NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 24.03.2012.

Jedno davnašnje upozorenje

POVOD

Tihomir Dujmović, Šutnjom o četništvu hrvatska je ljevica izdala antifašizam

Možete li zamisliti Tadića da u Knesetu govori o četničkoj zmiji? Josipovićeva teza da ne može energičnije govoriti o četnicima jer je to unutarnje pitanje Srbije skandalozna je

Nikakve katarze, naravno, nema, Srbija pokazuje da bez četništva ne može i njegova rehabilitacija je snažan signal cijeloj regiji da se u Srbiji opet oštre noževi te da nije nemoguće da je bio u pravu Matija Bečković kad je poručio: “Još ćemo se ćerati!”. Sramotna hrvatska šutnja prema rehabilitaciji Draže Mihailovića u Srbiji koji je u dva rata imao krvoločne jedinice u Hrvatskoj gdje su njegovi vojnici poklali na tisuće Hrvata, sutra bi mogla isprovocirati buđenje hrvatskog radikalnog nacionalizma i zato danas glasno valja reći da je odgovornost te sramotne hrvatske šutnje za ideološki kaos u koji kompletna regija ulazi - povijesna!

Jer, sada se zapravo vodi ta bitka, sada se prevenira radikalizam ili ga se pak namjerno razjaruje, sada se svojim stavovima poručuje narodu, mi to čvrsto osuđujemo, mi se žestoko protiv toga borimo, tu smo uz vas, odmah smo reagirali, budite sigurni uz nas, ne vjerujte radikalima koji sa sobom nose miris baruta.

Ili se budućoj hrvatskoj radikalnosti namjerno širom otvara vrata kako bi se nacija još jednom poklala? Sad se vlastiti radikali guraju na marginu ili ih se namjerno provocira da izađu na scenu!

Čovjek se mora pitati: jeste li vi nama slagali cijelu povijest, jeste li uopće bili antifašisti, jer što je za vas fašizam ako na pojavu srpskog fašizma od svih tih velikih ljevičara antifašista kompletna antifašistička Hrvatska – šuti? Jer antifašisti koji ustaju protiv hrvatskog fašizma, a toleriraju srpski fašizam nisu antifašisti! To su jugoslavenski nacionalisti i ništa drugo! Je li to taj jugoslavenski nacionalizam kod Hrvata što je dopuštao da se četnici masovno presvlače u partizanske uniforme?

Je li to taj jugoslavenski nacionalizam kod Hrvata po kojem je za vrijeme Titove Jugoslavije srpski nacionalizam bio neusporedivo dopušteniji već i od natruha hrvatskog? Je li taj jugoslavenski nacionalizam u Hrvata šifra za očitavanje geneze dugogodišnje pa i današnje hrvatske šutnje prema svakom srpskom nacionalizmu? Je li taj pritajeni jugoslavenski nacionalizam čija je današnja lozinka “tijesna suradnja u regiji”, a uključuje, kako vidimo, i šutnju o četništvu, buknuo frenetičnom pobjedom ljevice?

Postoji li uopće hrvatska država ako predsjednik te države svijet upozorava na pojave gotovo izmišljenog ustaštva dok u isto vrijeme glasno šuti prema službenoj, zakonskoj i državnoj rehabilitaciji četništva? Nije li to stara škola Titova jugoslavenstva: sotoniziranje svakog hrvatskog nacionalizma i pedantno guranje pod tepih srpskog šovinizma?

Možete li zamisliti Tadića da u Knesetu govori o četničkoj zmiji? Josipovićeva teza da ne može energičnije govoriti o četnicima jer je to unutarnje pitanje Srbije već je iz antifašističke perspektive skandalozna. Borba protiv fašizma nema granica, ne postoji situacija da imamo režim koji afirmira fašizam, a da o tim relacijama drugi moraju šutjeti. Pa i ako šuti daleki Island ili Maroko to se da shvatiti, jer su četnici u svim ratovima klali Hrvate, ne Marokance! I da danas o rehabilitaciji tog fašizma baš mi šutimo koji redovito prvi platimo cijenu tog kanibalizma, nije li to mimo svake pameti?

Sad se vidi zašto je Tadić poklonio Josipoviću reprint časopisa “Zenit”, tog prapočetka srpskog četništva! Sad se vidi da Tadić nije slučajno izjavio da je Ruđer Bošković zapravo – Srbin! Jer danas upravo Tadićeva Srbija legalizira četništvo! Pa i sad kad se sve to tako jasno vidi, hrvatska ljevica opet šuti! Ali, faktura koju će joj povijest ispostaviti za tu šutnju ići će na njezin račun.

Razumije li se kod nas da i danas kad se najavljuje ukidanje Dana neovisnosti, što bez obzira na krizu, nije napravio ni jedan narod na svijetu, kad se najavljuje da će se ukinuti pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom Bleiburga i usporedo se bacaju klipovi pod noge Uredu za istraživanje komunističkih zločina, kada vlast ne odgovara Haagu na tezu da valja razmisliti treba li i dalje obilježavati Oluju, razumije li vlast, koja uza sve to šuti na legalizaciju srpskog četništva, da se na taj način igra s vatrom i da moralna odgovornost za buduće požare leži na njoj?

U zemlji u kojoj imamo najveću nezaposlenost u zadnjih deset godina, u zemlji u kojoj se daljnja rasprodaja obiteljskog srebra najavljuje kao spasonosna formula premda smo prokleli svaku vlast koja nam je to radila, dakle u zemlji koja je na rubu ekonomskog kaosa, dolijevati ulje na vatru na način da se šuti na činjenicu da Srbi legaliziraju četnike, to znači da imamo posla s programiranim kaosom.

Zaustavimo ga danas, jer će sutra kad se od dima ništa ne bude vidjelo, po običaju, biti prekasno.

18.02.2008. (09:39) napisao sam komentar koji je u 2. ožujka ovdje prvi puta objavljen kao post; ponavljam ga, najmanje kao otužno likovanje nad činjenicom da sam kadikad bio u pravu, nego prije kao ponovno upozorenje na tragikomičnu budućnost ovog podneblja: tragikomičnu, jer ovdje se više historija zaista ne opetuje kao farsa, akoprem je i bila jednom tragedija: ovdje je sva tragičnost povijesti u tome da se uvijek zbiva kao farsa.

Molio bih za trenutak pažnje: imam zaista senzacionalnu vijest!
Molio bih vas da zapamtite današnji datum. Ne zbog proglašenja nezavisnosti Kosova, jer to se uostalom dogodilo na jučerašnji dan, nego kao datum obnove hrvatskog nacionalizma. Jest, naravno, tu je on stalno, zapretan u pepelu predaje, sjećanja, pjesama i mitova, ali danas je postao eksplicitan, kao što sam posljednjih godinu, dvije upozoravao:
- U Hrvatskoj imam puno prijatelja Srba i nisam šovinist, ali Srbi opet vladaju! I sad me tuže neki Srbi...
Ćiro Blažević

E, sad.
Možete vi do imendana govoriti da je Ćiro prolupao, da je stari ishlapjeli jarac, itd.itd., no sve su to samozavaravanja ousidera, ljudi koji ne poznaju Zagreb.
Kao dečko kojemu je Teslina dnevni boravak, objasnit ću vam stvar:
Ako je Ćiro ovog uvjerenja, bez obzira na sadašnju aficiranost slučajem Mraović, onda je to službena verzija, jutarnja kateheza uz kavicu, statement građanskog Zagreba.
Nema to veze s Ćirinim sentimentom spram Tuđmana: ako već i Ćirohito priča da Srbi opet vladaju, evo Houre ponovo na Trgu za godinu dana!
Tko to ne razumije, taj ništa ne razumije!
A govorio sam vam ja: Sve je cool dok se ne uzbibaju polarna krzna i ne zapjeva Zadnja Ruža! Kad gospođe što u lisičjim bundama u Lisinkom adoriraju kult Emira Kusturice, diveći se jurodivoj istini intaktnog ciganskog života, iznenada obuku majice: Dinamo prvak!, kao osamdesetih, ili, kao devedesetih, kad izvedu i dječicu na Trg da osjete miris slobode u zraku, onda se može kazati da je to ako ne početak kraja, a ono je svakako kraj početka!
Konačno, sve je tome vodilo: prvo je upriličen koncert Jugoslavena, na kojemu je Bregović tulio da ravna-ti-je-Ju-go-sla-viii-jaaaa, potom je red došao na Thompsona a svi na stadionu ustaše, pa sad kreće mainstream, i to kak se šika, tipično horvacki, kak Reakcija: ta, tko je mislio da će po kući talambasati Jugoslaveni, u susjedstvu Radikali, odvajati se Kosova, a hrvatski će nacionalizam sve to mirno gledati iz platinastog šatora?!
Može jedan predivan primjer iz prve ruke?
Naša je Cveba idealan svjedok. Ako među nama postoji arhetipska agramerska gospođa, onda je to Cveba. Pa, poslušajmo je, kad je nista znali slušati na vrijeme:

"....dobro, Nesho, uza svu svoju najbolju volju, ja ne vidim zakaj si se tak nahrustil u ovaj subotnji dan. Pa da bu HDZ ostal na vlasti, o tomu pevaju svi gornjogradski vrapci, nije to nikaj novega, ja, koja politiku pratim stvarno izdaleka, iskljucivo preko medija, i ne osjecam pravi puls gradjana, kod nas ne vidim nikakovih novosti u odnosu na prethondno predizborno razdoblje, niti se iznjedrila neka nova, socijalnija alternativa niti medj' aktivistima imamo karizmu, mi smo mali narod, kod nas se jemput u sto godina dese Osobe, a kam se tebi zuri, ak smem pitati, ti bi htel sve doziveti za vreme svojeg malog zivota, pa hodi ti u politiku ( kako si i zaprijetio ), primi se posla, zmisli strategiju i probaj ju prodati. ja nemrem jerbo se vu to ne razmem, naj se srditi na hrvatski puk koji bu glasal kak bu vec glasal, kod nas gore je mocvara gdje se nekaznjeno more delati kaj se hoce, to je narod prihvatio kao sudbinu, a valjda smo takvi, hebi ga, meni je narafski jako zal da je to tako ali dok nova generacija ne stasa i artikulirano ne podastre kaj hoce to ti bu bilo tak."
03.03.2007. (15:54)

Kako je Cveba znala da bu HDZ ostal na vlasti?
Isuse, vi još uvijek ništa ne razumijeta! Kakvi ste vi idioti!
Ne, nije to Cveba znala, nije ona niš predviđala. Cveba je samo glasno izrekla volju većine. Većine kojoj, ako smijem kazati, pripada: volju građanske Hrvatske. Jugoslavenski tisak stoga i vrši ovu presiju na građanstvo o razdvoju nacionalnog i građanskog jer i predobro zna, zahvaljujući radu lijeve teorije, da je nacionalno od građanskog neodvojivo, jer građansko spada u materinje krilo nacije. Jedino, ti nacionalisti, a Jugoslaveni su na granici fašistoidnosti, i to s one druge strane, jer iskonski do istrebljenja i zatiranja mrze sve ostale nacije bivše Jugoslavije - stoga su ih raseljavali, iseljavali i progonili! - zahtjevaju kao svaki parazit svog domicilnog građanina, svoje (izborno) tijelo. U konačnici, svoju državu, izgubljenu državu! Kako se nacionalizam uvijek tumači u kategorijama organskog zajedništva i slično, jugoslavenstvo je ovdje sasvim shvatljivo kao virus, i to savršeno poznat i medicinski sankcioniran virus: virus varicella-zoster; virus koji izaziva i uzrokuje Herpes zoster. Pogledajte opis te bolesti:
"To je bolest odraslih osoba, djece samo izuzetno. Nakon što je osoba preboljela vodene kozice, virus ostaje u stanicama spinalnih živaca, no može se ponovo aktivirati u slučaju slabljenja imuniteta – kod tjelesne ili emocionalne traume ili teške bolesti. "
Ha, ha, ha, konačno je dakle riješena enigma hrvatskog jugoslavenstva: riječ je o Herpes zosteru nacionalnog bića, bolesti koja se preselila u živce i aktivira se slabljenjem imuniteta, kod tjelesne ili emocionalne traume! Divno!
Nacionalni se korpus, u svoj svojoj organskoj cjelovitosti, bori za narodno zdravlje s virusom i infektom jugoslavenstva, koji samo čeka da nam oslabi imunitet pa da nas shrva!
Odlično tumačenje, nije li?
Evo, Cveba je dottoresa, neka ona kaže!
Jedini je problem taj što je i hrvatski, kao i svaki drugi nacionalizam inherentno imbecilan: ne može razmišljati! To će i dovesti do tragedije: vidite, Ćiri su opet krivi Srbi! Ne Jugoslaveni, nego Srbi!
I nije tu Ćiro osobno kriv, ne, on je sasvim nedužan, koliko već može biti, i barem za grijeh gluposti.
Kriva je ta imenentna nesposobnost apstrahiranja: nacionalizmu treba konkretan drugi, drugo nacionalno biće, drugi korpus, drugo tijelo, drugi organizam! Jugoslavenstvo je izvan njegova vidokruga, jer, ono je apstraktno: Jugoslaveni su Body Snatchers, oni su abortirali svoje rođenje iz duha nacionalne fantazme - Jugoslavija je propala prije no što će jugoslavenska bastardna nacija postati dominantna i većinska! To je za Ćiru, kao nacionalista, apstrakcija. Za njega se Jugoslaven nužno ukazuje u liku Srbina. I to je ta trostruka hrvatska tragedija: tragično je sve ovo za Hrvate, nesposobne da se emancipiraju od te autoimune bolesti nacionalizma, za Srbe, koji će i opet krivo biti označeni kao glavni uzročnik oboljenja, i, konačno, za Jugoslavene, koji nikako da se suoče s vlastitom istinom kao nacionalnom: hrvatski Jugoslaveni naprosto ne mogu podnijeti život u Hrvatskoj kao Hrvatskoj, bila ona socijalistička ili nezavisna republika, i to će ovdje rezultirati još jednom kalvarijom. Pomisao da bi se moglo proći lišo sasvim je idiotska: puške postavljene po zidovima prvog čina daleko su od opaljenja, kako u postdaytonskoj BiH, tako i u Makedoniji. Hrvatska ni po čemu tu nije izuzetak, kako nam glasno i jasno govori Ćiro Blažević.
On je stari jarac? Da? A što mislite, što onda govore Ćirini sinovi? A ako oni to govore, što mislite što govore klinci koji za njih navijaju? I tu smo već u obiteljima, kaj ne?!

IZ RASPRAVE U KOMENTARIMA

Jedini je problem taj što je i hrvatski, kao i svaki drugi nacionalizam inherentno imbecilan: ne može razmišljati! To će i dovesti do tragedije: vidite, Ćiri su opet krivi Srbi! Ne Jugoslaveni, nego Srbi!
I nije tu Ćiro osobno kriv, ne, on je sasvim nedužan, koliko već može biti, i barem za grijeh gluposti.
Kriva je ta imenentna nesposobnost apstrahiranja: nacionalizmu treba konkretan drugi, drugo nacionalno biće, drugi korpus, drugo tijelo, drugi organizam! Jugoslavenstvo je izvan njegova vidokruga, jer, ono je apstraktno: Jugoslaveni su Body Snatchers, oni su abortirali svoje rođenje iz duha nacionalne fantazme - Jugoslavija je propala prije no što će jugoslavenska bastardna nacija postati dominantna i većinska! To je za Ćiru, kao nacionalista, apstrakcija. Za njega se Jugoslaven nužno ukazuje u liku Srbina. I to je ta trostruka hrvatska tragedija: tragično je sve ovo za Hrvate, nesposobne da se emancipiraju od te autoimune bolesti nacionalizma, za Srbe, koji će i opet krivo biti označeni kao glavni uzročnik oboljenja, i, konačno, za Jugoslavene, koji nikako da se suoče s vlastitom istinom kao nacionalnom: hrvatski Jugoslaveni naprosto ne mogu podnijeti život u Hrvatskoj kao Hrvatskoj, bila ona socijalistička ili nezavisna republika, i to će ovdje rezultirati još jednom kalvarijom. Pomisao da bi se moglo proći lišo sasvim je idiotska: puške postavljene po zidovima prvog čina daleko su od opaljenja, kako u postdaytonskoj BiH, tako i u Makedoniji. Hrvatska ni po čemu tu nije izuzetak, kako nam glasno i jasno govori Ćiro Blažević.

II

U današnjoj Hrvatskoj, kao što vidimo, ništa se drugo ne zbiva nego rehabilitacija takvog jugoslavenstva: umjesto da je detuđmanizacija, recimo, raskrstila s kriminalnom pretvorbom, dohvatila se obračuna s političkom frakcijom zbog koje su današnji vladari desetak godina letjeli s lukrativnih pozicija - svi do jednoga! - a sve pod egidom borbe protiv nacionalizma!
Ono na što upozoravam reakcija je kakvu je plasirao Ćiro Blažević: i opet će se onda takva hajka, a riječ je ni manje ni više o hajci, i to vrlo dobro osmišljenoj hajci, obiti o glavu onima koji s time nemaju nikakve veze, jer, vidiš kako Ćiro savršeno krivo tumači stvari: Jugoslaveni su već za njega postali Srbi!
Kakvi Srbi!? Tko od Srba vlada Hrvatskom? Pupovac? Uzelac? Kaj god! Osim toga, da i vladaju, Uzelac i Pupovac su pametniji ljudi od većine onih koje smo do sada spomenuli. Jad je ove zemlje u tome što upravo takve pameti nedostaje, pa da se prozre što se u njoj zbiva.
Nažalost, dobri moj dr.Jatogen, prisustvovat ćemo mi još kojekakvim kravalima. Vidjet ćeš, nimalo neće biti smiješna ona moja burleska: Ćeraćemo se mi još...
Vrvi ovdje tantricima, kažem ja tebi.

III

Ha, ha, ha, kakav Ćiro, ja imam pravo! Ćiro tvrdi sasvim nešto glupo: Da vladaju Srbi? Ja tvrdim nešto upravo oprečno, da vladaju Jugoslaveni!
Što to znači?
To znači da ovom zemljom vladaju oni koji jesu izašli iz Jugoslavije, ali Jugoslavija nikada nije iz njih, i to je snažnije prisutna u njima, što ih više od nje pokušavamo otrgnuti. Nakon ove lirske, evo i striktnije definicije: To su oni građani Hrvatske koji, mada Hrvati, i dalje snuju Jugoslaviju.
No jedno si dobro kazala, i to mnogi ne razumiju: ne obnavlja se Jugoslavija u granica SFRJ, nego je današnja Hrvatska obnovljena Jugoslavija. Mogli bismo ići od osobe do osobe, od klana do klana, pa ćemo doskora ustanoviti što je temeljni kriterij kadroviranja nomenklature koja vlada politikom i gospodarstvom ove zemlje. Zato ja velim da su oni body snatchersi: njima jednostavno treba država kojom bi vladali, i, ovom su zavladali: budući da nemaju SFRJ, sada su od Hrvatske napravili Jugoslaviju, što je i bio prvotan cilj, a jedini je razlog spora dvije frakcije HDZ-abio tko će u konačnici tom zemljom vladai: dvije su frakcije, naravno, ona ustaškoudbaška i ona udbaškoustaška. Ustaškoudbaška je ona linija koja je pod firmom halabučnog ustaštva u emigraciji zapravo radila za Udbu: veli Manolić da je Šušak pao još u Rijeci, npr.; udbaškoustaška je ona linija koja je u domovini pod egidom avangarde nacionalnog pokreta (HDZ) stvarala Noevu arku za preživljavanje udbaša u uvijetima neminovnih tranzicijskih promijena: ustašluk je tu poslužio samo kao cover udbaškoj prošlosti, baš kao što je u dijaspori bio mamac naivnim prostodušnim mesarima, bauštelcima i ostaloj sirotinji emigriraloj iz Titove Jugovine.
To je jedina istina ove zemlje. Zato je nakon Tuđmanove smrti sve ostalo isto: kriminal je još i već, slobode su još i manje, samo je nacionalizam drugog imena: umjesto hrvatskog, evo ti jugoslavenskog, dok građanstvo nijemo gleda televiziju!
I s ekonomskim gruntom cijelog procesa se slažem: da, u podmetu je uvijek lova. Jasno da su posrijedi interesi, u krajnjoj liniji i posljednjih godina naročita ljubav spram hrvatske zemlje - ona doslovna, ljubav spram katastre i gruntovnice!

IV

"Već sam dolje pisao o tome da Hrvatska nakon hercegovačke upravo proživljava svoju bosansku, dakle jugoslavensku fazu."
ili
"Fascinantni su ti Jugoslaveni. Kako oni samo uzurpiraju prostor građanskog."
Vidiš, to su nosive teze i gornjeg teksta. A, namjerno sam citirao rečenicu u kojoj velim "već sam dolje pisao o tome...".
Dakle, ne znam čemu se čudiš i što te sada odjednm zbunjuje u tim stavovima.
Uostalom, znaš ti dobro moj opus na Vaseljeni i netu uopće, pa ti opaska o konstituciji HDZ-a nimalo nije nepoznata: elaborirano je to u desetinama komentara, je li tako Lo, tebi sasvim dobropoznatih komentara Dragoga bloga.
No, dobro si me podsjetila: mogli bismo napraviti nekakav izbor iz njegova opusa pa ga tiskati i na Vaseljeni!
Ljubim ja i tebe u oba oka, ali ljutiš me kao rijetko tko! Zločeste li djevojke, pa to je za nevjerovat!
Nego, vidi, nije sve to naše iznašašće niti povlastica; vidi što Kuljiš piše u gornjem tekstu:
"Budući da ne namjeravam pobliže tumačiti tekstić o Hudelistu kojega sam uskoro namjestio u "Globusu" gdje je počeo objavljivati svoj senzacionalni feljtonski intervju s generalom Martinom Špegeljom, što je početak javne destrukciju Tuđmanove poze beskompromisnog borca protiv "velikosrpske hegemonije" (s kojom je, zapravo, napravio ortački ugovor pa s njom ušao u partnerstvo kao manjinski dioničar), prelazim ukratko preko Ante Markovića koji je - po mojem mišljenju - krivac za agresiju ne na Hrvatsku, nego na Sloveniju i rat koji je ondje odnio na desetke života. Slovenski lideri bili su dovoljno pametni da ga za to ne optuže. Legitimitet koji je tada, za razliku od domoljubnih karantanskih separatista predvođenih bivšim šefom njihove Udbe imao u očima američke i europske diplomacije, štiti ga od bilo kakve odgovornosti, osim moralne. Besmisleno je zato da ga ja sad po tom pitanju peglam, ali s povijesnom distancom, kao skroman publicist koji pomalo piše o raspadu Jugoslavije, potvrđujem da se s prvim dijelom ocjene - s onim, naime, da je riječ o štetočinji i megalomanu - i danas apsolutno slažem."
Sklapa li ti se slike svijeta?
Vrlo je to jednostavno; evo teorije i prakse tranzicije devedesetih:
Teorija: Još je Hegel upozoravao na revolucionarnu ironiju: revolucije su samo tranzicijski proces prelaska jedne te iste vladajuće nomenklature iz jednog režima u drugi; ni manje ni više.
Praksa: U bivšoj Jugoslaviji, kako bi izbjegla bilo kakvu lustraciju u okolnostima nastupajućih demokratskih promijena, nomenklatura se jednostavno stavlja na čelo tih promijena, istovremeno ih provocirajući (jogurt revolucija, nošenje Lazarevih mošti, lažni benkovački atentat itd.), potičući zajapurenom nacionalističkom retorikom, i konačno fingirajući: u biti, osim brojaka na vlastitim računima (to tebe oduševljava, znam, taj aspekt) ništa se drugo nije promijenilo.
Domovinski rat je dogovorni rat, ali, za razliku od Kuljiša ja tvrdim da su dogovori uspostavljeni puno ranije: on počinje i završava s dogovorom i krivicom Tuđmana, amnestirajući time sve ostale u Hvatskoj za takvu rabotu, a ja tvrdim da Hrvatskom i dan danas šeću ljudi koji su sudjelovali u pripremi toga rata koji im je priskrbio alibi za proteklih 45 godina rada i djelovanja u socijalističkoj Jugoslaviji, kao i moralno pravo pobjednika na plijen u procesu pretvorbe društvenoga vlasništva u privatno.
Već je situacija u Vukovaru plod dogovora, i o tome je višekratno govorio Merčep.
Zanimljivo, njega se ne usuđuju procesuirati. Deset sam godina radio emisije u koje bi - mislim četiri puta - zvao Merčepa postavljajući mu isto pitanje: Evo, priča se da će vas uhititi..., i onda bi prošlo par godina do nove emisije. Takvih je primjera na desetke, ovaj spominjem jer je izrazitiji i prvi mi pada na pamet.
Kako je to sažeo Josip Perković, sve se svodi na sljedeće:"Alfa i Omega jugoslavenske UDB-e, Stanko Čolak, rekao mi je prije dva mjeseca slijedeće: "KOS i SDB morali su imati ovaj rat, u protivnom svi udbaši i kosovci bili bi poubijani, sad je trenutak da nacionalisti izginu."

V

P.S.

Moja pozicija?
Vidiš ovu zadnju rečenicu?
Vidiš li da ona ne ostavlja treću opciju: imamo KOS i SDB i s druge strane nacionaliste, i tertium non datur!
Ali, ako nema treće mogućnosti, treba se za nju izboriti - jednostavno, tu građansku poziciju treba rastvoriti za svo bogatstvo uzurpirane politike socijaldemokracije, konzervativizma, liberala, itd.itd., za sve ono što građanska politika zapravo jest, ako je ona danas uopće moguća! U svakom slučaju, ne treba se dopustiti da se cijela ta sfera natkrili avatarima dvaju totalitarnih politika, ex-boljševičkom i ex-fašističkom, crvenom i crnom, tj. sve je dopustivo samo ne ovo što danas imamo. A imamo to da kroz forsiranje sukoba crvenih i crnih, zemljom vladaju ljudi koji su propast Jugoslavije preživjeli stavljajući se na čelo navodnih demokratskih promjena, samo i jedino zato da prežive te promjene! O tome ti govori Perkovićev citat Čolaka.
"Jednostavno zato jer današnjom Hrvatskom vladaju Jugoslaveni, Jugoslaveni skriveni iza lažne maske navodno neutralne građanske pozicije, građanske pozicije koja bi trebala biti pozicija Pravde, beskonačne vrijednosti Zakona.
Potiskujući vlastitu istinu i derogirajući svaku moguću građansko politiku - to je zapravo razlog zbog kojeg Hrvatska ne može biti pravnom državom! - Jugoslaveni zapravo uzurpiraju ukupan prostor te politike, forsirajući radom medijskog pogona ideološku fantazmu o sukobu crvenih i crnih kao temeljnom društvenom antagonizmu Hrvatske.
To je način na koji se vlada ovom zemljom: dok je crvenih, trebaju nam crni, i vice versa: važno je da osim ekstremnih pozicija u Hrvatskoj niti jedna druga politička pozicija nije moguća, kako su konačno demonstrirali ovogodišnji parlamentarni izbori.
Dopusti jedan mali test:
Recimo, zamisli da je Jugoslavija nekim čudom postala demokratska, građanska država. Tko bi 1990. u demokratskoj Jugoslaviji morao položiti račun za nedemokratske postupke u posljednjih 45 godina?
Ali recite u Hrvatskoj danas: Udbaš!, a da te istom ne proglase ustašom!
Ta, zar nije i Banac sumnjiv kad inzistira da se oba totalitarizma osude kao totalitarizmi!
No, nedostaje pozicija s koje bi se takvo što moglo učiniti! Nedostaje upravo ta prisvojena, uzurpirana neutrala pozicija Zakona, ta famozna pozicija Građanstva!"
Gledaj, to uviđa čak i usputni čitatelj portala "Jutarnjega lista":
"Nadalje se slažem s argumentacijom trenutačnog stanja duha u RH i tzv. bitkom dvoje nacionalizama te potpunim odsustvom pozicije građanstva. To je - na žalost - i zbilja svih ostalih "istočnih" prostora; vrijedi i za one u EU (Slovenija, Slovačka, Rumunjska), još više za one izvan (Hrvatska, Srbija)...."!
Kužiš, ljudi počinju uviđati! Kao kad u raspravi o Jergoviću i Tomiću odjednom sa svih strana začuješ stav: Da, ali to je EPH-ova jugoslavenska pretorijanska garda, bez Pavića oni su ništa! E, stara, izgleda da te ideje počinju živjeti kao opća znanje hrvatske javnosti, pa bih mogao kazati da, unatoč tome što ti to ne pratiš baš pomno, ovaj blog ima smisla!
Na kraju, čudesno mi je koliko je naša publika dekoncentrirana i koliko zapravo malo toga uspijeva poloviti: recimo, mnoge zbunjuje ova opaska o Jugoslavenima, u smislu: Pa da ovdje ima Jugoslavena, onda bi Jugoslaviju i rekonstruirali!
Zgodna opaska, i, na njihovo preneraženje - savršeno točna! Jer, jesu je rekonstruirali!
Ne obnavlja se Jugoslavija u granica SFRJ, nego je današnja Hrvatska obnovljena Jugoslavija. Zato ja velim da su oni body snatchersi: njima jednostavno treba država kojom bi vladali, i, ovom su zavladali: budući da nemaju SFRJ, sada su od Hrvatske napravili Jugoslaviju. To je jedina istina ove zemlje. Zato je nakon Tuđmanove smrti sve ostalo isto: kriminal je još i već, slobode su još i manje, samo je nacionalizam drugog imena: umjesto hrvatskog, evo ti jugoslavenskog, dok građanstvo nijemo gleda televiziju!
Još jedna definicija: Jugoslaveni su oni koji su došli na mjesto Građana. Uzurpiraju prostor građanstva. Građanska je politika u Hrvatskoj nemoguća jer je na mjestu građanina Jugoslaven. Jugoslaven, jer, građanska se pozicija u Hrvatskoj ponajprije shvaća kao odricanje od hrvatstva, tek u svojoj ekskluzivnoj i negativnoj formi: ne biti Hrvat, nipošto to nigdje i nikako ne isticati, to je istoznačno s ovime 'biti građanin'. Zato se ovdje pravna država ne restituira: jer ovdje se građanina ne shvaća u odnosu spram beskonačne vrijednosti zakona: umjesto da imamo građanstvo koje u ime te pravne države sa zakonom suočava i jedno i drugo ekstremno zlo i transgresiju zakonitosti, mi na mjestu Građanina imamo Jugoslavena koji je navodno građanin eo ipso jer nije – Hrvat! To što umjesto jednog nacionalizma, ili čak pukog patriotizam ili same etničke samoosvještenosti, imamo posla s drugim nacionalizmom, nikom ništa!
Jugoslavenski je nacionalizam dobrodošao. U ovim krajevima već više od stoljeća!

VI

Kaj ti veliš na ovu tezu da u središtu hrvatskog univerzuma ne stoluje Horvat u svom klajbirgerskom šovenskom ekstremizmu, nego Jugoslaven, prerušen u građanina, koji se ovdje brže bolje raspada na crvenog (bivši boljševici) i crnog ( bivši fašisti) totalitarista, dakle suštu opreku onoga što bi demokratska građanska politika trebala biti?
Grozna situacija, nije li - zemljom vladaju jugoslavenski nacionalisti, mahom udbaške prošlosti, sabotirajući bilo kakvu autentičnu demokratsku politiku, pa i sam proces integriranja u EU, a škvadra diže kredite za sedmodnevne alpske skijače!
Recimo, ova farsa oko ZERP-a - sve je to igrokaz kojem je jedini cilj otežati Hrvatskoj ulazak u EU, jer, u ovoj zemlji dobar dio vladajuće nomenklature ima životni interes zaustaviti, ili barem usporiti taj proces: ta, kaj misliš kako bi u EU izgledala suđenja odgovornima za egzekucije Hrvata u periodu 1945 - 1990? Osim toga, treba još pokrasti toga: evo, vidiš kak se lovom transferiranom na Maltu kupuje 'Podravka'. Gdje su sada oni koji su 1999. obećavali sankcioniranje privatizacijskog kriminala? Gdje? Na poslu legalizacije tog kriminala, lišve. Hm, zanimljivo...
I tak, moj Pookica, dobar si ti meni - Kinezi s downovim sindromom, ha, ha, vrabec te dal, to je baš za pet, da znaš.

P.S.

Budući da nisi razumio tekst, ili nakanu, objasnit ću ti osnovnu tezu:
U Hrvatskoj nemamo posla s antagonizmom Hrvata i Drugih - Srbi, Muslimani, turisti, pederi, abonenti, itd. ad infinitum - pri čemu bi Drugi, tipično nacistički, bio neprijatelj per definitionem, dakle fizička prepreka koju valja odstraniti, nego imamo nasuprot posla s konfliktom Jugoslavena i Drugih, pri čemu se kao arhetipski neprijatelj za Jugoslavene u Hrvatskoj javljaju sami Hrvati, kao glavni ruštitelji Jugoslavije!
U današnjoj je Hrvatskoj Drugi - Hrvat!
Jednostavno zato jer današnjom Hrvatskom vladaju Jugoslaveni, Jugoslaveni skriveni iza lažne maske navodno neutralne građanske pozicije, građanske pozicije koja bi trebala biti pozicija Pravde, beskonačne vrijednosti Zakona.
Potiskujući vlastitu istinu i derogirajući svaku moguću građansko politiku - to je zapravo razlog zbog kojeg Hrvatska ne može biti pravnom državom! - Jugoslaveni zapravo uzurpiraju ukupan prostor te politike, forsirajući radom medijskog pogona ideološku fantazmu o sukobu crvenih i crnih kao temeljnom društvenom antagonizmu Hrvatske.
To je način na koji se vlada ovom zemljom: dok je crvenih, trebaju nam crni, i vice versa: važno je da osim ekstremnih pozicija u Hrvatskoj niti jedna druga politička pozcija nije moguća, kako su konačno demonstrirali ovogodišnji parlamentarni izbori.
Dopusti jedan mali test:
Recimo, zamisli da je Jugoslavija nekim čudom postala demokratska, građanska država. Tko bi 1990. u demokratskoj Jugoslaviji morao položiti račun za nedemokratske postupke u posljednjih 45 godina?
E, da, moj Pooka, ali reci ti u Hrvatskoj danas: Udbaš!, a da te istom ne proglase ustašom!
Ta, zar nije i Banac sumnjiv kad inzistira da se oba totalitarizma osude kao totalitarizmi!
No, nedostaje pozicija s koje bi se takvo što moglo učiniti! Nedosta upravo ta prisvojena, uzurpirana neutrala pozicija Zakona, ta famozna pozicija Građanstva!
Danas je u Hrvatskoj nemoguće kazati da je netko 1971. proganjao Gotovca samo zato jer je bio Hrvat, a da onaj koji to kaže istom ne bude osuđen kao hrvatski nacionalist!
Pozicija s koje stiže ta osuda, pozicija je kojoj je uvijek i svuda, i u Beogradu i u Zagrebu dakle, svaka hrvatska samosvijest eo ipso bila nacionalističkom!
Jer, Građani su danas oni koji su do jučer svaku pojavu građanstva po bijelim i ostalim crnim knjigama komunizma karakterizirali kao buržoasku reakciju, i u Zagrebu i u Beogradu: ovdje Gotovac, tamo Nikezić, isti je to rezon.
Građanin u Hrvatskoj, dragi moj Pooka, već cijelu jednu noviju povijest ne samo da ne postoji, nego ni ne može postojati, jer ga onemogućuju dva nacionalizma: devedesetih hrvatski, posljednjih 8 godina jugoslavenski.
Umjesto da promijene stvarnost, nakon 2000.-te ideolozi su promijenili jedino opis te stvarnosti: detuđmanizacija, a tako se zove da ideologija, nije ni imala za cilj restituciju načela zakonitosti, uspostavu pravne države i vladavine prava, sankcioniranje privatizacijskog kriminala etc! Ne - detuđmanizacija je imala za cilj samo jedno: obračun s hrvatskim nacionalizmom s pozicija jugoslavenskog nacionalizma.
Kriminal pak ne samo da je ostao isti, nego je i umnožen: od lopova Tuđmanovog režima nitko nije kažnjen, naprosto stoga jer su kriminalci toga režima postigli nagodbu s državom, tj. s vladajućom nomenklaturom. Sredstva su preraspodjeljena, kratko kazano.
Na koncu, stav o tome da bi ostaci nekadašnje obavještajne zajednice bili preprekom uspostave pravne države, pa naravno da je tome tako: ta, tko zapravo sabotira procesuiranje krivaca za zločine devedesetih, bilo ratne bilo gospodarske? Tko je imao osoban interes zataškati slučajeve poput "slučaja Zec"? Tko ima osobnu korist od prešućivanja istine o financijskom inženjeringu, propasti hrvatskih banaka, privatizacijskoj pljački...?
Pooka - tko je sve to učinio? Hercegovci?
Ha, ha, ha...da, da, tako glasi službena verzija, oko koje je i ovih dana toliko svima stalo: da, Šušak je sve to učinio, i opljačkao Hrvatsku, i prodao Posavinu, i naredio ratne zločine, i...
Da, da, jest, jest, sve su to napravili Šušak i Tuđman, jedino je neshvatljivo zakaj su svu lovu koju su opljačkali uplatili na račune protagonista hrvatske državne politike od 2000-te naovamo!?
Čudno, nije li?
Detuđmanizacija Hrvatske nova je laž, laž kojom nas obmanjuje mađioničar pod izlikom dan nam prokazuje trik: dok nam ga pokazuje, ponovo nas vara! Detuđmanizacija Hrvatske trebala je podrazumjevati demokratizaciju zemlje: umjesto toga imamo zemlju u kojoj vlada tiha koalicija HDZ-a i SDP-a, koji, kao u Zagrebu, lišeni bilo kakve ideološke predrasude, lovu dijele dogovorno, mimo bilo kakve kontrole i upliva demokratske javnosti! Trebala je podrazumjevati uspostavu pravne države, a Ivo Josipović još je jedina osoba koja, i to ritualno, govori o ustavnoj noveli i nevolji s retroaktvinim zakonom kojim bi sankcionirali privatizacijsku pljačku stoljeća! Trebala je podrazumijevati reafirmaciju medijskih sloboda, a danas imamo medijski monopol spram kojega je vrijeme Franje Tuđmana carstvo slobode! Detuđmanizacja je trebala podrazumijevati uspostavu društva jednakih šansi, a danas ne samo da su profiteri nekažnjeni, nego se ponašaju baš kao da su, za razliku od neprivilegiranih milijuna hrvatskih građana, oni svoju šansu iskoristili, dočim mi, nepoduzetni i inkompetentni looseri, mi jednostavno nismo uhvatili korak u ovoj nesmiljenoj tržišnoj utakmici. Štoviše, ne staje se na onome što je učinjeno devedesetih: onima koji su kao menađeri stranačkog kapitala sve dobili besplatno devedesetih, daje se i danas još i više, a da se i opet ne polaže računa o porijeklu kapitala koji je u opticaju. U Hrvatskoj se jednostavno zataškavaju nečiji uspjesi kao i nečiji neuspjesi, podjednako sustavno, pomno i sveobuhvatno: ovdje čovjek, ako nije dio politički posredovane oligarhije, jednostavno nema nikakvih šansi, bez obzira na trud, zanje, sposobnosti, talenat, rad! Zataškavanje je, uostalom, osnovna misija ovdašnjeg medijskog pogona/monopola. O središnjim gospodarskim događajima, recimo, u Hrvatskoj nikada nećete ništa saznati, jer, pretpostavka je uspješnoga posla njegova tajnost: tko danas zna zašto je Fima dislocirala novac na Maltu, i kupuje li management Podravke vlastitim novcem tvrku kojom upravlja!? Zna, jasno da znaju predsjednik i premijer, ali, pokuša li to saznati građanin, kako će proći?
Dakle, detuđmanizacija nije provedena - ništa od onoga što je bilo loše u Tuđmanovom režimu nije promjenjeno, ni malverzacije, ni zloporabe, ni kriminal, ali ama baš ništa nije drukčije, osim jedne stvari: recite da ste Hrvat, i odmah ste Ustaša!
To je jedina velika i svjetla pobjeda ovog režima: za sve su krivi jebeni hrvatski nacionalisti, a nacionalist je svatko tko postavi pitanje: Kako to da bivši suradnici obavještajnih službi Jugoslavije tako dobro prosperiraju u današnjoj, posttuđmanovskoj Hrvatskoj?
Jedino, današnji to građanin pokorni i ne zna! Ne zna, jer današnje novine o tome ne pišu. Ne pišu, jer su vlasnici tih medija u talu: ta, nakon Tuđmana, sad je došao i na njih red da zariju glavu u kopanju. I, odjednom je gateova nestalo. Sada živimo u idealnom, savršenom društvu, u kojem ako kriminal i nije nestao, a ono barem za njega nikada ne ćemo saznati. A ako o tome ništa ne znamo, ništa nas ne može uznemiriti!
Mir građana, to je ono osnovno oko čega se valja pobrinuti. Pogotovo ako to znači: miran građanin!
U tome se u Hrvatskoj jedino i u potpunosti uspjelo: ovdje su ljudi mirni čak i kad im ukradu auto a sutra se izjutra u njemu novopečeni taksist doveze da okradenoga odveze na policiju!
Taj stupanj duševnoga mira, taj stupor, dokaz je neslavenskog porijekla Hrvata: ta nepomućena ataraksija, mir svinje na brodu za nevere, svojstvena je jedino drevnim narodima, bili oni iranskog ili nekog drugog porijekla.
Ali, to je something completely different....

- 16:13 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 06.03.2012.

Romano Bolković

Papa Pio XII proglasio je 1958. Chiaru Offreduccio aka Svetu Klaru Asišku zaštitnicom televizije: svetica je bila prebolesna da bi pribivala misi, no imala je moć vidjeti je i čuti na zidu svoje sobe samostana Svetog Damjana. Klara je po hrvatski Jasna, pa je jasno zašto je baš Klara patrona televizije: televizija pojašnjava stvarnost, stvari čini jasnijima, u normativnom smislu daje da vidimo stvari okupane u HD-toskanskom svjetlu, clare et distincte. Deskriptivno – odmaknemo li se dakle od onoga što treba k onome što jest - između televizije i publike kao da postoji prešutni dosluh o sfumatu: televizija ne samo da stvarnost ne čini jasnom, nego je sva njena uloga biti dimnom zavjesom što zastire pogled na svijet. Televizija, glasilo društvene hipokrizije, autentičan je odgovor na potrebu da se ne zna: između televizije i publike prešutan je dosluh o laži, i tv, ta masovna industrija laži, tu nasušnu potrebu auditorija zadovoljava infinitezimalno. Osjećaj manjka informacija, kao što je jednom pisao Hrvoje Hribar, nesvjesni je izraz želje za konačnom informacijom; ne onom koja bi bila potpunija, već onom koja bi izvijestila o kraju čitavog ovog povijesnog mučenja. Rekao bih da kako s televizijom, tako stvari stoje s medijima napose: vrijeme pred zaslonom, čekanje je na nemoguću obavijest, iščekivanje Apokalipse.

U međuvremenu, preostaje nam da se tu i tamo prisjetimo lekcije o javnosti koja pretpostavlja racionalnu formu argumentacije, ako je već o jasnoći riječ: ovdje sam već jednom pisao o tome da mi moramo pretpostaviti mogućnost racionalne argumentacije kao formu javnog komuniciranja, e da bi javnosti uopće bilo. Ali, ako išta karakterizira hrvatsku javnost, to je onda posvemašnja odsutnost racionaliteta: hrvatski mediji prije zastiru pogled na stvarnost, no što je pojašnjavaju. Ne čudi stoga hrvatski nesporazum u komunikaciji sa svijetom – on je ponajprije naš nesporazum s nama samima. Upravo tamo gdje nastojimo oko razumijevanja društvenih, političkih i kulturnih procesa, u sferi društvene refleksije, tamo gdje društvo proizvodi ideje o sebi samom, hrvatski mediji ne samo da stvarnost čine nerazumljivom, nego i javnost nerazumnom. Hrvatski mediji javnost ne samo da izbezumljuju, nego je čine bezumnom. Iracionalnom. Tamo gdje bismo trebali dobiti odgovor na svoja pitanja, zjapi praznina: na televiziji se to naročito dobro vidi, jer na tv se vidi i ono čega nema, ne samo ono čega ima. S druge strane, postoje objašnjenja koja nisu tražena, koja su baš zato dovoljna optužba: suvišna, nelogična tumačenja nedogođenog. Između tog manjka i suviška postoji jasna dijalektika: na mjesto nedostajuće informacije stupa ideološka laž. Ono što bi bilo zanimljivo razvidjeti svakako je pitanje: Čija je to laž? Čija je to i koja ideologija? Konačno, čiji su ideološki relej hrvatski mediji?

Pogledajmo klasičan primjer:

4. srpnja 2007. godine „Jutarnji list“ objavio je tekst naslovljen „Zagorčev pokušaj udara na Mesića, Bajića i Sanadera“. Naime, tada još Ninoslav Pavić, Mladen Pleše i Davor Butković nisu ni slutili da je istinska arcinemeza Ivo Sanader, ali to za ovu storiju nije od posebnog značaja. Tekst je nemoguće prepričati, jer svaka je interpretacija skrnavljenje, pa donosim njegov presudni, uvodni dio u citatu: „Zadnji pokušaj generala Zagorca da se obrani od izručenja Hrvatskoj i od optužaba za utaju goleme količine novca namijenjenog kupnji oružja ujedinio je hrvatski državni i pravosudni vrh.
I premijer Ivo Sanader, i predsjednik Stjepan Mesić, i državni odvjetnik Mladen Bajić smatraju kako Zagorec svojim najnovijim potezima pokušava uzdrmati hrvatski pravni i politički poredak kako bi izbjegao izručenje i suđenje. Naime, Zagorec tvrdi da je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić od njega tražio milijun i pol eura mita kako bi odustao od optužaba. Novac je, tvrdi Zagorac, trebao biti isplaćen u tri "tranše" po 500.000 eura svaka, a obavijest o tome gdje i kako će biti isplaćen trebala je biti plasirana preko šifriranih rečenica i poruka u Dnevniku HRT-a.“

Tako je dakle „Jutarnji list“ započeo tekst o beskompromisnoj borbi Predsjednik države Stjepana Mesića i predsjednika Vlade Ive Sanadera koji ne posustaju u odlučnoj borbi protiv mita i korupcije i svih oblika organiziranog kriminala. U nastavku tog nepotpisanog, redakcijskog teksta, čitamo da je „Zagorec Perkoviću plasirao dokument, za koji državna vlast tvrdi da je falsificiran, u kojem stoji da je premijer Sanader deponirao 19 tona zlatnih poluga na Britanskim djevičanskim otocima.“ Ne piše to slučajno: informacija o famoznih 19 tona tipična je retorička taktika preusmjeravanja pozornosti s bitnog, red herring: zavedeni tragom tih preteških 19 T, čitatelj su smetnuli s uma bezumnu uvodnu vijest o kriptografskom poduhvatu stoljeća, o obavijesti koja je trebala „biti plasirana preko šifriranih rečenica i poruka u Dnevniku HRT-a“.

Sad polako. Zastanimo na tren. Što se tu kaže? Kaže se da 1) Zagorec tvrdi da je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić od njega tražio milijun i pol eura mita kako bi odustao od optužaba; potom 2) da je novac je trebao biti isplaćen u tri "tranše" po 500.000 eura svaka, i 3) da je obavijest o tome gdje i kako će biti isplaćen trebala biti plasirana preko šifriranih rečenica i poruka u Dnevniku HRT-a!
Sumanuto. Suludo. Čak i za hrvatsku javnost, bezobrazno nerazumno. Ali, ne radi se ovdje uopće o tome da je sumanuta Zagorčeva tvrdnja, ili navod tekstopisca da Zagorec nešto tvrdi, nego je suludo bezobrazna cijela ova nemušta konstrukcija: Mladen Bajić je tražio mito, a gdje i kako će taj mito biti isplaćen, bilo bi rečeno ni manje ni više nego u središnjem Dnevniku HRT-a, šifriranim rečenicama i porukama. Degutantno! Idiotski špiclovski um koji je do ove mjere ponizio hrvatsku javnost da mora čitati redakcijske – uočimo da je u „Jutarnjem listu“ ipak preostalo srama, pa se nitko pod ovu svinjariju nije htio potpisati – vijesti ovakvog tipa zapravo je zaslužio javno prokazivanja i, mislim, ne samo javnu osudu nego i - sud. Jer, upravo ovakve imbecilne uvrede javnom razumu poruka su da nas se drži kretenima, da nam se može raditi što god se hoće, i da se pri tome beskrajno bahato drži da ta hrvatska javnost ništa ne razumije, a ako štogod i shvaća, niti što može, niti što smije. Onaj tko je sastavio ovakvu vijest, odašiljući je posredstvom „Jutarnjega lista“ u javnost, nakanio je samo jedno: tu javnost zastrašiti, jer i budali je savršeno jasno da se ova vijest izruguje zdravom razumu. Svatko razuman istom će se zapitati kako bi to Zoran Šprajc šifrirano i kome bi on to kriptirano odaslao poruku usred svoje emisije - da ne razrađujemo sada temu Šprajcova fizičkog obračuna sa svakime tko bi mu s takvim prijedlogom teksta koji treba pročitati u Dnevniku HRT-a nadobudno prišao - no upravo u tome i jest poanta: tu razum staje, i na to pitanje razum nikada neće dobiti odgovor: ne samo da nikada ne ćemo razumjeti logiku ovih događaja, nego su oni i imali namjeru stvoriti ambijent iracionalnog, ambijent nelagode, ambijent straha, unutar kojega su protagonisti ovakvih događaja, baš kao i takvi događaji, jedino mogući.

U hrvatske medije ovakve infamne „vijesti“, običaj je kazati, stižu iz famoznog obavještajnog podzemlja. Krivo. To obavještajno podzemlje samo je manufaktura specijalizirana za proizvodnju bespoke informacija: radi se po narudžbi, i upravo je stoga ovdje kudikamo produktivnije doznati tko je naručitelj. U Hrvatskoj i inače s naručiteljima nemamo sreće, nikako da im vidimo lice, no ponešto se ipak može shvatiti zapitamo li se: Cui bono? Za čije dobro se objavljuju ovakve „informacije“?

Pomozimo sebi – svatko za svoju vježbu može primjere potražiti sam, u sjećanju ili u novinama, svejedno – s par primjera:

• Ivan Jarnjak više nije pod uskočkom istragom afere Fimi-media. Tako je još 2. prosinca odlučio USKOK, jer u istrazi nisu nađeni dokazi da bi bio počinitelj nekog od kaznenih djela za koja je bio osumnjičen. Tako glasi klasična formulacija vijesti o obustavi istrage protiv Ivana Jarnjaka. Jarnjaka je teretila bivša HDZ-ova blagajnica Branka Pavošević, koja je USKOK-u ispričala da je jednom prilikom osobno donio novac u stranku, kao i da joj je naređivao pojedine isplate. Može li itko u hrvatskoj javnosti odgovoriti na pitanje kako to da svjedočenje jedne te iste osobe, blagajnice Branke Pavošević, jednu osobu tereti, dok drugu ne? Tamo gdje je u slučaju šifriranih poruka stršao suvišak, ovdje zjapi manjak: Što to zapravo znači da za jedne svjedočanstvo neke osobe biva dovoljnom optužbom, dok za druge ti 'dokazi' ne dostaju?
• HRT je prenio da Anto Nobilo, odvjetnik Josipa Boljkovca, tvrdi kako nije njegov klijent ubojica nego je to "drug Mićo". Nobilo kaže kako je proveo svoju istragu koristeći dokumente koji su dostupnu svim građanima pa i policiji. A part od nadnaravnih sposobnosti časnog Ante Nobila, koji u predahu između tae kwon do treninga i poslovnog razgovora s Končarom pronalazi u samostalnim istragama dokumente koji nepobitno dokazuju nevinost ili krivnju za događaje otprije 66 godina, no može li itko u Hrvatskoj odgovoriti na pitanje kako to da se cijela ova farsa oko uhićenja Josipa Boljkovca odvila u krugu osoba povezanih dugogodišnjim višestrukim vezama, i nije li možda onda slučaj da su poneka neprijateljstva ovdje hinjena i dogovorena, što će reći da su institucije sustava zlorabljene ne samo u privatne pred i postizborne svrhe, već u jedinstvenu svrhu obmane javnosti? Zanimljivo je u tom smislu primijetiti da je cijeli događaj samo realizacija scenarija opisanog još u travnju mjesecu 2007. godine na jednom od znamenitih hrvatskih blogova, da su svi akteri događajem na različite načine profitirali, a da prvotna inspiracija animoziteta Boljkovca i Josipa Perkovića, čak ni u aluziji nije ni natuknuta.
• Konačno, pogledajmo vijest s jednog od ovdašnjih portala: „Zanimljivo je da je Ranko Ostojić, iako je Ninu Pavića "obrađivao", kod njega u EPH Holdingu dobio unosan i visokopozicioniran posao nakon što je otišao iz policije.“ Tipična vijest i tipičan portal: tko o čemu, Internet o Paviću, kad već tisak šuti. No, s onu stranu svake primisli o mogućoj pristranosti budućeg ministra policije Ranka Ostojića, ipak je fascinantno da u hrvatskoj štampi možete pročitati tekst o bilo čemu, svemu i svačemu, ali ne o jednoj nevjerojatnoj okolnosti: o činjenici da je dosadašnji ministar policije Tomislav Karamarko surađivao s Ninoslavom Pavićem, baš kao što je budući ministar policije Ranko Ostojić radio za Ninoslava Pavića! U tome smo jedinstvena zemlja na svijetu: naši ministri policije izravno rade s vlasnikom najvećeg medijskog pogona u zemlji!

Bez velikih misli, zaključaka i rezimea, čak i rezignacije, kažimo na kraju da je možda upravo to razlog da se u izdanjima toga pogona onda javljaju nepotpisani, redakcijski tekstovi koji šifrirane poruke odašilju kroz Šprajcov Dnevnik. Napokon, za čije se onda dobro stvara taj informacijski kaos, to ozračje zebnje?

Dajte, molim vas, ako nas i prave budalama, ne pravimo se blesavi: pa ako iz teksta ova tri primjera izuzmemo blagajnicu koja hoće ići na more, pitanje je za milijun kuna: A što povezuje ostale spomenute?

- 23:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Mail

NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 24.03.2012.

Jedno davnašnje upozorenje

utorak, 06.03.2012.

Romano Bolković