NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Srećko Horvat: O novom talijanskom fašizmu

Tradicija potlačenih uči nas da je „izvanredno stanje“ u kojem živimo pravilo.
Walter Benjamin, „Povijesno-filozofijske teze“

Još je u lipnju – prigodno, uz nadolazeću turističku sezonu – iz Firence upućen poziv svim stranim turistima da odustanu od dolaska u Italiju ili da je što prije napuste zbog aktualne politike talijanskih vlasti prema imigrantima koji pokušavaju ući u zemlju. „Dok vas dočekuju s osmjehom i lijepim riječima, njih dočekuju s prezirom i nasiljem“, stoji između ostalog u pozivu na bojkot. Poziv na bojkot – koji svakako valja pročitati ovdje - opisuje situaciju u kojoj se strance u Italiji dijeli na bogate i poželjne, te siromašne i nepoželjne, a upravo ovi prvi financiraju vlast koja provodi restriktivne i represivne mjere protiv imigranata u pokušaju da se dokopaju „sigurnosti“ zapada“. U takvoj situaciji gdje ministri izjavljuju kako žele biti „okrutni prema imigrantima“, te šalju nazad na pučinu brodove pune izmučenih ljudi, ili u Milanu predlažu sjedala u podzemnoj željeznici rezervirana samo za Talijane, ne može se govoriti o zemlji otvorenoj za strance.

Da zahtjev za bojkotom talijanskog turizma nije tek plod nekakve pesimistične distopijske umotvorine nažalost se potvrdilo prije par dana, kada je talijanski parlament izglasao kontroverzni zakon kojim će se sankcionirati ilegalni imigranti u zemlji. Ne samo da će u slučaju pronalaska ilegalnih imigranata odsada uslijediti šestomjesečna zatvorska kazna za njega, već i trogodišnja zatvorska kazna za osobu koja mu pruži utočište. Istovremeno, odlučeno je da će u provođenju ovoga zakona o imigrantima sudjelovati nenaoružane patrole građana u koje su se željeli involvirati i članovi Talijanske nacionalne garde čiji su rad podržali i nasljednici Mussolinijevih fašista.
U Trstu su noćne ophodnje u svrhu borbe protiv ilegalnih imigranata krenule još prošli mjesec. Civili organizirani u ophodnje kontroliraju, najčešće noću, ulice i trgove i mogu zatražiti hitnu intervenciju policije ili karabinjera. Da Italija postaje paradigma „policijske države“, koja je sada čak i civilno stanovništvo uključila u borbu protiv imigranata (baš kao što su to Britanci učinili prije par godina s obzirom na „rat protiv terorizma“), već je nagoviješteno na ljeto prošle godine, kada je Berlusconi Italiji obećao nultu toleranciju u borbi protiv ilegalne imigracije. U tom je trenutku i službeno uvedeno „izvanredno stanje“, a već početkom kolovoza 2008. Berlusconi je angažirao 4,000 naoružanih vojnika da kontroliraju osjetljive točke velikih gradova (od željezničkih stanica do shopping-centara). Početkom ove godine Berlusconi je najavio da će, kao odgovor njegove Vlade na nove slučajeve nasilja (osobito nekoliko brutalnih grupnih silovanja na periferijama talijanskih gradova), na ulice poslati 30,000 vojnika. Taj broj, kako zamjećuje Inoslav Bešker, odgovara broju američkih vojnika u Afganistanu, kojih je također oko 30,000 vojnika – iz čega bi se moglo zaključiti da se Italija nalazi u ratnom stanju. Kao i u slučaju borbe protiv terorizma, imigracija je poslužila kao legitimacija za uvođenje „izvanrednog stanja“.

Imigranti svedeni na „goli život“

Samo se prošle godine oko 30,000 ilegalnih imigranata pokušalo iskrcati na talijanskom otoku Lampedusi, a mnogi su se pri tom pokušaju i utopili. U rujnu 2007. sedam tuniških ribara završilo je na sudu na Siciliji jer su spasili 44 afrička imigranta koji bi se inače utopili. Ukoliko budu osuđeni, dobit će po 15 godina zatvora za „pomaganje ilegalnim imigrantima“. Jednu noć, ribari su bili oko 30 milja od otoka Lampedusa, a nakon što su bacili sidro i zaspali, probudili su ih urlici s malog brodića s potpuno izgladnjelim ljudima, među kojima je bilo i žena i djece. Kapetan broda odlučio ih je odvesti u najbližu luku na Lampedusi, gdje je onda čitava posada uhićena. Za razliku od toga, neki drugi ribari koji su se našli u sličnoj situaciji, navodno su imigrante odgurivali štapovima, puštajući ih da se utope. I ovdje, dakle, dobivamo pravu sliku današnjeg stanja: oni koji pomažu ljudima kojima prijeti smrt bivaju uhićeni i osuđeni, a oni koji pomažu da se isti ti ljude utope, prolaze bez sankcija.
Kako na više mjesta pokazuje Etienne Balibar danas sve više dolazi do reverzije tradicionalnog odnosa između „ljudskih prava“ i „političkih prava“ (ili droits de l'homme i droits du citoyen): ljudska prava se ne mogu više smatrati preduvjetom i apstraktnim temeljom za politička prava koja postoje unutar granica neke dane nacionalne i suverene države. Umjesto toga, iskustvo imperijalizma i totalitarizma u 20. stoljeću pokazalo je da su »politička prava«, dakle ona koja jamče elementarna prava poput preživljavanja, i golog života, ta koja predstavljaju temelj ljudskim pravima. Naime, prema onima koji nisu državljani neke države (citoyen) danas se ponaša kao da nisu ni ljudi. Za imigrante u tom smislu u potpunosti vrijedi ono što kaže Giorgio Agamben u svom Homo saceru: „Ako je bit logora u materijalizaciji izvanrednog stanja i posljedičnom stvaranju prostora u kojem goli život i norma stupaju na prag nerazlučivosti, tada moramo priznati da se nalazimo pred virtualnim logorom kadgod se stvori takva struktura, neovisno o opsegu zločina koji su se u njoj dogodili i kakav god ona naziv i specifičnu topografiju imala. Logor će podjednako biti stadion u Bariju na koji je talijanska policija privremeno skupila ilegalne albanske imigrante prije nego što ih je deportirala u njihovu zemlju, kako i zimsko biciklističko trkalište na kojemu su vlasti u Vichyju skupile Židove prije nego što su ih predale Nijemcima; podjednako i Konzentrationslager für Ausländer u Cottbus-Sielowu u kojem je vajmarska vlada okupila istočne židovske izbjeglice, kako i zones d'attente na francuskim međunarodnim zračnim lukama, gdje se zadržavaju stranci koji traže priznanje statusa izbjeglice.“

Od „gastronomskog“ do „institucionalnog rasizma“

Ono što, dakle, imamo u jednoj takvoj situaciji jest biopolitika – situacija u kojoj državni aparat vlastite strategije moći proteže na sve aspekte života. To seže čak i do prehrambenih navika stanovništva. Tako je u veljači ove godine vlada Silvija Berlusconija odlučila podržati kampanju protiv netalijanskih jela u Italiji kojom se pokušava natjerati Talijane da više odabiru domaću kuhinju. Cijela je kampanja počela u gradu Lucca gdje su gradske vlasti otišle toliko daleko da su zabranile otvaranje prodavaonica „strane“ hrane unutar zidina starog grada. Gotovo istovremeno, i Milano je donio sličan zakon i to sve u svrhu „očuvanja lokalnih specijalititeta od sve većeg utjecaja etničkih kuhinja“. Naravno, taj „gastronomski rasizam“ – kao i svaki rasizam, uostalom – previđa da je sam pojam „izvorne talijanske kuhinje“ izuzetno problematičan. Većina talijanske kuhinje je, kako objašnjava poznati kuhar Vittorio Castellani, ionako uvezena. Umak od rajčice dar je iz Perua iz 18. stoljeća, a čak su i sami špageti, vjeruje se, doneseni iz Kine tijekom putovanja Marca Pola. Pa ipak, unatoč tim kontradikcijama, „gastronomski rasizam“ nije eksces već treba shvatiti kao sastavan dio općeg trenda ksenofobije i kontinuirane diskriminacije imigranata. Upravo je ta nova kampanja snažan udarac na standard brojnih useljenika koji za život zarađaju upravo prodajom „svoje“ hrane koja je postala vrlo popularna zbog niske cijene (npr. samo u Milanu postoji gotovo 700 etničkih restorana).

Kampanja protiv netalijanske hrane, kao i sve veći animozitet spram imigranata koji se odražava i kroz slanje policije na ulice ili civilne noćne ophodnje započete u Trstu, svoje porijeklo ima u tzv. „Bossi-Fini“ zakonu iz 2002. godine. Načelom da politika ulaznih viza mora biti povezana s ugovorom o radu, te da prestankom važenja ugovora o radu treba prestati važiti i viza, „Bossi-Fini“ zakon utro je put današnjoj policijskoj državi koja je migracije svela na sezonski, tj. trenutačni karakter. Bossi-Fini zakon diskusiju o migraciji vraća na terminologiju sličnu restriktivnim zakonima o mobilnosti koje je 1939. uveo fašizam, a koji su velike iskorištavali talijanski industrijalisti. Stvar je u tome da poslodavci sada doslovno mogu ucijenjivati brojne imigrante, budući da upravo o njima ovisi hoće li im viza biti produžena ili ne. Dodatni je problem Bossi-Fini zakona da se on u svojoj srži bazira na jednoj inherentnoj kontradikciji koja se zasniva na tome da odnos između legaliteta i ugovora o radu pretvara u perfidni Catch 22: s jedne strane, imigrant ne može dobiti ugovor o radu ako njegov status nije legalan, a s druge strane, imigrant ne može imati legalan status ako nema ugovor o radu. U tom kontekstu nije ni čudo da u Italiji ima samo 8,000 imigranata, naspram 40,000-50,000 u Francuskoj i Njemačkoj. Pa ipak, Berlusconijeva administracija kontinuirano (slanjem vojske na ulice, noćnim ophodnjama, zabranom strane hrane) stvara paniku – koristeći ono što Arjun Appadurai naziva „strahom od malih brojeva“ – i na sve moguće načine uvjerava da je „talijanski bitak“ ugrožen (imigranti su ti koji siluju naše žene, imigranti su ti koji uništavaju „izvornu“ talijansku hranu, koji nam kradu poslove, itd.).

Rekolonijalizacija imigracije

Usporedno s tom „politikom straha“ sve se više razvija policijski aparat države i ono što Etienne Balibar naziva „institucionalnim rasizmom“. Nije li „rasizam“ prejaka riječ? Balibar tvrdi da rasizam ima tri povijesti, odnosno tri oblika: anti-semitizam, kolonijalizam i rasizam spram crnaca u SAD-u. Postoji „interni rasizam“ (spram manjina ili većina poput slučajeva u Južnoj Africi) i „eksterni rasizam“ (spram koloniziranih naroda). Rasizam nije isto što i nacionalizam, smatra Balibar, jer konstrukcija „rase“ nadilazi granice nacionalnih država. Rasizam je u tom smislu neka vrsta univeralizma: utemeljen je na univerzalnom karakteru ljudske vrste u smislu da „stranci“ (imigranti) zapravo i nisu ljudi – oni se mogu utopiti u moru, a ako ih netko od „naših“ pokuša spasiti, onda će biti kažnjen. U tom smislu svjedočimo „rekolonijalizaciji imigracije“, kako to tvrdi Balibar u tekstu „Građanstvo ili apartheid?“ objavljenom 1999. godine, a koji je sada dio knjige Nous, citoyens d'Europe?
Najbolje oličenje talijanskog rasizma zasigurno je kontroverzna talijanska novinarka Oriana Fallaci, koja je u mladosti sudjelovala u antifašističkom pokretu otpora, da bi pred kraj života, nakon 11. rujna, postala zagovornicom islamofobije i upozoravala Europu na „islamizaciju“. Njen bizarni bestseler Bijes i ponos, u kojem je upozorila da se Europa pretvara u „islamsku provinciju“ i „islamsku koloniju“, samo u Italiji prodan je u više od milijun primjeraka. U toj knjizi, Fallaci je povukla paralelu između radikalnih islamističkih terorista i afričkih uličnih prodavača koji navodno uriniraju po uglovima velikih talijanskih gradova. Da takvi stavovi nisu tek izuzetak potvrđuje i vijest od 22. svibnja 2008. da je u Veroni buldožerima uklonjena džamija, te da će na njeno mjesto doći trg upravo pod imenom Oriane Fallaci.

Medijski spektakl Berlusconija

Ono što je paradoksalno u čitavoj toj situaciji „rekolonijalizacije imigracije“ jest da „izvanredno stanje“, u kojem se bez velikih negodovanja javnosti može srušiti i džamija usred centra grada, nije uvedeno kao svojevrsna „šok terapija“. Naprotiv, život se i dalje odvija „normalno“, a upravo ove mjere služe tome da i dalje održavaju tu mogućnost normalnog života. To je i teza koju je iznio Slavoj Žižek na svom zadnjem predavanju u Zagrebu. Dok s jedne strane imamo sve veći razvoj policijske države, s druge strane Berlusconi svojim vlastitim nastupima prikriva upravo tu činjenicu. Talijanski politički prostor pretvoren je u spektakl sa stand-up komičarem u glavnoj ulozi. Čitavu Berlusconijevu karijeru obilježio je niz komediografskih istupa koje bismo aproksimativno mogli podijeliti u tri glavne skupine: 1) odnos spram političara, 2) odnos spram totalitarizma, i 3) odnos spram žena.
I prije nego što je Baracka Obamu prozvao „zgodnim i preplanulim“ ili se igrao „skrivača“ s Angelom Merkel, Berlusconi je već izveo niz sličnih skečeva. Osim po verbalnoj gimnastici, Berlusconi je poznat i po originalnim gestama, bilo da treba imitirati pištolj protiv ruske novinarke koja je Putinu postavila pitanje o navodnoj aferi s mladom gimnastičarkom Alinom Kabajevom, bilo da prstima imitira rogove iznad glave ministra vanjskih poslova Renata Ruggiera. 2003. godine u jednom intervjuu ustvrdio je da je Mussolini bio benigni diktator koji nije ubijao svoje protivnike već ih je slao na „praznike“, da bi samo tri godine kasnije ustvrdio da su komunisti jeli djecu.
2005., govoreći pred vodećim ljudima Wall Streeta, naveo je niz razloga zašto valja ulagati u Italiju, a jedan od glavnih je bio da „mi imamo najljepše sekretarice na svijetu“. Nastavljajući svoj seksistički niz, Berlusconi je 2007. godine na jednoj večeri Mariji Carfagni, mladoj talijanskoj političarki i bivšem modelu, rekao da bi je odmah oženio da nije oženjen i da bi s njom mogao svugdje. Zatim je njegova žena Veronica tražila ispriku na naslovnoj strani La Repubblica, inače Berlusconijevih rivala. Berlusconi je ispriku doista tražio (obećajući da će „uvijek štititi njeno dostojanstvo“), premda mu Mara Carfagna danas služi kao ministrica. Kao da mu to nije bilo dosta, prije godinu dana, tijekom predizborne kampanje, Berlusconi je ustvrdio da političarke s desnice izgledaju bolje od političarki s ljevice („Ljevica nema ukusa, čak i kada se radi o ženama“). Kad ga je u sučeljavanju s biračima jedna mlada žena pitala što bi mlađa generacija mogla učiniti s obzirom na nezaposlenost, Berlusconi je odgovorio da se može pokušati udati za njegova sina: „sa smiješkom poput vašeg, mogli biste uspjeti“.

Imigracija kao ekonomsko, a ne kulturološko pitanje

Iz svih tih primjera vidimo da je Berlusconi, kako to kaže Antonio Negri, nova figura kolektivnog kapitalista, emblem kapitalističke kontrole nad društvom: u njemu komunikacija i proizvodnja postaju jedna te ista stvar. Njegova je ključna značajka da na pojavnom planu, dakle, predstavlja tobože „opuštenog“ i „narodskog“ političara, dok na drugom – rekli bismo materijalnom – planu provodi brutalne reforme i „institucionalni rasizam“. Sličan obrazac vrijedi i na drugim poljima. Dok s jedne strane imamo nemilosrdnu borbu protiv imigranata, u Italiji se svake godine održava Miss Afrike u Italiji. Ove godine je tako u Bresciji odabrana Miss Ghane, a čitava ta manifestacija ima i „edukativnu funkciju“: ako želite ostati u Italiji, studirajte i budite lijepi. Potvrđujući da se na pojavnom planu nastoji održati normalno stanje (u kojem žene iz Afrike čak mogu biti i misice), dok na dubljem planu vlada „rekolonijalizacija imigracije“, prošle je godine sedmero policajaca brutalno pretuklo upravo dječaka iz Ghane. Emmanuel Bonsu Foster imao je samo 13 godina i sjedio na klupici čekajući početak nastave, kada su mu prišli policajci i uz uvrede („majmun“, „crnčugo“) počeli ga tuči. Pustili su ga nakon šest sati.
Ta situacija, nažalost, podsjeća i na odnos spram imigranata u Francuskoj, koji je i doveo do pobuna u predgrađima 2005. Jednako kao i dječak iz Ghane, tako je i sin Alaina Badioua završio na policiji pod optužbom da je ukrao bicikl, a zapravo samo zato jer je crnac (Zarez je svojedobno prenio intervju s Badiouom u kojoj ovaj podrobno opisuje taj slučaj). „Institucionalni rasizam“ u tom je smislu opća značajka Europe. U Njemačkoj, rukom pod ruku idu zahtjevi za zelenim kartama računalnih eksperata iz Indije i zahtjevi za ukidanjem prava na azil. Politika Europske Unije s obzirom na imigraciju je naizgled kontradiktorna: sjedne strane granice labave, a s druge strane, posebice sa Schengenskim sporazumom jačaju i stvaraju još veću razliku između „uključenih“ i „isključenih“. Kako to objasniti? Njemački primjer u kojem se preferiraju računalni stručnjaci iz Indije, kao i talijanski u kojem imigranti koji rade na farmama ostaju ilegalni, pokazuju da je svrha redukcija broja onih koji nisu „korisni“ i uvoz „korisnog rada“. Na primjer, radnici na farmama rade ono što domaće stanovništvo ne želi, a računalni eksperti rade ono za što domaće stanovništvo nije kvalificirano. No dok su prva grupa imigranti koji po Bossi-Finni zakonu moraju otići iz zemlje odmah nakon što im istekne ugovor o radu, drugoj se grupi nude zelene karte. Imigracija je u tom smislu ekonomsko pitanje par excellence. Sve priče o toleranciji, političkoj korektnosti i multikulturalizmu to pitanje svode na „kulturološko“ pitanje, na taj način depolitizirajući svaki potencijal kritike političke ekonomije.