NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Umberto Eco

Prije nekoliko godina naletio sam u New Yorku na taksistu čije mi je ime teško bilo dešifrirati. Objasnio mi je da je Pakistanac. Pitao me odakle dolazim. Rekao sam iz Italije. Pitao me potom koliko nas ima. Bio je pogođen da nas je tako malo i da naš jezik nije engleski.

Naposljetku me je pitao tko su naši neprijatelji. Na moje „molim?“, objasnio je strpljivo da želi znati s kojim smo narodima stoljećima u ratu zbog teritorijalnih potraživanja, etničkih mržnji, neprestanih napada na granice itd. Rekao sam mu da mi nismo s nikim u ratu. Strpljivo mi je objasnio da želi znati tko su naši povijesni neprijatelji, oni koji su nas ubijali i oni koje smo mi ubijali. Ponovio sam mu da ih nemamo, da smo posljednji rat vodili prije pedeset i više godina, i da smo ga između ostalog započeli s jednim, a dovršili s drugim neprijateljem.

Nije bio zadovoljan. Kako je moguće da postoji narod bez neprijatelja? Izišao sam iz taksija ostavivši mu dva dolara bakšiša kao iskupljenje zbog talijanskog lijenog pacifizma. Kasnije mi je palo na pamet što sam mu trebao reći. Naime, da nije istina da Talijani nemaju neprijatelje.

Talijani nemaju vanjske neprijatelje, i u svakom slučaju nikada nisu bili kadri složiti se tko bi oni mogli biti, budući da su stalno u međusobnom ratu. Pisa protiv Livorna, guelfi proti gibelina, sjevernjaci protiv južnjaka, fašisti protiv partizana, mafija protiv države, vlada protiv sudstva, i prava je šteta što je druga vlada Romana Prodija pala nešto ranije, mogao sam mu objasniti bolje što znači izgubiti rat zahvaljujući prijateljskoj vatri. No, reflektirajući bolje spomenutu epizodu, uvjerio sam se da je jedna od talijanskih nesreća posljednjih šezdeset godina upravo to što nismo imali prave neprijatelje. Italija se ujedinila zahvaljujući austrijskoj prisutnosti ili, kako je govorio Berchet, nakostriješenom i nemilom Germanu. Mussolini je mogao uživati narodni konsenzus bodreći na osvetu zbog sakate pobjede (vittoria mutilata), poniženja podnesenih u Dogaliju i Adui i od strane židovske demoplutokracije koja je Italiji nanijela nepravedne sankcije. Vidjeli smo što se sa Sjedinjenim Državama dogodilo nakon pada sovjetskog imperija zla. Identitet im je bio u rasulu sve dok se nije pojavio Bin Laden, bivši saveznik u borbi protiv SSSR-a, koji je Bushu omogućio stvaranje novih neprijatelja, osnažujući osjećaj nacionalnog identiteta i njegovu moć.

Imati neprijatelja važno je ne samo za definiranje našega identiteta, nego i za stvaranje prepreke u odnosu na koju odmjeravamo naš sistem vrijednosti i pokazujemo, u suočavanju s njom, našu vrijednost. Zbog toga se, ako ih već nema, neprijatelji stvaraju.

Drukčiji par excellence jest stranac. Već na starorimskim bareljefima vidimo bradate i zarasle barbare, dočim se samim terminom ''barbarin'' aludira na njihovu lingvističku, a stoga i misaonu nesposobnost. Kroz povijest neprijateljima nisu proglašavani samo oni različiti koji nam neposredno prijete (kao što je s barbarima bio slučaj), nego i oni koji su nam zbog nečijeg interesa predstavljani kao takvi, premda nam ne prijete neposredno. U tom slučaju ne pravimo razliku između njih i nas jer nam oni prijete, nego sama različitost postaje znak prijetnje.

Sjetimo se proglasa protiv dionizijskih rituala (stranog podrijetla) i kada Tacit kaže Židovima: ''Za vas je profano sve ono što je nama sveto, a što je nama nečisto, vama je dopušteno'' (slično je danas gađenje Britanaca na žabe u Francuskoj ili Nijemaca na previše bijelog luka u talijanskoj kuhinji). Židovi su ''čudni'' jer ne jedu svinjetinu, ne koriste kvasac, obrezuju se (pozornost, molim!) ne iz higijenskih ili vjerskih razloga, nego da bi ''podvukli svoju različitost'', pokapaju mrtve i ne poštuju naše imperatore. Nakon isticanja razlika (obrezivanja, npr.), prelazi se na legende (pa tako Židovi kao svetinju obožavaju magarca, a ne poštuju roditelje, djecu, domovinu niti bogove)…

S intenziviranjem kontakata s drugim zemljama neprijatelj prestaje biti samo onaj koji živi drugdje i čudnost očituje daleko od nas, nego i oni među nama: imigranti extra-comunitari koji se drukčije ponašaju i ne govore dobro naš jezik. Sjetimo se Juvenalovog Grka – drskog, prepredenog, prevrtljivog i toliko pohotnog da bi u krevet odveo i prijateljevu babu…Neprijatelj uvijek smrdi. Izvjesni Berillon 1915. godine piše esej La polychesie de la race allemande u kojem podrobno dokazuje da prosječan Nijemac proizvodi više fekalija od prosječnog Francuza, pri čemu su njemačke fekalije još i neprijatnijeg mirisa…Židov je, od samog nastavka kršćanstva, uvijek čudovišan i smrdljiv, budući da je slika Antikrista, arhineprijatelja, ne samo našeg nego i božjeg…

Izgleda da bez neprijatelja ne možemo. Procesi civilizacije tu figuru neprijatelja ne aboliraju. Potrebu za neprijateljem imaju i najkrotkiji pacifisti. Zbiva se, recimo, da neprijatelj u ljudskom obličju biva zamijenjen prirodnom ili društvenom silom koja nam na ovaj ili onaj način prijeti i koju treba poraziti – bilo da se radi o kapitalističkoj eksploataciji, zagađenju životne sredine ili gladi u Africi.

Iako je ovdje riječ o ''plemenitim'' primjerima, Brecht podsjeća da čak i mržnja prema nepravdi ima dva lica.

Znači li to da je etika nemoćna pred atavističkom potrebom za neprijateljem? Etika nastupa ne kada nemamo neprijatelje, nego kada ih pokušamo shvatiti, staviti se u njihov položaj. Nema kod Eshila mržnje prema Perzijancima, čiju tragediju on živi s njima i s njihove točke gledišta. Cezar tretira Gale s mnogo poštovanja, u krajnjem slučaju malo su uplakani svaki put kad se predaju, a Tacit obožava Germane, nalazeći ih lijepo građene, ograničavajući se na žaljenje zbog njihove prljavštine i nepristajanja na naporne radove, budući da ne podnose vrućinu i žeđ.

Pokušavajući shvatiti drugog, uništavamo njegov kliše, ne negirajući i brišući njegovu različitost.

Ali budimo realni. Takvi oblici shvaćanja neprijatelja svojstveni su pjesnicima, svecima i izdajnicima. Naši su najdublji nagoni posve drukčiji…Ako stvari tako stoje, tada konstruiranje neprijatelja mora biti intenzivno i konstantno. Orwel u romanu 1984 nudi savršen primjer: ''Kao i obično, na ekranu se pojavio Emmanuel Goldstein, narodni Neprijatelj. Iz gomile se isprva začu nekoliko zvižduka. Jedna sitna žena plave kose ispusti krik koji je bio mješavina straha i gađenja. Nakon manje od trideset sekundi Mržnje, dio prisutnih u Sali pusti urlik bijesa. Mržnja je za dva minuta prerasla u delirij…Winston shvati da i on viče zajedno s ostalima, udarajući bijesno petama o nogu svoje stolice. Najgore u svezi s ta Dva Minuta Mržnje nije bilo to što se u njima moralo sudjelovati, nego, posve suprotno, to što je tom pretjerivanju bilo nemoguće odoljeti''.

Ne moramo doći do delirija iz 1984 da bismo shvatili da kao ljudska bića imamo potrebu za neprijateljem. Na posljednjim smo izborima uvidjeli koliki strah izazivaju imigranti.

Zahvaljujući projekciji karakteristika nekih njezinih članova koji žive u marginaliziranoj situaciji na cijelu etniju, Talijani imaju sliku neprijatelja Rumunja, idealnog žrtvenog jarca za društvo koje se u vrtlogu transformacije, uključujući i onu etičku, ne uspijeva više prepoznati.

Najcrnji ishod opisane situacije daje nam Sartre u Huis clos. S jedne strane ne možemo prepoznati sebe samo uz prisutnost Drugog, na čemu su i zasnovana pravila o suživotu i blagosti. Ali daleko nam je lakše biti netrpeljiv prema Drugom jer nije kao mi i tako, reducirajući ga na neprijatelja, stvaramo pakao na Zemlji.

Kada Sartre u hotelsku sobu zatvori tri pokojnika koja se za života nisu znala, jedan shvaća strašnu istinu: ''Vidite kako je jednostavno. Nije riječ o fizičkom mučenju. A ipak smo u paklu. I više nitko neće doći ovamo. Nitko. Nas trojica ćemo ostati sami do kraja. Manjka samo krvnik. Ali riješili su uštedjeti na osoblju. A kako? Lako: svaki od trojice je drugoj dvojici krvnik''.

S talijanskog preveo Mario Kopić