NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Denis Kuljiš: Jadranka Kosor

S kojeg je planeta na zemlju pala Jadranka Kosor? Prepoznatljiva po osebujnoj frizuri te po moduliranom glasu profesionalne spikerice koja govori izražajno, ali joj ne možeš dokučiti misli, pošto izriče samo prokušane formule komunicirajući na najnižoj razini populističke retorike, Srebrenka je ili strahovito samopouzdan politički operator pa ne daje puno od sebe, ili naprosto isprazna glupača koja nalikuje na malograđanku – šifra “kuharica”. Ni mlada ni stara, nešto zgodnija ali svakako s puno manje autoriteta nego Golda Meir, Jadranka Kosor ipak ima to idealno političko svojstvo “everymana”, odnosno “everywoman”, da se po izgledu, ukusu i nastupu ne razlikuje od prosjeka svog biračkog tijela. Hadezeovsko biračko tijelo, poznato je, sačinjavaju manje obrazovani, manje afluentni Hrvati raspoređeni po provinciji, te u bliskoj i daljoj dijaspori, od Herceg-Bosne do Baden-Wurtemberga. Idu nedjeljom u crkvu, ozbiljno shvaćaju župnika i dokonog biskupa koji sjedi na novcima iz državnog proračuna pa smišlja načine kako da se pokaže papskijim od pape – forsira da dućani ne rade nedjeljom, iako rade u Rimu, te utječe da se donese zakon o umjetnoj oplodnji koji isključuje nevjenčane partnere i neudane žene, kao da i sam Isus nije bio “single”. Za takvo je biračko tijelo Jadranka Kosor pojam elegancije, energična političarka, poštena, principijelna. Sve se svodi na tu optiku: nekom prosječno upućenom intelektualcu, ista persona izgleda kao podebela primitivka, koja samouvjereno trtlja o stvarima o kojima nema pojma, uvijek obučena kao da ide na sprovod u Pakracu… U obje verzije, ona nema političku biografiju, ni pozitivnu ni negativnu, to je političko biće začeto u epruveti, a donor za stvaranje ove neobične euglene, bio je sam predsjednik Tuđman. Jadranka je kreirana po preciznoj specifikaciji – na jednom od stranačkih kongresa pokazalo se da među hadezeovskim kabadahijama nedostaje žena. Kad se našao okružen sa četrdeset muškaraca, Ali Baba je zaključio da je narušen spolni balans, pa je naručio prikladnu osobicu koja bi se mogla uklopiti u povijesni trenutak. Doveli su mu Jadranku, urednicu nekih dječjih programa na Radio-Zagrebu, mlađu žensku, zapravo toliko mladu da je ni Tuđmanova Ankica, daktilografkinja, nekoć partijski strah i trepet u toj ustanovi, nije mogla poznavati. Otkako je bio počeo rat, Jadranka se prebacila na uređivanje emisija posvećenih izbjeglicama. Lako podrhtavajućim glasnicama proizvodila je sućutni timbar – ona zaista ima fonetičke kvalitete vrsne voditeljice, pa je mogla naslijediti Gordanu Bonetti, da se tu nije nametnula Nikolina Pišek, zahvaljujući svojoj modernijoj figuri, usprkos stravičnoj dikciji i afektaciji. Kosorica nikad nije mogla zasjati na Hrvatskoj televiziji – tu se uvijek tražila građanska pojava, legitimitet u boljim društvenim krugovima, bez obzira što su oni u međuvremenu postali gori, popunivši se skorostecima, te raznim režimskim prišipetljama koji su se opernatili u procesu tranzicije. Glavna tv-voditeljica naprosto mora “igrati” u centru grada, što je rola koju je nekoć pripadala primadona HNK, recimo čuvenoj Ljerki Šram, za kojom je ludovao sam Dežman, hrvatski Randolph Hearst, a Jadranka Kosor naprosto je abuzirana provincijalka, koja se mogla ugurati u politiku pa dotjerati do premijerke, a inače ne bi nikad ostvarila prominentnu ulogu u agramerskoj mini-metropoli.
Kosorica je rodom iz Zapadne Slavonije (Lipik-Pakrac). Otac je ostavio obitelj kad je imala dvije godine. Pričalo se da joj je djevojačko prezime Vlaisavljević, ali to je potvora koju šire pašalićevci - prezime je drniško i njen je bratić lider HSLS-a Darinko Kosor. Znači, nije “bezjačke krvi”, što bi rekli u Harryju Potteru, mješanka srb-hrv (kako je pokojni Dražen Vrdoljak, kojemu se sad na nebu pridružio i Darko Glavan pa mu još mu nije jasno gdje se našao, prevodio idiom Tex-Mex), što bi, uostalom, samo bio još jedan dokaz kako je reakcionarni nacionalistički pokret koji se maskirao nazivom “Hrvatska demokratska zajednica”, kao da je riječ o nekakvoj bezazlenoj pčelarskoj centrali, zapravo neovisan o svojstvima svog čelništva. Može generalni sekretar biti Srbin, peder ili alternativac, ali ta ekipa uvijek dere po istim najgorim predrasudama, udvarajući se najnižem zajedničkom nazivniku hrvatske biračke mase.
Kosorica se dvaput udavala, ali to nekako nije funkcioniralo. Oba muža našla je na radiju, prvi je bio njen mentor, stariji čovjek od kojega je ponešto naučila o poslu – Ivan Škopljanac, sportski novinar, poznat iz radio-prijenosa utakmica, generacija legendarnog Ive Tomića, koji se uglavnom izražavao u rimama. Taj prvi muž otac je njezinog sina Lovre, diplomiranog komparatista, koji sad studira u Japanu, a drugi, bio je također čovjek s radija, producent Hrvoje Markulj, glavni tajnik “Porina”, sijed kao Antun Vujić, Larry Nielsen i sama – Jadranka Kosor. Tu se možda uočava edipalni kompleks, podudaran s okolnostima roditeljskog braka, što će joj poslije puno donijeti u političkoj karijeri: strahovito je prilagodljiva autoritetu s patrijarhalnom pozom.
Kad su je doveli k Tuđmanu, dogodila se ljubav na prvi pogled – ona je u njemu pronašla svoj zakašnjeli smisao, a on u njoj mlađu Ankicu. Ostalo je povijest. Ne znači da je ta uzajamna fascinacija bila seksualno realizirana – Tuđman je na vanbračnim izletima preferirao frizerke i slično osoblje, jer je, u osnovi, bio sitni zagorski kukavelj, ali kad se naoružao gardom i lentom, narastao je u svojim očima, kao da je pribavio onu osebujnu pumpu što se reklamira na porno-sajtovima, pa je stalno bilo nekih problema i u jednoj prilici, Ankica se čak bila odselila s Pantovčaka kod svog ginekologa i potonjeg šefa hadezeovske partijske organizacije Zagreba, koji je također ordiniorao kod Prve kćeri, pa je od Vrhovnika za te usluge hrvatskom narodu dobio čin rezervnog brigadira, kao i Branko Mikša i Ćiro Blažević, koji su kod Nevenke bili angažirani u sličnom svojstvu. Da pišem investigativni politički roman (“Orkanski vrhovnik”), ja bih taj obiteljski skandal hrvatskoga suverena doveo u vezu s Jadrankom Kosor, pogotovo što se distinktno sjećam novinarskih tračeva kako se Franjo namjerava rastaviti pa oženiti Jadrankom, što su dopirali do kremljološke motrišnice u našem demokratskom ratnom tabloidu “Globus”.
Sad što je istina u svim tim brbljarijama, blagi bog zna, ali gore na Pantovčaku Jadranka je upoznala ponositog Dalmatinca vlaškoga roda, visokog vrhovnog kabinetliju hrvatskog predsjednika, koji će uskoro, radi skandala koju mu je namjestila obavještajna služba hercegovačke frakcije – pokušali su ga kompromitirati kao homoseksualca – iz antišmbra biti lansiran s podsljemenskih visova u nizje Donjega grada, u zrinjevačko Ministarstvo vanjskih poslova, gdje su ga postavili za neželjena zamjenika ministru dr. Mati Graniću. Onako sitničav i ljubomoran, dr. Mate će ga strkeljiti u kabinetić odmah pored WC-a, skupa s tajnicom Biancom Matković, koju je dr Ivo dovukao sa sobom iz Splita, budući da mu je ondje bila sekretarica dok je direktorovao dalmatinskim Divadlom.



Kad je poslije kraha HDZ-a na izborima 2000. godine Sander dospio na čelo stranke, stao je skupljati ljude s kojima je bio u osobnoj vezi, da anulira utjecaj još žive pašalićevske hercegovčke frakcije. Pobio je trećinu tih upornika, trećinu protjerao a trećinu prekrstio u demokrate, ali im je ostavio samo regionalne pozicije, dok je centralu napunio svojim ljudima. Kako su to listom bili bezveznjaci, a od njih je sastavljao i Vladu koja je preuzela vlast poslije izborne pobjede 2003. godine, Sanader je imao loš kabinet, prema kojemu su oni Tuđmanovi bili poput Lenjinove vlade Lomonosova, sastavljene od samih akademika. U toj Sanaderovoj slaboj vladi, nije se posebno isticala Jadranka Kosor koja je zapremila nepoželjno mjesto ministra za branitelje, socijalnu skrb i međugeneracijsku solidarnost, ukratko resor penzića, socijale i hadezeovske biračke uzdanice – gotovo šest stotina tisuća branitelja od kojih je dvjesta tisuća lažnih, naime pripadnika tzv. Narodne zaštite (oružane stranačke milicije HDZ-a koja nije primirisala ratište) te pripadnika HVO-a, njih osamdeset tisuća, koji su se također ugradili u hrvatski državni proračun. Malo grubo rečeno, ali – jebeš branitelje koji nisu šehidi, a pretvaranje te populacije u kompaktni politički i glasački blok, primjer je cinizma, koji će proizvesti goleme probleme, budući da će nekolicina manijaka dospjeti u poziciju da ucjenjuju državu svojim ispadima, žonglirajući kašikarama kad god im se pruži da iskažu bolesni egzibicionizam. Institucionalna idolatrija branitelja imala je za HDZ dobok politički smisao – osigurala je nacionalističku mobilizaciju, omogućila kontrolu prosvjedničkih masa te potisnula istinske vojne heroje, koji su sve prije nego HDZ, jer su ili bivši oficiri JNA, ili dragovoljci kojima se gade ovi pozadinski guzonje i maroderi koji su sad počeli voditi glavnu riječ u njihovim udrugama, poticani od vlasti…
Tu krajnje ciničnu politiku svjesno je provodila u svom resoru Jadranka Kosor, kao tupi instrument Sanaderove politike. Za njega je bilo zgodno da na čelu ovog ministarstva drži ženu, koja može intervenirati u konfliktima ne izazivajući muževnu goropad nezadovoljnika s PTSP-om. Osim toga, Jadranka se pokazala idealno podatnom i poslušnom – kad je Sanaderu zatrebao stranački lojalist koji će izaći protiv Mesića u kampanji za njegov drugi mandat, tipični politički “mission imposssible”, povinovala se bez riječi i pretrpjela poraz bez gorčine, jer je sama kandidatura za nju bila hijerarhijsko napredovanje, poslije kojega je zauzela zaista prominentnu poziciju u Sanaderovoj pratnji. Onako bezlična i neutralna, nije ga ugrožavala, a mogao joj je vjerovati – računao je s njom, raspolagao s njenom privrženošću, pa ju je čak i malo podcijenio, jer su u toj najboljoj učenici zapravo gorjele silne ambicije. Zbog osebujne pozicije u nomenklaturi – visoka dužnosnica premijerskog konvoja s resorom bez atraktivnog portfelja – Jadranka uopće nije mogla doći u napast da nešto krade, pa će se medju hadezeovskim simpleksima, distigvirati kao čudnovati kljunaš, što će joj opet izvanredno poslužiti u narednom karijernom zaokretu…
Kad je triumvirat Šeks-Kalmeta-Šuker potpomognut dr. Andrijom Hebrangom, speakerom parlamentarne većine te “jevo pridružajuščim” ministrom privrede Polančecom (šifra: Rumenko), izvršila stranački puč, pa Sanadera natjerali na ostavku i izbacili iz politike imenovanjem za “počasnog predsjednika stranke” (da se to zbilo u Tunisu bio bi, kao Habib Bourgiba još interniran u rodnom mjestu), pokazalo se da nema mnogo ljudi koji bi mogli preuzeti funkciju “nominalnog” premijera zadovoljivši sve strane, ali da postoji jedna žena, koja nikoga ne ugrožava prevelikim sposobnostima, prihvatljiva preživjelim sanaderovcima koliko i oživljenim pašalićevcima, te nadasve nekompromitirana u korupcijskim aferama, što u sadašnjem trenutku, kad se mediji oslobađaju zapta koji je Sanader bio upostavio preko svog ureda, ima osobitu važnost…
No, u jednome će se članovi hadezeovskog Politbiroa sigurno prijeći – osamostaljena Jadranka bit će sasvim drugo nego Jadranka koja je kao lovac letjela u pratnji bučnog splitskog tromotornog bombardera. Već po svom proglašenju jača je pojedinačno od bilo kojeg funkcionera zavjereničke klike. Hoće li pak ojačati njena funkcija ili njihova vlast, ovisit će o razvoju političke situacije na terenu. Ali, budući da hadezeovska Hrvatska rapidno propada, guši se u dugu, dok nezapolenost raste i stradava državni proračun, nema šanse da cijelo to političko poduzeće ojača ili dugoročno opstane. Prvi poraz doživjet će na predsjedničkim izborima, tko god da pobijedi, a zatim već 2010. valja očekivati kolaps, izlazak koalicionih partnera iz vladine kombinacije (redom će otpasti HSLS, Pupovčevi Srbi iz SDSS-a, te naposlijetku HSS, kako im se bude smanjivala državna patronaža) pa će uslijediti izvanredni izbori, koje će HDZ izgubiti. Potom će se stranka raspasti kao polovni BMW koji je u Njemačkoj prešao milijun kilometara – evo još jednog automobilskog motiva za darovitog agramersko-sarajevskog književnika s unutrašnjim izgaranjem Miljenka Jergovića – i vjerojatno se rascijepiti na frakcije, poput Šešeljeve radikalske stranke. To je neumitni put populističkih pokreta, bez obzira jesu li utemeljeni na nacionalističkoj ideologiji ili filofašizmu – nije li se tako, uostalom, raskolio i bošnjački SDA, na Tihićev omasovljeni stranački aparat i Silajdžićev “premium” kvazi-islamizam? Kakvu će ulogu imati Jadranka Kosor u tom hrvatskom političkom procesu? Prominentnu, ali beznačjanu, bit će simbol, nalik na imenjakinju Adrijanu, jadransku medvjedicu koja je bila zaštitni znak Mediteranskih igara u Splitu…