NEMANJA: SMIRENOUMLJE

O INTERVIEWU BUTKOVIĆ - SANADER/ZAHTILA

GRDNE LI PSINE!


Virtuela

apsolutno se slažem sa svime što si napisao.
davor butković ne bi izmislio intervju.
ivo sanader ne bi lagao da je intervju dao da ga je doista dao.
vrlo lako se dade ustanoviti s kojeg kompjutora je email poslat, kada i tko je 'intervju' dao.
ukoliko se takva stvar želi ustanoviti, a to je, čini se, ključno.

10.02.2008. (23:58)



Bravo, mala. Sutra ću, budem li imao vremena - jer do utorka imam prilično posla - s ovim tvojim komentarom započeti post o nastavku ove štorije, ali ne stoga jer bi me ona sama toliko zanimala, koliko stoga jer je prekrasan primjer načina na koji funkcionira hrvatska javnost: primjer zataškavanja i (samo)cenzuriranja u govoru te javnosti, čime se ne samo niječe sama njena bit - jer se stalno iznova ono javno, res publica, pokušava privatizirati kao cosa nostra, naša stvar - nego se upravo ovo što demonstriraš - tri kratka i logična stavka koja sasvim dostaju da rekonstruiraju logiku samog zbivanja i prokažu ga u onome što ono doista jest - u hrvatskoj javnosti sustavno pokušava derogirati: njena racionalna pretpostavka, naime! Javnost kao javnost ima za pretpostavku racionalnu formu: mi moramo pretpostaviti mogućnost racionalne argumentacije kao formu javnog komununiciranja, da bi javnosti i te komunikacije uopće bilo. Budući da u Hrvatskoj upravo taj javni razum nedostaje - ne mislim sada na nekakvu nesklapnu kritiku hrvatskog nacionalnog bića, nego naprosto na činjenicu da ovdje, u ime partikularnih interesa, brojne javne naracije bivaju ne samo nelogične, već i alogične ili posve apsurdne, ako i nisu zataškane i prešućene - Hrvatska i ne može imati javnost: pogledaj recimo naslovnu stranicu ovog medija, Bloga.hr: budući da se ne smije znati da je Nova Tv zapravo ispostava istog interesa koji obdržava EPH, središnja se afera ove države, koja u Dnevniku biva udarnom viješću, prešućuje, i nonšalantno se piše o problemima jednog retrievera! Kad bi sad pokušala napraviti reportažu o tome zašto ta vijest ne zanima uredništvo Bloga.hr, nigdje ne bi mogla pronaći odgovor. Zaključivši ovo što i ja zaključujem, da dakle novi vlasnik Bloga.hr, Nova Tv, i nije izašla iz orbite izvornoga vlasnika, bez obzira na prodaju CME-u, opet bi imala problem: nitko ti o tome ne bi ništa htio kazati, iako to zna i razumije svatko upućen u hrvatsku medijsku situaciju. Ova omerta, toliko karakteristična za Hrvatsku, vlada u gotovo svim javnim djelatnostima. Budi uvjerena da sve te istine znaju od predsjednika do premijera naniže svi oni koji to trebaju znati, ali se čak i nezakonite situacije toleriraju u ime zaštite onoga što se iz nekog neobičnog razloga zove poredak. Tako i sada, umjesto da se kaže: da, Butković to nije napisao; da, Sanader to nije rekao; da, u minutu možemo saznati IP i autora 'intervjua' - umjesto svega toga mi i opet slušamo gluposti! Kazao sam naime da sam uvjeren da ćemo dobiti razumno objašnjenje, ali, kao što vidiš, ono ne samo da još nije stiglo, nego se sada pokušava konstruirati iracionalne alibije.
Na primjer: kako je moguće da je Butković, kako on to objašnjava, o svemu obavijestio Mačeka, da Maček dakle zna za intervju 24 sata prije no što je objavljen, a da nitko intervju ne zaustavlja niti komentira najmanje 48 sati od trenutka tog Mačegovog saznanja - zar to Maček igra protiv Mehuna? Kajgod! Da ponovim, za sporije među nama: demanti je uslijedio 24 sata nakon što je intervju izašao, što je već samo po sebi skandalozno i navjerojatno; no, da stvar bude gora, Butković veli da je Maček znao za intervju u petak, pa ipak, iz Vlade nitko nije intervenirao!
Jedna je stvar neobična svim novinarima grada: činjenica da se Mehun navodno nije javljao tri dana! Mehun se javlja svima unutar 24 sata, to znaju svi koji s njime surađuju, i ta njegova dobra osobina nije iščezla s odlaskom iz MUP-u, nego se Mehun tako vlada i u Vladi - ako ne može odgovoriti na poziv, odmah će poslati sms isprike, a, kad baš govorimo o ovom trodnevnom periodu, meni je recimo odgovorio na poziv upravo tih dana - i to iz inozemstva (ne želim biti indiskretan, jer priroda je Mehunova posla takva da nemam potrebe navoditi zemlju iz koje se javio, iako taj podatak po sebi ništa ne znači). Dakle, Mehun je toliko obziran i korektan PR i glasnogovornik, da će barem kratko odgovoriti: Čuj, stari, ja sam na drugoj strani svijeta, javit ću ti se kad stignem doma da ne nabijaš račun! To Mehun čini stalno i uvijek. Jednostavno izvrstan tip. Stoga čudi opaska da se Mehun jednom Butkoviću nije javio cigla tri dana! Ne da ne vjerujem Davoru, nego je to naprosto nevjerojatno i upućuje na čudan splet okolnosti: s jedne strane Davor zove premijera na krivi broj, s druge mu se ne javlja solidan i pouzan glasnogovornik koji se svima javlja...Nekaj je tu od samoga početka krivo.
Najgore što možemo učiniti jest razvijati sada bilo kakvu teoriju zavjere, ali, najmanje što možemo tražiti jest kakvo-takvo racionalno objašnjenje događaja. Ovo tumačenje koje smo dobili nije razumljivo, jer je nerazumno.
Pogledaj još jedan detalj: nakon što je plasirana verzija s klincem koji je nasamario Davora Butkovića, iskusnog i ovejanog novinskog vuka, odjednom je sve to zazvučalo šuplje, jer su se svi zapitali i opet normalno i logično pitanje: Čekaj, pa kako lima od 23 godine može napisati odgovore premijera tako dobro da obmane cijelu državu? E, nakon toga, stiže dodatno objašnjenje, i sve to kroz "Večernji list" - a i to je neobično: dečko je baš blizak redakciji konkurentske novine i kroz nju ekskluzivno komunicira s hrvatskom javnošću, sasvim nedostupan ostalim medijima! - koje nam tumači da je intervju pastiš Sanaderovih prijašnjih intervjua. Je li? Ako jest, onda je nastao na samo jedan način: dečko je na netu pronašao Sanaderove intervjue i spojio istrgotine tih citatata u novi bricolage-interview. Pa, ako je on to učinio, morali bi to moći i mi: on je imao na raspolaganju isto oruđe koje i mi, Internet, i 24 sata, dakle manje vremena nego mi, pa, da vidimo, postoje li ti intervjui na netu. Predlažem svima da pokušaju uzeti bilo koji odgovor Ive Sanadera iz tog falšeg intervjua, pa da rečenicu po rečenicu, što i nije tako teško jer su odgovori sastavljeni od pet, šest rečenica, provjere postoji li na netu ikakav kontekst iz kojega je ma i jedna rečenica izvađena. Vidjet ćete rezultat: rezultat je takav da bi tog 23 dečka trebalo zamoliti da javno demonstrira kako je on to kopirao Sanaderove ranije izjave i otkuda! "Pa neke odgovore sam izmislio, drugi su prepisani iz premijerovih starih izjava. Toga barem ima mnogo. Jedan je doslovno kopiran sa stranice Jutarnjeg lista. Nije mi jasno kako je to netko mogao shvatiti ozbiljno", veli nam Viktor Zahtila, ali iako sam pokušao proguglati pet, šest odgovora - dopuštam da ipak postoji neki koji je kopipejstan iz JL-a - ja nisam naišao ni na jednu jedinu rečenicu koja bi bila kopirana iz nekog Sanaderovog intervjua dostupnoga na internetu. Molio bih da mi se pomogne i da me se demantira, ne zato jer bih htio biti u pravu, nego obratno: htio bih da sam u krivu, jer bi mi to umirilo maštu. Ovako, još ću pomisliti da Viktor Zahtila, koji je radio u 'Nacionalu', o čemu je Večernji šutio satima plasiravši tu informaciju tek noćas - zanimljivo je zašto je to "Večernji list" činio - i sam svojevrsan falsifikat, budući da priča koju priča, barem kako je kazuje njegov katostrofalno loš PR, "Večernji list", zvuči sumanuto. On je o novogodišnjim blagdanima ničim izazvan poslao sms čestitku Butkoviću, pa eto tako se objašnjava otkud Butkoviću njegov broj! Ha, ha, ha, kakva idiotarija! Dakle to je tipični obrazac rada hrvatske javnosti: ljudi se sjete najjednostavnijeg pitanja, kao što ti Virtuela logično pitaš o e-mailu pošiljatelja, a onda slijedi nevjerojatno blesav odgovor koji samo dodatno zamućuje stvar, umjesto da je objasni. Na pitanje koje je dakle postalo metodološkim problemom broj jedan: Kako to da je inicijalno Butković uopće poslao sms na kriv broj Ive Sanadera?, odgovara se: Evo, klinac je Butkovića zajebavao za Novu Godinu itd.itd.! Ma kaj god, kakve su to gluposti. Prvo, Ivo Sanader nije mijenjao broj u prosincu mjesecu 2007. godine. Zašto je to važno? Pa to je presudno! To znači, naime, da Butković nije morao upisivati novi Sanaderov broj u imenik svoga mobitela. Za pretpostaviti je da je Butković imao nekakav Sanaderov broj i prije prosinca 2007., kad su već toliko prisni da ga oslovljava s: Dragi Ivo, pa, ako je imao Sanaderov broj i ranije, kako to da sada upisuje novi broj u memoriju mobitela!? Sve da je poruka i glasila: Sretna Nova, dr.Ivo Sanader, ne bi li bilo logično da Butković nazove taj novi broj i upita: Čuj, Ivo, kaj imaš novi broj? A opet, sve da mu se Viktor i ne javi, još uvijek mu je preostao stari, pravi premijerov broj, a da ne govorim da mu ostaje - Ratko Maček! Dakle, Butković je ne ovih dana, nego već mjesec, dva imao vremena kontaktirati dr.Ivu Sanadera i pitati ga: Čuj, Ivo, ti si promijenio broj ili imaš dva mobitela? No, iz nekog neogičnog razloga, Butković to nije učinio, i ne samo to, nego je sms poslao na broj mobitela koji je - ne znam zašto!? - upisao kao premijerov broj o blagdanima, nakon pristigle sms-čestitke! Ma je kurac. Cijela je priča hrpa pizdarija.
Doskora ćemo ovim tempom otkriti da je Viktor netjak od stričevića pokojnog Mustafe Golubića, pa kad se u ovakvo tumačenje uračunaju vjekovne naslage rada NKVD-a, Iluminata, SID-a, Bratstva malih sestara povrtlarica Vječnog Vrtlara Rajskog i ostala klandestina škvadra, dobit ćemo koherentnu priču dostojnu ne X, nego XXL-Filesa.
Ja bih sa svoje strane imao jedno jedino pitanje: Poznaju li se kojim slučajem Viktor Zahtila i gospodin Tolj?
Koji Tolj? Znat će ekipa u "Večernjem listu" - znat će oni i koji Tolj, a i zakaj to pitam.
Ispada da odjednom mahnito branim "Jutarnji list", što mi nije ni na kraj pameti, ali sve je ovo takav koloplet budalaština da to zaista ne bi poslovični pas - pa ni retriever s naslovnice Bloga.hr - u slast s maslom pojeo.
Za prvu ruku, toliko.
Zadovoljna odgovorom?



I još jedna bratska...
Rekao sam da je neobična i okolnost prešućivanja imena i prezimena autora tog senzacionalnog intervjua: iako je "Večernji list" cijeli dan znao o kome je riječ, od javnosti je taj podatak prikrivao, kao što će se pokazati namjerno - jer, novinarka je "Večernjeg list" govorila za Dnevnik umjesto Zahtile, iako je i on novinar! - i smisleno - jer, time se htjelo isproducirati Zahtilin javni image mimo popudbine koju Zahtila, sve prije nego anoniman mirni dečko iz susjedstva, već ima i sobom nosi! "Večernji list" je htio profilirati autora toga intevjua kao nedužnog mladog zajebanta koji je nešto malo honorarno radio na webu, onak, usput, pokušavši ga predstaviti kao dobrohotnog šaljivdžiju, autora urnebesnog practical jokea sasvim nesvjesnog konzekvenci svoje šale, dočim je riječ o osobi koja je itekako svjesna prirode javnog djelovanja, konzekvenci javnoga čina, kao i mehanizama javnog nastupa, budući da se Zahtila javlja u najrazličitijim javnim ulogama visokog rizika već niz godina! Pogledajmo, ovlaš googlajući, u kojima:

VIKTOR ZAHTILA

1. Viktor Zahtila nije se stvorio 'niotkuda i bez zasluga' – upravo suprotno, riječ je o izuzetno sposobnom novinaru web izdanja „Nacionala“, štoviše o osobi koja je fungirala i kao svojevrsan glasnogovornik toga portala:
„Jedna od glavnih polazišnih točaka novog Nacionalova portala, kako u uvodnom članku veli Viktor Zahtila, je interakcija čitatelja i novinara, zbog čega je i pokrenuta rubrika Blog (www.nacional.hr/blog) u kojoj će novinari i urednici Nacionala, poput Sine Karli, Ive Pukanića, Roberta Bajrušija, Berislava Jelinića, Borisa Becka i mnogih drugih, na dnevnoj bazi pisati osobne doživljaje iz svog novinarskog svakodnevlja, a čitatelji će se na taj način moći upoznati i s onom drugom, manje poznatom stranom novinarskog života. Blogovi će naravno biti otvoreni za komentare i direktnu komunikaciju čitatelja s njihovim autorima i tvorcima. Inače, rubrika Blog je već zaživjela, a u njoj između ostaloga već možete pročitati i vrlo lucidan i zanimljiv osvrt Borisa Becka na koncerte Nicka Cavea.
Korak dalje u interakciji čitatelja i portala pruža nova rubrika Off the record, koju Viktor Zahtila predstavlja kao svojevrsni forum Nacionalova weba u kojemu čitatelji mogu ponuditi vlastite informacije i priče, koje će pregledavati novinari i urednici, a najintrigantnije od njih istražiti.“
Zanimljivo je to da je rubrika koju Zahtila promovira nazvana Off the record, a da je Butkovićeva kolumna naslovljena On the record; čudna je ta Zahtilina fiksacija na Butkovića, neobična, i, očito, traje već dovoljno dugo.

2. Viktor Zahtila nije dakle nevježa u novinarstvu, niti je kratko radio u 'Nacionalu', nego je riječ o iskusnom piscu sasvim serioznih kratkih tekstova široke tematike, regbi from Plato to NATO: od optužbe za podmetanje eksploziva na račun Milana Bandića, pa do teksta o NATO-u koji ne zna gdje su Kardžić i Mladić! Pročita li se izbor iz opusa Viktora Zahtile, postaje sasvim jasno da je ova dajdžestirana forma web-vijesti idealan medij koji je Zahtilu artikulirao do mjere suverenog ovladavanja žargonom hrvatske dnevne politike – otuda i notorna uvjerljivost njegovog intervjua, koji je sve prije nego bricolage ranijih novinskih razgovora premijera Sanadera. Viktor Zahtila ne samo da nije nevičan novinarstvu i različitim njegovim žanrovima, formama i sadržajima, nego je iznimno artikuliran novinar koji je najrazličitije sadržaje sposoban uobličiti u krajnje dorečen jezgrovit izraz. Uvjerimo se zajedno:

Viktor Zahtila

3. Viktor Zahtila nije nevičan retorici javne provokacije: nipošto nije riječ o nježnom mladiću koji se ni kriv ni dužan našao usred javnoga skandala i sada bi tek da lupi cipelicama i vrati se kući živjeti normalnim svakodnevnim životom gay-ikone, pisca izmišljenih premijerovih intervjua i urednika gey-sitea, na kojem se premijerno emitiraju cenzurirani hardcore gay-spotovi koje je za divno čudo režirao njegov otac, labinski art-guru i performer Dean Zahtila, nego će prije biti da je provokacija, imanentna suvremenom jeziku visokokonceptualne umjetnosti, postala obiteljski sleng Zahtilinih, idiom koji je Viktor usisao s majčim mlijekom:

Na internetu pušten zabranjeni spot Masima Savića sa homoseksualnim scenama!

"Najpoznatiji hrvatski sajt namenjen gej i lezbo populaciji proglasio je spot za pesmu "Love & Violence", sa Masimom Savićem u glavnoj ulozi, "prvim hrvatskim pederskim muzičkim spotom". Ovaj video klip, prvi put prikazan na EXPO '98. u Lisabonu, delo je grupe umetnika Metal guru koju su sačinjavali Dean Zahtila, Krešimir Farka i Masimo, a u Hrvatskoj do sada nije bio prikazivan, iako HTV navodno poseduje njegovu kopiju. Ako cenzura i postoji na državnoj televiziji, na internetu je sloboda mnogo veća, te tako svi posetioci ovog sajta nakon punih devet godina imaju priliku da premijerno vide kadrove u kojima muškarac uvlači ruku u gaće Masimu tokom scene mučenja. No, sam autor muzike i glavni protagonista na spot ne gleda kao na podršku ljudima homoseksualne orijentacije.
- Ja sam autor muzike i ni na kraj pameti mi nije palo da će neko povezati spot sa propagiranjem homoseksualaca - izjavio je Masimo ovim povodom, dodavši da je sve urađeno sa namerom da se neko "šlepa" uz medijski uticaj koji on trenutno ima.
Glavni urednik sajta izjavio da je spot dobio od Deana Zahtile (uz Masima koautor pomenutog klipa), jer je Zahtila želeo da se njegovo delo najzad negde prikaže, a stranica gay.hr bila je logičan izbor zato što je njegov sin Viktor član redakcije. Šta će se dalje dešavati u ovom slučaju, ostaje da se vidi, ali je sigurno da će se prašina još dugo dizati u medijima susedne nam zemlje."

4. Konačno, da Viktor Zahtila nikako nije samozatajno djetešce koje jedva čeka nastaviti živjeti 'normalnim životom', ma što „Večernji list“ pod time mislio, već da je Viktor bio zvijezda i superheroj i prije ovoga skandala, kazuje i izvješće s gay-pridea, koje mu daruje kultni stasus gay-stara:
„Pred HNK-om se okupilo oko 250 prajdizana i prajdizanki, a zahvaljujući velikodušnosti organizatora, okupljenima su dijeljeni baloni, bedževi, majice i zvždaljke, što je u konačnici rezultiralo najšarenijom i najglasnijom povorkom do sada. Iako je zagrebački Pride još godinama daleko od ekstravagancije prosječnog zapadnoeuropskog Pridea, mogla se tu vidjeti i jedna trandža, a upečatljive outfite imali su i predstavnica queer dijaspore JZBich, te Viktor Zahtila kao gej superheroj.“
Zahtila je itekako javna osoba: heroj gay-scene, rutinirano pero web portala 'Nacionala', glasnogovornik toga portala, govorio je i ispred udruge 'Iskorak':
"Kako je rekao Viktor Zahtila (21) iz udruge Iskorak, koja se bavi pravima osoba homoseksualnih sklonosti, brutalne je napadače isprovocirao ‘vatreni’ ples dvojice mladića.
- Bio je privatni party, okupilo nas se oko 150. Jedan od nasilnika oko tri ujutro na silu je ušao u lokal i probio se do šanka, gdje je naručio pivo, drugi su ga čekali vani. Neko vrijeme je bilo mirno, a onda je vidio dva dečka da plešu. Odjednom je poludio, počeo je vikati ‘pederi, pederi’ i nokautirao jednog do njih. Dečko je pao u nesvijest, na pod pun stakla, ostao je ležati u krvi. Nakon toga je otišao van do svojih, neko vrijeme su se dogovarali i u tih desetak minuta je većina gostiju, srećom, pobjegla.
Ostalo nas je dvadesetak, a kada su ovi ponovno ušli, njih četvorica su se namjerili na jednog gosta. Srušili su ga na pod i cipelarili, jedna cura je dobila pivskom bocom u glavu, poslije su prijetili krhotinama flaše. Ozlijeđeno je barem desetak ljudi, policajci su brzo došli i uspjeli su uhititi dvojicu, ispričao je Viktor Zahtila i dodao da napad nisu počinili pripadnici skinheadsa, već mladići stari tridesetak godina koji vjerojatno žive u kvartu."

Očito, personality Viktora Zahtile sasvim je nešto drugo no što je image koji je htio proizvesti "Večernji list", prešućujući dobar dio dana informaciju o identitetu autora izmišljenog intervjua. "Večernji list" je dakle manipulirao hrvatskom javnošću. Imao je informaciju, ali je nije htio objaviti, ponavljam, s jasnom svrhom i namjerom: htio je da čitatelji sebi predoče lik sasvim suprotan od etablirane javne predstave o autoru intervjua: umjesto mladog, inteligentnog novinara, glasnogovornika 'Iskoraka' i web portala 'Nacionala', "Večernji list" nam je sugerirao da imamo posla s bogobojaznim mladićem kojega je sva ova nezaslužena slava snašla nesvojevoljno i bez svjesti o mogućim razmjerima vlastitog nedužnog čina: dječačke šale dostojne nesnosne zvonjave klinaca u haustoru čangrizavog starog susjeda!
Pitanje je: Zašto je to "Večernji list" učinio? Jer, ako je "Večernji list" to učinio - to: to znači, poduzeo se profiliranja imagea autora intervjua! - onda je "Večernji list" involviran u cijeli ovaj slučaj više no što "Večernji list" misli da je involviran, i više no što bi, znam to pouzdano, Ogi i Jurleka i u najgorim svojim snovima htjeli biti upetljani u sve ovo što ih je, poput Viktora, snašlo: možda će već sutra i oni sami poželjeti lupiti cipelicama i nestati put Kanzasa ili Oza, bilo kuda, samo daleko od Ive Sanadera i ovog vražjeg grada u kojemu nikad ne znaš s kim imaš posla, ako ga i imaš - posla naime - pa bio on i glavnourednički i kontrolnonadzorni.
Barem je jedna enigma riješena, dakle: nemojte nas dečki jebat u glavu, dečko je super, briljantan mladi frajer, i nema nikave potrebe da nam objašnjate kako je riječ o hrvatskom smušenom Urkelu! Ako i jest šmokljan, Jaleel White, odnosno Urkel, također je rano započeo s glumom. Već u trećoj godini života.

11.02.2008. (03:16)



PATOLOŠKA VERZIJA, NARCISTIČKA

Jedan je doslovno kopiran sa stranice 'Jutarnjeg lista'.

Cvebo, drago volje bih ti odgovorio, ali zaista ne znam tko ovih dana jebe rakune. Boleslav se kune da u korizmi ne kune, pa ne može odgovoriti na pitanje o rakunu i kako ga je ugrizao za čunu.
Nego, upravo sam čitao dopunsko objašnjenje ove neznatne afere u oblačnoj Koranskoj.
Veli Vorda B.:
Bilo je to zapravo ovako. Prije par dana kupio sam svoj prvi Cote Rotie Brune et Blonde Etiennea Guigala. Nabavio sam ga u Londonu, u jednoj od ekspozitura Oddbinsa, sjajnog lanca vinoteka koji je, nažalost, kao i ja, većim dijelom propao. U kasnim devedesetim koje se, kada je riječ o cijenama vina, doimlju neodoljivo romantično, Guigalov Cote Rotie, iz, mislim 1995. godine, stajao je manje od dvadeset funti. Danas je to kudikamo skuplje, puno, puno skuplje.
Dakle, kušao sam ga u maloj hotelskoj sobi blizu robne kuće Harvey and Nichols (spavali smo u nekom neopravdano skupom i veoma neudobnom obiteljskom hotelu), zaljubio se poslije prvoga gutljaja te otišao u Oddbins po još šest buteljki. Pio sam jednu za drugom. Guigalov Cote Rotie iz 2003. godine prvo miriše po crnom i crvenom voću da bi se poslije pola sata otvarao prema čokoladi, gljivama, mesnom ekstraktu i dimljenoj panceti. No, niti jedan od elemenata bouqueta ne odskače; vino je savršeno izbalansirano, kako na nosu, tako i na okusu. Na mome nosu, na primjer, najprije miješa bazgu podcrtanu vanilijom, a poslije se otvara spektar mirisa bijelog cvijeća i ljetnog koštuničastog voća, prije svega bresaka, kao i lagani elementi mineralnosti. Vino je vrlo duboko, kao pustinjakova misao ili dekolte Chloe Vevrier. Višeslojno i vrlo impresivno stukturirano, poput skladbi svetih minimalista: još je veće i jače od prethodnika (18 odsto alkohola), no ta je snaga uravnotežena svježinom. Aftertaste je netipično dug i iznimno voćni, što kontrira kiselini koju vino ostavlja na vrhu jezika i srednjem nepcu. Kao vino korpulentnog tijela, svojim tamnim, dubokim tonovima definitivno se slaže i prijanja uz divljač, posebno uz plahu srnetinu i one male fazane. Ako pak govorimo o civilnoj varijanti, razne vrste pašticada logičan su izbor.
Nakon što sam polokao svih šest buteljki, majku ti jebem, počel sam slati sms-poruke: Ti, ja sam tak srčan da bih golim rukama intervjua mogel napraviti!, rekel sam u jednoj od njih.
A onda su počeli stizati odgovori.
Na pitanja koja nisu postavljena!
Histerična situacija, per definitionem!

Bonustrack