NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Romano Bolković

Papa Pio XII proglasio je 1958. Chiaru Offreduccio aka Svetu Klaru Asišku zaštitnicom televizije: svetica je bila prebolesna da bi pribivala misi, no imala je moć vidjeti je i čuti na zidu svoje sobe samostana Svetog Damjana. Klara je po hrvatski Jasna, pa je jasno zašto je baš Klara patrona televizije: televizija pojašnjava stvarnost, stvari čini jasnijima, u normativnom smislu daje da vidimo stvari okupane u HD-toskanskom svjetlu, clare et distincte. Deskriptivno – odmaknemo li se dakle od onoga što treba k onome što jest - između televizije i publike kao da postoji prešutni dosluh o sfumatu: televizija ne samo da stvarnost ne čini jasnom, nego je sva njena uloga biti dimnom zavjesom što zastire pogled na svijet. Televizija, glasilo društvene hipokrizije, autentičan je odgovor na potrebu da se ne zna: između televizije i publike prešutan je dosluh o laži, i tv, ta masovna industrija laži, tu nasušnu potrebu auditorija zadovoljava infinitezimalno. Osjećaj manjka informacija, kao što je jednom pisao Hrvoje Hribar, nesvjesni je izraz želje za konačnom informacijom; ne onom koja bi bila potpunija, već onom koja bi izvijestila o kraju čitavog ovog povijesnog mučenja. Rekao bih da kako s televizijom, tako stvari stoje s medijima napose: vrijeme pred zaslonom, čekanje je na nemoguću obavijest, iščekivanje Apokalipse.

U međuvremenu, preostaje nam da se tu i tamo prisjetimo lekcije o javnosti koja pretpostavlja racionalnu formu argumentacije, ako je već o jasnoći riječ: ovdje sam već jednom pisao o tome da mi moramo pretpostaviti mogućnost racionalne argumentacije kao formu javnog komuniciranja, e da bi javnosti uopće bilo. Ali, ako išta karakterizira hrvatsku javnost, to je onda posvemašnja odsutnost racionaliteta: hrvatski mediji prije zastiru pogled na stvarnost, no što je pojašnjavaju. Ne čudi stoga hrvatski nesporazum u komunikaciji sa svijetom – on je ponajprije naš nesporazum s nama samima. Upravo tamo gdje nastojimo oko razumijevanja društvenih, političkih i kulturnih procesa, u sferi društvene refleksije, tamo gdje društvo proizvodi ideje o sebi samom, hrvatski mediji ne samo da stvarnost čine nerazumljivom, nego i javnost nerazumnom. Hrvatski mediji javnost ne samo da izbezumljuju, nego je čine bezumnom. Iracionalnom. Tamo gdje bismo trebali dobiti odgovor na svoja pitanja, zjapi praznina: na televiziji se to naročito dobro vidi, jer na tv se vidi i ono čega nema, ne samo ono čega ima. S druge strane, postoje objašnjenja koja nisu tražena, koja su baš zato dovoljna optužba: suvišna, nelogična tumačenja nedogođenog. Između tog manjka i suviška postoji jasna dijalektika: na mjesto nedostajuće informacije stupa ideološka laž. Ono što bi bilo zanimljivo razvidjeti svakako je pitanje: Čija je to laž? Čija je to i koja ideologija? Konačno, čiji su ideološki relej hrvatski mediji?

Pogledajmo klasičan primjer:

4. srpnja 2007. godine „Jutarnji list“ objavio je tekst naslovljen „Zagorčev pokušaj udara na Mesića, Bajića i Sanadera“. Naime, tada još Ninoslav Pavić, Mladen Pleše i Davor Butković nisu ni slutili da je istinska arcinemeza Ivo Sanader, ali to za ovu storiju nije od posebnog značaja. Tekst je nemoguće prepričati, jer svaka je interpretacija skrnavljenje, pa donosim njegov presudni, uvodni dio u citatu: „Zadnji pokušaj generala Zagorca da se obrani od izručenja Hrvatskoj i od optužaba za utaju goleme količine novca namijenjenog kupnji oružja ujedinio je hrvatski državni i pravosudni vrh.
I premijer Ivo Sanader, i predsjednik Stjepan Mesić, i državni odvjetnik Mladen Bajić smatraju kako Zagorec svojim najnovijim potezima pokušava uzdrmati hrvatski pravni i politički poredak kako bi izbjegao izručenje i suđenje. Naime, Zagorec tvrdi da je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić od njega tražio milijun i pol eura mita kako bi odustao od optužaba. Novac je, tvrdi Zagorac, trebao biti isplaćen u tri "tranše" po 500.000 eura svaka, a obavijest o tome gdje i kako će biti isplaćen trebala je biti plasirana preko šifriranih rečenica i poruka u Dnevniku HRT-a.“

Tako je dakle „Jutarnji list“ započeo tekst o beskompromisnoj borbi Predsjednik države Stjepana Mesića i predsjednika Vlade Ive Sanadera koji ne posustaju u odlučnoj borbi protiv mita i korupcije i svih oblika organiziranog kriminala. U nastavku tog nepotpisanog, redakcijskog teksta, čitamo da je „Zagorec Perkoviću plasirao dokument, za koji državna vlast tvrdi da je falsificiran, u kojem stoji da je premijer Sanader deponirao 19 tona zlatnih poluga na Britanskim djevičanskim otocima.“ Ne piše to slučajno: informacija o famoznih 19 tona tipična je retorička taktika preusmjeravanja pozornosti s bitnog, red herring: zavedeni tragom tih preteških 19 T, čitatelj su smetnuli s uma bezumnu uvodnu vijest o kriptografskom poduhvatu stoljeća, o obavijesti koja je trebala „biti plasirana preko šifriranih rečenica i poruka u Dnevniku HRT-a“.

Sad polako. Zastanimo na tren. Što se tu kaže? Kaže se da 1) Zagorec tvrdi da je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić od njega tražio milijun i pol eura mita kako bi odustao od optužaba; potom 2) da je novac je trebao biti isplaćen u tri "tranše" po 500.000 eura svaka, i 3) da je obavijest o tome gdje i kako će biti isplaćen trebala biti plasirana preko šifriranih rečenica i poruka u Dnevniku HRT-a!
Sumanuto. Suludo. Čak i za hrvatsku javnost, bezobrazno nerazumno. Ali, ne radi se ovdje uopće o tome da je sumanuta Zagorčeva tvrdnja, ili navod tekstopisca da Zagorec nešto tvrdi, nego je suludo bezobrazna cijela ova nemušta konstrukcija: Mladen Bajić je tražio mito, a gdje i kako će taj mito biti isplaćen, bilo bi rečeno ni manje ni više nego u središnjem Dnevniku HRT-a, šifriranim rečenicama i porukama. Degutantno! Idiotski špiclovski um koji je do ove mjere ponizio hrvatsku javnost da mora čitati redakcijske – uočimo da je u „Jutarnjem listu“ ipak preostalo srama, pa se nitko pod ovu svinjariju nije htio potpisati – vijesti ovakvog tipa zapravo je zaslužio javno prokazivanja i, mislim, ne samo javnu osudu nego i - sud. Jer, upravo ovakve imbecilne uvrede javnom razumu poruka su da nas se drži kretenima, da nam se može raditi što god se hoće, i da se pri tome beskrajno bahato drži da ta hrvatska javnost ništa ne razumije, a ako štogod i shvaća, niti što može, niti što smije. Onaj tko je sastavio ovakvu vijest, odašiljući je posredstvom „Jutarnjega lista“ u javnost, nakanio je samo jedno: tu javnost zastrašiti, jer i budali je savršeno jasno da se ova vijest izruguje zdravom razumu. Svatko razuman istom će se zapitati kako bi to Zoran Šprajc šifrirano i kome bi on to kriptirano odaslao poruku usred svoje emisije - da ne razrađujemo sada temu Šprajcova fizičkog obračuna sa svakime tko bi mu s takvim prijedlogom teksta koji treba pročitati u Dnevniku HRT-a nadobudno prišao - no upravo u tome i jest poanta: tu razum staje, i na to pitanje razum nikada neće dobiti odgovor: ne samo da nikada ne ćemo razumjeti logiku ovih događaja, nego su oni i imali namjeru stvoriti ambijent iracionalnog, ambijent nelagode, ambijent straha, unutar kojega su protagonisti ovakvih događaja, baš kao i takvi događaji, jedino mogući.

U hrvatske medije ovakve infamne „vijesti“, običaj je kazati, stižu iz famoznog obavještajnog podzemlja. Krivo. To obavještajno podzemlje samo je manufaktura specijalizirana za proizvodnju bespoke informacija: radi se po narudžbi, i upravo je stoga ovdje kudikamo produktivnije doznati tko je naručitelj. U Hrvatskoj i inače s naručiteljima nemamo sreće, nikako da im vidimo lice, no ponešto se ipak može shvatiti zapitamo li se: Cui bono? Za čije dobro se objavljuju ovakve „informacije“?

Pomozimo sebi – svatko za svoju vježbu može primjere potražiti sam, u sjećanju ili u novinama, svejedno – s par primjera:

• Ivan Jarnjak više nije pod uskočkom istragom afere Fimi-media. Tako je još 2. prosinca odlučio USKOK, jer u istrazi nisu nađeni dokazi da bi bio počinitelj nekog od kaznenih djela za koja je bio osumnjičen. Tako glasi klasična formulacija vijesti o obustavi istrage protiv Ivana Jarnjaka. Jarnjaka je teretila bivša HDZ-ova blagajnica Branka Pavošević, koja je USKOK-u ispričala da je jednom prilikom osobno donio novac u stranku, kao i da joj je naređivao pojedine isplate. Može li itko u hrvatskoj javnosti odgovoriti na pitanje kako to da svjedočenje jedne te iste osobe, blagajnice Branke Pavošević, jednu osobu tereti, dok drugu ne? Tamo gdje je u slučaju šifriranih poruka stršao suvišak, ovdje zjapi manjak: Što to zapravo znači da za jedne svjedočanstvo neke osobe biva dovoljnom optužbom, dok za druge ti 'dokazi' ne dostaju?
• HRT je prenio da Anto Nobilo, odvjetnik Josipa Boljkovca, tvrdi kako nije njegov klijent ubojica nego je to "drug Mićo". Nobilo kaže kako je proveo svoju istragu koristeći dokumente koji su dostupnu svim građanima pa i policiji. A part od nadnaravnih sposobnosti časnog Ante Nobila, koji u predahu između tae kwon do treninga i poslovnog razgovora s Končarom pronalazi u samostalnim istragama dokumente koji nepobitno dokazuju nevinost ili krivnju za događaje otprije 66 godina, no može li itko u Hrvatskoj odgovoriti na pitanje kako to da se cijela ova farsa oko uhićenja Josipa Boljkovca odvila u krugu osoba povezanih dugogodišnjim višestrukim vezama, i nije li možda onda slučaj da su poneka neprijateljstva ovdje hinjena i dogovorena, što će reći da su institucije sustava zlorabljene ne samo u privatne pred i postizborne svrhe, već u jedinstvenu svrhu obmane javnosti? Zanimljivo je u tom smislu primijetiti da je cijeli događaj samo realizacija scenarija opisanog još u travnju mjesecu 2007. godine na jednom od znamenitih hrvatskih blogova, da su svi akteri događajem na različite načine profitirali, a da prvotna inspiracija animoziteta Boljkovca i Josipa Perkovića, čak ni u aluziji nije ni natuknuta.
• Konačno, pogledajmo vijest s jednog od ovdašnjih portala: „Zanimljivo je da je Ranko Ostojić, iako je Ninu Pavića "obrađivao", kod njega u EPH Holdingu dobio unosan i visokopozicioniran posao nakon što je otišao iz policije.“ Tipična vijest i tipičan portal: tko o čemu, Internet o Paviću, kad već tisak šuti. No, s onu stranu svake primisli o mogućoj pristranosti budućeg ministra policije Ranka Ostojića, ipak je fascinantno da u hrvatskoj štampi možete pročitati tekst o bilo čemu, svemu i svačemu, ali ne o jednoj nevjerojatnoj okolnosti: o činjenici da je dosadašnji ministar policije Tomislav Karamarko surađivao s Ninoslavom Pavićem, baš kao što je budući ministar policije Ranko Ostojić radio za Ninoslava Pavića! U tome smo jedinstvena zemlja na svijetu: naši ministri policije izravno rade s vlasnikom najvećeg medijskog pogona u zemlji!

Bez velikih misli, zaključaka i rezimea, čak i rezignacije, kažimo na kraju da je možda upravo to razlog da se u izdanjima toga pogona onda javljaju nepotpisani, redakcijski tekstovi koji šifrirane poruke odašilju kroz Šprajcov Dnevnik. Napokon, za čije se onda dobro stvara taj informacijski kaos, to ozračje zebnje?

Dajte, molim vas, ako nas i prave budalama, ne pravimo se blesavi: pa ako iz teksta ova tri primjera izuzmemo blagajnicu koja hoće ići na more, pitanje je za milijun kuna: A što povezuje ostale spomenute?