).
Poznavalac bosanske povijesti i svjetskih religija, Muhamed Filipović govori, povodom neomanihejstva crkve bosanske, o heterodoksiji koja se pojavljivala “kroz dualističko učenje Manua i njegove različite izvode”. Avaj! Manu je lik iz indijske mitologije koji se spominje u Vedama, praotac ljudskog roda i njegov prvi zakonodavac, dok se osnivač dualističkog učenja, manihejstva, zvao Mani. […]

FILIPOVIĆ SIN

Ne možemo znati je li Nenad Filipović jednom u Bagdadu zaista skočio udalj 25 aršina, no takve tvrdnje lako se provjere: “ako je daleko Bagdat, nije aršin”. Ne možemo znati ni je li zaista požnjeo prekookeanski uspjeh, zadivljujući cijela učena društva, orijentalističke odsjeke i filološke kongrese svojom blistavom erudicijom. Ali to nije prava smetnja: budući da Filipović svoju erudiciju izlaže svake sedmice u Slobodnoj Bosni, njegove kapacitete možemo sami ocijeniti. Ako je daleko Princeton, nije trafika…
I kada pokušamo, nakon iščitavanja Filipovićeve dvogodišnje produkcije, sastaviti pregled oblasti o kojima on s autoritetom piše, dolazimo do spiska koji izaziva nijemo divljenje:

• filologija (klasička, orijentalna i svaka druga)
• povijest (starija i novija svjetska, evropska, osmanska i balkanska)
• historija i pomoćne historijske discipline (diplomatika i sl.)
• književnost (sva razdoblja, na svim jezicima) i književna kritika
• muzika (scenska, instrumentalna, vokalna) i muzička kritika
• filozofija (u rasponu od Pitagore do Johna Rawlsa)
• politologija i politička filozofija (s težištem na kritici liberalne demokratije i zapadnih društava uopšte)
• sociologija
• kulinarstvo
• islam (u najširem smislu: povijest, pravo i ustanove, vjerovanja i običaji), judaizam, hrišćanstvo, manihejstvo
• kinologija (“anadolski karabaš, taj najbolji pas-čuvar”)
• psihijatrija
• likovne umjetnosti (u najširem smislu: slikarstvo, kiparstvo, arhitektura…) i umjetnička kritika
• drama i pozorište
• film
• etnologija i folkloristika
• pravo.

Ako neki autor piše o problematici koja dotiče četiri ili pet različitih oblasti on je polihistor. Ako pretendira da je upućen u devet ili deset, on je već svaštar. No ako bespogovorno sudi o petnaest ili dvadeset disciplina, kako čini Filipović, može biti samo ništar. U tom uvjerenju utvrđuje nas činjenica da on svoje tekstove ne objavljuje u odgovarajućim specijaliziranim časopisima koji postoje za svaku od tih oblasti: svoju analizu “Hamleta”, naprimjer, nije ponudio Sceni, niti je komentare uz Rawlsovu Teoriju pravde ponudio Dijalogu. Naprotiv, on ih iznosi u jednom sedmičnom magazinu, paradirajući pred nestručnjacima svojom površnom erudicijom i prepadajući ih učenim riječima koje upotrebljava u neodgovarajućem kontekstu.
Taj njegov opsjenarski poduhvat pada, kao i uvijek, na detaljima. Nije, naravno, moguće navesti sve pojedinosti iz kojih se vidi da se Nenad Filipović zapravo temeljno ne razumije u filozofiju, teologiju, povijest religija ili druge oblasti i discipline u kojima izriče smiješno prepotentne sudove, te stoga donosim samo jedan reprezentativan izbor, uz mogućnost da ga proširim ukoliko to okolnosti ikada budu zahtijevale.



KOKOSCHKA I NA(R)CIZAM


Filipovićev opsjenarski poduhvat pada, kao i uvijek, na detaljima. Nije, naravno, moguće navesti sve pojedinosti iz kojih se vidi da se on ustvari temeljno ne razumije u filozofiju, teologiju, povijest religija ili druge oblasti i discipline u kojima izriče smiješno prepotentne sudove, te stoga donosim samo jedan reprezentativan izbor, uz mogućnost da ga proširim ukoliko to okolnosti ikada budu zahtijevale.

Filozofija, logika

Kod Filipovića nema okolišanja, i on u filozofiju ulazi na velika vrata, analizirajući ni manje ni više nego § 53 Heideggerovog Bitka i vremena, o kojem zaključuje:

Tu se radi o jednostavnoj Stvari, a najveće Stvari su zapravo tako jednostavne: tek onda kada se Čovjek bezrezervno suoči sa neizbježnošću svoje Smrtnosti, onda on stiče slobodu djelanja i, time, smisao Života. Jer Život je jedan i omeđen, pa je sada na Tebi hoćeš li ga uludo straćiti ili napraviti nešto od njega. To je, dječjim riječima, prije otprilike godinu dana, rekla mome ocu moja bratična Đula: “Deda, kako bi Život bio dosadan i prazan, kada ne bismo umirali!” (SB 487).

Na zloupotrebe velikog početnog slova već smo navikli, kao i na pleonastičke sintagme koje ovdje oprimjeruje “neizbježnost čovjekove smrtnosti” (smrtnost je upravo neizbježnost smrti). Novo je možda što je, u liku bratične Đule, javnosti predstavljena već treća generacija Filipovićâ filozofa i tumača Heideggera, koja od malih nogu govori “Život”, a ne naprosto “život” (najiskrenije se nadam da će ta nedužna djevojčica izbjeći sudbinu svoga strica, tj. da se minderi strina i tetaka neće naglas diviti njezinoj bistrini i znanju, kako bi se trideset godina kasnije našla socijalno neprilagođena i zakrvljena s čovječanstvom koje joj podlo uskraćuje čast i čest što joj, po mišljenju cijele porodice i nje lično, nesumnjivo pripadaju). Kako god bilo, račun je prost, onaj ko s lakoćom tumači iskaz da “istrčavanje otkriva tubitku izgubljenost u Se-ličnost” i uvjerava da se tu radi o jednostavnoj stvari mora biti znalac totius philosophić, i od njega se neće tražiti ta neprijatna potvrda filozofske kompetentnosti kakvu predstavljaju objavljeni radovi o Platonu, Descartesu, Bergsonu ili Habermasu… Avaj! Filipovićeva posezanja za filozofskom argumentacijom u drugom kontekstu, tamo gdje nije prvenstveno riječ o filozofiji, vrlo brzo razbijaju iluziju i poništavaju efekt koji se htjelo postići bleferskim “tumačenjem Heideggera”.
Tako će jednom prilikom Filipović ustvrditi: “Veliki britanski vizantolog N. H. Baynes je, još 1955. godine, napisao da činjenica što on ne vjeruje u Marijina čudesa ne može nikako potrti fakt da su Vizantinci vjerovali da je Presveta Marija Theotokos osnovni, i to čudesni, branitelj Carigrada”.
No poznavalac filozofije za kakvog se on izdaje, usto potekao iz ugledne marksističko-lenjinističke porodice, morao bi znati da Baynesova opaska nije nikakvo otkriće, već puka preformulacija jedne misli koju u svojoj disertaciji, na mnogo pregnantniji način, iznosi mladi Marx: “Ono što ja sebi predstavljam kao stvarno … to djeluje na mene, i u tom smislu su svi bogovi imali realnu egzistenciju, kako paganski tako i hrišćanski. Zar stari Moloh nije vladao? Zar Apolon iz Delfa nije bio stvarna moć u životu Grka?”
Na drugom mjestu, Filipović govori o svojoj intelektualnoj hrabrosti pod komunizmom: on je u nekoj publikaciji Mariju nazivao Presvetom Bogorodicom “u ona vremena kada su današnji liberali i borci za ‘etno-kulturnu pravdu’ (sic! — N. F.) bili vojnici Partije, manji od makova zrna”.
I upotreba navodnika i upozorenje sic!, popraćeno njegovim inicijalima da ne bi bilo zabune, svjedoče da Filipović smatra izraz “etno-kulturna pravda” krajnje sumnjivom (liberalnom?) izmišljotinom. Zašto? Ljudi koji ne foliraju upućenost u filozofiju već se filozofijom bave uglavnom prihvataju da pravda nije jedinstvena, u tom smislu da u porodici, vjerskoj zajednici, preduzeću i državi ne mogu važiti ista pravila (otud naslov djela Michaela Walzera Područja pravde). Današnji politički filozofi sistematski razlikuju političku pravdu od socijalne, a ovu opet od etno-kulturne: ako je vjerovati kazalu u zborniku Can Liberal Pluralism be Exported? (prir. W. Kymlicka i M. Opalski, Oxford University Press, 2001), “ethnocultural justice” spominje se na njegovim stranicama barem 40 puta, u prilozima osmero različitih autora, te Filipovićevo zgražanje zapravo odaje epohalno neznanje!
Konačno, u tekstu posvećenom Oriani Fallaci Filipović kaže: “Na prigovore da je iznevjerila svoje ideale iz mladosti, uzvraća da se smatra ‘hrišćanskim ateistom’ (o, sjajnog li primjera za logičku grešku contradictio in adjecto!)”.
Teško je naći sjajniji primjer kaplarskog pristupa filozofskom nasljeđu. Naš je tumač Heideggera negdje u putu propustio da registrira makar i naslov Blochovog spisa Ateizam u hrišćanstvu, u kojem se nahodi amblematična rečenica: “Samo ateist može biti dobar hrišćanin, i samo hrišćanin može biti dobar ateist”. Stoga, šta god i kakva god Fallacijeva bila, sintagma “hrišćanski ateist” nije contradictio in adjecto.
[Budući da mu je u međuvremenu neko očito skrenuo pažnju na glupost koju je napisao, Filipović je požurio da se izvadi pa je, polemizirajući s Markom Vešovićem o ateizmu, naveo upravo spomenutu Blochovu rečenicu — naravno, u prilog vlastitom stajalištu. Stoga ovaj primjer ne služi samo kao ilustracija njegovog neznanja, već i kao potvrda prilagodljivosti njegovog morala: “hrišćanski ateisti” postoje ako treba dokazati Vešoviću da nije u pravu, a ne postoje ako treba ocrniti Fallacijevu!]
No kad smo već kod logičkih grešaka, kako stojimo s logikom kada je treba primijeniti, a ne samo demonstrirati nabiflano gimnazijsko znanje o kontradikcijama? Vratimo se gornjem primjeru: da se Filipović zadovoljio tvrdnjom da je on lično pokazivao intelektualnu hrabrost dok su današnji liberali bili manji od makova zrna, svejedno ne bi nikoga u to uvjerio, ali bi barem napisao logički koherentnu rečenicu. No on sam najbolje zna koliko je klimava ukupna njegova argumentacija, u tom i svakom drugom tekstu, pa osjeća stalnu potrebu da je pojačava retoričkim sredstvima. Stoga tvrdi za današnje liberale da su pod komunizmom ne samo bili “manji od makova zrna”, već i da su bili “vojnici partije”.
E, to neće ići! Postoje, ipak, čitaoci koji su izbjegli Filipovićima i njihovoj lobotomiji, koji su sačuvali neko pamćenje kao i sposobnost elementarnog zaključivanja, i koji se sjećaju vojnika Partije: ti stubovi režima bili su glasni i prisutni, uvijek u prvim redovima, predavali su na Marksističkoj školi u Kumrovcu, ili su uređivali Titova izabrana djela, ili su držali uvodna izlaganja na sjednicama Ideološke komisije CK, ili su pisali o Lenjinu i Marxu, ili su otvarali savjetovanja i zatvarali rasprave — a neki najistaknutiji među njima, poput Muhameda Filipovića, bili su sve to i činili sve to u isto vrijeme. Ni uz najbolju volju, za njih se ne može reći da su bili manji od makova zrna! Želja Nenada Filipovića da sebi dade na značaju je ljudski shvatljiva, no to se naprosto ne može postići generiranjem sličnih besmislica…
Konačno — da završimo s logikom! — Filipović jednom prilikom govori o svojim američkim poznanicima, imućnom bračnom paru s čijim se pogledima ne slaže: “Oni smatraju (1) da sirotinja ne smije primati socijalnu pomoć, jer ne žele da drugi žive od novca koji oni zarađuju; ovo prednje ih ne sprečava da smatraju (2) da njima pripada pun paket socijalnog i penzionog osiguranja” (podvlačenje i brojčane oznake moji, T. H.). Filipović očito drži da su stav 1 i stav 2 protivrječni. Oni su, međutim, sasvim koherentni: ljudi smatraju da imaju pravo na socijalno i penziono osiguranje (2), upravo zato što u te svrhe cijeloga života izdvajaju novac koji zarađuju (1) — i drže da to pravo nemaju oni koji ne zarađuju i ne izdvajaju (šta god mi o tome mislili). Ne samo da drugi stav prvome ne protivrječi, već iz njega logički proizlazi.
No nevičnost logici ipak ne treba Nenadu Filipoviću previše zamjerati, zbog jedne olakšavajuće okolnosti: učio je od najgorih!

Judaizam, hrišćanstvo, islam…

U jednoj polemici, Filipović svojim protivnicima sasvim proizvoljno pripisuje postavku da “istinska vjera ne može nekoga da dovede do državničkog uspjeha i bogatstva”. Pa tu postavku “pobija”:

Prema toj postavci, svaki onaj čiji snovi o vaspostavljanju Kraljevstva Božjeg na zemlji nisu propali prikucavanjem na križ zapravo nije ni vjerovao istinski u svoju misiju i svoga Boga. Takvo gledanje ne zna šta bi od Mojsija, Jošue, Muhammeda koji su uspjeli u svojim Božjim Državama (SB 485).

“Kraljevstvo Božje” je biblijski teologem koji ima različito značenje u Starom i Novom zavjetu, i više znači “kraljevanje” u smislu vladavine negoli “kraljevinu” u smislu političke jedinice. Filipović ga, tako pogrešno shvaćenog, proširuje i na islam, a potom ga izjednačava s državom Božjom — što je naziv koji sv. Augustin daje duhovnoj zajednici hrišćana, “nebeskom Jerusalemu” koji ne zauzima fizički prostor niti se može označiti na zemljopisnoj karti. Stoga, teokratije koje su u povijesti, s promjenljivim uspjehom, osnivali jevreji, hrišćani i muslimani ne mogu se nazvati ni kraljevstvom Božjim ni državom Božjom, niti se a fortiori može reći da su Mojsije, Isus i Muhamed “uspjeli u svojim Božjim Državama”.
Mojsijev narod, Izrael, sklopio je na Sinaju s Bogom savez (hebr. ber+t); hebrejska riječ prevedena je u grčki kao diatheke, što znači i “savez” i “zavjet”; potom je grčka riječ prevedena u latinski kao testamentum, što znači samo “zavjet”. Taj pogrešan prevod koristi se danas, po tradiciji, isključivo da označi dvije kanonske zbirke spisa, Stari i Novi zavjet. U svakoj drugoj prilici govori se o Izraelovom (a ne Mojsijevom) savezu (a ne zavjetu) s Bogom. Stoga, kada Filipović spominje “originalne ploče Mojsijevog zavjeta s Bogom”, on u šest riječi izvaljuje tri debele gluposti (što nipošto nije njegov lični rekord): brka Mojsija i izabrani narod, brka zavjet i savez, i ovaj potonji predstavlja kao zapis na pločama. Ploče su, naravno, postojale, ali su sadržavale Dekalog ili Deset zapovijedi, a ne pisani tekst sporazuma.
U starijem hrišćanstvu, neki isposnici zidali su omanje stubove (stolp) koji su na vrhu imali platformu; na njih bi se oni popeli i, često privezani lancima, provodili godine u molitvi, nikada ne silazeći na zemlju. U životu su ih održavali putnici koji su ih hranili i pojili, i koji su ih zvali stolpnicima. Za sv. Alimpija Stolpnika, naprimjer, poznato je da je na svom stolpu proveo 53 godine, ležeći sve vrijeme na jednoj strani rebara i nikad se ne okrenuvši na drugu. No ne zna se da su stolpnici, u svome podvižništvu, baš stajali na jednoj nozi. I zato, kada Filipović piše “i da stoji kao stolpnik hiljadu godina na jednoj nozi”, on samo pokazuje da je ove hrišćanske isposnike pobrkao s joginima, od kojih neki godinama stoje na jednoj nozi (Vriksha-asana), ali sebe ne zovu stolpnicima (niti za to imaju ikakvog razloga).
Prenoseći priču nečijeg amidžića dajdžinice o djevojci koja je, iako djevica, rodila slonče, Filipović zaključuje sljedećim komentarom: “Očito je da se u napada i ismijava katoličko i hrišćansko učenje o Marijinom bezgrješnom začeću”. Dogma o bezgrešnom začeću Marije (immaculata conceptio beatć virginis Marić) nije isto što i dogma o djevičanskom rođenju (partus virginalis), s kojom se često brka (sćpe confusa cum partus virginalis Marić). “Marijino bezgrešno začeće” je vjerovanje da je Marija, buduća Bogorodica, začeta u utrobi svoje majke (in utero eius matris, Sanctć Annć) slobodna od istočnog ili iskonskog grijeha (a peccato originale libera), koji prema hrišćanskom učenju nose svi Adamovi i Evini potomci. Ova katolička dogma, koju je 8. decembra 1854. proglasio papa Pije IX. bulom “Ineffabilis Deus”, nema nikakve veze sa hrišćanskom dogmom da je Marija rodila Isusa kao djevica. Filipović svakako nije prvi koji ih sistematski ne razlikuje; ali je prvi koji nas uvjerava (grdna rano, odsječena glavo!) da čita Bultmanna ili Cullmanna. I da ih razumije.
Tvrditi za prvog umejadskog halifu Muaviju b. Ebi Sufjana da je “ranije Poslanikov ljuti neprijatelj” malo je pretjerano: Muavija je imao manje od 10 godina kada je Muhamed počeo javno da propovijeda, i nepunih 19 godina kada je ovaj izbjegao iz Meke (islam je prihvatio u 26. godini). Ljuti Muhamedov neprijatelj bio je Muavijin otac, Ebu Sufjan.
Iskaz da je Mesudi svoje Zlatne livade sastavio “na arapskom jeziku, prije 956. godine” trivijalan je koliko i istinit, budući da je autor te godine (956/7) i umro. Treba li kome tačan podatak (što je malo vjerovatno), Zlatne livade pisane su (i dorađivane) između 940. i 947.
750. godine, prestolnica halifata nije prenesena iz Damaska u Bagdad, kako više puta tvrdi Filipović, iz prostog razloga što Bagdad tada još nije postojao. Gradnja je počela tek 762. (Čudo jedno po čemu sve čovjek pamti neke datume! Ja ovaj pamtim zato što se još sjećam kako mi je, prije trideset i više godina, Nijaz Dizdarević pokazao zlatnik koji je halifa el-Mensur dao iskovati povodom osnivanja grada.)
Nije tačno ni da je “islamsko pravo zasnovano … na primjeni analogijskog zaključka do koga učenjaci dolaze vlastitim umovanjem”: islamsko pravo zasnovano je na četiri tradicionalna izvora, od kojih je zaključivanje po analogiji, qiy
s, tek četvrti po važnosti, a prethode mu Kuran, živa predaja (sunna) i saglasje pravnih autoriteta prošlosti. Da i ne govorimo o tome da je Filipović zapravo pomiješao zaključivanje po analogiji i vlastito umovanje (idžtihad), koje u islamu nije opštepriznato kao (peti) izvor prava…
Način na koji ovaj turbo-musliman što nije završio ni sibjan-mekteb govori o Vjerovjesniku — “Muhammed, sin Kasimov i Aminin, unuk Abdu-l-Muttalibov, potomak Hašimov, iz roda Kurejš i velikog plemena Džurhum” — najbolje otkriva monumentalni diletantizam s kojim on, moderni pirat Nenad Filipović, navigava kroz vremena i prostore, robeći znanstvene discipline i predmetna područja: jedan arapski onomastički element, kunya, koji ukazuje na očinstvo, Filipović čita kao genealogiju, pa Ebu-l-Kasim, “otac Kasimov”, postaje “sin Kasimov”, dok valjda nema muslimanskog djeteta koje ne zna da je Muhamed bio sin Abdulahov! A mnoga od njih još znaju i da Kurejš nije rod nego pleme, koje je u ono vrijeme obuhvatalo deset rodova, među kojima i “potomke Hašimove” (Bank H
šim).

Kad filolog prevodi

Ista djeca znaju i da se kuranska sureta dijele na ajete, a ne na stihove, te da se u Kuranu ne spominje satan, nego šejtan. I da stoga naslov romana The Satanic Verses u bosanskom glasi Šejtanski ajeti, a ne Satanski stihovi, kako tvrdi istaknuti filolog dok donosi prvosveštenički sud o spomenutom djelu: “Upravo zato su Rushdiejevi Satanski stihovi njegov najgori roman”.
Nije tačno ni da se arapsko nabi prevodi u naš jezik kao “prorok”, a rasul kao “vjerovjesnik”. Nabi se prevodi kao “vjerovjesnik”, a rasul kao “poslanik”.
Italijanska izreka “Se non č vero, č ben trovato” Filipovića, ko zna zbog čega, ne zadovoljava, pa je on, komentirajući jednu priču o rabi-Gamalielu, dopunjuje: “Se non e vero, e molto ben trovato”. I nudi vlastiti prevod: “Ako i nije tačno, jako je dobro urađeno” — prevod koji nije ni tačan, ni dobro urađen. Smisao je izreke: “Ako priča i nije istinita, dobro je smišljena” (“Even if it’s not true, it makes a good story”).
Nastavljajući porodičnu tradiciju, Filipović ne razumije Marxovo djelo, čak ni one marksističke dogme koje osuđuje. U ovom slučaju, on je žrtva (vlastitog?) lošeg prevoda. Marx, naime, ne tvrdi da je religija “opijum za narod” (“Opium für Volke”; Filipović kaže “za mase”), već “opijum naroda” (“Opium des Volkes”): ne daju je narodu eksploatatori da bi ga držali u pokornosti, već narod sam za njom poseže (za razliku od “hrane za životinje”, “hrana životinjâ” ne podrazumijeva čuvara zoološkog vrta).
Njemačko Kindheitsevangelien ne prevodi se kao “Evanđelja o djetinjstvu” već kao “evanđelja djetinjstva”; zauzvrat, naslov Heideggerovog spisa “Die Frage nach der Technik” prevodi se kao “Pitanje o tehnici”, a ne “Pitanje tehnike”.

Kokoschka i na(r)cizam

Postoji u Filipovićevim sabranim zlodjelima nekoliko mjesta paradigmatskih za njegov šarlatanski postupak, onih u kojima se na malom prostoru (dvadesetak redaka) sustječu greške iz svih pobrojanih kategorija. Teška srca odlučujem se za jedno od njih, iako su mi i sva druga podjednako draga.
Iz postumno objavljenih sjećanja Eliasa Canettija (Party im Blitz. Die englischen Jahre, Hanser Verlag, München, 2003) Filipović prenosi jednu epizodu vezanu za Oscara Kokoschku, koja mu služi kao povod za vlastita razmišljanja:

Kokoschka je Canettijevima ispričao … zašto sebe smatra glavnim krivcem za Drugi svjetski rat.
Rukama bi prolazio kroz kosu, savio glavu, glas bi mu zadrhtao. Objasnio bi kako je Car i Kralj Franjo Josip I davno nekada, na početku svoje vladavine, ustanovio stipendiju za nadarene, a siromašne buduće studente. Ali, godišnje se dodjeljivala samo jedna stipendija. One godine kada se on prijavio na konkurs i odnio pobjedu, prijavio se i jedan drugi mladić. Zvao se je Adolf Hitler. “Da ja nisam pobijedio na konkursu”, govorio bi Kokoschka, “Hitler nikada ne bi postao političar. Ne bi bilo ni rata ni logora, niti bi moja umjetnost bila proglašena izopačenom”. I tako bi nastavio da se optužuje.
Ovdje imate jedan divan primjer paradoksne parabole, ravne onim najljepšim iz Evanđeljâ. Parabola svakako svjedoči o Kokoschkinoj visokoj etičnosti, osobini koja se obično ne susreće u umjetnika. Isto tako, ona dodiruje i pitanje uloge slučajnosti u historiji. Jer, da je Hitler zaista postao akademski slikar, možda ne bi bilo nacizma ili bi nacizam bio sasvim drugačiji. Nije moguće sve u historiji svesti na zakone društvenog i prirodnog razvoja!!! Zato i postoji danas čitava škola “protiv-činjenične historije” (counter-factual history). Na kraju krajeva, priča je uzorak galgen-humora, najcrnjeg humora sa vješala, koji mi ljudi iz Srednje i Istočne Evrope i razumijemo i znamo cijeniti. Zapamtite, tamo gdje nema crnog humora, kao u Bushmanijadi G. W.-a, tamo nema ni humora niti smijeha uopšte. Unatoč hinjenoj hijenskoj nasnimljenoj zavjesi brojnih njihovih sitcoma, koji preplavljuju i naše očajne televizije. O kako smo nisko pali!!! Pošli smo od Allenovih Dana radija, a završili smo na Will and Grace (SB 466).

Prvi korak sastoji se u razlučivanju: šta je, u ovom odlomku, Canettijevo, šta Kokoschkino a šta Filipovićevo? Čitalac koji odluči da sam i bez Filipovićevog posredovanja pogleda u Canettijev tekst naći će se u čudu: niti se spominje Franjo Josip I, niti početak njegove vladavine, niti stipendija “za nadarene, a siromašne buduće studente”. U tekstu stoji samo da su se i Hitler i Kokoschka natjecali za “istu stipendiju bečke Akademije” (das gleiche Stipendium bei der Wiener Akademie). Sve ostalo je konfabulacija Filipovića Mlađeg, u najboljoj tradiciji Filipovića Starijeg Ontološkog. (Pisac ovih redova, nehistoričar bez znanja njemačkog jezika, nema nikakvog načina da provjeri je li neka takva stipendija zaista postojala: on samo tvrdi da se ništa slično ne spominje u tekstu na koji se Filipović poziva.)
Dalje, motiviran čitalac lako će otkriti da je Canetti počeo pisati rečeno djelo 1990. u Zürichu, u dobi od 85. godina — pedesetak godina nakon londonskih događaja kojih se (pri)sjeća. Jesu li njegove bilješke iz onog doba bile nepotpune? Je li njegovo pamćenje bilo nepouzdano? Tek — i najdobronamjerniji kritičari morali su primijetiti da je knjiga haotična i da ima mnogo ponavljanja, te da ju je očito pisao starac kojem se žurilo (“The book is plainly the work of an old man in a hurry”).
To, naravno, nije dovoljan razlog da je odbacimo kao izvor. No šta nas sprečava da epizodu Hitler-Kokoschka provjerimo nezavisno od Canettija? Svima dostupna historijsko-biografska djela potvrđuju da je Hitler polagao prijemni ispit na bečku Umjetničku akademiju: Am 2. Oktober 1907 trat Adolf Hitler als einer von 112 Kandidaten zur Aufnahmeprüfung in der Wiener Kunstakademie an. Isti ispit polagao je i Kokoschka. I bio je jedan od 28 kandidata koji su primljeni. Hitler nije položio: Von den 112 Kandidaten wurden 28 zum Studium zugelassen […]. Hitler fiel durch.
“Stipendija Franje Josipa I”, ako je i postojala, rješavala je možda materijalni položaj “nadarenih a siromašnih studenata”, ali im nije pomagala da polože prijemni. I da Kokoschka kojim slučajem nije bio primljen, šta jamči da bi njegovo mjesto zauzeo upravo Hitler, a ne neki drugi od 84 odbijena kandidata?
Cijela epizoda, ipak, nije besmislena; no njezin smisao izmiče Filipoviću, odveć zabavljenom time da u dokumentima koji mu padnu šaka traži potvrde svojih unapred smišljenih teorija. On je naprosto zaboravio da je predležeći tekst Canettijev, a ne Kokoschkin. Kako je moguće da Filipović ne primjećuje ono što je bjelodano prosječnom čitaocu, naime da Canetti Kokoschku ismijava (“Canetti relates a grotesquely comic vignette in which Kokoschka claims in all seriousness that he was to blame for the war”)? Da je zapis pročitao do kraja, umjesto što se zaustavio na prvom zgodnom detalju koji mu može poslužiti za sljedeći tekst u Slobodnoj Bosni, Filipović bi (valjda!) shvatio da Canetti govori o Kokoschkinom narcizmu: “Za njega je bilo neprihvatljivo da bude upleten u povijest svoga vremena a da to nema nekog značaja, makar to bila i krivica, uostalom vrlo sumnjiva krivica (eine sehr zweifelhafte Schuld)”. Što, opet, objašnjava inicijalnu nepodudarnost: da, Canetti se dobro sjećao, ali je austrijski slikar izmišljao. S narcističkog aspekta, “jedna stipendija a dva kandidata, Hitler i Kokoschka”, zvuči bolje nego “Kokoschka među 28 primljenih, a Hitler među 84 odbijena kandidata”…
Nakon što je anegdotu prostački i sasvim nehistoričarski istrgnuo iz konteksta, Filipović je ističe kao ilustraciju ni manje ni više nego Kokoschkine “visoke etičnosti” (similis simili gaudet). Pritom je proglašava primjerom “paradoksne parabole, ravne onim najljepšim iz Evanđeljâ”, upuštajući se još jedanput u oblast u kojoj su njegove kompetencije više nego sporne. Parabole ili prispodobe su pripovijesti koje je Isus pričao da razjasni svoje naučavanje; njih treba shvatati kao “zorno prikazivanje simbola, to jest slika koje su uzete iz zemaljskih stvarnosti da označe stvarnosti objavljene od Boga”. Koji simbol, koju duhovnu stvarnost prikazuje Canetti u ovoj anegdoti pa da bi to bila parabola? (I kad smo već kod toga, evanđelje se piše malim početnim slovom kada označava određenu knjigu, velikim kada označava hrišćansku poruku: “Prije nego što su evanđelja zapisana, Evanđelje se više desetljeća propovijedalo”.)
U nastavku, Filipović se na osnovu ove “paradoksne parabole” upušta u what if spekulaciju, pitajući se da li bi uopšte bilo nacizma, i kakav bi bio, da je Hitler postao akademski slikar. Povijest nije deterministička, podučava nas on, u njoj i slučaj igra neku ulogu: “Zato i postoji danas čitava škola ‘protiv-činjenične historije’ (counter-factual history)”.
Čitava historijska škola, kao škola Anala ili “microstoria”? Naš historičar opet malo pretjeruje. Virtualna ili protivčinjenična historija je duhovna aktivnost čija su ostvarenja književna a ne naučna, budući da su plod fikcije. Šta bi bilo da nije došlo do nekih ključnih povijesnih događaja, ili da je njihov ishod bio drukčiji? Naprimjer, da je nacizam pobijedio? O tome čitamo u Fatherlandu Roberta Harrisa, no to je roman a ne historijska studija. Svaki korisnik interneta s gimnazijskim znanjem bilo kojeg evropskog jezika može se uvjeriti da historičari smatraju protivčinjeničnu historiju vrstom zabave, a ne ozbiljnom disciplinom, ponajmanje historijskom školom: “Most historians regard counterfactual history as sometimes entertaining, but not meeting the standards of mainstream historical research due to its speculative nature”.
To nije sve: Canettijev zapis je, po Filipoviću, “uzorak galgen-humora, najcrnjeg humora sa vješala”. No kako “galgen-humor” doslovno znači “humor pod vješalima”, a u naš jezik se prevodi kao “crni humor”, sintagma “najcrnji humor sa vješala” zapravo je “najcrnji crni humor”, pleonastička konstrukcija kao još jedan primjer lošeg stila.
U nastavku, Filipović će podrugljiv naziv za Ameriku G. W. Busha, Bushmania, pretvoriti u Bushmanijada (kao Tanzanijada?), jedan stručni izraz iz televizijske proizvodnje, “zvučna kulisa”, u “nasnimljena zavjesa”, da bi završio jednim moralističkim “O, kako smo nisko pali!!!”.
Da sažmem: u svega dvadeset redova, Nenad Filipović je izvrnuo smisao Canettijevog kazivanja, uljepšao ga vlastitim francjozefovskim dodacima, proglasio narcističkog Kokoschku uzorom vrline a anegdotu parabolom, izmislio jednu historiografsku školu, proglasio spomenutu anegdotu primjerom (najcrnjeg) crnog humora, prešamarao gramatiku (“Zvao se je Adolf Hitler”), oštro osudio nedostatak pravog humora u današnjoj Americi i na kraju donio nemilosrdnu ocjenu duhovne situacije vremena…
Tačno je: nisko smo pali. Pijetlu za uši (praslavensko *kurJcJ, “pijetao”). Za utjehu — u prethodnim desetljećima, neumorna intelektualna aktivnost filipovićâ već nas je bila spustila na najniže grane, pa barem nismo pali s velike visine.



ČOVJEK JE NENADU GNJIDA


Sada, štioče, moje čudo shvati
Kad saznah, da žena je udova
I da samo zbog tog poruga je prati.
Dante, Sarajevo inferno


Dvije stvari nikad neće prestati da me ispunjavaju uvijek novim čuđenjem: zvjezdano nebo nada mnom, i nedostatak svakog moralnog zakona u Nenadu Filipoviću. Koliko god iščitavao njegova ostvarenja, uvijek otkrivam neku zločestoću koja mi je ranije promakla, neku nategnutu jezičku konstrukciju koja u tekstu nema druge funkcije doli da opanjka, ocrni ili uvrijedi osobe koje se s Nenadom ne slažu (ili mu se naprosto ne sviđaju).
Ponegdje se Nenad trudi da svoje iskaze o ljudima iz sadašnjih i bivših vremena integrira u temu kojom se naizgled bavi. Na drugim mjestima ne poseže čak ni za tim kamuflažnim sredstvima, te njegovi tekstovi predstavljaju puki katalog uvreda i vulgarnosti koji u Bosni i Hercegovini može sebi priuštiti svako ko po bilo kojem osnovu raspolaže prostorom u novinama. Nenad Filipović je očito uvjeren da je njegovo “prevrednovanje svih vrijednosti” historijski obrat, i sebe vidi kao hrabrog pojedinca koji se bori protiv korumpiranih institucija i službenih vrijednosti. Teško prikriva radost: “sarajevska čaršija se unezgodila i uneredila od mojih tekstova”! Odvažio se da svima kaže sve u lice, ubijeđen da njegovi napisi konačno iznose istine o kojima se godinama šutjelo — dok oni samo potvrđuju da živimo u zemlji s nedjelotvornim i sporim pravosuđem, u kojoj zapravo nema javnog mnijenja (budući da javno mnijenje ne znači slobodu svakoga da u novinama piše šta hoće, ne snoseći za to nikakvu odgovornost).
Filipovićeva potreba da vrijeđa ljude koji mu ne mogu uzvratiti toliko je nekontrolirana da mu se ponekad događa da nanese štetu vlastitom taboru. Pogledajmo, naprimjer, dva sljedeća odlomka, kratka i tematski povezana. U prvome, Muhamed Filipović govori o biblioteci Kulturno nasljeđe:

Želim stoga odati počast stvarnom tvorcu te edicije, a to je bio Hasan Grapčanović. (…) Svojim je nevidljivim radom i upornim guranjem ove stvari, nepoznat javnosti, često nepravedno ogovaran od kojekakvih mediokriteta i na koncu nepriznat, učinio za afirmaciju naše … duhovne baštine, izuzetno mnogo.

Godinu dana kasnije, Nenad Filipović donosi o Grabčanoviću nimalo laskav sud: “propali komunistički Pčre Joseph, čovjek humanističkog obrazovanja i totalitarno-isljedničke svijesti”. I odlučno tvrdi:

Tvorac biblioteke Kulturno nasljeđe nije bio Hasan Grabčanović, kako se to neosnovano tvrdilo u nekim publikacijama. Druga Hasana ta neosnovana tvrdnja nikada nije posebno uzbuđivala, što rječito govori o moralnom habitusu negdašnjih “drugova odozgo”, i o njihovoj suštinskoj srodnosti sa današnjim demokratstvujuščim kleptokratima (SB 466).

Dva odlomka pokreću nekoliko pitanja. Recimo, da li H. Grapčanović/Grabčanović jest ili nije bio tvorac biblioteke Kulturno nasljeđe? Kojem Filipoviću vjerovati, jer obojica — po običaju — autoritativno tvrde, a ništa ne dokazuju niti tvrdnje potkrepljuju? Biblioteka je bila odavno pokrenuta u vrijeme kada je Nenad, u kratkim hlačama, još čitao slikovnice (Heidegger za predškolski uzrast, na svahiliju?), dok je Muhamed svakodnevno antišambrirao u Ce-Ka, i blizu je pameti da bi te stvari on morao bolje znati. Ili: svrstava li se i Muhamedova Historija bosanske duhovnosti I, iz koje je odlomak preuzet, u publikacije koje nešto neosnovano tvrde? Ili: spada li i Nenad među kojekakve mediokritete koji su, prema Muhamedovom mišljenju, nepravedno ogovarali Hasana G. (ako uzmemo da postoji i pravedno ogovaranje)?
Bilo bi lako nastaviti, i oko ova dva proizvoda iz Filipovićâ radionice ispisati pristojnu humoresku. No u tome nas sprečava pažljivije čitanje Nenadovog uratka, koji u osnovi obeshrabruje svaki razdragan pogled na svijet. U njemu se zahtijeva da jednu spornu tvrdnju, koju povrh toga više nije moguće provjeriti, prihvatimo kao istinu samo zato što dolazi iz Nenadovih usta, zatim se pomoću usiljene analogije jedan čovjek, koji se više ne može braniti, izjednačava s današnjom lopovskom elitom na vlasti: na osnovu činjenice da taj čovjek nikada nije demantirao jednu “neosnovanu tvrdnju” (koja je, ako je vjerovati Muhamedu, ustvari osnovana), Nenad Filipović, savjest našeg vremena, donosi zaključak ni manje ni više nego o njegovoj nemoralnosti! Moralni habitus i kleptokratija, dva učevna izraza, jedan latinski a jedan grčki, sračunata da nečemu što više nije ni čaršijski već je običan mahalski trač dadu caklinu uglađenog znanstvenog diskursa (“Bilježim se sa psovanjem”?)…
Primijetimo, ipak, da se sam Nenad već skoro dvije godine posebno ne uzbuđuje zbog neosnovane tvrdnje da je on jedan od naših vodećih filologa, iako niko nikada nije citirao neki njegov filološki rad, možda zato što neki takav rad nikad nije ni objavio…
Baš niko? Tu sam se, možda, malo zaletio: mogu se citirati i neobjavljeni radovi, o čemu će u nastavku biti riječi. Prije toga, stalo mi je da istaknem — a u tijesnoj vezi s predmetom ovog poglavlja, naime temeljnim odsustvom svakog morala kod Nenada Filipovića — da u njegovim oglašavanjima u Slobodnoj Bosni postoje odlomci za čije je puno razumijevanje neophodno predznanje o njegovoj ličnosti, njegovim simpatijama i antipatijama kao i neknjiževnim ciljevima koje svojim pisanjem namjerava da ostvari. Sljedeći primjer preuzet je iz teksta s naslovom “Šta bi sve hadžije morale znati o hadždžu” (SB 478):

Nema ništa netačnije od one izraubovane dosjetke kako je Bosancu, a i Hercegovcu, kućni prag najveća prepreka. Ta na prvi pogled dopadljiva, a zapravo praznjikava, izreka, koja bi se mogla okarakterisati kao jedan od najranijih primjera preseravanja (bullshit) u bosanskoj kulturnoj historiji, niti šta dokazuje niti šta opovrgava, osim što svjedoči o uskoći tobožnjeg “pionira moderniteta” koji je prvi njome zakitio jednu svoju pisaniju. (O preseravanju kao kvaziintelektualnoj djelatnosti i ćorsokaku mišljenja vid. H. G. Frankfurt, On bullshit, /Princeton: Princeton University Press/, 2005).

Nema nikakve sumnje da je H. Frankfurt napisao knjižicu On bullshit, i da je ona objavljena u proljeće 2005. godine u Princetonu. Iz toga, međutim, ne slijedi da je “izraubovana dosjetka” na koju se Filipović obara zaista preseravanje. I dalje raspolažemo samo njegovom tvrdnjom da je to tako, tvrdnjom čija tačnost niukoliko nije dokazana pukim postojanjem Frankfurtovog (ili bilo kojeg drugog) djela. No o Nenadovom citiranju i upućivanju govorim na drugom mjestu u ovoj knjizi: ovdje nas zanima navodni autor navodne dosjetke, kojeg Filipović do kraja svog teksta ne imenuje. Ko je on? Ivan Frano Jukić, bosanski franjevac. No zašto navodni autor? Zato što Jukić nikad nije sam rekao ništa slično, već je samo zabilježio jednu narodnu izreku. Zašto navodna dosjetka? Zato što ta od Jukića zapisana izreka uopšte ne glasi onako kako je Filipović navodi. Jukić piše:

Kažu Bošnjaci da je putniku najveća planina kućni prag; a to je istina.

Jukić, dakle, tvrdi da Bošnjaci nešto kazuju o putnicima. Filipović njegovu tvrdnju krivotvori dvojako: najprije pretvara Jukića u autora dosjetke a ne zapisivača narodne izreke, zatim podmeće da Jukić nešto tvrdi ne o putnicima, nego o “Bosancima, a i Hercegovcima”.
Ali šta će uopšte Jukić u tekstu o hadžu, u koji je zalutao kao Pilat u Vjerovanje?
Njegovo “raskrinkavanje” ima sasvim ovozemaljske razloge. Filipović je jedan od sudionika u polemici o karakteru crkve bosanske, u kojoj se oko nekih pitanja spori s (bivšim) franjevcima i osobama bliskim franjevcima. Usto, u broju 22 časopisa Franjevačke teologije Bosna franciscana (Sarajevo, 2005) objavio je Darko Periša prikaz Historije bosanske duhovnosti I. Muhameda Filipovića, u kojem je na 20 strana pobrojao uobičajene greške i propuste ovog značajnog mislioca, pa je Nenad Filipović izveo cijelu tu gimnastiku kako bi mogao da šutne sve franjevce s Jukićem na čelu. Jedna od tema spomenute polemike (u kojoj oba tabora nastupaju s iste, nepovratno prevaziđene pozicije) jest i bosanska modernost, pa će se Nenad Filipović pozvati na svoj falsifikat kao na ključni dokaz navodne Jukićeve duhovne skučenosti. Logično — da je Jukić tobožnji “pionir moderniteta”, to je stvar koju sve hadžije moraju znati o hadžu!
U gornjem krivotvorenju ipak najviše fascinira spremnost Nenada Filipovića da, radi sumnjive koristi koju može donijeti ovo “razobličenje” Jukića što samo njemu izgleda uvjerljivo, uništi rezultate višegodišnjih nastojanja… Muhameda Filipovića! Jer, opsesija Filipovića Starijeg jest da državni legitimitet današnje Bosne i Hercegovine izvede iz milenijskog postojanja “bosanskog čovjeka” koji se “nekada zvao dobri Bošnjanin, kasnije se zvao Bošnjak, pa se onda … nacionalizuju katolici i pravoslavci”. Šta mislim o Filipovićevom paleontološkom bosanstvu govorim drugdje; ovdje samo ističem da Jukić zaista sve stanovnike Bosne, a ne samo muslimane/Muslimane, naziva Bošnjacima, te bi sinovljev zapis barem u tom elementu mogao poslužiti kao potkrepa očeve teze... da se sin nije pobrinuo da u svome falsifikatu “Bošnjake” promijeni u “Bosance, a i Hercegovce”!
To, naravno, nije jedini puta da Nenad Filipović, u žaru igre, zabija autogolove, što će nam pokazati sljedeći odlomak iz teksta u kojem s podsmijehom govori o jednom karijeristu iz bivših, komunističkih vremena, kada je Partija kontrolom medija promovirala svoje vrijednosti:

I Smiljko Šagolj i Mufid Memija su mi pričali pred kakvim su mukama bivali kad bi im iz kabineta Toda i Branka te Hamze Bakšića, inženjera šumarstva Vlatka Ćosića i Hrvoja Ištuka stizala naređenja da u udarni televizijski dnevnik ubace petominutni prikaz nove knjige druga Toda koji će Miljanović čitati oslonjen na stolove sa knjigama u sarajevskoj kultnoj “Stipinoj knjižari” (SB 453).

Čitalac će se sjetiti da se u “Popisu radova akademika Muhameda Filipovića”, nevješto zamumuljen i razbijen u dvije jedinice, br. 55 i br. 330, navodi i njegov “Predgovor” knjizi Tode Kurtovića Komunisti i nacionalne slobode, u izdanju “Oslobođenja” (1975). Budući da je “Oslobođenje” u ona mračna vremena imalo apsolutno isti status kao i RTSA, postavlja se pitanje iz čijih su kabineta, u ovom slučaju, stizala naređenja da se objavi knjiga druga Tode sa predgovorom druga Muhameda. I šta se očekuje od čitalaca Nenadovih “eseja”? Da, kao učesnici u programu trajne lobotomije, prihvate da su apologetski prikazi onovremenih ideoloških spisa izraz poslušništva, a apologetski predgovori tim istim spisima izraz kritičke distance prema režimu?
Osim što ilustrira spremnost Nenada Filipovića da u svakom trenutku zakolje vola za kilo mesa, navedeni odlomak potvrđuje — da se vratimo na predmet ovog poglavlja — odsustvo svakog moralnog osjećaja: nema čovjeka kojeg on nije spreman oblatiti, nema ideje koju nije spreman diskreditirati ako to odgovara njegovom trenutnom interesu. Te sedmice, interes je bio da se donese što plastičniji portret Mitra Miljanovića; bljutav okus svoje proze Filipović u pravilu nastoji da popravi navođenjem detalja koji stvaraju utisak autentičnosti, “ličnim kazivanjima” koja su mu tako draga, pa će se čitaocima koji su, nakon lobotomije, zaboravili ratna javljanja iz Gruda ponuditi svjedočenje principijelnog i poštenog Smiljka Šagolja kao glavni element optužnice protiv Hamze Bakšića (čestitamo, čestitamo!). Koji mjesec kasnije, kada porodični interes bude definiran kao “rehabilitacija Novaka Kilibarde u očima bosanske javnosti”, Filipović će laka srca proglasiti četnikom Marka Vešovića.
Nije rijetko da, u dvjema različitim prilikama, iste ličnosti dobiju dijametralno suprotne “ocjene”: jedanput ih Filipović navodi kao uzore vrline koji jamče vjerodostojnost njegovog vlastitog kazivanja, a drugi puta ismijava njihove profesionalne i lične kvalitete. Kada, naprimjer, želi da diskvalificira Esada Ćimića i njegovu knjigu Politika kao sudbina, Filipović se poziva na Arifa Tanovića:
Akademik Tanović je dokazao da je jedan od najpametnijih i najduhovitijih ljudi u bosanskom XX vijeku, kada je rekao … otprilike ovo: “Nije politika čovjekova sudbina! Karakter je čovjekova sudbina!” (SB 499).
No, dok još nije mogao znati da će mu ovaj “učenik Vuka Pavićevića” zatrebati, Filipović je Arifa Tanovića posprdno nazivao “stručnjakom za samoupravnu etiku” i optuživao za najteži zamislivi zločin, pogrešnu nacionalnu svijest, zlurado podsjećajući na Tanovićevu svojevremenu izjavu “Kad je stani-pani, svi smo mi, ipak, Srbi!”. (Treba li uopšte napominjati da će i Smiljko Šagolj koji je, ako je vjerovati Filipoviću, pod strašnim pritiskom provodio direktive Ištukâ i Bakšićâ, na drugom mjestu — nakon te jednokratne upotrebe — biti naveden kao primjer partijskog poslušnika i jedan od “takmaca za titulu viteškog bojnika na putu Samoupravljanja”?)
U neprekinutom procesu predstavljanja ličnog interesa kao opšteg, Filipović je ipak najviše truda uložio u “esej” o jednom srpskom historičaru, “Svjetlo balkanskog grada. Misao Radovana Samardžića” (SB 504) — panegirik koji najbolje ilustrira koliko prizemni mogu biti razlozi kojima se rukovodi u donošenju moralnih sudova o ljudima iz bivših i sadašnjih vremena. Nakon što pročitamo sve pohvale koje Filipović u ovom tekstu ispisuje, nužno se pitamo je li riječ o istom onom Radovanu Samardžiću, perjanici srpskog nacionalizma, akademiku koji nije štedio napora u poticanju na mržnju i pravdanju budućih zločina. Filipović je, naravno, mogao da se zadrži na pohvalama Samardžićevih monografija (Veliki vek Dubrovnika, Sulejman i Rokselana, Mehmed-paša Sokolović), i da naprosto prešuti njegov aktivan angažman u “balkanskim ratovima”. No on vjeruje, s punim pravom, da kod čitalaca Slobodne Bosne sve prolazi (lobotomija traje već neko vrijeme!), pa bezočnim krivotvorenjem stvara sasvim suprotnu sliku, na osnovu koje bi Samardžiću trebalo dodijeliti, posmrtno, neko visoko bosansko odlikovanje. U njegovoj interpretaciji, Radovan Samardžić je bio, između ostalog, “čovjek protivan srpskom seljačkom socijal-šovinizmu”, koji je “mrzio svaki klerikalizam i koji se grozio vjerskog ludila”; osobito je “volio ‘razumnu pobožnost’ balkanskih gazda”, i “dokazao da idolatrija seljaštva potpuno falsifikuje karakter srpske prošlosti pod Turkokratijom”…
Možemo li u tom portretu prepoznati srpskog akademika koji je pisao:
Zahvaljujući svom pravoslavlju, srpski narod je i mogao zamisliti svoj istorijski slučaj kao veliku metaforu o grehu, smrti i vaskrsenju, kako bi se na najteži i najdostojniji način pripremio za budući slobodan život (koji treba zaslužiti). Bilo je izuzetno naporno, ali i besprimerno časno nositi teret takve baštine. Time Bog nije svakog kaznio, ali ni nagradio (Ideje za srpsku istoriju, 1989, s. 71).
Ima u Samardžićevim spisima i briljantnih antiklerikalističkih istupa, ima… Naprimjer: “istorijska društva nastala kao prirodni organizmi ne mogu ostati na okupu bez božje reči u svojoj srži. To se nigde nije desilo”. A ima i osuda srpskog seljačkog socijal-šovinizma, iako one piscu ovih redova više zvuče kao pothranjivanje pseudomitske slike o srpskom ratniku kao otjelovljenju dobra i humanosti, i o ratovima koje Srbi vode kao pravednima, odbrambenima i oslobodilačkima: “Prosti seljak je, pritegnuvši opanak i zgrabivši svoju brzometku, odlazio u rat da osveti Kosovo i oslobodi braću od tuđina”, jer je knez Lazar postao “za sva vremena” nosilac zavjetne misli da “birajući između ropstva i časne smrti, mora se opredeliti za smrt da bi se vaskrsnulo”, pa “umreti za ovozemaljske stvari i opredeliti se za carstvo nebesko znači ostati na braniku slobode” (v. Olivera Milosavljević, U tradiciji nacionalizma, Beograd, 2002, s. 89).
Ovaj raskorak između pravog Radovana Samardžića i njegovog portreta koji Nenad Filipović oslikava u Slobodnoj Bosni objašnjava se jednom prostom činjenicom. Odgovarajući na sasvim osnovane primjedbe da on, u petom desetljeću života, nema nijednu objavljenu knjigu iz oblastî u kojima potražuje status neprikosnovenog autoriteta, Filipović ističe da Radovan Samardžić, u jednoj bilješci u svojoj Istoriji srpskog naroda, navodi njegov rad Kodža Sinan-paša i spaljivanje moštiju sv. Save kao doprinos koji je razriješio jedan spor u srpskoj historiografiji (taj rad, završen 1991, još je jedno od znamenitih djela koja Filipovići čuvaju u rukopisu i za čije su nepojavljivanje kriva 3P — Partija, povijest, PDV —, ali koji i neobjavljeni izazivaju divljenje).
To što je (bio) jedini svjedok da je Nenad Filipović jednom u životu napisao kvalitetan historičarski rad u kome su došle do izražaja njegove nesumnjive osmanističke kompetencije, i što je ovome svojevremeno pružio “neponovljivo pogodne uslove rada u Balkanološkom institutu”, zavrijedilo je Radovanu Samardžiću da bude odvojen od Ekmečićâ, Krestićâ i ostalih Bećkovićâ iz Srpske akademije nauka i umetnosti, i predstavljen bravima koji čitaju Slobodnu Bosnu maltene kao njihov protivnik. “Nisu ni Beograd ni SANU bili monolitni u svom nacionalizmu i podršci Miloševiću”, uzvikuje Filipović. Tačno, ali samo djelimično — agregatno stanje Beograda mijenja se prema prilici, i on postaje monolitan čim to Filipovićima zatreba: spominjana knjiga Politika kao sudbina je “paskvila … štampana u Beogradu”, i sama ta činjenica je dovoljan dokaz Ćimićevog antibosanstva! (Historičar Nikola Samardžić, potpredsjednik Liberalno-demokratske stranke, jedna je od umjerenijih i razumnijih ličnosti na srbijanskoj političkoj pozornici, kako sam Filipović konstatira. No ne zato što “mnogo duguje” svome ocu Radovanu, kako nas Nenad uvjerava, već zato što se očevog utjecaja u jednom trenutku oslobodio. Filipović Mlađi, kome je selektivno navođenje izvora i primjera ono što je Filipoviću Starijem laganje, naime druga priroda, propušta da napomene da je Nikola svojevremeno veličao “neuništivu genetsku snagu srpskog naroda”, prije nego što je napravio zaokret i napustio romantičarsko-nacionalistički diskurs. Što govori da sinovi ne moraju nužno ići stopama očeva…)
Ako čitalac dosad nije shvatio, izreći ću to jasno i nedvosmisleno: cijela ta Nenadova rabota nije ideološki motivirana. Što Nenad Filipović veliča srpskog akademika Radovana Samardžića a ismijava, recimo, bosanskog akademika Arifa Tanovića ne znači da podržava projekt Velike Srbije. Što poziva za svjedoka Smiljka Šagolja, a protiv Hamze Bakšića, ne znači da se zalaže za HZ Herceg-Bosnu, upravo kao što omalovažavanje Jukića (Džaje, D. Lovrenovića, I. Lovrenovića…) nije znak nikakvog njegovog antihrvatstva koje mu protivnici neosnovano pripisuju. Nenad suviše voli sebe a da bi bio trajno vezan za bilo koji kolektivni projekt; radi se samo o tome da stalno pothranjivanje hipertrofiranog ega zahtijeva mnogo energije, pa Nenad povremeno mora ponekog da sagori. Izbor je diktiran ličnim interesom i trenutnim odnosom snaga, a ne etnoreligijskom pripadnošću potencijalnih žrtava: da se historičar Franjo Tuđman kojim slučajem negdje pohvalno izrazio o historičaru Nenadu Filipoviću, ovaj bi uložio neviđen napor da nas uvjeri da general i nije bio tako loš…
Jedna Filipovićeva nepojamna gadost ipak se izdvaja iz raskvašene balege njegovih istaknutih filoloških radova. Ona je toliko bezočna da mi je, što teška srca priznajem, kod prvog (i drugog, i trećeg!) čitanja naprosto promakla. A za taj propust kriva je — e, da! — moja jezička insuficijencija.
Obarajući se, u jednom svome tekstu (SB 522, 16. 11. 2006), na čitaoca koji je Danima poslao pismo pod pseudonimom “Vjekoslav Bizjak”, i čiji mu je identitet bio savršeno poznat, Nenad Filipović ispisuje rečenicu kojom cilja Vildanu Selimbegović, urednicu lista koji je “Bizjaku” ustupio prostor. Rečenica glasi:
Ovdje je, od anonimne kukviže, mnogo interesantniji urednički stav dame koju sam svojevremeno opisao sintagmom huda hudovica trista Zlîcâ Lolić Vildanica.

Na zagrebačkoj Akademiji za kazalište i film studira(o) se hrvatski jezik s akcentologijom cijelih šest semestara, i poduka koju sam dobio od Bratoljuba Klaića ostala je do danas osnova svih mojih, u međuvremenu produbljenih, jugoslavističkih znanja. Znao sam, i bez provjere, da hud znači prije svega loš u moralnom smislu, a zatim i bijedan, te sam cijelu, od samog Filipovića kurzivom istaknutu sintagmu shvatio kao još jednu njegovu nategnutu duhovitost na račun tuđeg imena, “bijedna bijednica Vildanica” ili nešto slično…
No nije se radilo o imenu već o bračnom stanju, što sam razabrao kada sam upoznao glavnu urednicu Dana, i saznao da je u ratu izgubila muža: “Ja sam udovica. ‘Huda hudovica’, zar niste shvatili iz Filipovićevog teksta”?
Ne, nisam bio shvatio. Nikako nisam bio shvatio.
Naravno: udovica je, izvorno, hudovica. To sam znao, ali nisam povezao. Nije mi palo na pamet.
Bolestan duh može se jezikom služiti na bezbroj načina, ko sve da ih upozna! Klaić nam je predavao neke druge stvari, tako da znam uglavnom sve, recimo, o osobenostima jezika u koji je Kombol pretočio Danteove tercine. No za istaknutog filologa kod nas se, očito, traže drugi kvaliteti.
Ua, udovica! U bilo kojem gradu na svijetu da to vikneš na ulici, okrene se barem jedna. A kod nas, u Kotlini, ako imaš sreće, i pet-šest!
Nenad Filipović nije se na stranicama Slobodne Bosne rugao imenu Vildane Selimbegović, već samo činjenici da joj je muž poginuo. A ja to nisam shvatio.
Pravda me, možda, to što se svojevremeno nije oglasio niko od onih koji su, za razliku od mene, bili upoznati s činjenicama iz privatnog života Vildane Selimbegović. Da, svojevremeno, jer — kako je čitalac sigurno primijetio — Filipović sâm ističe da samo ponavlja “sintagmu” koju je jednom ranije već bio upotrijebio! Da je ta njegova repriza izazvala nakon praizvedbe ikakve reakcije, meni to ne bi promaklo. Ali nije!
Čak i da je suprug Vildane Selimbegović poginuo u saobraćajnoj nesreći, to u mojim očima ne mijenja ništa na stvari. No poginuo je braneći grad, a za našu javnost to je bitna razlika, i njegova porodica pripada posebnoj klasi kojoj se ukazuje, ili barem treba da se ukazuje, naročita pažnja i institucionalna zaštita.
Pa ipak, na to otvoreno ruganje s udovištvom glavne urednice Dana niko nije reagirao. Čak ni u novinama koje sama uređuje. I možemo samo nagađati zašto.
Recimo: beščašće Nenada Filipovića traje već skoro dvije godine, pa su svi oguglali.
Ili: forenzičkom analizom Nenadovih tekstova može se nepobitno dokazati da je on čestit musliman koji žestoko napada one koji žderu udovički i jetimski mal, ergo, tvrdnje da on vrijeđa iste te udovice obična su objeda iza koje stoje extenebrozni naredbodavci.
Ili: nek’ se Vildana brani sama, uređuje novinu pa nek’ mu otpiše.
Ili: može valjda napisati uvodnik ako joj je stalo, što mi da se petljamo!
Ili: Vildana Selimbegović uređuje novinu koja nije uvijek pravovjerna. Bije Srbe, al’ bije i Turke!
Ili: nije sigurno da je njen muž šehid a ne samo pali borac Armije BiH, jer se ona o tome javno ne izjašnjava…
Ima, ipak, jedna situacija u kojoj bi Vildana Selimbegović, uza sve spomenute otežavajuće okolnosti, dobila, a da i ne traži, energičnu javnu zaštitu i nepodijeljenu masovnu podršku. Zamislite, recimo, da glavnu urednicu Dana tom “sintagmom” nije opisao sin “nepotkupljivog svjedoka Povijesti, Muhammed-bega Filipovića”, već neki dobar komad ćafira, neka masna vlašina, napriliku Marko Vešović! O, radosti! O, nenadane sreće i prilike da se poljuljano jedinstvo uspostavi oko slučaja čistog kô suza! Nakon svega što su nam uradili, još nam i udovice vrijeđaju! Kako bi se samo rukovodstva stranaka i članovi predsjedništava i kongresi intelektualaca i golema ulema uzbunili, kako bi se preporodi preporodili, organizacije šehidskih porodica usplahirile, javne ličnosti sablaznile, novinari raspisali (ko zna, možda bi se čak i neko od kolega iz Dana oglasio!), vaskoliki bi grad zabrujao i zatutnjio, aktivna islamska omladina ne bi ostala pasivna, podigao bi se cijeli taj (konstitutivni) narod munafika i zatražio da se zločinitelj nađe u centralnom zatvoru čak i bez suđenja u centralnom dnevniku.
Ali ovako, eh, eto… štampa je ipak slobodna!
Priznajem da je, u svemu tome, držanje glavnog urednika Slobodne Bosne bilo za mene nemala zagonetka. Čovjeka znam površno, iz kafane, no nisam mogao da zamislim šta ga je navelo da stranice svoje novine otvori za priloge u kojima, makar i posredno, komandant Bobanove medijske kažnjeničke bojne iznosi svoj stav o bilo kome ili bilo čemu, u kojima se pjevaju ode srpskim historičarima koji pjevaju ode srpskim ratnicima što odlaze “u rat s olakšanjem, podosta se time i zabavljajući”, i u kojima se, konačno, ljudima baca u lice njihova životna nesreća kao sramna činjenica koju treba da skrivaju (ali je od Nenada Filipovića sakriti ne mogu)!
Odgovor sam našao u tekstu “Pravo na individualnost, uspomene i biblioteku” (SB 523), gdje Filipović kazuje u kojim je okolnostima došlo do njegove saradnje u Slobodnoj Bosni: on je glavnom uredniku, inače prijatelju, postavio svoje uslove, ovaj ih je prihvatio, a dvojica advokata, zajedničkih prijatelja, uobličila su taj kafanski dogovor među prijateljima sastavivši privatnopravni akt prema kojem, summa summarum, Nenad Filipović može u Slobodnoj Bosni pisati šta hoće.
Stvar je jasna: poput hiljada vojnika iz svih epoha i sa svih meridijana, koji nikada nisu činili zločine već su samo izvršavali naređenja, ni Senad Avdić ne podržava nužno Nenadove gnusobe, već — u pravnoj državi kakva je bosanska — samo poštuje ugovorne obaveze.
S nestrpljenjem čekam sljedeći tekst Nenada Filipovića, “spoj ogleda i memoarističke proze”, u kojem će taj pacijent s nostalgijom progovoriti o mladosti provedenoj na Koševu (eh, ta koševska raja!), i nepodijeljenoj radosti koju bi osjetio kada bi na bolničkoj kapiji — čekajući da s roditeljima pođe slušati Talajićku — uvrebao nekog čovu što se vraća s hemoterapije, pa viknuo za njim “Ćelo, dođi mi na sijelo”!



I MI NENU ZA TRKU IMAMO...


Ne samo polemiku već i svako neslaganje Filipovići shvataju kao totalni rat, koji ne implicira samo osobe s kojima su u sporu već i sve članove njihove porodice do u deveto koljeno, njihove prijatelje i poznanike, koji tako postaju legitimne mete. U tom ratu sve je dozvoljeno, a uzvišenost cilja (odbrana Filipovića, što je isto što i odbrana bošnjačko-islamskog identiteta, bosanske opstojnosti i strininog jeržišć-pilava!) opravdava sva sredstva. Marko Vešović imao je hrabrosti da se svakodnevnom lobotomiziranju odupre, jednom prilikom kada se od bosanske javnosti zahtijevalo da zaboravi sve što zna o Novaku Kilibardi, jer je Filipovićima za neke njihove račune tako odgovaralo. Podsjećao je, uporno, na političku prevrtljivost Muhameda Filipovića i njegovu poslovičnu sklonost laganju, i usput tražio da istaknuti filolog Nenad Filipović, koji je naravno ustao u odbranu porodičnog interesa, pruži neke dokaze svoje filološke kompetentnosti. Što je u nastavku Vešović proglašen četnikom nimalo ne iznenađuje. A ne treba da čudi ni to što se Nenad Filipović, u nedostatku argumenata, u odlomku koji donosim obara na Vešovićevu kćerku: taj odlomak, zamišljen kao završni udarac poslije kojeg se Vešović neće oporaviti, još je jedno od onih paradigmatskih mjesta na kojima dolaze do izražaja skoro svi elementi Nenadovog stvaralačkog postupka.

Kako mi jaranica opriča, sažaljenja je vrijedan Marko Velimirov, taj samozaljubljeni troglodit, primjerice, dok se sâm sa sobom bije da izdrži do kraja nekakav koncertić na kome mu ćerce Ivančica-Tratinčica pokušava da puhuka Haydna, Bottesinija i Hindemitha u fagot. Curica očito nije Rudolf Klepač, svjetski znani virtuoz na tom zahtjevnu instrumentu, ili, pak, šibenski Sarajlija Damir Huljev. Jer, i takva raštimana Tratinčicina muzika jeste za Pap(lj)anina-Pa(p)ljanina nedostižno kulturno dobro (njem. Kulturgut) (SB 518).

Ovo što je rečeno možda nema veze s meritumom polemike, naime da li je Muhamed ontološki lažov a Nenad patološki filolog, ali je prilika odveć zgodna a da Nenad Filipović propusti da se naruga tuđem imenu (Ivančica-Tratinčica!) ili porijeklu (Papljanin!), ili da pohvali porijeklo kojem on daje prolaznu ocjenu (šibenski Sarajlija!), ili da podsjeti na svoje znanje stranih jezika (Kulturgut!), ili da demonstrira poznavanje klasične muzike (fagot je zahtjevan instrument, a Rudolf Klepač virtuoz!), usput potvrđujući da su čaršijska kazivanja ipak njegov glavni historijski izvor: na učeničkom koncertu on nije bio, ali mu ga je “opričala jaranica”, što je dovoljno da zaključi i o tome kako se Vešović držao i kako je mala svirala (raštimano, nego kako, jer gdje će neko iz neprijateljskog plemena bilo šta dobro raditi!).
Stoga gore upotrebljenu sintagmu “u nedostatku argumenata” treba shvatiti uslovno: Nenad Filipović vjeruje da to što je iznio upravo jest argument, i to presudan! Ipak, čini se da u trenutku kada je tekst pisao nije bio u najboljoj formi, sudeći po prilikama koje je propustio: nije nam rekao, naprimjer, da riječ fagot dolazi od italijanskog fagotto, “svežanj” — a mogao je, pa bi nas još više zabljesnuo svojim poznavanjem stranih jezika. Izostavio je i ključnu informaciju da šibenski Sarajlija Damir Huljev zapravo živi u Ljubljani, što najbolje govori kakvi su Vešovići, i otac i kći! A cijela njegova argumentacija oslabljena je prešućivanjem činjenice da je Klepač prezime češkog porijekla, te da Rudolf nije samo fagotist već i dirigent, i počasni član Hrvatskog društva glazbenih umjetnika — što bi jednom zauvijek zatvorilo usta svima koji se pitaju kakav je to filolog bez objavljenih radova iz struke! (Zamišljam sretan nadrealistički kraj ove tipično filipovićevske “polemike”: Nenad Filipović bježi Titovom koliko ga noge nose, a goni ga Vešovićeva kćerka obučena u kostim tratinčice, kao za školsku priredbu, vičući “Nisam Huljev, ali ti si hulja!”, i klepajući ga fagotom iako nije Klepač!)
Inače, o muzičkim djelima koja mjestimice spominje Filipović ne govori stručnim rječnikom muzikologije i muzičke kritike, jer njime ne vlada. Umjesto toga, poseže za svojim omiljenim izražajnim sredstvom, “autoritativnom hiperbolom”, pa kaže hvaleći violinski koncert Vlade Miloševića: “U rukama virtuoza kao što je Anne-Sophie Mutter Miloševićev bi se violinski koncert pokazao ravan Sibelijusovom”. Dovoljno da čitaoci zaključe kako je istaknuti filolog, onako usput, i vrstan poznavalac muzičke literature, strane kao i domaće, kadar da donosi besprizivne sudove i o djelima i o izvođačima.
Avaj! samo diletantu može pasti na pamet da violinski koncert Vlade Miloševića, rođenog 1901, uspoređuje s koncertom Jeana Sibeliusa (r. 1865), kojeg od Miloševića dijele skoro dvije generacije i isto toliko stilskih razdoblja, a ne sa jednako poznatim violinskim koncertima Arama Hačaturjana (r. 1903) ili Samuela Barbera (r. 1910). Kako sam Filipović kaže, još je Kvintilijan upozorio: “Ne pravite besmislena poređenja!” (...)

Zločin iz tekstualnih pobuda

Način na koji otkrivamo pozitivne osobine Nenada Filipovića do dirljivosti je prostosrdačan: on sam nam ih saopštava. U neprekinutom ego-tripu, on jednom sedmično podsjeća čitaoce na svoje brojne kvalitete i kompetencije, među kojima je, navodno, i “forenzička analiza teksta”. A kako je neekonomično da cijeli odjeljak potroši samo na potvrđivanje vlastite izuzetnosti, on će o istom trošku usput marnuti i nekog od onih s kojima je u sporu, u ovom slučaju Marka Vešovića: “Za razliku od Marka Velimirovog, moja je malenkost stručnjak za takvu jednu analizu”.
Eto, ako smo i bili u opasnosti da sumnjamo, sada znamo. No bilo bi lijepo da dobijemo i nezavisnu potvrdu te stručnosti. Sam Filipovićev iskaz nije dovoljan; nismo gospoda, i tražimo da svako pokaže šta ima u ruci prije nego što pokupi pare. Za sada, vidjeli smo da Filipović nije razumio Canettijev zapis, i da je izvukao pogrešne zaključke iz Gellnerovog djela — nedovoljno da zaključimo da je stručnjak, ali sasvim dovoljno da zaključimo da je malenkost…
S druge strane, ideja nije loša: naslov američke serije o forenzičarima, CSI (“Crime Scene Investigation”), u nas je preveden kao “Mjesto zločina”, u čemu ima neke simbolike, jer su Filipovićevi napisi mjesto najvećeg tekstualnog zločina za koji znam, a stvarno sam načitan. Stoga ne mogu odoljeti iskušenju da se na nekom njegovom tekstu i sam okušam kao forenzičar.
Odlučujem se za jednu, samo jednu rečenicu iz Filipovićevog napisa “Istanbulsko noćno iverje” u kojem se on oštro obara na vehabizam, i na teologa iz XIV. stoljeća Ibn Tejmijeta koji je glavni vehabijski autoritet.

Oni koji išta znaju o hanefijskom Islamu, znaju da su Ibn Tejmijjine fetve ne samo neobavezujuće za hanefije, pa samim tim i za Bošnjake, te znaju da je ogroman broj fetvi tog svadljivca kome su se, kako je to Ibn Battuta tačno primijetio, pogrebale misli u glavi (ar. kana fi-‘aqlihi šay’an), oboren u spisima hanefijskih autoriteta (SB 522).

Prvi je dojam da je rečenica sintaktički nekorektna: “ne samo” zahtijeva “nego i”, a ne “te”. To nije prvi puta da Filipović u drugom dijelu rečenice napusti ideju koju je slijedio u prvom, no na tome se neću zadržavati.
Dalje, njegova kritika Ibn Tejmijeta nije racionalistička, već doktrinalna: on zauzima poziciju hanefijskog teologa koji se u nečemu ne slaže s hanbelijskim teologom. Takve kritike su legitimne, no obično se ne objavljuju u političkim sedmičnicima. Ako njujorški Time izražava neslaganje s nekim papinim stavovima, ne čini to s pozicija američkog protestantizma kao doktrinalno suprotstavljenog katoličanstvu: za to postoje specijalizirani teološki časopisi…
Zatim, jasno je da je Filipović nekad i negdje izvršio izjednačenje Bošnjaka i bosanskih muslimana, o čemu je propustio da izvijesti kako svoje čitaoce tako i sve zainteresirane. Postoje brojni Bošnjaci koji su sasvim ravnodušni prema fetvama, ko god da ih je izdao, budući da su ateisti (ili, ako više volite, agnostici). Upravo kao što akta Drugog vatikanskog sabora ne obavezuju Irce već irske katolike, nijedna fetva ne obavezuje Bošnjake — a bosanske muslimane obavezuju fetve njihovih muftija.
Konačno, čak i ako imamo u vidu Filipovićev glavni životni cilj, potvrditi sliku o sebi kao eruditu i stručnjaku za sve zamislive humanističke discipline, navođenje transliteriranog arapskog teksta jedne ocjene koju o Ibn Tejmijetu izriče putopisac Ibn Batute, naime da su se ovome “pogrebale misli u glavi” (ar. kana fi-‘aqlihi šay’an), predstavlja, u jednom napisu u sedmičnom magazinu, groteskno razmetanje.
Šta je Filipović htio da postigne? Da uvjeri čitaoce kako Ibn Batuteta čita na arapskom? U tom slučaju, čudno je što ne daje naslov izvornika (kako to u drugim prilikama radi), pa ne znamo u kojem je izdanju djela Rihla, i na kojem mjestu, našao arapsku frazu koju donosi.
Upustit ću se u jedno nagađanje, a na Filipoviću je da me utjera u laž: on Ibn Batuteta nije čitao na arapskom. To nije zločin: milioni ljudi čitaju, svakodnevno, hiljade djela u prevodima na jezike kojima vladaju. No kada pokušavate druge uvjeriti u suprotno, i kada to činite nevješto, samo privlačite pažnju!
Šta me navodi da posumnjam da se i ovdje radi o jednoj od Filipovićevih prevara kojima ostvaruje svoj glavni životni cilj? Naprosto činjenica da arapskog izraza kana fi-‘aqlihi šay’an nema u izvornom tekstu koji su između 1853. i 1858. izdali Defremery i Sanguinetti (Voyages d’Ibn Battűta, sv. I, Anthropos, Pariz, 1968, s. 215), tekstu koji je poslužio i kao osnova za kasnija izdanja u arapskom svijetu (npr. Dar Sadir-Dar, Bejrut, 1379/1960) i kao predložak za sve zapadne prevode. Rečenica uopšte ne sadrži glagol kâna, “biti”; umjesto kana koje Filipović “navodi”, stoji illâ anna, koje ovdje ima vrijednost našeg veznika ali: Ibn Batute kaže da je Ibn Tejmije bio čovjek širokog znanja, ali malo poremećen.
Stariji od dva nezavisna francuska prevoda donosi “mais il y avait dans son cerveau quelque chose de dérangé”. Noviji francuski prevod donosi “mais était un peu dérangé”. Gibbov engleski prevod donosi “but with some kink in his brain”.
Kako i francusko mais i englesko but znače ali, može se zaključiti da su ovi prevodioci imali pred očima tekst u kojem stoji illâ anna, a da je Nenad Filipović svoje kâna, pomoću kojeg čitaoce uvjerava da je čitao arapski izvornik, naprosto izmislio.
Izmislio? Tu sam se možda malo zaletio: prije će biti da se radi o lošem pamćenju. Primjedbu arapskog putopisca o Ibn Tejmijetu Filipović nije našao čak ni u nekom prevodu Ibn Batutetovog djela, već u Bolesti islama, sjajnom ogledu o islamskom integrizmu koji je Abdulvehab Medeb napisao nakon atentata od 11. septembra 2001, i koji je u bosanski prevela Nurija Hadžić. Medeb, za kojeg je integrizam “bolest islama” na isti način na koji je fanatizam bolest katoličanstva a nacizam njemačka bolest, donosi u drugom dijelu svoga ogleda (“Genealogija integrizma”) portret Ibn Tejmijeta, u sklopu kojeg prenosi i spornu rečenicu iz Ibn Batutetovog Putopisa:
literalizmu i antropomorfijskom, “tjelesnom” dogmatizmu izruguje se tandžerski putopisac Ibn Batute (1304-april 1369), koji kazuje da ga je susreo: “Boravio je u Damasku među velikim hanbelitskim pravnicima i Takiudin ibn Tejmije, cijenjen čovjek koji je mogao govoriti o mnogim religijskim znanostima, ali je bio malo poremećen…” (Zloupotreba islama, prevela Nurija Hadžić, Imic-Rabic, Sarajevo, 2003, s. 59).
Abdulvehab Medeb piše na francuskom, no ne pada mu na pamet da za potrebe svojih čitalaca sam prevodi Ibn Batuteta iz svog maternjeg arapskog. On preuzima noviji francuski prevod koji je sačinila Paule Charles-Dominique, i zadovoljava se time da uz “malo poremećen” (“un peu dérangé”) primijeti u bilješci br. 12 na dnu strane:
12 U arapskom tekstu stoji illâ anna fî ‘aqlihi šay’un, dosl. “ali nešto je bilo u njegovom umu”. Na našem jeziku, arapski izraz znači upravo “nisu mu sve koze bile na broju”.
To je, a ne Ibn Batutetov Putopis, Nenad Filipović svojevremeno pročitao. A kako bi prikrio tragove i odvukao pažnju onog jednog i pol čitaoca Slobodne Bosne kojeg bi to još moglo zanimati, on ne kaže da je Ibn Tejmije bio malo poremećen, ni da mu nisu sve koze bile na broju, pa čak ni da mu je falio šaraf (D. P. Little: “Did Ibn Taymiyya Have a Screw Loose?”), već da su mu se “misli pogrebale u glavi”: nezavisan prevod koji je on, eto, sačinio za potrebe svojih vjernih čitalaca, i za kojim kao ključni dokaz slijedi, u zagradama, nepostojeći izraz na arapskom — zato što Filipović nema pred očima izvorni tekst, već se pogrešno prisjeća Medebove bilješke u prevodu Nurije Hadžić…
To nije sve. Bolest islama pisana je u jednom dahu, na snažan, organski poticaj, i Abdulvehab Medeb ne gubi vrijeme na učenjačka pojašnjenja koja ne doprinose njegovom projektu. Njemu je poznato da Ibn Batute nije nikad zaista susreo Ibn Tejmijeta, no ne zadržava se na tome, i tvrdi samo da putopisac kazuje da ga je susreo.
Zašto je to važno? Opšte je mjesto u islamologiji da je Ibn Batute došao u Damask u četvrtak, 9. ramazana 726/6. augusta 1326, a da je u tom trenutku Ibn Tejmije bio već skoro mjesec dana u zatvoru, iz kojeg neće izići do smrti: ako je vjerovati najistaknutijem zapadnom poznavaocu teologovog života i djela, Henriju Laoustu, “18. jula 1326, u popodnevnim satima, bez ikakvog suđenja, Ibn Taymiyya je uhićen i … zatočen u damaščansku tvrđavu” (Vjerske podjele u islamu, preveo T. Haverić, Rabic-ECLD, Sarajevo, 2004, s. 246).
Ibn Batute, dakle, nije mogao prisustvovati teologovoj hutbi koju u nastavku opisuje. Niti je mogao vidjeti kako ovaj silazi s mimbera, primjećujući da “Bog silazi s neba na ovaj svijet ovako kako ja sada silazim”, što mu je zavrijedilo optužbe za antropomorfizam. Radi se o konfabulaciji, i to objašnjava zbog čega se Nenad Filipović oslanja na Ibn Batutetovu “tačnu primjedbu”: srodne duše se privlače!
Da ne bude zabune: svi Filipovićevi zaključci o Ibn Tejmijetu stoje. Što ne mijenja mnogo na stvari: Ibn Batute je do ocjene o teologovoj laganoj umnoj poremećenosti, koju Nenad Filipović prenosi kao “tačnu primjedbu”, došao iz druge ruke, na osnovu jednog događaja kojem nije bio svjedok, sklapajući sliku od priča koje je čuo po dolasku u Damask — upravo kao što je Filipović donio ocjenu koncerta Vešovićeve kćerke kojem nije prisustvovao, ali mu ga je “opričala jaranica”.
Eto šta je forenzička analiza teksta u stanju da izvuče iz samo jedne rečenice Nenada Filipovića, koji je takvih rečenica napisao na stotine. Ipak, ta analiza, upravo zato što je forenzika egzaktna nauka, ima svoje granice. Ona odgovara na pitanja o činjenicama, ali ne i o pobudama ili poticajima, tako da nikada neću saznati šta se to pogrebalo u glavi ovog unuka nene Đule, pa je povjerovao da može nekažnjeno da se izdaje za islamologa u jednoj, ipak, maloj sredini u kojoj svako zna koliko je drugi težak, i u kojoj mirno i povučeno žive unuci nene Nurije. (Bi li se nena Nurija začudila što je 2003. u Sarajevu objavila prevod Medebove Bolesti islama, s obzirom na to da je umrla u Podgorici 1922, a ne znam je li bila i pismena? Ili bi joj bilo čudnije što je djelo prevela u bosanski a ne u crnogorski?)
U nekim drugim epohama i drugim kulturama, gdje svako neku nenu za trku ima, slični prepori rješavali su se sportskim takmičenjima: nena Đula protiv nene Nurije, pa koja utekne! No to bi u ovom slučaju bila mrtva trka. (...)

Akindžije

Filipovićima je jasno da svoju prevaru ne mogu održavati sami, pa nalaze načina da u svoj navijački voz ukrcaju ne samo simpatizere, već i pokojeg aktivnog pomagača. Način je provjeren, jer je godinama usavršavan, i sastoji se u povremenom instrumentaliziranju ljudi koji bi inače s vremenom mogli ostvariti sasvim pristojnu naučnu ili novinarsku karijeru.
Najsvježiji primjer je “stavljanje u funkciju” jednog mlađeg orijentalista u sporu koji se naizgled tiče crkve bosanske i konfesionalnosti bosanskog stanovništva prije osmanskog osvajanja. Jesu li “dobri Bošnjani” bili većinom heretici, kako bi htio jedan tabor, ili većinom katolici, kako bi htio drugi? Polemika traje već desetljećima; danas ju je Nenad Filipović aktuelizirao, no ne kao znanstvenu raspravu u stručnim publikacijama, već kao napad na historičare Srećka Džaju i Dubravka Lovrenovića u sedmičnim novinama. Drugdje izlažem zbog čega je spor, po mom mišljenju, prevaziđen; ovdje se zadržavam samo na prigovorima koje je u jednom trenutku orijentalist Ahmed Zildžić, u toj stvari istomišljenik Nenada Filipovića, uputio Srećku Džaji.
Zildžić polazi od tvrdnje Dubravka Lovrenovića u jednom intervjuu sa Srećkom Džajom, da je Džaja jedini živući historičar koji je “pokrio” povijest Bosne i Hercegovine od kasnog srednjeg vijeka do XX. stoljeća…

A zatim slijedi Džajin odgovor, ispunjen skromnošću kao proljetni vrt korovom, u smislu (parafraziram): ma da, ja sam taj, malo sam se “prošetao” povijesnim epohama etc…
Lovrenović i ovaj put kaže istinu: Džaja zaista jeste jedini koji to radi, ali ne zbog toga što je taj naš tata-mata akademik enciklopedijski obrazovan genijalac pa može da bude i medijevalist i osmanist i štagod zatreba, već zato što se niko ozbiljan ne bi upustio u takve povijesne promenade. Zbog toga on jeste jedini.
Zar u današnje vrijeme uskih specijalizacija u koje čovjek ugradi cijeli svoj život nije teško i rizično pretendovati na takvo suvereno i nasumično kretanje po horizontalnoj liniji povijesnih epoha, ostavljajući na osnovama pukog verbalizma dojam o vlastitoj neprikosnovenosti, te uspješnom oranju u više brazda? (…)
Džaja je u svom tekstu “Skriveni konji” u Danima (br. 454, str. 6) bezmalo potvrdio sve što sam ja rekao. On ništa nije prevodio. Naravno da nije, jer nema pojma ni o jednom orijentalnom jeziku. (…) Kao što je besmisleno biti germanist a ne znati njemački, tako je besmisleno baviti se najtežim pitanjima osmanistike a nemati pojma o tom jeziku, da o drugim stvarima ne pričamo. (…)
Da skratim: Ovolika kumulacija neznanja koje je obogaćeno ideološkim kontaminacijama je zapanjujuća. Da ova zemlja ima imalo kičme i da drži do svoga digniteta, i znanstvenog, taj svaštar bi iz Akademije na svoju minhensku adresu, koliko sutra, dobio šarenicu i mahanje iz Sarajeva. Ali, kakva država takva i Akademija (SB 492).

Cilj je ovog energičnog istupa da navede javnost da i dalje gleda u pogrešnom pravcu.
Većina stvari koje Zildžić tvrdi su tačne: niko ozbiljan ne šeta kroz povijesne epohe! Ostaje ipak nejasno kako mu je promakao jedan takav šetač prema kojem je Džaja prava crvenkapica, naime Muhamed Filipović, koji upravo dovršava četverotomnu Historiju bosanske duhovnosti, djelo koje obuhvata razdoblje od kamenog doba do naših dana!
Tačno je i da je poznavanje jezikâ kojima su izvori pisani preduvjet bavljenja historičarskim poslom. Tim prije čudi što se Zildžić nikada nije javno upitao o jezičkoj kompetentnosti Muhameda Filipovića, koji ne zna uglavnom nijedan od jezika kojima su, prema njegovoj vlastitoj konstataciji, pisani “spomenici naše duhovnosti i kulture” (crkvenoslavenski, latinski, grčki, arapski, persijski, turski, ladino…).
S druge strane, postoji jedna situacija u kojoj se historija može pisati i bez uvida u izvore, tek na osnovu onoga što su drugi napisali i preveli. Ta je situacija “kada Filipovićima odgovara”. Recimo, nekad davno pisao je Miroslav Brandt o “strukturalnim podudarnostima u bogumilstvu i islamu”, pa kako njegovi zaključci mogu ugrubo poslužiti Nenadu Filipoviću u rečenoj polemici, odlučio je istaknuti filolog da mu progleda kroz prste:
Brandtu nisu bili dostupni islamski izvori prvog reda, ali je, zavidnim poznavanjem sekundarne literature i zahvaljujući odličnoj upućenosti u zapadne izvore o dualističkim jeresima te daru za jednu antropološku historiju religije, prepoznao šta i raznorazni dualizmi i Islam duguju Ranom Hrišćanstvu, osobito antipavlovskom Judeo-hrišćanstvu (SB 486).
Osim što navodi vodu na Nenadov mlin u tom konkretnom sporu, ova ocjena priprema teren za opštenarodnu odbranu Muhameda Filipovića: ako bi se ikada neko savjesniji od Zildžića sjetio da postavi nezgodno pitanje o njegovoj jezičkoj nekompetentnosti koja ga sprečava da pročita i jedan jediti izvor za Historiju bosanske duhovnosti, kako srednjovjekovni tako i osmanski, uvijek se može ustvrditi da on “zavidno poznaje sekundarnu literaturu”. A za Džaju to, po pretpostavci, ne važi…
Još jedna Zildžićeva tvrdnja — da se vratimo njegovom tekstu — stoji, tvrdnja o našem vremenu kao vremenu uskih specijalizacija. No, opet, poznaje li on Muhameda Filipovića? Koji u spominjanom djelu preduzima
istraživanje razvoja filozofije i svih njenih posebnih disciplina, … teologije i znanosti izvedene iz te sfere istraživanja, kao što su egzegetička znanost i znanje o jeziku, koje je obuhvatalo logiku, hermeneutiku, retoriku, gramatiku sa semantikom, fonetikom, morfologijom i sintaksom, leksikologiju, te stilistiku, filologiju i lingvistiku. Tu su, zatim, inicijalni momenti razvoja prirodnih znanosti, u modernom smislu riječi, a osobito medicine, astronomije, geometrije i algebre, odnosno matematike, fizike, kemije, geografije i sl.
Poznaje li Zildžić Nenada Filipovića, koji tumači Sidranovo pjesništvo i Pamukovu prozu, analizira Heideggerove filozofske spise i teoriju pravde Johna Rawlsa, ocjenjuje kvalitet operskih izvedaba i prevoda iz latinskog, piše o vampirima, baklavama i šerijatskom pravu, kad ne piše o manihejstvu, Bushevoj administraciji i Tomi Akvinskom? U odnosu na ovu dvojicu renesansnih mislilaca Srećko je Džaja, koji kao historičar pokriva samo pet stoljeća samo bosanske povijesti, usko specijaliziran stručnjak, takoreći Fachidiot!
Najgušći dim Zildžićeve dimne zavjese diže se ipak oko Akademije: Džajini su spisi ne samo neznalački već i ideološki kontaminirani, i njemu u ANUBiH nema mjesta! Nježan udar u čeone režnjeve onih čitalaca kojima ih Filipovići još nisu presjekli, koliko da shvate da nipošto ne treba da se pitaju o ideološkoj kontaminiranosti onih dviju knjiga, jedne iz marksizma i jedne iz lenjinizma, na osnovu kojih je, u jugoslavenskom socijalizmu kao ideološki integriranom društvu par excellence, u ANUBiH izabran Muhamed Filipović, već o liku i djelu čovjeka koji (ipak) ima neke zapadne reference. I dok god budu vjerovali da je Džaja svaštar u službi jedne ideologije, neće se pitati šta je Muhamed Filipović!
Za kraj: Ahmed Zildžić pošteno priznaje da je u stvarima medijevalistike amater, i da se u polemiku uključio da ukaže na amatere, tj. Džaju i D. Lovrenovića, “kada je u pitanju jedna druga znanstvena oblast: orijentalistika, ili određenije osmanistika”. On se ipak odvažuje da sam donosi sudove u trećoj oblasti u kojoj je po svemu sudeći još veći amater nego u medijevalistici, a to je politička teorija u širem smislu. To ne čudi: Zildžić se ni po čemu ne razlikuje od širokih narodnih masa koje vjeruju da za inženjera, veterinara ili orijentalista treba godinama učiti, ali da o politici može autoritativno suditi svako ko gleda TV Dnevnik i čita Slobodnu Bosnu.
Politološki sud koji Zildžić donosi je bespogovoran: “Kakva država, takva i Akademija”. Ta diletantska ocjena je, naravno, pogrešna, jer zamjenjuje uzroke i posljedice. Obratno: “Kakva Akademija, takva i država”. Što je Srbija danas ovakva kakva jest, zasluga je SANU i dijela srpskih akademika. A što je Bosna i Hercegovina danas ovakva kakva jest, nije samo “zasluga” srpske i hrvatske agresije, već i dijela bosanskih akademika i univerzitetskih nastavnika ustoličenih pod komunizmom s razloga ideološke podobnosti, a bez ikakvih stručnih kvaliteta, među kojima Muhamed Filipović zauzima počasno mjesto. Vjeruju li zaista zildžići ovoga svijeta da političku i građansku stabilnost može ostvariti društvo u kome je najglasniji član Akademije polupismeni šarlatan koji uređuje enciklopedije, “historičar duhovnosti” čijoj je megalomanskoj ambiciji ravno samo njegovo neznanje (tako da je zbir uvijek nula), politički prevrtljivac koji se otvoreno hvali svojim “okretanjem ćurka” (“Da ga ne okrenem, bi mi se usmrdio”)? E, da, s takvim akademicima ni država ne može biti bolja! Na svoju veliku žalost, pisac ovih redova ne može u okviru ovog rada sistematski ispitati nebrojene Filipovićeve “doprinose nacionalnom programu” i inicijative u korist Bosne (Bosanaca, Bošnjaka, Muslimana, muslimana…) koje su se svih ovih godina u pravilu završavale nekom političkom katastrofom; no neće biti teško pokazati, kada za to dođe vrijeme, da je Muhamed Filipović, uvijek spreman da ponudi neko spasonosno rješenje za Bosnu, zapravo sâm dobar dio bosanskog problema…
Ahmed Zildžić, sa svoje strane, dobio je za svoj angažman u odbrani pravde, istine i bosanske opstojnosti najvišu zamislivu nagradu: za njega je lično Nenad Filipović javno rekao da je “mladi, ali izuzetno sposobni, kolega Zildžić”, te se na njegov izbor u članstvo ANUBiH vjerovatno neće dugo čekati. A meni, koji sam iz neobjašnjivih razloga slab na orijentaliste skoro kao na muzičare, ostaje samo da slegnem ramenima i uzdahnem “šteta!”…