NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Damir Sokić

Rano u jutro poslije Srnecove izložbe vozio sam Ninu na aerodrom. Stali smo na semaforu na raskrižju pored nove zgrade MSU-a. Žurilo nam se , a pješaci pod kišobranima presporo su pretrčavali cestu prema zgradi Muzeja. Išli su mi na živce. Sjetio sam se rečenice kojom počinje roman Iljfa i Petrova Zlatno tele, a glasi :“Pješake treba voljeti“.

Ne mogu si pomoći. Uz svo divljenje i poštovanje prema Srnecu imam nelagodan osjećaj. Od svih umjetnika jedino njegov rad držim na zidu ateliera. Izložba je grozna. Što su napravili od tog djela!

Stigli smo na avion. Istim putem idem prema natrag. Još jedanput pored Muzeja. Na istom mjestu ista nelagoda. Jednaka kada god prolazim pored te zgrade, pored zlatnog teleta u čijoj utrobi zaposlenici predano isisavaju umjetničku supstancu iz umjetničkog djela. Svako djelo koje uđe u Muzej izađe iz njega kao nedjelo. Ili ostane u njemu kao prazna ambalaža. Oni koji upravljaju Muzejom uspjeli su ga pretvoriti u masovnu grobnicu Ideja. S pomiješanim kostima. Nisu znali, ili ne žele vidjeti da su djela nastajala jedno uprkos drugom, da su postojali zajednički zanosi, da je postojalo društvo i da su postojali odnosi. Pojam modernog i pojam avangardnog ostavljen je da u Noći muzeja kao bingo prepozna neka budala na nekoj “edukacijskoj točki“. Sva ta komercijalna i zabavljačka papazjanija zapisana u zabačenim papirima koncepcije stalnog postava može se danas vidjeti na zidovima Muzeja kao “šareni osip na ubijenom tijelu umjetnosti“. Parafrazirao sam Larisu Reiners, mladu rusku književnicu iz vremena Oktobra. Ona nije spomenula umjetnost već revoluciju.

U zgradi muzeja na zidovima i podu buntovna djela umjetnika pomiješana s onima manje buntovnim, pa i sasvim oportunističkim, izgledaju kao slučajne izrasline u egzotičnoj zemlji koju možemo zvati terra incognita, izgubljenoj u „bespućima povijesne zbiljnosti“, izgubljenoj u autističnim monolozima. Za njih, vlasnike Muzeja, vlasnike prošlosti, vlasnike zatečenih i zatočenih predmeta iz fundusa ne postoji pojam geneza. Preskočiti ću ovdje nabrajanja krivo postavljenih, krivo kontekstualiziranih, krivo shvaćenih radova i ne znam što sve ne KRIVO. U ogledalu gospoda iz Muzeja vjerovatno vide duhove svojih funkcija koji pripadaju, kako kaže Tom Wolfe, prostoru statusfere. To sigurno nije prostor onih iluzija u kojima istinski umjetnici žive.

I još nešto, proglašavati Srneca samozatajnim i ponovno otkrivenim umjetnikom znači prebacivati krivnju za nebrigu o njegovu djelu i njega osobno na njega samoga i njegov karakter. A potpisati se pod tuđu izložbu sasvim je primjereno ovoj upravi. I prije su to činili . I prolazilo je. Erozija morala, čini mi se, ima još prostora.
Kako objasniti da se povijesni autoritet kuće daje na korišćenje kao reklamni izlog privatnom interesu sasvim sumnjivim tipovima, koji od “samozatajnih“ skica rade bravariju, na izložbi ostavljenu na milost i nemilost pretpostavkama. Autentična skica za nikad izvedenu skulpturu autentična je umjetnost. Izvedena skulptura bez autentičnih podataka na izložbi je bravarija. Osim onima sa sumnjivim ambicijama. Njima nije mjesto u muzeju, a niti upravi koja na to pristaje. Trgovci nisu prijatelji kupcima niti istini.

Srnecov tihi žar bio je meni i nekim mojim prijateljima godinama tema oko koje smo se grijali uvjereni da ima smisla ovo što radimo i živimo. S ovim ljudima na ovaj način napravljena izložba čini mi se kao naliveni benzin što proizvodi brzogorući bljesak s puno dima koji treba sakriti pozadinu zapravo vatrogasne operacije.
Što zapravo očekivati od ljudi kojima je jedini argument posjećenost mjerena desetinama tisuća ljudi, pri čemu u svojim programskim smjernicama rukovođenja muzeja planiraju preseliti pojam subjekta s umjetnika na posjetitelja? Duchamp, Picabia i Magritte u toj kući ne stanuju, a i od njihovog duha kuća je razluftana. To je davno nagovijestio Braco Dimitrijević, a upravo mu se u tom nastojanju pridružuje i Dalibor Martinis.
Što očekivati od onih koji su uspjeli rastjerati i najužu publiku iz gornjogradske galerije?

Što očekivati od onih koji nisu napravili sami niti jednu izložbu od povijesne građe Muzeja, nisu napravili niti jednu važnu izložbu suvremene umjetnosti, koji su dozvolili da im političari , gradski ili državni, pune fundus po svom ukusu ili interesu?

Što očekivati od onih koji su uništili sve kriterije umjetničkog i materijalnog vrednovanja umjetničkog djela, koji su procijenili kompletnu vrijednost fundusa muzeja na 47 000 000 kuna? Umjetničko djelo prosječno bi vrijedilo po toj procjeni 9000 kuna, jer to momentalno odgovara nekome tko će ih ostaviti u njihovim sinekurama i kome će bezpogovorno služiti na štetu umjetnosti i umjetnika. Ovaj puta neću spominjati partnerstvo s aktualnim ministrom u relativiziranju svih kriterija u Muzeju i zajedničkom nastojanju revizije povijesti i promjene svjetonazora koji je vjerovao da iznad osobnog interesa postoji i još neki drugi.

Bit će još tribina.