NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Tko je zapravo PR-agencija Marka Perkovića Thompsona, & cui bono?

foto: Igor CC Kelčec

"Ovog vikenda splitska Slobodna Dalmacija objavila je na estradnim stranicama “styling” analizu u kojoj je - uz pomoć moćne i duge ruke vlastite fotoarhive - pročešljala frizersku i modnu evoluciju Marka Perkovića Thompsona. Koliko je pristojno i čestito analizirati “styling” jednog neofašista - može se raspravljati." , piše u tekstu Slučaj Thompson...., Jurica Pavičić.

Pavičić se i opet pravi blesav: pa EPH sustavno promiče Thompsona, a Jurici je to prvi glas!

U postu koji sam napisao u travnju 2007., kazao sam, odgovarajući na naslovno pitanje 'Kome pjeva Thompson':

"Vama, koji ga u svojim 'građanskim' listovima svakog podesnog blagdana posterno raspačavete u stotinama tisuća primjeraka, da bi u međuvremenu tiskali stotine tisuća stranica vapaja protiv ustašizacije Hrvatske.
Vama služi, da biste opravdali svoju pozciju i obrazložili svoju historijsku neminovnost: dok je fašista, potrebni ste i vi, zar ne?
Vama Thompson pjeva, ne nama! Mi možemo zaplakati i na 'Imagine'.
Što vi ne samo da ne razumijete, nego ne razumijete ni zašto ne razumijete."

EPH je dijelom svojih izdanja posve posvećen postuliranju sukoba crvenih i crnih, koji u drugim svojim izdanjima osporava: Arena je u godinu dana, netko je nabrojao, imala 13 naslovnica s Markom Perkovićem Thompsonom!

Zašto je tom društvu toliko stalo do obračuna crvenih i crnih kao prasukoba hrvatskoga društva, navodno nosivog antagonizma na koji se svode svi ostali društveni konflikti?

Bezbroj puta je to ovdje objašnjeno, a odgovor je nepromijenjen: oni pothranjuju taj sukob, sukob crvenih i crnih kao temeljnu ideološku laž, jer tako pepetuiraju svoju vlast, neophodnost svoje društvene pozicije: sve dok je ustaša, nužni su partizani tj. crveni sanitarni kordon; sve dok je boljševika, Thompson će imati kome pjevati o Juri i Bobanu!
Stoga toliko i podupiru Thompsona, budući da je on imenentna pretpostavka njihova postojanja, cijelog ovog circulus vitiosusa: 'Croatia records' plaća nevjerojatne svote za koncert Thompsona na Maksimiru; sljedeće sezone, evo ti Marka na glavnog gradskom trgu glavnoga grada Hrvatske; HTV emitira light snimku koncerta, notorni falsifikat iz kojega se ne vidi da su prva dva reda Maksimira prepuna ustaških kapa, no sve to služi svojoj svrsi: glavno je da se time alibira neophodnost „antifašista“, i da se izbije onaj presudni liberalnodemokratski argument iz ruku onih koji znaju da se današnja Europa temelji ne na antifašističkoj, nego na antitotalitarnoj paradigmi, onoj koja osuđuje oba totalitarizma, i onaj crveni, i onaj crni!

No, kad bi tako postavili stvari, kad zemlja ne bi bila bipolarno podijeljene između atavizama dvaju najvećih ideološkopolitičkih zala dvadesetog stoljeća, niti bi bila bipartijno razdrta između stranačkih baštinika tih tradicija, kada bi kojim slučajem i jedni i drugi povijesno bili deklasirani, pa kada bi konačno bio otvoren prostor građanskoj politici ove zemlje da se iživi u svoj punini demokratskih opcija, onda bi ova generacija - koja je Hrvatsku ionako shvatila kao Noinu arku, budući bi u najvećem broju bila lustrirana i na ljevici i na desnici, ako u tom nastaškom, udboustaškom amalgamu ima ikakve razlike - ostala bez ikakva prava na sudjelovanje u javnom i političkom životu zemlje: to je njihov strah: ne dvije, tri simboličke osude ionako biološki dotrajalih komunista, već delegitimiranja cijele jedne idološkopolitičke pozicije koja Hrvatskoj nikako ne dopušta napraviti iskorak iz 1945., iskorak iz crveno-crnog totalitarnog svijeta u svijet liberalne demokracije razvijene zapadne uljudbe.

Gotovo dva desetljeća od pada Berlinskog zida, Hrvatska još uvijek živi u predpolitičkom stanju.

Građanska, demokratska politika, ovdje ne postoji.

Tzv. izbori, manipulirani su igrokazi, uglavnom upriličeni s jednom svrhom: sve se čini kao kod Lampeduse, da se ništa ne promijeni, da se očuva status quo i kontinuitet vlasti – koja je ovdje ili tiha koalicija crvenih i crnih unutar frakcija nacionalnog pokreta, ili pak između SDP-a i HDZ-a, kao što pokazuje recentan primjer zagrebačkog outsourcinga – vlasti koja jamči petrifikaciju nove hrvatske oligarhije, kojoj politokratska elita bezostatno pripada.

Sve dok se ne dokine ova bipartijanost i bipolarnost, Hrvatska se neće riješiti crvenih i crnih, partizana i ustaša.
Kako to učiniti?

Jednostavnije no što se misli: treba iz prašine, kao u westernu, podići zvijezdu, simbol načela zakonitosti!

Hrvatska treba šerifa!

A šerif bi, u punom smislu te riječi, mogao biti svaki građanin, samo da je građanin.

Što je to građanin, nažalost, to se ovdje nikako ne razumije, a riječ je o tako jednostavnom pojmu: to je upravo onaj koji priznaje beskonačno važenje Zakona!

Hrvatskoj ne treba nova stranka ili nova snažna osoba, novi Vladar-Otac: Hrvatskoj treba restitucija načela zakonitosti, pravna država i vladavina prava.

Svatko tko se ne parkira nasred ceste da bi skočio do kvartovskog kafića, i zna zašto se ne parkira nasred ceste da bi skočio do kvartovskog kafića, mogao bi biti zagrebački gradonačelnik, ili pak predsjednik države.

Onaj koji zna, dakle, da je (socijalni) promet ponad njegove partikularne samovolje, i da i njega kao građanina iako pravilima ograničava, upravo u tom ograničenju omogućuje, taj je građanin!

Takav je građanin, po definiciji, građanin svijeta.

Iako sam to toliko puta do sada činio, ponovit ću ovaj klasični Budenov paragraf još jednom:

"Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature uključujući tu i sve Krležine likove. Jer građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana. Kada onaj donedavno možda još polupismeni kauboj prihvaća u vesternu šerifsku značku i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč, onda on stupajući u neposredan odnos s beskonačnom vrijednošću zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti, upravo proizvodi mitsku sliku rođenja građanina, autentične građanske socijalizacije. U slavnom filmu Sidneya Lumeta, "12 angry men", Henry Fonda kao član porote spremno prihvaća neugodni položaj usamljenog pojedinca nasuprot složnoj većini i do kraja zastupa svoju istinu, uspijeva promijeniti mišljenje ostalih članova porote te na kraju spašava nevinog. Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada. Nasuprot Krležinim Leoneu Glembayu i gospodinu "doktoru", dvama likovima iz silne plejade hrvatskih građanskih osujećenika, čije pobune u pravilu završavaju u nemoćnoj frustraciji - rodnom mjestu ressentimenta iz kojeg se reproduciraju prevratnički projekti političkih ekstremista - stoje ovi američki celuloidni junaci u onom istom odnosu u kojem su svojedobno stajali Grci nasuprot barbarima."

In summa: EPH je samo medijski relej politike kojoj je u interesu antagonizirati građane na liniji crveni-crni.
Da naglasimo: 'Vama, koji ga u svojim građanskim listovima svakog podesnog blagdana posterno raspačavete u stotinama tisuća primjeraka, da bi u međuvremenu tiskali stotine tisuća stranica vapaja protiv ustašizacije Hrvatske.'
To je savršeno precizan opis onoga što se ovdje događa: Slobodna Dalmacija piše o Thompsonovim frizurama, a Jurica Pavičić u drugom listu EPH vapi protiv neofašizma! Da stvar bude gora, par dana prije objavio je tekst koji sve to dobroobjašnjava:

Znaju oni što rade, no ipak to i dalje rade.
Cinici, po Sloterdijkovoj definiciji.
Ja bih dodao i: Jugoslaveni.