NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Tomaž Mastnak

Demokratski voajerizam

Najprije jedan mali nesporazum. U demokraciji, kaže teorija, ljudi bi morali onima na vlasti zavirivati ispod noktiju. Morali bi gledati kako vladaju, nadzirati ih, jer su im na kraju krajeva dali mandat za vladanje, izabrali ih. I ako vladajući izborne obaveze ne ispunjavaju, ako svoj posao ne obavljaju dobro, narod im uzima mandat, za što postoje primjereni mehanizmi i procedure, ne rušenje sistema i počinjanje svega ispočetka.
Gledanja je danas mnogo, no sve manje se gleda na značajne stvari, na ono što nas se doista tiče. Možda se preokret u taj čudan smjer dogodio kad smo počeli gledati kako najviši državni službenici rekreativno trče, kad su kamere počele snimati rekreaciju državnika, a ne njihovo obavljanje službenih dužnosti. Naravno, Amerikanci su i tu zaorali livadu. Jedan od njihovih najboljih predsjednika bio je u invalidskim kolicima. Što su postajali lošiji, sve su se više pokazivali u sportskim dresovima i tenisicama i s kakvom kapljicom znoja na čelu. Predzadnji je pozirao na biciklu, ali vožnja biciklom mu nije baš dobro išla i par se puta na zabavu cijelog svijeta lijepo skršio.
O čemu je riječ? Nije riječ o pokazivanju moći i bogatstva. Takva ostentativnost je tako reći neodvojivi moment vladanja. Ali pokazivanje mišića u modernom svijetu nekako je izišlo iz mode. Nije riječ niti o tome da se u modernim ritualima vladanja uvijek pokaže ili po nesreći vidi komad ili komadić privatnog života visokih političara. S druge strane, njihov je svakidašnji rad, koji je neceremonijalne prirode, nefotogeničan. Djedice s kravatom i kakva ženska tu i tamo za pisaćim stolom ili oko konferencijskog stola ili u parlamentarnim klupama ili za govornicom ili stojeći i prekriženih ruka u razgovoru jedni s drugima – kako neprivlačno, kako dosadno.
Kad je generacija političara koji su sada u zrelim godinama bila mlada, događalo se nešto što se zvalo politika ličnog. I jer je bio dobar dio toga na ovaj ili onaj način povezan s javnim reprezentacijama spolnih uloga i spolnih praksi, neki su u njoj učestvovali, ali se još veći broj njih skandalizirao. Nešto od onoga na što možemo gledati kao na subverzivni ili emancipacijski potencijal tog događanja, potrošilo se, a nešto je bilo kooptirano i udomaćeno. I tako smo u nekom trenutku, koji još ne znamo precizno odrediti, i po putovima koji su još prilično nejasni, dospjeli smo do toga da je lično zasjenilo politiku. Javna slika političara odlijepila se od njegovih političkih stajališta (ako pretpostavimo da ih uopće ima), pripadnosti i djela i objesila se na njegovu ''ličnost'': kako se odijeva, što radi u slobodno vrijeme, kakvim se sportom bavi, s kim živi, gdje ide na ljetovanje, što jede i što pije, što osjeća i kako doživljava ovo ili ono. Čak kod tako radikalno nezanimljivih likova, kao što je, recimo slovenski premjer Borut Pahor, ti detalji odjednom postaju zanimljivi
Najličnije je dakako tijelo. U srednjem vijeku vladari su imali dva tijela, prirodno i političko, i oko tog razumijevanja ispleo se cijeli politički reprezentativni svijet. Onda je nastupio novi vijek i vlast je postala de-personalizirana, odvojena kako od tijela vladara tako i od tijela podanika. Ne tako davno imali smo totalitarizme i najuspješniji od njih prisvojio je tijelo podanika i proglasio: "Dein Körper gehört der Nation" - tvoje tijelo pripada naciji, narodu. Politički voditelji su se iz toga izuzeli i gledali su disciplinirana tijela kako masovno vježbaju, rade ili odlaze na bojišnicu. Danas je situacija obrnuta: sada narod gleda tijela vladajućih. Ali to gledanje ne disciplinira gledane, nego gledatelje. Gledajući narod ne gleda što i kako rade vladajući. Želi vidjeti kako uživaju. A ne toliko kako uživaju u vlasti, nego u privatnom životu. Lijep primjer toga je nedavna afera u Sloveniji, kad je ministarstvo za poljoprivredu, šumarstvo i prehranu vratilo pse ubojice u javnost. Pitanje da li je tko imao seksualne odnose s tim životinjama, zasjenilo je pitanje neodgovornog djelovanja vlasti koje je smrtno ugrozilo javnost. Umjesto demokratskog nadzora djelovanja vlasti imamo demokratski voajerizam. Pri tome problem nije voajerizam kao takav, nego voajerizam kao politička praksa: kao nadomještaj za politički nadzor.
I tu dolazimo do velikog nesporazuma. Demokracija je – ponovit ću što kaže teorija - politički sistem u kojem narod nadzire vladajuće. Paradoksni razvoj demokracije je doveo do toga da su u najsavršenijoj demokratskoj državi, kao što se vjerojatno svi sjećamo, izložili javnosti predsjednika sa spuštenim gaćama, s golim dupetom. Taj pogled je bio toliko veličanstven da nismo opazili kako se u grubo u isto vrijeme počeo nezaustavljivo širiti sistem savršenog nadzora stanovništva, naroda i svakog njegovog individualnog dijela. Sve se registrira, sve se vidi. Ne samo naše kretanje, financijske transakcije, elektronska pošta i telefonski razgovori. Taj nadzor je sada dosegao našu golu kožu, naše donje gaće ili gaćice. To nije razvoj brige za našu sigurnost. To je politički razvoj. To je razvoj demokracije. Demokracija kao sistem nadziranja oslobodila se spona koje su ograničavale nadziranje vladajućih. Dosljedni demokratizam je zahtijevao demokratizaciju nadzora. Demokracija je postala društvo potpunog nadzora vlasti - nadzora vlasti u kojem vlast nije predmet nadzora, nego totalno nadzire sve živo. U zamjenu narod može viriti što vlastodršci u intimi rade sa svojim tijelima.

Čuda spasitelja iz civiliziranog svijeta

Thomas Jefferson je volio robove. S jednom od ropkinja imao je i dijete. A jer je bio dosljedan čovjek, nije bio sklon ukidanju ropstva. Nije mu se sviđalo, ni njemu, jednom od prvih američkih predsjednika, niti onima koji su zajedno s njim vladali u mladoj demokratskoj republici, da su se na Haitiju robovi oduprli svojim francuskim gospodarima, izborili samostalnost i ukinuli ropstvo. Zakleo se da će voditelja pobunjenih robova, takozvanog crnog jakobinca Toussainta Louvertura, izgladniti. Američka republika je za Haiti uvela embargo i odlučila se da njegovu nezavisnosti neće priznati.
Neki vide u tadašnjoj američkoj kaznenoj politici korijene, ili barem jedan od kamena temeljaca, bijede koja već dvjesto godina muči ovaj nesretni otok. Neki dokazuju da vlada kontinuitet u američkom suprotstavljanju nezavisnosti Haitija, otkad Haiti politički postoji, od Jeffersona do Busha II. Posljednji je 2001. godine proglasio embargo na razvojnu pomoć Haitiju, jer se tadašnja vlada na otoku odupirala neoliberalističkim pritiscima. Tri godine kasnije američki predsjednik dao je ugrabiti haitskog predsjednika Aristida i sa Floride isporučiti njegovog nasljednika.
Naravno, zemljotres, koji je pogodio Haiti, prirodna je katastrofa. No priroda i obim te katastrofe, ubilački i uništavajući učinci zemljotresa u velikoj su mjeri plod političke katastrofe koja je pogodila Haiti prije zemljotresa. U koliko-toliko nezavisnim medijima vlada suglasnost o tome da su na Haitiji uz taj zemljotres ubijali posvemašnja razvlaštenost stanovništva i bijeda. Preciznije, zemljotres je bio toliko uništavajući zbog razvlaštenosti i bijede koji su rezultat vanjskih političkih i ekonomskih pritisaka i diktata.
Pri tome nije riječ samo o dokazivanju zagovornicima i promotorima neoliberalizma kako su od samog početka bili u pravu njihovi kritičari koji su upozoravali na destruktivnost neoliberalnog političko-ekonomskog paketa. Takav trijumfalistički "jesmo li vam govorili" bio bi u ovom trenutku, ako ništa drugo, neukusan. Revidirati treba i dio ljevičarske kritike. Mislim da revidirati, između ostalih, treba i Naomi Klein. Njenu tezu da neoliberali koriste nesreće i katastrofe, kad su ljudi u šoku i kad je njihova pažnja okrenuta drugdje, za uvođenje svojih eksploatacijskih, pljačkaških i uništavajućih politika, za razvlaštenje i prisvajanje, treba bar dopuniti. Na Haitiju je bio šok rezultat nametnutih neoliberalnih reformi i njihove prethistorije.
Radikalnost politike i ekonomije, koji su na Haitiju uz zemljotres ostavili iza sebe toliko mrtvih, pokazuje se ne na posljednjem mjestu i u tome da je sama katastrofa postala predmetom eksploatacije, najprije političke eksploatacije. Tom Engelhardt, neumorni američki disidentski publicist, upozorio je na zanimljivu činjenicu. Prije zemljotresa na Haitiju su bila možda dva inozemna dopisnika. Haiti je najsiromašnija država u tom dijelu svijeta, i ako zapadne odnosno globalne medije pustošenje i nesreća doista toliko zanimaju, imali bi gomilu materijala za pisanje već prije zemljotresa.
Medijska invazija je pratila zemljotres. U nekoliko dana na otoku su se utaborili dopisnici svih velikih televizijskih mreža i časopisa. CNN je imela na terenu barem 44 čovjeka. U Port-au-Prince su povukli čak dopisnicu iz Kabula. Fox ih je imao 25. Približno tolike ekipe imali su i CBS, NBC i ABC. To je bila najveća američka televizijska mobilizacija nakon cunamija prije šest godina. Novosti iz svijeta postale su novosti sa Haitija - 24 sata na dan.



I što je bila medijska poruka? Bile su, i još uvijek su, dvije glavne poruke. Prvo je dobrota, altruizam, darežljivost i požrtvovnost zapadnih humanitaraca, počevši od američke vojske. Drugo je divljaštvo domorodaca.
Prva se vijest, između ostalog, hranila pričama o možda 150 spašenih iz ruševina, ali ne i tisućama i desetinama tisuća onih koji su ostali zakopani, niti neprebrojanim mrtvim. Spašavanja su nazvali "čudima". Spasitelji iz civiliziranog svijeta su činili čudesa. To je jezik vjerske misije koji jača i utvrđuje našu vjeru u nas same. Naši spasitelji su spasitelji nesretnih ovoga svijeta. Volimo nesreću drugih, kako bismo mogli voljeti same sebe. Što je pozadina ružnija, to se mi sami sebi više sviđamo, više samodopadni stojimo u središtu.
Potom je tu izraelska samopromocija. Izraelci su bili prvi koji su na Haitiju postavili poljsku bolnicu. Ekspresno su poslali tamo 200 ljekara, medicinskih sestara, vojnika i dobrovoljaca. O svojim humanitarnih dosezima učinkovito izvještavaju u domovini i po svijetu. Ispod ruševina su izvukli tuce živih. Domorodce su naučili pjevati izraelske pjesme, Heveinu šalom alehem itd. Domorotkinja koja je rodila u njihovoj bolnici dijete je nazvala Izrael. Pohvalio ih je nekadašnji predsjednik Clinton. Sve same udarne vijesti: "Sada nas vole!" Zaboravimo na Gazu.
Takvog je gradiva još mnogo. Mnogo bi se dalo reći o politici dijeljenja humanitarne pomoći, o njenoj neučinkovitosti, o rivalstvu između velikih sila, koji pomoć podređuju propagandnim ciljevima i političkim kalkulacijama. Ali pogledajmo na brzinu još drugu vijest. O domorocima koji kradu i pljačkaju, koji su nasilni i općenito se ne znaju kontrolirati. Jefferson je haitske ustanike protiv ropstva nazvao ljudožderima. Danas je naša središnja svetinja vlasništvo, privatno vlasništvo, zato je lik domorodca izgrednika - skvrnitelj privatnog vlasništva.
Kad je riječ o državama, važi pravilo da nužnost ne poznaje zakone. A države ili državni voditelji potom mogu postupati kako im se čini primjerenim za očuvanje države i političko preživljavanje. Ako Crnac posred ruševina, kad se rasuo i civilni poredak, iz srušene trgovine uzme paket mlijeka u prahu, tada je on pljačkaš. Ako ga ulovi policija, koja se ne može pobrinuti za preživljavanje ljudi, ali može loviti one koji se trude preživjeti, i zapadni dopisnik, njegova slika će obići svijet: Pogledajte, takvi su. Pljačkaju i kradu, koriste se nesrećom, ne poštuju zakon. Mi, mi koji smo im došli pomoći, zato se sami sebi još više dopadamo. Istovremeno imamo tumačenje za to zašto oni žive u takvoj bijedi. Jer ne može biti drugačije, takvi su…Sami su krivi.

Nadolazi novo doba

Ustoličenje crkvenog dostojanstvenika je vjerski obred. U kršćanskim crkvama je, barem što se tiče djelovanja institucije, jedan od značajnijih vjerskih obreda ustoličenje biskupa. Crkva je vodila teške borbe da bi imenovanje i ustoličenje biskupa bilo vjerski obred. I jer je po vlastitom uvjerenju vjeru personificirala sama, vjerski obred je mogao biti samo njena, crkvena stvar, odnosno takva stvar iz koje su bili isključeni svjetovni nosioci vlasti.
Nedavno ustoličenje ljubljanskog nadbiskupa Antona Stresa nije bilo skandalozno samo za zakržljale zagovornike laičke države, za nas koji ustrajavamo na odvajanju crkve od države. Takvi ljudi, naime, još uvijek postoje, čak i u Sloveniji, premda smo u defanzivi i naši se redovi prorjeđuju. Ustoličenje nadbiskupa Stresa bilo je i iznevjeravanje svijetlih tradicija katoličke crkve. Žalosna i zabrinjavajuća je činjenica da je pri tome obredu bio prisutan čitav državni vrh. I da su vrhovni predstavnici išli tamo i da ih je crkva pripustila u područje svetoga. Alarmantno je da se zbog toga, kao što izgleda, nitko nije sekirao. Nadolazi novo doba.
O tradicijama laičke odnosno sekularne države još i mislimo da nešto znamo, koliko god to znanje već postaje nerelevantno. Niti to da su načela odvajanja crkve od države, na kojima laička odnosno sekularna država – štoviše, strogo uzeto, država kao takva – stoji ili pada, zapisana u vrhovnom zakonu naše države, ne znači više baš mnogo. Zato je vjerojatno tim manje važno upozoriti da je sekularnu vlast izumila crkva. No potpuno bez značenja možda ipak nije. Ako je sekularna vlast dio naše vjerske tradicije, crkva bi je morala njegovati i čuvati. Ako već laička država ne zna brinuti za sebe, ako se više ne možemo pouzdati u državne voditelje, mogli bismo možda očekivati da će crkva u brizi za vlastitu tradiciju očuvati nešto sekularne vlasti. Logično bi bilo dakle takvo očekivanje, ali realistično gotovo zasigurno nije.
Kad je kršćanstvo postalo državna, što državna, imperijalna religija, kršćani su većinom odahnuli. Proganjanjima, kojima su se zbog njihove građanske neposlušnosti služili neki carevi, bilo je kraj. Vladari bi trebali slušati kršćane i proganjati nekršćane. No mnogi su biskupi uskoro počeli zabrinuto gledati na novu situaciju. Naravno, bilo je i takvih koji su novu politiku s veseljem iskorištavali za svoje lične interese i ambicije i više nego samo pristajali da crkvena vlast odstranjuje njihove takmace. Oni dostojniji su, pak, ustanovljavali da državna privilegiranost dana crkvi krati njihovu slobodu. O velikim i mnogim crkvenim stvarima odlučivao je car. I biskupi su počeli govoriti i tumačiti da su na svijetu dvije vlasti, međusobno različite, svjetovna i duhovna, i da svjetovna ne može naređivati duhovnoj.
Više stoljeća su tražili pravi odnos između dvije vlasti, nagib vage išao je malo na jednu, malo na drugu stranu. Na kraju krajeva, gotovo je tisuću godina prošlo kako su vodeće crkvene glave ustanovile da je crkva služavka svjetovne vlasti. Zaključili su da to više neće dopustiti. Kad danas gledamo na to vrijeme, govorimo o reformi 11. vijeka.
Crkveni reformatori su morali najprije počistiti u vlastitim redovima. Osim što su neki svećenici bili oženjeni i imali su djecu, bilo je i takvih koji su crkvene položaje kupovali. Na drugoj se strani događalo da su crkvene dostojanstvenike ustoličavali svjetovni vladari. Biskupi su iz svjetovnih ruka primali simbole svoje službe, biskupski štap i prsten. I potom su služili svjetovnim vladarima, umjesto da bi svjetovni vladari služili njima i Bogu.

Godine 1509. rimski crkveni očevi prihvatili su dekret o izboru pape. Pri izboru i ustoličenju rimskog biskupa kraljevi i carevi nisu više imali nikakvu riječ. Reformatori su počeli proganjati simoniju, kupovanje crkvenih službi. Dvadeset godina kasnije zabranili su laičku investituru, uzurpaciju svjetovnih vladara pri imenovanju crkvenih dostojanstvenika. Dodjeljivanje crkvenih sakramenata i biskupske odnosno pastirske milosti bilo je u crkvenim rukama. Svete stvari, sacra i sacramenta, bile su povjerene isključivo kleričkom redu. Svjetovni vladari nisu se smjeli upletati u crkvene stvari. U sferu svetog nisu imali pristup. Tako je zapovjedio Bog. Između crkvene i svjetovne vlasti bila je zacrtana neprolazna granica. U borbi za vlastitu slobodu crkva je instituirala svjetovnu, privremenu, sekularnu vlast.
To je bilo dostignuće od epohalnog značenja. Moja generacija je još živjela u toj epohi. Ali svijet se promijenio. Naravno, sada svi vidimo najprije, ako ne samo, talibane. Ne talibane kao oslobodilački pokret protiv tuđe – i slovenske – okupacije Afganistana, nego talibane koji predstavljaju tip djelovanja i vlasti gdje nema razlike između vjere i politike, između religije i države.
Uglavnom nam se to ne sviđa. U tome vidimo suprotnost onome što nam je drago, prijetnju našem načinu života. Ali pri tome smo površni i dopuštamo se navlačiti i onda prijetnju vidimo u tome što su ti talibani druge vjere – one vjere s kojom se naša već hiljadu i više godina tuče. Prijetnju smo spremni vidjeti u njihovoj (islamskoj) vjeri. I s obzirom na historijska iskustva ne možemo nikome poricati da u ovoj ili onoj vjeri ili čak u religiji kao takvoj vidi prijetnju.
Međutim, temeljna prijetnja, koju personificiraju talibani, nije njihova vjera. Temeljna prijetnja je njihovo brisanje razlike između vjere i politike, između vjere i države. A to ne čine samo talibani u onoj dalekoj zemlji. Talibani, koji to čine, su i među nama – od predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, koji djeluje po božjim uputama, do naših državnih dužnosnika, koji su išli na ustoličenje ljubljanskog nadbiskupa Antona Stresa, i naših klerikalnih voditelja koji su ih pripustili obredu.
Ne želim reći da država i crkva ne smiju imati dodira. Neka razgovaraju i neka, u skladu s važećim zakonima, i surađuju. Civilizirano je da predsjednik države i predsjednik vlade pošalju čestitku vrhovnom crkvenom dostojanstveniku u Sloveniji prilikom njegova preuzimanja funkcije. Ali da cjelokupna personificirana država ide na vjerski obred, gdje nema što tražiti, po mom je mišljenju korak prema talibanizaciji Slovenije.

Preveo sa slovenskog Mario Kopić