NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Stigao je

"Večernji list", moga prijatelja i humanista s kraja XX. veka, Marjana Jurleke, donosi danas kratku, samozatajnu noticu:

Stigao je novi hrvatski prijevod utjecajne filozofsko-prozne knjige “Tako je govorio Zaratustra” s uvodom Branka Despota. Ovo popularno Nietzscheovo djelo preveo je Mario Kopić.

Svaki naraštaj ima, ili bi trebao imati, svoj prijevod Nietzschea: možda više no u drugim filozofskim dijelima, u prijevodima se Nietzschea ogleda i epohalno razumijevanje njegova teksta, ono što nama Nietzsche govori.
Naša je generacija, u prijevodu našeg Marija Kopića, dobila svog Zaratustru.

Mariju, tom čudesnom gosparu u ama baš svakom smislu te riječi - veliko hvala!

A za dodatak informaciji o novom hrvatskom prijevodu Zaratustre, evo jedne prorokovo pjesme iz knjige:





Samo luda, samo pjesnik

U izbistrenu zraku,
Kad već utjeha rose
Sipi na zemlju,
Nevidljivo, a i nečujno -
Jer meku obuću, kao svi tješitelji blagi,
Nosi tješiteljica rosa -:
Spominješ li se, spominješ, srce vrelo,
Kako si nekoć žeđalo,
Za nebeskim suzama i kapima rose
Oprženo i umorno žeđalo,
Dok su na žutim vlatima
Zlobni večernji pogledi sunca
Kroz crna drveća optrčavali te,
Zasljepljujući pogledi sunčeva žara, zluradi?

„Prosac istine? Ti? – tako se podsmjehivahu –
Ne! Samo pjesnik!
Zvijer, lukava, grabljiva, koja se šunja,
Koja mora lagati,
Koja svjesno, hotimice mora lagati:
Pohotna za plijenom,
Pod šarenom maskom,
Sama sebi maska,
Sama sebi plijen –
To – prosac istine?
Ne! Samo luda! Samo pjesnik!
Samo zbrkano govoreći,
Zbrkano vičući iz luđačkih maski,
Uspinjući se po lažljivim mostovima riječi,
Po šarenim dugama,
Između lažnih nebesa
I lažnih svjetova
Tumarajući, lebdeći naokolo –
Samo luda! Samo pjesnik!


To – prosac istine?
Ne tih, ukočen, gladak, hladan,
U kip pretvoren,
U božji stup,
Ne postavljen ispred hramova
Kao božji vratar:
Ne! Neprijatelj takvim kipovima istine,
U svakoj daljini zavičajniji nego pred hramovima,
Pun mačje obijesti,
Skačući kroz svaki prozor
Učas u svaki slučaj,
Svaku prašumu njušeći,
Bolesno-čežnjivo njušeći,
Ne bi li u prašumama
Među pjegavim grabljivicama
Grešno-zdrav i šaren i lijep trčao,
Pohotnih usana,
Blaženo podrugljiv, blaženo paklenski, blaženo krvožedan
Grabeći, šuljajući se, lažući: -

Ili, nalik orlu, koji dugo,
Dugo netremice u bezdan gleda,
U svoje bezdane: - -
O, kako se oni tu dolje,
Naniže, unutra,
U sve dublje dubine kovitlaju! –
Tada,
Odjednom, u ravnom letu,
Zaparavši nebo,
Survaju se na jaganjce,
Strmoglavce, s oštrom glađu,
Pohotni za jaganjcima,
Srditi na sve janjeće dušice,
Srdito-kivni na sve što zuri
Poput ovce, kreposno, kudravo-vunasto,
Sivo, s janjećom i ovčjom dobrohotnošću!

Takve su
Orlovske, panterske
Pjesnikove čežnje,
Takve su tvoje čežnje pod tisuću maski,
Ti ludo! Ti pjesniče!

Ti što si gledao čovjeka
Kao boga i kao ovcu -:
Boga trgati u čovjeku
Kao i ovcu u čovjeku,
I trgajući smijati se –

To, to je tvoje blaženstvo!
Blaženstvo pantere i orla!
Blaženstvo pjesnika i lude!“ - -

U izbistrenu zraku,
Kad već se mjesečev srp
Zelen i jalan šunja
Kroz purpurno rumenilo:
- neprijatelj danu,
Sa svakim korakom potajno
Viseće mreže od ruža
Podsijecajući, dok ne klonu,
K noći blijede ne klonu: -

Tako sam nekoć i sam klonuo
Iz svojega ludila istine,
Iz svojih dnevnih čežnji,
Umoran od dana, bolestan od svjetlosti,
- klonuo prema dolje, prema večeri, prema sjeni:
Jednom jedinom istinom
Opečen i ožednio:
- spominješ li se još, spominješ li se, srce vrelo,
Kako si nekoć žeđalo? –
Da budem prognan
Od sve istine,
Samo luda!
Samo pjesnik!

S njemačkog preveo Mario Kopić