NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Piše: Denis Kuljiš

Posvadili su se oko dvije stvari: oko kamiona i oko Pelješkog mosta.
Kamioni nisu neka velika stvar – bivši ministar obrane Vladimir Rončević, navodno je nešto krao kod liferacija taktičkih vozila što su se kupovala za MORH, pa ih je uzeo bez natječaja propisanog za javnu nabavu. To se dogodilo još u prvom mandatu Sanaderove vlade, kad je afera i pukla, jer je stvar naložio Stipe Mesić, koji kao predsjednik Republike ima određene ingerencije u vojnom ministarstvu, gdje dodjeljuje činove, kontrolira vojnu sigurnosnu službu i miješa se u razne stvari, što mu toleriraju jer je novac koji se troši u tom resoru, pošto većina ide na plaće, čisti kikirki. Kako se stvar, dakle, zbila uoči prethodnih parlamentarnih izbora, bit će da je novac zaista upotrebljen za izbornu kampanju – trebalo je uz ostalo cijelu Bosnu izlijepiti plakatima s raskošnim kalodont-osmjehom doktora Ive, simptičnog frankofonsko-tirolskog intelektualca iz dijaspore. No Rončević je naposlijetku morao podnijeti ostavku i pretrpjeti razna poniženja. Prvo se bio prebacio u ministarstvo unutrašnjih poslova, skupa sa državnim tajnikom Bačićem, zaduženim za liferacije, no tu su ga dočekali skandali oko ubojstva Ivane Hodak i moga pokojnog fotografa, koji se poslije malo bavio reketom i novinarstvom, Ive Pukanića. Tako je Sanader Rončevića morao definitivno otkantati, no stranka ga je zaštićivala u Saboru, gdje je opozicija formirala anketni odbor da se istraži afera, a u ministarstvo policije, došao je Tomislav Karmarko, čestiti desničar, stručnjak za latinsku paleografiju, nekoć Stipin šef izbornog stožera i predstojnik njegova kabineta. To je, naime, Sanader morao obećati u Bruxellesu, da će dovesti nekog nekompromitiranog čovjeka, koji će povesti borbu protiv korupcije, a kako je resor unutrašnjih poslova tijesno povezan s unutrašnjom sigurnošću, Protuobavještajnom agnecijom, gdje se šefa bira uz suglasnost šefa države, moralo se domunđavati sa Stipom. Zato je Karamarko imao određenu političku samostalnost. On nije član HDZ-a, niti je sluga stranke, a kao uvjet za preuziumanje funkcije, postavio je imenovanje Vladmira Fabera za ravnatelja policije. Faber je pošten dečko, kojega je i SDP namjeravo uzeti za to mjesto ako pobijede na izborima. Tako je Faber zdušno krenuo na posao i – odmah udario o zid. Kad je pokušao smijeniti korumpirane policajce u Dubrovniku, gdje su izbile stravične građevinske afere oko “Vrtova Sunca”, luksuznog mega-rezorta, u što s bila umiješana čak tri predsjednika hrvatskih županijskih sudova, kako je policija sve utvrdila, zaustavila ga je stranka. Kad je stao njuškati oko Kalmete, šefa dalmatinske desnice, i njegovih izravnih telefonskih kointakata s pripadnicima organiziranog kriminala, nastala je velika frka, pa je smijenjen, odnosno unaprijeđen na višu, bezopasnu poziciju u MUP-u. A kad je Karamarko nastavio s progonom Rončevića i Bačića, došlo je do sloma: Sanader se posvadio na predsjedništvu stranke s ujedinjenom slavonsko-dalmatinskom desnicom, koju iz pozdine organizira Šeks. Njemu samome nepodnošljivo je što država progoni Branimira Glavaša koji se morao skloniti u Bosnu i Hercegovinu, još goru banana-državu od Hrvatske, koja ga ne izručuje da odleži dusuđenih deset godina u domaćoj buturi (no zašto mu onda ne sudi BiH, u Sarajevu ili, još bolje, u Banja Luci, pa poslije lijepo može na izdržavanje u Zenicu, gdje bi ga sigurno toplo dočekali i toplo se s njim zbratimili?) Nota bene, i Rončević je Glavašev kadar – taj bivši šef pravnog odjela šumarije “Našice” izjavljivao je po novinama kako “sve što ima duguje Glavašu”. Šeks to nije izjavljivao, ali za njega isto vrijedi – bez Glavaševe podrške u Osijeku, bio bi on u Zagrebu nitko i ništa, elementarni on, pa bi građanstvo o njega tu otiralo cipele. Šeks je osigurao izbor Sanadera na mjesto stranačkog čelnika kad ga je podržao protiv frakcije svog smrtnog neprijatelja Ivića Pašalića, ali u tome su uspjeli zahvaljujući Glavaševim trupama, uličnim batinašima-zaštitarima osječke kriminogene skupine “Borbaš”. “Ćeraćemo se mi još”, poručivao je Glavaš Sanaderu iz sigurne Bosne, tako, ili nekako slično i – koliko god to izgledalo neralno, prazne prijetnje poraženog provincijskog satrapa, odbjeglog bandita, pokazalo se da taj mali zlotvor ima veliku moć. Na parlamentarnim iozborima, njegova privatna stranka HSSB dobikla je u Saboru klub i dvostruko više glasova od istarskog IDS-a, a na lokalnim, potaracala HDZ i Đapića pa praktično preuzela vlast…
Tako se složila i unutarstranačka fronta protiv Sanadera – slavonski i dalmatinski desničari okupili su se oko Šeksa, pa nadigli dreku protiv Karamarka. “Zar ćemo dopustiti da neki tip koji nije u stranci, progoni naše članove?”, rogoborili su i odmah skupili 83 potpisa saborskih zastupnika potrebnih za imenovanje nove vladfe premijerke, v. d. Jadranke Kosor, ministrice branitelja, s kojom bi trebali izaći pred stranačku konvenciju 4. svibnja. Održava se u Areni Zagreb, u nazočnosti dvadeset tisuća hadezeovskih ljudoždera iz provincije, kojima će Sanader, čini se, predložiti kao kandidata dr. Andriju Hebranga. Dr Hebrang je najnesimpatičniji čovjek u Hrvatskoj pa bi teško dobio izbore za kućni savjet i u zgradi gdje je živio stan do stana s Mirom Furlan, s tim što je ona svoj digla u zrak, kad je pustila plin jer se bila zavadila s Davorom Slamnigom iz rock-grupe “Milan Blenton”.
Hadezeovski delegati radije će isklicati samoga Sanadera, ali pitanje je ima li on želuca da se upusti u novu trku, jer bi morao, zapravo, ići protiv vrha svoje političke stranke i protiv njene vlade, odnosno protiv ljudi koji bi u svakomn trenutku mogli otvoriti razne korupcijske dubioze. Tu smo sad izašli na Pelješki most.
Peljški je most jedna neviđena fantazmogorija – projekt gradnje golemog morskog mosta koji bi s kopna poreskočio na Pelješac da zaobiđe bosansko primjorje, koje nastavaju neumski Hrvati. Nema nikakva vidljivog racionalnog razloga za tu besmislenu konstrukciju, ali ima nevidljivih – kao i uvijek kad se grade slični prometni mega-objekti, silno se opare oni koji kontroliraju trasu. Most trebaju graditi zagrebački IGH i splistki Konstruktor, konzorcij tvrtki kojima upravljaju bivši šef Tuđmnova kabineta – koji se na tom mjestu smijenio sa Sanaderom – i stanoviti Žderić iz Splita, čije prezime ukazuje na navade kod akvizicije unosnih državnih poslova, pod političkom protekcijom vladajuće streanke. IGH/Konstruktor gradi dionicu bosanskog auto-puta kroz Republiku Srpsku, te auto-cestu Budave-Berani u Crnoj Gori, što su poslovi koji su se morali dogovarati na državnoj razini, s Dodikom i Milom Đukanovićem. Tko je stvar zastupao s hrvatske strane? Što je najzanimljivije, auto-cesta kroz Crnu Goru gradi se s kreditom koji osigurava konzorcij hrvatskih banaka, što znači da svota ide ravno u državni bilančni minus, koji je ionako narastao do fantastičnih razmjera – sad je oko četrdeset milijardi dolara! Zašto IGH/Konstruktor gradi Crnogorcima cestu na vjeru, za naše pare, dok isti posao u Hrvatskoj – dionicu Split – Dubrovnik, izvode po narudžbi vlade, pa dobivaju keš, a kilometar naplaćuju – kako je objavljeno u novinama – otprilike četiri puta skuplje? Nije čudno što su IGH/Konstruktor jedine firme u zemlji koje nije zahvatila recesija – dok su prošle godine sve ostale tvrtke imale prilično kilavu bilancu, oni su objavili rast od 48 posto!
Naravno, o interesima koji prate te sretne poduzetnike i firmu u kojoj je dioničar i hrvatska ministrica graditeljstva Marina Matulović Dropulić, puno se špekuliralo, ali nitko nije mogao nešto otvoreno reći, dok nisu otvorili usta sami hadezeovci: na sjednici užeg vodstva, graknuli su na samoga Sanadera, a on se odjednom osjetio posve usamljen…
Pravi desničari koje je okupio kako bi uz pomoć ujedinjene reakcije pobijedio na proteklim parlamentarnim izborima, više ga ne žele, jer osjećaju da izdaje njihove interese. Kad je pokazao da ima predsjedničke ambicije – tekstovima koje su novine gdje su mu urednici personalno bliski, objavile kao “komentare” – oni su se uznemirili, shvativši da će ih ostaviti na cjedilu. U kabinetu on ima dva neodvišnjaka – ministra policije i ministra pravosuđa, zatim Srbina dr. Uzelca, staru čestitu komunjaru, penologa koji s profesionalnim interesom promatra cijelu ostalu bulumentu. Tu je, zatim, liberalna koalicijska partnerica Đurđa Adlešić, koja je nedavno operirala mozak, s osrednjim uspjehom, te haesesovac magistar Božo Pankretić, sina čuvenog demagoga i slavonskog stočara Josipa, u čijem je blatnjavu dvorištu i uzgojen, zatim –tri-četiri zadrta hadezeovska oiperativca, od kojih se neoliicina vide na njegovu mjestu, dok su ostali bez njega praktično neupotrebljivi. Distancirao se od stranačkog vodstva i Ivan Jarnjak, varaždinski Sanaderov lojalist, ilegalni rezident, koji je vodio tajnu stranačku operativu, njegov glavni muljator. Na mjestu glavnog tajnika – vrlo bitno u ovakvim trenucima – izabran je neki Bačić, ali ne onaj Rončevićev, nego Šeksov vjenčani kum - pa ti vidi…
Čini se da je dr. Ivo naposlijetku pokleknuo - on je zapravo nježan kao mimoza, bolesno sujetan i zaljubljen u svoju sliku u ogledalu koja mu se više ne sviđa otkako su ga spopale teške brige. Možda će, zaista, sve poslati dođavola pa se preseliti s mladolikim Goranom Jandrokovićem i u Bruxellesu s njim otvoriti transvestitski kabare “Le cage aux Folles”. To šire dokoličari po čaršiji, jer ne mogu shvatiti kako se iz čista mira mogla strušiti lijepa stranka, koja je godinama uspješno varala i krala narod, koji se, većinom, nije bunio, nego, štoviše, za nju i glasovao...