NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Tko je zapravo PR-agencija Marka Perkovića Thompsona, & cui bono?

foto: Igor CC Kelčec

"Ovog vikenda splitska Slobodna Dalmacija objavila je na estradnim stranicama “styling” analizu u kojoj je - uz pomoć moćne i duge ruke vlastite fotoarhive - pročešljala frizersku i modnu evoluciju Marka Perkovića Thompsona. Koliko je pristojno i čestito analizirati “styling” jednog neofašista - može se raspravljati." , piše u tekstu Slučaj Thompson...., Jurica Pavičić.

Pavičić se i opet pravi blesav: pa EPH sustavno promiče Thompsona, a Jurici je to prvi glas!

U postu koji sam napisao u travnju 2007., kazao sam, odgovarajući na naslovno pitanje 'Kome pjeva Thompson':

"Vama, koji ga u svojim 'građanskim' listovima svakog podesnog blagdana posterno raspačavete u stotinama tisuća primjeraka, da bi u međuvremenu tiskali stotine tisuća stranica vapaja protiv ustašizacije Hrvatske.
Vama služi, da biste opravdali svoju pozciju i obrazložili svoju historijsku neminovnost: dok je fašista, potrebni ste i vi, zar ne?
Vama Thompson pjeva, ne nama! Mi možemo zaplakati i na 'Imagine'.
Što vi ne samo da ne razumijete, nego ne razumijete ni zašto ne razumijete."

EPH je dijelom svojih izdanja posve posvećen postuliranju sukoba crvenih i crnih, koji u drugim svojim izdanjima osporava: Arena je u godinu dana, netko je nabrojao, imala 13 naslovnica s Markom Perkovićem Thompsonom!

Zašto je tom društvu toliko stalo do obračuna crvenih i crnih kao prasukoba hrvatskoga društva, navodno nosivog antagonizma na koji se svode svi ostali društveni konflikti?

Bezbroj puta je to ovdje objašnjeno, a odgovor je nepromijenjen: oni pothranjuju taj sukob, sukob crvenih i crnih kao temeljnu ideološku laž, jer tako pepetuiraju svoju vlast, neophodnost svoje društvene pozicije: sve dok je ustaša, nužni su partizani tj. crveni sanitarni kordon; sve dok je boljševika, Thompson će imati kome pjevati o Juri i Bobanu!
Stoga toliko i podupiru Thompsona, budući da je on imenentna pretpostavka njihova postojanja, cijelog ovog circulus vitiosusa: 'Croatia records' plaća nevjerojatne svote za koncert Thompsona na Maksimiru; sljedeće sezone, evo ti Marka na glavnog gradskom trgu glavnoga grada Hrvatske; HTV emitira light snimku koncerta, notorni falsifikat iz kojega se ne vidi da su prva dva reda Maksimira prepuna ustaških kapa, no sve to služi svojoj svrsi: glavno je da se time alibira neophodnost „antifašista“, i da se izbije onaj presudni liberalnodemokratski argument iz ruku onih koji znaju da se današnja Europa temelji ne na antifašističkoj, nego na antitotalitarnoj paradigmi, onoj koja osuđuje oba totalitarizma, i onaj crveni, i onaj crni!

No, kad bi tako postavili stvari, kad zemlja ne bi bila bipolarno podijeljene između atavizama dvaju najvećih ideološkopolitičkih zala dvadesetog stoljeća, niti bi bila bipartijno razdrta između stranačkih baštinika tih tradicija, kada bi kojim slučajem i jedni i drugi povijesno bili deklasirani, pa kada bi konačno bio otvoren prostor građanskoj politici ove zemlje da se iživi u svoj punini demokratskih opcija, onda bi ova generacija - koja je Hrvatsku ionako shvatila kao Noinu arku, budući bi u najvećem broju bila lustrirana i na ljevici i na desnici, ako u tom nastaškom, udboustaškom amalgamu ima ikakve razlike - ostala bez ikakva prava na sudjelovanje u javnom i političkom životu zemlje: to je njihov strah: ne dvije, tri simboličke osude ionako biološki dotrajalih komunista, već delegitimiranja cijele jedne idološkopolitičke pozicije koja Hrvatskoj nikako ne dopušta napraviti iskorak iz 1945., iskorak iz crveno-crnog totalitarnog svijeta u svijet liberalne demokracije razvijene zapadne uljudbe.

Gotovo dva desetljeća od pada Berlinskog zida, Hrvatska još uvijek živi u predpolitičkom stanju.

Građanska, demokratska politika, ovdje ne postoji.

Tzv. izbori, manipulirani su igrokazi, uglavnom upriličeni s jednom svrhom: sve se čini kao kod Lampeduse, da se ništa ne promijeni, da se očuva status quo i kontinuitet vlasti – koja je ovdje ili tiha koalicija crvenih i crnih unutar frakcija nacionalnog pokreta, ili pak između SDP-a i HDZ-a, kao što pokazuje recentan primjer zagrebačkog outsourcinga – vlasti koja jamči petrifikaciju nove hrvatske oligarhije, kojoj politokratska elita bezostatno pripada.

Sve dok se ne dokine ova bipartijanost i bipolarnost, Hrvatska se neće riješiti crvenih i crnih, partizana i ustaša.
Kako to učiniti?

Jednostavnije no što se misli: treba iz prašine, kao u westernu, podići zvijezdu, simbol načela zakonitosti!

Hrvatska treba šerifa!

A šerif bi, u punom smislu te riječi, mogao biti svaki građanin, samo da je građanin.

Što je to građanin, nažalost, to se ovdje nikako ne razumije, a riječ je o tako jednostavnom pojmu: to je upravo onaj koji priznaje beskonačno važenje Zakona!

Hrvatskoj ne treba nova stranka ili nova snažna osoba, novi Vladar-Otac: Hrvatskoj treba restitucija načela zakonitosti, pravna država i vladavina prava.

Svatko tko se ne parkira nasred ceste da bi skočio do kvartovskog kafića, i zna zašto se ne parkira nasred ceste da bi skočio do kvartovskog kafića, mogao bi biti zagrebački gradonačelnik, ili pak predsjednik države.

Onaj koji zna, dakle, da je (socijalni) promet ponad njegove partikularne samovolje, i da i njega kao građanina iako pravilima ograničava, upravo u tom ograničenju omogućuje, taj je građanin!

Takav je građanin, po definiciji, građanin svijeta.

Iako sam to toliko puta do sada činio, ponovit ću ovaj klasični Budenov paragraf još jednom:

"Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature uključujući tu i sve Krležine likove. Jer građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana. Kada onaj donedavno možda još polupismeni kauboj prihvaća u vesternu šerifsku značku i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč, onda on stupajući u neposredan odnos s beskonačnom vrijednošću zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti, upravo proizvodi mitsku sliku rođenja građanina, autentične građanske socijalizacije. U slavnom filmu Sidneya Lumeta, "12 angry men", Henry Fonda kao član porote spremno prihvaća neugodni položaj usamljenog pojedinca nasuprot složnoj većini i do kraja zastupa svoju istinu, uspijeva promijeniti mišljenje ostalih članova porote te na kraju spašava nevinog. Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada. Nasuprot Krležinim Leoneu Glembayu i gospodinu "doktoru", dvama likovima iz silne plejade hrvatskih građanskih osujećenika, čije pobune u pravilu završavaju u nemoćnoj frustraciji - rodnom mjestu ressentimenta iz kojeg se reproduciraju prevratnički projekti političkih ekstremista - stoje ovi američki celuloidni junaci u onom istom odnosu u kojem su svojedobno stajali Grci nasuprot barbarima."

In summa: EPH je samo medijski relej politike kojoj je u interesu antagonizirati građane na liniji crveni-crni.
Da naglasimo: 'Vama, koji ga u svojim građanskim listovima svakog podesnog blagdana posterno raspačavete u stotinama tisuća primjeraka, da bi u međuvremenu tiskali stotine tisuća stranica vapaja protiv ustašizacije Hrvatske.'
To je savršeno precizan opis onoga što se ovdje događa: Slobodna Dalmacija piše o Thompsonovim frizurama, a Jurica Pavičić u drugom listu EPH vapi protiv neofašizma! Da stvar bude gora, par dana prije objavio je tekst koji sve to dobroobjašnjava:

Znaju oni što rade, no ipak to i dalje rade.
Cinici, po Sloterdijkovoj definiciji.
Ja bih dodao i: Jugoslaveni.

Denis Kuljiš o saboru HDZ-a

Kremljološka analiza izvještajnog sabora Hrvatske demokratske zajednice otkriva velike sukobe u rukovodstvu. Kao u Sovjetskom savezu gdje je vlast nastojala ostaviti dojam monolita, i hadezeovci su pokušali sakriti unutrašnje podjele nastupajući kao komapaktna politička stranka, velika partija s misijom, koju neće destibilizirate manje personalne promjene… U stvari, povijest HDZ-a kao pokreta bez programa, zasnovanog na ideologiji “modernog nacionalizma” povijest je uzurpacije vodstva, kontinuitet diskontinuteta. Još i danas ima ljudi koji su prisustvovali Osnivačkom saboru stranke pa tvrde da je prilikom izbora predsjednika aklamacijom, zapravo pobijedio Tuđmanov protukanidat, zagrebački kazalištarac Hrvoje Hitrec. Izbor Sanadera na čelo stranke, tvrdi danas Branimir Glavaš koji je tu izbornu konvenciju osiguravo sa svojom skupinom zaštitara, bio je neregularan. Izvještajni sabor upriličen o 20. godišnjici stranke, na kojemu je Sanader službeno relegiran, proveden je po istom scenariju kao i osnivački – unaprijed je dogovoren novi predsjednik, naime predsjednica, sporazumom užeg partijskog rukovodstva. Postignut je iza zatvorenih vrata, a zatim su je isklicali na skupu održanom u zagrebačkoj “Areni”, urlikom deset tisuća delegata iz provincije. Na isti je način nominiran je i kandidata stranke na predstojećim izborima za predsjednika Republike.
Nije, dakle, bilo protukandidata za funkcije, petljanja s biračkim kutijama, izbornim komisijama i prebrojavanjem. Ovako su legije birale cara. U Švicarskoj, u zabitim kantonima gdje žene nisu imakle pravo glasa do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na trgovima su se tako donosile municipalne odluke. I u zagrebačkoj “Areni” graknula je velika kukavica. Sve se znalo unaprijed. Bivši predsjednik stranke vikao je s govornice: “Vjerovali ste mi do sad, vjerujte mi i sada kad vam predlažem Jadranku Kosor za predsjednicu!”
Izaberite je, dakle, ne zato što vam se čini prikladnom, ili jer zavređuje – nije na vama da to ocjenjujete, postupite tako zato što vam ja to kažem… Svaki skup koji bi sadržavao molekulu političke samosvijesti, na to bi se uvrijedio, a ni Jadranki Kosor sigurno nije bilo milo, što se očitovalo u njenoj hladnoći, odnosno odsustvu reakcije na takvo navijanje. Bilo je očito da je unaprijed odabrala pozu beskonfliktne zahvalnosti kao osnovni psihološki pristup svom ustoličenju. Kad sjednem, bit ću to ja, do tada, neka svi misle što hoće… Slično su razmišljali, vidjelo se, članovi radnog predsjedništva, četiri ad hoc “pučista” koji su facilitirali prijenos ovlasti od staroga na novo rukovodstvo, nastojeći to obaviti uz minimalnu frikciju, da se “ne da gušta neprijtelju” te izbjegne uznemiravanje birača… Sviraj ti, mislili su, dakle, Šeks, Šuker i Kalmeta slušajući Sanaderove izljeve rječitosti, sutra te ionako više nema! Toga se držao i Polančec, koji je u zadnji čas uskočio u ovaj vlak, odvojivši se od konvoja bivšeg predsjednika.
Izvještajni sabor prošao je u atmosferi samonametnute beskonfliktnosti, uz zanemarivanje pitanja i uskraćivanje odgovora. Manifestiralo se, pozivalo na Boga, providnost i dvadeset godina junačkih stranačkih uspjeha, kao da ih je osigurao korumpirani aparat, ili besvjesne stranačke mase, a ne dva beskompromisna lidera - Tuđman i Sanader, koji su valjda imali neke intrizične kvalitete, što ih promatrači ne uočavaju ni kod Jadranke Kosor, ni kod dr. Andrije Hebranga. Iz poticajnih govorancija koje su trebale fanatizirati deset tisuća delegata iz provincije, odakle su došli sa zastavama stranke pa ih vijali tijekom konvencije, mogli su se zato razabrati jedino “naglasci”, razlike u pristupu i nastupu, te uočiti detalji, koji unekoliko razotkrivaju odnose u pozadini što su i doveli do ovako neočekivanog raspleta u HDZ-u.
Zašto je, uopće, dr. Ivo Sanader dao ostavku? U prvom obrazloženju na press-konferenciji rekao je manje-više da je umoran, zasićen – samo što se to uopće nije osjetilo prilikom njegova oproštajnog nastupa. Politizirao je s govornice, govorio gotovo pun sat vremena, dizao delegate na noge, prijetio Slovencima, obećavao poraz konkurentskoj stranci, svjedočio o ranijim uspjesima HDZ-a i obećavao buduće. Glas mu nije nijednom zadrhtao, nije pokazao nikakvu nesigurnost, zamor. Na kraju, opraštajući se, postao je, doduše, malko sentimentalan obraćajući se ženi i prijateljima koji su sjedili u prvom redu, ali to je moglo biti čisto samosažaljnje zbog odlaska s političke pozornice i silaska s vlasti. U kuloarima, tumčilo se sve kao “veliki manevar” – Sanader će tobož pustiti da sve nevolje što će uslijediti, problemi za koje više nije nalazio rješenja, protutnje, pa će napraviti “comeback”, i “sve će biti kao pre…” Kao da je to u politici moguće, kao da bi oni koji će ga naslijediti mogli dozvoliti da na njega ne padne nikakva sjena, dok se sami bezuspješno muče s razriješavanjem probleme koje je zakuhao. Pa i sad HDZ za sve nedaće nastoji okriviti Račanovu vladu 2000. – 2003. godine, što znači da će s nepopularnošću nasljednika, rasti pizma prema prethodniku, o kojem će odjednom biti puno neugodnih informacija u javnosti. Jedno je sigurno: HTV neće pod svaku cijenu štiti njegovu reputaciju.
Zašto je, dakle, dr. Sanader dao ostavku iako, evidentno, nije umoran, a scenariji za potonji povratak na vlast izgledaju prilično fantastično?
Možda je odgovor ono što prvo pada na um – da je, naime, u užem rukovodstvu gdje se u HDZ-u donose sve personalne odluke bez straha od toga hoće li “proći” na stranačkim skupovima, naprosto izgubio prevlast i podršku. Okružen uvijek akolitioma, izgledalo je da uživa neograničenu svevlast, no to su bili ljudi manje težine u stranci, a na položaj predsjednika Sanader je došao sporazumom regionalnih “rasova” poput Šeksa i Luke Bebića, koji su držali Slavoniju i dolinu Neretve, uz pomoć Jarnjaka, koji je skupa s dr. Gregorićem, nadzirao zagorsko-varaždinsku županiju, pa se potom nametnuo u Dalmaciji, gdje je preveo na svoju stranu pašalićevce Šujicu i Kalmetu, odnosno Šukera u Velikoj Gorici. Ostali su pašlićevci razjureni, kakva-takva prevlast uspostavljena je u Karlovcu i Sisku, ali u Zagrebu, Rijeci, Istri i gradu Varaždinu, te u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, nije se mogao učvrstiti jer se ondje stranka nikad nije nikad uspjela ukorijeniti ni pobijediti na izborima. Dakle, među građanima gdje bi mogao dobiti podršku prije nego, recimo, Šeks, nije imao štop tražiti, a u provinciji i u aparatu, prevladavali su “popravljeni” pašalićevci, dok su po Banskim dvorima gmizali ljudi koje je Sanader imenovao svojom voljom. Uz dva fakultativna vanpartijska visuljka, Šimunovića i Karamarka, bio je tu još ukrasni Hercegovac Primorac, koji je pao kroz dimnjak, a zatim, prije nekoliko dana, odletio kroz prozor…
U sjeni Sanaderove ostavke, ostalo je, uostalom, pitanje te Primorčeve, ali to je ipak manji misterij, jer je Primorac otišao čim je u javnost procurilo kako će se sam Sanader kandidirati na predsjedničkim izborima, pa je prilično očito da je to bila njegova primarna ambicija, makar sad odlazak objašnjava kao “zajedničko napuštanje” rukovodstva u kojem, uostalom, više ne bi imao niakakva manevarskog prostora, kao Sanaderov čovjek, ili čovjek Sanaderova čovjeka Miomira Žužula.
Kome je, zapravo, Sanader uputio tu svoju jednosatnu govoranciju na Izvještajnom saboru?
Dramaturgija političkog skupa zahtijevala je kraći, kurtoazni govor od petnaest minuta, kojim neće zasjeniti nastup nove mandatorice Vlade. Što se tiče delegata, njima je bilo svejedno – vijali su zastavama na ovo, vijali bi i na nešto drugo, oni tu, naprosto nisu imali važnu ulogu. I tako je, već nakon kraćeg vremena, postalo jasno kako se poneseni Sanader zapravo obraća predsjedničkom stolu za kojim su sjedila trojica jakih bivših pašalićevaca i “jevo pridružajušči” rumeni Polančec. Govorio im je i pokazivao da se s njim ne mogu mjeriti, ni po rječitosti, političkim uspjesima, statusu u stranci, poznavanju europske politike i raspoloženja biračkog tijela… No, bio je to u osnovi patetični ispad, jer se u ovoj prilici sve to nije ni tražilo, nego samo solidna većina u stranačkom Predsjedništvu. Kako to, očito, Sanader više nema, sve ovo drugo mu ne koristi, pa se može povući u političku mirovinu, najbolje što dalje od Hrvatske, jer će inače svakom svojom gestom nervirati ove ljude, koji su sad daleko moćniji od njega.
Sve su se ti tanahni odnosi mogli razabrati promatranjem srdačnog grljenja i ljubljenja koje je uslijedilo nakon govora, pa kremljološkim analitičkim paratom doći do važnih spoznaja.
Jadranki Kosor ne treba Sanaderova prisutnost kao podsjećanje da je neautentična politička pojava, političarka koja je došla na vlast bez izbora, na kojima je samostalno nastupala jedino kao poslušni vojnik partije i sigurni gubitnik u beznadnoj kampanji protiv predsjednika Mesića. Ona je u dodiru sa Sanaderom demonstrirala naglašenu distancu, gotovo hladnoću – srdačniji su bili njezini sukobi s esdepeovcem Nenadom Stazićem prilikom potonje saborske svađe oko njene investititure.
Luka Bebić pripremao je istup Sanadera i njegov govor glasinom neretljanskog korteša, ali ga je unaprijed podsjekao bivši prijatelj Šeks najvavljujući “patrijarha HDZ-a”. To je prije zvučalo kao “stari prdonja”, znak da se “barba Luku”, kako ga je Snader oslovljavao s govornice, već pribrojava među “bivše”, koji će otići ubrzo za Sanderom, uz Primorca, Jarnjaka koji je izgubio važnu funkciju stranačkog tajnika, te manje značajne, da se ne kaže beznačajne likove poput Petra Selema ili Biance Matković, koji su slučajno dospjeli u politiku, uz Sanaderovu osobnu prtotekciju.
Polančec i Šeks nisu nikako mogli izbjeći da se – među zadnjima – izljube sa Sanadrom, pa je to provedeno onako kako se čini u takvoj nuždi, ovlaš, dok oba čovjeka odsutno gledaju jedan drugome preko ramena. Šuker i Kalmeta samo su se motali u neposrednoj blizini, nastojeći se izblendati u toj gomili, koja se veselila kao da je Nova Godina, iako je, zapravo, srodan ritual ubojstva “starog kralja”, koji opisuje Sir James Frazer u svom čuvenom antropološkom djelu “Zlatna grana”. Dr. Hebrang se ne grli i ne ljubi – progutao je partviš, te uvijek zadžava razdaljinu svojstvenu radiologu, koji te promatra kroz vizir olovnog odijela…
Ono što kuloarskim analitičrima nikako nije bilo jasno jest – kako svi ti ljudi, koji su diskreno istisnuli Sanadera, misle održati njegovu vlast i zašto misle da ga mogu naslijediti?
No, barem je odgovor na to pitanje jednostavan, a leži u samoj ljudskoj naravi. Postavi ti čovjeka na mjesto bogomdanog autorirteta za bilo koju stvar, i on će se već sutradan probuditi s osjećajem da je bio predodređen za tu funkciju vlastitim vrijednostima kojih ni sam nije bio dovoljno svjestan. Vlast je, uostalom, sama sebi svrhom, a svaka dugoročnost, iluzorna je – dugoročno znači dva mandata, a dvije godine, vraški je puno vremena, koje prosjaka može pretvoriti u bogataša. Politička sapunica bez ljubavi i drugih nježnih osjećaja, nastavlja se…

Gordan Malić

Je li projekt međunarodnog subvencioniranja nezavisnih medija na području bivše Jugoslavije imao smisla? On je započeo početkom devedestih financiranjem nekoliko novinskih, a potkraj devedesetih osnivanjem nekoliko elektronskih medija na prostoru bivše Jugoslavije, koji su imali kritički odnos prema vlasti. Bio je to idealistički projekt, u sklopu kojeg je niz institucija, medija, ali i pojedinaca preživjelo težak period rata i poraća. Po mom sudu on je imao više socijalni, a manje politički karakter, budući da bi političko novinarstvo preživjelio i bez pomoći Sorosa, što pokazuje rast tiraža gotovo svih izdanja iz tog vremena, dok neki pojedinci, istaknuti protagonisti oporbene scene, doista ne bi opstali bez financijske potpore filantropa iz inozemstva.
Do 2000. novine su živjele od prodaje vijesti, a sada preživljavaju od prodaje oglasa. Od Tuđmana nisi mogao dobiti oglas, ali si na njemu mogao prodati ato, dvjesta hiljada primjeraka novina. Iako je poticao cenzuru i delikt mišljenja, Tuđmanov režim je proizveo puno više vijesti nego što ih je zabranio. Teatralni autokrat okružen arhaičnim ulizicama i lopovima, živopisnim savjetnicima i čuvarima državnog pečata, bio je bogomdan za novinsku eksploataciju.
Novinari istraživači pod njim su mirno gradili karijere.
Znao je da što god da otkriju neće imati epilog, jer je HDZ kontrolirao pravosuđe. Kad postaviš svoje suce, briga te šta novinari istražuju.
Tuđmana nije nerviralo istraživačko novinarstvo, nego ga je smetalo drugačije mišljenje. Nije podnosio suprotna stajališta i ideološke podjele pa je mrzio Ivančića, Butkovića, Banca. Iz krajnje ideoloških razloga bojao se opinion-makera koji, po njegovom mišljenju, dijele Hrvate…
Sanader, za razliku od Tuđmana, ne zagovara niti jednu poznatu ideologiju. Formalno ne kontrolira pravosuđe, ili to, zbog odnosa prema EU, ne smije prečesto demonstrirati. Zato su njegov problem novinari istraživači. Ovi koji mu okapaju po Brodosplitu, javnoj nabavi i imovinskim karticama dužnosnika…
Sanader je neoliberalni autokrat. Uvažava različita mišljenja i potiče na ideološku toleranciju.
Disciplinirao je radikale, doveo Srbe u vladu. Međutim, on je puno ozbiljniji cenzor od Tuđmana i dugoročno opasniji po demokratske procese. Tuđman je zatvarao ulaze u informacije utječući na rad državnih institucija, a Sanader zatvara i izlaze sklapanjem saveza s izdavačima i oglašivačima. Sanader njeguje personalne odnosima s većinom izdavača, ali je njegova vlada prema novinarima zatvorenija nego Tuđmanova, a novinari su pritom dokazano više izloženiji nasilju.
Nikad nije bilo toliko novina, marketinških agencija i imidžmejkera, i tako malo vijesti o vladajućima... Tuđman je stvorio tajkune i buduće oglašivače, ali nitko se s njima nije tako dobro slagao kao Sanader. Tuđman je konceptualno i posve uzaludno mirio ustaše i udbaše, a Sanader je uložio relativno malo truda da izmiri sindikate i poslodavce (sve je, dakako, na kraju pokvarila recesija...).
Tržištem danas upravljaju državni i privatni monopoli ili duopoli koje kolokvijalno zovemo „uspješna poduzeća”. Oni nadziru i tržište oglasa. Konzum, kao najveći oglašivač, kontrolira još i novinsku distribuciju, a preko rabata utječe i na cijene pojedinih izdanja. Marketinška kćer Konzuma, tvrtka UNEX, prema posljednjim podacima kontrolira oko 20 posto oglasnog tržišta. Tjekom dva mandata HDZ-ove vlade, tvrtke Ivice Todorića konzumirale su najviše državnih subvencija. Strateški savez vodećeg hrvatskog koncerna i vlade premijera Sanadera, navješćuje sudnji dan nezavisnog izdavaštva, u kojem novinare očekuje sudbina gora od one Konzumovih kasirki. To sve pokazuje da konsolidacija političke i poslovne scene po scenariju koji su zamislili njeni vodeći protagonisti (što uključuje razne oblike korupcije i cenzure i sličan je neoliberalnom modelu kontrole javnosti kakvog je na manjem uzorku uspješno provodio slovenski premijer Janša) neizbježno vodi monopolizaciji, gušenju medijskih sloboda i civilnog društva.
Postoje i alternative. Praksa u nekim zemljama istočne Evrope, poput, Rusije, Bugarske, Srbije ili Hrvatske, pokazuje da na tržištu preživljavaju i izdanja na koje vlada nema utjecaj, ali ima mafija. Njihova je zadaća da provode javni reket nad poslovnim ili političkim skupinama koje se nalaze niže na hijerarhijskoj ljestvici. To najčešće čine pod egidom istraživačkog novinarstva, povezani su s obavještajnim podzemljem koje za njih „istražuje” i vrši kontinuirani mobbing nad antikorupcijskim strukturama i pojedincima. Nije mali broj novinara-istraživača koji se zato osjećaju sigurnije pod zaštitom zločinačkih, nego novinarskih organizacija...
U toj perspektivi već vidim budućnost nezavisnog izdavaštva u Hrvatskoj. Ono što je započelo kao proces demokratizacije i deradikalizacije političke i društvene scene, završilo je njenom kriminalizacijom, ukidanjem čak i onih sloboda koje su postojale u vrijeme rata: slobodnog tržišta, slobodnih medija, slobodnih intelektualaca i slobodnih novinara.
I da zaključim - Gdje je Soros sada, kad ga stvarno trebamo?!

Denis Kuljiš: Jadranka Kosor

S kojeg je planeta na zemlju pala Jadranka Kosor? Prepoznatljiva po osebujnoj frizuri te po moduliranom glasu profesionalne spikerice koja govori izražajno, ali joj ne možeš dokučiti misli, pošto izriče samo prokušane formule komunicirajući na najnižoj razini populističke retorike, Srebrenka je ili strahovito samopouzdan politički operator pa ne daje puno od sebe, ili naprosto isprazna glupača koja nalikuje na malograđanku – šifra “kuharica”. Ni mlada ni stara, nešto zgodnija ali svakako s puno manje autoriteta nego Golda Meir, Jadranka Kosor ipak ima to idealno političko svojstvo “everymana”, odnosno “everywoman”, da se po izgledu, ukusu i nastupu ne razlikuje od prosjeka svog biračkog tijela. Hadezeovsko biračko tijelo, poznato je, sačinjavaju manje obrazovani, manje afluentni Hrvati raspoređeni po provinciji, te u bliskoj i daljoj dijaspori, od Herceg-Bosne do Baden-Wurtemberga. Idu nedjeljom u crkvu, ozbiljno shvaćaju župnika i dokonog biskupa koji sjedi na novcima iz državnog proračuna pa smišlja načine kako da se pokaže papskijim od pape – forsira da dućani ne rade nedjeljom, iako rade u Rimu, te utječe da se donese zakon o umjetnoj oplodnji koji isključuje nevjenčane partnere i neudane žene, kao da i sam Isus nije bio “single”. Za takvo je biračko tijelo Jadranka Kosor pojam elegancije, energična političarka, poštena, principijelna. Sve se svodi na tu optiku: nekom prosječno upućenom intelektualcu, ista persona izgleda kao podebela primitivka, koja samouvjereno trtlja o stvarima o kojima nema pojma, uvijek obučena kao da ide na sprovod u Pakracu… U obje verzije, ona nema političku biografiju, ni pozitivnu ni negativnu, to je političko biće začeto u epruveti, a donor za stvaranje ove neobične euglene, bio je sam predsjednik Tuđman. Jadranka je kreirana po preciznoj specifikaciji – na jednom od stranačkih kongresa pokazalo se da među hadezeovskim kabadahijama nedostaje žena. Kad se našao okružen sa četrdeset muškaraca, Ali Baba je zaključio da je narušen spolni balans, pa je naručio prikladnu osobicu koja bi se mogla uklopiti u povijesni trenutak. Doveli su mu Jadranku, urednicu nekih dječjih programa na Radio-Zagrebu, mlađu žensku, zapravo toliko mladu da je ni Tuđmanova Ankica, daktilografkinja, nekoć partijski strah i trepet u toj ustanovi, nije mogla poznavati. Otkako je bio počeo rat, Jadranka se prebacila na uređivanje emisija posvećenih izbjeglicama. Lako podrhtavajućim glasnicama proizvodila je sućutni timbar – ona zaista ima fonetičke kvalitete vrsne voditeljice, pa je mogla naslijediti Gordanu Bonetti, da se tu nije nametnula Nikolina Pišek, zahvaljujući svojoj modernijoj figuri, usprkos stravičnoj dikciji i afektaciji. Kosorica nikad nije mogla zasjati na Hrvatskoj televiziji – tu se uvijek tražila građanska pojava, legitimitet u boljim društvenim krugovima, bez obzira što su oni u međuvremenu postali gori, popunivši se skorostecima, te raznim režimskim prišipetljama koji su se opernatili u procesu tranzicije. Glavna tv-voditeljica naprosto mora “igrati” u centru grada, što je rola koju je nekoć pripadala primadona HNK, recimo čuvenoj Ljerki Šram, za kojom je ludovao sam Dežman, hrvatski Randolph Hearst, a Jadranka Kosor naprosto je abuzirana provincijalka, koja se mogla ugurati u politiku pa dotjerati do premijerke, a inače ne bi nikad ostvarila prominentnu ulogu u agramerskoj mini-metropoli.
Kosorica je rodom iz Zapadne Slavonije (Lipik-Pakrac). Otac je ostavio obitelj kad je imala dvije godine. Pričalo se da joj je djevojačko prezime Vlaisavljević, ali to je potvora koju šire pašalićevci - prezime je drniško i njen je bratić lider HSLS-a Darinko Kosor. Znači, nije “bezjačke krvi”, što bi rekli u Harryju Potteru, mješanka srb-hrv (kako je pokojni Dražen Vrdoljak, kojemu se sad na nebu pridružio i Darko Glavan pa mu još mu nije jasno gdje se našao, prevodio idiom Tex-Mex), što bi, uostalom, samo bio još jedan dokaz kako je reakcionarni nacionalistički pokret koji se maskirao nazivom “Hrvatska demokratska zajednica”, kao da je riječ o nekakvoj bezazlenoj pčelarskoj centrali, zapravo neovisan o svojstvima svog čelništva. Može generalni sekretar biti Srbin, peder ili alternativac, ali ta ekipa uvijek dere po istim najgorim predrasudama, udvarajući se najnižem zajedničkom nazivniku hrvatske biračke mase.
Kosorica se dvaput udavala, ali to nekako nije funkcioniralo. Oba muža našla je na radiju, prvi je bio njen mentor, stariji čovjek od kojega je ponešto naučila o poslu – Ivan Škopljanac, sportski novinar, poznat iz radio-prijenosa utakmica, generacija legendarnog Ive Tomića, koji se uglavnom izražavao u rimama. Taj prvi muž otac je njezinog sina Lovre, diplomiranog komparatista, koji sad studira u Japanu, a drugi, bio je također čovjek s radija, producent Hrvoje Markulj, glavni tajnik “Porina”, sijed kao Antun Vujić, Larry Nielsen i sama – Jadranka Kosor. Tu se možda uočava edipalni kompleks, podudaran s okolnostima roditeljskog braka, što će joj poslije puno donijeti u političkoj karijeri: strahovito je prilagodljiva autoritetu s patrijarhalnom pozom.
Kad su je doveli k Tuđmanu, dogodila se ljubav na prvi pogled – ona je u njemu pronašla svoj zakašnjeli smisao, a on u njoj mlađu Ankicu. Ostalo je povijest. Ne znači da je ta uzajamna fascinacija bila seksualno realizirana – Tuđman je na vanbračnim izletima preferirao frizerke i slično osoblje, jer je, u osnovi, bio sitni zagorski kukavelj, ali kad se naoružao gardom i lentom, narastao je u svojim očima, kao da je pribavio onu osebujnu pumpu što se reklamira na porno-sajtovima, pa je stalno bilo nekih problema i u jednoj prilici, Ankica se čak bila odselila s Pantovčaka kod svog ginekologa i potonjeg šefa hadezeovske partijske organizacije Zagreba, koji je također ordiniorao kod Prve kćeri, pa je od Vrhovnika za te usluge hrvatskom narodu dobio čin rezervnog brigadira, kao i Branko Mikša i Ćiro Blažević, koji su kod Nevenke bili angažirani u sličnom svojstvu. Da pišem investigativni politički roman (“Orkanski vrhovnik”), ja bih taj obiteljski skandal hrvatskoga suverena doveo u vezu s Jadrankom Kosor, pogotovo što se distinktno sjećam novinarskih tračeva kako se Franjo namjerava rastaviti pa oženiti Jadrankom, što su dopirali do kremljološke motrišnice u našem demokratskom ratnom tabloidu “Globus”.
Sad što je istina u svim tim brbljarijama, blagi bog zna, ali gore na Pantovčaku Jadranka je upoznala ponositog Dalmatinca vlaškoga roda, visokog vrhovnog kabinetliju hrvatskog predsjednika, koji će uskoro, radi skandala koju mu je namjestila obavještajna služba hercegovačke frakcije – pokušali su ga kompromitirati kao homoseksualca – iz antišmbra biti lansiran s podsljemenskih visova u nizje Donjega grada, u zrinjevačko Ministarstvo vanjskih poslova, gdje su ga postavili za neželjena zamjenika ministru dr. Mati Graniću. Onako sitničav i ljubomoran, dr. Mate će ga strkeljiti u kabinetić odmah pored WC-a, skupa s tajnicom Biancom Matković, koju je dr Ivo dovukao sa sobom iz Splita, budući da mu je ondje bila sekretarica dok je direktorovao dalmatinskim Divadlom.



Kad je poslije kraha HDZ-a na izborima 2000. godine Sander dospio na čelo stranke, stao je skupljati ljude s kojima je bio u osobnoj vezi, da anulira utjecaj još žive pašalićevske hercegovčke frakcije. Pobio je trećinu tih upornika, trećinu protjerao a trećinu prekrstio u demokrate, ali im je ostavio samo regionalne pozicije, dok je centralu napunio svojim ljudima. Kako su to listom bili bezveznjaci, a od njih je sastavljao i Vladu koja je preuzela vlast poslije izborne pobjede 2003. godine, Sanader je imao loš kabinet, prema kojemu su oni Tuđmanovi bili poput Lenjinove vlade Lomonosova, sastavljene od samih akademika. U toj Sanaderovoj slaboj vladi, nije se posebno isticala Jadranka Kosor koja je zapremila nepoželjno mjesto ministra za branitelje, socijalnu skrb i međugeneracijsku solidarnost, ukratko resor penzića, socijale i hadezeovske biračke uzdanice – gotovo šest stotina tisuća branitelja od kojih je dvjesta tisuća lažnih, naime pripadnika tzv. Narodne zaštite (oružane stranačke milicije HDZ-a koja nije primirisala ratište) te pripadnika HVO-a, njih osamdeset tisuća, koji su se također ugradili u hrvatski državni proračun. Malo grubo rečeno, ali – jebeš branitelje koji nisu šehidi, a pretvaranje te populacije u kompaktni politički i glasački blok, primjer je cinizma, koji će proizvesti goleme probleme, budući da će nekolicina manijaka dospjeti u poziciju da ucjenjuju državu svojim ispadima, žonglirajući kašikarama kad god im se pruži da iskažu bolesni egzibicionizam. Institucionalna idolatrija branitelja imala je za HDZ dobok politički smisao – osigurala je nacionalističku mobilizaciju, omogućila kontrolu prosvjedničkih masa te potisnula istinske vojne heroje, koji su sve prije nego HDZ, jer su ili bivši oficiri JNA, ili dragovoljci kojima se gade ovi pozadinski guzonje i maroderi koji su sad počeli voditi glavnu riječ u njihovim udrugama, poticani od vlasti…
Tu krajnje ciničnu politiku svjesno je provodila u svom resoru Jadranka Kosor, kao tupi instrument Sanaderove politike. Za njega je bilo zgodno da na čelu ovog ministarstva drži ženu, koja može intervenirati u konfliktima ne izazivajući muževnu goropad nezadovoljnika s PTSP-om. Osim toga, Jadranka se pokazala idealno podatnom i poslušnom – kad je Sanaderu zatrebao stranački lojalist koji će izaći protiv Mesića u kampanji za njegov drugi mandat, tipični politički “mission imposssible”, povinovala se bez riječi i pretrpjela poraz bez gorčine, jer je sama kandidatura za nju bila hijerarhijsko napredovanje, poslije kojega je zauzela zaista prominentnu poziciju u Sanaderovoj pratnji. Onako bezlična i neutralna, nije ga ugrožavala, a mogao joj je vjerovati – računao je s njom, raspolagao s njenom privrženošću, pa ju je čak i malo podcijenio, jer su u toj najboljoj učenici zapravo gorjele silne ambicije. Zbog osebujne pozicije u nomenklaturi – visoka dužnosnica premijerskog konvoja s resorom bez atraktivnog portfelja – Jadranka uopće nije mogla doći u napast da nešto krade, pa će se medju hadezeovskim simpleksima, distigvirati kao čudnovati kljunaš, što će joj opet izvanredno poslužiti u narednom karijernom zaokretu…
Kad je triumvirat Šeks-Kalmeta-Šuker potpomognut dr. Andrijom Hebrangom, speakerom parlamentarne većine te “jevo pridružajuščim” ministrom privrede Polančecom (šifra: Rumenko), izvršila stranački puč, pa Sanadera natjerali na ostavku i izbacili iz politike imenovanjem za “počasnog predsjednika stranke” (da se to zbilo u Tunisu bio bi, kao Habib Bourgiba još interniran u rodnom mjestu), pokazalo se da nema mnogo ljudi koji bi mogli preuzeti funkciju “nominalnog” premijera zadovoljivši sve strane, ali da postoji jedna žena, koja nikoga ne ugrožava prevelikim sposobnostima, prihvatljiva preživjelim sanaderovcima koliko i oživljenim pašalićevcima, te nadasve nekompromitirana u korupcijskim aferama, što u sadašnjem trenutku, kad se mediji oslobađaju zapta koji je Sanader bio upostavio preko svog ureda, ima osobitu važnost…
No, u jednome će se članovi hadezeovskog Politbiroa sigurno prijeći – osamostaljena Jadranka bit će sasvim drugo nego Jadranka koja je kao lovac letjela u pratnji bučnog splitskog tromotornog bombardera. Već po svom proglašenju jača je pojedinačno od bilo kojeg funkcionera zavjereničke klike. Hoće li pak ojačati njena funkcija ili njihova vlast, ovisit će o razvoju političke situacije na terenu. Ali, budući da hadezeovska Hrvatska rapidno propada, guši se u dugu, dok nezapolenost raste i stradava državni proračun, nema šanse da cijelo to političko poduzeće ojača ili dugoročno opstane. Prvi poraz doživjet će na predsjedničkim izborima, tko god da pobijedi, a zatim već 2010. valja očekivati kolaps, izlazak koalicionih partnera iz vladine kombinacije (redom će otpasti HSLS, Pupovčevi Srbi iz SDSS-a, te naposlijetku HSS, kako im se bude smanjivala državna patronaža) pa će uslijediti izvanredni izbori, koje će HDZ izgubiti. Potom će se stranka raspasti kao polovni BMW koji je u Njemačkoj prešao milijun kilometara – evo još jednog automobilskog motiva za darovitog agramersko-sarajevskog književnika s unutrašnjim izgaranjem Miljenka Jergovića – i vjerojatno se rascijepiti na frakcije, poput Šešeljeve radikalske stranke. To je neumitni put populističkih pokreta, bez obzira jesu li utemeljeni na nacionalističkoj ideologiji ili filofašizmu – nije li se tako, uostalom, raskolio i bošnjački SDA, na Tihićev omasovljeni stranački aparat i Silajdžićev “premium” kvazi-islamizam? Kakvu će ulogu imati Jadranka Kosor u tom hrvatskom političkom procesu? Prominentnu, ali beznačjanu, bit će simbol, nalik na imenjakinju Adrijanu, jadransku medvjedicu koja je bila zaštitni znak Mediteranskih igara u Splitu…

Interview: RATKO KNEŽEVIĆ

Podgorica – Dok istražni organi Hrvatske i Srbije pokušavaju da riješe ubistvo vlasnika “Nacionala” Iva Pukanića, njegov prijatelj i nekadašnji bliski saradnik premijera Mila Đukanovića, Ratko Knežević u intervjuu elektronskom poštom, koji će “Vijesti” objaviti u nastavcima, ubijeđen je da iza atentata na hrvatskog novinara stoji “duvanski kartel”, koji je pokušao i medijski da zagospodari prostorom bivše Jugoslavije. O svojim saznanjima o švercu cigareta, tajnim kanalima, računima i osobama uključenim u taj posao, Knežević je dao i izjavu italijanskoj Direkciji za borbu protiv mafije, nakon čega je dobio informacije da mu je ugrožena bezbjednost, te i da je on sljedeća meta “vojnog krila duvanskog kartela”... Knežević živi u Londonu i ovo je prvi put poslije pet godina da govori za neki južnoslovenski medij i o svom odnosu sa Đukanovićem.

• Kakva je Vaša uloga u švercu/tranzitu cigareta preko Crne Gore?

- Za taj sam “posao” saznao kao i svaki drugi građanin Crne Gore. To je bila najlošije čuvana crnogorska tajna. Kao savjetnik gospodina Đukanovića i šef Misije Crne Gore u Sjedinjenim Državama, naravno da sam znao i više. Bio je to posao koji je mogao, na svoj način, biti legitiman samo i isključivo tijekom trajanja sankcija Ujedinjenih nacija, jer je trebalo “namiriti” državnu kasu u svakom smislu. Tada je imao svaku opravdanost. O pogubnom uticaju ekonomskog embarga UN na zemlje i društva koja su mu izložena pisao sam i u svojoj studiji iz 2006. godine koja je posvećena političkoj ekonomiji tranzicije Crne Gore, kao tada, najnovije evropske države. Međutim, ono što je počelo kao “zaobilazak” embarga, preraslo je, nakon njegovog skidanja, u jedan od najvećih biznisa u regionu, pa i u cijeloj Evropi, u kojem su se “okrenule” milijarde dolara. Nažalost, da biste krenuli u taj posao, kao Vlada zemlje izložena tome, morate se osloniti na aktere koji poznaju ilegalna tržista, “podzemne” metode poslovanja i tokova novca, te alternativne kanale transporta.
Problem nastaje kada vaši partneri iz “ilegale”, postanu i stalni partneri u poslu nakon što sankcije prođu. Te neprirodne alijanse iz perioda sankcija nastavljaju da žive i nakon njih, stvarajući neraskidive veze sa vlašću i onim njenim koruptivnim eksponentima.
Taj proces stvara u zemljama tranzicije novu elitu bogataša koja se vezama, “bondovima” stvorenim u “prljavim” poslovima i enormnom količinom gotovine dobijene od istih, sada koristi da bi kontrolisala društvene, političke i ekonomske procese u zemlji. Isto tako, u javnosti se stvaraju blaži “filteri” prema kriminalnim aktivnostima, koji demoraliziraju bilo kakav ozbiljni napor da se na zdravim osnovama reorganizuju društveni i ekonomski procesi.
To se upravo desilo u Crnoj Gori Milu Đukanoviću. Umjesto da se sa tim aktivnostima, poslom i njegovim akterima stane onog trenutka kada su završene sankcije, dolaskom Đukanovića na tron apsolutne vlasti u Crnoj Gori 1997. godine, taj posao još jače raste, cvjeta, da bi, po izvještajima agencija za zaštitu zakonitosti EU i SAD, u 1999. i 2000. iznosio nekoliko milijardi dolara godišnje. Crna Gora postaje rob tog posla, a Đukanović njegov glavni eksponent. Tako je uspio biti legalni predsjednik države i Vlade i lider najvećeg ilegalnog biznisa u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, te partner italijanske i srpske mafije, što je dokumentovano u istragama Antimafijaške direkcije u Bariju, Državnog tužilaštva Švajcarske u Bernu, Kancelarije za suzbijanje prevara i korupcije EU (OLAF) u Briselu, kao i dokumentima različitih institucija u Vašingtonu, Briselu, Londonu i Berlinu, koji su na zahtjev, naravno, dostupni široj javnosti, pa i crnogorskoj.

• U svjedočenjima pred italijanskim tužiocima Vaše ime se često pominje? Da li Vas je italijanski tužilac pozvao da svjedočite? Šta ste tamo rekli?

- Na poziv gospodina Šelzija, a nakon nekoliko intervjua koje sam dao štampi u našem regionu o problemu šverca cigareta i umiješanosti Đukanovića u cijeli proces, svjedočio sam u Bariju, u aprilu 2002. godine. Moje svjedočenje je dostupno javnosti, također.

• Tvrdite da je veliki iznos od državnih taksi na tranzit/šverc cigareta otišao u privatne džepove? Znate li ko je, kako, kada i koliko novca zaradio od tranzita/šverca cigareta kroz Crnu Goru? Imate li dokaze za to? Ako imate, kakve?

- Cijeli posao bio je od početka netransparentan i obavijen velom “državne tajne”. Počeo je kao jako potrebna i posebna “akcija” Državne bezbjednosti Crne Gore da bi se napunio državni budžet. U tu su svrhu na početku angažovani inspektori službe, Kaluđerović i Stamatović, da taj posao vode i kontrolišu za račun i u ime države. Kako je posao bio lukrativan od prvog dana, i kako nekome nije odgovaralo da državni organi znaju sve o obećavajućim količinama gotovine, ubrzo je formiran novi “tim”. Italijanski dio posla, tako, od tada kontrolišu Veselin-Vesko Barović i Branko Vujošević, otvarajući privatnu firmu M.T.T. (što stoji za Montenegrian Tobacco Transit). Ta agencija posredstvom svog predstavnika u Milanu, Dušanke Jeknić, stupa u kontakt sa “klijentima“ koji su eksponenti i lideri ključnih mafijaških klanova Barija i Napulja, koji dobijaju četiri ekskluzivne licence za transport cigareta preko Crne Gore.
Zato plaćaju, kako paušalnu, tako i taksu po mjeri transporta. Oni opet otvaraju specijalizovanu mjenjačnicu u Luganu, u Švajcarskoj, za pranje novca iz tog posla, o čemu je vrlo plastično svjedočio pred tužilaštvima u Bariju i Bernu nekadašnji saradnik crnogorske Vlade Goran Stanjević. Srpski dio posla, koji je zapanjujuće bio u obimu skoro isti sa italijanskim, po dogovoru Jovice Stanišica i Mila Đukanovića, kontroliše Stanko-Cane Subotić, do tada nepoznati krojač i trgovac sitnom robom sa Uba, koji za svoje pomoćnike u Crnoj Gori uzima dva Đukanovićeva kućna prijatelja Duška Bana i Željka Mihailovića.
Policijsku zaštitu u oba posla, kako ”srpskom” tako i “italijanskom”, sprovodi Goran Žugić, a nakon njegovog ubistva, Vuk Bošković. Svima njima sve vrijeme samo je jedan “šef” i samo jednom čovjeku odgovaraju – Milu Đukanoviću.
Tako Đukanoviću uspijeva ono što nije do sada uspjelo ni- jednom političaru u Evropi – istovremeno je bio predsjednik Vlade ili države i šef kartela koji je upravljao jednim od najvećih ilegalnih poslova u poslijeratnoj istoriji Evrope.
Samo u 1999. i 2000. godini, preko računa firmi Codex iz Lihtenštajna i Dulwich sa Kipra, “oprano” je oko 2,3 milijarde njemačkih maraka. Za ove firme istražitelji iz Barija sumnjaju da su ih kontrolisali upravo Đukanović i Subotić, a to su i dokumentovali u dijelu optužnice u Bariju.

• Da li ste znali da italijanske vlasti prisluškuju telefone pojedinih crnogorskih zvaničnika?

- U novembru 1996. sreo sam se, na njihov poziv, sa visokim zvaničnicima tadašnje italijanske Vlade u Rimu, na proputovanju iz Vašingtona za Podgoricu. U vrlo otvorenom, prijateljskom razgovoru rekli su mi da je Crna Gora postala stjecište i “operativna platforma” najjačih italijanskih mafijaških klanova, da pored cigareta švercuju drogu i oružje, da su im u oružanim sukobima sa švercerima poginula nekolika carinika i policajca na dužnosti, i da su odlučili da prekinu “morsku trasu”, da taj posao više neće tolerisati, te da za to imaju i zeleno svjetlo partnera u Evropskoj uniji. Tu sam poruku prenio Đukanoviću i ubrzo je upriličen sastanak između Maraša, tadašnjeg ključnog Đukanovićevog “bezbjednjaka”, i predstavnika više italijanskih agencija za zaštitu zakona, kojem sam prisustvovao i ja.
Italijanska strana je dostavila spisak svih mafijaša sa njihovih potjernica, oko 30 osoba, sa dokazima o njihovom boravku u Crnoj Gori, među kojima su bili i prisluškivani razgovori osoba iz Italije sa boravkom u Baru, Budvi, Herceg Novom i njihovih “prijatelja” iz Crne Gore, kao i njihove svježe fotografije. Zaključili smo i gospodin Maraš i ja da je italijanska služba i te kako bila aktivna u Crnoj Gori, jer je, naravno, kontrolisala svoju mafiju u “emigraciji.”
Dakle, informacije da se sve prati, snima, prisluškuje, osim nas, morao je imati i gospodin Đukanović, naravno. Pomanjkanje “sigurnosne kulture” i njemu svojstvena arogancija, te pogrešne procjene njegovih saradnika i prijatelja omogućile su, danas je očigledno, da italijanski istražitelji povežu sve tačke crnogorskog političkog i Đukanovićevog privatnog, životnog “mozaika”.



• Pukanić je pred tužiocima u Italiji tvrdio da mu je Vilijam Montgomeri rekao da je Đukanović zaradio 130 miliona dolara koji se nalaze na stranim računima. Vi ste tvrdili da ste imali uvid u njegov navodni račun u Švajcarskoj. Imate li dokaze za to?

- Mogu da potvrdim da sam se u maju 2001. godine sreo sa pokojnim gospodinom Pukanićem i gospodinom Montgomerijem u Zagrebu, i da smo komentarisali pisanje “Nacionala” o duvanskoj mafiji. Potvrđujem da je gospodin Pukanić vjerno prenio detalje tog razgovora istražiteljima u Bariju. Gospodin Montgomeri je rekao tu rečenicu, ali nije specificirao gdje se nalaze ti računi i ko ih kontroliše. Ponudio je i saradnju gospodinu Pukaniću na daljem otkrivanju novih “sadržaja” u toj temi. Vjerujem da je do te saradnje kasnije i došlo. U jednom sasvim drugom kontekstu, i nešto kasnije, meni su Karlos Akavedo, američki advokat iz Fort Loderdejla koji je zastupao vlade deset evropskih država i samu Evropsku komisiju u sporu protiv velikih duvanskih kompanija pred sudom u Njujorku, i pukovnik italijanske Finansijske policije Salvatore Katania, tada na službi u OLAF-u u Briselu, pokazali dokaze za tri računa koji su, po njihovim riječima, bili pod kontrolom gospodina Đukanovića.
Radilo se o računu u jednoj maloj banci u Kiasu, selu na švajcarskoj strani italijanske granice, Banci svicera italiana, o računu u UBS banci u Cugu (selo pored Ciriha) i računu u jednoj štedno-kreditnoj zadruzi iz istog mjesta. Na računima je, po njihovim riječima, bilo nekoliko miliona dolara, ali su nakon pisanja “Nacionala” svi naprasno zatvoreni, kao i računi članova njegove familije u banci UBS Lugano, te drugih njegovih prijatelja. U snimljenim i objavljenim telefonskim razgovorima gospođe Jeknić imate konkretne detalje o zatvaranju tih računa, za koje se upravo ona pobrinula.
“Tragovi” tih dokaza protiv Đukanovića i njegovih prijatelja također se nalaze u tom obimnom spisu u Njujorku i siguran sam da su na zahtjev upućen tamošnjem Federalnom sudu dostupni javnosti.
Isto tako, koliko sam shvatio iz razgovora sa novinarom italijanskog “Espresa” i američkog Centra za javni integritet Leom Sistijem, koji sam vodio prošlog marta u Londonu, italijanski istražitelji iz Barija smatraju da je račun firme CODEX u Lihtenštajnu bio pod direktnom kontrolom gospodina Đukanovića. Naime, sa njega su plaćane stvari kao što su blindirana stakla za Đukanovićev stan u Podgorici, naručena u Italiji, računi za blindirane “audije” za njega i njegovu pratnju, računi za Đukanovićev i boravak njegove pratnje na putovanjima, iznajmljivanje aviona, kupovina dva nova aviona, svaki po blizu 20 miliona dolara vrijednosti, jedan za potrebe Vlade, drugi za potrebe Subotića, školovanje djece njegovih prijatelja u inostranstvu, a omaškom, ako ste pratili nedavnu javnu polemiku Caneta Subotića sa Aleksandrom Tijanićem, stigla je i “potvrda” da je Tijanićev honorar za rad na Trećem kanalu Televizije Crne Gore došao sa tog računa. Dosta posla za dobrog, ambicioznog i hrabrog crnogorskog tužioca, ako takvog ima u Crnoj Gori.
Isto tako, trebalo bi da znate da u zvaničnim dokumentima tužilaštva u Bariju postoji dokumentacija, dokazi, crno na bijelo da je firma Stanka Subotića sa sjedištem u Lihtenštajnu, CODEX Ltd. i Dulwich sa sjedištem na Kipru, preko svojih računa “prebacila” više od milijardu i sto miliona eura u 1999. i 2000. godini. Otkud jednom bivšem šnajderu, molim Vas, toliki novac?

• U jednom intervjuu tvrdite da duvanski kartel ima „vojno krilo i grupu obučenih desperadosa spremnih da ubiju i za malo novca“. Rekli ste da je bilo pokušaja Vaše fizičke likvidacije, koje ste izbjegli. Kada, gdje i kako ste to izbjegli? Ko Vas je zaštitio i upozorio?

- O ubistvima koja su vezana za duvanski kartel u Crnoj Gori nije dokumentovano pisao samo “Nacional”. Upozorenje je dovoljno čudna koincidencija za svaki normalni ljudski mozak, da su poginuli, a da ubice nikada nisu otkrivene, ovim redom: Vanja Bokan u Atini, začetnik tog posla, prvi partner crnogorske Vlade i značajan finansijer DPS-a u to vrijeme i jedno vrijeme Subotićev mentor, Radoslav Stojičić zvani Badža, ubijen u Beogradu jer se usudio da reketira gospodina Subotića, Jusuf-Jusa Bulić, ubijen u Beogradu nakon pokušaja da od Subotića “naplati” dug za Bokana, Goran Žugić, ubijen u Podgorici, šef podgoričke policije i najintimniji prijatelj Subotića i “pulen” Đukanovića, Beli Raspopović, drugi čovjek po funkciji i prvi po moći tadašnje crnogorske Državne bezbjednosti (javna je tajna da je bio u “ratu” sa Žugićem), Milan Rajković, saradnik crnogorske službe, ubijen u Beogradu nakon susreta “bliske vrste” sa Bajom Sekulićem, Subotićevim imintimusom i organizatorom, po vlastitom priznanju, od seksi partija do “prljavih” poslova za istog, te sam Sekulić, koji je ubijen 2001. samo dvije sedmice nakon izbijanja afere “Nacional”, te Duško Jovanović, vlasnik i urednik “Dana”, potencijalni svjedok u Bariju, i Ivo Pukanić, vlasnik i urednik “Nacionala”, ubijen zvjerski u terorističkom aktu, u centru Zagreba, nakon gomile (dokumentovanih policijskim organima) prijetnji koje su stizale iz Crne Gore.
Interesantno je, takođe, da su i pokojni Žugić i Sekulić ostavili iza sebe višemilionske iznose u njemačkim markama na računima na Kipru, u istoj banci koju je koristila Subotićeva firma Dulwich.

Tužilaštvo i Uprava za sprečavanje pranja novca moraju utvrditi gdje su državne pare

- Italijanska optužnica je dostupna javnosti, sa imenima pilota aviona i kurira, od kojih su neki i svjedočili, te registracijama aviona koji su novac prenosili sa Podgoričkog na aerodrom na Kipru. Tu je najčešći famozni avion koji je koristila Vlada Crne Gore sa registracijom N999 CX. Po svjedočenju jednog od pilota, tri devetke na repu su specijalna želja kupca Caneta Subotića, jer je rođen 9. 9. 1959.
Država Crna Gora na ime taksi trebalo je da naplati makar 30 odsto od tog iznosa. Da li se može dokumentovati takav i toliki ulaz kapitala u budžet Crne Gore u te dvije godine? Ako ne, onda je taj dio otišao u privatne džepove učesnika ovog posla, i budžet Crne Gore je oštećen za onaj dio prihoda koji mu pripada po principu “kontrole teritorije”.
Zato bi Uprava za suzbijanje pranja novca, državni tužilac i tužilac za organizovani kriminal Crne Gore morali, na bazi tih dokumenata, tražiti kontrolu bankarskih računa tih dviju firmi (CODEX Ltd. i Dulwich). Dostupni su im brojevi računa, imena banaka, imena kurira, datumi polijetanja i slijetanja aviona, njihove registracije, imena kapetana. Izjave date istražiteljima u Bariju. Dakle, dokaza koliko hoćete. Pogotovu zato što je Kipar sada u Evropskoj uniji i što su, nakon više skandala, lihtenštajnske vlasti primorane da otkriju porijeklo imovine na svim računima i to unazad više godina i decenija. Ima li volje u Crnoj Gori za tako nešto? - pita Knežević.

• Od koga ste dobijali upozorenja da ste sljedeća meta i zbog čega biste bili ugroženi? Zbog čega bi neko imao motiv da Vas ubije?

… Pitajte gospodina Kestnera o metodama kojima se koristi gospodin Subotić? O tome je, u više navrata, pričao istražiteljima u Zagrebu i Bariju. Siguran sam da će i nakon ovog intervjua u Podgorici zasjedati “uži kabinet smrti”, kao i mnogo puta do sada.
Upozoravali su me, ranije skupa sa Pukanićem, hrvatske službe sigurnosti, koje su čak u jednom razgovoru sa tadašnjim hrvatskim ministrom Lučinom, od Maraša, optužene, zato što me štite i što su me naoružale?!
Nakon više direktnih upozorenja i prijetnji, obratio sam se još februara 2001. pismom Đukanoviću, u kojem sam mu rekao kakvim prijetnjama od njegovih prijatelja, prevashodno Subotića, sam izložen. To sam mu pismo poslao sa supotpisom mojeg advokata u Vašingtonu, i uručeno mu je, njegov je potpis na dostavnici, dok je bio na teritoriji SAD-a, u apartmanu, u hotelu “For sizons” u Vašingtonu. Kopiju sam proslijedio FBI-u, te sigurnosnim službama vlada zemalja čiji sam državljanin (Velike Britanije i Hrvatske), te onih u kojima radim, i putujem. To sam pismo dao i gospodinu Montgomeriju, dok je bio na funkciji šefa američke misije u Srbiji i Crnoj Gori, koji mi je nakon toga omogućio “brifing” u vezi moje sigurnosti sa američkim stručnjacima u Ambasadi SAD u Zagrebu.
To sam pismo poslao i gospodinu Šelziju, te najodgovornijim ljudima italijanskih sigurnosnih službi. Upravo su vaše novine svojevremeno objavile snimak telefonskih razgovora koje je gospođa Jeknić vodila sa Duškom Markovićem, šefom crnogorske DB, Acom Đukanovićem, Zoranom Jovanovićem - pratiocem Đukanovića - i samim gospodinom Milom Đukanovićem u kojem otvoreno govori o tome kako sam praćen, na svakom koraku i kako će se “bratovi prijatelji pobrinuti” za mene.
Kako je gospođa Jeknić pravo “duboko grlo” Đukanovićevog režima, javljaju mi i iz Ljubljane da ona to priča i sada - tamo.
Gospodin Veselin Barović je po priznanju, izrečenom pred svjedocima koji svi imaju ime i prezime, poznatog zagrebačkog ugostitelja Slobodana Cimbura, prijatelja mnogih hrvatskih političara, rekao da ću biti, citat: “ubijen čim kročim u Crnu Goru”.

• S obzirom na to da vam je Vilijam Mongomeri prijatelj, kako ste više puta rekli, da li znate je li i njegova bezbjednost ugrožena, zbog istih razloga?

- Ne mogu reći da mi je gospodin Montgomeri prijatelj, ali znamo se jako dobro. Sa njim sam se susretao u Zagrebu krajem devedestih više puta, jer je bio i kao ambasador u Hrvatskoj u timu Stejt departmenta koji je pokrivao cijeli region Balkana. Imali smo, imamo dosta zajedničkih poznanika i prijatelja u Vašingtonu. Bio sam, sa suprugom, njegov i gost američke mornarice, jedini Crnogorac na prvom američkom nosaču aviona “Dvajt Ajzenhauer” koji je u ljeto 2000. došao u počasnu posjetu Dubrovniku, gradu koji obilježava najtamniju mrlju crnogorske prošlosti. Rekao mi je tada: “Rado bih pozvao i tvoje ’prijatelje’ iz Crne Gore ali ne smijem, zbog prošlosti. Zato ti predstavljaj Crnu Goru”.
Sreli smo se, nakon toga, i u Rimu na pregovorima oko pomoći američkog budžeta Crnoj Gori nakon kosovske krize. Zvali su me jednom prilikom skupa on i pokojni premijer Đinđić da dođem u Beograd, budem njihov zajednički gost, ali se nakon izbijanja “duvanske afere” nismo sreli sve do prošle godine. Slučajno sada, ali potpuno nezavisno jedan od drugog, radimo kao savjetnici za istog klijenta, veliku hrvatsku kompaniju. Ne znam ništa o njegovoj ugroženosti. Ne vjerujem da iko ozbiljan misli da je on bio “motor” afere “Nacional”. To je plod mašte Subotićevog medijskog gurua Bebe Popovića, jer je na Montgomerijev zahtjev Popović i uklonjen iz Đinđićevog kabineta. Mislim da niko ne smije danas povrijediti, ili ne daj bože, ubiti ambasadora SAD. Pa makar on bio i bivši.

• Šta znate o nekadašnjoj Pukanićevoj ugroženosti - od koga je dobijao prijetnje i da li imate saznanja ili dokaze ko je naručio njegovo ubistvo?

- O Pukanovićevoj ugroženosti sve je on, nažalost, rekao sam u razgovoru sa Šelzijem, koji je objavljen. Svoju je “ ugroženost” smrću “dokazao”. To što je radio, pisao, i pričao sa Šelzijem, to ga je i ubilo. U mojoj percepciji stvari, ja, osobno, nemam više sumnji u to, on je poginuo kao žrtva svog zanata, svog pera, svoje hrabrosti i hrabrosti njegovih novinara. Njegov je život bila “hronika najavljene smrti” od kada je zaustavio svojim pisanjem najjaču mafijašku organizaciju na Balkanu u 20 stoljeću. Da nije bilo njega, siguran sam, danas bi “duvanski kartel’ vladao ne samo Crnom Gorom, već i Srbijom i Hrvatskom. Pogledajte samo trag novca koji vodi prema pokušajima kontrole i preuzimanja medija, te njihovoj distribuciji u regionu, čija je svojevrstna “žrtva” bila i vaša novina. Obratite pažnju na nedavnu izjavu samog Subotića, u njemu naklonjenim novinama u Zagrebu, kako je dao 10 miliona eura svojevremeno Demokratskoj stranci u Beogradu. Na pokušaj da Subotićev savjetnik Srđan Kerim postane predsjednik Makedonije, što Gruevski nije dopustio.
Znate li da se u hotelu “Ric” u Parizu već više puta susreću sa Subotićem i Đukanovićem Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić (prvi susret je bio oktobra 2007. godine, prisustvovao mu je novinar iz Beograda Milomir Marić). Zašto? Zato jer Subotić i Đukanović odavno imaju plan zavladati medijskim i političkim prostorom bivše Jugoslavije, a zaradi svojih poslovnih interesa i ilegalnih aktivnosti. Eto, to je bio je taj “pakleni plan”, koji su Pukanić i njegov “Nacional” razotkrili, i zbog kojeg su Pukanić i Franjić poginuli. Nije moje da se bavim tom istragom. Na svu sreću, policije i tužilaštva Hrvatske i Srbije, uglavnom su taj slučaj riješile. Valjda će doći i do nalogodavca, ili više njih, ubrzo.

• Hrvatski mediji su objavili da ste bili u nelegalnim poslovima, tačnije švercu cigareta i oružja sa Hrvojem Petračem? Da li ste i u kakvoj vezi sa Petračem?

- To nisu objavili hrvatski mediji, već “Nedjeljni telegraf” iz Beograda, odmah nakon izbijanja afere “Nacional”. Tada su, u režiji Bebe Popovića, a u svrhu “kontrole štete” spakovali “babe i žabe” i napravili “novu hrvatsku mafiju” sve sa predsjednikom države, ministrima u Vladi, uspješnim poslovnim ljudima, gdje se našlo i moje ime. Haranga se nastavila u podgoričkoj Republici, TV Pinku, a samo je jedan tekst “progurao” Kuljiš u hrvatskom Playboyu. Ovih smo dana iz pera istog Kuljiša saznali da je to bilo nakon Kuljiševog i Vasićevog susreta sa Đukanovićem u kafiću “Grand”, u Podgorici, gdje Đukanović prima “specijalne” goste.
Sve policije i nadležne službe zemalja u kojima živim i radim znaju da se nikada, ali nikada nisam bavio švercom cigareta, niti bilo kakvim ilegalnim poslom. Niti sam bilo kada i bilo gdje radio bilo kakav posao sa gospodinom Hrvojem Petračem. Lako je provjeriti, ako nekoga stvarno zanima. Nikada nigdje nisam krivično gonjen ili osuđivan. Sukob koji sam imao sa britanskim pravosuđem, u vezi embarga UN, riješen je njihovom javnom isprikom, u maju 1999. godine.

• Da li poznajete Željka Šelendića koji je navodno Pukaniću, kako se navodi u njegovom svjedočenju italijanskom tužilaštvu, nudio 5 miliona dolara da ne piše o švercu, tvrdeći da su to spremni da plate „prijatelji iz Monaka“?

- Ne poznajem gospodina Šelendića, poznajem, površno doduše, njegovog sina. Prijatelj iz Monaka je bio Milan Janković, allias Filip Cepter.

• Procjenjivali ste da „lukav angolaksonski lobi“ neće dozvoliti da se pripadnici “kartela” olako izvuku, te da će dio njih završiti u Hagu a dio u Bariju. To se, ipak, nije desilo, posebno za haški dio, a u Bariju je arhivirana i optužnica protiv Đukanovića, koga stavljate u to društvo?

- U Bariju je arhivirana optužnica protiv Đukanovića isključivo, samo i ekskluzivno zato sto se pozvao na imunitet predsjednika Vlade, koji po bilateralnom ugovoru između Italije i Crne Gore uživaju još ministar spoljnjih poslova i predsjednik države. Optužnica je protiv njega podignuta, detaljno obrazložena i – arhivirana. Da li se jednom može rearhivirati, kada gospodin Đukanović ne bude više na funkciji, i da li imunitet važi i za kaznena djela “jače” krivične kategorije, nego što je udruživanje u zločinačku organizaciju, njeno promovisanje, organizovanje u svrhu nelegalnog sticanja materijalne dobiti velikih razmjera, treba pitati stručnjake za italijansko i međunarodno kazneno pravo.
Kada je “malteški vitez” gospodin Tućilo, inače njegov advokat, saopštio Đukanoviću da je član 414 italijanskog Krivičnog zakonika jako opasan po njega i da može donijeti moguću kaznu do 40 godina zatvora, ako se dokažu krivična djela, sam se je Đukanović “sjetio” da treba skinuti jednog poštenog i dobrog čovjeka Željka Šturanovića sa čelnog mjesta Vlade, te time povratiti sebi imunitet, kako bi se spasila ugrožena sloboda. To je jedini pravi razlog povratka Đukanovića na čelnu poziciju u Vladi, jer sreo sam se nešto malo prije toga sa gospodinom Šturanovićem u Zagrebu, djelovao mi je kao čovjek koji je pobijedio tu tešku bolest i koji nije, moj je zaključak, htio odstupiti.
Sve ostalo je neuspješni spin gospodina Đukanovića, jer da je htio da ode kao građanin u Bari, imao je priliku za to od oktobra 2006. do februara 2008. Šelzi ga je, s nestrpljenjem, čekao. Proces protiv ostalih optuženih nastavlja se na jesen, u novembru. Biće interesantno vidjeti mogu li se oni pozvati na imunitet “šefovog” imuniteta. A ako je gospodin Đukanović tako hrabar i tako siguran u svoju nevinost, kao što pokušava da nam kaže, zašto onda ne zatraži, recimo, da crnogorsko tužilastvo putem međunarodno- pravne pomoći pozove za svoj “račun” i u korist crnogorske javnosti jednog ili više nezavisnih istražitelja iz neke od “neutralnih” zemalja EU, u kojoj postoji kult prava i zakona, kao što je Njemačka ili Engleska, koji će posjetiti tužilaštva u Bariju i Bernu, Federalni sud Njujorka, tužilaštva u Beogradu i Zagrebu, banke na Kipru, u Švajcarskoj i Lihtenštajnu, Trezor Ministarstva finansija u Podgorici, te utvrditi zaista, jednom za svagda, ima li odgovornosti gospodina Đukanovića u tim djelima koja mu se opetovano pripisuju?
To je jedini pravi način da gospodin Đukanović “ušutka” svoje kritičare i “donosioce” loših vijesti, pa i mene, naravno. Slutim da on, naravno, nema hrabrosti za to, i pretpostavljam - po njemu se nikada neće u nas ništa zvati, osim ove “olovne godine” koje nešto dugo traju.
Što se Haga tiče, najbolje bi bilo da sam Đukanović priča o tome koliko je novca potrošeno da bi se njegova odgovornost za napade policijskih snaga Crne Gore kojima je on bio izravni pretpostavljeni kao predsjednik vlade, na Dubrovnik “zaboravila”. Veljko Bulajić je mjesecima, godinama obilazio nadležne hrvatske institucije ne bi li odustale od progona Đukanovića. On je to “nagradio” sponzoriranjem filma “Libertas” o Marinu Držiću. Kakvog paradoksa, kakve sramote i za Dubrovnik, i za uspomenu na Držića.

• Da li je Đukanovićev imunitet razlog što on neće odgovarati za navodnu umiješanost u šverc, ili je, možda, kao što je nagađano, postignuta neka nagodba. Zbog čega, po Vašem mišljenju, velike advokatske kuće u Vašingtonu i Londonu ništa nijesu preduzele, kao ni kancelarija OLAFA u Briselu, za koje ste tvrdili da vrlo brzo sve mogu da provjere u vezi sa nelegalnim transportom duvana?

- Nije istina da institucije Evropske unije, zainteresovanih zemalja i konkretno Italije nisu ništa preduzele. Crna Gora je pod ogromnim političkim pritiskom tadašnje italijanske Vlade i Evropske komisije (o tome piše i Kris Paten, prethodnik Solane u svojim memoarima “Ne baš diplomat!”) pristala da sarađuje u akciji nazvanoj “Primavera” i isporučila je sve italijanske mafijaše sa svoje teritorije, ili im je sugerisala da napuste zemlju. Time je “tranzit” cigareta prema Italiji prestao.
U građanskoj parnici koju su deset evropskih vlada i Evropska komisija vodili protiv velike “trojke” duvanskih kompanija, suočeni sa čvrstim dokazima, (među kojima su i oni o umiješanosti Đukanovića i “ekipe”) te mogućnošću krivičnog progona njihovih čelnika, te su kompanije pristale na sudsku nagodbu koja je u ukupnoj sumi premašila četiri milijarde dolara. Time su vlade “pogođenih“ zemalja nadoknadile dio štete od nenaplaćenih taksi, a kompanije se obavezale u posebnom dokumentu da više neće raditi sa ljudima poput Savina, Dela Torea, Barovića ili Subotića. Jednoga dana, neka nova, ozbiljna crnogorska Vlada moći će od tih istih kompanija, u ime svojih građana naplatiti štetu koju je pretpjela u “prljanju” i iskorišćavanju svog imena i svoje teritorije u nelegalne svrhe, ako za to bude bilo želje.
Srpsko tužilaštvo i sudstvo priveli su kraju akciju “Mreža”, što je rezultiralo hapšenjima najbližih Subotićevih saradnika i stavljanjem Subotića na Interpolovu potjernicu.Šverca cigareta iz Crne Gore u Srbiju, između ostalog i zbog toga, više nema. Jedina država koja nije dala konačni izvještaj o tim godinama, i pravim benefaktorima tog stanja i tog posla, je Crna Gora.

• Ako je tako, zašto je Subotić pušten iz ekstradicionog pritvora u Rusiji, da li je tačno da mu je premijer to sredio, i kako je on i dalje na slobodi, a sudski proces u Beogradu sporo odmiče?

- Prema informacijama koje ja imam, Subotić je pušten iz pritvora u Moskvi zahvaljući vezama Olega Deripaske i Zorana Bećirovića koji, pretpostavljam, za svoj angažman u slučaju Subotić treba da dobiju druge koncesije u Crnoj Gori. Znam, takođe, da ga je u Moskvi, dok je bio u “kućnom pritvoru” u hotelu “Ric Karlton”, nakon izlaska iz ekstradicionog zatvora jula prošle godine, u više navrata posjećivao, po sopstvenom priznanju iz nedavnog intervjua zagrebačkom “Večernjaku” njegov “najbolji prijatelj” Đukanović. Neka se ne iznenadi Đukanović ako se uskoro, a prilikom prve krize gdje će nečiji interesi u Crnoj Gori biti ugroženi, on zna i čiji i kakvi, pojavi snimak Canetovih i njegovih zabava, uz “‘specijalne efekte” u istom hotelu.

Vesko Vukotić o ponudi da ubije Pukanića i mene razgovarao sa srpskim istražiteljima

- I meni i pokojnom gospodinu Pukaniću svojevremeno se javio Vesko Vukotić, Nikšićanin, koji je u Crnoj Gori optužen za ubistvo u Kotoru i koji se odnedavno nakon izručenja iz Belgije nalazi u beogradskom zatvoru. Rekao nam je, glasno i jasno, a u Pukanićevoj arhivi sam siguran da ima i snimak tog razgovora, jer je Puki takve stvari snimao, da je dobio ponudu da nas obojicu likvidira, a zauzvrat presuda suda u Kotoru i po njoj izdana potjernica biće poništene. Tu je priču ponovila i Vukotićeva supruga i njen rođeni brat u razgovoru sa predstavnikom hrvatskih službi vođenom 2002. godine u Njemačkoj, u Dizeldorfu, gdje je njen brat živio i radio. Imam indicije da je Vukotić o tome i sličnim “narudžbama“ govorio nedavno sa srpskim istražiteljima koji rade na slučaju ubistva Iva Pukanića i Nika Franjića - tvrdi Knežević.



Gelbard savjetovao Đukanovića da se okane prljavog novca

- Sjećam se razgovora u mojoj kući, Đukanovića, Gelbarda (tada Klintonovog specijalnog izaslanika za Balkan), Endija Bera (savjetnika Klintona za antiterorizam) i mene, negdje odmah iza rješavanja kosovske krize, 1999. godine. Gelbard kaže Đukanoviću: "Gospodine predsjedniče, sada imate svoja odijela, nešto gotovine na računima i znam kupili ste dobar, novi, veliki avion. Možda je vrijeme da sada, uz našu pomoć napravite jednu pravu demokratsku državu, izlog naših ideja o tome kako treba biti uređen Balkan jednog dana. Eto, recimo znamo da ste, posredstvom jednog vašeg fudbalera, Predraga Mijatovića, ugovorili sastanak sa vlasnikom jedne banke u Ženevi, gospodinom Brusom Rapaportom, za ovu subotu (bila je sredina sedmice). Mi znamo šta će Vam ponuditi taj gospodin, jer on je na našoj crnoj listi zbog ogromne količine prljavog novca koji je uspio oprati... Ne preporučujemo Vam taj sastanak, to nije mjesto, niti dobar kontakt za Vas...” Đukanović, naravno, kaže: “Ma, da, hvala na upozorenju, nisam znao...nikako neću ići...” I, znate gdje je bio te subote? U Ženevi, na susretu sa tim bankarom, gdje mu se i rodila ideja o off shore bankarstvu u Crnoj Gori, koji je jedno vrijeme bio jako problematičan detalj u odnosima sa tada, ponavljam, najvećim donatorom sredstava u crnogorski budžet - rekao je Knežević

• Kako ste se i kada upoznali sa Đukanovićem? Kako ste se, kada i zbog čega razišli sa njim?

- Sa Đukanovićem me upoznao njegov dotadašnji guru i promoter Goran-Sito Rakočević u Beogradu 1988. godine. Ja sam bio član redakcije časopisa “Ideje” a Sito je upravo postao direktor “Mladosti”, izdavačke kuće tog časopisa. Predstavio mi je “mladog i perspektivnog” Đukanovića, tada već člana CK SK i Predsjedništva omladine Jugoslavije. Bio je to skroman čovjek, svježe oženjen, zainteresovan, kako mi se činilo, više za biznis nego za političku karijeru.
Kako sam već tada bio i saradnik Ćana Koprivice u “Monteks-Cineks grupi”, Đukanović me molio da ga preporučim Koprivici za neku od pozicija u Crnoj Gori. Sa njegovim ujakom Lukom, tada jednim od direktora u Monteksu, “našli” smo mjesto direktora Monteksove turističke agencije u Budvi. Međutim, Milošević i njegov politički “cunami” ispriječio se toj karijeri Đukanovića.
Kako su i Rakočević i Đukanović tada bili “šuvarevci”, zaljubljeni u Šuvarov “novi boljševizam”, što su pokazivali i modnim detaljima noseći bijele košulje, rubaške bez kragne, te govorima koji su obilovali masom “komandnih” infinitiva, nerazumljivih široj masi, Miloševićev klan uradio je sve da ih “prebaci” kod sebe, kako bi se Đukanovićev glas u CK “čuo” i podržao njegovu politiku.
Tako, za tu uslugu, Rakočević postaje šef dopisništva “Politike”, a Đukanović direktor “Putnika” za Crnu Goru. Za uzvrat, na 17. sjednici CK SK Đukanović, u džemperu, skoro iz ofsajda drži onaj govor, koji ga je tada “proslavio”. U Podgorici već tada klan profesora Vukotića i profesora Gluščevića počinje da “radi” iznutra, kako bi se srušio “nenarodni režim” trijumvirata Milatović-Žarković-Đuranović.
Vukotić i Momir Bulatović iskaču u prvi plan i jednog kišnog oktobarskog dana u restoranu Pres centra u Beogradu, vidio sam sjetu na Đukanovićevom licu. Kazao sam mu: “Čini mi se vozovi prolaze pored tebe, vlast se u Titogradu kotrlja ulicama. Idi tamo, pojavi se, uzećeš je!” Istu je noć otputovao, i sjutra je postao sekretar partije. Gluščević i Vukotić su ipak čelnu poziciju “ostavili” svom boljem đaku, Bulatoviću.
Đukanović je tih godina pokazivao jaku volju da uči, i moram reći, imao je fine manire kućnog odgoja. Mislio sam da bi bilo dobro izdvojiti ga iz te amorfne mase Miloševićevih jurišnika i kultivisati ga, ka nekim drugačijim ciljevima. Nisam imao prilike za to, jer sam ubrzo i sam napustio bivšu državu, sa prvim ratnim trubama kojima je Beograd obilovao ’91.

• I ponovo ste se sreli….?

- Tek negdje potkraj ’92. Đukanović dolazi u posjetu Londonu, prima ga tada treći sekretar Ministarstva odbrane Britanije, a na dnevnom redu je - Dubrovnik. Dok sam ga brifovao na stepenicama tog Ministarstva o javnom odiju na Zapadu zbog vandalskog crnogorskog napada na taj grad, na svjetsku kulturnu baštinu, on mi kaže: ”Nisam znao da si ti liberal. Što se ne učlaniš kod Slavka u partiju, pričaš iste stvari koje i on!?”. Rekao sam mu da će se i on jednog dana sramiti napada na Dubrovnik, da je pod ogromnim uticajem Miloševića, i da ne vidim izbora, bez da se jednog dana prihvati ideja crnogorskih liberala i krene ka nezavisnosti i obnavljanju državnosti. Grohotom se na to smijao, tvrdeći da ja ne razumijem politiku, i da nemam talenta za nju.
Dvije su godine trebale da Đukanović dođe “na moje”. Aprila 1994. dolazi, kako kaže sa dogovorenim mandatom od Bulatovića, da im se pomogne na međunarodnoj ravni, “odvojiti od sulude Miloševićeve politike”. Kažem mu da ne treba gubiti vrijeme sa Evropom, koja je posvađana, i koja nema zajedničku politiku na Balkanu. Italija i Dini pomažu Miloševića, britanski konzervativci igraju Miloševićevu kartu, Miteran isto. Jedina prava šansa, kažem mu, je otići u Vašington, pozvati se na istorijske prerogative države i defintivni odmak od Miloševića.

• To je bio put do otvaranja Trgovinske misije u SAD?

- I on i Bulatović, konsenzusom su odobrili taj “kurs”, suočeni kod kuće sa inflacijom, ludilom Miloševićeve “dinamike” i njenim katastrofalnim međunarodnim posljedicama. Moji tadašnji poslovni interlokutori Al Dival, predsjednik jedne američke korporacije kome je majka Srpkinja porijeklom sa Romanije, i koji se grozi zločina u Bosni zbog toga, te Jon Sununu, porijeklom pravoslavac iz Sirije, nekada šef kabineta Buša starijeg, kao i kongresmen iz Nju Hempšira, u tom trenutku čelnik jedne investicijske banke, stavljaju nam se na raspolaganje.
Nakon analiziranja kako započeti “crnogorsku” priču na “Aveniji moći” u Vašingtonu, odlučujemo se da “kopiramo” model najuspješnijeg, jevrejskog, izraelskog lobija u SAD-u, uz čiju pomoć i uspijevamo na kraju.
I njima i zvaničnoj Americi dopala se priča o ugroženosti malog, ponosnog naroda sa Balkana, koji je imao najstariju državu. Nemojte zaboraviti nikada, arhivi su arhivi, da je Vilsonova Amerika posljednja sila pobjednica iz Prvog svjetskog rata, koja je priznala i Kraljevinu SHS, u koju se “utopila” crnogorska državnost. Tri godine nakon rata prekinuli su zvanične diplomatske veze sa vladom Kraljevine Crne Gore u izbjeglištvu. Institucionalno smo se opredijelili za tajvanski “model”, također nepriznate države, i nazivamo diplomatsku misiju “trgovinskom”.
Skro dvije i po godine lobiranja, ponavljanja naše priče na svakoj mogućoj političkoj i medijskoj adresi u SAD, trebale su da nas prihvate kao iskrene partnere. Đukanović u više navrata, Marović jednom, dolaze i dešava se jedan proces, rekao bih, obostrane edukacije.
Sjećam se kada je sadašnji potpredsjednik Bajden, tada predsjednik moćnog Komiteta za spoljnju politiku Kongresa, koji je do tada bio jedini američki zvaničnik koji se sreo sa Miloševićem u Beogradu od izbijanja rata, insistirao da se sretne sa Marovićem i Đukanovićem nasamo. Rekao im je doslovce: “Vi ste ratni zločinci, jer ste kompanjoni najvećeg ratnog zločinca nakon Drugog svjetskog rata, Miloševića. I on i vi ćete odgovarati pred međunarodnom pravdom”. Izašli su kao školarci, sa ukorom, zacrvenjeni, potopljeni i sa željom da se odmah vrate u Podgoricu. Na sreću ostali su još neki dan. I tada korak po korak, Amerika se otvara prema nama, nešto zbog simpatija, a više zbog interesa, jer sklanjanje Miloševića, pod ogromnim medijskim pritiskom, postaje njihov strateški cilj.
Budžet Crne Gore je u jednom trenutku, po glavi stanovnika imao najveću američku pomoć - iza Izraela.
I umjesto da taj američki vjetar u leđa iskoristimo na najbolji mogući način, umjesto da napravimo zaista ugledno društvo i državu na Balkanu, Đukanović postepeno ali sigurno postaje arogantna balkanska verzija malih karipskih diktatora koji su, također, jednom bili favoriti Amerike.
Neka zainteresovani pročitaju roman Marija Vargas Ljose “Jarčevo slavlje” o Dominikanskoj Republici i generalu Trohilju. Zamijenite samo imena, sve je ostalo isto.
Od te više ideje đukanovići i marovići su stvorili ogromne količine novca, uništili jedan mogući lijep projekat demokratske “butik” zemlje na Balkanu, stvarajući samo jednu ideologiju kojom vladaju “u se, na se i poda se”, uz zvuke turbo folka.

• Kada ste posljednji put komunicirali sa Đukanovićem i povodom čega? Kako to da nijeste ranije uočili negativne osobine čovjeka koji Vam je bio kum na vjenčanju?

- Naši su odnosi zahladili nakon jednog mog intervjua TV Monteni, ako ga se sjećate. Đukanović je tada imao apsolutnu vlast, a ja sam se, “usudio” napasti njegova dostignuća pred kamerama. Dan-dva poslije intervjua zvao me Maraš i kazao: “Veliki si nam problem napravio sa intervjuom, imaš emisiju na nacionalnoj Televiziji odmah iza Dnevnika večeras, ’ajde da se ‘pospeš pepelom’, nema smisla, vi ste ipak prijatelji…” Rekao sam Marašu: Politička prijateljstva nisu isto što i privatna. Ne sviđa mi se Đukanović predsjednik, i to sam javno rekao. Posljednji put sam se čuo sa Đukanovićem negdje u proljeće 2000. godine. Već sam bio u Zagrebu i zvao me je da se vidimo negdje u Evropi, da porazgovaramo. Nismo se vidjeli.
On je jako lukav čovjek. Esencija lukavosti, rekao bih. U stanju je da sjedi preko puta vas, da vam priča priče, da se u njih kune, da tog trenutka pomislite da je on samo takav čovjek i prijatelj, da se poziva na svoje čojstvo, a da onog trenutka kada napustite njegovu kancelariju okrene sve stvari protiv vas, zbog najmanjeg privatnog razloga čak, čije je porijeklo uglavnom povrijeđena sujeta, ili taština. Da naredi tada Marašu, ili Markoviću da se vaši telefoni i porodična kuća prisluškuju, jer ste možda rekli budućem srpskom premijeru da se pazi druženja sa njim, može biti fatalno, ili ste se usudili pogledati neku njegovu prijateljicu drugačijim, upitnim pogledom, jer se čudite kako ta “zvijezda Granda” može slušati državne tajne prve kategorije, ili ste se zapitali ko je taj nepoznati čovjek sa Uba, koji bez manira, škole, pedigrea, i sa velikom količinom mržnje prema svemu sto nosi naziv crnogorsko – postaje upravo glavni crnogorski partner? Da vam, ako čuje jednu lošu primjedbu na svoj račun pošalje “bejzbol” batinaše da vas u nekom mračnom ulazu posjete u jutarnjim časovima... Simptomatično je da je vlasnik “Elmaga” Mitrović fizički napadnut u ljeto ‘98, nakon jednog njegovog preiskrenog razgovora sa australijskim ambasadorom. Đukanović je dakle jako tašt, bahat i, nažalost, zahvaljujući svom talentu i neskrivenoj želji da pripada njoj, upoznao je dobro “ulicu” i njene najbitnije “igrače” s kojima je razvio više nego partnerski odnos.
On je do sada pokazao pravu svoju prirodu kameleona, ostavljajući sve svoje mentore i sve “politike” kojima je pripadao iza sebe. Ako retrospektivno racionaliziramo njegov životni i politički put, lagano možemo zaključiti da preovladava samo jedna ideja: jaka, pohlepna želja za gomilanjem materijalnog bogatstva, lišena svake empatije za narod i sudbinu države kojoj je na čelu, osim za šačicu odabranih oko sebe, članova familije i onih s kojima čuva najgore tajne zajedničkog “uspjeha” i novca, iIi, saznaćemo jednog dana, mnogo čega još.
Gospodin Đukanović je vezao sudbinu crnogorskog naroda i države za svoju ličnu, ili obrnuto.
Njegova priča o Evropi, samo je dimna zavjesa koja se pušta ne bi li se, iza te zavjese, nastavila još koju godinu destrukcija svakog mogućeg pokušaja uspostavljanja fer pravila igre, i nekog institucionalnog okvira.

• Nedavno je objavljeno da ste u Londonu odbranili disertaciju o crnogorskoj ekonomiji u svjetlu šverca duvana. Šta ste tamo prezentirali?

- U Londonu sam juna–jula 2006, na London Biznis Skul, kao polaznik Sloan feloušipa, odbranio tezu na temu “Politička ekonomija tranzicije Crne Gore, kao nove evropske države”. Mentor je bio profesor Endrju Smit, jedan od vodećih makroekonomista današnjice, profesor na više Univerziteta u Engleskoj i Americi. Kako je pored lanca boksit – struja – aluminijum, šverc cigareta bio jedini značajan izvor prihoda stvarnog i paralelnog budžeta u Crnoj Gori, kako je značajnim prihodima uticao na bilansu plaćanja crnogorske privrede, te stvaranje jake “sive ekonomije”, i kao što vidimo, na socijalni rascjep crnogorskog društva, morao je biti dio te teme.
Koristilo je i to što sam imao informacije iz prve ruke, “živjeći” te devedesete godine na izvoru informacija.

• Čime se sad bavite?

Već dugi niz godina se bavim onim u čemu sam stručnjak. Time sam poslušao savjet slovenačkog pisca Vitomila Zupana, da treba ostati u području u kojem ste stručnjak. Predvodim skupinu “mozgova” iz oblasti korporativnih finasija, strateškog konzaltinga i međunarodnog prava koja je u ovih skoro deset godina imala impresivni spisak klijenata sa liste “Ko je ko u svjetskom biznisu”. Naši su klijenti bili ili su vodeće svjetske korporacije, poput francuskog Buiga, Mardokovog “Nnjuz korporejšena”, vodeće svjetske banke poput Kredit svisa i HSBC-a, velikiih investicijskih fondova, više vlada tranzicijskih zemalja, i nekoliko kompanija iz regiona zapadnog Balkana.
Prošle smo godine bili “arhitekti” najvećeg direktnog ulaganja u hrvatski turizam, a ove godine, uprkos krizi, privodimo kraju još jednu sličnu investiciju.



• Kako ste od novinara postali uspješni biznismen ?

- Bio sam, svakome je valjda poznato, vrlo uspješan novinar u bivšoj državi, koji je objavljivao svoje tekstove u slovenačkom “Teleksu”, hrvatskom “Danasu”, beogradskoj “Dugi”. Pokrenuo sam prvi put neke zabavne programe na crnogorskoj televiziji, radio emisije iz kulture na beogradskoj TV. ”Novinarstvo je najljepši posao na svijetu, ako se na vrijeme napusti”, kazao je Čerčil i sam, nekada, novinar.
Krajem ove godine će biti 20 godina da se bavim privatnim biznisom. Prije toga proveo sam kao vanjski saradnik godinu dana u Cineks-Monteks grupi kod dobrog, pokojnog Ćana Koprivice, uz koga sam otkrio svijet biznisa, svijet koji do tada nisam poznavao. U bivšoj državi 1990. postao sam jedan od najvećih uvoznika tekstila, imao sam firmu sa 18 zaposlenih i predstavništva u svim krajevima Jugoslavije. Beograd, gdje sam tada živio, napustio sam 1991. u novembru, kada sam vidio da zemlja ide u rat, u potop. U Londonu sam imao firmu, i u Rusiji isto sa 60 zaposlenih, dvije-tri godine sam se borio na tom tržištu, i zbog fizičke, psihičke iscrpljenosti, nerazumijevanja tada evropskih banaka za projekte koje sam imao, vakuuma Jeljcinovog doba između komunizma i \"divljačkog kapitalizma\" rasprodao sve, zatvorio i vratio se u London. I tada ulazi u moj život gospodin Đukanović opet, na moju žalost, mogu slobodno reći, jer sam izgubio nekoliko godina života i rada, sa molbom da pokušam Americi i njenim liderima proturiti priču da bi Crna Gora mogla biti drugačija....Ako vas zanima, tvrdim da nikada nisam bio dio Đukanovićevog ortačkog kapitalizma.
Za vrijeme rada u Vašingtonu ne da nisam uzeo jedan dolar iz državne kase, nego sam, instiktivno znajući šta bi sve moglo biti, tražio komisijski zapisnik Ministarstva finansija iz Podgorice, o svim sredstvima koje sam imao na raspolaganju. U Americi sam trošio nesebično svoju energiju, svoje veze, svoje vrijeme i na kraju svoj novac.
Kako je u svih nas sa tih prostora dosta “viška istorije” i “entuzijazma” za velike stvari, ja sam, naivno, mislio da radim pravu stvar za domovinu.

On je sada “prevaziđen političar”, kao Milošević 1996.

- Đukanović je, i njegova potpuno privatizovana partija, u suštini protiv svega onoga za što je danas Evropa, i time postaju namet, težak istorijski porez koji će platiti crnogorski narod. Interesantno je da je Crna Gora jedina tranzicijska zemlja, sa aspiracijama ka članstvu u Evropskoj uniji, u kojoj još uvijek nije došlo do rotacije političke vlasti na izborima. Univerzitet Kembridž je objavio, ne tako davno, studiju više autora, komparativno analizirajući prošlih pet decenija demokratskog razvoja u svijetu. Zaključak je rezolutan: zemlja ne može biti nazvana demokratskom ako nema te rotacije na vrhu, i ako vladajuća partija nije bila nikada u opoziciji. Koruptivna elita Đukanovićevog “klana” koja ubira političku rentu skoro već dvije decenije, pri tom ne mareći za instuticije, namećući samo sebi poznata pravila igre, najveći je problem na, mogućem, crnogorskom putu ka Evropi i ispunjavanju “kopenhaških” kriterija.
To je paradoks crnogorske političke stavrnosti. On je danas “prevaziđen političar” u istoj onoj mjeri u kojoj je upravo on to spočitavao Miloševiću, u jednom svom intervjuu iz ’96 - zaključuje Knežević.

Da li Đukanović Ameriku “vuče za nos”

- Jednom prilikom izbio je skandal kada je američka pomoć Crnoj Gori blokirana na računima UBS banke u Cirihu, jer je stigla na naplatu garancija od 11 miliona dolara, izdata od strane Vlade Crne Gore i Podgoričke banke, čiji je jedan od benefaktora bila gospođa Jeknić. Možete zamisliti: pomoć Amerike otišla je time u sumnjivu transakciju i završila na ko zna čijim računima, ali sigurno ne crnogorskim. Taj je skandal, tu situaciju je bezuspješno pokušavao da riješi u korist Đukanovića, tada ministar bez portfelja Vojin Lazarević, koji se vrlo brzo našao i sam u istom problemu.
Kancelarija za ozbiljne prevare (Serious Fraud Office) Ministarstva pravde Velike Britanije i danas vodi istragu protiv njega i Vuka Hamovića, jer su jedan, tada kao ministar u crnogorskoj vladi, a drugi kao trgovac strujom, tu istu američku pomoć Crnoj Gori, koristili da po mnogo većim od tržišnih cijena prodaju struju iz Republike Srpske Crnoj Gori i Kombinatu aluminijuma. Na tom flagrantnom kršenju crnogorskog i međunarodnog prava, na toj benevolentnoj pomoći američkog naroda Crnoj Gori, Lazarević i Hamović stvaraju imperiju trgovaca strujom, u dogovoru sa svojim crnogorskim partnerima, dok Amerika kaže: “Dosta! Takvi nam partneri ne trebaju”.
Zato je danas ta pomoć simbolična, u materijalu, ne više u novcu, odnosi sa Amerikom, bez obzira što mislio i govorio njihov ambasador u Podgorici, su mnogo lošiji nego što su ikada bili nakon 1995-6. Zamislite koliko neko treba da ima arogancije, nedostatka obraza i da jednu tako moćnu silu vuče za nos? - konstatuje Knežević.

Put ka Evropi biće dug

• S obzirom na to da je poznato da ste ranije imali namjeru da se kandidujete za predsjednika Crne Gore, da li ste odustali od političke karijere? Zašto?

- Što se mene lično tiče, ako napravim retrospekciju, imao sam izbor da se borim ili da odem. Kako nije bilo saveznika u Crnoj Gori, kako je gospodin Đukanović i tada i danas kontrolisao izbornu mašinu, finansijske tokove, ključne medije, ulicu, javnu i “tajnu” policiju… izabrao sam, racionalno, ovo drugo. To sam i rekao 2002. mojim prijateljima u Vašingtonu, koji su imali naivnu ideju da se stvari mogu promijeniti i koji su me nagovarali da se kandidujem na predsjedničkim izborima.
Rekao sam im, a oni su bili najbolji američki eksperti za političke kampanje, da odu u Crnu Goru, ostanu koliko hoće, i da će njihov zaključak biti isti kao moj. Tako je i bilo. Jednu je šansu imala Perovićeva Liberalna partija, koja je trebalo da formira vlast sa DPS-om, 2001. godine. Ne znam zašto je nisu iskoristili? Neko ih je uplašio, ucijenio ili su se oni sami uplašili bremena prljavštine, koja je tada izlazila na površinu, i koju je neko trebao počistiti.
Danas, kada je trećina stanovništva nezainteresovana za izborni proces, kada je druga trećina podijeljena u dilemama prošlih vremena i kao da još uvijek ne shvata da je Crna Gora država, i kada je treća trećina interesno povezana sa Đukanovicevom “kupolom” na vlasti, uz kontrolu glasačkog procesa koji je “podmazan” kešom, gotovinom od cigareta sa početka priče, Đukanovićeva vlast je čvrsta, teško promjenjiva. Takođe, ide mu na ruku potpuna nezainteresovanost ključnih evropskih “igrača” i SAD-a za procese u samoj zemlji, jer je Crna Gora izvan svakog stratešog fokusa, skoro pa zaboravljena.
Svi znaju da zemlja i društvo nisu spremni za Evropu, i da će put ka Evropi trajati dugo, jako dugo.

Mila RADULOVIĆ, Nezavisni dnevnik VIJESTI

Stigao je

"Večernji list", moga prijatelja i humanista s kraja XX. veka, Marjana Jurleke, donosi danas kratku, samozatajnu noticu:

Stigao je novi hrvatski prijevod utjecajne filozofsko-prozne knjige “Tako je govorio Zaratustra” s uvodom Branka Despota. Ovo popularno Nietzscheovo djelo preveo je Mario Kopić.

Svaki naraštaj ima, ili bi trebao imati, svoj prijevod Nietzschea: možda više no u drugim filozofskim dijelima, u prijevodima se Nietzschea ogleda i epohalno razumijevanje njegova teksta, ono što nama Nietzsche govori.
Naša je generacija, u prijevodu našeg Marija Kopića, dobila svog Zaratustru.

Mariju, tom čudesnom gosparu u ama baš svakom smislu te riječi - veliko hvala!

A za dodatak informaciji o novom hrvatskom prijevodu Zaratustre, evo jedne prorokovo pjesme iz knjige:





Samo luda, samo pjesnik

U izbistrenu zraku,
Kad već utjeha rose
Sipi na zemlju,
Nevidljivo, a i nečujno -
Jer meku obuću, kao svi tješitelji blagi,
Nosi tješiteljica rosa -:
Spominješ li se, spominješ, srce vrelo,
Kako si nekoć žeđalo,
Za nebeskim suzama i kapima rose
Oprženo i umorno žeđalo,
Dok su na žutim vlatima
Zlobni večernji pogledi sunca
Kroz crna drveća optrčavali te,
Zasljepljujući pogledi sunčeva žara, zluradi?

„Prosac istine? Ti? – tako se podsmjehivahu –
Ne! Samo pjesnik!
Zvijer, lukava, grabljiva, koja se šunja,
Koja mora lagati,
Koja svjesno, hotimice mora lagati:
Pohotna za plijenom,
Pod šarenom maskom,
Sama sebi maska,
Sama sebi plijen –
To – prosac istine?
Ne! Samo luda! Samo pjesnik!
Samo zbrkano govoreći,
Zbrkano vičući iz luđačkih maski,
Uspinjući se po lažljivim mostovima riječi,
Po šarenim dugama,
Između lažnih nebesa
I lažnih svjetova
Tumarajući, lebdeći naokolo –
Samo luda! Samo pjesnik!


To – prosac istine?
Ne tih, ukočen, gladak, hladan,
U kip pretvoren,
U božji stup,
Ne postavljen ispred hramova
Kao božji vratar:
Ne! Neprijatelj takvim kipovima istine,
U svakoj daljini zavičajniji nego pred hramovima,
Pun mačje obijesti,
Skačući kroz svaki prozor
Učas u svaki slučaj,
Svaku prašumu njušeći,
Bolesno-čežnjivo njušeći,
Ne bi li u prašumama
Među pjegavim grabljivicama
Grešno-zdrav i šaren i lijep trčao,
Pohotnih usana,
Blaženo podrugljiv, blaženo paklenski, blaženo krvožedan
Grabeći, šuljajući se, lažući: -

Ili, nalik orlu, koji dugo,
Dugo netremice u bezdan gleda,
U svoje bezdane: - -
O, kako se oni tu dolje,
Naniže, unutra,
U sve dublje dubine kovitlaju! –
Tada,
Odjednom, u ravnom letu,
Zaparavši nebo,
Survaju se na jaganjce,
Strmoglavce, s oštrom glađu,
Pohotni za jaganjcima,
Srditi na sve janjeće dušice,
Srdito-kivni na sve što zuri
Poput ovce, kreposno, kudravo-vunasto,
Sivo, s janjećom i ovčjom dobrohotnošću!

Takve su
Orlovske, panterske
Pjesnikove čežnje,
Takve su tvoje čežnje pod tisuću maski,
Ti ludo! Ti pjesniče!

Ti što si gledao čovjeka
Kao boga i kao ovcu -:
Boga trgati u čovjeku
Kao i ovcu u čovjeku,
I trgajući smijati se –

To, to je tvoje blaženstvo!
Blaženstvo pantere i orla!
Blaženstvo pjesnika i lude!“ - -

U izbistrenu zraku,
Kad već se mjesečev srp
Zelen i jalan šunja
Kroz purpurno rumenilo:
- neprijatelj danu,
Sa svakim korakom potajno
Viseće mreže od ruža
Podsijecajući, dok ne klonu,
K noći blijede ne klonu: -

Tako sam nekoć i sam klonuo
Iz svojega ludila istine,
Iz svojih dnevnih čežnji,
Umoran od dana, bolestan od svjetlosti,
- klonuo prema dolje, prema večeri, prema sjeni:
Jednom jedinom istinom
Opečen i ožednio:
- spominješ li se još, spominješ li se, srce vrelo,
Kako si nekoć žeđalo? –
Da budem prognan
Od sve istine,
Samo luda!
Samo pjesnik!

S njemačkog preveo Mario Kopić

LESZEK KOLAKOWSKI (23.10. 1927- 17.7. 2009)

Među velikim misliocima XX stoljeća enciklopedije obavezno navode ime poljskog filozofa Leszeka Kolakowskog. U pedesetim i šezdesetim godinama, dok je još predavao u rodnoj Poljskoj, slovio je kao prvi mislilac europskog revizionističkog marksizma. Nakon egzila na Zapad 1968. godine prekida sa svojom dotadašnjom linijom, napušta ljevicu i upućuje se putem nedogmatskog mišljenja, čime postaje personifikacijom kartezijanskog tipa intelektualca koji traži nove temelje dijaloga. Njegov se život potom odvijao u Oxfordu i opisivao se kao povlačenje.


Postoji li nešto što zovu mentalna situacija u svijetu?

Ja nešto tako ne vidim, barem ne vidim u cijelom svijetu. Politički je situacija prije pada komunizma bila vrlo jasna, na jednoj strani sovjetski blok, na drugoj strani zapadne demokracije. Oba bloka su se ponašala veoma predvidljivo, u što spada i to da nitko nije uradio ništa što bi moglo dovesti do novog svjetskog rata. Nakon pada komunizma ti ustaljeni obrasci ponašanja bili su odstranjeni i došli smo u fazu prividnog nereda, gdje su sve prognoze iznimno slabe. Osjećamo se kao u kaosu. Čak su i zapadne demokracije u fazi kad postaju sve slabije.

U kakvom smislu slabije?

Ljudi, birači, ne osjećaju više da imaju utjecaj na političke odluke. Njihova prava, kao što je pravo glasa na izborima, još uvijek su tu, ali to ih na neki način više ne zadovoljava. Posljedica toga je da ljudi političkoj klasi više ne vjeruju. Na politiku gledaju sve više kao na prljav posao.

Kako to tumačite?

Kao glavnog krivca za to stanje proglašavaju globalizaciju, što je možda čak i istina, no protesti su protiv globalizacije, prema mom mišljenju, posve beznadni. Globalizaciju nije moguće obrnuti natrag, budući da je ona rezultat tehnološkog napretka, boljih komunikacija i ostalih stvari.

A što s protestima protiv političke strane globalizacije, protiv toga da je politika sve više podređena kapitalu koji na prilično grub način utire put u za njega zanimljive dijelove svijeta? Ne više glas naroda i neka interiorizirana pravednost koja mu se pripisuje – politiku današnjeg vremena usmjerava nešto tako bešćutno i nehumano kao kapital.

Što je kapitalizam? Kapitalizam je tržište. Ako ljudi govore o ukidanju kapitalizma, ujedno govore o ukidanju tržišta. Jedini način za to je oživljavanje nečega novoga na njegovom mjestu i sam ne vidim drugo nego centralno vođenu autokratsku diktaturu. Naravno, ljudi se osjećaju nemoćnima pred velikim korporacijama koje upravljaju milijardama i mogu upotrebljavati te milijarde za uspostavu novih sredstava nadzora. Tu je riječ o nekakvoj novoj suverenosti. Bole njihove zloupotrebe, kad netko tu suverenost iskoristi za osobni interes, firmu dovede u bankrot, i potom tisuće i tisuće malih dioničara ostaje bez svega. Možemo vidjeti da postojeći načini nadzora njihova poslovanja više nisu dostatni, no to još ne znači da treba zamijeniti sav kapitalistički sistem.

Čini se da su pod udarom sve više sami temelji sistema u kojem živi zapadni svijet. Kako ljudi još uopće mogu vjerovati u taj sistem kad se on, uključujući izbore, sve više preokreće samo u mit?

Svi se sjećamo znane izreke Winstona Churchilla da je demokracija najlošiji mogući sistem, odstranimo li sve ostale što ih je čovječanstvo ikada poznavalo. Kapitalizam, tržište i demokracija su strogo povezani i najbolje su što imamo. Opasnost je više u tome da je civilna društvo, na koje bi se demokracija trebala oslanjati, sve slabije. Jasno je vidljivo da je kolektivni osjećaj odgovornosti za društvo u zapadnim demokracijama u zadnje vrijeme veoma oslabio. To nije nešto što možemo oživiti institucionalnim sredstvima.

Čime onda?

Želio bih imati savjet kako riješiti taj problem i uspostaviti idealni sistem, i kad bih ga imao, ne bih ga skrivao. Idealnog sistema ionako nikada neće biti. Opasne su utopijske fantazme o svijetu, o patnji u svijetu, o konfliktima u svijetu i o katastrofama. Nakon 11. rujna ljudi u cijelom svijetu imaju osjećaj da su ranjivi, i doista jesmo. Na svijetu više nema sigurnog mjesta. Niti za mene niti za vas. Sredstva masovnog uništavanja postaju sve više dostupna i već danas možemo razmišljati o vremenu kad će neki ludi terorist, neki novo doktor Strengelove doći do velike bombe i njome terorizirat cijeli svijet. Stephen Hawking je nedavno rekao da će prema njegovu mišljenju čovječanstvo napraviti samoubojstvo još u ovom tisućljeću i da bi zato bilo dobro početi razmišljati o emigraciji na neki novi planet.

Što to stanje znači za zapadnjačke demokracije?

Svi znamo da su pred velikom opasnošću i demokracije spremne upotrijebiti nedemokratske načine kako bi se obranile. To je normalno. Pogledajte, nitko se ne suprotstavlja nadzoru putnika u zračnim lukama, svatko zna da je to način na koji se može zajamčiti relativna sigurnost leta. U nekom smislu čak taj nadzor možemo prihvatiti kao dokaz da nas vlast, svakoga posebice, vidi kao potencijalnog teroristu. Demokracije mogu donijeti i drukčije mjere: preventivno ubijanje, aretacija osumnjičenika, protiv kojih nema neposrednih dokaza, cenzura medija i slično, ukratko mjere što su se donosile u vrijeme rata, a ne mira. Problem bi se pojavio ako prijetnja ne bi popustila…

Označava li to stanje ''ratne opasnosti'' kraj demokracije kao sistema, jer se terorizam ne da uništiti, a s druge je strane dijalog s njim nešto iluzorno?

Ne, s ljudima kakav je, recimo, Sadam Hussein, nije moguć dijalog. Moguća je samo prisila. Naravno, ne znam kakvo oružje ima. Amerikanci i Britanci nisu predočili nikakve javne informacije o tome što znaju. A razumno je prihvatiti njihovu informaciju da Irak doista namjerava početi proizvoditi sredstva za masovno uništavanje i ne možemo reći da ćemo počekati dok Irak ne pokaže nakanu upotrijebiti ih. Jedino jamstvo u tom slučaju imali bismo kad bi Irak oružje doista upotrijebio i pobio tisuće, ako ne milijune ljudi. Zato mi se čini besmislen zahtjev da počekamo na dokaze.

Ne vraćamo li se time u vremena kad ništa nije trebalo dokazati, kad je bio dovoljan mig ili možda žigosanje?

To bi se moglo dogoditi, ali trenutno to ne vidim. Opažam da su temelji demokracije još uvijek tu, pa i s ograničenjima što ih imamo.

Ne pretvara li se time svjetska politika sve više u nogometnu utakmicu? Svatko navija za svoju stranu, ali nitko ne može reći da je njegova strana prava.

Protiv zloupotrebe vlasti nema nikakvih jamstava. Jedino jamstvo jest budnost državljana i ako ona oslabi, ne ostaje više ništa.

Ne opada li vjera u demokraciju kao sistem za kojeg se vrijedno boriti i vjera u demokratski izabrane voditelje kojima treba vjerovati na riječ?

Istina je, premda opadanje osjećaja pripadnosti određenoj državi tumačim prvenstveno kao posljedicu sve lakših sredstava komunikacije. Ljudi sve lakše i sve više putuju, što prispijeva osjećaju iskorijenjenosti u njegovom najopćenitijem antropološkom smislu. Svojedobno ste imali osjećaj da je vaše selo središte univerzuma, danas znate da ono to nije. Svojedobno su seobe trajale stoljećima, danas možete praktično preskočiti pola svijeta. Ne bi nas smjelo čuditi da se ljudi boje imigranata, nije riječ o rasizmu, više o osjećaju ugroženosti određene kulture koja se brani pred ostalim. Pogledajte kako žive Turci u Njemačkoj. Žive u zatvorenim enklavama u kojima vrijede zakoni drukčije civilizacije i ne asimiliraju se.

Pritom se čini da su zapadne demokracije još dodatno ranjive. Mislim na sekularizaciju.

Ta sekularizacija nije fenomen cijelog zapadnog svijeta. Jest fenomen koji je prisutan u Zapadnoj Europi, ali nije više u Sjedinjenim Državama, koje su tehnološki najrazvijenija država na svijetu. Vjerski život u Sjedinjenim Državama cvjeta, premda je država već od samog početka odvojena od crkve, dakle sekularna. I u Latinskoj Americi je slično. Kad tamo vjerski život za jedan trenutak oslabi, odmah se javlja novi pokret koji ga ponovno oživljava. Dakle, sekularizacija je regionalno ograničen proces i pritom još ne znamo je li riječ o procesu koji ima budućnost. Religija je dio ljudskog života, njegova konstanta, unatoč promjenama što ih opažamo.

I u sekularnim oblicima poput komunizma?

Komunizam nije bio religija. Religija sekularnog tipa za mene je pojmovna besmislica. Što je istina jest da ja su postojale u komunizmu pojave koje su bile jednostavna imitacija masovnih religija. U nekoj je mjeri uistinu komunizam bio nadgradnja ideja koje možemo naći u Bibliji, recimo zahtjeva za zajedničkim vlasništvom, što je bio njegov prvi postulat, jednakosti, mira…A umjesto dobrovoljnog odricanja komunizam se promicanja toga latio pomoću policije, ljudi ga nisu prihvatili i kao ideologija je bio mrtav puno prije nego se uistinu raspao. U njega već dugo nitko više nije vjerovao.

Ima li to sličnosti s ideologijom današnjeg Zapada. I ideologija Zapada se čini umnogome mrtva i teško je vjerovati da će je spasiti ponovno buđenje religije?

Komunizam je preuzeo Rousseauovu fantaziju o tome da su ljudi po prirodi dobri, samo ih socijalne okolnosti priječe da tu svoju dobrotu izraze. Danas na Zapadu ideologije ili ideje toga tipa nema. U civiliziranom svijetu nema ideje koja bi doista djelovala. Nismo više niti državljani, samo smo još goli potrošači. Osjećaj je veoma nelagodan. Nikakvih utopija više nemamo, nemamo više ništa za što bismo živjeli, osim to da imamo sve više i više stvari, da smo dakle posjednici sve više i više produkata. Riječ je o veoma opasnoj situaciji, jer civilizirani svijet s tom prazninom može postati žrtvom novog barbarizma. Nema više moralne moći pomoću koje bi se mogao oduprijeti napadu. Tko će se za njega uopće boriti?

Austrijski pisac Robert Menasse govori o kraju prosvjetiteljstva. Odbacili smo čak i pojam ideje kao takve.

Čak i na području religija je tako. Religije su postale produkti među kojima možete birati, kao što birate cipele ili košulje. New age kao koncept sam po sebi ne znači ništa, znači samo to da svatko sam za sebe oblikuje vlastitu sliku svijeta. Ništa nas više ne vezuje, nikakva religiozna vrednota. Preko noći ih možemo po volji mijenjati. Ako nas što povezuje, to je onda užitak.

Budućnost dakle nije svjetla.

Na sreću ne poznajemo budućnost. Na sreću, kažem.

Razgovorao Viljem Gogala, priredio i preveo Mario Kopić



Bratstvo pod prisilom

Kad povjesničari budu bacili pogled unatrag na XX stoljeće, stoljeće što su ga krvlju uprljali totalitarni režimi i totalni rat, malo znano ime Leszeka Kolakowskog zaslužit će nešto više od fusnote. On nije bio veliki general, državnik ili revolucionarni vođa, nego akademski filozof, "otpušteni" član Komunističke partije, koji je prvi osporio marksističku dogmu, a potom i pomogao pri rušenju imperija. Ako itko može autoritativno govoriti o političkim lekcijama toga stoljeća, tada je to Kolakowski. Živio je u središtu oluje - njegova zemlja, Poljska, patila je od toga vjerojatno kao i sve ostale europske komunističke zemlje - i dočekao je vidjeti dokaze svojih tvrdnji. Premda je primarno religijski filozof specijaliziran za XVII stoljeće, njegov magnum opus je studija Glavni tokovi marksizma, trilogija objavljena 1978. godine. Iako je manje poznata od knjige Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji Karla Poppera, jednoga bi dana mogla biti shvaćena kao značajnije djelo. Ne samo da je napisana s ogromnim znanjem, nego glatko kombinira historiju, teorijske analize i oštar jezik. Njegovo najnovije djelo je mala knjiga eseja, pomalo u stilu Montaignea, nazvana Freedom, Fame, Lying and Betrayal, i predstavlja seriju razgovora na poljskoj televiziji. Kolakowski je vrlo cijenjen u akademskim krugovima, a zaslužuje biti poznatiji i izvan njih. Kada sam rekao da će njegov biograf to ispraviti, izgledao je šokiran.

"Nadam se da neću imati biografa."

"A što je s autobiografijom?"

"Nikada. Sve autobiografije su laži, bilo da su sebeveličajuće ili sebeoptužujuće. A drugo, zašto bi netko bio zainteresiran za moj život?"

To je rečeno s takvom žestinom, da sam morao zaključiti da nije u pitanju lažna skromnost.

Kolakowski je bio akademsko "čudo od djeteta". Tijekom nacističke okupacije njegova je obitelj, kao i ostala poljska inteligencija, deportirana iz Lodza, koji je Treći Reich anektirao, u primitivno selo na istoku. Tamo je Kolakowski pronašao biblioteku u kući jednog nižeg plemića i počeo se obrazovati uz povremenu pomoć odraslih.

"Jedna od stvari u mojemu životu na koje sam ponosan jest to što nisam izgubio nijednu godinu", kaže. "Položio sam ispite u tajnosti, a nisam išao ni na jedan sat."

Nakon rata je studirao u Lodzu i Varšavi, gdje je doktorirao u godini Staljinove smrti. Kada je došao do mjesta redovnog profesora povijesti filozofije, počeo je iznutra ispitivati smisao službenog marksizma. Njegove sumnje su se javile još dok je bio student.

"Sjećam se da su me poslali u Moskvu na nekoliko mjeseci. Slušali smo velike genije sovjetskih društvenih znanosti, filozofije itd. Ali nije moglo biti greške, to je bila katastrofa. Ti su ljudi bili trogloditi." Osim što je povremeno upućivao kritike, Kolakowski je mogao slobodno objavljivati sve dok se Gomulka nije ponovno pojavio kao vođa Komunističke partije.

"On me je uskoro nazvao izvorom užasne bolesti koja uništava socijalizam - nazvali su je revizionizam. Iznenada sam postao partijski neprijatelj broj jedan."

Te su godine neki njegovi prijatelji iz Njemačke uhapšeni i osuđeni na duge zatvorske kazne. Doznao je da je Walter Ulbricht, komunistički vođa Demokratske Republike Njemačke, predložio Gomulki da insceniraju međunarodno suđenje zavjerenicima protiv komunizma. Gomulka je to odbio i Kolakowski se izvukao. No dani su mu bili izbrojani. Nadzor nad njim je pojačan, a pripadnici tajne policije počeli su sjedati na njegovim predavanjima. Isključen je iz partije 1966, uz valove protesta. Godine 1968. izgubio je posao na sveučilištu zajedno s još pet profesora, zbog optužbe da kvari omladinu. Pobjegao je u Sjevernu Ameriku, ali je završio na All Souls College u Oxfordu, gdje i danas živi. Danas kada je marksizam diskreditiran, barem u svojim političkim manifestacijama, Kolakowski misli da glavnu prijetnju predstavlja biotehnologija ili genetska manipulacija.

"Ali ne mogu se izjasniti o tome jer sam veoma slabo upućen."

"Ne plaše li vas mentalne manipulacije još više?"

"To su užasne stvari. Ali su izlječive, da tako kažem. Ljudi koji su mentalno zatrovani ipak se mogu riješiti tog mentalnog otrova."

Za Kolakowskog je bilo prirodno da s dobrodošlicom prihvati doktrinu neprijatelja svojih neprijatelja. Naposljetku, Crvena armija je porazila Hitlera, a komunizam se dokazao u borbi protiv "paklenog stroja" nacizma. On je, štoviše, bio protuotrov za vjersku netoleranciju, antisemitizam i nacionalizam poljske rimokatoličke crkve.

"Tada nisam mnogo znao o Marxu. Marksizam me je osvojio kao ideja koja je davala smisao povijesti. To je bila iluzija, naravno, ali važna iluzija."

Iluzija je bilo i to da marksističko-lenjinističko evanđelje može sve razjasniti.

"A odgovori su bili vrlo jednostavni. Mogli ste ih prenijeti u bilo koje vrijeme i onda ste znali sve o povijesti, prošlosti i budućnosti, a da nikada niste doista učili povijest."

Kasnije su ga kritizirali da ima veliki utjecaj na intelektualno krilo Solidarnosti, neslužbeni sindikalni pokret koji se raširio po Poljskoj iz brodogradilišta u Gdansku, označavajući početak kraja sovjetske vladavine. Budući da se lišio utjehe u marksizmu, pitao sam se je li se vratio traženju utjehe u Bogu i katolicizmu.

"Odviše mi je komplicirano govoriti o tome", rekao je. "Više bih volio preskočiti to pitanje."

"Je li vam pitanje zanimljivo?"

"Zanimljivo je. Vrlo zanimljivo. No više bih ga volio preskočiti."

"Zašto ga želite preskočiti?"

"Zato što bi trebalo o tome govoriti na nekom drugom jeziku, a ne znam ga."

"Je li previše teško to objasniti ili je previše osobno?"

"I jedno i drugo."

"Mogu li ljudi živjeti bez ideologije?"

"Ovisi na što mislite. Ako pod ideologijom podrazumijevate doktrinu sa sveobuhvatnim pretenzijama za rješavanje svih svjetskih problema, kao što su marksizam, islam ili kršćanstvo kakvo je bilo, tada kažem da možemo živjeti bez njih. Ali ne možemo živjeti bez uvjerenja koja nas vode kroz život, iz kojih možemo zaključiti što je dobro, a što zlo, što je pravedno, a što nepravedno."

"A što je s političkim uvjerenjima?"

"Potrebno je da postoje osnovne vrijednosti koje dijelimo. Demokracija je u stvarnosti nemoguća bez velikog broja ljudi koji jednostavno vjeruju u to da je demokracija bolja od tiranije. To djeluje jednostavno, ali je od bitnog značenja." Dodao je i da bi demokracija mogla funkcionirati bez religije. Ali religija ima korijene u antropologiji, tako da je "neotuđivi dio ljudske sudbine". Ona je kulturni fenomen koji nikada neće nestati unatoč svim tvrdnjama da će se dogoditi suprotno. Kolakowski je napisao da je pojam demokratski socijalizam kontradiktoran isto kao i pojam pržena gruda snijega. Ali, ako je marksizam diskreditiran a komunizam implodirao, što je ostalo od socijalizma - bratstvo među ljudima?

"Što je socijalizam? Taj termin je tako izlizan da ga više volim ne koristiti. Znali smo što je on značio prije Prvog svjetskog rata. Ali budući da je azijatski sovjetski sistem jednom preuzeo monopol nad tim terminom, sve je postalo nejasno."

"A što je sa socijalnom demokracijom?"

"Ako bih mogao s nečim identificirati se, to bi bila ekstremna desnica socijaldemokracije. Ali danas je sam taj koncept nejasan. Socijalna demokracija - kao suprotnost političkoj demokraciji - mogla bi podrazumijevati apsurdni koncept jednakosti po svaku cijenu, što nije samo apsurdno nego i samoporažavajuće."

Kolakowski vjeruje u progresivni poreski sistem koji je ograničen, u besplatno školovanje i zdravstvene usluge i beneficije za nezaposlene. Odbacuje socijalni darvinizam - da najslabiji propadaju - i prihvaća birokraciju kao neizbježnu.

"Socijalna pravda nije besmislena. To, naravno, nije ekonomski koncept. To je moralni koncept. Iz njega ne možete zaključiti koji je najbolji poreski sistem niti stvoriti državu sa socijalnim i zdravstvenim osiguranjem. To je kantovsko vjerovanje da čovječanstvo nije samo zoološki nego i moralni entitet."

To mi je zazvučalo tako poznato da sam ga upitao vjeruje li u "treći način".

Njegov odgovor je bio u delfskom stilu. "Takozvani lijevi ili socijalistički pokret danas je na vlasti u dosta evropskih zemalja. Ali cijena koju su za to platili jest da više nisu socijalisti. Socijalisti vjeruju da je socijalizam opozicija kapitalizmu. A u stvarnosti ta opozicija ne postoji. Kapitalizam je podrazumijevao tržište, tako da je socijalizam značio ukidanje tržišta. A to je značilo stvaranje gulaga. Ne kažem da je Marx namjeravao stvoriti gulage. Naravno da nije. A ipak su mnogi ljudi, uključujući i anarhiste, predvidjeli što će se dogoditi ako se socijalizam u marksističkom obliku ustanovi kao politički režim. Utopije su stoljećima bile bezopasna literarna fantazija. Ali kada se socijalizam pojavio kao nešto više od literarne fantazije, pokazao se kao 'najmalignija ideja koju možete zamisliti - bratstvo pod prisilom (fraternity under compulsion)'. Marx je posudio Saint-Simonovu ideju da će vladavina ljudi biti zamijenjena raspodjelom dobara. Nije mu palo na pamet da ne možete raspodijeliti dobra bez ljudi. To je značilo totalnu raspodjelu ljudi i tiranski režim."

Pitao sam Kolakowskog kako bi sebe sada nazvao.

"Ne znam i nije me briga. Prema nekim kriterijima mogao bih biti ljevičar, prema nekim desničar. Kriteriji su postali tako nejasni da to više nije važno - osim u ekstremnim slučajevima." Kolakowski ne misli da smo stigli do kraja povijesti zato što je socijalno tržište tako široko utemeljeno. Niti da bi trebalo da se radujemo benignom i trajnom političkom konsenzusu.

"Mi nikada ne možemo biti zadovoljni. Totalitarizam ima svoje kreposti jer obećava sigurnost. Osnovne ljudske potrebe su sloboda i sigurnost, a one se međusobno sukobljavaju. A ne možemo sa sigurnošću tvrditi u kom trenutku sigurnost prevladava. Kako sada izgleda, sve ide glatko. A je li europsko jedinstvo sigurno? Mogli bismo pomisliti da jest. Ali ja nisam posve siguran. Dok god nam dobro ide u ekonomskom smislu, dogovor postoji. Ali hajde da zamislimo - premda nisam ekspert u tom području - da Francuska, iz socijalnih razloga i da bi izbjegla velike nemire, daleko prekorači granice javnog duga jasno definirane Maastrichtskim ugovorom. I što se događa? Kraj eura. A u sadašnjim bi uvjetima kraj eura mogao značiti kraj Europske unije. Ako bude iznenadne ekonomske katastrofe, neka nam je Bog u pomoći."

Drugim riječima, ne postoje jednostavni odgovori na probleme življenja. Osuđeni smo živjeti u neznanju i nesigurnosti, u neskladnom i kontradiktornom svijetu. To je ljudska sudbina. Ali ako ne možemo mnogo da popravimo stvari, možemo bar da spriječiti njihovo pogoršavanje. A to je ljudska odgovornost.

(Financial Times)

Preveo Mario Kopić

Erazmo Roterdamski

Ilustracija: Igor CC Kelčec


Plemeniti štioče!

Laktancije Firmijan, čijem se jeziku tako divio Jeronim, kad je spremao svoju obranu kršćanske vjere protiv pogana želio je imati ponajprije govorničku spretnost koja bi bila što bliža Tulijevoj – prema mojemu mišljenju, smatrao je da bi bilo neskromno ako bi želio jednaku.

Ako bi se takvim željama doista nešto moglo postići, ja bih sada, zbog svoje nakane da sve smrtnike potaknem na najsvetije i blagoslovljeno nastojanje oko kršćanske filozofije i to nastojanje s hvalospjevom proglasim ''klasičnim'' studijem, jako želio dar govora koji ne bi bio jednak Ciceronovu govorničkom umijeću, nego koji bi ga čak i malo nadmašio: ako bi bio manje šarolik od Tulijeva, morao bi biti utoliko bolje učinkovit.

Ako je, naime, nekome već jednom bila podarena takva moć govora (a drevni je pjesnici nisu tek tako pripisivali Merkuru, koji je svojom božanskom lirom, kao čarobnom palicom, po miloj volji mogao uspavati ili probuditi iz sna, slati na onaj svijet i iz njega prizivati bilo koga), želio bih takvu moć kakva je bila karakteristična za Amfiona i Orfeja: prvi je pomicao oštre stijene, a ovaj drugi je svojom predivnom muzikom privlačio k sebi hrastove i jasenove. Želio bih za sebe moć govora kakvu Gali pripisuju Ogmiju koji je na dragocjenim lancima, što su sezali od njegova jezika do ušiju (slušatelja), vodio tamo-amo sve smrtnike, onako kako je htio. Želio bih imati moć govora kakvu je basnoslovna drevnost pripisivala Marsiji. No da se ne bih predugo zadržavao kod bajki: još bih više želio imati onu silnu govorničku sposobnost kakvu Alkibijad pripisuje Sokratu, a drevna komedija Periklu, naime takvu koja nije samo ugodna ušima u prolaznoj nasladi, nego baca strijele koje se zabadaju u srca slušatelja. Želio bih takvo govorničko umijeće koje prožima, koje preobražava, koje se rastaje od poprilično drukčijeg slušatelja nego što ga je srela.

O znamenitom muzičaru Timoteju čitamo da je vazda, kada bi otpjevao svoju pjesmu po dorskom napjevu, nadahnuo Aleksandra Velikog na vojničke podvige. Nekoć nije manjkalo takvih koji su smatrali da ništa nije učinkovitije od izreka koje Grci nazivlju epodai (čarobni napjevi, prim. prev.). Ako dakle doista postoji takva vrsta uroka ili sila suzvučja, koja u sebi doista skriva enthousiasmos; ako postoji Peitho koja doista može zadobiti naklonost srdaca – tada bih želio njezinu prisutnost; molio bih je da stoji uza me, kako bih sve ljude uvjerio što je najljekovitije od svega. A još više želim da sam Krist, o čijoj stvari je riječ, tako usuglasi strune moje harfe kako bi ova pjesma sveudilj potresla i ganula srca sviju. Za to, naime, nisu potrebne govorničke dosjetke i prazne fraze: za ono što želimo, ništa nije učinkovitije od Istine same: što je jednostavniji, to je učinkovitiji Njezin govor.

Ne bih želio već na samom početku zalaziti u prijepor koji doduše nije baš najnoviji, ali je nažalost opravdan – pa čak mogu reći da ne znam je li ikada bio tako opravdan kao u današnje vrijeme, kada se ljudi tako zdušno predaju svojim nastojanjima, a ismijavaju jedino nju, Kristovu filozofiju. Ismijavaju je čak i neki kršćani; a većina je zanemaruje. Njome se bave malobrojni, pa i to hladno, ako ne i posve neiskreno. U svim drugim disciplinama koje izviru iz ljudske marljivosti ništa nije tako skriveno i udaljeno da ga ne bi ispitala bistroumna pamet; ne postoji ništa tako teško, da uz zahtjevan napor ne bi bilo i svladano.

Kako da se dakle mi koji Kristovim imenom želimo ispovjediti kako smo Njegove pristaše, ne prihvatimo od sveg srca te filozofije, kao što ona zaslužuje? Ako platoničari i pitagorjeci, akademičari, stoci, kinici, peripatetičari i epikurejci tako temeljito poznaju učenja svojih škola i tako ih vjerno čuvaju u svojemu sjećanju, ako su spremni za njih boriti se i radije umrijeti nego napustiti obranu svojega učenja – zašto mi u još većoj mjeri ne stanemo u obranu Krista, našega Utemeljitelja i Vladara?

Tko ne bi smatrao ljutom sramotom ako neki čovjek koji se smatra pristašom aristotelovske škole ne bi znao što je taj čovjek mislio o uzrocima nastanka gromova, o prvotnoj materiji i o beskonačnom? A ipak nas poznavanje toga ne čini nimalo sretnijim niti nepoznavanje nesretnijim. Mi pak koji smo na tolike načine uvedeni (u misterije) i tolikim svetim tajnama povezani s Kristom, ne vidimo štetu ni sramotu u tome da ne poznajemo Njegova učenja, koja svima omogućavaju najsigurniju sreću?

Nemam nakanu pretjerivati s dokazivanjem u ovom smjeru, jer je nepobožno ludilo već to da na istu razinu postavljam Krista i Zenona i Aristotela, a Njegovo učenje na istu razinu s (blago rečeno) neznatnim propisima ovih (filozofa). Neka svatko veliča svoje prvake koliko može i koliko ga je volja, Krist je zacijelo jedini Učitelj koji je došao s nebesa, On je jedini koji je mogao učiti sa sigurnošću, jer je vječna Mudrost; On sam, Utemeljitelj ljudskog spasenja, jedini je učio spasonosna učenja, jedini je posvema ostvarivao sve što je učio. I on je jedini koji može ispuniti sve što je obećao. Što dolazi od Kaldejaca i Egipćana vatreno želimo doznati već samo zato što je došlo iz stranih zemalja – a dio cijene ovisi od toga stiže li roba izdaleka. Zato često i uz napregnutu pozornost istražujemo snove beznačajnog čovjeka, ako ne i jednostavno prevaranta, premda unatoč velikom gubljenju vremena od toga nemamo baš nikakvu korist (veće štete od gubitka vremena radije i ne spominjimo, jer je već i to dovoljno da toliko moći i vremena utrošimo ni na što). Zašto se, dakle, u kršćanskim srcima ne pokrene takva žudnja? Jer uvjereni smo – i to je istina – da ovo (Kristovo) učenje ne potječe iz Egipta ili Sirije, nego sa samih Nebesa? Zašto samo ne pomislimo ovako: ''Nova i predivna mora biti ta vrsta filozofije'' (koja uči) da je On koji je bio Bog, postao čovjek, zato da bi sebe podario smrtnicima: da je Besmrtni postao smrtan; da se On koji je bio u središtu Očevom spustio na zemlju? Da, nešto veličanstveno i doista izuzetno treba da je sve što nam je došao navijestiti taj divljenja dostojni Tvorac, nakon tako brojnih škola sjajnih filozofa, nakon tako velikih proroka. Zašto s radoznalošću punom strahopoštovanja ne spoznajemo, istražujemo, razmatramo, i najmanju sitnicu u njoj – posebice zato što se ova izuzetna vrsta Premudrosti, koja je odjednom učinila ludom svu mudrost ovoga svijeta, može iscrpsti iz tih malobrojnih knjiga, kao iz kristalno bistrih izvorišta, s dosta manje napora nego aristotelovsko učenje iz tolikih trnovitih knjiga i ogromnih, međusobno protuslovnih komentara njihovih tumača.

Neću ti čak dodavati – koliko bi korist od toga bila veća. Što se toga tiče, ne trebaju mi mnoga i teško stečena znanja. (Kršćanska filozofija) je jednostavna oprema za put, spremna za svakoga. Potrebna je samo odlučna duša puna strahopoštovanja, koju iznad svega odlikuje jednostavna i čista vjera. Budi prijemčiv za učenje – i već si prilično napredovao u ovoj filozofiji. Jer ona sama će se pobrinuti da dobiješ Učitelja, Duha, koji sebe najradije daruje jednostavnim dušama.

Osim što učenja filozofa obećavaju lažnu sreću, ona zbog težine svojih propisa sakate misaoni život masa, dok je ta (tj. Kristova filozofija) prilagođena svim ljudima bez razlike: milosrdno se daje djeci i prilagođava se njihovom načinu, hrani ih mlijekom, nosi ih, grije i skrbi o njima; čini sve, sve dok ne odrastemo u Kristu. Ne uskraćuje se malima, iako joj se istodobno dive i čude najveći. Da, što više u njoj napreduješ, tim više te nadahnjuje njezina veličanstvenost. Za male je malena, za velike više od najveće. Ne odbacuje nikakvo životno doba ni spol, nikakvu sudbinu niti stalež. Čak ni sunce nije toliko zajedničko svima i svima pred očima kao Kristov nauk. Nipošto nikome ne brani pristup k sebi, osim ako se od njega sam ne okreneš, jer sebi samome zavidiš. Silno sam, naime, protiv onih koji ne žele da božanske spise, prevedene na narodni jezik, čitaju neuki ljudi. Kao da je Krist objavio tako komplicirano učenje da ga jedva mogu razumjeti malobrojni teolozi! Kao da su neznanje i nepoznavanje njihova sadržaja zaštita kršćanske vjere! Čak i ako kraljevi ovoga svijeta postupaju pametno kada skrivaju svoje namjere i planove, Krist, naprotiv, želi da se Njegove tajne prošire u narod koliko je god to moguće.

Želim i da sve žene čitaju evanđelje, da iščitavaju Pavlove poslanice i da (Sveti spisi) budu pretočeni u sve jezike svih naroda, da ih ne čitaju i ne poznaju samo Škoti i Irci, nego i Turci i Arapi. Prvi je korak vazda neka vrsta upoznavanja. Premda bi se mnogi tome samo rugali, neki bi ipak razumjeli. Da, lijepo bi bilo ako bi nešto biblijsko pjevao seljak uz svoj plug i mrmljao tkalac uz razboj i kad bi putnik takvim pričama prekraćivao dosadan put. O, kad bi sveukupan sadržaj razgovora među kršćanima izvirao iz Svetog pisma! – osobito imajući na umu da smo takvi kakvi su naši svakodnevni razgovori.

Svatko, dakle, neka teži onomu što je kadar dostići, svatko neka izrazi ono što može, ali neka sporiji nikada ne zavidi bržem: tko bude ispred, neka druge pozove za sobom kako ne bi očajavali. Zašto bismo to što svi ispovijedamo ograničavali samo za malobrojne? To nije u redu, jer je krštenje zajedničko, na isti način (dodijeljeno) svim kršćanima – i u njemu je prva ispovijest privrženosti kršćanskoj filozofiji. To nije u redu, jer svi zajedno primaju i druge svete tajne i svi podjednako gaje nadu na platu besmrtnosti. Hoće li učenja ostati područje malobrojnih, koje narod danas naziva ''teolozi'' ili ''monasi''? Premda ovi čine najmanji dio kršćanskog naroda, želio bih da ipak u većoj mjeri budu to što im ime govori. Bojim se, naime, da se među bogoslovcima nalaze neki koji su jako daleko od značenja svojega imena, jer govore o zemaljskim, a ne Božjim stvarima, i bojim se da među monasima koji neprestance na jeziku nose Kristovo siromaštvo i prezir ovoga svijeta možemo naći i više od svijeta.

Za mene je istinski teolog onaj čovjek koji – ne samo istančanim silogizmima, nego životno, svojim likom i očima i samim svojim životom – uči kako treba prezirati bogatstvo, kako se kršćanin ne smije uzdati u ovaj svijet nego se u cjelini treba osloniti na Nebo, kako ne smije vraćati nepravdu za nepravdu, nego treba blagoslivljati one koji ga proklinju, kako treba stjecati zasluge za one koji sebi čine lošu uslugu, kako sve dobre ljude treba voljeti i čuvati ih kao dijelove istog tijela i kako treba biti strpljiv sa zlima ako su nepopravljivi. Treba pokazivati kako su oni kojima su oduzeta dobra, koji su prognani sa svojih imanja i koji su tužni, kako su baš oni ustvari blaženi i kako ih ne bi trebalo oplakivati. Treba pokazivati kako je smrt za pobožnog čovjeka nešto poželjno, jer nije ništa drugo do prijelaz u besmrtnost. Tko nadahnut Duhom Kristovim naviješta takve stvari i tko ih na ovaj način propovijeda, tko na ovo potiče, bodri i oduševljava, doista je zaslužio ime teologa, pa makar bio običan kopač ili tkalac. I samo ako svojim ćudoređem ostvaruje ova učenja, doista je veliki učitelj. Može se dogoditi da netko drugi, tko uopće ne mora biti kršćanin, dosta tankoćutnije nego on raspravlja o tome što i kako shvaćaju anđeli – ali je naposljetku zadaća kršćanskog teologa upravo to da već tu teži anđeoskom životu, zato da se očisti od svake mrlje.

Ako bi se netko usprotivio rekavši da su ta učenja gruba i neotesana, odgovorit ću mu samo da je Krist propovijedao prije svega takva gruba učenja i da su takva učenja širili apostoli. Pa neka budu još triput toliko neotesana, dala su nam puno iskrenih kršćana i primjere brojnih znamenitih mučenika/svjedoka. Ta, kako im se čini, nepismena Filozofija, najveće vladare svijeta, mnoga kraljevstva i narode podvrgnula je svojim zakonima, što nije mogla učiniti sila samodržaca i nikakva učenost filozofa.

Tim ni najmanje ne želim reći kako oni ne bi smjeli – ako im se čini potrebnim – govoriti o ''mudrosti među savršenima''. Samo se ponizan kršćanski puk može utješiti time da apostoli takva istančana učenja sigurno nikada nisu propovijedali; a jesu li ih poznavali, prepuštam sud drugima.

Doista, ako bi se vladari, koliko je u njihovoj moći, angažirali za ta plebejska učenja, ako bi svećenici o njima govorili s propovjedaonica, a učitelji ih u školama usađivali dječacima u srca više nego one učene nauke, zahvaćene na aristotelovskim i averoističkim izvorištima, kršćanstvo ne bi sa svih strana bilo potresano gotovo neprestanim bitkama; ne bi se više toliki ljudi, ne osvrćući se na pravdu i krivice, grozničavo žudjeli za gomilanjem bogatstva, niti bi se posvuda ogorčeno sukobljavali u borbi kako za svete tako i za svjetovne stvari. Da, u tom slučaju, kršćani se ne bi više samo po imenu i obredima razlikovali od onih koji nisu privrženi Kristovoj filozofiji.

Ponovno uspostavljanje i širenje kršćanske vjere ovisi prije svega od ova tri ljudska staleža: od vladara i službenika koji su njihovi namjesnici, od biskupa i njihovih namjesnika – svećenika, i na kraju od onih koji odgajaju u uzrastu kada je čovjek još uvijek prijemčiv za sve. Ako bi se ova tri staleža ostavila svoje uobičajene poslove i od srca se ujedinila u Kristu, zacijelo bismo za nekoliko godina mogli vidjeti kako se pojavio neki novi, kako Pavao kaže, gnesion (izvorni, pravi) rod kršćana, koji neće Kristovu filozofiju objavljivati samo putem obreda i tvrđenja, nego svojim srcem i sveukupnim životom. Puno brže bi neprijatelje imena kršćanskog privukli vjeri u Krista tim oružjem, nego prijetnjama i silom. Jer ako i ujedinimo sve sile obrane, ništa neće biti moćnije od Istine same.

Netko tko nije pročitao Platonove spise ne može biti platoničar – kako će onda biti teolog, kako kršćanin, netko tko uopće ne poznaje Kristovo učenje? Sam On je rekao: ''Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ'' (Iv 14,23); sam On je odredio ovaj znak (raspoznavanja). Zašto nam se, dakle, išta može činiti važnijim od Njegova učenja, ako smo istinski i od srca kršćani, ako doista vjerujemo da je On bio poslan s nebesa kako bi nas naučio ono što nije mogla mudrost filozofa i ako doista očekujemo od Njega ono što ne mogu dati ma kako bogati vladari? Zašto nam se išta čini drevnije/izvornije od Njegova učenja? Zašto nam uopće bilo što izgleda učeno, ako nije u skladu s Njegovim zakonom? Kako je moguće da se u tumačenju tog Pisma dostojnog svakog poklona pokazuje samo toliko – ako ne i manje – strahopoštovanja koliko sebi dopuštaju profani tumači povodom carskih zakona i liječničkih knjiga? Kao da se radi o nužnoj igri, kome god se prohtije objašnjava, unakazuje i zapliće ono mu prvo padne na pamet. Sve do razine našeg životarenja, kao lidijsko mjerilo, spuštamo nebeska učenja. Kada se na svaki način trsimo izbjeći mnijenje da baš mnogo ne znamo, mi donosimo na gomilu sve što nam nude svjetske znanosti, a ono što je za kršćansku filozofiju najvažnije, ograničili smo (neću tvrditi da smo uništili, ali insistiram na tome što se ne može negirati) na malobrojne, premda je Krist htio da to bude koliko je god moguće prošireno.

Ova se vrsta filozofije temelji više na doživljajima nego na silogizmima, više je život nego rasprava, više je nadahnuće Duha nego učenost, više preobrazba nego razumijevanje. Samo je malobrojnima dano da su učenjaci, a svatko može biti kršćanin, svatko može biti pobožan čovjek i dodam li odvažno: svatko može biti teolog. Jer lako prodre u dušu svih ljudi ono što je u najvećoj mjeri u skladu s prirodom. A što je drugo Kristova filozofija do ponovno uspostavljanje dobro stvorene prirode, koju On sam naziva ''ponovno rođenje'' (renascentia)? I premda nitko ne govori bezuvjetnije i učinkovitije od Krista, ipak i u poganskim spisima nalazimo mnogo toga što se podudara s Njegovim učenjem. Jer nijedna filozofska škola nikada nije bila toliko mizerna da tvrdi kako je novac ono što čovjeka čini sretnim. Nijedna nije bila toliko bez stida da bi kao najviše Dobro postavila časti koje upućuje narod ili pak osjetilne naslade. Stoici su vidjeli da mudar nije nitko, osim dobrog čovjeka. Vidjeli su da nema ništa istinski dobro ili pošteno, osim istinske kreposti, a ništa zlo ni strašno, osim ćudoredne nakaznosti. Platonov Sokrat nas na mnoge načine uči da nepravdu ne vraćamo nepravdom i da zato što je duša besmrtna ne trebamo tugovati za onima koji su umrli i s uvjerenjem kako su dobro proživjeli ovaj život, odlaze odavde u blaženiji. Osim toga, uči nas kako dušu na svaki način odvratiti od tjelesnih strasti i kako je okrenuti prema onim stvarima koje jesu u pravom smislu riječi, iako se ne čini tako. Aristotel je u svojoj Politici zapisao da osim kreposti ne postoji ništa ugodno što na neki način ne bismo mogli prezirati. Čak i Epikur priznaje da u ljudskom životu ne može biti ničega ugodnog, ako nije prisutna duša kojoj savjest ne prebacuje ništa loše i iz koje, kao iz izvora, ključa istinska radost. Zar ih je malo koji su (u životu) zastupali uglavnom takvo učenje, osobito Sokrat, Diogen i Epiktet? Budući da je Krist učio i živio isto to, samo puno savršenije – zar ne bi bilo slično čudu kad kršćani o tome ne bi ništa znali, kada bi to zanemarivali ili čak ismijavali?

Sva ta učenja, naime, puno više pripadaju kršćanstvu, zato ih slijedimo, jer su ona prva (filozofski) zastarjela. Ako nas pak ta, Isusova učenja, čine kršćanima, zašto ih smatramo gotovo više zastarjelim i nevažećim od Mojsijevih knjiga? Jer ponajprije moramo znati što je Krist učio, pa potom to i živjeti. Drugim riječima: neka nitko ne misli da je kršćanin samo zato što s dosadnom zbunjenošću raspravlja o instancijama (instantia) i odnosima (relatio), štostvima (quidditas) i oblikovnostima (formalitas). Kršćanin je tek onda kad čuva i (životom) izražava ono što je učio i živio Krist.

Naravski, nipošto neću osuđivati nastojanja onih ljudi koji su u takvim istančanostima hvalevrijedno vježbali svoje duhovne moći. Ne želim nikoga povrijediti, ali želim sačuvati svoje (ako se ne varam istinito) uvjerenje da se ta čista i autentična Kristova filozofija ne može uspješnije crpsti iz drugih, a ne iz evanđeoskih knjiga i apostolskih spisa. Ako netko pobožno filozofira uz njihovu pomoć, ako više moli nego što dokazuje i ako se više nego za (učenjačko) naoružanje stara steći preobrazbu, on će u tim spisima naći predano, razmotreno i pojašnjeno sve što se tiče čovjekove sreće i životne zadaće. Ako smo željni spoznaje, tko je divniji Tvorac od Krista samog? Tražimo li način života, zašto bi nam bilo potrebno nešto prvotnije od arhetipa, od Krista samog? Tražimo li lijeka duševnim požudama, zašto mislimo da je istinska spasonosna moć prisutnija nego drugdje? Pitam vas: želimo li lijenu i oslabljenu dušu iznova obodriti čitanjem, gdje ćeš naći tako žive i tako učinkovite iskrice? Zašto nam više prijaju druga uživanja, ako imamo namjeru duh odvratiti od mučnine ovog života? Zašto neprestance želimo učiti se mudrosti od ljudi, a ne od samog Krista? Od Krista koji svoja obećanja da će ostati među nama do kraja svijeta ispunjava posebice u tim spisima? U njima još uvijek živi među nama, diše, govori gotovo vidnije nego onda kada je prebivao među ljudima. Židovi su manje vidjeli i manje čuli nego što ti vidiš i čuješ u evanđeoskim tekstovima, ako samo pripremiš tvoje oči i uši kojima Krista možemo vidjeti i čuti. Zašto je sve to tako kako jest? Pisma naših prijatelja čuvamo, cjelivamo, nosimo uza se, opet i opet čitamo – a postoje mnoge tisuće kršćana koji su doduše obrazovani, ali u cijelom svojem životu nisu nikada pročitali evanđelje i apostolske spise.

Muslimani se pridržavaju svojih učenja. Židovi i dan-danas od kolijevke nadalje napamet uče svojega Mosjija. Zašto mi ne postupamo tako s Kristom? Oni koji sebe ubrajaju u Benediktov red drže se Pravila koje je neobrazovan čovjek propisao za neobrazovane, uče ga napamet i trse se u njega proniknuti. Slično tomu, ljudi koji pripadaju augustinovcima vrlo dobro poznaju pravila svojega učitelja. Franjevci imaju poštovanje i ljubav prema najsitnijim predajama svojega Franja, takvo da ih po cijelom svijetu nose sa sobom; ako uza se nemaju knjižicu gdje su zapisana, nigdje se ne osjećaju sigurno.

Kako to da oni imaju bolje mišljenje o pravilu koje je napisao čovjek, nego kršćani o zakonu koji je Krist dao svima i na koji se svi na podjednako obvezuju prilikom krštenja – zakonu od kojega (premda ih dodao šesto) nijedan ne može biti svetiji?

Prema Pavlovim riječima, Mojsijev zakon uopće nije bio veličanstven u usporedbi s veličanstvenošću evanđelja koje ga je naslijedilo. O, kada bi tako u očima svih kršćana evanđelje i apostolski spisi bili tako sveti da u usporedbi s njihovom veličanstvenošću nikakvi ljudski zakon ne bi izgledao svet!

To što drugi žele pripisati Albertu Velikom, Aleksandru, Tomi, Egidiju, Rihardu (Ricardus de Mediavilla, prim. prev.) i Okamu, prema mojem mišljenu, stvar je njihove slobodne prosudbe. Nemam namjeru umanjivati slavu bilo kojega čovjeka, niti se boriti protiv ukorijenjenih ljudskih nastojanja. Pa ipak, ma kako da su učena ta nastojanja o kojima se radi, ma kako da su njihovi rezultati profinjeni i serafimski, moramo priznati kako su od svega najsigurniji sveti Spisi. Pavao želi razlikovati proročke duhove, jesu li od Boga (1 Kor 14,29); Augustin, koji je s rasuđivanjem čitao najrazličitije knjige svih mogućih pisaca, ni za svoje knjige od čitatelja ne traži da mu popuštaju više nego što je to on činio. Samo kad su ovi spisi posrijedi, u molitvi se priklanjam čak i onome što ne razumijem; ovog (uglednog) ''Pisca'' nam nije potvrdila teološka škola, nego Otac nebeski, svjedočanstvom svojega božanskog glasa, i to dva puta: prvi put prilikom krštenja u Jordanu, a drugi put kada se preobrazio na gori Tabor. Rekao je: ''To je moj ljubljeni Sin u kojem je moja radost, Njega slušajte''. Kakav čvrst, ili kako je oni nazivaju, doista ''nesalomljivi'' autoritet! Što, naime, znači: Njega slušajte? To da je On jedini Učitelj – budite, dakle, samo Njegovi učenici. Neka svatko u svojim duhovnim stremljenjima uznosi svojega autora koliko mu volja – gore navedene riječi bezrezervno su rečene samo o Kristu. Na Njega se spustio golub koji potvrđuje Očevo svjedočanstvo. Njegov Duh najbolje svjedoči Petar, kojem je taj najviši Pastir prvi, drugi i treći put predao ovce na pašu, bezuvjetno zato da bi ih pasao na pašnjaku kršćanskog učenja. U Pavlu, koga je nazvao izabranim oruđem da ponese njegovo ime (Djela apostolska 9, 15), Krist se na neki način ponovno rodio. Ivan je u svojim spisima izrazio ono što je crpio iz tog presvetog izvora Srca. Molim vas, možemo li naći išta slično (ne želim da izgleda kako govorim da bih grdio), bilo kod Skota, bilo kod Tome, premda se divim pronicljivosti prvoga, a čak slavim svetost drugoga? Zašto u školi svi ne filozofiramo o tim (biblijskim) tako velikim piscima? Zašto ih uvijek ne nosimo u srcu, zašto ih uvijek ne držimo u rukama i ne ograničimo na njih naše traganje, pretraživanje i istraživanje? Zašto veći dio života posvećujemo Averroesu nego evanđeljima? Zašto gotovo čitav život trošimo baveći se ljudskim zakonima i među sobom suprotstavljenim mnijenjima? Neka ta budu, ako netko baš hoće, stvar istančanih teologa; u onim spisima je svakako vatreno krštenje za svakoga tko želi postati veliki teolog.

Mi koji smo se uz Kristove riječi obećali već prilikom krštenja – ako smo se obećali iskreno – vjerojatno smo dostatno rano, u zagrljaju roditelja i s maženjem naših dadilja, upili u sebe Kristovo učenje. Jer najdublje prodre i najduže se održi ono što je u sebe primila neotesana šalica duha. Neka naša prva djetinja riječ bude ''Krist'', neka nam najranije djetinjstvo oblikuju njegova evanđelja. Posebice bih želio da Krista posreduju tako da ga zavole i djeca. Jer kao što strogost nekih učitelja čini da učenici omrznu znanost prije nego što je upoznaju, tako postoje i neki koji od Kristove filozofije prave nešto tužno i turobno, premda u stvari nema ništa od nje ugodnije. U tim nastojanjima/studijima neka, dakle, (djeca) provode vrijeme dok polako ne odrastu u ''krepkog čovjeka u Kristu''.

Druge znanosti su takve da mnogi žale trud koji su na njih potrošili i često se čini da ti ljudi, koji su se sve do smrti borili kako bi se sačuvala učenja neke znanosti, na kraju, pred smrt, otpadnu od škole svojeg uglednog pisca. Tomu usuprot, sretan je onaj koga smrt iznenadi u proučavanju tih Spisa.

Za ovim učenjima treba, dakle, žudjeti iz sveg srca, grliti ih, oduševljeno u njima prebivati, ljubiti ih i naposljetku s njima umrijeti. Preobrazimo se u njih – jer duhovna stremljenja prelaze u ćudoređe. Onaj tko nije kadar slijediti (a tko to ne može, samo ako hoće), neka barem poštuje te spise kao dragocjeni kovčežić Njegova božanskog Srca.

Kako se mi kršćani klanjamo, kako slavimo, ako nam netko pokaže trag koji su ostavila Kristova stopala! Zašto radije ne bismo sa strahopoštovanjem proslavljali njegove žive slike koje diše u tim knjigama? Zar ne požurimo svi zajedno, iz cijelog svijeta, ako netko izloži Kristov plašt da ga možemo cjelivati? A čak i ako bismo izložili sav Njegov namještaj, ništa ne bi izrazitije i istinitije predstavilo Krista – od evanđeoskih spisa. Drvene i kamene skulpture iz ljubavi prema Kristu ukrašavamo zlatom i dragim kamenjem – a zašto ne bismo radije ukrašavali zlatom, draguljima i još mnogim drugim dragocjenostima ono što važi za najveću dragocjenost, ove spise, jer nam mnogo više približavaju Krista od bilo koje sličice. Što te, naime, mogu pokazati, osim (Njegova) tjelesnog lika – a pitanje je pokazuju li i taj lik. A ovi sveti spisi donose živu sliku Njegova presveta uma i sliku Krista samog, koji govori, iscjeljuje, umire, ustaje iz mrtvih. Na kraju, (Sveto Pismo) ga tako prikazuje u Njegovu savršenstvu, da bi vidio manje ako bi ga imao pred očima.

Erazmov mali spis Paraklesis (Poticaj) nastao je kao dio uvoda za njegovo znamenito izdanje grčkog originala Novog Zavjeta 1516. godine.

Paraclesis, lat.-dt., Üb. Gerhard Winkler, in: Werner Welzig (Hg.), Erasmus. Ausgewählte Schriften, Bd. 3, Darmstadt 1968, 2-37.

S njemačkog preveo Mario Kopić

Radni naslov: Strastvena impotencija i pobačeni zakoni

Karmen Lončarek

O prijedlogu novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji jedva da treba išta objašnjavati jer sve se u javnosti već zna, pa je dovoljno spomenuti da se radi o najkonzervativnijem zakonu te vrste u Evropi; da bi, ispoštuje li se slovo tog zakona, uspješnost medicinski potpomognute oplodnje bila gotovo upola manja; da je taj zakon u suprotnosti s postojećim Obiteljskim zakonom, Zakonom o ravnopravnosti spolova i Zakonom o suzbijanju diskriminacije; izložila bi žene nepotrebnim dodatnim hormonskim stimulacijama, tjelesnim i duševnim bolima. Ukratko, radi se o zakonu koji odbacuje sugestije struke, želje građana i evropske standarde. Ili još kraće: radi se o zatucanom i natražnjačkom zakonu.
Ipak, ne treba sumnjati da će taj zakon biti izglasan, kao što su bili izglasani i drugi zakoni protivni pravilima struke, željama građana i evropskim standardima, primjerice: zakon o 0,0 promila alkohola u krvi, zakon o zabrani rada nedjeljom, te nedavni zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda. Jednako tako ne treba sumnjati da će Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, baš kao i drugi pobrojani zakoni, pod pritiskom iznerviranog i ogorčenog građanstva za koji mjesec biti ukinut ili bar znatno omekšan.
Radi se, dakle, o još jednom u nizu nekorisnih i neprovedivih zakona koji će voljom građana morati biti pobačeni.
Također, radi se o još jednom u nizu zakona kojim se sustavno nasrće na prava žena: od zakidanja prava na edukaciju o spolnosti (sjetimo se samo zatucanog prijedloga udruge GROZD koji je također morao biti pobačen), preko zakidanja prava na pobačaj i prava rodilja, do zakidanja prava na raniji odlazak u mirovinu.

Razmotrimo sad širi društveni kontekst u kojem je predložen novi Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji.
Državi nedostaje 42 milijarde kuna za servisiranje duga i krpanje deficita, na što je ona odgovorila rebalansom proračuna u visini od 780 milijuna kuna, to jest, manje od dva posto (!) potrebne svote. Ipak, visoka državna administracija ne odaje dojam teške zabrinutosti, iako zdrav razum govori da - osobito nakon misterioznog premijerovog demisioniranja - ima sve razloge da vrišti od užasa. Jedino objašnjenje takvog relaksiranog ponašanja kojemu se razuman čovjek može dovinuti jest ovaj: visoka državna administracija zna da je nemoćna. Ili, da upotrijebimo lijep latinski izraz za nemoćnost, visoka državna administracija je impotentna.
Budući da je nemoćna riješiti ono što bi riješiti morala jer joj to stoji u opisu zaduženja - to jest, impotentna da građanima osigura kakav-takav užitak u obliku sigurne materijalne egzistencije, pristojne zdravstvene i socijalne zaštite, dobrog školstva, sigurnog cestovnog prometa, ulaska u Evropsku Uniju – visoka državna administracija bavi se onim što je se uopće ne bi smjelo ticati.
Tako svoje građane poučava materinjem jeziku, zaviruje im u čašicu, propisuje što će raditi na svoj slobodni dan, lupa po prstima kad posegnu za cigaretom, njuška po krevetu, a zakonom koji je povod ovome tekstu doslovce prevrće kolijevku.
Osim što se bavi privatnim stvarima građana koji je se ne tiču, visoka državna administracija rješava i probleme koji ne postoje, pa je, primjerice, svojim građanima za 200 milijuna kupila lijekove i cjepivo protiv virusa svinjske gripe koji je bezazleniji od virusa obične gripe.
Rado se zanima i problemima koje u pravilnim vremenskim razmacima sama proizvodi, kao što su one tri lignje u savudrijskoj vali.
Također, svako toliko straši svoje građane problemima koji su odavno prestali postojati, kao što je jugounitarizam, dakle prijetnjom koja je danas alarmantna po prilici koliko i epidemija svinjske gripe.
Osim toga, rješava probleme koji su u prošlosti već odavno riješeni, primjerice, sukobe iz Drugog svjetskog rata.
Dalo bi se još raspredati o bogatim i raznovrsnim aktivnostima naše visoke državne administracije, no kako je ovo tekst o prijedlogu novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, ograničimo se na to da izvedemo zajednički nazivnik svih pobrojanih aktivnosti, a to je, (osim beznačajnosti i nekorisnosti) velik emocionalni naboj, štoviše - strast. Drugim riječima, prijedlog ovog zakona nastao je u kontekstu strastvene impotencije.

No valja nam taj naš lokalni kontekst sagledati u još širem, globalnom. Naime, donošenje još jednoga u nizu natražnjačkih zakona znak je procesa decivilizacije. Decivilizacija je, najkraće rečeno, proces suprotan civiliziranju, no iako su međusobno suprotstavljeni, oba ova procesa mogu se u jednom te istom društvu odvijati paralelno. Sociologijska znanost uočila je da globalizacija u tradicionalnim društvima tranzicijskih i zemalja u razvoju ne donosi sa sobom nužno viši stupanj civilizacije, već često i decivilizaciju, a ponegdje i pad u barbarstvo.
Tko sumnja da je u našem društvu u toku proces decivilizacije, evo mu nekih natuknica: izgradnja sportskih mastodonata umjesto biblioteka i bolnica; arhaizacija jezika; već opisano nasrtanje na ženska prava, eskalacija obiteljskog nasilja i uopće repatrijalhalizacija društva; opiranje tehnološkom napretku, jer, što je drugo opiranje medicinski potpomognutoj oplodnji nego barbarizam i barbarski strah od tehnologije?
Konačno, temeljenje Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji na religijskim premisama ima itekakav decilivilizacijski naboj. Upravo ovaj zakon dokazuje da ne svjedočimo neuspjelom razdvajanju, već uspješnom ponovnom spajanju države i crkve, što je proces posve suprotan procesu sekularizacije na kojemu su temeljene sve moderne države. Za one slabijeg pamćenja, spomenimo da u šestom članku ugovora naše države sa Svetom stolicom potpisanog 1998. godine stoji ovako: “Da bi Katolička Crkva mogla na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općega dobra, RH će joj mjesečno davati iz proračuna iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa u RH”. Na osnovu tog ugovora Katolička crkva je prošle godine dobila 382 milijuna kuna iz proračuna, te još nekoliko desetaka milijuna kuna od lokalnih zajednica (ukupno gotovo pola milijarde kuna; a Rijeka će još godinama čekati na novu bolnicu).
Prije nekoliko dana objavljena je vijest da se u Solinu, gradu bez ijednog vrtića, i kojem nedostaju dvije osnovne škole, gradi velebna bazilika i pastoralni centar. Što je takva nebriga za elementarne dječje potrebe doli znak procesa decivilizacije? Ah, naravno, neusporedivo je lakše brinuti se za još nerođene zametke negoli za već rođenu djecu.

I na kraju:
Posljednjih petnaestak godina iz naše zemlje iselilo je više desetaka tisuća mladih obrazovanih ljudi. U istom razdoblju godišnje se rađalo desetak tisuća djece manje od broja umrlih. Onima koji još imaju želje za djecom zagorčavamo smanjenjem prava žena i barbarizmima poput novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji.
Zapravo želim reći ovo:
Sad kad konačno imamo vlastitu državu, ne bi li bilo dobro da ona bude i nastanjena?

Michel Onfray:

Dvadeset je stoljeća judeo-kršćanstva – ugrubo – ostavilo tragove u formatiranju zapadnjačkog tijela. Recikliranje pitagorejske, ali nadasve platoničke tradicije ostavilo je kršćanskoj Europi u nasljeđe shizofreno tijelo koje mrzi sebe, u sebi čuva jedino fikciju o nekoj navodnoj nematerijalnoj i besmrtnoj duši, kako bi na kraju uživalo nagon smrti što ga dominantna ideologija gaji ad nauseam.

Kad bi analitički kauč, kao kod Crébillona, mogao progovoriti, a isto tako i fotelja u ordinaciji seksologa, vrlo je vjerojatno da bismo čuli nevjerojatne stvari o seksualnim upotrebama puti, okretima i zaokretima libida i onome što bih u cjelini nazvao seksualnom bijedom ne bih li izbjegao ono što, od zoofilije do nekrofilije, preko pedofilije, pokazuje nelagodnu sklonost homo sapiensa da uživa u pasivnim predmetima što ih sebi podređuje nasiljem. Famozni heteroseksualni par, ograničim li svoju temu, isto tako trpi zbog prisutnosti divlje brutalnosti.

Erotizam djeluje kao protuotrov za tu seksualnost koju određuje njezina bestijalna priroda: kad govori samo seks, on izražava najsirovije porive mozga običnog gmaza; kad se pak očituje kroz artificijelno, on prikuplja ono najbolje iz civilizacije koja ga je proizvela. Tražimo li židovsko-kršćanski ekvivalent kineskoj, indijskoj, japanskoj, nepalskoj, perzijskoj, grčkoj, rimskoj erotici, nećemo naći ništa. Jedino naličje erotike: mržnju prema tijelu, puti, želji, ženama i uživanju. Nema katoličkog umijeća uživanja, postoji samo učeni dispozitiv za kastriranje i uništavanje svakog navještaja hedonizma.

Jedan od stupova tog stroja za proizvodnju eunuha, djevica, svetaca, majki i supruga vazda se konstruira na štetu ženskog u ženi. Ona je prva žrtva tog antiterorizma, kriva za sve ono zemaljsko. Ne bi li zasnovao logiku najgoreg u seksu, Zapad stvara mit o želji kao manjku. Od govora o androginu koji u Simposionu drži Aristofan pa sve do Spisa Jacquesa Lacana, preko korpusa Pavlovih tekstova, ta fikcija traje i opstaje.

Što govori? U biti: muškarci i žene potekli su iz prvotnog jedinstva što su ga bogovi srušili zato što su se drznuli uživati u posvemašnjem savršenstvu; mi smo samo fragmenti, komadići, nepotpuni smo; želja označuje potragu za tim prvotnim oblikom; užitak označuje vjerovanje u fantazmatsku realizaciju te zbog svojeg savršenstva kuglaste životinje. Želja je manjak i užitak služi ispunjenju tog manjka, to je podrijetlo seksualne nelagode i bijede.

Zapravo ta pogibeljna fikcija većinu navodi na traženje nepostojećeg, dakle na nalaženje samo frustracije. Traženje Princa na bijelom konju – ili njegovog ženskog ekvivalenta – izaziva razočaranja: realno nikad ne podnosi usporedbu s idealom. Volja da se postigne potpunost vazda generira bol zbog nepotpunosti – osim kad se jave obrambeni mehanizmi, kao što je poricanje (Verleugnung, prim. prev.), koji priječe očitovanje evidentnog u svijesti. Razočaranje vazda na kraju doživi kad se njezino realno upisuje u imaginarno kojim upravlja dominantni moral kojemu u tome pomaže ideologija, politika, religija, udruženi kako bi proizveli i održali tu prvotnu mitologiju.

No, želja nije manjak, nego višak koji prijeti izliti se; užitak nije određenje navodno realizirane potpunosti, nego sprječavanje razlijevanja pomoću izlijevanja. Nema metafizike prvotnih životinja i hermafrodita, postoji samo fizika tvari i mehanika fluida. Eros ne potječe s neba platonskih ideja, nego od čestica materijalističkog filozofa. Otuda potreba za postkršćanskom, solarnom i atomističkom erotikom.

U logici obnovljene životinje, stapanje u par smatra se krunom židovsko-kršćanske erotike. Metafizička nesposobnost velikog dijela sisavaca kojima je blizak nagon stada, čopora, u tome pronalazi rješenje u obliku protuotrova. Kad bovarizam govori o ljubavi, o sestrinskoj duši, princu i princezu, um tu vidi društveni ugovor ili osiguranje egzistencije. Udvoje, bol što smo na svijetu izgleda manje. Još jedna iluzija.

Ljubavni diskurs maskira istinu o vrsti: roman, medijska propaganda – reklama i film, televizija i tzv. ženski tisak – pričaju o ljubavi na prvi pogled, strasti, izvanrednoj moći osjećaja, ljubavi s velikim početnim slovom, tamo gdje um nemilosrdno raskriva istinu govoreći o feromonima, zakonima vrste, slijepoj prirodi koja teži homeostazi u parku sisavaca sa sivom tvari u moždanoj kori.

Kad filozofija manjka, vlada biologija. Ili etologija – koja o njoj ovisi. Mužjak postoji prije muškarca, ženka prije žene. Društvena podjela uloga obavlja se imajući u vidu potomstvo. Ne poznajući najsitnije pojedinosti mehanizma proizvodnje, žena otežala, umorna od bremena djeteta koje nosi, doista ne može pratiti mužjaka u lovu ili u prikupljanju u neprijateljskoj sredini. Pritom još mora i ostati kraj ognjišta zbog djeteta ili djece koja su već tamo.

Naravski, obitelj mobilizira i mužjaka i ženku, svakoga za svoju specifičnu ulogu. Za žene je to: održavanje vatre, spremanje namirnica, kuhanje, pečenje, tkanje, štavljenje, spajanje koža, šivenje, predenje vune, osiguranje odjeće, što su sve sjedilačke djelatnosti, dočim njihovi drugovi love, ribaju, skupljaju i obrađuju zemlju, što su sve nomadski poslovi. Puno tisućljeća kasnije, unatoč kulturalnim i intelektualnim stratumima civilizacija, je li sad doista drukčije?

Politika i društvo obnavljaju ovu prvotnu etološku strukturaciju, daju joj ugled u obliku zakona-utemeljitelja. Otada obitelj sa svojim nomadskim i sjedilačkim polom čini stanicu društva. Ona je prvi zupčanik državnog mehanizma koji se svjesno ili nesvjesno trsi reproducirati božanski plan svijeta da bi postojao: tamo gdje trijumfira monoteizam, obitelj reproducira nebeski poredak. Jedan Bog – koji se još zove i Bog Otac; Otac, opet, posuđuje njegove atribute kako bi vladao u obitelji; potpuna vlast prema načelu božanskog prava, posrijedi je utemeljenje, glagol je performativ, zauzima vrh hijerarhije. Par Bog i njegov narod pružaju shemu Božjeg grada, a mužjak i njegovo pleme, otac i njegova obitelj shemu grada ljudi.

Razderan, pateći zbog manjka, pronalazeći svoju polovicu, ponovno uspostavljajući prvotno jedinstvo, uživajući u užitku zbog realiziranog stapanja, vraćajući mir kroz rekonstruiranje fiktivnog entiteta, par neće stati dok ne dopuni svoj egzistencijalni amalgam tako što će proizvesti nekog trećeg, a onda još njih. Nuklearna obitelj realizira projekt vrste i tako omogućuje ispunjenje nacrta prirode.

Vjerujući da su se oslobodili etoloških stega, ljudi tu trivijalnu istinu skrivaju pod velom pojmova kojima se može kamuflirati sisavac što još živi u njima. Ta prirodna predodređenost koja opstaje u najprimitivnijem dijelu neuronskog sistema ustrajava i čuva punu vlast. Obitelj ne slavi toliko otjelovljenu ljubav dva slobodna bića svjesna svojih projekata, koliko usud svakog živog oblika na planetu.

A priori aktivna želja pokreće strašnu protudruštvenu silu. Prije nego što bude uhvaćena i pripitomljena u oblike koji se predstavljaju kao socijalno prihvatljivi, ona predstavlja energiju opasnu po uspostavljeni poredak. Pod njezinom vlašću više nije važno ništa od onoga što čini socijalizirano biće: ustanovljeni raspored sati koji se ponavlja, razboritost u postupku, štedljivost, poslušnost, pokornost, dosada. Otada trijumfira sve što mu se suprotstavlja: potpuna sloboda, vladavina hira, opća nesmotrenost, razbacivanje, nepokoravanje važećim vrednotama i načelima, pobuna protiv vladajuće logike, posvemašnja asocijalnost. Kako bi postojalo i trajalo, društvo mora obuzdavati tu divlju moć bez zakona.

Drugi razlog objašnjava asketsku kodifikaciju želja i užitaka: divlja volja za uništenjem nevjerojatne moći ženskog. Mužjak brzo uči iz iskustva, a on se u pitanjima seksualnosti pokorava samo zakonima prirode. Ženski užitak ne uklapa se dobro u prirodno barbarstvo jer zahtijeva kulturnu artificijelnost, erotizam i tehnike tijela – disanje, ovladavanje sokovima, zadržavanje, variranje tjelesnih radnji, itd. Ono je nepristupačno onome komu je dovoljno samo slijediti svoju prirodu. Nepristupačno i ponorno.

Nespretan, nehajan, lišen ljubaznosti, muškarac uživa sam i prije bilo kakve etičke konstrukcije krivnje ne voli da njegova partnerica ostane na pragu užitka. Ne zbog brige za drugog, niti zbog moralne empatije s njezinom frustracijom, nego iz ponosa: on u vlastitim očima djeluje nemoćno, nesposobno, kao nepotpun mužjak, kao moć koja je fiktivna, budući da nije učinkovita. Slična povratna slika, ne napose narcisoidna, ranjava ponos mužjaka i on pribjegava velikim sredstvima kako bi razriješio problem i spas nalazi u tome što žensku želju reducira na strogu nužnost. U tom se mračnom podvigu ističe judeo-kršćanstvo, a zajedno s njim islam.

Strah od kastracije kod muške osobe, potom želja društva da izravna račune sa silom koja ga osporava i dovodi u opasnost omogućuje muškarcima, koji su obično zidari gradova, nacija, religija, carstava, kodificiranje seksualnosti. Feministički kodeks libidinalnog lijepog ponašanja od tog časa postaje zakonom koji se ne smije prekršiti i to putem čiste promocije muške arbitrarnosti. Moć falocentrizma i straha od kastracije.

Kako elaborirati, a potom i objaviti taj kodeks? Uz pomoć religije, izvanrednog pomagača kad je posrijedi gašenje libida. Ne bi li se libido vezao za jedno mjesto, ograničio, odnosno ukinuo, Božji pomazanik – mesija, apostol, svećenik, papa, kršćanski filozof, imam, rabin, pastor itd. – proglašava tijelo prljavim, nečistim, a želju krivnjom, užitak prljavštinom, ženu nepopravljivom za nekoga tko čovjeka stavlja na iskušenje, grešnicom. Potom obznanjuje rješenje: integralna apstinencija.

Budući da se na odricanje od užitka tijela gleda kao na nešto što se čini imajući za cilj duh, i budući da je postavljena vrlo visoka prepreka kako bi se sirotom vragu ulila krivnja što nije kadar uzdići se na visinu ideala, prividno se pokazuje dobronamjernost i razumijevanje i predlaže se alternativa. Ako potpuno žrtvovanje tijela ostane nedostižno, može se pristati, gle velikodušnosti, na djelomično žrtvovanje: bit će dovoljna i obiteljska čistoća. Nju dopušta brak. Pogledajte marljiva proučavanja Pavla iz Tarsa u raznim Poslanicama.

Rješenje koje se nalazi u povlačenju zaslužno je za to što se društvu – dakle i vrsti - krči put za njegove projekte: prihvaćajući seksualnost samo u okviru obitelji, monogamnu, posvećenu kroz kršćanski brak, Pavao i drugi kršćanski teoretičari tih pitanja – crkveni očevi – partnerima ostavljaju (mali) manevarski prostor i prije svega otvaraju čitavu aleju reprodukciji vrste, dakle ovjekovječenju ljudske zajednice kojom upravljaju akteri te ideologije asketskog ideala.

Tijekom vremena plamen izvorne strasti jenjava, i potom se gasi. Dosada, ponavljanje, zatvaranje želje (bitno slobodarske i nomadske) u ograničavajući oblik užitka što se ponavlja i ne mijenja mjesto, gasi libido. U obitelji, gdje vrijeme ponajprije posvećuje djeci i suprugu, žena umire kad u njoj pobjedu odnese majka obitelji i supruga, koje iscrpljuju i troše gotovo svu njezinu energiju.

Ispisana jezikom navade i repetitivnosti, bračna seksualnost smješta libido u apolinijske odjeljke uređenog obiteljskog života u kojem pojedinac nestaje u korist subjekta. Dionis je preminuo, uspostavila se seksualna bijeda. Toliko i tako dobro da zbog društvene nužnosti, moralizatorske ideološke propagande svih vrsta, ropstvo postaje dobrovoljno i, što je definicija otuđenja, žrtva čak počinje pronalaziti svoj užitak u odricanju od sebe.

Ne bismo li ukinuli tu seksualnu bijedu, završimo s pervertiranim logikama koje je omogućuju – želja kao manjak; užitak povezan s ispunjenjem tog navodnog manjka u formi stapanja u par; obitelj koja više ne predstavlja prirodnu nužnost i pretvorena je u rješenje za libido viđen kao na problem; promocija monogamnog, vjernog para koji svakodnevno dijeli isti dom; žrtvovanje žena i ženskog u njima; djeca kao ontološka istina ljubavi roditelja. Rad na prevladavanju tih fikcija, društveno korisnih i nužnih, ali fatalnih po pojedince, doprinosi konstrukciji laganog erosa.

Za početak, razdvojimo ljubav, seksualnost i prokreaciju. Budući da kršćanski moral brka te tri instance obavezni smo partnera u seksualnom odnosu voljeti u namjeri da napravimo dijete. Dodajmo da ta osoba ne smije biti u prolaznoj vezi, nego muž propisno oženjen i isto tako propisno udana dama! U protivnom, to je grijeh.

Progres običaja zajedno s progresom znanosti omogućuju učinkovitu kontrolu plodnosti zahvaljujući kontracepciji. Očito, Crkva je zabranjuje, jer ona dopušta prvo revolucionarno razdvajanje: seksualnost radi užitka bez straha od začeća doživljenog kao kazna. To je slobodno raspolaganje svojim libidom poradi ludičkih, a ne nužno obiteljskih kombinacija. Neuwirthovu zakonu (o dopuštenosti kontracepcije) dodajmo zakon Veil koji omogućuje dobrovoljan prekid trudnoće. I u ovom slučaju autentična revolucija.

Drugi isto tako radikalni korak morao bi učiniti mogućom seksualnost bez ljubavi koja ide s njom – ako ljubav definiramo kao osjećaj proglašen zato da bi se prirodna nužda gurnula u sjenu i prikrila dispozitivom vjernog monogamnog para koji živi zajedno. Razdvajanje od ljubavi ne isključuje postojanje osjećaja, privrženosti ili nježnosti. Ne željeti doživotnu obvezu u dugotrajnoj vezi ne priječi nas dati obećanje ljubavne nježnosti. Seksualni odnos ne teži proizvođenju posljedica u bližoj ili daljnjoj budućnosti, nego punom uživanju u čistoj sadašnjosti, proživljavanju veličanstvenog trenutka koji treba iscrpiti sada i ovdje u njegovoj kvintesenciji.

Nema potrebe opterećivati seksualni odnos ozbiljnošću koja a priori ne postoji. Između bestijalne nevinosti, nedosljednosti banalizacije putene razmjene i transformacije seksualnog čina u operaciju natopljenu moralizmom ima mjesta za novu laganu, blagu i nježnu intersubjektivnost.
Teški eros tradicije regulira odnos nagonom smrti i onim što iz njega proistječe: ustajalost, nepomičnost, sedentarnost, manjak inventivnosti, ponavljanje, ritualizirane navade bez mozga i sve što je entropija. Tomu usuprot, laki eros, vođen nagonom života, želi kretanje, promjenu, nomadstvo, akciju, novost, inicijativu. U grobu ćemo vazda imati dovoljno ništoće da ponudimo obol nepomičnosti.

Konstruiranje lakih erotskih situacija definira prvi stupanj ljubavnog umijeća dostojnog tog imena. Ono implicira stvaranje polja vibracija atoma u kojem lebde sićušne percepcije simulakruma. Od Demokrita do suvremene neurobiologije preko Epikura i Lukrecija samo logika čestica može razbiti u komadiće fantazme platonskih ideja o tom pitanju.

Opredjeljivanje za čisti trenutak ne isključuje njegovo udvajanje. Ponavljanje trenutaka doprinosi stvaranju dugotrajnosti: ne počinjati od kraja, ne kladiti se na završetak priče, nego konstruirati dio po dio. Tako se trenutak lako može zamisliti kao laboratorij budućnosti, njezin lončić za taljenje. Trenutak ne konstituira cilj po sebi, nego arhitektonski trenutak mogućeg kretanja.

Moja definicija samaštva (célibat: neoženjenost) ne odgovora uobičajenom značenju bračnog stanja. U mojim očima, samac ne živi nužno sam, bez druga ili družice, bez muža ili žene, bez stalnog partnera. Prema meni, to je mnogo prije onaj tko, čak i ako se nalazi u nekoj priči za koju bi se reklo da je ljubavna, čuva pravo na svoju slobodu i koristi ga. Ta je figura netko komu je njegova neovisnost draga i tko uživa u svojoj suverenoj autonomiji. Ugovor u koji ulazi nije neograničenog, nego ograničenog trajanja i može se obnavljati, svakako, no bez ikakve obveze.

Izgraditi sebe kao samački stroj u vlastitom odnosu u paru dopušta pojedincu da što je više moguće ukloni entropiju konsupstancijalnu stapanju u par. Ne bismo li izbjegli shemu ništa, sve, ništa, vrlo često svojstvenu lošim, nikako ili tek donekle izgrađenim, življenim iz dana u dan, guranim svakodnevicom, klimavim promašenim pričama, čini mi se da je privlačna konfiguracija ništa, više, puno.

Ništa, sve, ništa karakterizira dominantni model: postojimo odvojeni, ne znamo jedno za drugo, srećemo se, prepuštamo se prirodi odnosa, drugi postaje sve, prijeko potreban, mjera našeg bitka, mjerilo naše misli i egzistencije, smisao života, partner u svemu, i u najmanjim detaljima, prije nego što, nakon što entropija proizvede svoj učinak, postane smetnja, nametljivac, teret, dosadnjaković, onaj tko nam ide na živce i na kraju postane treći kojeg treba izbaciti – pomoću rastave i nasilja koje je vrlo često prati – i ponovno bude ništa, neko ništa u kojem je kadšto sadržano i nešto mržnje.

Dispozitiv ništa, više, puno počinje iz iste točke: dva bića uopće ne znaju za postojanje onog drugog, sretnu se, a potom grade na načelu laganog erosa. Otada se iz dana u dan elaborira pozitivnost koja određuje ono više – više bitka, više širenja, više radosti, više stečenog spokojstva. Kada čitav niz tih više dopusti da se dođe do realnog zbira, pojavljuje se puno i određuje vezu kao bogatu, složenu, elaboriranu na nominalističkom modelu. Naime, ne postoji nikakav drugi zakon osim zakona odsutnosti zakona: postoje samo posebni slučajevi i potreba svakoga da gradi prema planovima koji odgovaraju njegovoj idiosinkraziji.

Samac se kreće u slučaju ovog drugog slučaja. Modus operandi samačkih postupaka odbacuje stapanje. Gnuša se najavljenog nestanka dvoje ljudi u nekom trećom obliku, treće sile koju je sublimirala ljubav. Najčešće se nijekanje ne dotiče oba sudionika u paru, nego jedan od njih podlegne, u skladu sa zakonima etologije, pred onim jačim, dominantnijim, uvjerljivijim – ne nužno onim za koga bismo to pomislili.

Stapanje pojedinačnosti ne traje dulje nego ono što omogućuje poricanje. Kadšto, shodno zgusnutosti neuroze, bovarizam funkcionira čitavog života. No, kad u sitnim pojedinostima svakodnevice iza anegdote i onog infinitezimalnog koje se tiče bitnog, realno redovito potkopava platoničku pojmovnu građevinu koja tradicionalnom paru služi kao osnova, jednoga dana otkrijemo da je taj kip na glinenim nogama, fikcija koju održava samo želja da se vjeruje u priče za djecu. Tada sve prelazi u ništa.

Figura samca ide ukorak s istinskom metafizikom dobrovoljne sterilnosti. Zapravo teško možemo shvatiti kako subjektivnost ljubomorna na svoju slobodu može sačuvati vlastitu autonomiju, neovisnost, samu sposobnost da može činiti, čak i ako ne čini, ukoliko nosi teret djeteta na plećima (ovaj je izraz zgodan za očaravanje). Tim prije ako ih je više.

Fiziološka mogućnost začinjanja djeteta ne obvezuje da se prijeđe na djelo – baš kao što ni moć da ubijemo nikako ne stvara obvezu da počinimo ubojstvo. Ako priroda kaže: ''Možete'', kultura ne dodaje nužno: ''Morate''. Jer porivi, instinkti i želje mogu se podvrgnuti analitičkoj mrežici uma. Zašto praviti djecu? U ime čega? Da bi se uradilo, što? Kakvo opravdanje imamo da iz ništoće izvučemo biće kojem u konačnici ne nudimo ništa osim kratkog proputovanja preko ovog planeta prije povratka u ništoću odakle je i došlo? Začinjanje u velikoj mjeri proistječe iz prirodnog čina, iz logike vrste kojoj se slijepo pokoravamo, a takav metafizički i realno težak zadatak morao bi ovisiti od umnog, racionalnog, informiranog izbora.

Jedino samac koji nadasve ljubi djecu vidi dalje od vrha svojega nosa i odmjerava posljedice toga što će na kaznu života osuditi neko biće. Je li život doista toliko izvanredan, radostan, sretan, razigran, poželjan, lak da bismo ga poklonili čovjekovim mladuncima? Treba li voljeti entropiju, patnju, bol, smrt koje ipak nudimo u tom tragičnom ontološkom poklon-paketu?

Dijete koje nije tražilo ništa ima pravo na sve, napose na to da se o njemu brinemo, totalno, apsolutno. Odgoj nije uzgajanje – kao što pretpostavljaju oni koji govore o gajenju djece. To je pozornost posvećena u svakom trenutku, u svakom momentu. Neuronsko obučavanje, prijeko potrebno za izgradnju bića, ne dopušta ni minut nepozornosti. Biće možemo razoriti šutnjom, odloženim odgovorom, uzdahom, a da to i ne zamijetimo, umorni od svakodnevnog života, nesposobni vidjeti da se za biće u oblikovanju ono bitno ne odigrava s vremena na vrijeme, nego stalno, bez predaha.

Potrebno je puno nedužnosti i nedosljednosti da bi se čovjek posvetio oblikovanju nekog bića kad često, previše često ne raspolaže čak ni sredstvima da iskleše sebe ili da izgradi vlastiti par u obliku koji odgovara njegovom temperamentu. Freud je pak upozorio: što god činili, odgoj je vazda pogrešan. Jedan pogled na biografiju njegove kćeri Anne i te kako mu daje za pravo!

Dijete dobiveno u obitelji definitivno spaja oca i majku. Već i vrapci na granama znaju: muž (ili žena) može prestati voljeti svoju ženu (ili muža), a ona (on) ipak jednom zauvijek ostaje majka (ili otac) njihove djece. Konfuzija između žene, majke i supruge – isto je tako i s rasporedom muškarac, otac, muž – u klasičnom paru nanosi nepopravljivu štetu djeci kad se taj raspored jednom slomi. Prokreacija postavlja novu zamku koja onemogućuje lagani eros i osuđuje na težinu erotiku u službi nečeg višeg od nje, to jest društva.



Ne postoji, kao što često čujem, alternativa koja egoizam onih koji odbijaju imati djecu suprotstavlja velikodušnosti spremnoj na dijeljenje onih posve posvećenih samoprijegoru, nego i s jedne i s druge strane postoje samo bića koja nalaze vlastiti interes u tome što će postupati onako kako postupaju. Egoizam roditelja koji idu svojim putem jednak je egoizmu onoga tko je izabrao dobrovoljnu sterilnost. Ja pak vjerujem da samo istinska ljubav prema djeci dopušta njihovo pravljenje.

Naravno, postoji logika nagona, strasti i poriva. Svi to znaju, osjetili su, vidjeli i iskusili. No, može se, nešto rjeđe, naći i erotski um kadar klesati blokove divlje energije. On omogućuje ne prepustiti prirodu da brutalno djeluje, transformirajući ljude u životinje podređene čistoj fatalnosti, posve određene bezumnim zakonima. Erotska kultura obrađuje prirodni seks i stvara etičke artefakte, estetske učinke, užitke neviđene u džungli, štali ili jami.

I tu, kao i drugdje u etici, ugovor definira intelektualni, civilni, građanski i politički oblik i dopušta razriješiti problem prirodnog nasilja. U prirodnom seksualnom stanju – etologija o tome svjedoči – postoje samo teritoriji što ih obilježavaju žlijezde, demonstracija sile, borbe mužjaka za vlast nad ženkama, nadmoćni i podređeni položaji, horde koje nasrću na najslabije, eliminacija najneprilagođenijih, feudalno uživanje nadmoćnog mužjaka sve dok ga netko mlađi, jači, odlučniji ne zamijeni.

Nema erotizma u stadu, čoporu ili bilo kakvom sličnom rasporedu. Naprotiv. Svako intelektualno izgrađeno mikrodruštvo to omogućuje. A formula koja uvodi hedonistički ugovor uspostavlja uljuđen teritorij dva bića – barem dva – kojima je stalo da izgrade svoju seksualnost u skladu s poretkom svojih urazumljenih prohtjeva, uz pomoć jezika osposobljenog da točno izrazi modalitete onoga na što se obvezuju. Ugovor zahtijeva danu riječ, dakle, potreban mu je određen stupanj uređene civilizacije, sigurne istančanosti, ako ne i određena istančanost.

Izvjesno je da ta idealna etička i estetska konfiguracija pretpostavlja postojanje odgovarajućih ugovornih strana. A to znači: da budu nedvosmisleni povodom svoje želje, ni prevrtljivi ni varljivi, da ne oklijevaju, da ih nimalo ne muče protuslovlja, da su razriješili svoje probleme i da ne vuku za sobom neusklađenosti, nedosljednosti i iracionalnosti. Što je svojstveno onim prvim osobama? Da stalno iznevjeravaju zadanu riječ, da mijenjaju mišljenje i imaju koristoljubivo, selektivno pamćenje, sklonost blagoglagoljivom prevrtanju riječi kako bi opravdali svoju prevrtljivost, besprijekoran talent da ne rade ono što govore i da rade suprotno od onog što najavljuju. S takvim građanima nikakav ugovor nije moguć. Čim ih otkrijete, sklonite im se s puta.

Naprotiv. Kad smo izabrali osobu za koju jezik nije izbačen iz opticaja, ugovor biva moguć. Njegov oblik? Pravnici ga nazivaju uzajamno obvezujući ugovor: odustajanje jedne strane smjesta ga poništava u slučaju nepoštivanja klauzula. Njegov sadržaj? Prema izboru i volji zainteresiranih strana: nježna igra, izgledi za ludičku erotiku, ljubavna kombinatorika, slagalica koja će trajati, obećanje za jednu noć ili cijeli život, svaki put odnos po mjeri.

Nitko nije obvezan sklopiti ugovor, nitko nije prisiljen na njega. Naprotiv. Kad se ugovor zaključi, nema nikakva razloga od njega se osloboditi, osim u slučaju da drugi ne poštuje njegove klauzule. Od toga trenutka, vjernost dobiva drukčiji smisao u slučaju laganog erosa nego u slučaju teškog erosa. Ovi drugi očekuju: uživanje u golom posjedovanju tijela drugog; oni prvi misle: poštovanje dane riječi. Nevjerništvo je samo nevjerništvo u odnosu na prisegu vjernosti. Tko se na to nije prisegao, ne može prekršiti prisegu. Naime, budući da brak, i crkveni i građanski, nosi sa sobom tu vrstu obvezivanja, bilo bi pametno znati čemu kažemo ''da'' kad izgovaramo taj fatalni performativ.

Otuda postoji interes da ne ugovaramo više no što možemo održati. Sadržaj ugovora ne smije prekoračivati etičke mogućnosti onoga tko na ugovor pristaje. Kakve logike ima, primjerice, obećavati ''uzajamnu vjernost i pomoć'' i ono ''u dobru i zlu'' – što su formulacije iz Građanskog zakonika – za čitav život? I sve to ne uključuje i crkvene propovijedi koje do mile volje neskromno obvezuju na vječnost i preko toga.

U ovoj priči vjernost je prije svega stvar između sebe i sebe. Sloboda izbora pretpostavlja obvezu da se taj izbor poštuje. Tako stvorena prava distanca tiče se mene i drugog isto koliko i onog dijela u meni koji se obvezuje i onoga koji odmjerava stupanj odanosti sebi. Ona stvara uvjete za harmoničnu intersubjektivnost na jednakoj distanci od pretjeranog stapanja i prevelike samoće, u spokojstvu jednog ataraksičnog odnosa.

Ugovor je onoliko bogat koliko se u njega uloži. Prazan je ako se ne hrani, pun je ako se obogaćuje obećanjima sreće. Ne bi li se izbjegli ukalupljeni odnosi platonskog prijateljstva, ljubavi koja je obično knjiška, ljubakanja sa sluškinjom, buržoasko nevjerništvo, tarifirane usluge, neizbježni potajni trokut i druge prizemne banalnosti, prizovimo nominalistički eros. A to je?

Ludička kombinacija čak najbolje može realizirati fantazme u okviru ugovorne logike: tako, kada De Sade smišlja svoje libidinalne dvorce, ostaje u okvirima feudalne logike. Gospodar uzima, zlorabi, troši, uništava, ubija prema vlastitom nahođenju. Nikad nema ugovora, postoji samo pomamna scenska postavka razvrata u Prirodi. Naprotiv, kada Michel Foucault određuje sado-mazohizam kao etiku blagosti, ilustrira taj novi tip dobrovoljne intersubjektivnosti.

Kombinatoričko umijeće laganog erosa ima više veze s Fourierom koji u svojem falansteru nastoji učiniti mogućim svaku osobnu fantazmu: dovoljno je formulirati je, potražiti družbenicu, sudionicu, i bit će po mjeri izgrađena još neviđena povijest nekog erotskog kaprica: kako bi imenovao to neviđeno, Fourier kuje neologizme: luksizam, angelikat, fakirat, uniterizam, bajaderat; on određuje nove strasti: leptirastu, stožernu; pravi teoriju orgija: plemenita, muzejska itd.; proširuje opseg seksualno mogućeg i uključuje djecu, starce, nakaze, bogalje; slavi sveopću prostituciju, ljubav na kvadrat; razvrstava rogonje: transcendentni ili oprezni, rogati ili antedatirani, oni koji su postali kao apostate ili zato što ih je nužda natjerala, dobričine ili razmetljivci – i s gotovo stotinjak značenja itd. Predlaže – što je naslov njegova glavnog djela o toj temi – Novi ljubavni poredak.

Jedini Fourierov defekt jest što je htio organizirati hedonističko društvo. Sa stanovišta ''pojedinaca koji postaju revolucionarni'' koje je otvorio Deleuze, manje se postavlja pitanje izgradnje nekog zatvorenog, statičnog društva koje navješćuje logor, pa premda i logor užitaka, a više da ulože mogućnosti u nevidljive prostore koje je čovjek sam stvorio imajući u vidu slobodan ugovor. Cilj je dinamična, nomadska ludičnost alergična na bilo kakvu okamenjenost koju nameće društvo.

To erotsko bogatstvo implicira mnoštvo osoba: to je ključna postavka. Nijedno biće ne može samo odigrati sve te uloge u rečenom trenutku i da to bude savršeno otjelovljenje ideala. Klasični par misli da drugi u sebi sažimlje sve mogućnosti: istodobno i dijete i učitelj, otac i sin, snažan i krhak, zaštitnik i izložen, prijatelj i ljubavnik, odgojitelj i brat, muž i prisan prijatelj – a isto je i u ženskom rodu. Kako bi jedna jedina osoba mogla odigrati dobru ulogu, pravu ulogu u ad hoc trenutku? Lakomislenosti!

Ne bi li te ludičke kombinacije bile moguće, podrazumijeva se da su potrebni različiti partneri. Nitko se ne može sam kretati prema načelu Boga: sveprisutnost, mnogostruka učinkovitost, plastičnost strasti, polimorfnost sentimenata. Svatko daje ono što može: blagost, ljepotu, inteligenciju, raspoloživost, nježnost, posvećenost, strpljenje, sudioništvo, erotizam, seksualnost, neku mješavinu, seriju nevjerojatnih sklopova, i sve su to nominalističke stilske figure.

Ta mikrodruštva po izboru, erotična, ne dobivaju ništa ukoliko postanu vidljiva oku javnosti. Diskretna, kad već ne mogu biti tajna, ona postaju utoliko učinkovitija ukoliko se ne izlažu moralizatorskom sudu onih koji bi i uz manjak te hrabrosti, kvalitete, temperamenta, mašte, odvažnosti, poželjeli takvu erotsku raznovrsnost, ali u tomu ne uspijevaju i prema načelu starom koliko i svijet pljuju po onome što ne mogu i ne znaju dostići. Nema potrebe pružati im priliku za lažno moraliziranje kojim se u stvari prikriva resantiman.

Diskrecija ima još jednu prednost, ona priječi ljubomoru – taj dokaz naše nepobitne pripadnosti životinjskom carstvu, očiti dokaz etološke istine – da pustoši odnose u kojima malo kulture dopušta puno erotizma. U klasičnom rasporedu nitko ne može pristati na uživanje drugog ako ono ne prolazi kroz njega, budući da se tako stječe dojam da isključeni partner nema moć pružanja uživanja koja se može naći kod nekog trećeg. Ne bi li se izbjegla ljubomora, bolje je ne dolaziti u situacije u kojima ćemo je morati iskusiti. Diskrecija kad sam ja u pitanju obvezuje me odbiti svaku indiskreciju kad je drugi u pitanju.

Ta logika libertijanskog libida, volja za laganim erosom, slavljenje samačkog stroja, metafizika sterilnosti, hedonistički ugovor, ludičke kombinacije koje trebaju definirati postmoderno libertenstvo ne smiju ostati prijedlozi muškaraca na koje bi žene trebale pristati. To bi u protivnom značilo pridonijeti seksualnoj bijedi i čak bi je u značajnoj mjeri uvećalo.

Libertenstvo je etički oblik koji preuzima boju epohe u kojoj se očituje. Kineska ili grčka, etrurska ili rimska verzija, odnosno, u istoj zemljopisnoj zoni, primjerice, Europi, feudalni, klasični, moderni, postmoderni modusi pokrivaju raznorodan i kadšto protuslovan skup. Što imaju zajedničko ti različiti povijesni trenuci? Želju za filozofskom ataraksijom, dakle za spolnim i seksualnim odnosima koji su najmanje kadri ugroziti egzistencijalnu ravnotežu stečenu kroz rad na sebi. Lagani eros ovisi o dijetetici koja teži filozofskom stanju libidinalnog spokojstva.

I kako sad promišljati libertinski feminizam? Ili čak žensko libertenstvo? Idealno bi bilo da Don Huan kao epitet ne bude više vrednovanje za muškarce, a da se pritom na žene s omalovažavanjem najčešće govori nimfomanka. Naime, postoji duboka nepravda u činjenici da se za određivanje muškaraca s laganim erosom koristi ime koje pripada literarnom registru, a da se poteže rječnik psihijatrije kako bi se imenovala posvema isti ženski tropizam.

Kako bismo okončali s feudalnim libertenstvom koje ostavlja lijepo mjesto za muškarce a žene pretvara u plijen koji će biti izložen na platnu što prikazuje scene iz lova, predložimo postmoderno, ravnopravno, pa i feminističko libertenstvo. Jer feminizam je sveudilj održavao seksističku mržnju kao odgovor na mržnju muškaraca. Zapravo, reproducirao je klasnu borbu na polju spolova. Koristan zbog svije dijalektičke uloge prebacivanja težine na drugu stranu vage, taj mi se feminizam čini prevladanim.

Kad književnost bude proizvela ženski ekvivalent Casanove, Don Huana, i kad to osobno ime postane imenicom koja uvećava vrijednost osobe na koju se odnosi, moći ćemo govoriti o istinskoj jednakosti. No taj put izgleda dulji onima koje se, ne bi li to postigle, moraju osloboditi tiranije prirode što njihovu biološku predodređenost transformira u usud. Kako bi postala žena, priroda i majka moraju ustupiti mjestu artefaktu, kvintesenciji civilizacije. Perspektiva uzbudljiva, ispunjava oduševljenjem i radošću.

S francuskog preveo Mario Kopić

Umberto Eco

Prije nekoliko godina naletio sam u New Yorku na taksistu čije mi je ime teško bilo dešifrirati. Objasnio mi je da je Pakistanac. Pitao me odakle dolazim. Rekao sam iz Italije. Pitao me potom koliko nas ima. Bio je pogođen da nas je tako malo i da naš jezik nije engleski.

Naposljetku me je pitao tko su naši neprijatelji. Na moje „molim?“, objasnio je strpljivo da želi znati s kojim smo narodima stoljećima u ratu zbog teritorijalnih potraživanja, etničkih mržnji, neprestanih napada na granice itd. Rekao sam mu da mi nismo s nikim u ratu. Strpljivo mi je objasnio da želi znati tko su naši povijesni neprijatelji, oni koji su nas ubijali i oni koje smo mi ubijali. Ponovio sam mu da ih nemamo, da smo posljednji rat vodili prije pedeset i više godina, i da smo ga između ostalog započeli s jednim, a dovršili s drugim neprijateljem.

Nije bio zadovoljan. Kako je moguće da postoji narod bez neprijatelja? Izišao sam iz taksija ostavivši mu dva dolara bakšiša kao iskupljenje zbog talijanskog lijenog pacifizma. Kasnije mi je palo na pamet što sam mu trebao reći. Naime, da nije istina da Talijani nemaju neprijatelje.

Talijani nemaju vanjske neprijatelje, i u svakom slučaju nikada nisu bili kadri složiti se tko bi oni mogli biti, budući da su stalno u međusobnom ratu. Pisa protiv Livorna, guelfi proti gibelina, sjevernjaci protiv južnjaka, fašisti protiv partizana, mafija protiv države, vlada protiv sudstva, i prava je šteta što je druga vlada Romana Prodija pala nešto ranije, mogao sam mu objasniti bolje što znači izgubiti rat zahvaljujući prijateljskoj vatri. No, reflektirajući bolje spomenutu epizodu, uvjerio sam se da je jedna od talijanskih nesreća posljednjih šezdeset godina upravo to što nismo imali prave neprijatelje. Italija se ujedinila zahvaljujući austrijskoj prisutnosti ili, kako je govorio Berchet, nakostriješenom i nemilom Germanu. Mussolini je mogao uživati narodni konsenzus bodreći na osvetu zbog sakate pobjede (vittoria mutilata), poniženja podnesenih u Dogaliju i Adui i od strane židovske demoplutokracije koja je Italiji nanijela nepravedne sankcije. Vidjeli smo što se sa Sjedinjenim Državama dogodilo nakon pada sovjetskog imperija zla. Identitet im je bio u rasulu sve dok se nije pojavio Bin Laden, bivši saveznik u borbi protiv SSSR-a, koji je Bushu omogućio stvaranje novih neprijatelja, osnažujući osjećaj nacionalnog identiteta i njegovu moć.

Imati neprijatelja važno je ne samo za definiranje našega identiteta, nego i za stvaranje prepreke u odnosu na koju odmjeravamo naš sistem vrijednosti i pokazujemo, u suočavanju s njom, našu vrijednost. Zbog toga se, ako ih već nema, neprijatelji stvaraju.

Drukčiji par excellence jest stranac. Već na starorimskim bareljefima vidimo bradate i zarasle barbare, dočim se samim terminom ''barbarin'' aludira na njihovu lingvističku, a stoga i misaonu nesposobnost. Kroz povijest neprijateljima nisu proglašavani samo oni različiti koji nam neposredno prijete (kao što je s barbarima bio slučaj), nego i oni koji su nam zbog nečijeg interesa predstavljani kao takvi, premda nam ne prijete neposredno. U tom slučaju ne pravimo razliku između njih i nas jer nam oni prijete, nego sama različitost postaje znak prijetnje.

Sjetimo se proglasa protiv dionizijskih rituala (stranog podrijetla) i kada Tacit kaže Židovima: ''Za vas je profano sve ono što je nama sveto, a što je nama nečisto, vama je dopušteno'' (slično je danas gađenje Britanaca na žabe u Francuskoj ili Nijemaca na previše bijelog luka u talijanskoj kuhinji). Židovi su ''čudni'' jer ne jedu svinjetinu, ne koriste kvasac, obrezuju se (pozornost, molim!) ne iz higijenskih ili vjerskih razloga, nego da bi ''podvukli svoju različitost'', pokapaju mrtve i ne poštuju naše imperatore. Nakon isticanja razlika (obrezivanja, npr.), prelazi se na legende (pa tako Židovi kao svetinju obožavaju magarca, a ne poštuju roditelje, djecu, domovinu niti bogove)…

S intenziviranjem kontakata s drugim zemljama neprijatelj prestaje biti samo onaj koji živi drugdje i čudnost očituje daleko od nas, nego i oni među nama: imigranti extra-comunitari koji se drukčije ponašaju i ne govore dobro naš jezik. Sjetimo se Juvenalovog Grka – drskog, prepredenog, prevrtljivog i toliko pohotnog da bi u krevet odveo i prijateljevu babu…Neprijatelj uvijek smrdi. Izvjesni Berillon 1915. godine piše esej La polychesie de la race allemande u kojem podrobno dokazuje da prosječan Nijemac proizvodi više fekalija od prosječnog Francuza, pri čemu su njemačke fekalije još i neprijatnijeg mirisa…Židov je, od samog nastavka kršćanstva, uvijek čudovišan i smrdljiv, budući da je slika Antikrista, arhineprijatelja, ne samo našeg nego i božjeg…

Izgleda da bez neprijatelja ne možemo. Procesi civilizacije tu figuru neprijatelja ne aboliraju. Potrebu za neprijateljem imaju i najkrotkiji pacifisti. Zbiva se, recimo, da neprijatelj u ljudskom obličju biva zamijenjen prirodnom ili društvenom silom koja nam na ovaj ili onaj način prijeti i koju treba poraziti – bilo da se radi o kapitalističkoj eksploataciji, zagađenju životne sredine ili gladi u Africi.

Iako je ovdje riječ o ''plemenitim'' primjerima, Brecht podsjeća da čak i mržnja prema nepravdi ima dva lica.

Znači li to da je etika nemoćna pred atavističkom potrebom za neprijateljem? Etika nastupa ne kada nemamo neprijatelje, nego kada ih pokušamo shvatiti, staviti se u njihov položaj. Nema kod Eshila mržnje prema Perzijancima, čiju tragediju on živi s njima i s njihove točke gledišta. Cezar tretira Gale s mnogo poštovanja, u krajnjem slučaju malo su uplakani svaki put kad se predaju, a Tacit obožava Germane, nalazeći ih lijepo građene, ograničavajući se na žaljenje zbog njihove prljavštine i nepristajanja na naporne radove, budući da ne podnose vrućinu i žeđ.

Pokušavajući shvatiti drugog, uništavamo njegov kliše, ne negirajući i brišući njegovu različitost.

Ali budimo realni. Takvi oblici shvaćanja neprijatelja svojstveni su pjesnicima, svecima i izdajnicima. Naši su najdublji nagoni posve drukčiji…Ako stvari tako stoje, tada konstruiranje neprijatelja mora biti intenzivno i konstantno. Orwel u romanu 1984 nudi savršen primjer: ''Kao i obično, na ekranu se pojavio Emmanuel Goldstein, narodni Neprijatelj. Iz gomile se isprva začu nekoliko zvižduka. Jedna sitna žena plave kose ispusti krik koji je bio mješavina straha i gađenja. Nakon manje od trideset sekundi Mržnje, dio prisutnih u Sali pusti urlik bijesa. Mržnja je za dva minuta prerasla u delirij…Winston shvati da i on viče zajedno s ostalima, udarajući bijesno petama o nogu svoje stolice. Najgore u svezi s ta Dva Minuta Mržnje nije bilo to što se u njima moralo sudjelovati, nego, posve suprotno, to što je tom pretjerivanju bilo nemoguće odoljeti''.

Ne moramo doći do delirija iz 1984 da bismo shvatili da kao ljudska bića imamo potrebu za neprijateljem. Na posljednjim smo izborima uvidjeli koliki strah izazivaju imigranti.

Zahvaljujući projekciji karakteristika nekih njezinih članova koji žive u marginaliziranoj situaciji na cijelu etniju, Talijani imaju sliku neprijatelja Rumunja, idealnog žrtvenog jarca za društvo koje se u vrtlogu transformacije, uključujući i onu etičku, ne uspijeva više prepoznati.

Najcrnji ishod opisane situacije daje nam Sartre u Huis clos. S jedne strane ne možemo prepoznati sebe samo uz prisutnost Drugog, na čemu su i zasnovana pravila o suživotu i blagosti. Ali daleko nam je lakše biti netrpeljiv prema Drugom jer nije kao mi i tako, reducirajući ga na neprijatelja, stvaramo pakao na Zemlji.

Kada Sartre u hotelsku sobu zatvori tri pokojnika koja se za života nisu znala, jedan shvaća strašnu istinu: ''Vidite kako je jednostavno. Nije riječ o fizičkom mučenju. A ipak smo u paklu. I više nitko neće doći ovamo. Nitko. Nas trojica ćemo ostati sami do kraja. Manjka samo krvnik. Ali riješili su uštedjeti na osoblju. A kako? Lako: svaki od trojice je drugoj dvojici krvnik''.

S talijanskog preveo Mario Kopić

Srećko Horvat: O novom talijanskom fašizmu

Tradicija potlačenih uči nas da je „izvanredno stanje“ u kojem živimo pravilo.
Walter Benjamin, „Povijesno-filozofijske teze“

Još je u lipnju – prigodno, uz nadolazeću turističku sezonu – iz Firence upućen poziv svim stranim turistima da odustanu od dolaska u Italiju ili da je što prije napuste zbog aktualne politike talijanskih vlasti prema imigrantima koji pokušavaju ući u zemlju. „Dok vas dočekuju s osmjehom i lijepim riječima, njih dočekuju s prezirom i nasiljem“, stoji između ostalog u pozivu na bojkot. Poziv na bojkot – koji svakako valja pročitati ovdje - opisuje situaciju u kojoj se strance u Italiji dijeli na bogate i poželjne, te siromašne i nepoželjne, a upravo ovi prvi financiraju vlast koja provodi restriktivne i represivne mjere protiv imigranata u pokušaju da se dokopaju „sigurnosti“ zapada“. U takvoj situaciji gdje ministri izjavljuju kako žele biti „okrutni prema imigrantima“, te šalju nazad na pučinu brodove pune izmučenih ljudi, ili u Milanu predlažu sjedala u podzemnoj željeznici rezervirana samo za Talijane, ne može se govoriti o zemlji otvorenoj za strance.

Da zahtjev za bojkotom talijanskog turizma nije tek plod nekakve pesimistične distopijske umotvorine nažalost se potvrdilo prije par dana, kada je talijanski parlament izglasao kontroverzni zakon kojim će se sankcionirati ilegalni imigranti u zemlji. Ne samo da će u slučaju pronalaska ilegalnih imigranata odsada uslijediti šestomjesečna zatvorska kazna za njega, već i trogodišnja zatvorska kazna za osobu koja mu pruži utočište. Istovremeno, odlučeno je da će u provođenju ovoga zakona o imigrantima sudjelovati nenaoružane patrole građana u koje su se željeli involvirati i članovi Talijanske nacionalne garde čiji su rad podržali i nasljednici Mussolinijevih fašista.
U Trstu su noćne ophodnje u svrhu borbe protiv ilegalnih imigranata krenule još prošli mjesec. Civili organizirani u ophodnje kontroliraju, najčešće noću, ulice i trgove i mogu zatražiti hitnu intervenciju policije ili karabinjera. Da Italija postaje paradigma „policijske države“, koja je sada čak i civilno stanovništvo uključila u borbu protiv imigranata (baš kao što su to Britanci učinili prije par godina s obzirom na „rat protiv terorizma“), već je nagoviješteno na ljeto prošle godine, kada je Berlusconi Italiji obećao nultu toleranciju u borbi protiv ilegalne imigracije. U tom je trenutku i službeno uvedeno „izvanredno stanje“, a već početkom kolovoza 2008. Berlusconi je angažirao 4,000 naoružanih vojnika da kontroliraju osjetljive točke velikih gradova (od željezničkih stanica do shopping-centara). Početkom ove godine Berlusconi je najavio da će, kao odgovor njegove Vlade na nove slučajeve nasilja (osobito nekoliko brutalnih grupnih silovanja na periferijama talijanskih gradova), na ulice poslati 30,000 vojnika. Taj broj, kako zamjećuje Inoslav Bešker, odgovara broju američkih vojnika u Afganistanu, kojih je također oko 30,000 vojnika – iz čega bi se moglo zaključiti da se Italija nalazi u ratnom stanju. Kao i u slučaju borbe protiv terorizma, imigracija je poslužila kao legitimacija za uvođenje „izvanrednog stanja“.

Imigranti svedeni na „goli život“

Samo se prošle godine oko 30,000 ilegalnih imigranata pokušalo iskrcati na talijanskom otoku Lampedusi, a mnogi su se pri tom pokušaju i utopili. U rujnu 2007. sedam tuniških ribara završilo je na sudu na Siciliji jer su spasili 44 afrička imigranta koji bi se inače utopili. Ukoliko budu osuđeni, dobit će po 15 godina zatvora za „pomaganje ilegalnim imigrantima“. Jednu noć, ribari su bili oko 30 milja od otoka Lampedusa, a nakon što su bacili sidro i zaspali, probudili su ih urlici s malog brodića s potpuno izgladnjelim ljudima, među kojima je bilo i žena i djece. Kapetan broda odlučio ih je odvesti u najbližu luku na Lampedusi, gdje je onda čitava posada uhićena. Za razliku od toga, neki drugi ribari koji su se našli u sličnoj situaciji, navodno su imigrante odgurivali štapovima, puštajući ih da se utope. I ovdje, dakle, dobivamo pravu sliku današnjeg stanja: oni koji pomažu ljudima kojima prijeti smrt bivaju uhićeni i osuđeni, a oni koji pomažu da se isti ti ljude utope, prolaze bez sankcija.
Kako na više mjesta pokazuje Etienne Balibar danas sve više dolazi do reverzije tradicionalnog odnosa između „ljudskih prava“ i „političkih prava“ (ili droits de l'homme i droits du citoyen): ljudska prava se ne mogu više smatrati preduvjetom i apstraktnim temeljom za politička prava koja postoje unutar granica neke dane nacionalne i suverene države. Umjesto toga, iskustvo imperijalizma i totalitarizma u 20. stoljeću pokazalo je da su »politička prava«, dakle ona koja jamče elementarna prava poput preživljavanja, i golog života, ta koja predstavljaju temelj ljudskim pravima. Naime, prema onima koji nisu državljani neke države (citoyen) danas se ponaša kao da nisu ni ljudi. Za imigrante u tom smislu u potpunosti vrijedi ono što kaže Giorgio Agamben u svom Homo saceru: „Ako je bit logora u materijalizaciji izvanrednog stanja i posljedičnom stvaranju prostora u kojem goli život i norma stupaju na prag nerazlučivosti, tada moramo priznati da se nalazimo pred virtualnim logorom kadgod se stvori takva struktura, neovisno o opsegu zločina koji su se u njoj dogodili i kakav god ona naziv i specifičnu topografiju imala. Logor će podjednako biti stadion u Bariju na koji je talijanska policija privremeno skupila ilegalne albanske imigrante prije nego što ih je deportirala u njihovu zemlju, kako i zimsko biciklističko trkalište na kojemu su vlasti u Vichyju skupile Židove prije nego što su ih predale Nijemcima; podjednako i Konzentrationslager für Ausländer u Cottbus-Sielowu u kojem je vajmarska vlada okupila istočne židovske izbjeglice, kako i zones d'attente na francuskim međunarodnim zračnim lukama, gdje se zadržavaju stranci koji traže priznanje statusa izbjeglice.“

Od „gastronomskog“ do „institucionalnog rasizma“

Ono što, dakle, imamo u jednoj takvoj situaciji jest biopolitika – situacija u kojoj državni aparat vlastite strategije moći proteže na sve aspekte života. To seže čak i do prehrambenih navika stanovništva. Tako je u veljači ove godine vlada Silvija Berlusconija odlučila podržati kampanju protiv netalijanskih jela u Italiji kojom se pokušava natjerati Talijane da više odabiru domaću kuhinju. Cijela je kampanja počela u gradu Lucca gdje su gradske vlasti otišle toliko daleko da su zabranile otvaranje prodavaonica „strane“ hrane unutar zidina starog grada. Gotovo istovremeno, i Milano je donio sličan zakon i to sve u svrhu „očuvanja lokalnih specijalititeta od sve većeg utjecaja etničkih kuhinja“. Naravno, taj „gastronomski rasizam“ – kao i svaki rasizam, uostalom – previđa da je sam pojam „izvorne talijanske kuhinje“ izuzetno problematičan. Većina talijanske kuhinje je, kako objašnjava poznati kuhar Vittorio Castellani, ionako uvezena. Umak od rajčice dar je iz Perua iz 18. stoljeća, a čak su i sami špageti, vjeruje se, doneseni iz Kine tijekom putovanja Marca Pola. Pa ipak, unatoč tim kontradikcijama, „gastronomski rasizam“ nije eksces već treba shvatiti kao sastavan dio općeg trenda ksenofobije i kontinuirane diskriminacije imigranata. Upravo je ta nova kampanja snažan udarac na standard brojnih useljenika koji za život zarađaju upravo prodajom „svoje“ hrane koja je postala vrlo popularna zbog niske cijene (npr. samo u Milanu postoji gotovo 700 etničkih restorana).

Kampanja protiv netalijanske hrane, kao i sve veći animozitet spram imigranata koji se odražava i kroz slanje policije na ulice ili civilne noćne ophodnje započete u Trstu, svoje porijeklo ima u tzv. „Bossi-Fini“ zakonu iz 2002. godine. Načelom da politika ulaznih viza mora biti povezana s ugovorom o radu, te da prestankom važenja ugovora o radu treba prestati važiti i viza, „Bossi-Fini“ zakon utro je put današnjoj policijskoj državi koja je migracije svela na sezonski, tj. trenutačni karakter. Bossi-Fini zakon diskusiju o migraciji vraća na terminologiju sličnu restriktivnim zakonima o mobilnosti koje je 1939. uveo fašizam, a koji su velike iskorištavali talijanski industrijalisti. Stvar je u tome da poslodavci sada doslovno mogu ucijenjivati brojne imigrante, budući da upravo o njima ovisi hoće li im viza biti produžena ili ne. Dodatni je problem Bossi-Fini zakona da se on u svojoj srži bazira na jednoj inherentnoj kontradikciji koja se zasniva na tome da odnos između legaliteta i ugovora o radu pretvara u perfidni Catch 22: s jedne strane, imigrant ne može dobiti ugovor o radu ako njegov status nije legalan, a s druge strane, imigrant ne može imati legalan status ako nema ugovor o radu. U tom kontekstu nije ni čudo da u Italiji ima samo 8,000 imigranata, naspram 40,000-50,000 u Francuskoj i Njemačkoj. Pa ipak, Berlusconijeva administracija kontinuirano (slanjem vojske na ulice, noćnim ophodnjama, zabranom strane hrane) stvara paniku – koristeći ono što Arjun Appadurai naziva „strahom od malih brojeva“ – i na sve moguće načine uvjerava da je „talijanski bitak“ ugrožen (imigranti su ti koji siluju naše žene, imigranti su ti koji uništavaju „izvornu“ talijansku hranu, koji nam kradu poslove, itd.).

Rekolonijalizacija imigracije

Usporedno s tom „politikom straha“ sve se više razvija policijski aparat države i ono što Etienne Balibar naziva „institucionalnim rasizmom“. Nije li „rasizam“ prejaka riječ? Balibar tvrdi da rasizam ima tri povijesti, odnosno tri oblika: anti-semitizam, kolonijalizam i rasizam spram crnaca u SAD-u. Postoji „interni rasizam“ (spram manjina ili većina poput slučajeva u Južnoj Africi) i „eksterni rasizam“ (spram koloniziranih naroda). Rasizam nije isto što i nacionalizam, smatra Balibar, jer konstrukcija „rase“ nadilazi granice nacionalnih država. Rasizam je u tom smislu neka vrsta univeralizma: utemeljen je na univerzalnom karakteru ljudske vrste u smislu da „stranci“ (imigranti) zapravo i nisu ljudi – oni se mogu utopiti u moru, a ako ih netko od „naših“ pokuša spasiti, onda će biti kažnjen. U tom smislu svjedočimo „rekolonijalizaciji imigracije“, kako to tvrdi Balibar u tekstu „Građanstvo ili apartheid?“ objavljenom 1999. godine, a koji je sada dio knjige Nous, citoyens d'Europe?
Najbolje oličenje talijanskog rasizma zasigurno je kontroverzna talijanska novinarka Oriana Fallaci, koja je u mladosti sudjelovala u antifašističkom pokretu otpora, da bi pred kraj života, nakon 11. rujna, postala zagovornicom islamofobije i upozoravala Europu na „islamizaciju“. Njen bizarni bestseler Bijes i ponos, u kojem je upozorila da se Europa pretvara u „islamsku provinciju“ i „islamsku koloniju“, samo u Italiji prodan je u više od milijun primjeraka. U toj knjizi, Fallaci je povukla paralelu između radikalnih islamističkih terorista i afričkih uličnih prodavača koji navodno uriniraju po uglovima velikih talijanskih gradova. Da takvi stavovi nisu tek izuzetak potvrđuje i vijest od 22. svibnja 2008. da je u Veroni buldožerima uklonjena džamija, te da će na njeno mjesto doći trg upravo pod imenom Oriane Fallaci.

Medijski spektakl Berlusconija

Ono što je paradoksalno u čitavoj toj situaciji „rekolonijalizacije imigracije“ jest da „izvanredno stanje“, u kojem se bez velikih negodovanja javnosti može srušiti i džamija usred centra grada, nije uvedeno kao svojevrsna „šok terapija“. Naprotiv, život se i dalje odvija „normalno“, a upravo ove mjere služe tome da i dalje održavaju tu mogućnost normalnog života. To je i teza koju je iznio Slavoj Žižek na svom zadnjem predavanju u Zagrebu. Dok s jedne strane imamo sve veći razvoj policijske države, s druge strane Berlusconi svojim vlastitim nastupima prikriva upravo tu činjenicu. Talijanski politički prostor pretvoren je u spektakl sa stand-up komičarem u glavnoj ulozi. Čitavu Berlusconijevu karijeru obilježio je niz komediografskih istupa koje bismo aproksimativno mogli podijeliti u tri glavne skupine: 1) odnos spram političara, 2) odnos spram totalitarizma, i 3) odnos spram žena.
I prije nego što je Baracka Obamu prozvao „zgodnim i preplanulim“ ili se igrao „skrivača“ s Angelom Merkel, Berlusconi je već izveo niz sličnih skečeva. Osim po verbalnoj gimnastici, Berlusconi je poznat i po originalnim gestama, bilo da treba imitirati pištolj protiv ruske novinarke koja je Putinu postavila pitanje o navodnoj aferi s mladom gimnastičarkom Alinom Kabajevom, bilo da prstima imitira rogove iznad glave ministra vanjskih poslova Renata Ruggiera. 2003. godine u jednom intervjuu ustvrdio je da je Mussolini bio benigni diktator koji nije ubijao svoje protivnike već ih je slao na „praznike“, da bi samo tri godine kasnije ustvrdio da su komunisti jeli djecu.
2005., govoreći pred vodećim ljudima Wall Streeta, naveo je niz razloga zašto valja ulagati u Italiju, a jedan od glavnih je bio da „mi imamo najljepše sekretarice na svijetu“. Nastavljajući svoj seksistički niz, Berlusconi je 2007. godine na jednoj večeri Mariji Carfagni, mladoj talijanskoj političarki i bivšem modelu, rekao da bi je odmah oženio da nije oženjen i da bi s njom mogao svugdje. Zatim je njegova žena Veronica tražila ispriku na naslovnoj strani La Repubblica, inače Berlusconijevih rivala. Berlusconi je ispriku doista tražio (obećajući da će „uvijek štititi njeno dostojanstvo“), premda mu Mara Carfagna danas služi kao ministrica. Kao da mu to nije bilo dosta, prije godinu dana, tijekom predizborne kampanje, Berlusconi je ustvrdio da političarke s desnice izgledaju bolje od političarki s ljevice („Ljevica nema ukusa, čak i kada se radi o ženama“). Kad ga je u sučeljavanju s biračima jedna mlada žena pitala što bi mlađa generacija mogla učiniti s obzirom na nezaposlenost, Berlusconi je odgovorio da se može pokušati udati za njegova sina: „sa smiješkom poput vašeg, mogli biste uspjeti“.

Imigracija kao ekonomsko, a ne kulturološko pitanje

Iz svih tih primjera vidimo da je Berlusconi, kako to kaže Antonio Negri, nova figura kolektivnog kapitalista, emblem kapitalističke kontrole nad društvom: u njemu komunikacija i proizvodnja postaju jedna te ista stvar. Njegova je ključna značajka da na pojavnom planu, dakle, predstavlja tobože „opuštenog“ i „narodskog“ političara, dok na drugom – rekli bismo materijalnom – planu provodi brutalne reforme i „institucionalni rasizam“. Sličan obrazac vrijedi i na drugim poljima. Dok s jedne strane imamo nemilosrdnu borbu protiv imigranata, u Italiji se svake godine održava Miss Afrike u Italiji. Ove godine je tako u Bresciji odabrana Miss Ghane, a čitava ta manifestacija ima i „edukativnu funkciju“: ako želite ostati u Italiji, studirajte i budite lijepi. Potvrđujući da se na pojavnom planu nastoji održati normalno stanje (u kojem žene iz Afrike čak mogu biti i misice), dok na dubljem planu vlada „rekolonijalizacija imigracije“, prošle je godine sedmero policajaca brutalno pretuklo upravo dječaka iz Ghane. Emmanuel Bonsu Foster imao je samo 13 godina i sjedio na klupici čekajući početak nastave, kada su mu prišli policajci i uz uvrede („majmun“, „crnčugo“) počeli ga tuči. Pustili su ga nakon šest sati.
Ta situacija, nažalost, podsjeća i na odnos spram imigranata u Francuskoj, koji je i doveo do pobuna u predgrađima 2005. Jednako kao i dječak iz Ghane, tako je i sin Alaina Badioua završio na policiji pod optužbom da je ukrao bicikl, a zapravo samo zato jer je crnac (Zarez je svojedobno prenio intervju s Badiouom u kojoj ovaj podrobno opisuje taj slučaj). „Institucionalni rasizam“ u tom je smislu opća značajka Europe. U Njemačkoj, rukom pod ruku idu zahtjevi za zelenim kartama računalnih eksperata iz Indije i zahtjevi za ukidanjem prava na azil. Politika Europske Unije s obzirom na imigraciju je naizgled kontradiktorna: sjedne strane granice labave, a s druge strane, posebice sa Schengenskim sporazumom jačaju i stvaraju još veću razliku između „uključenih“ i „isključenih“. Kako to objasniti? Njemački primjer u kojem se preferiraju računalni stručnjaci iz Indije, kao i talijanski u kojem imigranti koji rade na farmama ostaju ilegalni, pokazuju da je svrha redukcija broja onih koji nisu „korisni“ i uvoz „korisnog rada“. Na primjer, radnici na farmama rade ono što domaće stanovništvo ne želi, a računalni eksperti rade ono za što domaće stanovništvo nije kvalificirano. No dok su prva grupa imigranti koji po Bossi-Finni zakonu moraju otići iz zemlje odmah nakon što im istekne ugovor o radu, drugoj se grupi nude zelene karte. Imigracija je u tom smislu ekonomsko pitanje par excellence. Sve priče o toleranciji, političkoj korektnosti i multikulturalizmu to pitanje svode na „kulturološko“ pitanje, na taj način depolitizirajući svaki potencijal kritike političke ekonomije.

Mark Lilla

Sumrak kumira pomaknut je za neki kasniji datum. Više od dva stoljeća, od Američke i Francuske revolucije do kraha sovjetskog komunizma, svjetska se politika vrtjela oko eminentno političkih problema. Rat i revolucija, klase i socijalna pravda, rasa i nacionalni identitet – bila su to pitanja koja su nas dijelila. Danas smo pak stigli do točke na kojoj naši problemi nalikuju na probleme XVI stoljeća, uvučeni smo u konflikte između različitih religijskih otkrivenja koja se međusobno natječu, u sukobe vezane za pitanja dogmatske čistoće i božanske dužnosti. Mi na Zapadu uznemireni smo i zbunjeni. Premda imamo svoje fundamentaliste, ne možemo shvatiti da teološke ideje i dalje izazivaju mesijanske strasti i razaraju čitava društva. Pretpostavljali smo da više nije moguće, da su ljudska bića naučila odvajati vjerska pitanja od političkih, da je fanatizam mrtav. Pogriješili smo.

Primjer: svibnja prošle godine iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad poslao je otvoreno pismo američkom predsjedniku Georgu W. Bushu i ono je prevedeno i objavljeno u različitim novinama diljem svijeta. Pismo je posvećeno suvremenoj politici, no napisano je jezikom božanske objave. Nakon što je obnovio parnicu litanije pritužbe na američku vanjsku politiku, kakva je ona stvarno i kakvom se njemu čini, Ahmadinedžad je napisao: "Da su proroci Abraham, Izak, Jakov, Ismail, Ivan i Isus Krist (počivali u miru) danas s nama, što bi oni rekli na takvo ponašanje?" To nije bilo retoričko pitanje. "Rečeno mi je da vaša ekscelencija prihvaća učenje Isusovo (počivao u miru) i vjeruje u sveto proročanstvo vladavine pravednih na zemlji", nastavlja Ahmadinedžad, podsjećajući svojega sudruga u vjeri da su "sveti stihovi pozvali sve nas da volimo jednog Boga i pridržavamo se učenja svetih proroka". Slijedi neka vrsta propovijedi u kojoj se američki predsjednik poziva da svoja djela uskladi s tim stihovima. A onda, prijeteće proročanstvo: "Liberalizam i demokracija zapadnjačkog stila nisu doprinijele ozbiljenju humanističkih ideala i te su dvije ideje danas mrtve. Oni koji to uviđaju već čuju zvukove lomljenja i rušenja ideologije i misli liberalnih demokratskih sustava... Htjeli mi to ili ne, svijet se kreće u smjeru vjere u Svevišnjeg i pravde i volja će Božja nadvladati nad svim stvarima".

To je jezik političke teologije i tisućama su godina ljudi samo tim jezikom izražavali svoje misli o političkom životu. On je primordijalan, ali istodobno i suvremen – nebrojeni milijuni ljudi još i danas pokušavaju čitav ljudski život podrediti Božjoj vlasti i za to imaju svoje razloge. Da bismo te ljude razumjeli, dovoljno je objasniti jezik političke teologije – ali to je ono što je i najteže učiniti. Kada čitamo pisma poput ovog Ahmedinedžadova, naprosto zanijemimo, poput arheologa koji otkrije prastari zapis hijeroglifima.

Problem je naš, ne njihov. Prije nešto više od dva stoljeća počeli smo vjerovati kako je Zapad krenuo jednosmjernom ulicom prema modernoj sekularnoj demokraciji i da će ostala društva, kada jednom izbiju na tu ulicu, nedvojbeno krenuti za njim. Premda se to nije dogodilo, mi i dalje implicitno vjerujemo u proces modernizacije, a za pravdanje tog zakašnjenja nalazimo različite olakšavajuće okolnosti, recimo siromaštvo ili kolonijalizam. Ta pretpostavka određuje način na koji vidimo političku teologiju, napose u njezinoj islamskoj formi – kao atavizam koji zahtijeva psihološku ili sociološku analizu, a ne ozbiljan intelektualni angažman. Islamisti nam, čak i kada su učeni profesionalci, djeluju kao frustrirani i iracionalni predstavnici frustriranih i iracionalnih društava, i ništa više. Mi, da tako kažem, živimo na drugoj obali. Kada gledamo one preko rijeke, osjećamo samo zbunjenost; imamo samo blijeda sjećanja kako je to izgledalo razmišljati poput njih. Pitanja političkog života uvijek su ista, no nama je sada stran način na koji odgovaraju oni s druge strane. Na jednoj su obali političke institucije zamišljene u skladu s božanskom vlašću i duhovnim iskupljenjem, a na drugoj nisu. I u tome je, kako bi rekao Robert Frost, sva razlika.

Razumijevanje je te razlike najurgentnija intelektualna i politička zadaća sadašnjeg trenutka. No odakle početi? Svima nam je pred očima slučaj suvremenog islama, ali tu je toliko gnjeva i neznanja da to jednostavno paralizira istraživača. Čuju se samo neobični zvukovi što pozivaju na neizrecive stvari. Ako postoji nada da ćemo nekada shvatiti gramatiku i sintaksu političke teologije, čini se da moramo početi od nas samih. Povijest je političke teologije na Zapadu vrlo instruktivna priča i nije završena rođenjem moderne znanosti ili Prosvjetiteljstvom ili Američkom i Francuskom revolucijom, niti bilo kojim drugim odlučujućim povijesnim trenutkom. Politička je teologija bila prisutna u zapadnjačkom intelektualnom životu do duboko u XX stoljeće, kada je već napustila srednjovjekovne svjetonazore i našla neke moderne razloge da političko nadahnuće ište u Bibliji. U početku je ta moderna politička teologija ostavljala dojam prosvjećenosti i s dobrodošlicom su je primali i oni koji su željeli liberalnu demokraciju. No nakon Prvoga svjetskog rata doživjela je apokaliptični okret i želja "novog čovjeka" da ovlada budućnošću počela je producirati teološka opravdanja za najgore – i najbezbožnije (godless) – ideologije toga vremena, nacizam i komunizam.

To je iritantna priča, pokreće duboka pitanja o fragilnosti naših modernih izgleda za budućnost. Čak su se i najstabilnije i najuspješnije demokracije, čiji su vjernici najmoralniji i najciviliziraniji, pokazale ranjive za politički mesijanizam i teološka opravdanja. Uspijemo li razumjeti kako se tako nešto moglo dogoditi na naprednom Zapadu, poslušamo li političku teologiju kako govori nama nešto razumljivijim jezikom i kako je predstavljaju ljudi obučeni na prepoznatljiv način i s prepoznatljivim imenima, tada ćemo se možda moći prisjetiti kako izgleda svijet gledan iz te perspektive. To će biti mali korak prema procjeni s kolikim se izazovom suočavamo i odluci kako na njega odgovoriti.

Zašto postoji politička teologija? To pitanje odjekuje kroz povijest zapadnjačke misli još od grčke i rimske antike i čuje se sve do danas. Postavljeno je puno teorija, a ponajviše su ponudili oni koji su bili sumnjičavi prema religioznom impulsu. Ipak, malo je tko uočio racionalnost političke teologije ili zašao u njezinu logiku. Teologija je, na kraju krajeva, niz razloga kojima ljudi sami sebi objašnjavaju zašto su stvari takve kakve jesu, kao i to kakve bi trebale biti. Dakle, pokušajmo zamisliti kako ti razlozi mogu uvući Boga u čitavu priču i imati političke implikacije.
Zamislite ljude koji su prvi postali svjesni da se nalaze u svijetu koji nisu sami stvorili. Ne znaju odakle potječe svijet, a vide da u njemu postoje pravilnosti, pa se čude zašto je to tako. Znaju da se stvari koje oni sami prave ponašaju na predvidljiv način zato što su zamišljene i konstruirane u skladu s nekim ciljem. Ako napnete luk, strijela će poletjeti; zato je sve to tako i napravljeno. I onda, prema analogiji, nije im bilo teško pretpostaviti kako je i kozmički poredak konstruiran s nekom svrhom i kako je i on izraz volje svojega tvorca. Dok slijede tu analogiju, kod njih se javljaju neke ideje o tom tvorcu, njegovim namjerama, pa tako i njegovoj osobi.

Napravivši tih nekoliko kratkih koraka, ljudski se duh našao pred slikom, teološkim prikazom u kojoj Bog, čovjek i svijet formiraju jedan božanski neksus (divine nexus). Vjernici imaju razloga misliti kako žive u tom neksusu, baš kao što imaju razloge za pretpostavku da im on može poslužiti kao vodilja u političkom životu. No kako razumjeti tu vodilju i smatraju li vjernici da ih isključivo ta slika mora voditi, to će ovisiti o tome kako zamišljaju Boga. Ukoliko misle da je Bog pasivna, nečujna sila poput neba, iz toga ne mora slijediti ništa posebno. On je onda hipoteza bez koje se može dalje. No ako ozbiljno uzmemo misao da je Bog osoba s namjerama i da je kozmički poredak rezultat tih namjera, tada slijedi puno toga. Namjere takvog Boga otkrivaju nešto što čovjek sam ne može posvema spoznati. Otkrivenje tada postaje izvorište Božje vlasti nad nama i nad prirodom i mi nemamo drugog izbora do podčiniti mu se i pobrinuti se da se na zemlji obave njegovi planovi. Tada na scenu stupa politička teologija.

Politička teologija, neovisno o svojoj formi, privlačna je zbog svoje obuhvatnosti. Nudi mogućnost da se razmišljanje o vođenju ljudskih poslova poveže s uzvišenim mislima o egzistenciji Boga, strukturi kozmosa, prirodi duše, podrijetlu svih stvari i kraju vremena. Više od jednog tisućljeća Zapad je nadahnuće dobivao iz kršćanske slike trojnog Boga koji vlada stvorenim kozmosom i čovjeka vodi posredstvom otkrivenja, unutrašnjeg uvjerenja i prirodnog poretka. To je bila veličanstvena slika koja je omogućila procvat veličanstvene i moćne civilizacije. Ali tu je sliku uvijek bilo teško prevesti u političku formu: Bog Otac je dao deset zapovijesti, Iskupitelj je došao, reinterpretirao ih i potom otišao, a Sveti duh ostaje kao duhovna božanska prisutnost. Uopće nije bilo jasno koje bi političke lekcije trebalo iz toga izvući. Trebaju li kršćani napustiti pokvareni svijet koji se odrekao Iskupitelja? Ili su možda oni, budući da ih nadahnjuje Sveti duh, pozvani posredstvom crkve i političke uprave upravljati "zemaljskom državom"? Ili se od njih očekuje da izgrade Novi Jeruzalem koji će ubrzati povratak mesije?

Kršćani su se tijekom srednjega vijeka sporili oko ovih pitanja. Država ljudi shvaćena je kao protivština Božjoj državi, javno je građanstvo stalo nasuprot privatnog ispovijedanja vjere, božansko pravo kraljeva nasuprot pravu na otpor, autoritet crkve nasuprot radikalnom antinomijanizmu, kanonski zakon protiv mističnog uvida, inkvizitor nasuprot mučeniku, sekularni mač protiv eklezijastične odore, princ protiv cara, car protiv pape, papa protiv crkvenog koncila. Krajem srednjega vijeka kriza se jasno osjećala pa je čak i Rimska crkva priznala da je vrijeme za reforme. U XVI stoljeću, zahvaljujući Martinu Lutheru i Jeanu Calvinu, više nije bilo jedinstvenog kršćanstva koga bi trebalo reformirati, već je postojao niz crkvi i sljedbi, uglavnom u savezu s apsolutističkim sekularnim vladarima koji su žarko željeli postati neovisnima. U vjerskim ratovima koji su uslijedili doktrinarne su razlike samo poticale političke ambicije, i obrnuto, sve je zahvatio smrtonosni, vražji krug u kojem smo se vrtjeli stoljeće i pol. Kršćani zaneseni apokaliptičkim snovima lovili su i ubijali druge kršćane i to s manijakalnim gnjevom koji je ranije bio rezerviran samo za muslimane, Židove i heretike. To je bilo ludilo.

Engleski filozof Thomas Hobbes potražio je izlaz iz tog labirinta. U tradiciji je političke teologije bilo da tumači biblijske zapovijesti i da ih primjenjuje na društveni život. Hobbes je u velikoj raspravi "Leviathan" (1651) naprosto ignorirao sadržaj tih zapovijesti i bavio se samo time kako i zašto ljudi vjeruju da su one pristigle od Boga. On je učinio najrevolucionarniju stvar koju mislilac može učiniti – promijenio je temu, više nije govorio o Bogu i njegovim zapovijestima, nego o čovjeku i njegovoj vjeri. To će nam pomoći, mislio je Hobbes, razumjeti zašto vjerska uvjerenja tako često vode u političke sukobe, a onda ćemo možda iznaći način i za obuzdati nasilje.
Zahvaljujući tadašnjoj krizi u zapadnjačkom kršćanstvu, bilo je publike za Hobbesa i njegove ideje. Posred vjerskog rata, njegov stav da je ljudski duh odveć slab i obuzet strastima da bi mogao imati ikakvo pouzdano znanje o božanskom, djelovao je kao nešto zdravorazumsko. Također je izgledalo smisleno pretpostaviti kako čovjek, kada govori o Bogu, zapravo ima u vidu vlastito iskustvo, jer je to jedino što on zna. A što je najkarakterističnije obilježje tog iskustva? Strah, kaže Hobbes. Prirodno je stanje čovjeka da bude obuzet strepnjom, "njegovo srce čitavog dana muči strah od smrti, siromaštva ili neke druge nesreće". On "nema predaha, niti prestaje njegov strah, osim kad spava". Nije ni čudo što onda počinje praviti kumire kako bi se zaštitio od onoga čega se najviše plaši, pripisujući pritom, kako kaže Hobbes, božanske moći čak i "čovjeku, ženi, ptici, krokodilu, janjetu, psu, zmiji, luku, kelju". Jadno, ali razumljivo.

No tu nije kraj, vjerovanje u sebi nosi dinamiku koja nas sve više i više slabi. Zamislimo li jednom svemoćnog Boga koji nas štiti, sva je prilika da ćemo se početi njega i bojati. Što ako se razljuti? Kako ga možemo umiriti? Hobbes kaže da su ti novi religijski strahovi stvorili tržište za svećenike i proroke koji su tvrdili da razumiju nejasne Božanske zahtjeve. U Hobbesovo je vrijeme to bilo pretrpano tržište, tezge su držali katolici, anglikanci, luteranci, kalvinisti, anabaptisti, kvekeri i bezbroj drugih, svi sa svojim vlastitim putem spasenja i nacrtom za kršćansko društvo. Nisu se međusobno slagali, a budući da je u igri bilo ništa manje nego spasenje duše, sukobljavali su se međusobno. To je vodilo u ratove, a ratovi su samo polučivali još više straha, pa su ljudi zbog straha postajali još religiozniji, i tako u krug…

Budući da su vjerski ratovi tek bili završeni, Hobbesovi su čitatelji znali sve o strahu. Njihovi su životi postali, kako je on to rekao, "samotni, jadni, prljavi, surovi i kratki". I kada je objavio da ih nova politička filozofija može izbaviti od straha, oni su slušali. Hobbes je bacio sjeme, ponudio je ideju da je možda moguće stvoriti legitimne političke institucije koje ne bi bile zasnovane na božjoj objavi. Znao je da je vjera u božansko otkrivenje neuništiva i da se, u najboljem slučaju, može nadati da će baciti sjenu dvojbe na tvrdnje proroka kako oni o politici govore u Božje ime. Novo se političko mišljenje više ne bi bavilo politikom Boga, nego bi se koncentriralo na ljude kao one koji vjeruju u Boga i trsilo bi se spriječiti ih da jedni druge povređuju. Smanjilo bi ambicije u odnosu na kršćansku političku teologiju, ali bi zato zajamčilo ono što je najvažnije – mir.

Hobbes nije bio ni liberal ni demokrat. Mislio je da se građani mogu osloboditi straha jednih od drugih jedino ako je sva moć koncentrirana u rukama jednog čovjeka. No tijekom sljedećih nekoliko stoljeća zapadnjački su mislioci poput Johna Locka (koji je prihvatio njegov pristup), počeli razmišljati o novoj vrsti političkog poretka u kojem bi vlast bila ograničena, podijeljena i participativna, poretka u kojem bi se vladari u jednom trenutku odrekli vlasti, mirno, i to bez straha od osvete, poretka u kojem bi javni zakon uređivao odnose među građanima i institucijama i u kojem bi mnoge različite religije mogle procvjetati, bez miješanja države; u tom bi poretku pojedinci imali neotuđivo pravo zaštite i od vlade i od svojih sugrađana. Taj liberalno-demokratski poredak jest jedini koji mi danas smatramo legitimnim i za njega se imamo zahvaliti nadasve Hobbesu. U želji da pobjegne od destruktivnih strasti mesijanske vjere, na mjesto političke teologije, u središtu koje je Bog, došla je politička filozofija u središtu koje je čovjek. To je bilo "veliko odvajanje".

To je znana priča i izgleda da ima sretan kraj. Ali, zapravo, "veliko odvajanje" nikada nije bilo fait accompli, pa čak ni u Zapadnoj Europi gdje se ponajprije i pojavilo kao ideja. Drevna je kršćanska politička teologija uskrsla na Zapadu i tek nakon Drugoga svjetskog rata je prestala biti političkom silom. U XIX i početkom XX stoljeća "veliko odvajanje" dovedeno je u pitanje zato što se pojavio izazov koji je došao s posve druge strane, iz jedne posve nove vrste političke teologije koja je puno dugovala filozofiji i koja je sebe proglasila modernom i liberalnom. Govorim o pokretu "liberalne teologije" koji se u Njemačkoj javio nedugo nakon Francuske revolucije, ponajprije među protestantskim teolozima, a potom i među židovskim reformatorima. Mislioci te struje prezirali su teokraciju, bunili se protiv Hobbesove vizije i odabirali političku budućnost u kojoj religija – primjereno obuzdana i intelektualno reformirana – igra apsolutno središnju ulogu.

Oni su postavljali vrlo dobra pitanja. Priznajući da su neznanje i strah doveli do besmislenih ratova između kršćanskih sekti i nacija, pitali su – jesu li doista samo neznanje i strah razlozi za to što je tisuću i pol godina čitava jedna civilizacija u Isusu Kristu vidjela svog spasitelja? Ili za to što su oni nesretni Židovi u dijaspori ostali vjerni Tori? Mogu li neznanje i strah doista objasniti ljepotu kršćanske liturgijske glazbe ili gotičkih katedrala? Mogu li samo te dvije stvari objasniti zašto druge civilizacije, prošle i današnje, zasnivaju svoje političke institucije u skladu s božanskim neksusom Boga, čovjeka i svijeta? Zacijelo vjernik u sebi mora nositi i nešto više od onoga što zamišlja Hobbesova filozofija.



Takvo je, recimo, bilo stanovište Jean-Jacquesa Rousseaua. On je stvorio učenje koje je bilo alternativa Hobbesu. Rousseau nije napisao raspravu o religiji, što je vjerojatno bilo mudro s njegove strane, budući da je zbog nekoliko stranica posvećenih religiji njegovo remek-djelo Émile (1762) završilo na lomači, a Rousseau je ostatak života proveo u bijegu. Taj kratki odsječak Émilea, naslovljen "Vjeroispovijed savojskoga vikara", u tolikoj je mjeri utjecao na oblikovanje našeg današnjeg pogleda na religiju da je nama danas potreban popriličan napor da razumijemo zašto je zapravo Rousseau progonjen. To je najljepša i najuvjerljivija obrana religijskog instinkta u čovjeku ikada napisana ljudskom rukom – i upravo je u tome, izgleda, bio problem. Rousseau je o vjeri govorio u kontekstu ljudskih potreba, a ne božanskih istina. Njegov savojski vikar kaže: "Vjerujem da su sve pojedinačne religije dobre ako omogućuju da čovjek korisno služi Bogu". Zbog toga su ga bogobojažljivi kršćani progonili.
Rousseaua je mučio i "hobsovski" problem: slagao se s njegovom kritikom teokracije, fanatizma i svećenstva, ali je ipak bio prijatelj vjere. Dok je Hobbes stalno pričao o neznanju i strahu, Rousseau je pjevao o savjesti, milosti, sućuti, kreposti, divljenju koje mora izazvati prizor Božje kreacije. Ljudska bića, mislio je, prirodno su dobra i vjera je način izražavanja dobrote. To je i tema poglavlja "Vjeroispovijedi", u kojem se iznosi parabola o mladom vikaru koji je izgubio vjeru, a potom i moralni kompas, kada se suočio sa licemjerjem svoje braće po vjeri. Ravnotežu uspijeva pronaći tek kada pronađe novu vrstu vjere u Boga tako što, usmjerivši pogled u vlastitu dušu, pronalazi "unutarnje svjetlo" (lumičre intérieure). Rousseauu je manje stalo do raskrinkavanja zločina organiziranih crkava, a više do pokazivanja kako čovjek žudi za vjerom zato što je u osnovi moralno stvorenje. Mnogo toga ne možemo znati o Bogu i stoljećima je kršćanstvu štetila pretpostavka da smo ga razumjeli; Rousseau, međutim, kaže da moramo vjerovati u nešto u svezi s njim da bismo se mogli orijentirati u svijetu.
Među modernim misliocima Rousseau je bio prvi koji je rekao da nije sramota priznati da je čovjeku prijeko potrebna vjera u Boga. Religija ima korijene u potrebama koje su racionalne i moralne, čak plemenite; kada to jednom shvatimo, možemo ih početi zadovoljavati na racionalan, moralan i plemenit način. Ukratko rečeno, ta misao nije u protuslovlju s onim načelima "velikog odvajanja" koji nude razloge da se zaštiti privatno obavljanje religije. Ali ona je dovela u pitanje tvrdnju da novo političko mišljenje može bez pozivanja na neksus Boga, čovjeka i svijeta. Ako je Rousseau bio u pravu u svezi s našim moralnim potrebama, onda možda iz psiholoških razloga nije izvodivo oštro odvajanje političkih od teoloških načela. Budući da je pitanje jako važno, stalo nam je doći do odgovora: kao što kaže savojski vikar, "duh donese ovu ili onu odluku, prkosi sebi, i više voli griješiti nego ne vjerovati ni u što". Rousseau je duboko sumnjao da ljudi mogu biti sretni i dobri ukoliko ne razumiju kako je sve što čine u vezi s nečim višim. Religija je naprosto odveć isprepletena s našim moralnim iskustvom da bismo je ikada mogli od njega odvojiti, a moral je neodvojiv od politike.

Do početka XIX stoljeća na Zapadu su se formirale dvije škole mišljenja o religiji i politici. Nazovimo pripadnike tih škola djecom Hobbesa i djecom Rousseaua. Djeca Hobbesa smatrala su da pristojan politički život nije ostvariv na temeljima kršćanske političke teologije koja sije nasilje i koči ljudski razvitak. Jedini način da se kontroliraju strasti koje iz religije prelaze u područje politike (i onda nalaze i put natrag u religiju) jest da se politički život posvema odvoji od religije. To se mora dogoditi unutar institucija na Zapadu, ali ponajprije se mora odigrati u glavama Zapadnjaka. Oni se moraju preorijentirati, svoju pozornost okrenuti od vječnog i transcendentnog prema onome što je ovdje i sada. Treba se osloboditi stare navade da se od Boga traži da nas vodi u politici, potom treba stvoriti nove. Hobbes je držao da je prvi korak k ostvarivanju toga cilja poticanje ljudi da misle o izvorištima vjere, pa onda da u njih i posumnjaju.

Premda najradikalniji Hobbesovi stavovi o religiji nisu lako prihvaćani, u XVIII su se stoljeću na engleskom govornom području počela učvršćivati intelektualna načela "velikog odvajanja". Raspra se vodila o tome gdje se točno treba protezati crta koja odvaja vjerske od političkih institucija, a argumenti u prilog legitimiteta teokracije mogli su se čuti još samo na marginama javne sfere. Više nije postojala ozbiljna kontroverza o odnosu između političkog poretka i božanskog neksusa; to više nije bilo pitanje. Nitko u modernoj Britaniji i Sjedinjenim Državama nije zagovarao stvaranje dvodomnog zakonodavnog tijela koje bi počivalo na temeljima božanske objave.
Rousseauova su djeca prihvatila drugu crtu argumentacije. Srednjovjekovna politička teologija nije se mogla spasiti, ali u razmišljanju o dobrom životu ljudska bića ne mogu ignorirati pitanje vječnosti i transcendencije. Kada na ispravan način spekuliramo o Bogu, čovjeku i svijetu, mi očitujemo najplemenitije moralne osjećaje; bez takvih razmišljanja padamo u očaj i na kraju škodimo i sebi i drugima. To je lekcija savojskog vikara.

Nakon Francuske revolucije, terora i Napoleonovih osvajanja, Rousseauova su djeca zainteresiranu publiku našla u kontinentalnoj Europi. Tek završeni ratovi nisu imali ništa s političkom teologijom ili vjerskim fanatizmom starog tipa; u stvari, upravo je radikalni ateizam francuskog prosvjetiteljstva ljude pretvorio u zvijeri i iznjedrio novu vrstu političkih fanatika. Takvo razmišljanje je naročito privlačilo Nijemce i val je romantizma donio i jaku nostalgiju za religijskim "izgubljenim svijetom". To je dirnulo čak i trijezne filozofe poput Immanuela Kanta i G. W. F. Hegela. Kant je jako volio Émilea i u stanovitom je smislu čak otišao dalje od Rousseaua – ne samo da je prihvatio moralnu potrebu za racionalnom vjerom nego je tvrdio da će kršćanstvo, reformira li se na pravi način, predstavljati "istinsku univerzalnu crkvu" i otjelovljivati "ideju" religije. Hegel je napravio još jedak korak dajući religiji gotovo vitalističku snagu u obrazovanju društvene veze i poticanju na žrtvovanje poradi općeg dobra. Religija, i jedino religija, jest pravi izvor zajedničkog duha jednog naroda (koji je Hegel nazvao njegovim Volksgeist ).

Te su ideje imale ogroman utjecaj na njemačku religijsku misao u XIX stoljeću, a preko nje i na protestantizam i judaizam na čitavom Zapadu. Bilo je to stoljeće "liberalne teologije", što je izraz koji treba objasniti. U modernoj Britaniji i Sjedinjenim Državama pretpostavljalo se da je intelektualno, a onda i institucionalno odvajanje kršćanstva od moderne politike donijelo koristi objema stranama – da je modernoj državi odgovaralo osloboditi se od izjašnjavanja o doktrinarnim pitanjima, a da je kršćanstvu dobro došlo oslobađanje od miješanja države. U Njemačkoj takvog konsenzusa nije bilo, tamo je bila proširena pretpostavka da religiju treba javno ohrabrivati, a ne obuzdavati ako želimo da ona doprinese društvu. I, naravno, treba je racionalno reformirati – Bibliju treba tumačiti u svjetlu novih povijesnih otkrića, treba odbaciti vjeru u čuda, svećenike moderno obrazovati, a doktrinu prilagoditi dobu koje je manje okrutno. Ali kada se te reforme obave, onda će prosvijećena politika i prosvijećena religija jedna drugoj pružiti ruku.

Protestantski liberalni teolozi ubrzo su počeli sanjati treći put između kršćanske ortodoksije i "velikog odvajanja". I dalje su čvrsto vjerovali u moralno jezgro kršćanstva, neovisno o tome što su na njega djelovale sile povijesti i izobličavale ga, i čvrsto su vjerovali u kulturni i politički progres koji je kršćanstvo svijetu donijelo. Kršćanstvo je iznjedrilo vrijednost individualnosti, moralnog univerzalizma, uma i napretka, vrijednosti na kojima njemački život sada počiva. Ne može postojati protuslovlje između religije i države, pa čak ni napetost. Moderna država treba samo u javnosti odužiti svoj dug protestantizmu, a protestantska će joj teologija uzvratiti prihvaćajući svoje zadaće u polju politike. Ako obje strane učine ono što je do njih, onda će se, kao što je to rekao filozof F. W. J. Schelling, "sudbina kršćanstva odlučiti u Njemačkoj".

Među židovskim liberalnim misliocima postojala je jedna druga vrsta nade – postojala je nada da će biti prihvaćeni kao jednaki građani. Nakon Francuske revolucije u Europi je započeo isprekidani proces židovske emancipacije, a u Njemačkoj su se Židovi integrirali u moderni kulturni život brže nego i u jednoj drugoj europskoj zemlji, što je bio događaj od sudbinske važnosti. Upravo u tom trenutku su njemački protestanti postali uvjereni da je kršćanstvo njihov nacionalni Volksgeist . Liberalne židovske mislioce privlačila je moderna prosvijećena vjera, ali su istodobno osjećali i potrebu da pokažu koliko je judaizam dao veliki doprinos njemačkom društvu. Nisu se mogli pozvati na načelo "velikog odvajanja" i jednostavno zatražiti da ih se ostavi na miru. Morali su tvrditi kako su judaizam i protestantizam dva oblika jedne iste racionalne morale vjere i da mogu imati zajedničku političku teologiju. Kao što je to rekao Hermann Cohen, židovski filozof i liberalni reformator, "u svim intelektualnim pitanjima religije mi razmišljamo u protestantskom duhu i osjećamo kako smo njegov dio".

Takva je bila kuća koju je liberalna teologija izgradila i tijekom čitavog XIX stoljeća ona je djelovala sigurno. No nije bila, zbog razloga o kojima treba razmisliti. Liberalna teologija se rodila u vjeri da se moralne istine biblijske vjere mogu intelektualno pomiriti s realitetom modernog političkog života, a ne samo prilagoditi se tim realitetima. Ipak, pokazalo se da je liberalno božanstvo mrtvorođeni Bog, nemoćan stvoriti pravo uvjerenje kod mlađe generacije koja traga za krajnjom istinom. Što je to novi protestantizam ponudio duši onoga tko žudi za jedinstvom sa svojim tvorcem? Taj protestantizam propisuje katekizam sastavljen od općih mjesta u pitanjima morala, potom i povijesni optimizam glede buržujskog života, začinjen dubokim pesimizmom oko mogućnosti njegove preinake. On propovijeda da treba biti uzoran građanin, gajiti nacionalni ponos, razložno gospodariti i nositi određenu dužinu brade. Ali odveć je plah da bi poslao poruku koja se može pročitati na svakoj stranici evanđelja: moraš promijeniti svoj život. A što je novi judaizam dao mladom Židovu u svezi s tradicionalnom vjerom njegova naroda? Naučio ga štovati etičku poruku koja je u središtu cjelokupne biblijske vjere, a zanemario je strašnog Boga o kojem govore proroci, savez tog Boga sa židovskim narodom i zahtjevne zakone koje je tom narodu propisao. A osim toga mladog je Židova učio da je njegova prva zadaća tragati za onim što mu je zajedničko s kršćanima i trsiti se biti prihvaćen u njemačkoj naciji, naciji čiji se najviši kulturni ideali, ako se pravilno razumiju, mogu mjeriti s judaističkim. Na ključno pitanje – "Zašto biti kršćanin?" i "Zašto biti Židov?" – liberalna teologija nije imala nikakav odgovor.



U praskozorje XX stoljeća liberalna je građevina već postala klimava, a nakon Prvog svjetskog rata konačno se urušila. Nisu samo barbarstvo rovovskog ratovanja, besmislena klaonica, prizor izgorjelih gradova i osakaćenih vojnika učinili prezira vrijednom teologiju koja nalazi opravdanja za "modernu civilizaciju". Bilo je i puno pristaša liberalne teologije koji su, u uvjerenju da Božja ruka upravlja poviješću, poticali luđačku jurnjavu u rat. Kolovoza 1914. godine Adolf von Harnack, najugledniji liberalni protestantski znanstvenik toga doba, pomogao je caru Vilimu II u sastavljanju govora naciji u kojem se iznosi što su ratni ciljevi Njemačke. Drugi teolozi potpisali su zloglasnu pro-ratnu peticiju u kojoj se brani svetost njemačkog militarizma. Zaprepašćuje da se i Hermann Cohen pridružio tom koru i napisao otvoreno pismo američkim Židovima tražeći podršku zato što "pored svoje očevine, svaki Židov na Zapadu mora priznati, poštovati i voljeti Njemačku kao zemlju majku svoje moderne religije". Mladi protestantski i židovski mislioci bili su užasnuti kada su vidjeli što su učinili učitelji kojima su se divili; zbog toga su počeli učitelje tražiti negdje drugdje.

Ali nisu se okrenuli Hobbesu ili Rousseauu. Tražili su grublju vjeru, zasnovanu na novom otkrivenju koje će uzdrmati temelje čitavog modernog poretka. To je bila žeđ za iskupljenjem. Od trenutka kada su liberalni teolozi oživjeli ideju biblijske politike, pozornica za takva nastojanja bila je postavljena. Kada je nakon Velikog rata nestala vjera u iskupljenje kroz buržoaski imetak i kulturno prilagođavanje, većina se odvažnijih mislilaca počela nadati kako će doći do mesijanske apokalipse – apokalipse koja će židovski narod ili individualnog kršćanskog vjernika ili čitavu njemačku naciju ili svjetski proletarijat, ponovo direktno povezati s božanskim.

U doba Weimarske Republike mlade Židove su tim mesijanskim strujama naročito privukla djela Martina Bubera; on je kasnije postao zagovornikom međureligijskog razumijevanja, ali je u početku, kao mladi cionist, propagirao sirovi šovinistički nacionalizam. U jednom ranom eseju je prizivao "Masadu duha" i objavljivao: "Ako bih za svoj narod morao birati između udobne i neproduktivne sreće… i divne smrti koja dolazi u času posljednjeg i najvišeg napora, morao bih odabrati ovo drugo. Taj konačni napor stvorio bi nešto božansko, premda na čas, dok je ovo drugo odviše ljudsko". Ovaj jezik, u kojem jako i nelagodno odzvanja ono što znamo i iz suvremenog doba, crpi iz dubokih ponora biblijskog mesijanizma. No Buber je bio amater u usporedbi s marksističkim filozofom Ernstom Blochom koji je Bibliju koristio da bi veličao utopiju koja se upravo gradi u Sovjetskom Savezu. Iako je bio ateistički orijentiran Židov, Bloch je našao svezu između mesijanske nade i revolucionarnog nasilja kojem se divio iz daleka. Uzdizao je Tomasa Müntzera, njemačkog pastora iz XVI stoljeća koji je predvodio krvave seljačke ustanke i na kraju bio pogubljen; uzdizao je i brutalne sovjetske vođe i postao čuven po tome što je rekao "ubi Lenin, ibi Jerusalim" – gdje je Lenjin, tu je i Jeruzalem.

Ipak su, međutim, weimarski protestanti bili najdosljedniji tom novom mesijanskom duhu. Predvodio ih je Karl Barth, najveći teolog tog vremena. Želio je oživjeti dramu religiozne odluke za kršćanstvo i odbacivao je svako prilagođavanje biblijskih učenja modernom dobu i njegovim sklonostima. Kada je Hitler došao na vlast, Barth se časno ponio, bio je na čelu otpora nacistima koji su preuzimali protestantsku crkvu i 1935. godine je prognan iz zemlje. Međutim, drugi teolozi koji su koristili istu mesijansku retoriku kao Barth, odabrali su naciste. Najpoznatiji je primjer Emanuela Hirscha, uglednog luteranskog teologa i prevoditelja Kierkegaarda, koji je dolazak nacista na vlast radosno dočekao zato što će oni Njemačku "uvesti u krug bijelih vladarskih naroda kojima je Bog povjerio odgovornost za povijest čovječanstva". Potom Friedrich Gogarten, jedan od najbližih Barthovih suradnika, stao je na stranu nacista u ljeto 1933. godine (kasnije se pokajao). Dvadesetih godina Gogarten se radovao propasti buržoaske Europe tvrdeći da mu je "drago zbog njezine propasti budući da nitko ne voli živjeti među leševima" i pozivao na novu religiju koja će "napasti kulturu kao kulturu… napasti čitav svijet". Kada su nacisti započeli marširati i paliti knjige, njegova se želja ispunila. Povodom dolaska Hitlera na vlast, Gogarten je napisao da "upravo zato što smo danas opet pod potpunom vlašću države, moguće je, recimo to jezikom čovjeka, objaviti biblijskog Krista i njegovo kraljevstvo nad nama".

Što je sve samo potvrdilo Hobbesov čelični zakon: mesijanska teologija na kraju rađa mesijansku politiku. U svim je zemljama koje je dotakla biblijska tradicija ideja iskupljenja jedna od najsnažnijih sila koje oblikuju ljudsko postojanje. Ona je ljude motivirala da izdrže patnju, da prevladaju patnju i druge njoj izlože. Ona je ponudila nadu i inspiraciju u mračna vremena, ali je također i dodala nešto svojega mraka budeći nerealistična očekivanja i nalazeći opravdanja za one koji su prolijevali krv da bi ta očekivanja ispunili. Sve biblijske religije gaje ideju iskupljenja i sve se plaše njezine moći da potpali plamen u duhu i zagluši glas uma. U tekstovima tih weimarskih figura nalazimo ono čega su se ortodoksne tradicije najviše užasavale: prevođenje vjerskih pojmova apokalipse i iskupljenja u opravdanje političkog mesijanizma, i to u zastrašujućim okolnostima modernog doba. Kao da se ništa nije promijenilo od XVII stoljeća kada je Thomas Hobbes prvi put sjeo pisati Levijatan.

Oživljavanje političke teologije na modernom Zapadu je priča kojom se ne možemo ponositi. Podsjeća nas da taj način razmišljanja nije rezerviran za neku određenu kulturu ili religiju, kao što nije ni stvar prošlosti. Posrijedi je drevna navika duha kojoj se svatko može vratiti ako u božanskom neksusu Boga, čovjeka i svijeta počinje tragati za legitimnim političkim poretkom. Ta nas priča podsjeća i na to kako se politička teologija može prilagoditi okolnostima i ojačati, čak i kada se suoči s prividno nezaustavljivim silama poput modernizacije, sekularizacije i demokratizacije. Rousseau nam je želio reći kako smo, izgleda, teotropska bića koja žude svoje zemaljske živote na neki način povezati s onim što ih prevladava. Ta se želja može potisnuti, mogu se steći nove navade, ali politička teologija je izazov koji neće posvema nestati sve dok postoji i ta želja za povezivanjem.
Dakle, mi smo nasljednici "velikog odvajanja" samo ako želimo to biti, ukoliko svjesno učinimo napor da osnovna načela političkog legitimiteta odvojimo od božanskog otkrivenja. Ali ni to nije dovoljno. Izazov i dalje postoji i moramo biti svjesni njegove logike i opasnosti što ih on u sebi krije. To znači da moramo biti oprezni i da, što je još i važnije od opreznosti, moramo što bolje sebe sami upoznati. Ne smijemo zaboraviti da nema ničeg povijesni neizbježnog u našem "velikom odvajanju" i da je to bio, i da je i dalje, samo eksperiment. U Europi je politička višeznačnost jedne religije, kršćanstva, izazvala političku krizu koja se mogla izbjeći, ali nije izbjegnuta, i onda su izbili vjerski ratovi; zbog tog krvoprolića europski su mislioci postali otvoreniji za Hobbesove heretičke ideje o religijskoj psihologiji i političkim implikacijama koje je on iz njih izveo, a potom su tijekom vremena te političke ideje liberalizirane. No, unatoč tomu, načela moderne liberalne demokracije pustila su korijen tek nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Glede događaja u Americi, to je posebna priča: ne postoji nijedno drugo industrijski razvijeno društvo čiji su stanovnici toliko odani svojim vjerama (i to tako egzotičnim), dok istodobno odlučno drže do "velikog odvajanja". Naša politička retorika, koja puno duguje protestantskim sektama iz XVII stoljeća, nabijena je mesijanskom energijom i samo zahvaljujući jakoj ustavnoj strukturi i različitim sretnim okolnostima politička teologija nikada nije ozbiljno dovela u pitanje osnovni legitimitet naših institucija. Među Amerikancima postoje potencijalno eksplozivne razlike u mišljenju povodom abortusa, molitve u školi, cenzure, eutanazije, bioloških istraživanja i nebrojeno mnogo drugih tema, ali oni ipak uspijevaju razriješiti ih u okvirima što ih propisuje ustav. To je pravo čudo.
A čuda mogu biti proizvod volje. Iako je puno dobra učinio time što je politički fokus pomaknuo s Boga na čovjeka, Hobbes je kod svojih pristaša stvorio uvjerenje da politička teologija neće predstavljati izazov kad se jednom prekine krug straha i ljudi preuzmu vlast nad svojim poslovima. Mi i dalje govorimo iz perspektive tog uvjerenja kada govorimo o "socijalnim uzrocima" fundamentalizma i političkog mesijanizma, kao da će poboljšanje materijalnih uvjeta ili pomicanje granica automatski dovesti do "velikog odvajanja". Ni u povijesti ni u našem današnjem iskustvu nema ničega što bi moglo potvrditi tu pretpostavku, ali mi je ipak nekako samorazumljivo prihvaćamo. Odviše dobro smo naučili Hobbesovu lekciju, a ne vodimo računa o onome što je govorio Rousseau. Zbog toga nas obuzima intelektualno sljepilo kada se danas susretnemo s pravom političkom teologijom – tada ili pretpostavimo da će je modernizacija i sekularizacija potpuno iskorijeniti ili se pak prema njoj odnosimo kao prema nerazumljivoj egzistencijalnoj prijetnji i posežemo za prepoznatljivim izrazima (kao što je fašizam) da bismo je opisali ponajbolje što možemo. Nijedna od te dvije reakcije ne vodi nas ni korak bliže razumijevanju svijeta u kojem živimo.

To je svijet u kojem milijuni ljudi, napose u muslimanskoj orbiti, vjeruju da je Bog objavio zakon koji uređuje cjelokupni ljudski život. Ta vjera oblikuje politiku važnih muslimanskih država, kao što utiče i na stavove ogromnog broja muslimanskih vjernika koji žive u zapadnjačkim zemljama (kao i u demokracijama koje nisu na Zapadu, recimo u Turskoj i Indoneziji), zasnovanim na njima stranim načelima "velikog odvajanja". To su najvažnije točke razdora, i na domaćem i na međunarodnom planu. Ne možemo se obratiti tim ljudima ukoliko najprije ne shvatimo kakav nas jaz dijeli od njih; Ahmadinedžadovo pismo Bushu može se prevesti s farsija na engleski, ali intelektualne pretpostavke tog pisma nije moguće prevesti na pretpostavke na kojima počiva "veliko odvajanje". Možemo pokušati naučiti njihov jezik da bismo svoju politiku oblikovali s više uvažavanja za ono što oni osjećaju, ali nikada se nećemo moći složiti oko osnovnih načela. I to je nešto s čime moramo naučiti živjeti.
Isto tako moramo pronaći način da prihvatimo činjenicu da su zapadnjačke države, zbog politike imigracije koju su prihvatile u posljednjih pola stoljeća, sada domaćini milijunima muslimana kojima je teško uklopiti se u društva koja ne priznaju političke zahtjeve zasnovane na njihovom božanskom otkrivenju. Kao i ortodoksni židovski zakon, tako je i islamsko šerijatsko pravo zamišljeno da upravlja čitavim životom, a ne samo nekom proizvoljno razgraničenom privatnom sferom; ti pravni sustavi ne raspolažu s puno sredstava pomoću kojih bi mogli politiku odvojiti od vrlo detaljnih i preciznih božjih zapovijedi. Sve to zajedno je vrlo nesretna situacija, ali krivi smo mi sami – i muslimani i mi drugi. Prilagođavanje i uzajamno poštovanje mogu biti od pomoći, kao što to mogu biti i jasna pravila koja reguliraju područja u kojima se može javiti napetost – recimo područja u svezi s statusom žene, pravom roditelja u odnosu na djecu, govorom koji vrijeđa tuđe vjerske osjećaje ili potiče na nasilje, standardima odijevanja u javnim institucijama i tome slično. Zemlje Zapada su prihvatile različite strategije, neke u školama zabranjuju vjerske simbole poput marama, a druge ih dopuštaju. Ali ono što moramo sada shvatiti jest da je sada na dnevnom redu pitanje kako se nositi s tim problemima, a ne obrana visokih načela. Zato ne smijemo očekivati puno. Značajan dio ljudi vjeruje u istinitost obuhvatne političke teologije, i sve dok je to tako on se neće posvema pomiriti s modernom liberalnom demokracijom.



To nisu dobrodošle vijesti. Više od dva stoljeća zagovornici modernizacije uzimali su zdravo za gotovo da će znanost, tehnologija, urbanizacija i obrazovanje na kraju "razčarati" začarani svijet vjernika i da će tijekom vremena ljudi ili napustiti svoju tradicionalnu vjeru ili je barem transformirati tako da postane politički benigna. Oni su prstom pokazivali na kontinentalnu Europu gdje tijekom posljednjih pedeset godina neprekidno opada broj vjernika i tvrdili su da će tijekom vremena taj isti trend zahvatiti i muslimanski svijet. Možda će se te prognoze na kraju ispuniti. No brza europska sekularizacija jedinstveni je događaj u povijesti i kao što smo vidjeli odigrao se tek nedavno. Politička je teologija vrlo prilagodljiva i može čak i obrazovanim umovima ponuditi viziju budućnosti koja je privlačnija od izgleda koje nudi sekularna modernost. Danas je nekome tko je obrazovan za liječnika lako napraviti automobil-bombu kao što je nekada naprednim misliocima bilo lako formulirati biblijom nadahnuta opravdanja fašističkog i komunističkog totalitarizma u weimarskoj Njemačkoj. Kada je želja za povezivanjem jaka, strasti uzburkane a mašta živa, tada su tričarije našega modernog života samo slabi amuleti od kojih uzalud očekujemo da će nas spasiti od političke intoksinacije.

Svjestan toga, veliki je broj muslimanskih mislilaca diljem svijeta počeo zagovarati "liberalni" islam. Taj je njihov islam, u odnosu na tradicionalni, prilagođeniji zahtjevima modernog života, obazriviji u odnošenju prema ženi i djeci, tolerantniji prema drugim vjerama, otvoreniji za one koji iskazuju neslaganje. Ti mislioci su hrabri ljudi koji su često patili zbog onoga što čine, završavali u zatvoru ili izgnanstvu, kao i mnogobrojne njihove preteče u XIX stoljeću. Ali i sada, kao i tada, sve što su oni učinili odnijela je dublja teološka struja kojom oni ne mogu upravljati, a vjerojatno je niti ne razumiju. Povijest protestantske i židovske liberalne teologije otkriva u čemu je problem: što je biblijska vjera bila više "podešena" kako bi odgovorila zahtjevima trenutka, to je nudila manje razloga vjernicima da se u teškim vremenima drže baš nje, a ne vjere onih samoproklamiranih čuvara teološke čistoće koji su nudili puno radikalniju nadu. I što je još gore, kada se ta vjera koristi za to da teološki opravda jednu jedinu formu političkog života – pa čak i tako privlačnu kao što je liberalna demokracija – ona će djelovati kao sudionik nepravde jednom kada taj sistem propadne. Čini se da dinamika političke teologije diktira da liberalno nastrojeni reformatori svojim pokušajima prilagodbe stvarnosti zapravo samo nadahnjuju otpor i puno strastveniju čežnju za iskupljenjem u mesijanskoj budućnosti. To je ono što se dogodilo weimarskoj Njemačkoj i što se ponovno događa u suvremenom islamu.

Samozadovoljni liberalizam i revolucionarni mesijanizam nisu jedine teološke opcije. Biblijske se vjere mogu transformirati na još jedan način – mogu "iznutra" obnoviti tradicionalnu političku teologiju. Liberalizatori su apologeti religije na sudu suvremenog života, a obnovitelji (renovators) su čvrsto utemeljeni u vjeri i političku teologiju reinterpretiraju na način koji vjernicima omogućuje prihvatiti je bez grižnje savjesti i bez osjećaja da će je time iznevjeriti. Luther i Calvin bili su obnovitelji u tom smislu. Oni nisu vjeru liberalizirali. Oni su kršćane pozvali da se vrate osnovama svoje vjere, ali na način koji im omogućuje jednostavnije (a ne s više napora) uživati u plodovima vremenski ograničena života na zemlji. Oni su pronašli teološke razloge za odbacivanje celibata i za to što ga svećenici često nisu poštovali i tako su svećenstvo okrenuli običnom obiteljskom životu. Potom su pronašli teološke razloge za odbacivanje kako monaškog života, posve okrenuta onostranosti, tako i imperijalizma Rima, koji je u svakom smislu bio previše svjetovan. Nudili su biblijske razloge zašto kršćani trebaju biti lojalni građani države u kojoj žive. I to su činili ne upotrebljavajući apologetski jezik tolerancije i progresa, nego popravljajući jezik kršćanske političke teologije i zahtijevajući da mu kršćani budu vjerni.

Danas neki glasovi pozivaju upravo na takvu vrstu obnove islamske političke teologije. Neki, poput Kaleda Abu El Fadla, profesora prava na Sveučilištu Kalifornija u Los Angelesu, dovode u pitanje autoritet današnjih puritanaca koji na osnovi tumačenja različitih nepovezanih stihova iz Kurana iznose kategoričke sudove. Prema mišljenju Abu El Fadla tradicionalni islamski zakon se može primjenjivati i na današnje prijepore zato što on čitav tekst Kurana brižljivo tumači na način koji omogućuje razrješenje različitih problema u različitim okolnostima. Neki drugi pak, kao svećenik i profesor podrijetlom iz Švicarske, Tarik Ramadan, nastupaju u javnosti i pokazuju muslimanima na Zapadu da njihova politička teologija, tumači li se na pravi način, može poslužiti kao vodič za život u kojem će vjernik istodobno s punim povjerenjem prihvatiti svoju vjeru, ali isto tako biti i prihvaćen u svom, kako to Ramadan kaže, "prebivalištu" (abode). Čitanje takvih tekstova mora nas podsjetiti na to koliko je pokušaj obnove riskantan podvig. On može pozvati vjernike da potpunije i mudrije sudjeluju u sadašnjem političkom trenutku, kao što je protestantska reformacija naposljetku i učinila; ali, isto tako, može i potaknuti snove o povratku na primitivniju vjeru, i to uz pomoć nasilja ako je potrebno, kao što se dogodilo u vjerskim ratovima.
Možda zbog toga zapadnjački intelektualci vrlo pozorno, a ponekad i pomalo grubo, prate sve što čine Abu El Fadl, a napose Ramadan. Mi radije razgovaramo s islamskim liberalizatorima zato što oni govore naš jezik – oni prihvaćaju intelektualne pretpostavke "velikog odvajanja" i jednostavno žele da se najveći mogući prostor otvori za vjersko i kulturno izražavanje. Oni se ne bave političkom teologijom. Ali čini se da će do trajne političke promjene doći puno prije kroz obnovu nego kroz liberalizaciju. Govoreći iz zajednice vjernika, obnovitelji vjere daju vjernicima primamljive teološke razloge da novine prihvate kao autentičnu reinterpretaciju vjere. Osobe poput Abu El Fadla i Ramadana govore nama stranim jezikom, čak i kada se zalažu za promjene koje mi držimo potrebnim; njihovi razlozi nisu i naši razlozi. Ali ukoliko ne možemo očekivati masovnu konverziju u smjeru prihvaćanja "velikog odvajanja" – a ne možemo – tada je bolje naučiti da s dobrodošlicom dočekamo one promjene u muslimanskoj političkoj teologiji koje će olakšati koegzistenciju. Ono što je najbolje ne treba biti neprijatelj dobrog.

A na kraju krajeva, neće od nas ovisiti što će se dogoditi na suprotnoj obali. Nemamo puno razloga očekivati kako će društva koja su u snažnom zagrljaju političke teologije odlučiti krenuti neobičnim putem kojim smo se mi zaputili, putem koji je otvoren zahvaljujući jedinstvenoj krizi koja je zahvatila kršćansku civilizaciju. To ne znači da tim društvima nedostaju prijeko potrebna sredstva za stvaranje pristojnog ili održivog političkog poretka, kao što ne znači da će poradi stvaranja takvog poretka morati posegnuti za teološkim resursima koji počivaju u njihovim tradicijama.

Mi se, na ovoj strani obale, nalazimo pred drukčijim izazovom. Napravili smo izbor koji je istodobno i jednostavniji i teži: odabrali smo našu politiku ograničiti na zaštitu pojedinaca od najgorih stvari koje ljudi mogu učiniti jedni drugima, na jamčenje fundamentalnih sloboda i potreba, ostavljajući duhovnu sudbinu u rukama samih ljudi. Procijenili smo da je mudrije čuvati se od sila koje se oslobađaju biblijskim mesijanskim obećanjem nego pokušati te sile iskoristiti za opće dobro. Odabrali smo politiku ne prosvjećivati božanskim otkrivenjem. Sve što imamo je naša vlastita lucidnost i moramo raditi na njezinom usavršavanju u svijetu u kojem vjera i dalje može zapaliti plamen ljudskog duha.

Mark Lilla, The Stillborn God: Religion, Politics and the Modern West (Knopf, 2007) .

S engleskog preveo Mario Kopić

Kako je Predsjednik RH preuzeo moju političku poziciju

Predsjednik RH, Stjepan Mesić, dao je interview HTV-u.

Govorio je o bipolarizaciji, liberalnoj demokraciji i Trećem bloku: Treći blok, onaj liberalnodemokratski, morao bi dokinuti bipolarizaciju hrvatskoga društva.

Ja jednostavno me mogu sakriti ushićenje pred spoznajom da je Predsjednik Republike posve preuzeo ne samo moju političku poziciju, već i retoriku.

Čitateljima Vaseljene, naime, i predobro je poznato da o ovim temama govorim već gotovo dva desetljeća, proročki upozoravajući na zlehudi hrvatski povijesni rulet: antagoniziranje crvenih i crnih prijeti već i samim tvorcima te umjetne ideološke podjele, koja samo zakriva bitna proturječja hrvatskoga društva.

Pokušaj uzurpacije liberalnodemokratske pozicije, stoga, shvaćam vrlo osobno: uostalom, kako i dolikuje prijateljima.

Zarez, ljetni dvobroj 261-262: u četvrtak na kioscima

dizajn: Ira Payer

Piše: Denis Kuljiš

Posvadili su se oko dvije stvari: oko kamiona i oko Pelješkog mosta.
Kamioni nisu neka velika stvar – bivši ministar obrane Vladimir Rončević, navodno je nešto krao kod liferacija taktičkih vozila što su se kupovala za MORH, pa ih je uzeo bez natječaja propisanog za javnu nabavu. To se dogodilo još u prvom mandatu Sanaderove vlade, kad je afera i pukla, jer je stvar naložio Stipe Mesić, koji kao predsjednik Republike ima određene ingerencije u vojnom ministarstvu, gdje dodjeljuje činove, kontrolira vojnu sigurnosnu službu i miješa se u razne stvari, što mu toleriraju jer je novac koji se troši u tom resoru, pošto većina ide na plaće, čisti kikirki. Kako se stvar, dakle, zbila uoči prethodnih parlamentarnih izbora, bit će da je novac zaista upotrebljen za izbornu kampanju – trebalo je uz ostalo cijelu Bosnu izlijepiti plakatima s raskošnim kalodont-osmjehom doktora Ive, simptičnog frankofonsko-tirolskog intelektualca iz dijaspore. No Rončević je naposlijetku morao podnijeti ostavku i pretrpjeti razna poniženja. Prvo se bio prebacio u ministarstvo unutrašnjih poslova, skupa sa državnim tajnikom Bačićem, zaduženim za liferacije, no tu su ga dočekali skandali oko ubojstva Ivane Hodak i moga pokojnog fotografa, koji se poslije malo bavio reketom i novinarstvom, Ive Pukanića. Tako je Sanader Rončevića morao definitivno otkantati, no stranka ga je zaštićivala u Saboru, gdje je opozicija formirala anketni odbor da se istraži afera, a u ministarstvo policije, došao je Tomislav Karmarko, čestiti desničar, stručnjak za latinsku paleografiju, nekoć Stipin šef izbornog stožera i predstojnik njegova kabineta. To je, naime, Sanader morao obećati u Bruxellesu, da će dovesti nekog nekompromitiranog čovjeka, koji će povesti borbu protiv korupcije, a kako je resor unutrašnjih poslova tijesno povezan s unutrašnjom sigurnošću, Protuobavještajnom agnecijom, gdje se šefa bira uz suglasnost šefa države, moralo se domunđavati sa Stipom. Zato je Karamarko imao određenu političku samostalnost. On nije član HDZ-a, niti je sluga stranke, a kao uvjet za preuziumanje funkcije, postavio je imenovanje Vladmira Fabera za ravnatelja policije. Faber je pošten dečko, kojega je i SDP namjeravo uzeti za to mjesto ako pobijede na izborima. Tako je Faber zdušno krenuo na posao i – odmah udario o zid. Kad je pokušao smijeniti korumpirane policajce u Dubrovniku, gdje su izbile stravične građevinske afere oko “Vrtova Sunca”, luksuznog mega-rezorta, u što s bila umiješana čak tri predsjednika hrvatskih županijskih sudova, kako je policija sve utvrdila, zaustavila ga je stranka. Kad je stao njuškati oko Kalmete, šefa dalmatinske desnice, i njegovih izravnih telefonskih kointakata s pripadnicima organiziranog kriminala, nastala je velika frka, pa je smijenjen, odnosno unaprijeđen na višu, bezopasnu poziciju u MUP-u. A kad je Karamarko nastavio s progonom Rončevića i Bačića, došlo je do sloma: Sanader se posvadio na predsjedništvu stranke s ujedinjenom slavonsko-dalmatinskom desnicom, koju iz pozdine organizira Šeks. Njemu samome nepodnošljivo je što država progoni Branimira Glavaša koji se morao skloniti u Bosnu i Hercegovinu, još goru banana-državu od Hrvatske, koja ga ne izručuje da odleži dusuđenih deset godina u domaćoj buturi (no zašto mu onda ne sudi BiH, u Sarajevu ili, još bolje, u Banja Luci, pa poslije lijepo može na izdržavanje u Zenicu, gdje bi ga sigurno toplo dočekali i toplo se s njim zbratimili?) Nota bene, i Rončević je Glavašev kadar – taj bivši šef pravnog odjela šumarije “Našice” izjavljivao je po novinama kako “sve što ima duguje Glavašu”. Šeks to nije izjavljivao, ali za njega isto vrijedi – bez Glavaševe podrške u Osijeku, bio bi on u Zagrebu nitko i ništa, elementarni on, pa bi građanstvo o njega tu otiralo cipele. Šeks je osigurao izbor Sanadera na mjesto stranačkog čelnika kad ga je podržao protiv frakcije svog smrtnog neprijatelja Ivića Pašalića, ali u tome su uspjeli zahvaljujući Glavaševim trupama, uličnim batinašima-zaštitarima osječke kriminogene skupine “Borbaš”. “Ćeraćemo se mi još”, poručivao je Glavaš Sanaderu iz sigurne Bosne, tako, ili nekako slično i – koliko god to izgledalo neralno, prazne prijetnje poraženog provincijskog satrapa, odbjeglog bandita, pokazalo se da taj mali zlotvor ima veliku moć. Na parlamentarnim iozborima, njegova privatna stranka HSSB dobikla je u Saboru klub i dvostruko više glasova od istarskog IDS-a, a na lokalnim, potaracala HDZ i Đapića pa praktično preuzela vlast…
Tako se složila i unutarstranačka fronta protiv Sanadera – slavonski i dalmatinski desničari okupili su se oko Šeksa, pa nadigli dreku protiv Karamarka. “Zar ćemo dopustiti da neki tip koji nije u stranci, progoni naše članove?”, rogoborili su i odmah skupili 83 potpisa saborskih zastupnika potrebnih za imenovanje nove vladfe premijerke, v. d. Jadranke Kosor, ministrice branitelja, s kojom bi trebali izaći pred stranačku konvenciju 4. svibnja. Održava se u Areni Zagreb, u nazočnosti dvadeset tisuća hadezeovskih ljudoždera iz provincije, kojima će Sanader, čini se, predložiti kao kandidata dr. Andriju Hebranga. Dr Hebrang je najnesimpatičniji čovjek u Hrvatskoj pa bi teško dobio izbore za kućni savjet i u zgradi gdje je živio stan do stana s Mirom Furlan, s tim što je ona svoj digla u zrak, kad je pustila plin jer se bila zavadila s Davorom Slamnigom iz rock-grupe “Milan Blenton”.
Hadezeovski delegati radije će isklicati samoga Sanadera, ali pitanje je ima li on želuca da se upusti u novu trku, jer bi morao, zapravo, ići protiv vrha svoje političke stranke i protiv njene vlade, odnosno protiv ljudi koji bi u svakomn trenutku mogli otvoriti razne korupcijske dubioze. Tu smo sad izašli na Pelješki most.
Peljški je most jedna neviđena fantazmogorija – projekt gradnje golemog morskog mosta koji bi s kopna poreskočio na Pelješac da zaobiđe bosansko primjorje, koje nastavaju neumski Hrvati. Nema nikakva vidljivog racionalnog razloga za tu besmislenu konstrukciju, ali ima nevidljivih – kao i uvijek kad se grade slični prometni mega-objekti, silno se opare oni koji kontroliraju trasu. Most trebaju graditi zagrebački IGH i splistki Konstruktor, konzorcij tvrtki kojima upravljaju bivši šef Tuđmnova kabineta – koji se na tom mjestu smijenio sa Sanaderom – i stanoviti Žderić iz Splita, čije prezime ukazuje na navade kod akvizicije unosnih državnih poslova, pod političkom protekcijom vladajuće streanke. IGH/Konstruktor gradi dionicu bosanskog auto-puta kroz Republiku Srpsku, te auto-cestu Budave-Berani u Crnoj Gori, što su poslovi koji su se morali dogovarati na državnoj razini, s Dodikom i Milom Đukanovićem. Tko je stvar zastupao s hrvatske strane? Što je najzanimljivije, auto-cesta kroz Crnu Goru gradi se s kreditom koji osigurava konzorcij hrvatskih banaka, što znači da svota ide ravno u državni bilančni minus, koji je ionako narastao do fantastičnih razmjera – sad je oko četrdeset milijardi dolara! Zašto IGH/Konstruktor gradi Crnogorcima cestu na vjeru, za naše pare, dok isti posao u Hrvatskoj – dionicu Split – Dubrovnik, izvode po narudžbi vlade, pa dobivaju keš, a kilometar naplaćuju – kako je objavljeno u novinama – otprilike četiri puta skuplje? Nije čudno što su IGH/Konstruktor jedine firme u zemlji koje nije zahvatila recesija – dok su prošle godine sve ostale tvrtke imale prilično kilavu bilancu, oni su objavili rast od 48 posto!
Naravno, o interesima koji prate te sretne poduzetnike i firmu u kojoj je dioničar i hrvatska ministrica graditeljstva Marina Matulović Dropulić, puno se špekuliralo, ali nitko nije mogao nešto otvoreno reći, dok nisu otvorili usta sami hadezeovci: na sjednici užeg vodstva, graknuli su na samoga Sanadera, a on se odjednom osjetio posve usamljen…
Pravi desničari koje je okupio kako bi uz pomoć ujedinjene reakcije pobijedio na proteklim parlamentarnim izborima, više ga ne žele, jer osjećaju da izdaje njihove interese. Kad je pokazao da ima predsjedničke ambicije – tekstovima koje su novine gdje su mu urednici personalno bliski, objavile kao “komentare” – oni su se uznemirili, shvativši da će ih ostaviti na cjedilu. U kabinetu on ima dva neodvišnjaka – ministra policije i ministra pravosuđa, zatim Srbina dr. Uzelca, staru čestitu komunjaru, penologa koji s profesionalnim interesom promatra cijelu ostalu bulumentu. Tu je, zatim, liberalna koalicijska partnerica Đurđa Adlešić, koja je nedavno operirala mozak, s osrednjim uspjehom, te haesesovac magistar Božo Pankretić, sina čuvenog demagoga i slavonskog stočara Josipa, u čijem je blatnjavu dvorištu i uzgojen, zatim –tri-četiri zadrta hadezeovska oiperativca, od kojih se neoliicina vide na njegovu mjestu, dok su ostali bez njega praktično neupotrebljivi. Distancirao se od stranačkog vodstva i Ivan Jarnjak, varaždinski Sanaderov lojalist, ilegalni rezident, koji je vodio tajnu stranačku operativu, njegov glavni muljator. Na mjestu glavnog tajnika – vrlo bitno u ovakvim trenucima – izabran je neki Bačić, ali ne onaj Rončevićev, nego Šeksov vjenčani kum - pa ti vidi…
Čini se da je dr. Ivo naposlijetku pokleknuo - on je zapravo nježan kao mimoza, bolesno sujetan i zaljubljen u svoju sliku u ogledalu koja mu se više ne sviđa otkako su ga spopale teške brige. Možda će, zaista, sve poslati dođavola pa se preseliti s mladolikim Goranom Jandrokovićem i u Bruxellesu s njim otvoriti transvestitski kabare “Le cage aux Folles”. To šire dokoličari po čaršiji, jer ne mogu shvatiti kako se iz čista mira mogla strušiti lijepa stranka, koja je godinama uspješno varala i krala narod, koji se, većinom, nije bunio, nego, štoviše, za nju i glasovao...

Na rubu znanosti: s one druge strane

Razglednica s Brijuna