NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 24.03.2010.

Dejan Jović

Image and video hosting by TinyPic

Sredinom siječnja, turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu, posjetio je u dva uzastopna dana (14. i 15.) Zagreb i Beograd, a na oba sastanka – s hrvatskim ministrom Gordanom Jandrokovićem, i sa srpskim Vukom Jeremićem – sudjelovao je i bosansko-hercegovački ministar vanjskih poslova, Sven Alkalaj. Radilo se o prvim sastancima dviju (za sada poluformalnih, i uglavnom konzultativnih) potencijalnih trilateralnih organizacija: jedne u kojoj bi sudjelovale Turska, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, i druge u kojoj bi bile Turska, Srbija i Bosna i Hercegovina.

Osnivanje dviju trilaterala tog tipa rezultat je prethodnih intenzivnih komunikacija Ankare s Beogradom, Sarajevom i Zagrebom. Samo u posljednja dva mjeseca, ta je komunikacija uključivala posjetu Ahmeta Davutoglua Zagrebu (12. prosinca 2009.) gdje je razgovarao s predsjednikom Stjepanom Mesićem i premijerkom Jadrankom Kosor, susret s ministrom Jandrokovićem na marginama zasjedanja Generalne skupštine UN (23. rujna 2009), a prethodno i posjetu tadašnjeg hrvatskog premijera, Ive Sanadera, Turskoj u veljači 2009. Sličnog su intenziteta bili i tursko-srpski odnosi, za koje su dvojica predsjednika – Boris Tadić i Abdulah Gul – prilikom Gulova posjeta Beogradu 26. listopada 2009. rekli da su „na najvišoj razini u dosadašnjoj povijesti“ (bez obzira na važno neslaganje oko pitanja priznavanja Kosova).

Kad se radi o bosansko-turskim odnosima, oni već duže vrijeme imaju poseban karakter. Službena turska vanjska politika polazi od zaključka da je Bosna i Hercegovina „jedna od onih zemalja koje su uvijek imale privilegirano mjesto u okviru turske vanjskopolitičke strategije“, i to zbog „dubokih povijesnih, kulturalnih i društvenih veza“. Posebnost tih odnosa vidjela se ne samo tijekom ratnog sukoba u devedesetim godinama – kad je Turska bila vrlo značajan akter u političkoj, vojnoj i diplomatskoj podršci Bosni i Hercegovini, a također (sa Sjedinjenim Državama) i zemlja koja je stajala iza Washingtonskog sporazuma između Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz 1994. – nego i u nedavnim turskim inicijativama koje se tiču ne samo bosanske vanjske, nego i unutrašnje politike. U prosincu 2009., predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Nikola Špirić, posjetio je Tursku, a potom je Turska predložila svim „bošnjačkim strankama“ (Stranci demokratske akcije, Stranci za Bosnu i Hercegovinu, ali i SDP-u Bosne i Hercegovine) da se sastanu, kako bi izgladile međusobne razmirice. Ta je inicijativa – koja na kraju nije uspjela – izazvala stanovite kritike od strane hrvatskih i srpskih zastupnika u bosansko-hercegovačkom parlamentu, koji su držali da se radi o nedopustivom uplitanju u bosansko-hercegovačku unutrašnju politiku . Slične su kritike Turskoj, navodno, tim povodom uputile i Europska Unija i Sjedinjene Države. Postavilo se pitanje: što zapravo Turska želi postići takvim izravnim interveniranjem ne samo u unutarbosansku, nego i unutarbošnjačku politiku?
Takav povećani intenzitet odnosa Turske sa središnjim zemljama prostora bivše Jugoslavije (Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom) ukazuje na novi smjer turske vanjske politike. U posljednja dva desetljeća, naime, iako je Turska bila prisutna na Balkanu i zainteresirana za stanje u toj regiji, ona je najčešće djelovala u okviru međunarodnih organizacija ili u suradnji sa Sjedinjenim Državama. Kao i većina drugih susjednih zemalja – a naročito onih koje su u prošlosti bile izravno involvirane u vojno-političke akcije na Balkanu (makar i tako davno kao što je bio slučaj s Otomanskim imperijem) – i Turska je sve donedavno pažljivo mjerila svoje korake, da ne bi na sebe privukla val kritike i nerazumijevanja. Djelovala je diskretno i oprezno, a u javnosti suzdržano. No, u posljednjih pola godine, Turska napušta tu politiku te na Balkanu počinje djelovati samostalno i s većim samopouzdanjem nego ikad ranije. To se naročito odnosi na njenu politiku prema Bosni i Hercegovini, koju turska javnost drži „drugom najvećom saveznicom Turskoj u svijetu“. Prema nedavnom istraživanju koje je proveo think-tank za međunarodna strateška istraživanja USAK iz Ankare, turski građani identificiraju Azerbejdžan kao najvećeg prijatelja i saveznika svoje zemlje, a odmah iza toga je Bosna i Hercegovina.
Ta je promjena rezultat nove politike kojoj je glavni kreator novi turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu. Davutoglu, koji je bio profesor međunarodne politike na Sveučilištu Beykent u Istanbulu, a također i glavni vanjskopolitički savjetnik i turskog premijera Recepa Tayyipa Erdoana i sadašnjeg predsjednika (a nekoć ministra vanjskih poslova) Abdulaha Gula, postao je ministar vanjskih poslova 1. svibnja prošle godine. Njegova je vanjskopolitička koncepcija različita od tradicionalnog turskog oslanjanja samo na Zapad – što je Turska dosad činila ponajprije kroz članstvo u NATO-u, čiji je član od 1952., a također i kroz bilateralne odnose sa SAD, čija je glavna saveznica u islamskom svijetu. Prethodna turska vanjska politika bila je dugo „zarobljena“ u nastojanju da zemlja postane članicom Europske Unije. No, taj proces „približavanja“ predugo traje: u najmanju ruku od 1987, kad je Turska zatražila punopravno članstvo, a u širem smislu i duže – od 1963. kad je postala pridruženom članicom tadašnje Europske ekonomske zajednice. Unatoč ozbiljnim reformama koje su izvedene u posljednjih desetak godina, članstvo Turske u Europskoj Uniji je i dalje neizvjesno. Nova je turska vanjska politika, koju promovira profesor Davutoglu, odgovor na tu neizvjesnost.

Davutolu i dalje vidi Tursku kao saveznicu Sjedinjenih Država i potencijalnu članicu Europske Unije, ali i kao zemlju koja ima ne malu samostalnu snagu, pa se ne mora nužno oslanjati na obećanja koja joj daju zapadni partneri. Ta je snaga – relativno gledano – čak i ojačala u posljednjih nekoliko godina: jednim dijelom i zbog relativnog slabljenja Grčke, koja se nalazi u ekonomskoj i političkoj krizi, kao i u krizi legitimiteta i povjerenja. Turska je dugo – od početka ciparske krize – držala da se Zapad neopravdano stavio na stranu Grčke, te je pritom zanemarivao legitimne turske interese. No, s oslabljenom Grčkom, možda je došao i trenutak za novi uzlet turske vanjske politike. Davutoglu govori o Turskoj kao o globalnom centru koji vodi svoju vanjsku politiku „u svim pravcima“. Umjesto jednodirektivne vanjske politike (oslanjanja na Zapad), Turska treba voditi multidirektivnu politiku u kojoj će ona postati glavni akter u više od jedne važne regije. Regije u kojima bi Turska mogla postati glavna snaga su - Bliski Istok, Kavkaz, Središnja Azija i Balkan. Kad bi doista uspjela u takvom pozicioniranju, Turska bi istodobno postala i jedna od najznačajnijih globalnih sila, budući da ni američka, ni ruska ni europska politika ne bi mogle ostvariti svoje ciljeve bez suradnje s njom. Upravo bliskost turbulentnim i nesigurnim područjima sad postaje turska prednost. Dovoljno je samo nakratko pomisliti o alternativi: što bi bilo da Turska – pozicionirana tu gdje jest – okrene leđa Zapadu? Takva je pozicija dosad bila nezamisliva – a turska je vojska bila glavni čuvar prozapadne orijentacije zemlje. Ni nova vanjskopolitička orijentacija, dakle, neće skrenuti s puta bliskosti Zapadu, a prije svega Sjedinjenim Državama. Međutim, istodobno, Turska nastoji iskoristiti novu situaciju u post-unipolarnom svijetu, kojeg je najavio i sam američki predsjednik Barack Obama, kad je prihvatio da Amerika više neće biti jedina svjetska velesila, iako će ostati i dalje najsnažnija zemlja svijeta. Umjesto toga, stvorit će se više regionalno-globalnih sila, koje će – ako bude sreće – međusobno surađivati. U takvom novom svijetu, Turska vidi svoju veliku šansu: da postane jedan od regionalno-globalnih partnera, i to zahvaljujući svojoj ekonomskoj, vojnoj, demografskoj i kulturalno-identitetskoj snazi kojom može utjecati na političke događaje u turbulentnim područjima. Radi se, naime, o zemlji od 73 milijuna stanovnika, o najstabilnijoj demokraciji i najpouzdanijoj zapadnoj partnerici među islamskim zemljama (unatoč trima vojnim udarima u posljednjih pedesetak godina), o zemlji koja zauzima 17. mjesto na svijetu po veličini svoje ekonomije, o članici NATO-a, OECD-a, G-20 i OESS-a, te o zemlji koja – što nije nimalo beznačajno – postaje jedna od glavnih energetskih sila, naročito zbog toga što će upravo kroz Tursku prolaziti plinovod Nabucco, što će Tursku postaviti u mnogo snažniju poziciju kad se radi o snabdjevanju Europe plinom i naftom. Ta će pozicija omogućiti Turskoj da – ako to želi – dodatno zabrine Europu na način na koji to povremeno, kad joj odgovara, barem simbolički rade Rusija i Ukrajina. Sve je to povećalo razinu samopouzdanja u samoj Turskoj, te stvorilo potrebu da se ona i u svojoj vanjskopolitičkoj strategiji odmakne od pozicije „priključka“ Europi i Sjedinjenim Državama, prema poziciji ozbiljnog i samostalnog aktera u međunarodnim odnosima. Sam ministar Davutoglu je početkom ove godine (5. siječnja 2010.) izjavio da Turskoj treba nova, jača vanjska politika, te najavio otvaranje čak 26 novih diplomatskih misija širom svijeta. Plan je, rekao je turski ministar vanjskih poslova, da Turska uđe u Europsku Uniju do 2023., te da do tada postane i jedna od deset najrazvijenijih zemalja svijeta. Radi se, dakle, o ambicioznom i ne tako kratkoročnom planu jačanja turske pozicije.

Tom strateškom preustrojavanju dijelom je pridonijelo i i nerazumijevanje na koje Turska i dalje nailazi u samoj Europskoj Uniji. Ne samo da je Turska već više desetljeća u nejasnom – i za nju pomalo ponižavajućem – položaju u odnosu na članstvo u EU, nego se u posljednje vrijeme najavljuju i referendumi u pojedinim starim članicama EU (npr. Francuskoj) o eventualnom turskom članstvu, dok se u drugim zemljama (npr. Austriji) jasno daje do znanja da se takav eventualan ugovor neće nikada ratificirati. Vrata Europske Unije, izgleda, ostaju i dalje zatvorena za Tursku. Naročito je bolno – za Tursku – bilo primanje podijeljenog Cipra u Europsku Uniju 2004. godine. Turska zna da Cipar može biti neprevladiva prepreka turskim željama za punopravnim članstvom – i to unatoč tomu što je tursko stanovništvo na Cipru glasalo za sporazum o ujedinjenju otoka, dok ga je grčko odbacilo. Pa ipak, samo je grčki dio Cipra danas u poziciji da uživa sve povlastice punopravnog članstva u EU, dok je tursko stanovništvo de facto isključeno. Nije li onda logično da se Turska okrene na drugu stranu – barem djelomično – te da pokuša ojačati svoju poziciju kako bi u budućim pregovorima s Europom imala snažniju poziciju. Turska nova vanjska politika nije odustala od punopravnog članstva u EU, ali drži da Europi treba pokazati da Turska ima alternativu.

Turske nove akcije na Balkanu treba promatrati i u tom kontekstu. Za Bosnu i Hercegovinu dugo se govorilo da treba učiniti korak „od dejtonske prema briselskoj fazi“. No, istodobno, Bosna i Hercegovina je – baš kao i Albanija (i Kosovo) – izostavljena iz grupe zemalja koje su krajem 2009. došle na bijelu šengensku listu (Makedonija, Crna Gora i Srbija). Turska je bila razočarana i time što Bosni i Hercegovini nije bilo ponuđeno nikakvo obećanje o eventualnom članstvu u NATO-u, iako se Turska za takvo obećanje eksplicitno zalagala. Kako u Bosni i Hercegovini Hrvati i Srbi imaju mogućnost da postanu državljani Hrvatske, odnosno Srbije, te time i koriste bezvizni režim pri putovanju u šengenske zemlje, Bošnjaci su se našli u neravnopravnoj poziciji. To će, sasvim sigurno, smanjiti popularnost Europske Unije – koja i tako nije pretjerano popularna ni kod bosanskih Srba ni kod hercegovačko-bosanskih Hrvata. (Nije više ni u Turskoj. Najnovija istraživanja javnosti pokazuju da je u 2008 samo jedna trećina Turaka podržavala članstvo Turske u EU, dok je još 2002. podrška bila na razini od 80%) . Što je, dakle, ostalo od „briselskog puta“ za Bosnu i Hercegovinu? Na neki način, čini se da se sudbina Bosne i Hercegovine (kao i Albanije) sad sve više približava sudbini same Turske – zemlje koju Europska Unija ne razumije i ne prihvaća do kraja. Budući da mnogi Bosnu i Hercegovinu percipiraju kao muslimansku zemlju (iako ona to, sudeći čak i po najnovijim neformalnim procjenama o strukturi stanovništva, zapravo nije, budući da muslimani nisu većina u toj zemlji), stvara se dojam da su Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo iznimke možda baš iz tog razloga. Čak i ako to nije istinit dojam, on ima potencijal da postane popularan, i da se na njemu gradi sasvim specifična anti-europska, a možda i anti-zapadna retorika. Takva retorika bi naročito politički umjerene Bošnjake mogla voditi ka većem savezništvu upravo s Turskom, a one radikalnije možda i u neke ekstremne forme antizapadnjačkog aktivizma, na što je nedavno upozorio i izraelski ministar vanjskih poslova, Avigor Lieberman.

Ako već dođe do napuštanja „dejtonske faze“ (a to je veliki „ako“), Turska sada u odnosu na Bosnu i Hercegovinu nudi globalnu (a ne „briselsku“) inicijativu. U njoj bi glavni akteri bili ne Brisel, nego Washington, Moskva i Ankara. U tom prijedlogu ima i namjernog nastojanja da se minimizira uloga Europske Unije, ali ima i implicitnog prisjećanja na neefikasnost Europske Unije u devedesetim godinama. Mir u Bosni rezultat je prije svega američkih (uključujući i NATO-ove) akcija, a ne europske diplomacije i vizija. Ministar Davutoglu je početkom siječnja ove godine izjavio da bi takva inicijativa – koja bi uključivala i Moskvu i Washington – značajno smanjila tenzije u samoj Bosni i Hercegovini. „Srbi se osjećaju mnogo ugodnije kad vide da je Rusija prisutna. Bošnjaci bi se, također, osjećali sigurnije ukoliko bi se Turska uključila u taj proces“, rekao je on nedavno. Hrvate se u tom kontekstu ne spominje – i to vjerojatno iz tri moguća razloga. Prvo, zato što se drži da bi ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju oni dobili značajnu podršku same Europske Unije, čiji bi državljani postali svi oni Hrvati koji imaju hrvatsko državljanstvo. Drugo, možda se drži da bi Washington u tom kontekstu mogao biti zastupnik Hrvata, naročito s obzirom na to da je Hrvatska također i članica NATO-a, te da je u posljednjih nekoliko mjeseci došlo do poboljšanja američko-hrvatskih odnosa (čemu je značajno doprinijelo hrvatsko svjedočenje u korist Kosova pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, nakon čega je odmah – 10. prosinca 2009. - došlo do susreta Gordana Jandrokovića s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton ). Treće, vjerojatno se drži da u srpsko-bošnjačkim odnosima treba tražiti rješenje za temeljni problem Bosne i Hercegovine. Usporede li se, naime, analize koje je o stanju u Bosni i Hercegovini 1999. i 2009. objavila Međunarodna krizna grupa (International Crisis Group, ICG), vidjet će se da je 1999. kao glavni problem Bosne i Hercegovine isticano pitanje odnosa Srba i Hrvata, a deset godina nakon toga – pitanje odnosa Bošnjaka i Srba. Srpsko-bošnjački odnosi u Bosni i Hercegovini, naravno, podrazumijevaju involviranost Ankare i Moskve, pa je politika prema Bosni i Hercegovini dobra prilika za Ankaru da uspostavi još jednu u nizu strateških poveznica, koje bi joj osigurale alternativu u odnosu na dosadašnju politiku prevelikog oslanjanja na Zapad. Bosna, dakle, postaje, kako je nedavno izjavio nekadašnji bosanski ambasador u Turskoj Hajrudin Somun, „neodvojivi dio turske strateške politike, što većina bošnjačkih muslimana očekuje već decenijama“.

Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest također i indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom. Govoreći upravo u Sarajevu – prilikom otvaranja konferencije o Otomanskom nasljeđu i muslimanskim zajednicama Balkana – ministar Davutolu je u listopadu 2009. podsjetio da u Turskoj živi više Bosanaca nego u Bosni i Hercegovini, više Albanaca nego u Albaniji, te više Čečena i Abhaza nego u Čečeniji i Abhaziji. To je, rekao je, nasljeđe Otomanske imperije. „Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio Otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti takav Balkan“. Ta je izjava odmah kritizirana, ne samo na samom Balkanu, nego i u Briselu. Iako je kasnije ministar Davutoglu pokušao ublažiti njenu jasnoću, te se eksplicitno distancirao od najave formiranja neke nove „Otomanske imperije“, ostaje činjenica da se nova turska vanjska politika ipak oslanja – barem u svom jezgru – prije svega na zemlje „otomanskog commonwealtha“. To, samo po sebi, međutim, vjerojatno nije problematično: ne samo da se i Velika Britanija oslanja na nasljednice svog nekadašnjeg imperija, i Amerika na zemlje engleskog jezičnog područja, nego se i današnja Rusija strateški orijentira na kontrolu i utjecaj u zemljama post-sovjetskog prostora. Tako se ponašaju sve nekadašnje velesile, pa i Turska – koja je ipak glavna nasljednica (i toga se više ne stidi) Otomanskog imperija, koji je na svom vrhuncu (npr. 1683.) obuhvaćao golemo područje od Budimpešte do Basre i od Alžira do Meke – ne vidi (više) ništa sporno u slličnom pokušaju. Treba u tom kontekstu i podsjetiti da je Ahmet Davutoglu ne samo diplomat, nego i politolog, što znači da mu je vjerojatno poznat trend imperio-nostalgije, koji se u akademskoj literaturi pojavio naročito u 1990-tim godinama, i to kao izravna posljedica novog neuspjeha nacionalnih država i nacionalizama da uspostave mir: naročito na Balkanu. Akademska literatura iz tog razdoblja – a naročito britanska – puna je tekstova i knjiga koje govore o „benevolentnim imperijama“, koje su uspjele ono što su njihove nasljednice (nacionalne države) odmah potom pokvarile: uspostaviti i održati trajni mir i sačuvati etnički pluralizam unutar sebe. Na to Davutolu upozorava kad kaže da je Balkan bio područje mira i pluralizma, i da ga – upravo takvog – treba obnoviti. U tom se kontekstu može razumijeti i službeni stav turskog ministarstva vanjskih poslova, kojim se traži da se o Balkanu ne govori u negativnom kontekstu, te da se iz tog pojma izbace pogrešne interpretacije da se radi o zoni stalnih konflikata. Balkan je, naime, dugo bio nazivan i „Turkey in Europe“ („Turska u Europi“), pa se svako negativno obilježavanje Balkana nužno reflektira i na percepciju Turske. U stanovitom smislu, Turska sad obnavlja svoju politiku tretiranja Balkana kao „produžene Turske“, odnosno „Turske u Europi“. To se, sasvim sigurno, ne odnosi na cijeli Balkan – ali bi se moglo odnositi na muslimansko stanovništvo u Albaniji, na Kosovu, u Makedoniji i u Bosni i Hercegovini.

Da bi ostvarila takvu politiku, Turska treba suradnju Rusije i Washingtona. Politika administracije Baracka Obame prema Balkanu još nije sasvim jasna, no – jasno je da Washington želi očuvati jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, te da neće dopustiti da njenim eventualnim raspadom dođe do poraza politike koju su SAD gradile sad već više od desetljeća i pol. Na drugoj strani, izraelsko upozorenje da Bosna i Hercegovina postaje potencijalno gnijezdo europskog terorizma, upozorenje je i Washingtonu, s kojim Tel Aviv ima ponešto zahladnjele odnose nakon inicijalnog Obamina pokušaja približavanja Iranu. Stav Sjedinjenih Država prema turskoj inicijativi oko Bosne i Hercegovine ovisit će, djelomice, i o odnosima između Washingtona i Brisela. Nije sasvim jasno želi li nova Obamina vlada surađivati s Europskom Unijom ili je želi držati na distanci, kako je to činila administracija Georgea Busha Mlađeg. Ako je skeptičan prema Briselu, znači li to da će Obama podržavati članstvo Turske u EU (kao svojevrsnog „trojanskog konja“) ili ne? Dakle, u odnosu Washingtona prema turskoj inicijativi ima još uvijek mnogo nepoznanica. Nije nepoznato, međutim, da Amerika treba Tursku na Bliskom Istoku, te u akcijama oko Iraka, Afganistana i Pakistana. Također, Washington neće dopustiti radikalizaciju turske unutrašnje politike u smjeru nekog skretanja prema političkom islamu. Eventualno skretanje Turske u tom smjeru, značilo bi golemi problem za Sjedinjene Države. Washington dopušta stanovitu retoričku islamizaciju, pa i neo-otomanizaciju, koju je započela Erdoanova vlada, ali i taj razvoj događaja pažljivo prati, kako on ne bi izmakao kontroli.

Kad se radi o Rusiji, u posljednjih pola godine njeni su se odnosi s Ankarom značajno popravili. Tradicionalno rivali ne samo u Srednjoj Aziji, nego i u područjima koja su za obje zemlje od strateškog unutrašnjepolitičkog značaja (u Čečeniji i Kurdistanu), Turska i Rusija su u listopadu 2009. postigle dogovor o suradnji i na neki način „podjeli“ interesnih sfera u energetskoj politici. U siječnju 2010. dogovorile su se o zajedničkoj izgradnji nuklearne elektrane na turskom području. To ih je učinilo „strateškim partnerima“ (kako je tom prilikom izjavio ruski predsjednik Dimitrij Medvedev), a ne potencijalnim konkurentima u industriji prenošenja energije, a time je i ojačalo pozicije obje zemlje u odnosu na Europsku Uniju i Sjedinjene Države. Povrh toga, i politički odnosi dviju zemalja su unaprijeđeni, pa one sada djeluju kao dvije regionalne sile u nizu sporova u regijama koje kontroliraju. Turska je, tako, posredovala u rusko-gruzijskom sukobu u kolovozu 2008., a Rusija je uspješno posredovala kako bi se okončao sad već stoljeće dug prekid odnosa između Turske i Armenije. Zahvaljujući, između ostalog, i tom posredovanju, u listopadu 2009. Turska i Armenija su potpisale protokol o normalizaciji odnosa, te time učinile vrlo značajan prvi korak prema rješavanju problema koji je još od kraja Prvog svjetskog rata ne samo sprečavao bilateralne odnose, nego i značajno utjecao na stanje ljudskih prava i sloboda u samoj Turskoj, te je usporavao na putu prema punopravnom članstvu u Europskoj Uniji. Očekuje se da bi se ove godine (2010.) mogli uspostaviti i diplomatski odnosi između dviju zemalja – što bi bilo od golemog značaja za ukupne islamsko-pravoslavne odnose u Središnjoj Aziji, ali i drugdje.

To „drugdje“ odnosi se, prije svega, na Cipar, Makedoniju, Kosovo (bez obzira tretirali ga kao područje pod UN Rezolucijom 1244 ili kao nezavisnu državu) i Bosnu i Hercegovinu. Tursko-rusko prijateljstvo i partnerstvo moglo bi, doista, imati pozitivna učinka na sve te slučajeve, jer se u svima radi o problemu gubitka povjerenja između islamskog i kršćanskog stanovništva. U svim tim slučajevima, došlo je do instrumentalizacije i politizacije prošlosti, koja uključuje i različite oficijelne diskurse, te nacionalne i državotvorne mitove koji se tiču i Otomanskog razdoblja. Za razliku od Washingtona, Moskva – čini se – pokazuje veći interes da u tome sudjeluje zajedno s Ankarom. I Moskvi je, baš kao i Ankari, Bosna i Hercegovina najzapadnija zemlja u kojoj bi mogla ostvariti značajan politički utjecaj temeljem kulturalne i povijesne sličnosti, kao i sličnih političkih pozicija (u njenom slučaju – prije svega s Republikom Srpskom). I za Moskvu je involviranost u Europu od strateškog značaja – ne zbog toga što bi Rusija htjela postati članicom Europske Unije, nego zato što bi željela spriječiti neželjeno involviranje Zapada u post-sovjetski prostor, a naročito u Središnjoj Aziji i na Kavkazu. Također, i Moskva s prilično skeptičnosti gleda na Brisel, kojeg ne doživljava kao značajnog i samostalnog političkog aktera, nego preferira direktne kontakte s pojedinim (važnijim, moćnijim) članicama Unije.

Sve to otvara nova važna pitanja za Bosnu i Hercegovinu, a vjerojatno i za druge zemlje u regiji. Vidjet ćemo hoće li Brisel na to reagirati: i kako. Hoće li – iz bojazni od prevelikog involviranja Rusije, Turske a možda i Amerike u europska pitanja – ubrzati proces pristupanja svih zemalja regije Europskoj Uniji? Ili će nad regijom prihvatiti stanovito „suvlasništvo“ s ne(sasvim)-europskim silama koje imaju globalne ambicije: Amerikom, Turskom i Rusijom? Ili će biti suviše zaokupljen drugim važnim pitanjima – ili suviše podijeljen oko poželjnog smjera akcije – da inicijativu ispusti iz svojih ruku, i prepusti je tom novom regionalno-globalnom trokutu?

_____________________

Autor je izvanredni profesor međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i docent (lecturer) iz područja međunarodnih odnosa na Sveučilištu Stirling u Škotskoj (UK), te direktor Centra za studiranje europskog susjedstva na tom sveučilištu. Tekst je s odobrenjem autora prenesen iz prvoga broja "Političkih analiza".

- 02:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.03.2010.

Cormac Ó Gráda

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Glad nestane, ali njezini tragovi ostaju.
Kašmirska poslovica


Glad je samo u 19. stoljeću odnijela više od stotinu milijuna života. U prošlom stoljeću najmanje sedamdeset. Glad danas ne ubija više tako fatalno kao što je to radila nekada, ali unatoč tome u svijetu je svaki dan bez primjerene količine hrane još uvijek od 800 do 900 milijuna ljudi. Pothranjenost je nekakva tinjajuća glad, upozorava dr. Cormac Ó Gráda, profesor ekonomije na univerzitetu u Dublinu, jedan od najvećih poznavatelja i autora knjiga o gladi. Svoje najnovije djelo o povijesti gladi, za koju je osim prirode uvijek u velikoj mjeri kriva i politika, napisao je prije svega zato da bi iz iskustva prošlosti izvukao poduke za budućnost. Jer glad, i zbog sadašnje ekonomske krize, još nije iskorijenjena. Najranjivija dakako ostaje Afrika.

Glad je zapravo neprestani pratilac čovječanstva. Mogli bismo reći da je stara barem koliko i naša civilizacija?

Ili čak starija. O njoj već govore prvi ljudski zapisi, stari više tisuća godina. No glad su zacijelo poznavali još prije izuma prvih pisama. Glad je, na primjer, spomenuta već na staroegipatskim stelama koje sežu u vrijeme od tri tisuće godina prije naše ere.

… i čak u mezopotamskom epu o Gilgamešu.

Točno. I u mnogim drugim izvorima iz onoga vremena. Posebno je zanimljiv zapis iz nekadašnje Edese na sjeveru Mezopotamije, današnje Sanliurfe na jugoistoku Turske. Tadašnji kroničari su glad opisali u svim njezinim podrobnostima. O njoj na više mjesta govori i Biblija. U Otkrivenju je recimo predstavljena kao treći jahač Apokalipse.

Glad je u povijesti pobila više ljudi nego preostala tri jahača Apokalipse zajedno.

Nisam posve uvjeren. Kad dođe do gladi, mrtvih je vrlo mnogo, ali to se ne događa svake godine. Jedan od glavnih ciljeva moje knjige bilo je ustanoviti koliko su se često gladi pojavljivale u povijesti. Bilo je mnogo malih, lokalnih gladi, koje su dakako izazvale puno nevolja i žrtava, ali katastrofalne gladi unatoč tome nisu bile jako česte. Jer ako bi bile, čovječanstvo ne bi preživjelo. Rast stanovništva katkada nije bila tako brza, kao što je, recimo, bila brza u prošlom stoljeću. Ako bi se strašne gladi ponavljale svakih pet ili deset godina i odnosile desetinu stanovništva, što se pri nekim doista velikim izbijanjima gladi i događalo, tada bi čovječanstvo jednostavno iščezlo.

Postoji li definicija gladi?

Prave znanstvene definicije nema. Prema meni, glad je pojava koja ugrožava mnogo ljudi u određenoj zajednici ili državi i izaziva veliku smrtnost. S druge pak strane, prati je i pad rodnosti. Dakle, dvostruki demografski minus.

Za glad je bila u nekadašnjim vremenima kriva ponajprije priroda. Čini se da je zajednički imenitelj tadašnjih gladi bila prije svega kiša?

I suša.

Dakle, previše i premalo kiše?

U starom Egiptu su seljaci svagda bili ovisni o poplavama i plodnim naplavinama što ih je donosio Nil. Za seljake u Sudanu to u biti vrijedi i danas. No svaka peta poplava bila je u prosjeku previsoka ili preniska. Posljedica je bila glad. I velika glad koja je zahvatila Europu od 1315. do 1322. godine, od sjevera Francuske, Irske, Engleske, zapadne Poljske do skandinavskih država, bila je posljedica teških kiša i neuobičajeno hladnog vremena. Povjesničar William Chester Jordan tvrdi da je zbog gladi i bolesti tada pomrla petina do trećine stanovništva u spomenutim zemljama.

Prava suprotnost Gladi jednog zeca, kako su je nazvali Azteci, koju je u Meksiku još prije dolaska Cortésa izazvala teška suša.

Ta glad iz 1454. godine bila je jedna od najtežih u Meksiku. Slična suša je puno kasnije, između 1877-79. godine zahvatila i Brazil. Ta grande seca je tada pokosila najmanje pola milijuna ljudi.

Otkuda ime Glad jednoga zeca?

Azteci su je imenovali po prvoj godini u svom 52-godišnjem kalendarskom ciklusu.

Zanimljivo je da su različiti narodi gladi davali neuobičajena imena. U Irskoj ste tešku glad iz 18. stoljeća na primjer nazvali godinom pomora?

Da. Bliain an áir. Kroničari gladi su doista imali nadasve bujnu maštu. Dvije teške gladi u 18. stoljeću su u Indiji proglasili za doji bara, za glad lubanja. U Južnoj Africi su glad iz ranog 19. stoljeća imenovali madhlatule. Jedi što možeš i šuti. Glad u Ukrajini, koju je izazvala Staljinova politika, u svijetu poznaju kao holodomor. Riječ je o složenici iz riječi glad i pomor.

Zašto tako neuobičajena imena?

Ljudi su ih smislili prije svega zato da bi jednu tešku glad razlikovali od druge. Tako su ih lakše zapamtili. Velike gladi su na taj način zauvijek ostale u sjećanju naroda.

Jesu li ostale zapisane i u sjećanju njihovih vladara?

Najranije su civilizacije u tom krutom sukobu s prirodom doista često bile prepuštene same sebi, ali kasnije, s razvojem društva, ljudi su od svojih vladara, vlada i političara očekivali uistinu pomoć. I vlade čak okrivljavali za glad…

… prema poznatom francuskom sloganu mauvais pain, mauvais gouvernement. Loš kruh, loša vlada …

Točno. Upravo zato su mnogi vladari nastojali izbjeći gnjev izgladnjelih masa koje su sve manje vjerovale da iza njihove bijede stoji samo priroda. To im nije uvijek uspijevalo. Rimski je car Neron, na primjer, pao u nemilost upravo zato jer građanima Rima nije uspio zajamčiti obećanu pšenicu iz Afrike. Linč je izbjegao samoubojstvom. Venecijanca Pietra Loredana su proglasili za »dužda gladi«. Sličan nadimak je u Irskoj zaslužila i britanska kraljica Viktorija. I ako skočimo još u novija vremena: teške kritike danas dobiva Mswati III. vladar Svazija, malene države na jugu Afrike, koju muči teško pomanjkanje hrane i prava epidemija aidsa, ali unatoč takvim nevoljama obijesni vladar za svoj privatni avion upotrebljava dva puta više državnog novca nego što iznosi proračunsko odvajanje za zdravstvo.

Neka ljudi jedu kolače, ako već nema kruha, savjetovali bi takvi obijesni vladari. No ta znamenita izreka, kažete, nije došla iz usta Marije Antoanete, kako danas misli dobar dio svijeta.

Ne, doista ne. Toga se sjetila grande princesse, junakinja znanog djela Jeana Jacquesa Rousseaua Confessions (Ispovijesti). Ona je bila ta koja je na vijest da u zemlji nema kruha, cinično odgovorila riječima qu'ils mangent de la brioche … Siromašni su doista očekivali da će im elita u vrijeme teške gladi priskočiti u pomoć, u zamjenu za njihovu lojalnost. Kad se to nije dogodilo, često je uzavrela krv. Mislim da ljudi danas od vlada očekuju puno više nego što su očekivali prije tri tisuće godina. I vlade danas mogu učiniti puno više dobrog i, na žalost, i puno više lošeg, nego što su to bile kadre učiniti nekoliko stotina godina unatrag.

Zanimljivo je da glad zapravo nikada nije izazvala velike prevrate?

Tako je. Irska »revolucija«, posljedica teške gladi u 19. stoljeću, završila se već nakon jednodnevne opsade Tipperaryja. Iznimka je možda samo Etiopija. Jer car Haile Selassie nije uspio ublažiti tešku glad 1972-73. godine, sljedeće se godine u zemlji dogodio prevrat. Do sličnih političnih potresa u Etiopiji je potom došlo nakon još jedne teške gladi 1985-86. godine. Ali i u tim dvjema revolucijama nisu se oduprle izgladnjele mase iz pokrajina Wollo i Tigre, nego vojska, kojoj su se pridružili studenti i nezadovoljnici iz više mjesta
.
Ali svi vladari ipak nisu bili takvi. Bilo je slučajeva da je vladajuća elita nastojala pomoći ljudima u vrijeme gladi.

Da, već u starom Egiptu poznavali su dobročinitelje koji su razdijelili dobar dio vlastitog bogatstva kako bi spasili zemljake od smrti. Zapis na steli iz 1700. godine prije naše ere recimo slavi takvo dobročinstvo: »Dao sam kruh gladnim, odjeću golim, sandale bosim … Grad sam spasio pred glađu …« U krizama je svaka pomoć nadasve korisna, ali u katastrofalnoj gladi stvari u ruke mora preuzeti država, a ne pojedinačni dobročinitelji. Oni mogu spasiti nekoliko tisuća ljudi, ne mogu se pobrinuti za milijune…

Jesu li i na temelju takvih iskustava iz prošlosti u srednjovjekovnom Lyonu ustanovili nekakve hambare obilja, chambres d'abondance, kako su ih nazvali?

Zasigurno. Ustanovljavali so ih po ugledu na slične hambare iz Genove i Firence, koje su tamošnji velikaši punili za teška vremena. Vlast se za takve akcije odlučivala i zbog vlastitih interesa, jer ako su siromasi gladni, dolazi do nereda i gladni mogu brzo postati veoma opasni za vlast. S druge pak strane, vlast je bila dobro svjesna da glad donosi i bolesti, a te ne poznaju prepreke i brzo se mogu okomiti i na bogate. Borba protiv gladi bila je zato i u njihovu interesu.

Ali očito ne u interesu svih. Recimo, Thomas Wilson, prvi urednik Economista, izjavio je bez dlake na jeziku da čovjek jednostavno nije dužan pomagati drugima…

Taj konzervativni mizantrop, podrijetlom iz Škotske, to je izrekao u kontekstu velike gladi u Irskoj četrdesetih godina 19. stoljeća. Bio je veliki protivnik pomoći siromašnim, jer bi to, prema njegovu mišljenju, izazvalo veliki pomak bogatstva, od zaslužnih prema manje zaslužnim i siromašnim. Njima je savjetovao da se sami pobrinu za sebe. Užasan način razmišljanja.

Što je zapravo bio uzrok te strašne gladi u Irskoj, koja je u 19. stoljeću bila jedna od najtežih u Evropi?

Razloga je više. Jedan je ekonomska zaostalost. Zbog zaostalosti ekonomije seosko stanovništvo je bilo previše ovisno o samoj jednoj kulturi. U našem slučaju o krumpiru. Drugi razlog je bila dotad nepoznata gljivična bolest koja se okomila na krumpir i uništila urod. Za nju tada nije bilo lijeka. Krumpir je uništavala više godina uzastopce (1846-52). Za siromašnu Irsku bila je to prava katastrofa. Vlada je pri tome bila posve bespomoćna. A mogla je učiniti više. Tri milijuna ljudi ostalo je bez hrane. Vlada je pasivnost opravdavala i ideološkim razlozima. U Irskoj je previše ljudi, zato je u redu da priroda obavi svoje. Ako budemo pomagali ljudima, iz tog gorkog iskustva ništa neće naučiti, govorili su u Londonu, koji Irskoj tada naravno nije bio sklon. I zato je pomoć bila vrlo neučinkovita, a smrtnost veoma visoka.

Jesu li Irci i zbog gladi, koja je tada odvela u grob najmanje milijun ljudi, tako masovno odlazili u tuđinu?

Vlada unatoč gladi tada nije dopustila iseljavanje, ali ljudi su ipak odlazili. Međutim, odlazili su samo oni koji su imali novaca. Seljaci i nadničari, koji su zbog bolesti krumpira ostali bez svega, bez hrane i bez posla, to sebi nisu mogli priuštiti. Zato im je vlada tada trebala priskočiti u pomoć novcem, pomoću kojeg bi mogli otići u Ameriku, Kanadu, Australiju. Na taj bismo način spasili ogromno života.

Irska je tada bila dio britanskog imperija. Postoji li kakva povezanost između gladi u svijetu i kolonijalne politike?

Stvar nije tako jednostavna kao što je predstavlja Rudyard Kipling, koji je govorio o bijelcima »koji pune usta glađu« po čitavom britanskom imperiju. U početnoj fazi osvajanja i »pacifikacije« kolonijalizam je svojom brutalnošću dakako donosio i glad i smrt. No istodobno je donosio i ekonomski razvoj i po toj strani smanjivao opasnost teške gladi. To zacijelo vrijedi za Indiju, gdje su Britanci, recimo, izgradili željeznice i tako bitno poboljšali prometne povezanosti na potkontinentu. To je bio veliki prilog razvoju Indije.

Postoji i druga strana priča. U Bengalu je 1770. godine zbog slabe ljetine izbila teška glad, ali vlast je od ljudi unatoč tome utjerivala poreze, što je okolnosti samo pogoršalo. Kolonijalna vlast je u tom slučaju bila sukrivac za smrt više milijuna ljudi. Za britansku krunu glad je bila svojevrsno pomagalo za uspostavljanje ravnoteže između broja stanovnika i zaliha hrane. Britanija se u Indiji tako ponašala sve do kraja 19. stoljeća. Tek je nakon toga počela promicati više paternalističku politiku. I zbog većeg osjećaja odgovornosti za ljude pod britankom krunom. Prije toga osjećaja nije bilo.

Britanska kolonijalna politika je prema tome slijepo slijedila Malthusovu teoriju o gladi kao najučinkovitijem sredstvu prirode, teoriju što je profesor Alex de Waal proglasio jednom od najužasnijih intelektualnih zabluda svih vremena. U knjizi se i vi odlučno suprotstavljate Malthusu?

Zato jer ne vjerujem da glad djeluje tako kao što je zamislio Robert Malthus. Prema njemu, glad dolazi tek tako i oslobađa nas suvišnog stanovništva što ga zemlja ne može više prehranjivati. Malthus nije imao pravo. Glad se događa, ali stanovništvo se nakon nje na mnogim mjestima brzo oporavlja. Praksa ga je tu gadno demantirala. Bijedne i gusto naseljene države su dakako ranjivije, ali to još ne znači da će se glad – jednostavno prema Malthusu – pojaviti upravo kod njih. Gdje će izbiti glad, danas u velikoj mjeri odlučuje i politika. Gdje su ratovi i korumpirani voditelji, tamo je opasnost gladi ponajveća. Mnogo veća nego u siromašnim ali mirnim zemljama. To Malthus dakako nije uzimao u obzir i zato njegove teorije ne stoje. Glad dakle nije demografski korektiv, kao što je dosljedno ustrajavao.

Je li za glad uistinu na mnogim mjestima kriva baš politika?

Američki senator Hubert Humphrey je 1974. godine jasno upozorio da je »hrana i moć«. Nekakvo skriveno oružje. Tada su Amerikanci prekinuli humanitarnu pomoć Bangladešu, jer nije htio zaustaviti izvoz jute na Kubu. Kad je pomoć potom ipak došla, za mnoge je bilo već prekasno. Na mnogim mjestima i danas vrijedi uvjerenje da su gladi koje su se nekoć događale posljedica maltuzijanskih činilaca, a one koje se događaju danas posljedica isključivo (pogrešne) vladine politike. Za sve veće gladi 20. stoljeća za mnoge su krivi samo Staljin, Hitler ili Mao. Ali stvari su kompliciranije nego što se čine na prvi pogled. Kina je 1959. godine, na primjer, bila vrlo siromašna zemlja. Zato za tadašnju glad nije bio kriv samo Mao. Već samo jedna loša ljetina može izazvati teške probleme.
Glad je tada u Kini uzela gotovo 25 milijuna ljudi, ali za nju je bila kriva i ekonomska zaostalost, loše vrijeme, neprimjerena prometna infrastruktura.

Glad, koju je tada posredno izazvala pekinška tzv. politika velikog skoka naprijed, u to je vrijeme na vlastitoj koži osjetio i sam Mao Ce-tung, budući da 1960. godine zbog krize čak sedam mjeseci nije konzumirao meso?

I Ču En-laj je morao mjesečnu upotrebu žita i brašna za svoju užu obitelj ograničiti na sedam kilograma. Tako kažu izvori. Liu Šao-či, jedan od najuglednijih kineskih političara toga vremena, kojeg su kasnije tijekom kulturne revolucije usmrtili, tada je izjavio da je za tu strašnu glad »tri desetine kriva priroda, a sedam desetina čovjek«. Kineska vlada je pretjeravala s (pre)brzim razvojem. Okolnosti jednostavno nisu bile naklonjene takvoj politici. Naime, dohodak po glavi stanovnika je 1950. godine u Kini iznosio samo četvrtinu svote koju je Britanija dosegla davne 1820. godine.

Nešto posebno bila je i velika bengalska glad 1943. godine?

Posebna je bila zato jer se Indija prije toga već oslobodila gladi. Nakon 1900. godine tamo nije više bilo ozbiljnije gladi. Potom je došao drugi svjetski rat. Premda Indijci nisu htjeli imati s njim posla, u biti su postali svojevrsna kolateralna šteta tadašnjeg ratnog vihora.

Jer su Britanci zaključili da su bojni brodovi značajniji od brodova s hranom?

To je bila ratna, strateška odluka. Ako za borbu ne budu upotrijebili sve brodove, to će uraditi Hitler, a Japanci i još nešto gore, razmišljali su u Londonu, gdje su zato dali prednost ratu, a ne brizi za gladne u Indiji. Zbog toga su tada u Bengalu umrla najmanje dva milijuna ljudi.

Bog Mars je u Bengalu tada dao prednost Malthusu?

Na žalost, doista je bilo tako.

Čini se da je bengalska kriza potom još dodatno ojačala indijski nacionalizam i borbu za neovisnost?

Neprijateljstvo prema Britancima je nakon te drame nedvojbeno ojačalo. No situacija je bila dodatno zakomplicirana, budući da je Bengal tada bio veoma podijeljen. Hindusi su za sve krivili muslimane, koji su bili više probritanski usmjereni. Osim toga, Hindusi su u pravilu bogatiji od muslimana. Vladali su trgovinom, posudbom novca. Počelo je sektaštvo, zbog čega je Bengal kasnije bio i podijeljen. Glad je zacijelo zaoštrila te suprotnosti i posljedično Britance prognala iz Indije.

Bengalska priča jasno dokazuje da su rat i glad zapravo vazda veoma tijesno povezani.

Nedvojbeno, jer ratovi svagda još dodatno zaoštravaju ekonomsku zaostalost. Sredinom osamdesetih godina prijašnjeg stoljeća je u čak 14 država – od 18 najvećih primatelja pomoći Ujedinjenih nacija – divljao rat. U osam država iz te skupine za glad je, osim rata, bilo krivo i vrijeme, u pet od njih glad su skrivili još »ekonomski problemi«. Jednu državu, Haiti, tada su mučile sve te kuge istodobno: rat, suša i ekonomski slom. I Europa je zadnju veliku glad osjetila tijekom drugog svjetskog rata.

Nešto slično se događalo u Iraku nakon prvog zaljevskog rata, kad je zbog sankcija, gladi i bolesti umrlo više nego milijun ljudi.

Slične probleme imaju danas zacijelo i u Afganistanu, gdje inače teško možemo govorimo o gladi, ali o pothranjenosti itekako možemo. I za to je opet kriv isključivo rat.

Povijest 20. stoljeća bila je iznimno kruta. Za mnoge režime, sovjetski, kineski, etiopski na primjer, glad je postala nadasve prikladno sredstvo za vođenje rata drugim sredstvima.

To što su radili bilo je doista užasno. Posebice stoga jer su se najteže gladi – kakva ironija sudbine – zapravo događale upravo u državama koje su barem na papiru proglašavale da će zauvijek iskorijeniti siromaštvo. No neke gladi ipak nisu bile prouzrokovane namjerno. Mao Ce-tung zacijelo nije nikada uzviknuo »Hoću pobiti 20 milijuna ljudi!« Problem je u tome da je Peking tada previše žurio s razvojem. Staljin je radio nešto slično. Htio je super-industrijaliziranu državu. S velikim gradovima. Ali tko će ih hraniti, kad se istodobno uništava selo? Bio je uvjeren da seljaštvo može proizvesti jednaku količinu hrane sa smanjenim radom i s manjim brojem ljudi. To se dakako nije dogodilo. Zbog gladi je zato pomrlo na milijune ljudi. Cijena je dakle bila strahotna, ali ni Staljin ni Mao vjerojatno uopće nisu pomislili koliko života može uzeti njihova nerazumna politika. Cilj je tada opravdavao sva sredstva..

Zanimljivo je da je Sovjetski savez zapravo bio rođen u gladi koja pustošila po zemlji već u vrijeme oktobarske revolucije?

Maksim Gorki je maja 1918. godine pisao da je Petrograd, kasnije Lenjingrad, umirući grad, a Lenjin je za sve špekulante već odmah nakon revolucije zahtijevao smrtnu kaznu. Tadašnja je glad bila nesretna posljedica građanskog rata i suše koja je pogodila posebice dolinu Volge. Upravo zato je Gorki tada počeo veliku akciju za međunarodnu pomoć novoj državi, obrativši se i Američkoj upravi za pomoć (ARA), koju je vodio Herbert Hoover. Ta je do maja 1922. godine u Sovjetski savez poslala hranu za šest milijuna ljudi. To je bila jedna od najvećih humanitarnih akcija toga vremena, zbog čega je Gorki potom poslao više iznimno toplih zahvalnih pisama Amerikancima. To je u biti bio početak globalizacije međunarodne pomoći.

Ali i to je bila svojevrsna politika, slično kao Marshallov plan nakon drugog svjetskog rata.

Naravno, jer je ARA bila zapravo cijelo vrijeme pod okriljem američke vlade. Humanitarna pomoć i politika u tom su slučaju djelovale ruku pod ruku.

U Kijevu još i danas tvrde da je holodomor, velika glad tridesetih godina, zapravo svojevrsni genocid nad Ukrajincima. Slažete li se s takvim tvrdnjama?

Za mene to nije bio genocid. Ne vjerujem, naime, da je sovjetska vlast htjela planski uništiti Ukrajinu. Vodila je pak politiku koja bi se zapravo mogla okončati genocidom. Bavio sam se dosta tom problematikom, ali pri toj je temi teško doći do zajedničkog imenitelja, budući da u Ukrajini holodomor još uvijek tretiraju veoma emotivno. Rasprava je odveć politizirana, zato je teško doći do pravog broja žrtava. Prema mojim ocjenama, u Ukrajini je tada umrlo oko tri milijuna ljudi. U Ukrajini govore o puno većoj brojci. Ali i Aleksander Kulčicki, najpoznatiji ukrajinski istraživač holodomora, ne pristaje na te brojke i govori o tri do četiri milijuna mrtvih.

Glad čovjeka često pretvori u životinju. Tijekom njemačke blokade Lenjingrada, kad je grad bio posve odrezan od zaleđa, došlo je čak do kanibalizma.

Glad ljude zaista prisiljava na takve stvari. Roditelji postaju bešćutni prema djeci, prodaju ih ili ih čak jedu. Nobelovka Pearl Buck pisala je o tome u knjizi Dobra zemlja, opisujući strahovitu glad u Kini. Zbivanja u Lenjingradu nisu zato ni po čemu odstupala od takvih užasnih primjera. U prvim mjesecima blokade otkrili su nekih 900 slučajeva kanibalizma. Ljudsko meso su prodavali čak na tržnici … Iz vjerskih razloga to nisu radili zapravo samo u Bengalu, gdje je odnos prema mesu posve drukčiji.
Glad vazda posve ruši sva postojeća pravila i odnose. U Starom zavjetu, recimo, piše da je tijekom sirijske opsade Samarije za glavu magarca treba platiti čak 80 srebrenjaka. Takva je tada bila glad. A ona uvijek najviše udara po siromasima. U takvim krizama vrijednost stvari koje nije moguće pojesti dramatično opada, zato siromasi jednostavno nemaju što prodati da bi kupili hranu. U Irskoj su tijekom gladi upadali čak u zatvore, budući da se zatvorenicima, koje je valjalo hraniti, više ugađalo nego onima koji su bili na slobodi…

Glad tako postaje pravi raj za špekulante i tržišne mešetare?

Trgovci su oduvijek lakomi. U srednjem vijeku su unajmljivali čak mađioničare da bi pomoću njih odagnali kišu, za koju su ljudi molili u vrijeme suše. No tržište samo po sebi ne izaziva glad. Njegova je zadaća da pribavi hranu od tamo gdje je ima za mjesta gdje je nema. Ali to nije moguće uraditi preko noći. Za to dakako nije krivo tržište, nego vlast. Ona je u pravilu vazda prespora.

U minulom desetljeću većih gladi praktično ni bilo. Iznimke su možda samo Malavi i Niger, gdje glad unatoč svemu nije bila takva kao one u prethodnom stoljeću. Znači li to da se taj strašni jahač Apokalipse polako ipak povlači pred napretkom i većom proizvodnjom hrane u svijetu?

Neki stručnjaci, koji su nam još prije nekoliko desetljeća najavljivali strašne gladi, poput biologa Paul Ehrlicha s univerziteta u Stanfordu, gadno su pogriješili. Ehrlich je sredinom šezdesetih godina govorio o nekoliko stotina milijuna ljudi koji će umrijeti zbog pomanjkanja hrane. Neki zagovornici Malthusa bili su u svojim prognozama još strašniji. Govorili su čak o milijardama mrtvih. No njihove prognoze se nisu ostvarile. Osobno sam optimističniji, no unatoč svemu ostajem nadasve oprezan optimist.

Što će se dogoditi za pedeset godina, ne zna dakako nitko, ali u sljedećih dvadeset godina, kako kažete, zacijelo neće biti teže gladi.

Manje će gladi dakako biti, ali s njom će se biti lako suočiti. Naravno, ako u dotičnoj državi bude mir. Moj optimizam se zasniva na događajima iz bližnje prošlosti, u kojoj katastrofalne gladi zapravo više nije bilo. Imali smo, kako napominjete, glad u Malaviju i Nigru. Neki stručnjaci nagovještavali su više desetina tisuća mrtvih, ali to se nije ostvarilo. U Malaviju danas puno više ljudi umire uslijed zaraženosti virusom HIV, nego uslijed gladi. Svijet se danas učinkovitije suočava s gladi. I politika djeluje u tom smjeru. Danas, srećom, nema više Maa ili Staljina. Imamo doduše Sjevernu Koreju, Burmu i još nekoliko sličnih diktatura, gdje se i iz političkih razloga zabranjuju pomoći iz inozemstva. Ali u Kini nikad više neće biti gladi. Upravo suprotno: Kinezi se uslijed brze hrane pretvaraju čak u debeljuce.

Dakle, u miru glad nije više problem?

Ne. Prije svega zbog globalizacije međunarodne pomoći, kojoj se danas ne odupire nijedna siromašna država. Granice su otvorenije nego nekada. Problemi nastaju naravno u ratovima, na primjer u sudanskom Darfuru, gdje glad upravo zbog toga ugrožava dobar dio stanovništva. Afrika i inače ostaje najranjiviji kontinent po pitanju opasnosti gladi…

A klimatske promjene i s njima povezane poplave i dezertifikacije?

Sljedećih deset, dvadeset godina zbog njih još neće doći do gladi. Hrane je u svijetu dovoljno, problem je samo u distribuciji i dostupu do nje, kako često kaže indijski nobelovac Amartya Sen. No za pedeset godina klimatske promjene mogu dakako postati opasne. Upravo zato taj problem treba riješiti danas. Kopenhagen nije donio rješenje. A vrijeme prolazi. Ako svijet u pravo vrijeme ne zaustavi zagrijavanje atmosfere, treći jahač Apokalipse mogao bi opet uskoro biti među nama.

Razgovarao Branko Soban

Preveo Mario Kopić

- 20:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Damir Sokić

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Rano u jutro poslije Srnecove izložbe vozio sam Ninu na aerodrom. Stali smo na semaforu na raskrižju pored nove zgrade MSU-a. Žurilo nam se , a pješaci pod kišobranima presporo su pretrčavali cestu prema zgradi Muzeja. Išli su mi na živce. Sjetio sam se rečenice kojom počinje roman Iljfa i Petrova Zlatno tele, a glasi :“Pješake treba voljeti“.

Ne mogu si pomoći. Uz svo divljenje i poštovanje prema Srnecu imam nelagodan osjećaj. Od svih umjetnika jedino njegov rad držim na zidu ateliera. Izložba je grozna. Što su napravili od tog djela!

Stigli smo na avion. Istim putem idem prema natrag. Još jedanput pored Muzeja. Na istom mjestu ista nelagoda. Jednaka kada god prolazim pored te zgrade, pored zlatnog teleta u čijoj utrobi zaposlenici predano isisavaju umjetničku supstancu iz umjetničkog djela. Svako djelo koje uđe u Muzej izađe iz njega kao nedjelo. Ili ostane u njemu kao prazna ambalaža. Oni koji upravljaju Muzejom uspjeli su ga pretvoriti u masovnu grobnicu Ideja. S pomiješanim kostima. Nisu znali, ili ne žele vidjeti da su djela nastajala jedno uprkos drugom, da su postojali zajednički zanosi, da je postojalo društvo i da su postojali odnosi. Pojam modernog i pojam avangardnog ostavljen je da u Noći muzeja kao bingo prepozna neka budala na nekoj “edukacijskoj točki“. Sva ta komercijalna i zabavljačka papazjanija zapisana u zabačenim papirima koncepcije stalnog postava može se danas vidjeti na zidovima Muzeja kao “šareni osip na ubijenom tijelu umjetnosti“. Parafrazirao sam Larisu Reiners, mladu rusku književnicu iz vremena Oktobra. Ona nije spomenula umjetnost već revoluciju.

U zgradi muzeja na zidovima i podu buntovna djela umjetnika pomiješana s onima manje buntovnim, pa i sasvim oportunističkim, izgledaju kao slučajne izrasline u egzotičnoj zemlji koju možemo zvati terra incognita, izgubljenoj u „bespućima povijesne zbiljnosti“, izgubljenoj u autističnim monolozima. Za njih, vlasnike Muzeja, vlasnike prošlosti, vlasnike zatečenih i zatočenih predmeta iz fundusa ne postoji pojam geneza. Preskočiti ću ovdje nabrajanja krivo postavljenih, krivo kontekstualiziranih, krivo shvaćenih radova i ne znam što sve ne KRIVO. U ogledalu gospoda iz Muzeja vjerovatno vide duhove svojih funkcija koji pripadaju, kako kaže Tom Wolfe, prostoru statusfere. To sigurno nije prostor onih iluzija u kojima istinski umjetnici žive.

I još nešto, proglašavati Srneca samozatajnim i ponovno otkrivenim umjetnikom znači prebacivati krivnju za nebrigu o njegovu djelu i njega osobno na njega samoga i njegov karakter. A potpisati se pod tuđu izložbu sasvim je primjereno ovoj upravi. I prije su to činili . I prolazilo je. Erozija morala, čini mi se, ima još prostora.
Kako objasniti da se povijesni autoritet kuće daje na korišćenje kao reklamni izlog privatnom interesu sasvim sumnjivim tipovima, koji od “samozatajnih“ skica rade bravariju, na izložbi ostavljenu na milost i nemilost pretpostavkama. Autentična skica za nikad izvedenu skulpturu autentična je umjetnost. Izvedena skulptura bez autentičnih podataka na izložbi je bravarija. Osim onima sa sumnjivim ambicijama. Njima nije mjesto u muzeju, a niti upravi koja na to pristaje. Trgovci nisu prijatelji kupcima niti istini.

Srnecov tihi žar bio je meni i nekim mojim prijateljima godinama tema oko koje smo se grijali uvjereni da ima smisla ovo što radimo i živimo. S ovim ljudima na ovaj način napravljena izložba čini mi se kao naliveni benzin što proizvodi brzogorući bljesak s puno dima koji treba sakriti pozadinu zapravo vatrogasne operacije.
Što zapravo očekivati od ljudi kojima je jedini argument posjećenost mjerena desetinama tisuća ljudi, pri čemu u svojim programskim smjernicama rukovođenja muzeja planiraju preseliti pojam subjekta s umjetnika na posjetitelja? Duchamp, Picabia i Magritte u toj kući ne stanuju, a i od njihovog duha kuća je razluftana. To je davno nagovijestio Braco Dimitrijević, a upravo mu se u tom nastojanju pridružuje i Dalibor Martinis.
Što očekivati od onih koji su uspjeli rastjerati i najužu publiku iz gornjogradske galerije?

Što očekivati od onih koji nisu napravili sami niti jednu izložbu od povijesne građe Muzeja, nisu napravili niti jednu važnu izložbu suvremene umjetnosti, koji su dozvolili da im političari , gradski ili državni, pune fundus po svom ukusu ili interesu?

Što očekivati od onih koji su uništili sve kriterije umjetničkog i materijalnog vrednovanja umjetničkog djela, koji su procijenili kompletnu vrijednost fundusa muzeja na 47 000 000 kuna? Umjetničko djelo prosječno bi vrijedilo po toj procjeni 9000 kuna, jer to momentalno odgovara nekome tko će ih ostaviti u njihovim sinekurama i kome će bezpogovorno služiti na štetu umjetnosti i umjetnika. Ovaj puta neću spominjati partnerstvo s aktualnim ministrom u relativiziranju svih kriterija u Muzeju i zajedničkom nastojanju revizije povijesti i promjene svjetonazora koji je vjerovao da iznad osobnog interesa postoji i još neki drugi.

Bit će još tribina.

- 20:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.03.2010.

Tomaž Mastnak

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Demokratski voajerizam

Najprije jedan mali nesporazum. U demokraciji, kaže teorija, ljudi bi morali onima na vlasti zavirivati ispod noktiju. Morali bi gledati kako vladaju, nadzirati ih, jer su im na kraju krajeva dali mandat za vladanje, izabrali ih. I ako vladajući izborne obaveze ne ispunjavaju, ako svoj posao ne obavljaju dobro, narod im uzima mandat, za što postoje primjereni mehanizmi i procedure, ne rušenje sistema i počinjanje svega ispočetka.
Gledanja je danas mnogo, no sve manje se gleda na značajne stvari, na ono što nas se doista tiče. Možda se preokret u taj čudan smjer dogodio kad smo počeli gledati kako najviši državni službenici rekreativno trče, kad su kamere počele snimati rekreaciju državnika, a ne njihovo obavljanje službenih dužnosti. Naravno, Amerikanci su i tu zaorali livadu. Jedan od njihovih najboljih predsjednika bio je u invalidskim kolicima. Što su postajali lošiji, sve su se više pokazivali u sportskim dresovima i tenisicama i s kakvom kapljicom znoja na čelu. Predzadnji je pozirao na biciklu, ali vožnja biciklom mu nije baš dobro išla i par se puta na zabavu cijelog svijeta lijepo skršio.
O čemu je riječ? Nije riječ o pokazivanju moći i bogatstva. Takva ostentativnost je tako reći neodvojivi moment vladanja. Ali pokazivanje mišića u modernom svijetu nekako je izišlo iz mode. Nije riječ niti o tome da se u modernim ritualima vladanja uvijek pokaže ili po nesreći vidi komad ili komadić privatnog života visokih političara. S druge strane, njihov je svakidašnji rad, koji je neceremonijalne prirode, nefotogeničan. Djedice s kravatom i kakva ženska tu i tamo za pisaćim stolom ili oko konferencijskog stola ili u parlamentarnim klupama ili za govornicom ili stojeći i prekriženih ruka u razgovoru jedni s drugima – kako neprivlačno, kako dosadno.
Kad je generacija političara koji su sada u zrelim godinama bila mlada, događalo se nešto što se zvalo politika ličnog. I jer je bio dobar dio toga na ovaj ili onaj način povezan s javnim reprezentacijama spolnih uloga i spolnih praksi, neki su u njoj učestvovali, ali se još veći broj njih skandalizirao. Nešto od onoga na što možemo gledati kao na subverzivni ili emancipacijski potencijal tog događanja, potrošilo se, a nešto je bilo kooptirano i udomaćeno. I tako smo u nekom trenutku, koji još ne znamo precizno odrediti, i po putovima koji su još prilično nejasni, dospjeli smo do toga da je lično zasjenilo politiku. Javna slika političara odlijepila se od njegovih političkih stajališta (ako pretpostavimo da ih uopće ima), pripadnosti i djela i objesila se na njegovu ''ličnost'': kako se odijeva, što radi u slobodno vrijeme, kakvim se sportom bavi, s kim živi, gdje ide na ljetovanje, što jede i što pije, što osjeća i kako doživljava ovo ili ono. Čak kod tako radikalno nezanimljivih likova, kao što je, recimo slovenski premjer Borut Pahor, ti detalji odjednom postaju zanimljivi
Najličnije je dakako tijelo. U srednjem vijeku vladari su imali dva tijela, prirodno i političko, i oko tog razumijevanja ispleo se cijeli politički reprezentativni svijet. Onda je nastupio novi vijek i vlast je postala de-personalizirana, odvojena kako od tijela vladara tako i od tijela podanika. Ne tako davno imali smo totalitarizme i najuspješniji od njih prisvojio je tijelo podanika i proglasio: "Dein Körper gehört der Nation" - tvoje tijelo pripada naciji, narodu. Politički voditelji su se iz toga izuzeli i gledali su disciplinirana tijela kako masovno vježbaju, rade ili odlaze na bojišnicu. Danas je situacija obrnuta: sada narod gleda tijela vladajućih. Ali to gledanje ne disciplinira gledane, nego gledatelje. Gledajući narod ne gleda što i kako rade vladajući. Želi vidjeti kako uživaju. A ne toliko kako uživaju u vlasti, nego u privatnom životu. Lijep primjer toga je nedavna afera u Sloveniji, kad je ministarstvo za poljoprivredu, šumarstvo i prehranu vratilo pse ubojice u javnost. Pitanje da li je tko imao seksualne odnose s tim životinjama, zasjenilo je pitanje neodgovornog djelovanja vlasti koje je smrtno ugrozilo javnost. Umjesto demokratskog nadzora djelovanja vlasti imamo demokratski voajerizam. Pri tome problem nije voajerizam kao takav, nego voajerizam kao politička praksa: kao nadomještaj za politički nadzor.
I tu dolazimo do velikog nesporazuma. Demokracija je – ponovit ću što kaže teorija - politički sistem u kojem narod nadzire vladajuće. Paradoksni razvoj demokracije je doveo do toga da su u najsavršenijoj demokratskoj državi, kao što se vjerojatno svi sjećamo, izložili javnosti predsjednika sa spuštenim gaćama, s golim dupetom. Taj pogled je bio toliko veličanstven da nismo opazili kako se u grubo u isto vrijeme počeo nezaustavljivo širiti sistem savršenog nadzora stanovništva, naroda i svakog njegovog individualnog dijela. Sve se registrira, sve se vidi. Ne samo naše kretanje, financijske transakcije, elektronska pošta i telefonski razgovori. Taj nadzor je sada dosegao našu golu kožu, naše donje gaće ili gaćice. To nije razvoj brige za našu sigurnost. To je politički razvoj. To je razvoj demokracije. Demokracija kao sistem nadziranja oslobodila se spona koje su ograničavale nadziranje vladajućih. Dosljedni demokratizam je zahtijevao demokratizaciju nadzora. Demokracija je postala društvo potpunog nadzora vlasti - nadzora vlasti u kojem vlast nije predmet nadzora, nego totalno nadzire sve živo. U zamjenu narod može viriti što vlastodršci u intimi rade sa svojim tijelima.

Čuda spasitelja iz civiliziranog svijeta

Thomas Jefferson je volio robove. S jednom od ropkinja imao je i dijete. A jer je bio dosljedan čovjek, nije bio sklon ukidanju ropstva. Nije mu se sviđalo, ni njemu, jednom od prvih američkih predsjednika, niti onima koji su zajedno s njim vladali u mladoj demokratskoj republici, da su se na Haitiju robovi oduprli svojim francuskim gospodarima, izborili samostalnost i ukinuli ropstvo. Zakleo se da će voditelja pobunjenih robova, takozvanog crnog jakobinca Toussainta Louvertura, izgladniti. Američka republika je za Haiti uvela embargo i odlučila se da njegovu nezavisnosti neće priznati.
Neki vide u tadašnjoj američkoj kaznenoj politici korijene, ili barem jedan od kamena temeljaca, bijede koja već dvjesto godina muči ovaj nesretni otok. Neki dokazuju da vlada kontinuitet u američkom suprotstavljanju nezavisnosti Haitija, otkad Haiti politički postoji, od Jeffersona do Busha II. Posljednji je 2001. godine proglasio embargo na razvojnu pomoć Haitiju, jer se tadašnja vlada na otoku odupirala neoliberalističkim pritiscima. Tri godine kasnije američki predsjednik dao je ugrabiti haitskog predsjednika Aristida i sa Floride isporučiti njegovog nasljednika.
Naravno, zemljotres, koji je pogodio Haiti, prirodna je katastrofa. No priroda i obim te katastrofe, ubilački i uništavajući učinci zemljotresa u velikoj su mjeri plod političke katastrofe koja je pogodila Haiti prije zemljotresa. U koliko-toliko nezavisnim medijima vlada suglasnost o tome da su na Haitiji uz taj zemljotres ubijali posvemašnja razvlaštenost stanovništva i bijeda. Preciznije, zemljotres je bio toliko uništavajući zbog razvlaštenosti i bijede koji su rezultat vanjskih političkih i ekonomskih pritisaka i diktata.
Pri tome nije riječ samo o dokazivanju zagovornicima i promotorima neoliberalizma kako su od samog početka bili u pravu njihovi kritičari koji su upozoravali na destruktivnost neoliberalnog političko-ekonomskog paketa. Takav trijumfalistički "jesmo li vam govorili" bio bi u ovom trenutku, ako ništa drugo, neukusan. Revidirati treba i dio ljevičarske kritike. Mislim da revidirati, između ostalih, treba i Naomi Klein. Njenu tezu da neoliberali koriste nesreće i katastrofe, kad su ljudi u šoku i kad je njihova pažnja okrenuta drugdje, za uvođenje svojih eksploatacijskih, pljačkaških i uništavajućih politika, za razvlaštenje i prisvajanje, treba bar dopuniti. Na Haitiju je bio šok rezultat nametnutih neoliberalnih reformi i njihove prethistorije.
Radikalnost politike i ekonomije, koji su na Haitiju uz zemljotres ostavili iza sebe toliko mrtvih, pokazuje se ne na posljednjem mjestu i u tome da je sama katastrofa postala predmetom eksploatacije, najprije političke eksploatacije. Tom Engelhardt, neumorni američki disidentski publicist, upozorio je na zanimljivu činjenicu. Prije zemljotresa na Haitiju su bila možda dva inozemna dopisnika. Haiti je najsiromašnija država u tom dijelu svijeta, i ako zapadne odnosno globalne medije pustošenje i nesreća doista toliko zanimaju, imali bi gomilu materijala za pisanje već prije zemljotresa.
Medijska invazija je pratila zemljotres. U nekoliko dana na otoku su se utaborili dopisnici svih velikih televizijskih mreža i časopisa. CNN je imela na terenu barem 44 čovjeka. U Port-au-Prince su povukli čak dopisnicu iz Kabula. Fox ih je imao 25. Približno tolike ekipe imali su i CBS, NBC i ABC. To je bila najveća američka televizijska mobilizacija nakon cunamija prije šest godina. Novosti iz svijeta postale su novosti sa Haitija - 24 sata na dan.

Image and video hosting by TinyPic

I što je bila medijska poruka? Bile su, i još uvijek su, dvije glavne poruke. Prvo je dobrota, altruizam, darežljivost i požrtvovnost zapadnih humanitaraca, počevši od američke vojske. Drugo je divljaštvo domorodaca.
Prva se vijest, između ostalog, hranila pričama o možda 150 spašenih iz ruševina, ali ne i tisućama i desetinama tisuća onih koji su ostali zakopani, niti neprebrojanim mrtvim. Spašavanja su nazvali "čudima". Spasitelji iz civiliziranog svijeta su činili čudesa. To je jezik vjerske misije koji jača i utvrđuje našu vjeru u nas same. Naši spasitelji su spasitelji nesretnih ovoga svijeta. Volimo nesreću drugih, kako bismo mogli voljeti same sebe. Što je pozadina ružnija, to se mi sami sebi više sviđamo, više samodopadni stojimo u središtu.
Potom je tu izraelska samopromocija. Izraelci su bili prvi koji su na Haitiju postavili poljsku bolnicu. Ekspresno su poslali tamo 200 ljekara, medicinskih sestara, vojnika i dobrovoljaca. O svojim humanitarnih dosezima učinkovito izvještavaju u domovini i po svijetu. Ispod ruševina su izvukli tuce živih. Domorodce su naučili pjevati izraelske pjesme, Heveinu šalom alehem itd. Domorotkinja koja je rodila u njihovoj bolnici dijete je nazvala Izrael. Pohvalio ih je nekadašnji predsjednik Clinton. Sve same udarne vijesti: "Sada nas vole!" Zaboravimo na Gazu.
Takvog je gradiva još mnogo. Mnogo bi se dalo reći o politici dijeljenja humanitarne pomoći, o njenoj neučinkovitosti, o rivalstvu između velikih sila, koji pomoć podređuju propagandnim ciljevima i političkim kalkulacijama. Ali pogledajmo na brzinu još drugu vijest. O domorocima koji kradu i pljačkaju, koji su nasilni i općenito se ne znaju kontrolirati. Jefferson je haitske ustanike protiv ropstva nazvao ljudožderima. Danas je naša središnja svetinja vlasništvo, privatno vlasništvo, zato je lik domorodca izgrednika - skvrnitelj privatnog vlasništva.
Kad je riječ o državama, važi pravilo da nužnost ne poznaje zakone. A države ili državni voditelji potom mogu postupati kako im se čini primjerenim za očuvanje države i političko preživljavanje. Ako Crnac posred ruševina, kad se rasuo i civilni poredak, iz srušene trgovine uzme paket mlijeka u prahu, tada je on pljačkaš. Ako ga ulovi policija, koja se ne može pobrinuti za preživljavanje ljudi, ali može loviti one koji se trude preživjeti, i zapadni dopisnik, njegova slika će obići svijet: Pogledajte, takvi su. Pljačkaju i kradu, koriste se nesrećom, ne poštuju zakon. Mi, mi koji smo im došli pomoći, zato se sami sebi još više dopadamo. Istovremeno imamo tumačenje za to zašto oni žive u takvoj bijedi. Jer ne može biti drugačije, takvi su…Sami su krivi.

Nadolazi novo doba

Ustoličenje crkvenog dostojanstvenika je vjerski obred. U kršćanskim crkvama je, barem što se tiče djelovanja institucije, jedan od značajnijih vjerskih obreda ustoličenje biskupa. Crkva je vodila teške borbe da bi imenovanje i ustoličenje biskupa bilo vjerski obred. I jer je po vlastitom uvjerenju vjeru personificirala sama, vjerski obred je mogao biti samo njena, crkvena stvar, odnosno takva stvar iz koje su bili isključeni svjetovni nosioci vlasti.
Nedavno ustoličenje ljubljanskog nadbiskupa Antona Stresa nije bilo skandalozno samo za zakržljale zagovornike laičke države, za nas koji ustrajavamo na odvajanju crkve od države. Takvi ljudi, naime, još uvijek postoje, čak i u Sloveniji, premda smo u defanzivi i naši se redovi prorjeđuju. Ustoličenje nadbiskupa Stresa bilo je i iznevjeravanje svijetlih tradicija katoličke crkve. Žalosna i zabrinjavajuća je činjenica da je pri tome obredu bio prisutan čitav državni vrh. I da su vrhovni predstavnici išli tamo i da ih je crkva pripustila u područje svetoga. Alarmantno je da se zbog toga, kao što izgleda, nitko nije sekirao. Nadolazi novo doba.
O tradicijama laičke odnosno sekularne države još i mislimo da nešto znamo, koliko god to znanje već postaje nerelevantno. Niti to da su načela odvajanja crkve od države, na kojima laička odnosno sekularna država – štoviše, strogo uzeto, država kao takva – stoji ili pada, zapisana u vrhovnom zakonu naše države, ne znači više baš mnogo. Zato je vjerojatno tim manje važno upozoriti da je sekularnu vlast izumila crkva. No potpuno bez značenja možda ipak nije. Ako je sekularna vlast dio naše vjerske tradicije, crkva bi je morala njegovati i čuvati. Ako već laička država ne zna brinuti za sebe, ako se više ne možemo pouzdati u državne voditelje, mogli bismo možda očekivati da će crkva u brizi za vlastitu tradiciju očuvati nešto sekularne vlasti. Logično bi bilo dakle takvo očekivanje, ali realistično gotovo zasigurno nije.
Kad je kršćanstvo postalo državna, što državna, imperijalna religija, kršćani su većinom odahnuli. Proganjanjima, kojima su se zbog njihove građanske neposlušnosti služili neki carevi, bilo je kraj. Vladari bi trebali slušati kršćane i proganjati nekršćane. No mnogi su biskupi uskoro počeli zabrinuto gledati na novu situaciju. Naravno, bilo je i takvih koji su novu politiku s veseljem iskorištavali za svoje lične interese i ambicije i više nego samo pristajali da crkvena vlast odstranjuje njihove takmace. Oni dostojniji su, pak, ustanovljavali da državna privilegiranost dana crkvi krati njihovu slobodu. O velikim i mnogim crkvenim stvarima odlučivao je car. I biskupi su počeli govoriti i tumačiti da su na svijetu dvije vlasti, međusobno različite, svjetovna i duhovna, i da svjetovna ne može naređivati duhovnoj.
Više stoljeća su tražili pravi odnos između dvije vlasti, nagib vage išao je malo na jednu, malo na drugu stranu. Na kraju krajeva, gotovo je tisuću godina prošlo kako su vodeće crkvene glave ustanovile da je crkva služavka svjetovne vlasti. Zaključili su da to više neće dopustiti. Kad danas gledamo na to vrijeme, govorimo o reformi 11. vijeka.
Crkveni reformatori su morali najprije počistiti u vlastitim redovima. Osim što su neki svećenici bili oženjeni i imali su djecu, bilo je i takvih koji su crkvene položaje kupovali. Na drugoj se strani događalo da su crkvene dostojanstvenike ustoličavali svjetovni vladari. Biskupi su iz svjetovnih ruka primali simbole svoje službe, biskupski štap i prsten. I potom su služili svjetovnim vladarima, umjesto da bi svjetovni vladari služili njima i Bogu.

Godine 1509. rimski crkveni očevi prihvatili su dekret o izboru pape. Pri izboru i ustoličenju rimskog biskupa kraljevi i carevi nisu više imali nikakvu riječ. Reformatori su počeli proganjati simoniju, kupovanje crkvenih službi. Dvadeset godina kasnije zabranili su laičku investituru, uzurpaciju svjetovnih vladara pri imenovanju crkvenih dostojanstvenika. Dodjeljivanje crkvenih sakramenata i biskupske odnosno pastirske milosti bilo je u crkvenim rukama. Svete stvari, sacra i sacramenta, bile su povjerene isključivo kleričkom redu. Svjetovni vladari nisu se smjeli upletati u crkvene stvari. U sferu svetog nisu imali pristup. Tako je zapovjedio Bog. Između crkvene i svjetovne vlasti bila je zacrtana neprolazna granica. U borbi za vlastitu slobodu crkva je instituirala svjetovnu, privremenu, sekularnu vlast.
To je bilo dostignuće od epohalnog značenja. Moja generacija je još živjela u toj epohi. Ali svijet se promijenio. Naravno, sada svi vidimo najprije, ako ne samo, talibane. Ne talibane kao oslobodilački pokret protiv tuđe – i slovenske – okupacije Afganistana, nego talibane koji predstavljaju tip djelovanja i vlasti gdje nema razlike između vjere i politike, između religije i države.
Uglavnom nam se to ne sviđa. U tome vidimo suprotnost onome što nam je drago, prijetnju našem načinu života. Ali pri tome smo površni i dopuštamo se navlačiti i onda prijetnju vidimo u tome što su ti talibani druge vjere – one vjere s kojom se naša već hiljadu i više godina tuče. Prijetnju smo spremni vidjeti u njihovoj (islamskoj) vjeri. I s obzirom na historijska iskustva ne možemo nikome poricati da u ovoj ili onoj vjeri ili čak u religiji kao takvoj vidi prijetnju.
Međutim, temeljna prijetnja, koju personificiraju talibani, nije njihova vjera. Temeljna prijetnja je njihovo brisanje razlike između vjere i politike, između vjere i države. A to ne čine samo talibani u onoj dalekoj zemlji. Talibani, koji to čine, su i među nama – od predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, koji djeluje po božjim uputama, do naših državnih dužnosnika, koji su išli na ustoličenje ljubljanskog nadbiskupa Antona Stresa, i naših klerikalnih voditelja koji su ih pripustili obredu.
Ne želim reći da država i crkva ne smiju imati dodira. Neka razgovaraju i neka, u skladu s važećim zakonima, i surađuju. Civilizirano je da predsjednik države i predsjednik vlade pošalju čestitku vrhovnom crkvenom dostojanstveniku u Sloveniji prilikom njegova preuzimanja funkcije. Ali da cjelokupna personificirana država ide na vjerski obred, gdje nema što tražiti, po mom je mišljenju korak prema talibanizaciji Slovenije.

Preveo sa slovenskog Mario Kopić

- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.03.2010.

Denis Kuljiš: Hrvatskom novinarskom društvu

Image and video hosting by TinyPic

Sudu časti HND

Poštovani,

U odgovoru na drsko pismo Zrinke Vrabec Mojzeš upućeno Vijeću časti povodom članka koji sam objavio u «Jutarnjem listu» pa naveo da da je ona bila šefica Radija odgovorna za višemilijunski dug u koji je poduzeće upalo, otpisujem sljedeće:
Zrinka je doista, kako navodi, bila urednica Radija 101 u razdoblju 1995 – 1998, u vremenima kad je vlasnik EPH, Ninoslav Pavić, uz pomoć tadašnjeg savjetnika predsjednika Tuđmana, dr Ivića Pašalića, pokušao preoteti frekvenciju Radija 101.
U istom tom razdoblju ja sam bio predsjednik uprave i izdavač tjednika Nacional koji je u toj aferi stao na stranu Radija 101, pa sam osobno donio 20.000 njemačkih maraka u gotovom kao pomoć naše redakcije redakciji Radija 101. Zbog toga i medijske podrške koju smo Stojedinici pružili, g. Ninoslav Pavić optužio me u «Novom listu» da sam upravo ja potakao cijelu uzbunu i potonje demonstracije, pa sam ga tužio za klevetu i taj proces okončan je na zagrebačkom sudu tek pretprošle godine.
Znači, ova insinuacija gđe Zrinke Vrabec-Mojzeš deplasirana je kao i cijela njena magisterijalna pojava na domaćoj žurnalističkoj sceni. Ona je jedna glorificirana radio-kreštalica kojoj je bivši predsjednik Mesić, gulamfer i besposličar, okačio oko vrata neku Danicu, dok je ovaj sadašnji, iz nepoznatih razlika, stavlja uz bok vlastitoj Danici, da s Pantovčaka komunicira s hrvatskim novinrima, iako je upravo Zrinka osoba koju u novinarskim krugovima – kako svi dobro znamo – nitko ne trpi, i to zbog karakternih i intelektualnih svojstava, a ne zbog njenih političkih ili idejnih usmjerenja.
O Zrinkinu radu na Radiju 101 posljednjih godina informirao sam se kod g. Drage Perića, predsjednika Uprave i g. Igora Tomljenovića, glavnog urednika Radija 101. Oni su, skupa s većinom udjeličara Radija, naposlijetku uspjeli Zrinku maknuti na posljednjoj skupštini, pa likvidirali kliku koja je poduzećem i programom radija upravljala preko direktora protiv kojega je policiji podnesena krivična prijava. U doba Zrinkina šefovanja, Radio je zapao u dug i propao kao tvrtka, a program postao je neslušljiv i neslušan. Magistra je kriještala u gotovo svakoj emisiji, pa je od Omladinskog to postao radio sredovječne samozaljubljenosti u vlastitu staru slavu – ova minijaturna dama, kako reče netko od ljudi koje sam na Radiju 101 intervjuirao pripremajući se da napišem njen portret, «nikako se nije skidala s balkona na Trgu Republike», na koji se bila uspela onomad prije petnaest godina...
Kakve, dakle, «laži», kakvo, dakle «sramotno blaćenje kolega»? I kakav je Zrinka, uostalom, predstavnik «aktivista» i «predstavnik civilnog društva», kako se prikazuje u dopisu Novinarskom društvu? Pa ona je spikerica ili novinarka, a aktivistica je možda u svojoj mjesnoj zajednici, te predstavnica civilnog društva eventualno u slobodno vrijeme! Ne znam što je žena magistrirala, ali očito joj nisu jasni elementarni pojmovi o uzusima našeg profesionalnog angažmana.
Oko «besmislenih i prljivih laži» koje sadrži moja rečenica koju citira, Sudu časti predlažem neka sasluša g. Perića i g. Tomljenovića, ili zatraži njihovo očitovanje. Također molim ovaj organ našeg Društva da tu gospođu neznatne stature koja ima temperment nagazne protupješačke mine, upozori da bira riječi kad piše o kolegama. Može biti oštra, podrugljiva, zločesta – sve je to dopuštenu u našem paraliterarnom pozivu, ali da niže takve plitke, šuplje, uvredljive fraze iz repertoara neznatne rječitosti općinskog megafona, to, mislim, ne bi smjela...

Bilježim se kao sluga ponizni HND-a

Denis Kuljiš, novinar ovdašnji

- 03:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 03.03.2010.

Umberto Galimberti

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Današnje strategije u polju pronalaženja izlaska iz problema droge su organicistički pristup farmakološke detoksikacije i biografsko-egzistencijalni pristup terapeutske zajednice, koji izgleda više poštuje pojedinca i njegove izbore. Unatoč njihovoj radikalnoj različitosti, obje strategije ograničavaju problem droga na problem ovisnosti o drogama, gdje je značajnija riječ ''ovisnost'', u kojoj su se zatekli oni koji nesposobnost upravljanja vlastitom autonomijom povjeravaju drogama.

Na taj način kako organicistički tako i biološko-egzistencijalni pristup obećavaju više nego što se, pri punoj svijesti, mogu doista nadati liječnici i radnici u komuni. Farmakološka metoda brze detoksikacije naime samo očisti receptore (premda ne treba isključiti da nešto ''impregnacije'' još ostane), ne dotičući životnu priču, biografiju subjekta koji je u drogiranju našao jedini način za preživljavanje. Pa ako je susret s drogama biografski susret (receptori dolaze na red kasnije), što će činiti ta biografija u istom životnom kontekstu sa očišćenim receptorima?

Ali i terapeutska zajednica obećava više nego što može ispuniti. Tu je riječ o opkladi s čovjekom, a ne s njegovim receptorima. U zajednici se uspostavljaju životni stilovi, običaji i odnosi koji su drukčiji od onih koji su se učvrstili u mračnim i perifernim ulicama naših gradova. Je li potom moguće izići iz komune i ponovno živjeti bez spleta odnosa iz terapeutske zajednice u kojoj se potreba za ovisnošću usidrila kao nekada u droge?

Nije li pravilnije reći da komune ispunjavaju zadatak koji su nekada imali samostani, gdje su ljudi kojima su bila potrebna pravila uspijevali izraziti ponajbolji dio sebe, sve do svetosti, pod uvjetom da su bili zaštićeni samostanskim zidovima i strogim poretkom propisa? Možda je za oproštaj od droga potrebno i djelomično ili definitivno žrtvovanje vlastite autonomije, pa onda to i kažimo, i na taj ćemo način stvoriti kulturu za koju, kao nekad, sin ili kćerka u samostanu nisu predstavljali tragediju.

Zapravo nije baš tako, jer scenarij ovisnosti o drogama ne pokriva samo svijet droge; ne samo da je taj svijet opširniji i raznolikiji, nego ga je i teško razumjeti na osnovu elementarnog razlikovanja između ''teških'' i ''lakih'' droga. Ali ne stoga jer ta razlika ne postoji, nego jednostavno zato jer to razlikovanje kultura mladih ne poštuje.

Time ne želim reći da mladi s lakih droga prelaze na teške, nego da se u svakidašnjoj praksi obje vrste droga i dalje miješaju; ako dakle gotovo svi puše džointe (ne zatvarajmo previše oči u svojoj blaženoj i otupjeloj nepažnji), mnogi od njih subotom uvečer uzmu ekstazi, kada god stignu uzmu LSD, i ako se već ne fiksaju, teško da će odbiti snifanje kokaina i po potrebi heroina, a da ne govorimo o manje sretnim, koji u pomanjkanju boljeg, snifaju benzin.

Želimo li pitanje ovisnosti o drogama proširiti na općenitiji problem droge, s obzirom na to da se ta pojava unatoč mirnom spavanju roditelja, učitelja i odgajatelja sve više širi, pođimo korak naprijed, prekoračimo granicu hipokrizije. Pa kao što smo stvorili kulturu alkohola, gdje sve manje susrećemo ljude koji piju četiri litre vina na dan, kao što smo stvorili kulturu duhana, zbog koje sve manje susrećemo ljude koji puše osamdeset cigareta na dan, tako bismo mogli već u školama stvoriti i kulturu droge.

Škola, čak i u rijetkim slučajevima u kojima uspijeva prenijeti kakav kulturni sadržaj, gotovo nikada ne vodi računa o kreativnosti, emocijama, identifikacijama, projekcijama, željama, užicima i bolovima, koji obilježavaju odrastanje mladih, gdje emocija što ju je nekad obuzdavala društvena bijeda, a danas sve rjeđe ustanove mladih, luta bez sadržaja na koje bi se mogla primijeniti, opasno se njišući između pobunjeničkih nagona – a ti uvijek prate ono što se ne uspijeva izraziti – i iskušenja prepuštanju zastranjivanjima – primjerice svijetu diskoteka, alkohola i droge, koji još nisu krajnosti poput, recimo, samoubojstava.

Zato je nužno da se u školi i na njenoj zamjeni, televiziji, govori o drogama analitički, odlučno, znanstveno, pa i čak filozofski, kako bi mladi doznali što uzimaju, kakvi su učinci, štete, obećani užici i iz kakvog viđenja svijeta drogiranje uopće proishodi.

Neznanje nije nikada nikoga spasilo, a neznanje mladih o drogama ravno je proširenosti droga. Kultura droge izbrisala bi drogama tajnu i lišila ih inicijacijskog čara koji je mnogima možda najprivlačniji i najzavodljiviji aspekt. No možemo li se nadati da ćemo stvoriti kulturu droge kad u naše škole još nije ušla ni kultura spolnosti, premda spolnost za mlade nije više niti tabu?

Da bismo pokušali razumjeti nelagodu u vezi s drogiranjem, ne smijemo više misliti na nju kao na nešto životinjsko, kako to zahtijeva naša kultura, određujući nas kao ''racionalne životinje''. Kao zatočenici te definicije gledamo na svoje strasti kao što životinje gledaju na svoju glad ili svoju žeđ, kao na jednostavne potrebe koje treba zadovoljiti Nikada nismo posumnjali da naše strasti ne streme toliko za potrebom koju treba zadovoljiti, koliko za smislom što ga treba razotkriti. Nikada nismo priznali da su strasti racionalne. Zatvorene u mutnu i tamnu dubinu animalnosti, smatrali smo ih uvijek nečim što treba obuzdavati.

Što naime još znači ''biti racionalan''? Da nismo tvrdoglavi, da se prilagođavamo stvarnosti kakva jest, vladamo dubokim emocijama, čuvamo se pred strasnim ljubavima i mržnjama. Um je mjera i tko se ne drži mjere, gaji ''prekomjernu'' želju koja ga postavlja izvan uma. Ali želja (latinski: desiderium) upućuje na zvijezde (latinski: sidus), na umiranje strasti (de-siderare, željeti, doslovno: prestati gledati zvijezde, prim. prev. M. K.). Posred beskonačne praznine koja odvaja ponor strasti od visine neba. Dakako, droga ne ispunjava tu prazninu, ali se u toj praznini rađa kao želja, kao žudnja, kao čežnja da bismo vidjeli kamo vode strasti, čemu streme, čemu teže.

Zvijezde su na nebu, nisu na dohvat ruke. S neba pada kiša, ali ne i plavetnilo. A tko hoće s neba i plavetnilo? Ne vjerujem da onaj koji se drogira želi samo ispuniti prazninu ili da traži opću želju za bijegom sve do samozaborava. Mislim da onaj koji se drogira želi iskusiti nešto posve drugo, primjerice smrt. Ne toliko kao činjenicu, kao biološki ishod propadajućeg organizma, nego kao iskustvo umiranja i ponovnog rađanja što ga naša kultura, koja samo nastoji izgnati smrt, ne dopušta više, a narkomani to iskustvo možda ištu, gotovo zbog nemogućnosti prihvaćanja života koji je samo gomilanje, ali ne i obnavljanje. Na to nas upozorava Luigi Zoja, koji kaže: ''Treba ponovno uspostaviti kulturu koja se ne postavlja, što se tiče smrti, u odnos jednostavne oprečnosti, koja smrt ne bi razumijevala kao krajnju tjelesnu patologiju, nego i kao iskustvo duševne preobrazbe i koja smrt ne bi nastojala negirati, razumijevajući je samo kao kraj, nego bi je i simbolički vrednovala kao početak. Društvo u kojem je imala inicijacija samo institucionalnu ulogu, bilo je i društvo u kojem je i smrt imala službeno mjesto. Da je to dvoje ponestalo istodobno, nije slučajnost''.

Ako je naše vrijeme, vrijeme što ga regulira kruta, tehnikom nametnuta racionalnost, izgnalo ono što su bile i možda još uvijek jesu velike ljudske strasti – trebamo li se još čuditi ako ih tko iskušava prema herojskom modelu koji već od sama početka ukazuje na poraz? Zašto s narkomanima odmah prelazimo na liječenje? Zašto nas je strah ustanoviti i razabrati što nam žele reći svojim žrtvovanjem po najbeznačajnijim uglovima naših gradova? Zašto gledamo na margine samo zato da bismo se uvjerili u svoju ne-marginalnost? Zašto gledamo na rubove samo zato da bismo znali gdje se treba obuzdati naše pisanje? I što pišemo, obuzdani na rubovima, ako ne prepisujemo već napisane riječi koje ne idu nikada preko ruba, koje ne žele razumjeti nešto više?

Ono što ostaje za razumjeti jest preuzeti oblik našeg života što ga narkoman odbacuje. Njegov put je put žrtvovanja koji nije niti junački, budući da se ne događa na oltaru, nego na rubovima. Ostaje pak njegova poruka gradu u kojem ne kruže više smrt i ponovno rođenje, nego samo rast, napredak, razvoj. Naposljetku ljudi nisu nikada vjerovali i možda niti sada ne vjeruju da taj itinerar može imati miran hod.

Dakako, uvijek se brzo pobrinemo oko lijeka za sve bolesti, ali možda žurba za lijekovima ima kao svoj daleki korijen želju da ne bismo vidjeli i prihvatili bolest u onome što je u njoj konstruktivno, a ne samo u onome što je u njoj destruktivno. No takav pogled zahtijeva puno rada. To je pomalo kao plavetnilo neba koje ne pada s vodom, nego traži da bude ukradeno.


S talijanskog preveo Mario Kopić

- 23:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #


View My Stats