NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Gordan Malić

Je li projekt međunarodnog subvencioniranja nezavisnih medija na području bivše Jugoslavije imao smisla? On je započeo početkom devedestih financiranjem nekoliko novinskih, a potkraj devedesetih osnivanjem nekoliko elektronskih medija na prostoru bivše Jugoslavije, koji su imali kritički odnos prema vlasti. Bio je to idealistički projekt, u sklopu kojeg je niz institucija, medija, ali i pojedinaca preživjelo težak period rata i poraća. Po mom sudu on je imao više socijalni, a manje politički karakter, budući da bi političko novinarstvo preživjelio i bez pomoći Sorosa, što pokazuje rast tiraža gotovo svih izdanja iz tog vremena, dok neki pojedinci, istaknuti protagonisti oporbene scene, doista ne bi opstali bez financijske potpore filantropa iz inozemstva.
Do 2000. novine su živjele od prodaje vijesti, a sada preživljavaju od prodaje oglasa. Od Tuđmana nisi mogao dobiti oglas, ali si na njemu mogao prodati ato, dvjesta hiljada primjeraka novina. Iako je poticao cenzuru i delikt mišljenja, Tuđmanov režim je proizveo puno više vijesti nego što ih je zabranio. Teatralni autokrat okružen arhaičnim ulizicama i lopovima, živopisnim savjetnicima i čuvarima državnog pečata, bio je bogomdan za novinsku eksploataciju.
Novinari istraživači pod njim su mirno gradili karijere.
Znao je da što god da otkriju neće imati epilog, jer je HDZ kontrolirao pravosuđe. Kad postaviš svoje suce, briga te šta novinari istražuju.
Tuđmana nije nerviralo istraživačko novinarstvo, nego ga je smetalo drugačije mišljenje. Nije podnosio suprotna stajališta i ideološke podjele pa je mrzio Ivančića, Butkovića, Banca. Iz krajnje ideoloških razloga bojao se opinion-makera koji, po njegovom mišljenju, dijele Hrvate…
Sanader, za razliku od Tuđmana, ne zagovara niti jednu poznatu ideologiju. Formalno ne kontrolira pravosuđe, ili to, zbog odnosa prema EU, ne smije prečesto demonstrirati. Zato su njegov problem novinari istraživači. Ovi koji mu okapaju po Brodosplitu, javnoj nabavi i imovinskim karticama dužnosnika…
Sanader je neoliberalni autokrat. Uvažava različita mišljenja i potiče na ideološku toleranciju.
Disciplinirao je radikale, doveo Srbe u vladu. Međutim, on je puno ozbiljniji cenzor od Tuđmana i dugoročno opasniji po demokratske procese. Tuđman je zatvarao ulaze u informacije utječući na rad državnih institucija, a Sanader zatvara i izlaze sklapanjem saveza s izdavačima i oglašivačima. Sanader njeguje personalne odnosima s većinom izdavača, ali je njegova vlada prema novinarima zatvorenija nego Tuđmanova, a novinari su pritom dokazano više izloženiji nasilju.
Nikad nije bilo toliko novina, marketinških agencija i imidžmejkera, i tako malo vijesti o vladajućima... Tuđman je stvorio tajkune i buduće oglašivače, ali nitko se s njima nije tako dobro slagao kao Sanader. Tuđman je konceptualno i posve uzaludno mirio ustaše i udbaše, a Sanader je uložio relativno malo truda da izmiri sindikate i poslodavce (sve je, dakako, na kraju pokvarila recesija...).
Tržištem danas upravljaju državni i privatni monopoli ili duopoli koje kolokvijalno zovemo „uspješna poduzeća”. Oni nadziru i tržište oglasa. Konzum, kao najveći oglašivač, kontrolira još i novinsku distribuciju, a preko rabata utječe i na cijene pojedinih izdanja. Marketinška kćer Konzuma, tvrtka UNEX, prema posljednjim podacima kontrolira oko 20 posto oglasnog tržišta. Tjekom dva mandata HDZ-ove vlade, tvrtke Ivice Todorića konzumirale su najviše državnih subvencija. Strateški savez vodećeg hrvatskog koncerna i vlade premijera Sanadera, navješćuje sudnji dan nezavisnog izdavaštva, u kojem novinare očekuje sudbina gora od one Konzumovih kasirki. To sve pokazuje da konsolidacija političke i poslovne scene po scenariju koji su zamislili njeni vodeći protagonisti (što uključuje razne oblike korupcije i cenzure i sličan je neoliberalnom modelu kontrole javnosti kakvog je na manjem uzorku uspješno provodio slovenski premijer Janša) neizbježno vodi monopolizaciji, gušenju medijskih sloboda i civilnog društva.
Postoje i alternative. Praksa u nekim zemljama istočne Evrope, poput, Rusije, Bugarske, Srbije ili Hrvatske, pokazuje da na tržištu preživljavaju i izdanja na koje vlada nema utjecaj, ali ima mafija. Njihova je zadaća da provode javni reket nad poslovnim ili političkim skupinama koje se nalaze niže na hijerarhijskoj ljestvici. To najčešće čine pod egidom istraživačkog novinarstva, povezani su s obavještajnim podzemljem koje za njih „istražuje” i vrši kontinuirani mobbing nad antikorupcijskim strukturama i pojedincima. Nije mali broj novinara-istraživača koji se zato osjećaju sigurnije pod zaštitom zločinačkih, nego novinarskih organizacija...
U toj perspektivi već vidim budućnost nezavisnog izdavaštva u Hrvatskoj. Ono što je započelo kao proces demokratizacije i deradikalizacije političke i društvene scene, završilo je njenom kriminalizacijom, ukidanjem čak i onih sloboda koje su postojale u vrijeme rata: slobodnog tržišta, slobodnih medija, slobodnih intelektualaca i slobodnih novinara.
I da zaključim - Gdje je Soros sada, kad ga stvarno trebamo?!