NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Žižek u Beogradu

U obranu Slavka Dakića

Početkom novog milenija u ruke mi je dospjela Urbana strategija razvoja Grada Zagreba: Zagreb 2000+, objavljena u dvije plave knjige, rijetko čitane, i još rjeđe shvaćene. Zašto sam pobogu čitao takvo štivo? Čak se ni kompulzivni čitatelj ne bi olako prihvatio pomnog iščitavanja Generalnog urbanističkog plana Zagreba, bez neke veće nužde ili nevolje.
Razlog je bio trivijalan: u jednom sam razgovoru spomenuo viziju zagrebačkog Velesajma kao gradskog Downtowna: Holjevac je premostio Savu i preselio Zagreb s onu stranu rijeke, ali Novi je Zagreb ostao dormitorijem; pretvoriti Velesajam u poslovno središte, značilo bi od Novog Zagreba zaista stvoriti grad: umjesto paviljona tu bi trebali biti poslovni neboderi koji su prošarali Vukovarsku i Radničku; uz poslovne tornjeve niknule bi zalogajnice, bistroi i restorani, kemijske čistionice za netom umrljanu kravatu ili sako, cvjećarne za znak pažnje tajnicama, saloni i praonice automobila, prodavaonice uredskog materija, najrazličitiji kiosci probrane štampe, kafeterije i firmato-shopovi, molovi…sav onaj tercijarni pogon, ukratko, koji prati suvremeni poslovni svijet. Cijeli jedan grad, dakle!
I dan danas mislim da je ideja dalekosežna: zamislite samo kakve bi to konzekvence imalo po promet u Gradu Zagrebu: u pola bi se smanjilo opterećenje vožnje donjogradskim ulicama, jer glavnina bi se poslova obavljala u Novom Zagrebu. Užurbano bi se urbanizirale četvrti Novoga Zagreba, a uređenje bi obala Save postalo urbanističkim prioritetom. Promptono bi se sagradile i magistrale sjever – jug, kao i mostovi kojima Zagreb oskudjeva. Da skratim: Zagreb bi se posve izmjenio u jedva jedno desetljeće!
Da stvar bude zanimljivija, iznosio sam ovu municipijalnu viziju pred dvojicom naročitih ljudi: bili su to Milan Bandić, gradonačelnik grada Zagreba, i Slavko Dakić, legendarni gradski urbanistički strateg.
I, kakva je bila reakcija?
Gradonačelnik je šutio i trudio se promijeniti temu, ali ne kao čovjek kojemu se priča nešto što ne želi čuti, već dapače, kao čovjek koji to što sluša itekako dobro razumije, no zbog nekog razloga o tome ne želi (za)sada govoriti. A Dakić? Dakić me je pomno slušao, da bi tek kratko kazao:„O tome sam ja već pisao!“
Shit happens!
Nije mi drugo preostalo nego pročitati Dakićevu studiju i shvatiti da je ne samo o tome, nego gotovo o svemu što sam kao kunsthistoričar o razvoju Zagreba pomišljao, Dakić, sa svojim suradnicima, već krajnje elaborirano i dorečeno progovorio.
Gotovo desetljeće kasnije, o recepciji će i sudbini te studije Slavko Dakić napisati par polemičkih rečenica; pročitajmo ih:

javna tajna

Kad već budem mrtav i beo / ja bih ipak nekako hteo / da makar kakva nekakva / svetiljka budem.



Krajem decembra 2006. godine BBC je prenio procjenu španjolskih službenika zaduženih za pitanja migracije da je oko 6000 afričkih migranata stradalo odnosno nestalo u moru pri pokušaju da se prebace s afričkog kontinenta na Kanarske otoke. Prema izjavama spomenutih službenika više od 31 000 migranata ipak je uspjelo dokopati se teritorije Evropske unije. Ta brojka šest je puta veća od broja Afrikanaca kojima je to uspjelo godinu dana ranije. Dakako, Kanarski otoci samo su segment vanjske granice Evropske unije. Slično stanje sa sličnim posljedicama vlada cijelom dužinom te granice a naročito na Mediteranu, na jugu Španjolske i Italije te u Grčkoj. Nitko ne zna točan broj stradalih, ni jedna država, ni jedna međunarodna institucija ne zanima se za taj broj. Tek je u okviru jednog umjetničkog (!?) projekta iz Nizozemske sastavljena lista od preko 7000 dokumentiranih smrtnih slučajeva na granicama ujedinjene Evrope.
Otkuda taj dezinteresman? Zar tragedija takvih razmjera ne bi trebala privući pozornost svekolike – barem evropske – javnosti? Šest hiljada mrtvih samo oko Kanarskih otoka u godini dana, nisu li to dimenzije jedne Srebrenice. Štoviše, riječ je o tragediji koja ima svoj kontinuitet. Ona se neprestano ponavlja, ili bolje, uvećava. Pa ipak nitko se ne osjeća odgovornim za to stanje. Nitko ne čini ništa da se ta tragedija zaustavi. Pritom, ne može se reći da je riječ o tajni. Mediji redovito izvještavaju o pojedinim sekvencama te tragedije, o havarijama brodova s migrantima, o leševima u moru, o sve većim grobljima bezimenih koja markiraju granice nove Evrope razotkrivajući mračnu stranu jednog projekta u koji je uloženo tako mnogo nada.
O kakvom je mraku riječ? Najprije, dakako, o mraku same tragedije, o mraku ljudske nemoći i nesreće, o mraku ništavila i bezvrijednosti ljudske egzistencije. Teško je reći što je mračnije, bijedni način na koji su ti ljudi skončali ili pak istina bijede koja ih je nagnala da na taj način stave svoj život na kocku.
Ali riječ je o još jednom mraku, mraku koji obavija samu činjenicu te tragedije. Iako su podaci o tome što se zbiva na granicama nove Evrope dostupni svima, dapače, iako se oni redovito objavljuju, ti podaci zapravo nikada ne dolaze do svijesti evropskih građana. Oni nikada ne postaju javna činjenica evropskog političkog projekta. Riječ je o mraku koji je progutao uzročno posljedičnu veza između tragične sudbine migranata i društvenog blagostanja kojim Evropa legitimira svoje ujedinjenje. Kao da je riječ o dvije realnosti koje jedna s drugom nemaju nikakve veze. Ljudska tragedija koja se događa na evropskim granicama postoji doduše kao notorna činjenica evropske javnosti, a da pritom nikada ne postaje činjenica društvenog iskustva koje ta javnost proizvodi i na kojem se gradi evropska budućnost. Upravo u tom smislu spomenutu činjenicu valja shvatiti kao tajnu. Riječ je o (javnoj) tajni koja ne počinje ondje gdje Evropa prestaje, s onu stranu njezinih granica, nego je, naprotiv, upravo imanentna evropskom političkom projektu. Štoviše, ta tajna je njegov konstitutivni element koji, praktično rečeno, tek omogućuje da se bez unutarnjeg proturječja – i bez grižnje savjesti – utvrđuju granice “Evrope bez granica”. Tajna o kojoj je ovdje riječ ne skriva dakle samu činjenicu da se na granici Evrope gomilaju leševi migranata. Ono što ona skriva jest činjenica da su ti leševi jedna dimenzija same te granice, ona naime koja se ne proteže geografskim prostorom, nego moralnom sviješću i političkom voljom evropskih građana. U toj dimenziji artikulira se i granica same granice, jednostavnije, limit njezine legitimnosti, a time i legitimnosti čitavog projekta evropskog ujedinjenja. Upravo zbog toga ona nužno ostaje tajnom. Njezino razotkrivanje ugrozilo bi finalizaciju evropskog ujedinjenja. U projektu evropske granice ukazala bi se – normativno – granica samog evropskog projekta. Jer kakva je to svijetla budućnost koju gradimo na leševima nevinih?

Od društva tajne do tajne društva

Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog. Ako je dakle iskustvo totalitarne neslobode sažeto u iskustvu zida onda bi, logično, iskustvo posttotatlitarne slobode, pravičnosti, demokracije i prosperiteta moralo biti u proturječju s iskustvom zida. Ali to nije tako. Zid kojim se opasala “tvrđava Evropa” kao da ničim ne dovodi u pitanje iskustvo posttotlitarne slobode, čak bez obzira na strašan broj njegovih žrtava koji nadaleko premašuje broj stradalih ne samo uzduž Berlinskog zida, nego i uzduž nekadašnje “željezne zavjese”. Riječ je o diskontinuitetu u samoj tvorbi društvenog iskustva na kojem se temelji današnji politički projekt ujedinjene Evrope, točnije, o nemogućnosti društvenog iskustva da zid komunističkog totalitarizma prevede u “zid smrti” ujedinjene Evrope, napokon, o njegovoj nemogućnosti da u historijskom diskontinuitetu, u “konačnoj pobjedi demokracije nad totalitarizmom” prepozna i artikulira kontinuitet neslobode. Tajna kojom je obavijena činjenica novog, još strašnijeg zida, onaj klandestinitet u kojem se gubi tragična sudbina hiljada emigranata, efekat je nemogućnosti tvorbe društvenog iskustva danas. Društveno iskustvo koje se ne može artikulirati kao takvo ni ne postoji.
S druge strane iskustvo tajne je i opće mjesto postkomunističke perspektive odnosno postkomunističkog diskursa uopće. Riječ je o shvaćanju bivšeg komunističkog društva kao društva tajne, odnosno povijesnog preokreta, “pada zida”, kao pobjede nad tajnom, kao izlaska iz društva tajne u društvo oslobođeno tajne, društvo sveopće transparentnosti odnosno javnosti. Drugim riječima, u postkomunističkoj – hegemonijalnoj – perspektivi komunizam i postkomunizam odnose se kao mrak i svjetlo. To je simbolički sažeto u onoj dobro poznatoj metafori o “izlasku iz komunističkog mraka ili tunela”. Ova metafora postala je otrcana fraza postkomunizma i to bez obzira na veoma često i zapravo očigledno proturječje s realnim iskustvom, pogotovo na prostorima bivše Jugoslavije, naime iskustvom da pravi mrak nastupa tek 1991., ako ni u čemu drugome, onda u smislu one poznate Krležine metafore o balkanskoj krčmi u kojoj se najprije ugasi svjetlo da bi zatim počela opća makljaža, konkretno, masakri i zločini koji su sudbinski obilježili takozvano osvajanje slobode, odnosno pobjedu demokracije, pobjedu “svjetla nad mrakom”.
O tom proturječju najbolje svjedoči personalno iskustvo, ali ono, kao što je poznato, nema snagu epohalnog svjedočanstva. Njegova istina lako se suzbija dobro poznatom optužbom za nostalgiju.
Problem s nostalgijom danas je u tome da se njezin uzrok, dakle razlozi za osjećaj da je prošlost vrijedna žaljenja odnosno pozitivnog prisjećanja, uvijek shvaćaju kao nešto privatno, pa čak i onda kada nostalgija postaje masovni fenomen, kada se može reći da je čak većina članova nekog društva nostalgična, a što se danas gotovo sa sigurnošću može tvrditi za Bosnu.
Uzmimo jedan primjer, dobro poznatu fotografiju iz bosanskog rata: majka, vjerojatno iz Srebrenice, drži, uplakana, u rukama fotografije svojih četiriju sinova. Premda se ta slika na najopćenitijem nivou doživljava kao dokument bosanske ratne tragedije, ona je prije svega svjedočanstvo personalnog gubitka, štoviše, upravo ženskog gubitka koji se načelno percipira kao privatniji od muškog. Značenje tog tragičnog gubitka gubi se negdje u tajnovitoj privaciji te žene i dokučivo je samo personalnom empatijom.
Druga, komplementarna strana te privatizacije ljudske tragedije je njezina nacionalizacija: ista fotografija postaje svjedočanstvo zločina koji je jedna nacija počinila prema drugoj, dakle dokument nacionalne viktimizacije, odnosno sredstvo nacionalističke mobilizacije.
Ali jedno ta fotografija sigurno nije – nije dokument svoga vremena, nije dokument epohe. Ona nema mjesta u hegemonijalnom narativu epohe koji bi je prepoznao kao sliku svoje istine, dakle kao svoj dokument. Ona čak nije ni tamna mrlja na slici epohe, jer je ta epoha, epoha konačne pobjede svjetla nad komunističkom tamom. Drugim riječima, upravo u svjetlu svoje vlastite epohe ta slika ostaje nevidljiva, pada natrag u tamu prošlosti u klandestinitet privatnoga, intimnoga. Kao da je gubitak te žene njezin osobni, a ne ujedno i društveni gubitak, kao da je on moment samo osobnog, ne i društvenog iskustva.
U osnovi, percepcija te fotografije ne razlikuje se bitno od percepcije fotografije na kojoj vidimo gomilu leševa naplavljenih na neku od plaža evropskog juga. Obje doživljavamo prije svega personalno, kao da je riječ o individualnim sudbinama koje nemaju društveno značenje. Obje dokumentiraju dobro poznate činjenice ali ne prodiru do svijesti kao proturječja stvarnosti, bilo da je riječ o proturječju između Evrope kao prostora slobode i evropskog “zida smrti” koji tu slobodu zatvara u njezin geto, odnosno o proturječju između epohe koja sebe slavi kao konačnu pobjedu slobode i nacionalističkih ratova koji na vidjelo iznose realni užas te epohe.
Tako fotografija nesretne majke nužno evocira nostalgiju. Jer ona implicira prošlost u kojoj je život te žene bio bolji. Dakako, žaleći za boljom prošlošću nostalgija priznaje tu prošlost odnosno potvrđuje ono bolje kao prošlost. Kada bi međutim ta ista nostalgija izašla iz opskurnosti intimne, privatne sudbine i postala činjenica društvenog iskustva, prestala bi biti nostalgija i postala bi društvena kritika artikulirajući bitno drugačiju istinu – ne onu da je prošlost bila bolja, nego ovu da je sadašnjost gora i da baš zato može, odnosno mora biti bolja. Ali to bi bio zahtjev za promjenom postojeće stvarnosti, a takav zahtjev ima smisla samo kao kolektivna akcija, kao radikalna artikulacija društvenog iskustva. To se međutim ne događa. Rezultat je postkomunistička nostalgija čiji nam je društveni karakter postao nedokučivom tajnom.
Ako je tajna u komunizmu bila mračni element društvene strukture, dinamička kategorija državne politike, a time i društvene reprodukcije, obskurna sfera društvene stvarnosti, danas je društvena stvarnost sama, sama društvena stuktura, društveni karakter političkog života, naposljetku, sama dinamika društvene reprodukcije postala tajnom.
Zato nostalgija nema više svoj društveni efekt. Jer je sama tek efekt društva kao tajne.
Da preliminarno zaključimo: prijelaz od komunizma u postkomunizam, od totalitarizma u demokraciju odnosno liberalni kapitalizam, nije – kako se nadala nekadašnja disidentska demokratska opozicija – prijelaz od društva tajne u društvo, transparentnosti i javnosti. Naprotiv! Na mjesto društva tajne stupila je tajna društva, bolje rečeno, stupilo je samo društvo kao tajna. Tajna danas nije dakle ni element, ni sfera naše društvene stvarnosti, nego je ta naša društvena stvarnost strukturirana kao tajna.

Sjeti se Kanta i Džimi Barke

U teorijskoj retrospektivi tajna nije po sebi nešto negativno, a pogotovo ne u politici. Ona je, naprotiv, bila svojedobno, u feudalnom odnosno apsolutističkom historijskom kontekstu, “priznata i neophodna dimenzija političkog djelovanja” , personificirana u liku sekretara ili tajnih savjetnika raznih vojvoda i kraljeva. U istom kontekstu je ono što danas zovemo javnost bilo svedeno na javnu reprezentaciju vlasti, drugim riječima, na otvoreno pokazivanje insignija i simbola vlasti. Recimo, nošenjem krune.
U tom povijesnom kontekstu ono što je javno (publicum) nije suprotstavljeno privatnom, kao u građanskom društvu, nego tajnom (secretum), onome čime se bave i za što su nadležni secretarii, dakle sekretari odnosno tajnici.
Na toj razini je javno oštro suprotstavljeno tajnome, odnosno, jedno je u odnosu prema drugome izvanjsko. Dijeli ih dakle jasna granica.
U još uvijek hegemonijalnom generalnom narativu svjetske povijesti također se govori o jasnom razvojnom putu od tajne prema javnosti, o tome naime kako je doba tajne (“Zeitalter des Geheimnisses”) nadomjestilo građansko doba javnosti (“Zeitalter der Öffentlichkeit”). Pritom se ta povijesna smjena ne odvije pravocrtno. Postoje figure samog prijelaznog procesa u kojima se čini da spomenuta jasna granica nestaje. Tako su, prema Habermasu, u 18. stoljeću upravo tajna građanska društva bila glavni promotori razvoja koji je vodio ka javnosti, premda su se u tom razvoju pripadnici ovih tajnih društvava morali na koncu odlučiti: ili ostati sekta s vlastitom ideologijom ili se pretvoriti u javno udruženje, odnosno udruženje građana, kako bismo mi danas rekli.
Gdje je dakle tajna, nema javnosti i obrnuto, gdje je javnost, tu nema tajne, odnosno gdje je još uvijek tajna, nužno će, prije ili kasnije, nastati javnost. To je temeljna logika novovjekovnog povijesnog razvoja, koju slijedi i logika postkomunističkog razvoja kao razvoja od komunističkog društva tajne ka društvu javnosti.
Pritom, što je indikativno, mi taj odnos danas najčešće razumijemo u prostornom smislu, odnosno u smislu dviju odvojenih sfera društva, sfere javnog i sfere tajnog.
Taj način razumijevanja tajne odnosno javnosti u stvari je posljedica prevodilačke prakse, odnosno povijesti prevođenja riječi “javnost”. Njemačka riječ Öffentlichkeit prevodi se na engleski najčešće kao public sphere ili public space. Kako je engleski danas hegemonijalan, tako se i u našim prijevodima sve više koristi pojam javnog prostora odnosno javne sfere.
Pritom je međutim riječ o stanovitom gubitku smisla koji je odlučujući za suvremeno razumijevanje odnosa tajne i javnosti.
Javnost je naime u razdoblju političke moderne imala karakter kategorije, štoviše, principa društvene organizacije. Ona nije dakle bila shvaćena samo kao jedna od sfera modernog društva, nego kao središnji modus njegove organizacije i konstitucije.
Riječ je dakle o gubitku jedne dimenzije razumijevanja društva. I u samom engleskom došlo je do tog gubitka. Tako je ono što je u engleskom označavano kao publicity odnosno u francuskom publicité, čemu se svakako može pripisati značenje principa društvene organizacije, danas poprimilo sasvim drugo značenje – upotrebljava se u kontekstu reklame odnosno marketinga.
Tim je važnije vratiti se teorijskom pojmu javnosti, odnosno teorijskom uvođenju pojma javnosti u moderni politički diskurs i svim paradoksima koje prati taj teorijski razvitak.
Naravno, riječ je o Kantu. Kant najprije govori o javnosti, i to kao o principu, u kontekstu “javnog prava” koje garantira “podudaranje politike i morala”.
Pravičnost se za Kanta može zamisliti samo kao nešto što je “javno objavljivo”. Logika je zapravo jednostavna: ako bismo maksimu koja se odnosi na pravo drugih ljudi morali, ukoliko želimo da se ona ostvari, zatajiti pred tim ljudima, onda bi takva maksima nužno izazvala njihovo protivljenje.
Stoga, ukoliko želimo ostvariti pravičnost, a to je za Kanta svrha političkog djelovanja, moramo djelovati prema maksimama koje iziskuju javnost – Publizität, kako kaže Kant.
Time je tajna, koja je do 18. stoljeća priznata kao nužna dimenzija političkog djelovanja napokon diskreditirana za račun javnosti koja postaje legitimacijskim temeljem političkog djelovanja. Između javnosti i tajne, također, uspostavljena je jasna demarkacijska linija.
Do koje mjere javnost odnosi prevagu nad tajnom pokazuje poznato Kantovo protivljenje pobuni protiv tiranije ukoliko bi se ta pobuna morala temeljiti na maksimi koja bi trebala ostati tajnom. Logično je naime da pobuna, kako bi u uvjetima tiranije uspjela, mora ostati tajnom. No bez obzira koliko eksplicitno naglašava pravo naroda da se oslobodi tiranije, Kant, upravo zato što se narodna pobuna mora držati tajne, ne odobrava tu pobunu.
U tome se ogleda njegov formalizam kad je riječ o odnosu tajne i javnosti. U tom slučaju zahtjev za javnošću više ne garantira pravičnost prava, nego neophodnost njegova provođenja i održanja čak i u ekstremnom slučaju nepravičnosti, kao što je spomenuti primjer.
Što je uzrok tog Kantovog paradoksa, pokazala je Hannah Arendt: “Alternativa postojećoj vlasti za Kanta nije revolucija nego coup d’etat. Nasuprot revoluciji, državni puč se mora pripremiti u tajnosti, dok su revolucionarne grupe i partije uvijek nastojale da javno obznane svoje ciljeve i da za njih pridobiju važne dijelove stanovništva.”
Načelo javnosti nije dakle u proturječju s revolucionarnim djelovanjem, nego je, naprotiv, neodvojivo od njega.
Kant međutim tematizira javnost i u drugom smislu.
U poznatom tekstu o prosvjećenosti – “Odgovor na pitanje: Što je prosvjećenost” – on definira javnost kao princip društvene i političke promjene koja treba da pospješi prosvjećenost.
Ovdje određuje javnost ne u odnosu na javno pravo, nego na javnu upotrebu uma, javno rezoniranje koje mora ostati slobodno i neograničeno za razliku od privatne upotrebe uma koja ostaje ograničena.
Ali vratimo se Kantovom proturječju između javnosti i pravičnosti. Transcendentalni karakter principa javnosti, njegova apstraknost u odnosu na društvenu stvarnost, dovela je do toga da je javno pravo u samoj svojoj unutrašnjosti kontaminirano nepravdom. Pojam javnosti, dakle, već je kod Kanta, smješten na granici između postojećeg pravnog poretka i političke aktivnosti koja nije reglementirana niti reprezentirana tim poretkom te je stoga u virtualnom konfliktu s njim.
Riječ je o sferi ljudskog djelovanja koja, kako tvrdi Agamben, u potpunosti izmiče pravu, sferi koja je vanjuridička po sebi.
To baca novo svjetlo na odnos javnosti i tajne. Tajna nije naprosto nedostatak javnosti, ona nije manjak reprezentacije, recimo manjak medijske reprezentacije, medijska nevidljivost, kao što se često govori o marginalnim grupama, recimo homoseksualcima, o kojima se kaže da su nevidljivi, dakle nereprezentirani u javnosti i da bi trebali, kako bi poboljšali svoj društveni položaj, poraditi na svojoj vidljivosti, što je klasični motiv borbe marginaliziranih: podići svoj glas, pokazati svoje lice.
U kontekstu Kantovog problema, odnosno spomenute Agambenove teze o sferi ljudskog djelovanja koja apriori izmiče juridičkoj reglementaciji, možemo reći da je tajna u samoj nemogućnosti političko-pravne reprezentacije u sferi javnog prava.
Tajna dakle nije nešto što još nije javno ali to može postati, u smislu recimo prijelaza od nevidljivosti u vidljivost, ili od nereprezentiranosti ka reprezentaciji, političkoj recimo. Ona ima još jednu, društvenu dimenziju. Njezino ukidanje, odnosno postajanje javnim ima naime karakter generiranja novog oblika društvenosti, novog oblika kolektivnosti koji se rađa u međuporostorima reprezentacija i koji intervenira u javnosti te upravo kroz tu intervenciju konstituira svoju društvenost postajući društvena činjenica. U tom kontekstu tajna je zapravo nemogućnost – političke, pravne – reprezentacije određenih društvenih sveza i konstelacija, odnosno određenih oblika egzistencije. Ona u tom smislu razvija političku dinamiku, odnosno dinamiku političkog subjektiviranja. Najbolji primjer za to je slučaj takozvanih Sans-papiersa (ljudi bez dokumenata) odnosno klandestinih, kako ih se još zove. Klandestinitet, odnosno tajna, je sam način njihove egzistencije. Ona dakle nije nešto prirodno nego je također socijalno i politički proizvedena činjenica. Njezin razlog je u diskrepanciji između društvene – i ekonomske – činjenice novih migracija odnosno društvenih konzekvenci tih novih migracijskih tokova s jedne strane i postojećeg nacionalno-državnog sistema javnog prava s druge. Tajna je efekt tog rascjepa, taj međuprostor kao društvena činjenica.
Kako dakle misliti odnosno zamisliti ukidanje ove tajne? Svakako ne u smislu klasično-formalističkog pojma javnosti, kako se to uglavnom radi. Važni naputak u odgovoru na ovo pitanje ponudili su Oskar Negt i Alexandar Kluge u Öffentlichkeit und Erfahrung (“Javnost i iskustvo”) određujući “javni život” kao svezu (Zusammenhang) društvenog iskustva i artikulacije . Ta sveza počiva na konkretnim odnosima moći i izravno je ovisna o njima. Stoga je ne mogu svi na isti način iskusiti.
Ukratko, Negt i Kluge tvrde da, primjerice, isključenje iz javnog života u krajnjoj konzekvenci pogađa iskustvo samo i to kao društveno iskustvo.
Na primjeru proleterskog iskustva oni su pokazali da je društveno iskustvo marginaliziranih grupa uvijek izloženo blokadi, to znači atomizaciji i fragmentizaciji koji prikrivaju – čine tajnom – odnosno iskrivljuju ili čak eliminiraju društveni karakter iskustva. To je ono što Negt i Kluge razumiju kao “proizvedenu ne-javnost (produzierte Nicht-Öffentlichkeit)”.
Ono što je blokirano nije tek artikulacija društvenog iskustva nego sama njegova mogućnost. Riječ je dakako o društvenom iskustvu na temelju kojeg bi se mogao konstituirati novi politički subjekt. Dakle riječ je o imanentoj svezi između postajanja javnim i mogućnosti političke transformacije.
Ta sveza se ne uspostavlja tako da se, kako je vjerovala Hannah Arendt, javno objave politički ciljevi revolucije kako bi se pridobili glavni dijelovi stanovništva. Naprotiv, perspektiva političke transformacije je u tome da se individualna, rascijepljena i rastočena iskustva prevedu u društvenu svezu iskustva i artikulacije. Samo na taj način je moguće političko subjektiviranje represivno isključenih i odbačenih.
Da zaključimo. Tajna koja danas obavija evropski “zid poslije zida” nema moralno značenje. Ona nije posljedica bešćutnosti evropskih građana slijepih za tragičnu sudbinu migranata, pa se stoga ne može ni rasvijetliti buđenjem njihova milosrđa. Ta tajna je tajna duboke društvene transformacije koja se odvija na tom zidu, mjestu na kojem umire jedan oblik moderne društvenosti izražen u načelu političke suverenosti, odnosno režimu suverenih nacionalnih država (uključujući novu Evropu kao ništa-više od konglomerata takvih suverenih država povezanih zidom egoističnih interesa), ali i mjestu na kome se rađa novi oblik društvenosti, predstavljen u sudbinama nebrojenih migranata, sudbinama u kojima tek treba prepoznati nove oblike društvene egzistencije i političke subjektivacije. Upravo u tim sudbinama, kolikogod tragične bile, valja prepoznati ono svjetlo koje je u stanju rastjerati mrakove tajne. Ponekad je za to dovoljno prisjetiti se vlastitog, danas represivno potisnutog društvenog iskustva. U njemu je ključ za razumijevanje veze između prošlosti i sadašnjosti, između naše sudbine i sudbine onih bezimenih Afrikanaca podavljenih uokolo Kanarskih otoka.
Kao motto svom filmu “Kad budem mrtav i beo”, Živojin Pavlović uzeo je poznate stihove Wolfganga Borcherta: Kad već budem mrtav i beo / ja bih ipak nekako hteo / da makar kakva nekakva / svetiljka budem.
Ta svjetiljka jedino je čime se možemo suprotstaviti tajni.
_______________________

1. Canaries migrant death toll soars, http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/6213495.stm
2. http://www.the-list.info/
3. U ovom kratkom teorijskom prikazu oslanjam se uglavnom na dva rada kolege Stefana Nowotnyja: “Die Bedingung des Öffentlich-Werdens”, u: Gerald Raunig (izd.): Bildräume und Raumbilder: Repräsentationskritik in Film und Aktivismus, Wien: Turia und Kant, 2004., str. 54-65. Kao i “Klandestine Öffentlichkeit”, u: Gerald Raunig/Ulf Wuggenig (izd.), Publicum: Theorien der Öffentlichkeit, Wien: Turia und Kant, 2005., str. 66-79.
4. Lucian Hölscher, Öffentlichkeit und Geheimnis. Eine begriffsgeschichtliche Untersuchung zur Entstehung der Öffentlichkeit in der früheren Neuzeit, Stuttgart: Klett-Cottta 1979, str.7.
5. Immanuel Kant, Zum ewigen Frieden, u Werke sv.9, Darmstadt: Wiss. Buchges. 1938.
6. Hanah Arendt, Das Urteilen. Texte zu Kants politischer Philosophie, Mšnchen: Piper, 1998., str. 82.
7. Immanuel Kant, Beantwortung der Frage: Was ist Aufklärung?, u: Werke, sv.9, Darmstadt: Wiss. Buchges. 1938, str. 51-61
8. Oskar Negt i Alexandar Kluge u Öffentlichkeit und Erfahrung. Zur Organisationsanalyse von bürgerlicher und proletarischer Öffentlichkeit, Frankfurt/M.: Suhrkamp 1972.
9. Ibid. str. 38.
10. Vidi Nowotny, Die Bedingung …, str. 63.

Kafka čita Frosta

Jučer sam spominjao Kafku. Izronio je slučajno, niotkuda, greškom, kao osobna fus-nota jednoj mogućoj metafizici Greške: "nevjerojatna je to okolnost, taj aspekt kafkijanskog držanja dane riječi u ovoj usmenoj kulturi: jest doduše da zna za glasnika mrtvog kralja, ali međutim za Kafku je model univerzuma Ured, a biro počiva na Slovu (Zakona), a ne na Riječi: za Ured izgovorena Riječ, bilo kao glasno očitovanje umske prirode čovjekove (čovjek kao zoon logon ehon) ili kao Riječ koja Tijelom postade (inkarnirani Bog), manje znači ne samo od napisanoga Slova (zakona), nego čak i od njegove štamparske Greške; u birokratskom univerzumu ili univerzalnom birou koji s Kafkom dijelimo, cv je dossier u kojem tipfeler - dokazuje do Gilliamov "Brazil" i slavan slučaj Tuttle - ima ulogu hybrisa, ili sudbine naprosto."
Da stvar bude gora, poštar uvijek zvoni dva puta: Kafka se vratio pred san, u završnim kadrovima filma koji sam gledao:The Shawshank Redemption.
Jasno, sad moram istjerati na čistac to s Kafkom, taj unheimlich osjećaj da se nešto probija de profundis, 'ono što je jednom bilo blisko i posve prisno, ali je potisnuto, te se sada izazvano nekim dojmom vraća iz te potisnutosti u liku tajnovitog i stranog. To je osjećaj koji nas dovodi na trag Nietzscheova vječnog vraćanja istog, a u Freuda nam razotkriva filogenetski duboko usađene strahove kao što je onaj pred mrtvacima. Riječ je o prastarim animističkim uvjerenjima da je mrtvac postao neprijatelj živog čovjeka i da ga namjerava povesti sa sobom. Premda je civilizirani čovjek napustio takva vjerovanja, neki dojmovi su u stanju ponovno ih oživjeti i naizgled čak potvrditi. Onaj svima tako dobro poznat osjećaj koji nas, naročito u našim snovima, navodi da za neko mjesto ili neki pejsaž pomislimo: to mi je poznato, tu sam već bio, poznati déja vu efekt, jednako zaslužuje da bude opisan riječju unheimlich. Naposljetku, ista riječ odgovara i onom drhtaju duše kad se suoči s istinom ljubavi tako jasno izraženoj u njemačkoj uzrečici: "Liebe ist Heimweh" (Ljubav je čežnja za zavičajem, nostalgija). Ukratko, riječ unheimlich prati čovjeka na njegovu putovanju kao zagonetna slutnja neke univerzalne Itake, i jeziva i lijepa u isti čas, kao i sve ono što na sebi nosi nerazdvojive znake Erosa i Thanatosa. Ambivalentna je, jer iznosi na vidjelo ambivalentnost stvari same. Doživjeti se možda može, ali prevesti nikada.' (Buden, 'Barikade').
Ovaj tekst govori o tom povratku Kafke.



U filmu 'The Shawshank Redemtion' postoji jedno posebno drvo.
O njemu Andy o govori Redu:

ANDY
(turns back)
Red, if you ever get out of here,
do me a favor. There's this big
hayfield up near Buxton. You know
where Buxton is?

RED
(nods)
Lots of hayfields there.

ANDY
One in particular. Got a long rock
wall with a big oak* at the north
end. Like something out of a Robert
Frost poem. It's where I asked my
wife to marry me. We'd gone for a
picnic. We made love under that
tree. I asked and she said yes.
(beat)
Promise me, Red. If you ever get
out, find that spot. In the base of
that wall you'll find a rock that
has no earthly business in a Maine
hayfield. A piece of black volcanic
glass. You'll find something buried
under it I want you to have.

RED
What? What's buried there?

ANDY
You'll just have to pry up that
rock and see.

O tom polju, zidu i hrastu pisac priče po kojoj je film snimljen, Stephen King, kaže da je "as right out of a Robert Frost poem."

U petak, 22.06.2007., pišući o poeziji Tomislava Čadeža opisao sam sljedeći doživljaj:
„Prije dva tjedna vozio sam djevojku na Markovo polje, na grob njene majke. Kako sve rjeđe prolazim pored šuma, a kamoli da njima šećem, pažnju mi je privuklo usamljeno drvo na livadi pored groblja. Sjetio sam se jedne jabuke u voćnjaku moje bake, stotinjak kilometara sjeveroistočno. Pomislio sam: A što bi bilo da sam u L.A., i da mi tamo to drvo padne na pamet? Što bi bilo da poželim barem još jednom osjetiti njegovu koru, znajući da se više nikada neću popeti na granu s koje sam, kroz fosforno lišće, u razbludno vrijeme čaja u kolovozu, gledao na zlaćane okrajke dana?
Pomislio sam: Što bi bilo da u nekom filmu dijete - recimo da je film snimao Tarkovsky - upita neznanca ima li svaki čovjek jedno takvo drvo, negdje na drugom kraju svijeta, drvo kojemu se može ili čak i mora vratiti?“

Sinoć mi je Frank Darabont, redatelj „The Shawshank Redemptiona“, u odsustvu Tarkovskog ponudio odgovor: Ima! Svaki čovjek ima jedno takvo drvo, negdje na kraju svijeta, drvo kojemu se može ili čak i mora vratiti, a to drvo raste na Frostovom polju!
Razmišljajući jutros o Kafkinom povratku, shvatio sam da je odgovor samo djelomično točan: naime, dva su drveta: ono kojemu odlazimo i ono kojemu se vraćamo.
Dva su drveta, ali ipak u jednom.
To je vrlo, vrlo mistična tajna.

Jedno je drvo dakle na Frostovom polju.
Drugo je tamo kamo idemo, a idemo u Zihuatanejo:

ANDY
(…)
Think you'll ever get out of here?

RED
Sure. When I got a long white beard
and about three marbles left
rolling around upstairs.

ANDY
Tell you where I'd go. Zihuatanejo.

RED
Zihuatanejo?

ANDY
Mexico. Little place right on the
Pacific. You know what the Mexicans
say about the Pacific? They say it
has no memory. That's where I'd
like to finish out my life, Red. A
warm place with no memory.
(…)

Tamo kamo idemo, na mjesto koje je Ocean, ocean tišine, mjesto je bez sjećanja.
Takvo je mjesto Zihuatenejo, ili recimo Rancho Santa Fe.

Ono čemu se vraćamo, na Frostovo polje, mjesto je svih naših uspomena.

Ta dva mjesta padaju u jedno!
I to je tajna, tajna nad tajnama.

Pokušajmo zajedno otkriti tu tajnu i posjetiti Zihuatenejo i Frostovo polje, sada, udobno zavaljeni u našim stolicama, u samoći, pred zaslonom kompjutera.

Imate li instaliran „Earth Google“? Ne? Nema veze, pričekat ćemo vas, instalirajte ga. Upišite u Google Earth…



Jeste? U redu. On the road, again…

Pokrenite program.

Kakav film, ha!? Kakav glamorozan početak: tako klasičan, tako monumentalan: total koji sabire sve moguće ljudske sume: total prostora svih naših života, svakog mogućeg ljudskog života, total Zemlje!

I onda, far prema…u tražilicu u lijevom kutu upišite: Rancho Santa Fe.
Priđite središtu mjesta, na nekih tristotinjak metara visine, dok se ne ukažu toponimi Thyme In The Ranch, Mille Fleurs Inc...: tu smo dakle, usred cilja našeg putovanja, na našem konačnom odredištu!
Vratite se na kilometar visine: u desnom uglu ekrana, sjeverozapadno, odmah kraj 'kompasa', ljubičasta je točka na koju kliknite lijevom tipkom miša:

outsourcing

Nedavno sam kupio jednu od knjiga koje analiziraju ključne kulturalne koncepte Japana: kao što je razumijevanje pojma attitude ključno za shvaćanje suvremene američke kulture, tako je primjerice koncept amae, kažu, ključan za razumijevanje suvremene japanske kulture. Autor, Boyé Lafayette De Mente, nema većih ambicija u pokušaju pronicanja japanskog karaktera, no nudi zabavnu prvu informaciju onima koji bi, recimo, s Japancima pokušali poslovati. Hrvatskom čitatelju ove knjige već će na prvi pogled u oči upasti fascinantna nesposobnost Amerikanaca da razumiju Japance, i jedino što ovdašnji čitetelj neće razumjeti američko je nerazumjevanje Japana: recimo, fenomen akiramenai, kako ga De Mente prevodi: do or die - riječ je zapravo o tvrdoglavosti svojstvenoj Kvarneru i geslu: Krepat, ma ne molat! Hoću kazati: Hrvati su daleko više istočnjaci no što bi to Japanci, Amerikanci ili Hrvati pomislili ili priznali!
Stoga jer nama nije teško razumjeti age tsurau, dakle običaj pronalaženja neke infinitezimalne greške - u Splitu sam, tako, u lokalu svjedočio besmrtnom komentaru koji je u trenu otklonio nelagodu što se eo ipso javlja ulaskom bilo kojeg znamenitog sugrađanina u prostoriju ispunjenu anonimnim muškarcima: dolazak Tonija Kukoča tamošnji je mandrilo sankcionirao opaskom "da je čagod vridija, ne bi taki uresta!" - slobodno mogu kazati da mi je beskrajno blisko japansko preferiranje dogovora pred bilo kakvim pisanim ugovorom: Zapad stoljećima počiva na shvaćanju da verba volant ali scripta manent, no ja u tome vidim samo prilog općoj povijesti beščašća: kao i u slučaju braka, kad nam uz potpis trebaju i dva svjedoka, što dovoljno govori o nesolidnosti te zapadne institucije - manje je jamaca potrebno za dobiti kredit! - o kojoj je Kant mislio kao o 'ugovoru o razmijeni genitalija', tako i pri svakom drugom ugovoru potpisnici svojim autografom zapravo iskazuju temeljno međusobno nepovjerenje: da si vjeruju, ne bi inzistirali na potpisanom ugovoru, drugim riječima!
Godinama u ovoj tisućgodišnjoj hrvatskoj kulturi inzistiram na dogovoru kao temeljnom društvenom ugovoru: stoka se drži za rogove a ljudi za riječ, i ja se dogovora, kako već anticipirate: sasvim na svoju štetu, držim kafijanski, čak i kad druga strana već odavno na tome ne inzistira ili je naprosto više nema (nevjerojatna je to okolnost, taj aspekt kafkijanskog držanja dane riječi u ovoj usmenoj kulturi: jest doduše da zna za glasnika mrtvog kralja, ali međutim za Kafku je model univerzuma Ured, a biro počiva na Slovu (Zakona), a ne na Riječi: za Ured izgovorena Riječ, bilo kao glasno očitovanje umske prirode čovjekove (čovjek kao zoon logon ehon) ili kao Riječ koja Tijelom postade (inkarnirani Bog), manje znači ne samo od napisanoga Slova (zakona), nego čak i od njegove štamparske Greške; u birokratskom univerzumu ili univerzalnom birou koji s Kafkom dijelimo, cv je dossier u kojem tipfeler - dokazuje do Gilliamov "Brazil" i slavan slučaj Tuttle - ima ulogu hybrisa, ili sudbine naprosto.)
Komičnost tog moralnog stava ovdašnji jezici opisuju posprdnom poslovicom: držati se...kao pijan plota! Biti moralan, drugim riječima, u Hrvatskoj znači biti lišen razuma.
Takav kakav sam, a nikada se izgleda neću urazumiti, tri sam se tjedna držao dogovora: iako sam znao da će Jasen Mesić preuzeti čelnu poziciju u zagrebačkom HDZ-u, mislio sam da je fer pričekati da to Ivo Sanader objavi na tiskovnoj konferenciji stranke.
Bez veze. Kao da nisam znao što će se dogoditi: nesiguran u svoju političku odluku, HDZ je vijest pripustio kroz prijateljske medije ('Nacional' je od izbora, što je samo dokaz poslovnosti Ive Pukanića, glasilo HDZ-a više no Pantovčaka, jer, k vragu, Stipe ipak za dvije godine odlazi...) kao probni balon, pa sada članstvo temu može iživjeti prije no što dr.Sanader izrekne svoj definitivni pravorijek.
Pročitajmo što o tome tko će postati prvi čovjek HDZ-a Zagreba piše "Nacional":

BANDIĆEV OPONENT

Mesić HDZ-ov adut za osvajanje Zagreba

Dok dio HDZ-a promiče mladog Mesića kako dugoročno rješenje u kojeg treba ulagati, neki od stranačkih dužnosnika u Zagrebu smatraju kako je s neiskusnim kandidatom sa stranačkim stažom od samo nekoliko mjeseci nemoguće pobijediti Bandića

Novi HDZ-ov adut u Zagrebu - Jasen Mesić



Nakon tri uzastopna poraza na zagrebačkim lokalnim izborima od SDP-a, HDZ-ov glavni adut biti će javnosti slabo poznat 36-godišnji Državni tajnik u Ministarstvu kulture, Jasen Mesić. Izvjesno je da će Mesić na izborima unutar HDZ-a biti izbran za funkciju kandidata, nakon čega bi sljedeće godine išao u utrku za gradonačelničku poziciju u Zagrebu, piše Jutarnji list.
Međutim, dok dio stranke podržava ideju novog lica na jednoj od važnijh funkcija, promicajne Mesića na glavnog pretendenta za ovu poziciju izazvalo je nezadovljstvo unutar drugih stranačkih redova, a najviše je frustrirana starija postava zagrebačkog HDZ-a, koja najviše zamjeraka ima na činjenicu da je Mesić stranci pristupio prije samo nekoliko mjeseci.
Oni smatraju kako je premalo vremena da bi se Mesića ozbiljno pripremilo da parira dosad nezamjenjivom Milanu Bandiću, dok ga drugi promoviraju kao "dugoročni projekt" u kojeg treba ulagati. Isplatiti će se, kažu pobornici njegove kandidature, za nekoliko godina. Iz redova socijaldemokrata nisu skrivali iznenađenje ovakvim najavama.
Potpredsjednica SDP-a istaknula je kako je očekvala da će pozicija kandidata za čelno mjesto u Zagrebu ipak pripasti ozbiljnijim stranačkim pojedincima, poput Primorca ili pak Hebranga, kazavši kako se HDZ pomirio s tim da sa svojim kandidatima ne mogu parirati Milanu Bandiću. Ovakve namjere HDZ-a, pojedini članovi SDP-a neslužbeno komentiraju kao pokazatelj kako žele Bandića na ovoj poziciji, kao čvrstog oponenta Milanoviću, ako već nisu sigurni da mu sa svojim kandidatima mogu parirati.

Jasen Mesić je inače podvodni arheolog, ima diplomu iz povijesti i arheologije. Zaposlio se 1996. godine na mjesto u Ministarstvo kulture u Odjelu za zaštitu arheološke baštine. Završio je i Diplomatsku akedemiju Ministarstva vanjskih poslova, a od 2005. postaje pomoćnik ministra Biškupića.

dr. sc. Kuro Bajraktare

Kurac (također ud/o, pimpek, puzdra, kita, kar/a, kur/onja i dr.; lat. penis), Def: nar. naziv za muški spolni organ; Knjiž: noviji oblici ukrutbeni ubodnik (S. Babić), rjeđe i međunožni nježnik (S. Rog). Filol: Riječ praslav. (od kur' pijetao) i indoeurop., vjerojatno iranskog podrijetla: od korijena hrv' -srb' kao u glagolima shrvati i srbiti u značenju jebati i/ili biti sjeban). Kult.-polit. povijest: K. se javlja u raznim veličinama i oblicima, te stanjima i značenjima. Iz prapov. kulture žarnih polja poznati su k. žarnjaci; Dalmati i Histri u obliku k. izrađuju goleme mengalite, vjerojatno radi izračuna kurčeve godine. Već Japodi navlače nakurnjake izvezene na način tzv. kurčevog pletera (poslije hrv. pleter); Daorsi (Prozor, Hercegovina) tetoviraju k. s tri točke u obliku slova V (poslije U). U doba naseljavanja (VII. st.) Hrvati kao štovatelji Sunca-Svemuda pobjeđuju nomadske Avare te se ovima kao kurcima od ovce gubi trag u povijesti (K. Porfirogenet).

U doba narodnih vladara snažno se izdiže Kurcimirov penis erectus croaticus, jedan od najstarijih k.u Europi. Za turske prevlasti hrv. k. se rjeđe diže, iako ga spominju narodne pjesme (kuro-barjaktar, kuro-buljubaša i dr.). U vojnoj taktici Turci prvi primjenjuju tehniku zastrašivanja pomoću k. (Idu Turci, vide im se kurci). Krajišnici naspram toga primjenjuju taktiku k. na batini, ali još dosta nepreciznu (odatle: mlatiti k. po koprivama). Za franc. uprave na cijeni je luksuzni k. gladac. U osvit Narodnog preporoda prvi se izdiže k. zornjak, a veoma je popularna Štoosova elegična budnica Tugjim kurzem po gloginjah mlatiti (1841) koju su pjevale i oduševljene Ilirke. Za Bachovog apsolutizma vlast podmeće kao narodnu poslovicu hvala k. na udarcu ( utvrđeno kao falsifikat). K. postupno postaje tema mnogih knjiž. djela (A. Šenoa, Prosjak Kura; E. Kumičić, Začuđeni kurci i dr. ), što se prenosi i na hrv. modernu (A. G. Matoš, Utjeha kurca; T. Ujević, Žedan kurac na studencu) te socijalno-nacionalnu prozu (M. Kleža, Deset kurčevih godina; M. Budak, Na kurčevu ognjištu). U suvr. knjiž. k. je obradio G. Tribuson u bolničkom romanu Kuratorij; u obliku intimističke ispovijedi D. Ugrešić (Forsiranje kurca). Značajna su djela i 5. brzina kurca I. Rogić-Nehajeva, Magnum I. Aralice, te Čujete li kako krče kurci u u pizdama vaših gospodarica N. Fabrija. Tematika kurcoslavlja javlja se u širokom rasponu od sado-esejizma (V. Pavletić, I. Mandić i dr.) do pripovjedačke mazo-proze (P. Šegedin i dr.). K. na filmu obradio je H. Turković (Filmsko vrijeme i trajanje kurca), a u hrv. glumištu B. Senker i T. Mujičić u zajedničkoj monografiji Od Kar-Pata do Kar-Adžića. U glazbenoscenskim umjetnostima k. su obrađivale Jagoda Martinčević, te Sonja Kastl, Seadeta Midžić i dr. Prijevod antologije limerika On Pricks and Pussies objavio je I. Ott pod naslovom O onome i onome (1989). Tema k. javlja se i u glazbi (J. Gotovac, Kuro s onoga svijeta, K. Odak, Purica pleše). Za Obznane nastale su revolucionarne pjesme koje su komunisti i republikanci pjevali u zatvoru u Mitrovici i dr. (Dragi druže, to me vrijeđa, izbiješ mi kurcem leđa te Dok si ovo smislio na mome si visio). U NOP-u je snažnu borbenu poruku nosila pjesma Kurčev naprijed (V. Nazor) te u trenutcima opuštanja potresna pjesma Sred kuraca bajuneta. U ustaškoj vojnici prevladavali su ojkački elementi (Oj sikilju pizdin barjaktaru, vazda li si kurcu na udarcu).
U komunizmu je bilo zabranjeno svako kurcoslavlje, osim službenog trčanja kurca na Dan mladosti. Zabranjivana su i filozof. djela kao što je knjiga Praxisove skupine autora Kurčevo mišljenje kao mišljenje kurca (1973), kao i knjiga polit. uspomena D. Horvatića Noge sve manje, kurac sve tanji (1972). Službenu potporu imale su knjige J. Blaževića, Tražio sam kurčevu nit (1988. s predpušenjem Z. Tomca) i A. Berus S kurcem u revolucionarnom vrtlogu. U razdoblju demokratskih promjena važnu je ulogu odigrala krilatica Š. Đodana Hrvatski kurac u hrvatskoj pički (poslije pizdi). Nakon stoljeća tuđinske kurokracije, uspostavom vlastite države (1991) ponovno je objavljena kurcijalna knjiga F. Tucmana Mali narodi, veliki kurci. Opširna monografija A. Mijatovića i don Ante Bakovića Kurac u Hrvata daje poticaj novim istraživanjima k. baštine u okvirima velikog projekta Studia curatica croatica, kao i pronatalitetnim civilnim pokretima među Hrvaticama pod geslom Jedan ko nijedan. Razvijaju se i regionalna društva za očuvanje kurčeve baštine (Hercekurac, Ogulin - kurac zagulim i dr.) te manifestacije i brojni festivali ( Šokadija na kurčevu sijelu, Kurčevi vezovi, Naš kurac je lip i dr.). Velik doprinos suverenosti hrv. k. daje i dijaspora. U iseljeništvu kao krovnu organizaciju G. Sušak i A. Beljo osnivaju U-Kurac (Toronto, 1970), od koje se poslije izdvaja skupina oko M. Meštrovića koja formira Za-Kurac (New York, 1987). Usprkos potrebe za jedinstvom hrv. k. u Domovinskom ratu, Hrvatska demokratska zajebnica (HDZ) ne uspijeva formirati jedinstven Hrvatski kurčevi blok (HKB), nego se formira više zasebnih stranaka (pravaši Za kurac spremni, liberali Kurčić-Fižulić i dr.). Naprotiv lijevi drkadžije uspijevaju se ujediniti: Račanova ranija Stranka demokratskih pizdarija (SDP) s Vujićevim Socijalno dopušenim sranjem Hrvatske (SDSH) formiraju novu SDP (Staloženi dupedavci i pušioničari; pobijedili na izborima 2000). Među civilnim pokretima javljaju se najprije feminističke skupine koje dominantnoj i autoritarnoj politici tvrdog kurca suprotstavljaju elastičnu politiku pizde, na što reagiraju slupine tvrde desne mlaćenice okupljene oko H. Šošića i njegove udruge Hrvatski brabonjak. Potonji pokreti ipak ne nailaze na širi odaziv, osobito nakon pojave programatskog eseja S. Čuića Tko u Hrvatskoj ide bez kurca jebati (Vjesnik, 14. VII. 1995). Usprkos državnih napora te poticajnih mjera za uzdizanje hrv. kurca, demografska istraživanja koncem milenija pokazuju i dalje tendenciju pada njegove moći s obzirom na posljedice njegove pretvorbe i privatizacije po kojima se najbolji dio hrv. k. našao u stranim rukama.

Lit.: F. Rački - E. Laszowski, Institutio penisario copulationem Croatorum, Rad JAZU, 251, 1890; D. Mandić, Hrvati i Srbi - dva stara kurca, Sydney 1938; A. Beljo, U iseljeništvu pod tuđim kurcem, Toronto 1985; L. Bulczu, Potieče li hrvatski kurac od iranskog 'hourac hourowatha', Jezik 23 - 24, 1993; Š. Š. Čorić (urednik), Uz kurac - niz kurac (Zbornik radova: G. Sušak, Kurac u obrani hrvatske državnosti; V. Šeks, Temeljci pravne kurčevitosti; H. Novak- Srzić, Kurac kao masovno općilo i dr.), Neum-Klek 1995.
(dopuna, prosinac 2006.)
Uz dominantne teme o raznim pizdarijama (Bere Tič, Vladić Ubuljić i dr.), u suvremenoj hrv. književnosti k. se izraženije javlja tek u elektr. medijima (nabijemtenakurac.blog i dr.), a među autorima se ističu Markiz de ga Sad, Liječeni Katolik i dr., te srp. disident Nemanja koji je, na Runjaninovu tragu, za svoju novu domovinu "ispevao" i himnu Lepa naša pripizdina.



Post je premijerno objavljen 03.07.2007. u 09:31 sati.
Reprint ovog klasičnog djela hrvatske etimološke misli motiviran je sljedećim razgovorom:



- Glavić obrezanog uda izgubi na osjetljivosti. Obrezivanje je nasilan čin koji znači mržnju prema tijelu, prema prirodi. Utoliko nije valjan ni savjet apostola Pavla da se, umjesto obrezivanja spolovila, "obrežemo vjerom" - jer vjera nije tek puka tehnika prevazilaženja tijela: duh neka namjesto toga iska tijelo i neka ga učini finijim, senzibiliziranijim.
Što se obrezivanja žena tiče: eto još jednoga u beskrajnome nizu primjera muškarčeve nemoći pred ženom. Muškarac je biće beskrajno poniženo vlastitom nasilnom prirodom. Obrezani kurac je kurac bez dostojanstva, đavolja batina, ubijač., primjeti dokotor Jatogen.
- Odlično Jatogen, ovo s batinom, odlično!, reče Nemanja. Ja mislim da oko batine valja vezati cilice, da ublažimo njenu nasilnu, đavoljsku prirodu.
- Nikakve cilice, nikakvi grizokošci (osim u slučaju parafimoze, dakako), pa ni tesni džins: muda ima da slobodno vise, oprana, negovana, i da nesputano (ali i blagovremeno, po duhu!) reaguju na rosni ženski opoj; kurac ima da prestane biti kurac i da se pretvori u bonus penis: treba ga trenirati, osposobiti ga za dodatne radnje*.
- Osposobiti ga za dodatne radnje?! Kao što je mlaćenje gloginja?
Dottore, ovo je odlična tema i prosto je nevjerojatno koliko tu ima aspekata: Smiju li muškarci nositi jeans i kako ta američka moda utječe na plodnost Hrvata? Potom, tema "Muda Marjanova": puder ili krema? - Valjana njega jaja od Uskrsa do Uskrsa! Zatim, temat: A u kurac! - tamo gdje kurac postaje penis? Konačno, vanvremeni seminar naslova: Treniranje kurca: n/za što sve treba biti spreman vaš penis aka kurac?
Možete li razraditi ovu temu pa da je stavim u post!?

__________________

*Kada sam napisao da bonus penis valja osposobiti za dodatne radnje, na umu mi je zapravo bio rad na širenju repertoara čistog fizičkog aspekta pokreta samog uda (koji se za sada svodi na meko/tvrdo i dolje/gore) a ne svrha (jebanje, pišanje, mlaćenje gloginja itd.). Neka nam kao primjer i uzor posluži penis slona koji je poput ruke: pipa, traži, uvija se.
doktor Jatogen 27.03.2008. 22:32



Bonustrack

Glas Koncila

Što zapravo Katolička Crkva misli o obrezanju koje se još uvijek obavlja u nekim religijama? Je li to doista čin koji je Jahve dao Abrahamu kao znak njihova saveza? Ako je i Krist bio obrezan, zašto to nije tražio i od svojih sljedbenika?
Zašto muslimani obrezuju i žene kad to Jahve nije odredio? Nije li to ipak sakaćenje ljudskih prava i osjećaja? I zašto bi Jahve upravo na taj način tražio savez s ljudima na zemlji?

A. L.

Katolička Crkva može o obrezanju misliti samo ono što se nalazi u biblijskoj objavi. Od Abrahama do Krista to je znak Saveza, ubrzo nakon Kristova uzašašća apostoli okupljeni na svom prvom saboru u Jeruzalemu odlučuju da se tome nisu dužni podvrgavati obraćenici, Kristovi vjernici koji dolaze iz drugih religijskih i uljudbenih krugova. Apostol Pavao uporno tumači da je obrezanje bilo samo znak, a odsada čovjek treba vjerom sebe na neki način obrezati, svladavati svoje tjelesne požude.
Sam taj obred uklanjanja kožice s muškog uda vrlo je star, valjda čak iz kamenog doba jer su i Izraelci to isprva vršili oštrim kamenom. Obrezanje je bilo prošireno i u drugim narodima, osobito na Bliskom istoku. U Božjem je narodu, zacijelo po Božjoj volji, postalo znakom da se čovjek predaje Bogu u najintimnijem dijelu svoga bića, da Božji zakon zahvaća i tjelesni, spolni i obiteljski život. Taj je obred zacijelo imao i ima također svoje higijensko značenje.
Židovi i muslimani i danas ga obavljaju kao vjerski čin, ali ima i drugih ljudi koji ga vrše zbog higijene. U tom smislu nije znak vjerske pripadnosti niti ikakve magije te nikome nije zabranjen.
U prvo su ga doba vršili i kršćani židovskoga podrijetla, ali sv. Pavao je isticao da to više nije znak pripadnosti Božjemu narodu. Obrezanje u kršćanstvu zapravo nije odbačeno nego se njegovo značenje drugačije ispunja, ne obrezanjem na tijelu nego obvezom što je čovjek vjerom preuzima predajući se Bogu dušom i tijelom. Ipak je kršćaninu potrebno stanovito znanje o obrezanju da bi mogao čitati odgovarajuće dijelove Svetoga pisma shvaćajući njihov pravi spasenjski smisao. I danas je dobro sjetiti se da Bogu pripada cijelo tijelo, da se čovjek mora svladavati i na području svoje spolnosti.
Kad je pak riječ o obrezivanju žena, koje se još vrši u nekim, osobito muslimanskim sredinama, to nema znakovne veze s biblijskim ni kuranskim obrezanjem, nije obred nego samo običaj. I nije riječ ni o kakvom obrezivanju kožice nego o čupanju dražice djevojčicama prije početka puberteta da se tako budućoj ženi onemogući doživljaj spolne naslade. Žena tako ostaje manje zahtjevna, samo vrijedna i vjerna supruga i majka. Možda je to bilo posebno prikladno muškarcima koji su morali imati više žena.
___________________________________________



In the room the women come and go
Talking of Michelangelo.

U tjedniku Nacional, br. 645 od 25. ožujka 2008, i u on-line izdanju Nacionala autor P. C. prenoseći dio ovog odgovora dezinformira čitatelje tvrdeći da "Glas Koncila nema ništa protiv sakaćenja žena..."

U odgovoru je protumačena razlika između obrednog – onog koje ima veze s religijom - i običajnog obrezanja u koje spada i obrezanje žena u nekim muslimanskim sredinama te je navedeno kako se u tim muslimanskim sredinama obrazlaže obrezanje žena.
U tekstu nema ni slova slaganja pisca toga odgovora ili Glasa Koncila s tim običajem u nekim muslimanskim sredinama ili njegova odobravanja, pa je tvrdnja o "skandaloznom stavu Crkve u Hrvata" – kako ističe Nacional – u potpunosti neistinita. Osim toga riječ je o neprofesionalnoj i nekolegijalnoj podvali.





Obrezivanje žena (osakaćivanje genitalija, FGM)

FGM (= Female Genital Mutilation) prije svega je veoma raširena u Africi kod mnogih plemena. U Egiptu, Etiopiji, Sudanu i Džibutiju gotovo 100% žena doživljava takvu sudbinu. U ostalim državama su obrezane samo pripadnice pojedinih plemena, npr. u Nigeriji, na Maliju, u Senegalu, Burkini Faso ili u Keniji. FGM se pojavljuje i na arapskom poluotoku (Ujedinjeni Arapski Emirati, Južni Jemen) i u dijelovima Azije.

Procjenjuje se da na svijetu živi između 100 i 157 milijuna žena i djevojčica koje su podvrgnute obrezivanju. Svake godine taj broj se poveća za oko dva milijuna. To znači da se svaki dan obreže oko 6000 djevojčica. Obrezivanje djevojčica ne može se usporediti s obrezivanjem dječaka, budući da se kod obrezivanja djevojčica odstranjuje jedan dio seksualnog organa, što kasnije u velikom broju slučajeva ima dugoročne posljedice na zdravlje. Stoga oni koji nisu pripadnici plemena koja vrše obrezivanje taj običaj ne nazivaju obrezivanjem već osakaćivanjem genitalija. Postoje različite forme obrezivanja:

crni humor

Glupo bi bilo misliti da su Infernotar, Dragi blog, Nemanja, Budalaj lama, Kapetan Kuka i ini različiti likovi iste osobe! Sve su to samosvojna i samostalna lica, kao u romanima velikog poznavatelja duša, F.M.Dostojevskog. Infernotar nije obvezan na stavove Cara Nemanje, ni najmanje! A zašto bi bio?
To je nevjerojatna prednost neta: ne ta, očita, da možemo biti mnogi, nego ta da možemo ispitati krajnje mogućnosti nekog stava, iživjeti puninu egzistencije određenog svjetonazora.

Jeste li ikada osjetili da nemate sudbinu?
Je li vam ikada palo na pamet da i kao bez-lični možete biti osoba?
Jeste li ikada zaista odlučili propitati tko ste i u što vjerujete, što zastupate?
Pokušajte!



Ovo je jedan od tih pokušaja, jednoga od njih:

Pogasiti svjetla, provjeriti plin i vodu,
zaključati kuću,
zauvijek.

19. ožujka napisao sam oporuku.
Stala je u 20 redaka, s pozdravom. Na kraju kažem:
Eto, to je sve.
Ne znam je li to što moj život stane u jednu rečenicu dobro ili loše, ali izgleda da nije ispao baš toliko neuredan koliko sam mislio da jest.

Htio bih pospremiti iza sebe sve što sam započeo i ostaviti kakav takav red.,
napisao sam na početku.



Ako je za ovih posljednjih svečanosti uopće potrebno govoriti o tom uzvaniku, što se mene tiče i ja sam nosio masku; manje vidljivu, dakako, i to je sve.
Kao u kazalištu, na sjedalu u sredini parketa, zato da ne zasmetate svojim susjedima, i dalje prisustvujete - iz pristojnosti, jednom riječju - prikazivanju neke drame napisane u zamornom stilu i sa sadržajem koji vam se ne dopada, tako sam i ja živio iz uglađenosti., kako je učio Villiers.

Godinu dana prije spomenuo sam Ljude bez duše:

Let oko kukavičjeg gnijezda kruženje je oko ničega!
Nekoć davno, Vanja Sutlić je rekao da bi cijeli svoj opus dao za Cesarićevu pjesmu "Poludjela ptica".
Vanju ili nisu shvaćali - njegovu filozofiju - ili ga nisu shvaćali ozbiljno - poklič: Indijanci dolaze! - a u ovoj je opasci o Cesariću, koja je do dan danas ostala neshvaćena, sažet sav njegov filozofski, misaoni i životni napor: tko se u 'Biti i suvremenosti' (Sutlićeva inačica Sein und Zeit) poduhvati Bewusstseina, ubrzo će doći na metaforu poludjele ptice:

Kakvi to glasi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijeće sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći,
Kuda to leti, što bi htela doseći?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, što je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.

Toga sam dana slušao The Residentse, ‘Tweedles’:

‘A man who took the stance that anyone who would stoop so low as to love him was not worth loving in return.
Fatalan muškarac, dakle! Ekvivalent femme fatale.
Drakula kao l'homme fatal!
U srce motiva, ovdje nije pretjerano kazati.’



Jedan prozaik, jedan pjesnik, jedan filozof, jedan band i jedan život što stane u dvadesetak redaka, i nije tako malo. Zapravo, sve je tu:
I Sein i Zeit i život kao kruženje ponad ničega, i glazba tih sfera; i bezdušnost nas, ljudi bez srca, i život iz aristokratske uglađenosti, i odlazak bešuman kao kad svilen šal klizne lakom automobila.

Moguće je to kraće i bolje kazati:

Pokazujući naličje,
pa svoje lice,
pada lišće javora.

Carla Bruni: portret Michela Comtea

LONDON - Prva dama Francuske Carla Bruni-Sarkozy (40) jako se naljutila kada je saznala da aukcijska kuća Christie's na dražbi nudi njezin goli portret, i to upravo u vrijeme kada dolazi u posjet Britaniji.

Crno-bijela fotografija koju je snimio Michel Comte naći će se ovih dana na aukciji, a očekuje se da će postići cijenu od oko 2000 funti. No, s druge strane, također postoji mogućnost da izazove diplomatski incident.

Na snimci mlada Bruni otvoreno pokazuje sve atribute koji su je učinili međunarodnim seks-simbolom. Svoj najintimniji dio jedva pokušava pokriti prekriženim dlanovima.

To je prvi put da se na prodaju nudi fotografija gole supruge nekog predsjednika.

Francuski predsjednički par trebao bi sutra stići u Veliku Britaniju, gdje bi se, prema planu, trebali zadržati dva dana. Nicolas Sarkozy, kojem u domovini u posljednje vrijeme pada popularnost, vjerojatno se nadao da će mu druženje s britanskom kraljicom podići rejting - navodno je pripremio pomno odabranu odjeću i Rolex - međutim, jedna fotografija mogla bi izjaloviti njegove planove.

"Carla je vrlo bijesna i uznemirena što je jedna komercijalna organizacija odabrala ponuditi ovu sliku u tako važnom trenutku", objasnio je njezin asistent. "Njoj je prioritet predstaviti se na svjetskoj pozornici kao prva dama kojom se Francuska može ponositi", dodao je.

Francuski dužnosnici tvrde kako njezin suprug želi da postane poznata kao Galska Lady Di.

Glasnogovornica Christie'sa Milena Sales brani odluku svoje kuće. "Gospođa Bruni-Sarkozy bila je jedna od najljepših žena svijeta. To je umjetničko djelo. Snimljena je 1993. kada je gospođica Bruni bila model i radi se o ukusnom golom portretu koji je napravio poznati, poštovani umjetnik".

Da stvari ipak nisu tako beznadežne dokazuje Comteov portret Darryl Hannah. U usporedbi s Darryl - na fotografiji u halterima, s cigaretom - gospođa Bruni-Sarkozy još je dobro i prošla!

Solidarnost

Solidarnost kao moralni pojam označava obvezu zauzimanja čovjeka za čovjeka. Zbog toga taj zahtjev bez daljnjega spada u temelje morala uopće.



Ivan Šarić
Caritas, Stručna služba za migrante, Heilbronn


SOLIDARNOST

Solidarnost kao moralni pojam označava “međusobnu obvezu zauzimanja čovjeka za čovjeka” pri čemu se ta obveza može odnositi na odnos između osoba, između zajednica te između osoba i zajednica. Kod tog općenitog značenja radi se o zahtjevu koji bez daljnjega spada u temelje morala uopće.
Nasuprot tomu javlja se konjunktura znanstveno-diferencijalnih, normativnih pojmova solidarnosti relativno kasno, naime tek u drugoj polovini 19. stoljeća u Francuskoj. Socijalni filozofi, sociolozi i politički znanstvenici kao Alfred Fouillée, Léon Victor Bourgeois, Léon Duguit i Emile Durkheim preciziraju pojam solidarnosti kao ključni pojam solidarnog društvenog koncepta. Ta bi solidarnost trebala biti središnji put u solidarno uređenje između individualizma liberalnog i kolektivizma socijalističkog obilježja, u kojem bi individualni interesi i cjelokupni opći interesi, privatna autonomija i socijalna funkcija, sloboda i jednakost u smislu solidarité organique bili međusobno povezani, pri čemu je pojam solidarnosti prešao u motiv fraternité – motiv Francuske revolucije. Za naš kontekst je važno, da je tu francusku diskusiju o solidarnosti u modificiranom obliku recipirao njemački isusovac Heinrich Pesch, koji je svoju znanost o društvu nazvao solidarizmom . Iako se taj naziv nije uspio etablirati, ipak je Pesch u razvoju katoličkog socijalnog nauka dobio ključno mjesto između ostalog i zbog toga jer je njegov pojam solidarnosti, kao i onaj Gustava Gundlacha, i Oswalda von Nell-Breuninga, postao ključem tog socijalnog nauka te dobio središnje mjesto u obliku principa solidarnosti. Kasnije ću se malo više pozabaviti tim principom solidarnosti. Pokušat ću povezati njegovo povijesno obilježje s aktualnom socijalnoetičkom diskusijom.
Tradicionalni katolički socijalni nauk razlikovao je princip solidarnosti kao deskriptivni i normativni aspekt ili, kako se to obično kaže, princip jest i princip treba . Deskriptivni aspekt upućuje na socijalnoantropološki kontekst, koji je Nell-Breuning ovako sažeo: “Društvena cjelina i njezini dijelovi najtješnje su povezani. Ako je cjelini dobro, onda i svim dijelovima mora biti dobro; ako je dijelovima dobro, onda cjelina mora biti u dobrom stanju (…) Dobro pojedinaca i dobro cjeline upućeni su jedno na drugo; njihove sudbine nerazrješivo su isprepletene” . U ovom se kontekstu radi o bitnom socijalitetu čovjeka koji je tako stvoren da je u realizaciji svoga određenja i svoga životnog plana upućen na komunikaciju i kooperaciju s drugim ljudima. Upleten je dakle u tu mrežu te time ovisan o socijalnoj sredini. Ovaj je deskriptivni motiv prastar. U svojoj srži upućuje na Aristotelov pojam autarkije: “Čovjek nije autark za sebe samoga, nego samo u socijalnom kontekstu”.
Ovo se s principom solidarnosti povezuje normativnom izjavom koju Nell-Breuning formulira: “Dijelovi cjeline moraju se truditi za dobro cjeline; isto se tako cjelina mora brinuti o dobru svojih dijelova, za što je odgovorna”. Pastoralna konstitucija II. Vatikanuma naglašava: “Svi neka uzmu k srcu da među glavne dužnosti suvremenog čovjeka ubroje društvene obveze i da ih obdržavaju” ( Gaudium et spes 30). Iz principa solidarnosti kao “treba principa” proizlazi normativno određenje dobra cjeline (dakle zajednice) kao temeljne norme socijalne kooperacije kao i pojam socijalne pravde . Da taj normativni pojam danas uključuje i ekološku dimenziju, smatram samo po sebi razumljivim te to više ne treba naglašavati.
Kao osnova principa solidarnosti fungira uvjerenje o dostojanstvu i samosvrhovitosti ljudske osobe . Ukoliko se širina ljudskog personaliteta svede na solidarnu kooperaciju, onda prema enciklici Mater et magistra (MM 219), čovjek mora biti: “nositelj, uzrok i cilj svih društvenih ustanova.”. Prema pastoralnoj konstituciji dobro zajednice jest “skup onih uvjeta društvenog života koji grupama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva” ( Gaudium et spes 26).
Solidarnost kao moralni stav prema enciklici Sollicitudo rei socialis jest “čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, tj. za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni”. (SRS 38).
Ovi citati veoma plastično i autentično pokazuju normativni tenor principa solidarnosti.
Ovo je skica principa solidarnosti u njegovu općem značenju. Konkretno se diferencira na različitim razinama. Upozorimo na četiri takve razine:

1. Na prvoj se razini radi o solidarnosti u kontekstu socijalne blizine , dakle preglednom prostoru zajedničke mi-veze . Ona seže od tradicionalne solidarnosti u obitelji, rodbini i susjedstvu preko privatno organizirane đakonsko-karitativne skrbi do interaktivnog solidarnog partnerstva socijalnih mreža i njihovih konstrukata i kontrakata. Solidarnost, koja se ovdje realizira odozdo , vezana je uz smisao zajednice u okviru konkretno doživljene zajednice. Do te komunitarne solidarnosti posebno drži američki komunitarizam .

2. Na drugoj razini radi se o solidarnim organizacijama partikularnih interesa , dakle o udruživanju skupina oko realizacije određenih ciljeva. Riječ je o solidarnosti u okviru socijalnih pokreta i građanskih inicijativa, ali i o velikim interesnim organizacijama kao što su tarifni partneri i političke stranke . Iz perspektive principa solidarnosti ta se partikularna solidarnost u znatnoj mjeri odnosi na integraciju u socijalnu cjelinu.

3. Treća razina tvori funkcionalnu, pravno institucionaliziranu i birokratsko-administrativnu solidarnost socijalne države u kojoj socijalna politika postaje “instrumentom političke integracije sistema" . Moralna obveza na solidarnost mutira na ovoj razini u ustavnopravni uvjet legitimiteta moderne države, koja socijalno slabom građaninu ne pomaže zbog svoje dobrote, nego zbog njegova prava na solidarnost koje mu ta država priznaje. Time solidarnost postaje općim dobrom .

4. Ako solidarnost svoju osnovu ima u dostojanstvu ljudske osobe, onda joj neminovno pripada univerzalno značenje. Moralna širina solidarnosti neotklonjivo je globalna za čitav ljudski rod . Ona prelazi nacionalne državne i hemisferne granice i upućuje na “odgovornost za cijeli svijet”.

Toliko o tim razinama.

No ovaj ukratko skicirani kršćanski princip solidarnosti nije nipošto neosporan. Kontroverzno je prije svega pitanje koliko iz stanja koje opisuje deskriptivni aspekt principa solidarnost treba slijediti moralno, ali i pravno relevantno normativno značenje. Bez posredničkog koraka to očito nije moguće, jer iz samog stanja ne proizlazi norma. Uz to treba reći da ima trendova koji socijalnu obvezu na solidarnost sve više stavljaju u pitanje. Socijalnofilozofski paradigmatična je i dalje kontroverza sedamdesetih godina iz SAD kao teorija pravde Johna Rawlsa kojoj su se vehementno suprotstavili Robert Nozick i James M. Buchanan, ali i mnogi drugi. Inzistira se na tome da je raspodjela šansi, koje proizlaze iz naravnih i obiteljskih polazišta, iz konkretnih socijalnih slučajnosti i tržišnog mehanizma kao i slobode svakoga, tako sudbonosno koordinirana i da upravo zbog toga ne može biti prava i obveze na solidarnost; da je put socijalnodržavne solidarnosti upravo “put u ropstvo” kako uči August von Hayek. Čini se da socijalna politika SAD danas slijedi upravo taj trend.
Mislim da se normativna strana principa solidarnosti dade opravdati na tri načina : prvo specifično kršćanski , drugo teorijom o ljudskim pravima i treće savjetom mudrosti ili razboritosti.

1. Specifično kršćansko opravdanje proizlazi iz rekursa na socijalnu dimenziju Biblije. O tome samo nekoliko napomena. Prema Bibliji čovjek je stvoren na sliku Božju (Pos 1,27) i pozvan na “slobodu slave djece Božje” (Rim 8,21); time čovjek dobiva nepovredivo dostojanstvo. Božje spasiteljsko djelovanje odnosi se na slobodu i oslobođenje čovjeka starozavjetnim egzodusom, novozavjetno u Isusu Kristu. Kroz različite kontekste Starog i Novog zavjeta provlači se uvjerenje da je pravednost čovjeka pred Bogom znatno uvjetovana njegovim stavom prema ljudima, prije svega prema siromasima, udovicama, siročadi i strancima, “jednom od ove moje najmanje braće” (Mt 25,40), kako kaže Sudac sudnjega dana. Biblijska opcija za siromahe koja zahtijeva što je moguće veću pravednost, slobodu i oslobođenje, radikalno poziva na solidarnu odgovornost za ljubav prema bližnjemu . Ona je doduše u povijesnom kontekstu definirana primarno individualno etički i interpersonalno, no glede rastućeg socijalnog kompleksiteta mora nužno poprimiti pravnoinstitucionalni oblik. Iz toga kršćanski argumentiranog okvira jasno proizlazi da samo solidarno uređeni socijalni sustav ima pravo zvati se socijalno pravednim.

2. Druga argumentacija temelji se na teoriji o ljudskim pravima, koja je signifikantna za projekt moderne, i svoje korijene ima u sekularnoj formi kršćanskog naslijeđa. Moderna naravnopravna ideja o ljudskim pravima jednake slobode za sve nije se u svome sistematskom razvoju mogla održati pred obrambenopravnim statusom formalnih prava slobode. Štoviše, ostvarivost slobode morala se shvatiti kao materija ljudskih prava, dakle kao mogućnost da se u čovjeka dostojnim uvjetima slobodno obistinjuju životni planovi, otprilike u smislu onoga što Hegel naziva konkretnom slobodom . Radi se o onim socijalnim pravima koja su u paketu ljudskih prava UN-a 1996. priznale skoro sve države svijeta, a koja su kao socijalna temeljna prava ugrađena u zakone socijalnih država. Radi se dakle o temeljnim pravima na osiguranje životnih uvjeta koji su u datim okolnostima važni za realiziranje privatne i građanske autonomije, i to pod jednakim uvjetima . Bez solidarnog jamstva takvih temeljno pravnih standarda bi se ideja ljudskih prava kompromitirala, a legitimacija pravnog i socijalnog sustava dovela bi se u pitanje. I ta se argumentacija odbacuje tamo gdje se odbacuje socijalna dimenzija ljudskih prava.

3. Treća je argumentacija za razliku od prvih dviju ne moralna, nego se zasniva na savjetu mudrosti ili razboritosti. Ovako je se dade sažeti: Jednom nesolidarnom društvenom sustavu legitimnost bi osporile ako nitko drugi onda marginalne skupine. Poslije toga prijeti politički radikalizam i opasnost za socijalni mir . Osim toga marginaliziranje i osiromašenje uvjetuju širenje socijalno štetnih ponašanja kao napr.: nasilja, kriminala, alkoholizma i ovisnosti o drugim drogama, ali isto tako i zapuštenost obitelji. Slamovi nastaju, broj beskućnika raste, javna sigurnost opada. Pa i najkonsekventniji ekonomist koji moralno ništa ne drži do solidarnosti vjerojatno bi priznao da jedan takav razvoj sprječava inozemne investicije i, gledano na duže vrijeme, prouzrokuje ogromne troškove. Možda bi takav ekonomist iz tih razloga nazreo savjet mudrosti.
Već je Kant znao da su moralni principi (između ostalog) barem tendencijalno i dobri savjeti mudrosti, koji u obliku općeg zakona imaju u vidu korist za sve. Konačno bi i egoist iz osobnog interesa trebao pledirati za solidarnost, iako ne drži niti do kršćanske ljubavi prema bližnjemu niti do socijalne dimenzije ljudskih prava. Ipak su, ekonomistički pokušaji da se moralni principi reduciraju na racionalne savjete mudrosti u najmanju ruku sumnjivi, jer nužno vode u argumentativne zamke. Na jednu takvu zamku upozorava Kant: Egoist bi možda bio i spreman priznati moralno pravilo mudrosti, ali on si iz smisaono racionalnog razloga uzima slobodu da za sebe “napravi izuzetak” .
To ima i drugu stranu: egoisti se u jednom po sebi solidarno koncipiranom društvenom sustavu mogu tako dobro snaći da se bez rizika i s puno vlastite prednosti ne moraju bojati kako bi mogli ovisiti o nižim socijalnim mrežama. Za njih je, bar kratko i srednjeročno gledano, mudro pledirati za smanjenje solidarnih troškova, jer oni od toga profitiraju. Iako dugoročno i u cijelosti gledano nije mudro, moramo ipak i s time računati da je neposredna i subjektivna prednost, dakle vrabac u ruci, jače motivirana od općeg savjeta mudrosti, goluba na grani. I ako bi došlo do toga da društvena klasa egoista čini društvenu većinu, nestanak solidarnosti socijalnog sustava bio bi nezaustavljiv. To međutim znači: socijalno pravedno društvo, dakle društvo čiji se regulativni sustav može nazvati distributivno svakome od koristi , nagriza solidarnost kao moralni resurs . S gledišta kršćanske socijalne etike ovdje se možemo složiti s Jürgenom Habermasom kad kaže: ako se socijalna integracija ne želi sasvim prepustiti upravljačkim mehanizmima tržišta i administrativnoj moći, onda je, uz resurse novac i moć, solidarnost kao treći socijalno-integrativni resurs, naime “u pravnim strukturama sačuvana solidarnost potrebita regeneracije”, u usporedbi s novcem i moći “ konačno jedini ugroženi resurs”.

Uskrsna tradicionalna popevka

velika subota

Velika subota dan je šutnje i ozbiljnosti, slika te šutnje je odsutnost euharistije, ozbiljnosti ogoljeni oltar. Vjernici posjećuju Božji grob i suočavaju se svojom stvarnošću i stvarnošću svijeta, snagom zla i grijeha koji imaju razornu snagu i samoga Boga „usmrtiti“.
Stojeći pred grobom i promatrajući Krista u grobu čovjek promatra ponajprije samoga sebe usmrćena grijehom i zlom, vlastitim nevjerama. U kasnim večernjim satima u crkvama počinje vazmeno bdijenje, majka cijele kršćanske liturgije koja završava svečanom euharistijom koja označava Kristovu pobjedu nad smrću. U kojoj se odražava snaga Božje ljubavi koja od mrtvog čini živa, iz suhe mladice daje da nikne novi život. Bdijenje počinje lucenarijem ili službom svijetla.
Blagoslivlje se vatra izvan crkve, na njoj se pali uskrsna svijeća koja iznačava Isusa Krista uskrsloga, naše svijetlo. Unosi se u procesiji u župnu crkvu koja je u mraku. Tek unosom uskrsne svijeće u crkvu pale i vjernici svoje svijeće i pale se sva svijetla, nakon čega slijedi svečani pjevani hvalospjev uskrsnoj svijeći. Drugi dio bdijenja je Služba riječi. Čitanja svetopisamskih tekstova, pjevanje palama, slušamo Božju riječ o stvaranju, kroz psalme hvalimo i slavimo Gospodina i njegova djela.
Slijedimo put Božjeg naroda iz ropstva u slobodu i stvaranje novoga čovjeka čiji je vrhunac Kristovo djelo. Čitanja završavaju svečanom pjesmom Slava Bogu na visini i tada se oglase orgulje, sva zvona na crkvama, pale svijeće. Ovo je svani trenutak novoga čovjeka, novoga svijeta, novoga vremena – pobijeđeni su grijeh i smrt. Kršćani se pozivaju na radosno slavljenje Gospodina.
Ovo je predokus vječnosti. Poslije Službe riječi slijedi krsna služba, blagoslivlje se voda, krste se katekumeni. Vazmeno bdijenje završava euharistijom.



Dakle, društvo je dovršeno suštinsko jedinstvo čovjeka s prirodom, istinsko uskrsnuće prirode, provedeni naturalizam čovjeka i provedeni humanizam prirode.

Karl Marx

vjeronauk za odrasle

Veliki je petak dan spomena Kristove muke i smrti te liturgijskoga sudjelovanja na tom događaju spasenja, najvidljivijem u postu žalovanja koji se toliko ukorijenio u svijest rane Crkve da se taj običaj na Zapadu proširio na sve petke i subote u godini. Prema svjedočanstvu iz 2. st., post je bio strog, bez uzimanja ikakvoga jela i pića četrdeset sati. Voda i kruh bili su dopušteni samo bolesnicima i slabima. Taj post nije korizmen, tj. pokornički, već vazmen, jer govori o življenju prijelaza iz muke u uskrsnuće.
Najzanimljivija imena kojima se nazivao Veliki petak u prošlosti svakako su ona koja u sebi kriju pripremu za Uskrs. Tako se može naći naziv »Petak prije velike noći« ili »Feria sexta maior«, tj. Veliki petak. Stare galske knjige Veliki petak i subotu zovu zajedničkim imenom »biduana« (dvodnevlje). Od sadašnjega nazivlja, pozornost privlači njemačko ime, »Karfreitag«. U pozadini se krije staronjemački izraz koji znači »sprovodni jecaj, jauk«, povezujući to s Kristovom mukom.
Dok u prvim stoljećima kršćani nisu imali posebno liturgijsko slavlje na Veliki petak, u 4. st. oblikovala su se različita neeuharistijska slavlja. U Jeruzalemu su se vjernici okupljali ujutro na Golgoti radi klanjanja Kristovu križu, a popodne su se okupljali radi službe Riječi s čitanjem navještaja Muke. Upravo je u Jeruzalemu postojala težnja da se ponovno predstavi Kristov život na liturgijski način, povezujući to s opisanim mjestima i vremenima, te je kao takva nadahnula i zapadnu liturgiju Velikoga tjedna. U početku je dostajala služba Božje riječi, a tamo gdje su Crkve posjedovale relikvije Svetoga križa - što je prema predaji bio slučaj u Rimu od 4. st. - ubrzo se uvodi obred klanjanja križu.
Točniji podaci o liturgiji toga dana postoje tek od 7. st. Križu su se osim klerika klanjali i laici, a osim dva starozavjetna čitanja, čitala se i Muka po Ivanu. Svečana molitva vjernika zaključivala je tu liturgiju, sve dok u 7. st. nije došlo do uvođenja svete pričesti na taj dan. Tijekom srednjega vijeka (osobito od 10. st.), ono što je u početku bio jednostavan obred pričesti, razvilo se u »misu pretposvećenih darova« (missa praesanctificatorum) s umetkom nekih dijelova euharistijskoga slavlja, ali bez euharistijske molitve. Ta se liturgija slavila oko sata smrti Gospodnje, to znači poslije devetoga časa (oko 15 sati), no u kasnome srednjem vijeku ta se služba premjestila ujutro. U slavlju prije podne izgubljen je liturgijski smisao, te se 1955. ponovno vraća vrijeme slavlja na deveti čas. Danas o tome ne postoje detaljniji propisi, pa je - ako pastoralni razlozi to zahtijevaju - tu liturgiju moguće slaviti i kasnije.
Boja koja se koristi u liturgiji je crvena, boja mučeništva i pobjede (a ne crna kao nekada), čime se naglašava da ovaj dan nije dan tuge, već razmatranja smrti Kristove kao izvorišta našega spasenja. Jednostavnost ustroja ujedno je i snaga izražajnosti ovoga slavlja. Bez posebnih uvodnih obreda liturgija započinje gestom prostracije ili klečanja. Službenici dolaze do oltara koji je ogoljen i prostiru se pred njim. Svećenicima se preporučuje da učine gestu prostracije koja je puno izražajnija od klečanja, a ujedno je i rijetka u liturgiji na Zapadu.
U liturgiji Riječi prvo čitanje pruža ujedno i usmjerenost čitanja Kristove muke u liku Sluge Gospodnjega (»on grijehe mnogih ponese na sebi«). Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima govori o uzvisivanju velikoga svećenika Krista koji je postao početkom spasenja. Zatim se čita ili pjeva evanđeosko izvješće o Muci iz Ivanova evanđelja. Način je jednak onome na Cvjetnicu: bez svijeća, tamjana, bez pozdrava puku i bez znaka križa.
Tipičan je element Velikoga petka litanijska molitva vjernika; tipična zbog svoje prepoznatljivosti, jer je to izvorno svjedočanstvo prvotnoga kršćanstva koje je ostalo do naših dana, dok je molitva vjernika koju danas nalazimo u euharistijskome slavlju bila zapostavljena i obnovio ju je tek Drugi vatikanski sabor. Najprije se najavi tema nakane, a zatim slijedi kratka stanka i na kraju zaključna molitva.
Drugi dio liturgije Velikoga petka obilježen je klanjanjem križu, koje u svojoj dinamici s jedne strane govori o drvetu kao nositelju smrtnoga ploda, a s druge o drvetu koje nosi plod života. Govori dakle o napetosti, prizivajući otajstvo proslave i Isusova božanstva. Prekriveni se križ nosi do oltara, u pratnji upaljenih svijeća. Križ se otkriva u tri stupnja, svaki put uz pjevane riječi: »Evo drvo križa...« te svaki put podižući intonaciju zapjeva. Nakon svakoga od tri zaziva vjernici kleknu i mole u šutnji. Otkriveni se križ stavlja na rub prezbiterija ili ga drže dva službenika, nakon čega započinje klanjanje.
Kod klanjanja križu vjernici, klerici i laici, prolaze ispred križa i časte ga poklecanjem ili ljubljenjem ili pak nekim drugim prikladnim znakom. Zajednica ili zbor za to vrijeme pjevaju stare i dirljive pjesme križu. Osobito su dojmljivi prijekori (»Improperies«) u kojima se čuje Božje pitanje: »Puče moj, što učinih tebi?« Bog svome narodu govori što je sve za njega učinio, a on mu je ipak uzvratio razapinjanjem. U tome se kontekstu nalazi i bizantski element »Trisagion« (Triput svet) koji se obično pjeva i grčkim riječima. Prijekori se prvi put javljaju u 9. st. Tu je i himan iz 6. st. »Usta moja« s antifonom »Križu sveti«. To je izvanredna kompozicija Venancija Fortunata iz Poitiersa. Veliča se drvo križa po kojemu dolazi spasenje i sve to s osjećajnim i poetskim nabojem. Himan unosi svjetlo u tamu kojom odiše obred klanjanja križu.
Treći dio liturgije je sveta pričest. Oltar se pokrije oltarnikom i donese se Presveto s mjesta na kojemu je pohranjeno. Slijedi obred pričesti, počinjući molitvom »Oče naš». Nakon kratke molitve u tišini, mole se dvije molitve: popričesna koja zahvaljuje za život, darovan smrću i uskrsnućem Kristovim, te molitva nad narodom koja je također vazmene naravi, spominjući našu nadu u uskrsnuće s Kristom. Crkva zatim uranja u tišinu iščekivanja Uskrsnuća.

Ivan Šaško

Miroslav Krleža

O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje,
u sve vijeke vjekova!
Krvavi čavli opet čovječju ruku gnoje,
a zloguka ptica tmine mrtvačku pjesan poje.
Zloguka ptica tmine, slijepa ptica sova.
O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje
u sve vijeke vjekova!
U borbi s krdom lažnih i krivih bogova
pao je Čovječji Sin.
Krstove svoje je golgotski zabio cirkus
iz gubave Judeje u carski Berlin.
U crvenom uzničkom svjetlu crvene pandurske
lampe,
što može hrvatski čovjek?
On hrvatske guta suze.
Slanu i gorku sol.
Ideal hoće li bijeli, prezen i popljuvan, gol,
razapet biti dovijek?
U krvavom uzničkom svjetlu crvene pandurske
lampe,
što može hrvatski čovjek
na Evropski Veliki Petak?
Kad Sina Čovječjeg kolju, rane mu pale i deru,
na glavu mu siplju kletvu i kamen i metak,
na oblačni, crni Evropski Veliki Petak,
kad trese se krvava kugla zemlja,
od Pekinga do Rima, od Transvaala do Kremlja,
hrvatski čovjek posmrtni žižak pali,
karmine tužne pije i razbito pjeva:
jedna je glava opet ko krvavo sjeme pala.
na jarbolu lađe su opet pribili admirala.
Al Ništa! Sviće. Internacionala.

Vanjska unutarnja politika:

Carla Bruni: 'I am monogamous from time to time, but I prefer polygamy'

Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy predmet je oštrih kritika zbog svoga ekstravagantnog stila: mediji ga nazivaju “bling-bling predsjednikom”, etiketirajući ga tako frazom koja se za opisivanje razmetljivosti koristi u svijetu hip-hopa.

- Narod je rekao svoje. Naravno da ću uzeti u obzir to što su izrazili - rekao je Sarkozy još prošli tjedan. Također je već za utorak najavio smjenu od tri do četiri ministra u vladi.

Ono što unatoč tome ostaje otvorenim, pitanje je svih pitanja današnje Francuske: hoće li make-over zadesiti i Mme Sarkozy, la Reine Carla?
Carla Bruni, u purpurnoj Hermesovoj one-shoulder večernjoj haljini svojim je flairom francusku politiku obnoć učinila glamuroznom, ali i gledljivom: nedavni debut u Elizejskoj palači nije ostavio sumnje da gospođa Sarkozy svojim porculanskim tenom i mačjim pogledom uistinu izgleda kao prva dama Francuske, ali i večeri.

Nažalost, ne zadugo!

Večeru za izraelskog predsjednika Shimona Pereza u Elizejskoj palači nije propustila ni francuska Garde des Sceaux Rachida Dati, koja je za tu prigodu izabrala izazovnu Carlinovu toaletu boje noći, svrnuvši na sebe medijsku pozornost rezervirana za novu prvu damu Francuske.

Ministrica pravosuđa Rachida Dati, u riječ, ukrala je Kraljici Carli show!

Iako je Carla Bruni na modnoj pisti navikla na "žestoku konkurenciju ljepotica", vjerojatno nije računala na lijepu ministricu alžirske i marokanske krvi, čiji je samouvjereni osmijeh plijenio pozornost prisutnih.



Jedno pitanje ipak je danima vapilo za odgovorom: nepristran a nevin pogled teško da bi na osnovu samo prve fotografije mogao zaključiti da Carla Bruni Sarkozy ispod pripijene haljine Jean Paul Gaultiera na sebi ima išta osim prašnjavog, cimetnog ekstrakta Guerlainovog parfema Vol de Nuit!

To me je pitanje, priznajem, zaokupljalo izdašnih 16 minuta, koliko sam posvetio delikatnom investigativnom užitku u oblinama što se naziru iza aluzivne koprene purpurne draperije. A onda, kao connaisseur i humanist, nisam mogao odbiti neosporne dokaze eksponata B: fotografije koja otklanja svaku sumnju - gospođa Bruni-Sarkozy nesputanost je pokreta i savršenu punoću oblin/ka nesebično zatomila u ime decentne definiranosti protokola, obukavši za ovu ekskluzivnu prigodu nenametljivu micro g-strings lingerie izrađenu od ekskluzivne čipke iz Calaisa.

Fysis kriptesthai filei, kaže Heraklit u fragmentu 123: Priroda voli sakrivati se; biva (buknuće, jestastvo) kriti se voli., kako prevodi Despot. Fysis je, naime, prema Heraklitu, takav bitak bića koji ''ljubi sebe zakrivanje'' (kriptesthai filei), tj. kojemu je bit otkrivanje (to aletheuin) i zakrivanje.
U svakom slučaju, istina je, kako Heidegger točno tumači Grke, neskrivenost, aletheia: ovdje nam se u neskrivenosti nadaje odgonetka na tu tešku zagonetku ženske prirode: Skriva li se ili biva razotkrivena?

Toliko neka bude kazano o unutarnjoj politici prve dame Francuske, Carle Bruni Sarkozy.

Gospodar smisla

Stanimirović je dao izjavu desetljeća! Na pitanje:
- Koji je vaš stav?
odgovorio je:
- Ne želim to reći da ne utječem na naše ljude.
Ingeniozno!
To je inverzni self-fulfilling prophecy: samoispunjajuće je proročanstvo ono koje izravno ili posredno uzrokuje vlastito ispunjenje (netko pokušava spriječiti događaje koje svojim postupcima potiče; pod izlikom da neku glasinu opovrgavamo, 'poricanjem' je iniciramo etc.); u ovom slučaju Stanimirović, pod izlikom da ne želi sugerirati mišljenje članovima stranke, zapravo prikriva da će sasvim oportuno prihvatiti upravo ono mišljenje koje mu članstvo predloži, ili demokratski nametne! Proročanstvo se ovdje ne obistinjuje samim izricanjem, što bi bio petitio principii, jer bi se pretpostavilo ono što tek valja dokazati, ne zbiva se a priori, nego se ono što je pretpostavljeno ustanovljuje tek a posteriori, retrogradno: Stanimirović blefira da ima mišljenje, i na stolu drži vrlo opasnu kartu: kartu kojoj manjka bilo kakav označitelj, osim onoga označitelja manjka! Takva karta može doći na mjesto bilo koje druge, takva je karta Joker: tek na kraju, posložena uz preostale, znat će se je li bila As, Kralj, Dama ili...
Opasan igrač, taj Stranimirović, odlično odigrano!

Ante Đapić pak bez zadrške tvrdi kako je sve bio igrokaz kojim SDSS želi sačuvati obraz pred svojim biračima. - Što se tiče ostavke Slobodana Uzelca, očekujem da i Sanader idući tjedan podnese ostavku i da ju Vlada ne prihvati, ironično je komentirao predsjednik SDP-a Zoran Milanović.
Nedavno je Milanović kazao da je cijeli cirkus oko ZERP-a igrokaz HDZ-a i HSS-a.
Web je prepun interpretacija hrvatske stvarnosti kao iluzije, a sada hrvatsku politiku kao farsu denunciraju njeni protagonisti.
Mi više ni kao žrtve farse nemamo dignitet, jer nam je u ovom prividnom postojanju uskraćeno i samo dostojanstvo žrtve, kako bi to možda izveo Buden.
Čak i "Jutarnji list" piše da su posrijedi tajni dogovori: na zatvorenoj sjednici Vlade potpredsjednik Slobodan Uzelac podnosi ostavku, a onda prihvaća još jednu poziciju, u upravi Fonda za privatizaciju!
Stanimirović pak dodaje da je premijer Sanader "s vlastima u Srbiji kontaktirao više nego mi.", SDSS.
Hribar bi situaciju zacijelo nazvao karikaturalnom: U hašekovskim kancelarijama nušićevski činovnici podupiru kreativne pokušaje šarlatana iz Iljifa i Petrova. Ovaj kumulativni dramaturški princip godinama ravna većinom radnje u hrvatskoj političkoj farsi. Prekrasno kazano, ubitačno točno: cijela je ova odvratna slavenska gungula infamna laž, laž čija je besramnost u tome da na vječnim balkanskim manevrima dopušta bojevo punjenje već prvoga dana! Akoprem nas ništa ne smije iznenaditi, ovdje su smrti stvarne, mada ne i njihovi razlozi, i u ovim krajevima ni patolozi ne znaju tko je od čega, ili zašto, umro, ako uopće jest mrtav.
Stravična spoznaja, naročito za još žive.

Für Maro: partizani&ustaše

Six degrees of separatism



Maro je odličan: evo kakvu je inačicu 6 degrees of separation uočio: "Ovako je na Jutarnjem.hr.: Što god u naslovu - Partizani i Ustaše. Brangelina noseća, ona je ambasadorica dobre volje, rodit će u Ugandi, Uganda je u nesvrstanima, tu je i Jugoslavija, i - Partizani i Ustaše."
Odlično! Točno i istinito!
Mogli bismo sada pokušati svaku vijest svesti na tu fantazmu prasukoba ustaša i partizana; recimo, Hanfa i Večernji list, što bi bilo prelako: "Večernji list", Styrija, Crkva = ustaše; Hanfa, nadzor špekulanata, polit-komesar = partizani.
Izazovnije je već objasniti sukob Vanje Halilović i Tanje Dragović. Tanja je godinama s Goranom, a Goran je nosio šahovnicu i prije priznanja Hrvatske, ergo...; Vanja je odmah po izbijanju skandala otputovala za Sarajevo, k prijateljima, dakle...! Šahovnica vs. Valter!
Kao što vidite sve se može objasniti sukobom partizana i ustaša, od burzovnih kretanja do tabloidnih senzacija.
Molio bih vaše priloge. Najdojmljivija ćemo tumačenja naše zbilje obilno nagraditi aplauzom, tom genijalom tvorevinom ljudskih ruku!

HANFA,

Mujo skrivi saobraćajku i završi na sudu.
Sudija mu izriče presudu:
Vrhovni sud Bosne i Hercegovine osuđuje Muju na 6 mjeseci zatvora.
Imate li Mujo što za reći?
Imam., veli Mujo. Jebem mater Vrhovnom sudu BiH!
Sud se zgraža, zasjeda i poslije sat vremena vijećanja donosi novu presudu:
Vrhovni sud BiH osuđuje Muju na godinu dana zatvora.
Ima li Mujo opet šta za kazati?
Ima., veli Mujo. Jopet jebem mater Vrhovnom sudu BiH!
U sudnici kaos. Ponovno vijećanje.
Vrhovni sud donosi konačnu presudu:
Osuđujemo Muju na 3 godine zatvora i Vrhovni sud BiH jebe mater Muji.
Ima li sad Mujo šta da kaže?



U izdanju "Večernjeg lista" od srijede objavljen je tekst novinara Gojka Drljače koji s drugog aspekta govori o krizi tržišta kapitala, pa Samodol pita glavnog urednika "Večernjeg lista" koji je zapravo službeni stav "Večernjeg lista" o uzrocima krize.
Koliko je Večernji svojim pisanjem uvrijedio Samodola ukazuje i iznošenje u javnost uvrede koju je novinar Večernjeg uputio zaposlenici Hanfe, kojoj navodno prijeti "nabijanjem na svoju muškost".

Pismo Samodola objavljeno na službenim stranicama Hanfe prenosimo u cijelosti:
Odgovori i pitanja na sadržaj teksta objavljenog u "Večernjem listu" dana 19.3.2008. novinarke S. Mlinarević pod naslovom: Polančec: Kriza će se zaustaviti i podnaslovom: Bacanje krivnje na paniku malih ulagača nije uvjerljivo, zna se tko vodi trendove

1. U tekstu se između ostalog navodi kako se „Hanfi iz Vlade adresira oštar start prema fondovima, pa Samodol nije imao s kim kontrolirati krizu da ne izmakne kontroli“
Odgovor:
Prvo, Hanfi nitko iz Vlade pa niti potpredsjednik Damir Polančec na kojeg se u tekstu poziva, nije niti usmeno niti pismeno „adresirao“ oštar start prema fondovima.
Drugo, Samodol ne može „kontrolirati krizu“ s Vladom niti fondovima kojima bi očito po shvaćanju novinarke trebao davati upute o „državno upravljanom tržištu“ i ulaganju.

2. U tekstu se nadalje spominje da su se fondovi i Hanfa u „krizi nezapamćenih razmjera“ ponašali vrlo loše.
Odgovor:
Kad je u pitanju Hanfa i dotična novinarka, Hanfa se uvijek ponaša loše pa zašto bi ovaj put bilo bolje. No dotična ne spominje kako se Hanfa ponašala kad je Crobex rastao i po 60% godišnje? Jednako kao i sada, radili smo svoj posao. Niti jednom regulatoru na svijetu posao nije investicijsko savjetovanje ulagača, već je mandat regulatora osigurati nesmetano funkcioniranje tržišta.

3. Kad je u pitanju ulaganje u JDD kotaciju pozivamo novinarku da sama pogleda vlastite tekstove u kojima zdvaja nad gubitkom od nekoliko stotina milijuna kuna zbog neulaganja mirovinskih fondova u JDD kotaciju i neka ponovno objavi za što se zalagala prije donošenja izmjena Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima u ljeto 2007. godine.
Hanfa je jedino tek po donošenju Zakona, mogla donijeti Pravilnik o ulaganju u JDD kotaciju što je i učinila u studenom 2007. godine. No svatko tko je slušao istupe iz Hanfe, bio na našoj konferenciji u lipnju prošle godine (MiFID) ili tko prati regulativu, zna što će se dogoditi s JDD kotacijom, osim naravno novinarke. Novinarka naravno ne zna niti za Pravilnike o limitima ulaganja za mirovinske i investicijske fondove, čije se izmjene upravo danas objavljuju u Narodnim Novinama.

4. Ali ono što je najvažnije kad su u pitanju dnevne novine Večernji list te postupanje prema čitateljima i Hanfi pitamo glavnog urednika:

- kako to gospodine glavni uredniče da u današnjem broju vašeg lista novinarka S. M. na str. 17 piše da „bacanje krivnje na paniku malih ulagača nije uvjerljivo, zna se tko vodi trendove“ a u današnjem umetku manager.hr urednik G. D. piše „…Značajnim dijelom na hrvatskoj burzi nema izravne povratne sprege trgovinskih poteza sudionika na domicilno tržište, nego je u potpunosti riječ o čistoj psihologiji investitora, a koji se ionako već duže vremena ponašaju poput poplašena krda“…pa što je istina i za što se zalaže vaš list? Kako će čitatelji vašeg lista pronaći istinu o događajima na tržištu kapitala? Tako da vaša novinarka S.M. pita Hanfu koliko su mirovinski fondovi uložili u dionice iz JDD kotacije!!

- što ste poduzeli gospodine glavni uredniče prema vašem novinaru G.D. nakon nečuvenog ispada, koji je na upit Hanfe Večernjem listu, na osnovu članka 105.a. Zakona o tržištu vrijednosnih papira, nazvao našu kolegicu i „nabijao“ Hanfu i nju na svoju „muškost“…? O tome smo osobno razgovarali, zar ne.

- što ćete gospodine glavni uredniče odgovoriti na naš davno poslani upit saznat ćemo, nadam se uskoro.

5. Konačno, poštovani glavni uredniče parafrazirati ću podnaslov teksta vaše novinarke: bacanje krivnje vaših novinara o stanju tržišta kapitala na Hanfu nije uvjerljivo, zna se tko vodi trendove stručnog pisanja o tržištu kapitala. To svakako nije S.M., a čini se niti Večernji list.

Ante Samodol, predsjednik Uprave



Odgovor predsjedniku uprave Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga

Ne shvaćate ulogu medija!

Goran Ogurlić, glavni urednik "Večernjeg lista"


Predsjednik uprave Hanfe gospodin Ante Samodol prozvao je mene osobno, kao glavnog urednika Večernjeg lista, urednika gospodarstva Gojka Drljaču i novinarku Snježanu Mlinarević na način koji zahtijeva da ovim putem odgovorim gospodinu Samodolu te objasnim nekoliko bitnih činjenica.
Dužan sam to učiniti zbog naših čitatelja, utjecaja koji Večernji list ima i odgovornosti koja iz ovog utjecaja proizlazi, a koje sam kao glavni urednik i te kako svjestan. Napad na novinarku i jednog od urednika Večernjeg lista, koji je gospodin Samodol objavio na internetskim stranicama Hanfe, ključni je dokaz kako prvi čovjek regulatora tržišta kapitala uopće ne razumije društvenu ulogu medija.

Sudeći prema tom reagiranju, koje bi se moglo okarakterizirati histeričnim, u Hrvatskoj nitko zapravo ne bi smio imati svoje mišljenje o stanju na tržištu dionica?! Ako je kriza na tržištima kapitala činjenica, a oko toga više ni gospodin Samodol kao osoba odgovorna za funkcioniranje tržišta ne može dvojiti, uloga medija je analiziranje, rasvjetljavanje i interpretiranje te krize i svih njenih aktera.

Nakon njegova reagiranja ne možemo se ne zapitati – a što bi to mediji uopće trebali raditi? Da samo prenosimo podatke o rastu i padu cijena dionica te povremeno kažemo kako Hanfa ima sjajnog čelnog čovjeka, ne bismo se, naravno, našli u situaciji da nas tržišni regulator ovako nervozno proziva.

No, novinarka Snježana Mlinarević neupitno ima pravo na svoje mišljenje o tome kako se tko ponašao tijekom aktualne krize na dioničkom tržištu, kao što i njezin urednik Gojko Drljača o istoj temi legitimno može imati i sasvim drukčije mišljenje. U Večernjem listu ponosni smo na to da čitateljima prezentiramo kako aktualne teme tako i različita autorska gledišta o svim mogućim temama, pa tako i onima o tržištu kapitala.

To je jednostavno naš posao koji ćemo i dalje raditi, bez obzira na stavove i mišljenje gospodina Samodola. I da je sve ostalo samo na tome da gospodin Samodol ne razumije društvenu ulogu medija te na razlikama u našim mišljenjima o načinu na koji bi mediji trebali pratiti aktualnosti koje iz nje proizlaze, ovaj moj odgovor možda uopće ne bi bio potreban.

Ali predsjednik Hanfe otišao je i korak dalje javno zahtijevajući da nešto poduzmem protiv urednika gospodarstva Gojka Drljače zbog navodnih vulgarnih izjava koje mu gospodin Samodol potpuno neutemeljeno stavlja u usta. Tim sam nevjerojatnim zahtjevom, koji se temelji na neistinitim tvrdnjama neke zaposlenice Hanfe, doslovce šokiran.

Bez ulaženja u detalje i izmišljene vulgarnosti čijeg se prepričavanja gospodin Samodol ne libi, ovim putem naglašavam da uredništvo Večernjeg lista u potpunosti stoji iza svog urednika gospodarstva i s indignacijom odbacuje optužbe da je Gojko Drljača ikome preko telefona izgovorio bilo kakve neprimjerene tvrdnje. Jedino što je Gojko Drljača napravio bilo je upućivanje telefonskog poziva Hanfi, kad je dobio još jedan u nizu neugodnih birokratskih dopisa u kojem je implicirano kako je u nekakvom sukobu interesa jer je pisao o dionicama Atlantic grupe.

Budući da ni on osobno niti itko od članova njegove obitelji ne posjeduje tu dionicu te da ni o kakvom sukobu interesa ne može biti govora, inzistirao je na visokim profesionalnim načelima te pokušao voditi logičan razgovor s djelatnicima Hanfe.

Na žalost, djelatnica gospodina Samodola s kojom je razgovarao izmislila je očito da je urednik gospodarstva Večernjaka pritom izrazio nekakvu vulgarnost. Učinila je to iz samo njoj znanih razloga, o kojima ne želimo niti nagađati jer nas se i ne tiču. Na gospodinu Samodolu je da se bavi ljudima s kojima radi. Ono što se nas tiče jesu napadi koji iz Hanfe dolaze kako na naše pravo da radimo svoj posao tako i na osobni integritet naših ljudi.

Stoga uredništvo Večernjeg lista, kao i urednik gospodarstva Gojko Drljača, očekuju javnu ispriku od gospodina Samodola zbog iznošenja neistinitih tvrdnji.

Mladen Dolar

Glas je uvijek između – između tijela i jezika, između tijela i duše, unutrašnjosti i vanjskosti, subjekta i objekta, individue i socijalnog, ljubavi i imena, označitelja i prirodnoga glasa, logosa i phone, zoe i bios, golog života i političkog života. U tom između glas otvara jedan novi, poseban, paradoksalan topološki i ontološki prostor, traži jednu novu ontologiju i topologiju koja ima i estetske i etičke i filozofske i političke učinke
Počet ću s pričom koja je možda najjednostavniji ulaz u problem glasa i u to što želim postići: Usred rata, usred bitke jedan je bataljun talijanskih vojnika ukopan u rovove, a talijanski zapovjednik naređuje: “Vojnici, u napad!”. Naređenje izvikuje snažnim glasom da bi nadjačao buku i tutnjavu, ali ništa se ne dogodi, nitko se ne pomakne. Onda vikne još glasnije: “Vojnici, u napad!”. Ali opet ništa. Tako vikne još treći put – jer se u vicevima sve treba dogoditi tri puta da bi se nešto pomaklo: “Vojnici, u napad!”. I tada se čuje jedan glas koji se diže iz vojničkih rovova i koji kaže s divljenjem: Ah, che bella voce!, (Kakav divan glas!)

Ne čujem dobro

Ta nam priča može poslužiti kao uvod u problem glasa. Na prvoj razini riječ je o jednoj neuspjeloj interpelaciji, neuspjelom pozivu. Zapovjednik poziva, naređuje, ali vojnici se ne prepoznaju u pozivu drugoga, u pozivu dužnosti, u naređenju, i ne postupaju prema naređenju (kako se govorilo u JNA). Činjenica da se ovdje radi o talijanskim vojnicima igra neku ulogu u tome – uklapaju se u klišejiziranu sliku talijanskih vojnika kao ne baš najhrabrijih vojnika pod suncem, ako vjerujemo legendi, i priča nije baš primjer političke korektnosti, u njoj možemo naslutiti tihi šovinizam, nacionalne stereotipe i predrasude. Naređenje propada, vojnici se ne prepoznaju u smislu koji im je prenesen, umjesto toga slušaju medij prenošenja smisla, koji je upravo glas. Koncentracija na glas sprječava poruku i akciju koju glas nalaže. Pozornost koju posvećuju glasu onemogućuje interpelaciju, smisao poziva, i stoga sprječava njihovo preuzimanje simboličkog mandata.
Ali na drugoj razini uspješno funkcionira neka druga interpelacija umjesto te neuspješne: ako se vojnici ne prepoznaju u svojoj ulozi vojnika usred bitke, prepoznaju se kao oni koji su pozvani od jednog drugog poziva. Naime, oni sačinjavaju zajednicu pojedinaca koji znaju poštovati lijep glas, njegovu estetiku, i koji umiju pokazati estetski ukus kada nije baš trenutak za to, i pogotovo kada nije pravi trenutak za estetiku. I tako, ako su se ponašali kao stereotipni Talijani u prvom pogledu, onda nisu ništa manje stereotipni Talijani i u ovom drugom pogledu, naime ukoliko su talijanski ljubitelji opere. Uspostavljaju se kako zajednica prijatelja talijanske opere, the friends of the Italian opera, kako glasi ona slavna rečenica iz filma Neki to vole vruće. Usred bitke oni se podižu do razine svoje reputacije poznavalaca, eksperata za operu, onih koji su dugo trenirali svoj sluh na belcantu, ljudi rafinirana ukusa koji znaju izdvojiti lijep glas, kad ga čuju, pa i usred topovske tutnjave.
Iz naše perspektive, koja je pristrana, vojnici su napravili pravu stvar, bar za početak, kad su se usredotočili na glas, na medij, umjesto na poruku – i to je put koji ću i sam slijediti. Napravili su pravu stvar, ali sigurno iz pogrešnih razloga. Naime, iznenada im se javio estetski interes baš u trenutku kad su trebali krenuti u napad, i možemo pretpostaviti da su se usredotočili na glas baš zbog toga jer su i suviše dobro shvatili smisao, poruku. Ako produljimo naš stereotip o talijanskim vojnicima, onda možemo zamisliti i jednu drugu situaciju, gdje bi zapovjednik rekao: “Vojnici, u gradu je mnogo djevojaka, imate slobodno cijelo poslijepodne”. U tom slučaju možemo možda sumnjati da bi ih više zanimao medij glasa od poziva za akciju. Njihov estetski interes bio je jako selektivan i fingiran. Zasnivao se na “ne čujem dobro”, samo što obično ne čujemo dobro glas zato što se naša pozornost usredotočuje na smisao, na poruku, i zbog toga ne primjećujemo glas, koji je samo sredstvo, medij prenošenja poruke.
(Digresija: Ne čujem dobro, čuveni slogan koji je izrekao Milošević na čuvenom mitingu ispred jugoslavenske skupštine 1989., i koji je odmah dobio status poslovice kao utjelovljenje jugoslavenske krize, ukazuje na to, da je glas, i kako čuti glas, uvijek i političko pitanje. Teorija glasa treba u istom mahu biti i teorija toga kako glas funkcionira u politici i kako između glasa i politike postoji jedna bitna veza. Tu se radilo o nekoj inverziji: onaj koji ne čuje dobro nisu bili podanici, nego sam vožd, upravo kada se konfrontirao s vox populi, ljudskim glasom, glasom ljudstva. Međutim, taj ljudski glas tada nije tražio ljudska prava i slobodu, demokratsku politiku, nego je tražio strože mjere protiv “izdajica”, tražio je tvrdu ruku i snažnog vođu, koji će kazniti neprijatelje kako treba, tako da istina te rečenice nije u tome što vožd nije dobro čuo, već u tome da je i suviše dobro čuo, djelovao je prema tome što je čuo, i selektivno se pravio gluh. Vratit ću se poslije toj vezi između glasa i politike.)

Glas kao slijepa mrlja u proizvođenju smisla

U našoj priči o vojnicima riječ je o jednom simuliranom iznenadnom estetskom interesu za glas, umjesto za poruku, i tako su vojnici bili na dobrom putu da odvoje glas od poruke. Međutim, to još nije dovoljno, jer su u tom interesu za odvajanjem promašili glas u istom trenutku u kojem su ga izolirali, i to zbog toga jer su ga odmah uzeli kao stvar estetskog zadovoljstva, divljenja, dakle kao jedan fetiški objekt, koji nije prenositelj uobičajenih poruka, nego jedne više poruke, s one strane običnih poruka, višeg smisla iznad poruke, estetske transcendencije uobičajena smisla. Dakle, estetska koncentracija na glas gubi glas – gubi ono što me zanima u glasu – baš zbog svoje koncentracije na glas kao fetiški, estetski objekt, na njegovu auru, na njegovu fascinaciju – a glas je sigurno objekt fascinacije par excellence, ako se prisjetimo priča od Odiseja i sirena nadalje, mitskih priča o magičnoj moći glasa.
Postoje, dakle, dva uobičajena smisla u kojima se upotrebljava glas: s jedne strane glas kao nositelj, prenositelj, medij poruke, najrasprostranjeniji medij svih jezičnih poruka; i s druge strane glas kao objekt fascinacije i estetskog divljenja. Ali teorija glasa koju želim elaborirati ovisi o jednoj trećoj razini osim tih dviju rasprostranjenih upotreba. Postoji objekt glas koji nije naprosto u službi smisla a koji nije ni objekt estetskog obožavanja, koji je poput slijepe mrlje u proizvođenju smisla i koji remeti estetsko zadovoljstvo. Za prvu upotrebu čovjek iskazuje vjernost tako da trči u napad; za drugu tako da trči u operu, a za treću moramo se obratiti psihoanalizi. Vojska, opera, psihoanaliza?
Što je ta treća upotreba glasa? Zbog čega angažira filozofski interes? Što možemo od nje naučiti? Kakvu teoriju možemo postaviti da bismo iskazali vjernost toj trećoj razini?

Glas kao impersonacija samoga sebe

Mogu najprije upotrijebiti jednu drugu priču, ne vic, nego jedno od najpoznatijih mjesta iz ukupne zapadne literature. Julija stoji na balkonu i govori u noć: Što je u imenu? Nije ni ruka ni noga ni lice ni bilo koji drugi dio koji pripada čovjeku. Julija tada još ne vidi Romea, koji se krije u tami u vrtu, ona govori u mrak i Romeo sluša his Mistress’s voice, glas svoje gospodarice-ljubavnice. Malo kasnije ona će prepoznati Romea, u mraku, prepoznat će ga po njegovu glasu, samo po glasu, i oni će onda pričati u tami, drugovat će svojim glasovima, ne vidjevši jedan drugog, i glasom će se zakleti na svoju ljubav, u sceni koje je definirala toliko toga što podrazumijevamo pod imenom ljubavi. Očito je to jedna scena glasa, točnije, glasa i imena, još točnije, scena opreke između glasa i imena, dispariteta, nepodudarnosti između glasa i imena – općenito rečeno, između glasa i označitelja. U toj sceni ime je neprijatelj, a glas je saveznik tih ljubavnika. Samo je tvoje ime moj neprijatelj, kaže Julija. Glas i ime, oboje upućuju na individualnost, na jednokratnost individua, ali u suprotnom pravcu. Ime upućuje na upis individualnosti u socijalnu mrežu, u mrežu društvenih podjela, hijerarhija, obligacija, rivaliteta i saveza; ime nam određuje mjesto u društvenim odnosima. Za glas se s druge strane čini da se izmiče toj socijalnoj mreži i njezinim nevoljama, glas kao da govori od srca srcu, od takve je tvari kao i ljubav, čini se da je pravi medij ljubavi, dok je ime njezin neprijatelj.
Svaki je glas jedinstven, posjeduje svojstvo jedinstvene individualnosti poput otiska prstiju – ta usporedba ima možda pomalo zlokoban prizvuk, glas bi mogao služiti kao identifikacija, kao DNK ili mrežnjača koju sad fotografiraju na nekim granicama (i možemo zamisliti imigraciju u SAD-u, gdje neki činovnik kaže: Stand in front of the desk, sir, and speak into the microphone). Glas je jedinstven i singularan u sasvim drugom i snažnijem smislu nego ime, budući da ime čovjek uvijek dijeli s drugima, ime je podvrgnuto socijalnim kodovima, ime je uvijek generičko – čovjek je uvijek bilo Montecchi ili Capuletti, imenom uvijek pripadamo drugima. Imena je moguće replicirati, klonirati, ali glasove nije – točnije, nije se moglo do tehničkih otkrića prije 150 godina koja su započela jednu novu priču o sudbini glasa, priču o glasu u doba tehničke reprodukcije (Benjamin). S imenom uvijek impersoniramo nekog drugog, impersoniramo grupu ljudi koji nose isto ime, po imenu smo predstavnici socijalne grupe, najprije obitelji i nacije, ali s glasom tako reći impersoniramo same sebe – to možda zvuči kao oksimoron, kao paradoks, ali možda taj paradoks može poslužiti kao dobar opis načina kako funkcionira glas – kao impersonacija samoga sebe.
(Persona, doduše, prema neizvjesnoj etimologiji, dolazi od per-sonare, zvučati, zvučati kroz nešto, zvučati kroz masku – persona nije samo osoba nego i maska, ujedno je jedinstvena osoba i maska kroz koju zvuči jedinstvena osoba. Na grčkom prosopon, ujedno i lice i maska. Moglo bi se reći: maska je generička, kao i ime, maska predstavlja neki tip, karakteristične poteze, a glas je jedinstven – ali ipak zvuči samo kroz masku, i taj spoj je osoba.)
Jedinstvenost glasa svjedoči o onoj jedinstvenosti na koju cilja ljubav, ljubav koja smjera upravo na onu jedinstvenu točku baš te osobe i koju se ne može reducirati na bilo koje pozitivno svojstvo, koju se ne može opisati, nešto što se upravo izmiče označitelju. Glas je glasnik tog tajnog svojstva i ljubavnici u navedenoj sceni u mraku nemaju nikakvih problema s druženjem svojim glasovima – sve bi bilo uredu, bar se tako čini, kad bi se mogli ograničiti na glas, držati se glasa, samo je ime izvor svih neprilika.

Biće glasa bez imena – utopija ljubavi

U jednoj kasnijoj sceni (III/3) Romeo pita: U kojem gadnom dijelu ove anatomije boravi moje ime? Reci mi, da bih mogao ukloniti to omraženo stanište. I Romeo izvuče mač, tako kažu Shakespearove scenske upute, da bi odsjekao taj mrski dio tijela, da bi odsjekao svoje ime mačem, da bi se kastrirao za svoje ime, upravo za ime Oca, za taj označitelj dominacije, označitelj-gospodar, metaforu socijalnog gospodstva. (Kao da se radi o lakanovskoj sceni, Lacanu u minijaturi, Urszene, koja udružuje u istom mahu Ime Oca, označitelj par excellence, falički označitelj – jer što pretpostavlja publika, koji dio bi mogao Romeo odsjeći, gdje se nalazi Ime Oca? – kastraciju i bitnu prirodu ljubavi.) Ali ništa ne pomaže – ime nije dio tijela, iako se upisuje u tijelo jednim nevidljivim putem, određuje ga, i tu je cijeli problem. Romeo želi odsjeći ime i zadržati glas, otarasiti se imena zbog toga da bi zadržao glas, taj medij ljubavi. Ime je suvišno, glas nikad, ili se tako barem čini. Odrekni se svog oca i odbaci svoje ime – to je Julijin utopijski savjet, da bi u punoj mjeri usvojio svoj glas, da bi se reducirao na biće glasa. Biće glasa bez imena – možda je to utopija ljubavi. Bez imena koje je uvijek nositelj jednog zareza, kastracije, jednog nasilnog odvajanja tijela od sama sebe, upisivanja tijela u mrežu Drugoga, u simboličku mrežu. Utopija, jer ime i glas možda pripadaju jedno drugome, kao dvije polovine istog bića, jer nema glasa, objekta glasa, bez imena, bez tog zareza. Iluzija je – iluzija ljubavnika iz Verone – da bismo se mogli osloboditi kao bića glasa i otarasiti se mrskog imena, nosioca socijalne dominacije.
Dakle, što je u glasu, ako produljimo Julijino pitanje? O čemu svjedoči glas? I u kojem djelu anatomije boravi glas? I kako se pitanje što je u imenu razlučuje od pitanja što je u glasu, ako se razlučuje? Budući da ni glas nije ni ruka ni noga ni lice ni bilo koji drugi dio tijela. Postoji dihotomija, antinomija, glasa i imena, glasa i označitelja, koju ta scena dramatizira na spektakularan način tako da glas postavlja nasuprot označitelju, tu čak glavnom označitelju, Imenu Oca. Ali ta drama postoji i na najelementarnijoj razini, postoji kao minijaturna drama koje se odigrava tako reći u svakoj rečenici: označitelj je ono u jeziku što se može replicirati, klonirati, ponoviti, i njegovo repliciranje, ponavljanje, ponovljivost, iteracija, ono je što jezik uopće omogućuje. Označitelj je uvijek ono što se postavlja u vidu ponavljanja, sa stajališta mogućeg ponavljanja, koje je dostupno svakome. Stoga je označitelj ono u jeziku što se može opisati lingvističkim sredstvima, pa neka se radi o fonemima, osnovnim glasovima nekog jezika, ili o morfemima, o riječima, o rečenicama, na različitim razinama. Označitelj je ono što se može rastaviti na mrežu razlika, minimalnih razlika kao u fonemima, ili kompleksnih razlika kao u sintaksi. Ali glas, koji podržava jezik, glas koji je sredstvo samoga govora, nešto je što se ne može opisati lingvističkim sredstvima, iako stoji u samom središtu govora. Ono što se može razlučiti, reducirati na mrežu razlika, je fonem, dakle glas koji je podčinjen kalupu, koji je uobličen kroz označiteljski kalup, i koji se stoga može ponavljati, naučiti. Samo označitelj omogućava proizvodnju smisla – označitelj znači, omogućuje značenje, i njegove razlike važne su samo utoliko ukoliko pridonose smislu.
Ali glas koji nas zanima je baš ono u jeziku što ne pridonosi smislu, ono što ne znači, ono što se ne može klonirati, replicirati. To bi moglo poslužiti kao njegova definicija, bar na toj lingvističkoj razini: glas je ono u jeziku što ne pridonosi značenju, ono što se ne može izreći iako omogućuje govor. Samo je sredstvo na putu prema smislu, prema značenju, koje možemo odbaciti, kao Wittgensteinove ljestve, nakon što se popnemo do vrha smisla. Glas je neponovljiv, jedinstven, singularan, te stoga izmiče lingvističkom opisu – glas je ono što se ne može univerzalizirati, dok sva lingvistička svojstva mogu služiti u jeziku baš zbog toga što imaju univerzalan karakter i domet. I stoga glas može služiti kao zalog neiscrpiva bića usred univerzalnosti, kao zalog ljubavi – tako da se lingvistička drama u glasu podudara s dramom ljubavi.

Značenje se posklizne na nekom ekscesu glasa

Ali možda taj opći opis dihotomije, antinomije glasa i označitelja nije dovoljan i temelji se na nekoj simplifikaciji. Tu možemo otvoriti jedno poglavlje s naslovom poezija i nesvjesno. Naime, ako je glas preostatak univerzalnog, ono što se ne može univerzalizirati, onda taj preostatak funkcionira unutar univerzalnog i uvijek ga kontaminira, dodaje mu svoju boju, onemogućuje njegovu univerzalnost. Nije naprosto tako da označitelj isključuje glas i progoni ga izvan svojih granica, nego ga i uključuje u svoju narav – najjednostavnije tako što riječi nikad nisu samo označitelji kao nositelji značenja, nego su i zvučni objekti, i kao zvučni objekti podvrgnuti su i jednoj drugoj logici, ako se za tako nešto može upotrijebiti ime logika. Ako je označiteljska, lingvistička logika jasno utemeljena na razlici – nešto je različito i stoga lingvistički relevantno, ili nije različito i stoga je irelevantno – onda je logika zvukova nepredvidljiva i eratička, nepostojana. Riječi sasvim slučajno slično zvuče, među njima postoji niz sličnosti, podvajanja, odjeka, rezonancija, zvučnih srodnosti, zvučnih kontaminacija, i sve to kao da se dodaje označiteljskoj logici kao dodatak, kao sasvim kontingentna, slučajna dopuna. Glas kao da uvijek kontaminira označitelj, ali kontaminira ga na eratički, neuračunljiv način. Tu leži, recimo, cijeli napor poezije: kako uhvatiti glas s pomoću označitelja; kako zahvatiti ono što se ne može replicirati s pomoću onoga što se može; kako raditi s onim što je u označitelju singularno, a ne s onim što se može klonirati; sa slučajnim usred nužnog.
Dakle, kako upotrijebiti označitelj ne samo u onom što je nositelj značenja nego i u onom što mu se slučajno dodaje kao niz zvukova i odjeka (rima, ritam itd.) i što može proizvesti neko drugo značenje, neočekivano značenje, neki drugi smisao s one strane običnog, smisao s onu stranu smisla. Dakle, značenje se udvaja, udvostručava, s jedne strane značenje koje se može fiksirati rječnikom i gramatičkim pravilima, s druge strane značenje koje se dodaje slučajnim zvučnim dodirima i odjecima, u svakom jeziku drukčijim, nekom neuračunljivom nepredvidljivom logikom, značenje koje se ne može fiksirati. Mogli bismo reći: značenje se udvostručuje kad se označitelj spotiče o glas, i u tom prostoru – između logike nužnosti i njezina slučajnog apendiksa – nalazi se umjetnost poezije. Slijedeći ono što se u jeziku može replicirati svi možemo naučiti govoriti, govor može biti univerzalna funkcija; a slijeđenje onoga što se ne može replicirati, zvučnih odjeka i nepredvidivih susreta, nije nešto što bi se moglo univerzalizirati, nema pravila, tu vlada kontingencija, i stoga su pjesnici vrlo rijetki. To nije nešto što bi se moglo naučiti, i tradicionalno se tražilo objašnjenje u višoj inspiraciji, nadahnuću, prstu Božjem – treba pomoći Bog. Dakle, označitelj je ono što je u jeziku nužno i univerzalno, a glas je ono što je nepredvidljivo i slučajno, ali što se nužno uvijek dodaje onom prvom. Nema prvog bez drugog, nema nužnosti kojoj se ne bi dodavala slučajnost glasa.
Ali zato je u nekom drugom smislu svatko pjesnik, bez svoje volje i htijenja, pjesnik usprkos svojoj intenciji, protiv svoje volje. Naime, svi smo mi pjesnici ako imamo nesvjesno, pjesnici tamo gdje to i ne nastojimo. Nesvjesno, kako ga razumije Freud, upravo ovisi o onome što je u jeziku slučajno, kontingentno, dakle ovisi o kontaminaciji zvukovima, o slučajnim zvučnim sličnostima i dodirima, o slučajnosti glasa kao sveprisutnoj funkciji. Kaže se frojdovska omaška, dakle okliznuće, omaknuće – a na čemu se događa poskliznuće? Značenje se posklizne upravo na nekom ekscesu glasa, tamo gdje se riječi ne tretiraju kao označitelji, nego kao zvučni objekti. Homonimija glasa je ono što omogućuje logiku nesvjesnog – opet logiku ne nužnog nego slučajnog. Familijarno se sasvim slučajno podudara, u jednom dijelu riječi, s milijunaš, i to omogućuje čuveni vic (dosjetku) koji Freud uzima za uzorak u svojoj knjizi o vicevima – familijunerski. (Kako je bilo kad si bio u posjeti kod Rotschilda? Izvrsno, tretirao me sasvim familijunerski.)
Dakle, slučajna homonimija riječi daje stalnu priliku za omaške, za tvorevine nesvjesnog, to je tvar snova i viceva (koji su za Freuda duboko srodni mehanizmima nesvjesnog), i baš na te slučajnosti, na te zvučne kontaminacije, na te sličnosti zakači se nesvjesna želja, tu ona nalazi svoj materijal. Nesvjesno ovisi o tome što se značenje posklizne na slučajnim homonimijama, odjecima, i što se tu proizvodi jedan neočekivani, neintendirani smisao, jedna druga poruka usred obične poruke.

Prisutnost koja je snažnija od prisutnosti običnih stvari

Tvorevine nesvjesnog uvijek su, ili su u jednom svom bitnom dijelu, moglo bi se reći, eksces glasa protiv smisla, prekid smisla koji se posklizne na glasu. I tu je sva poteškoća i paradoksalnost interpretacije u psihoanalizi: ne radi se o tome da bi interpretacija trebala pronaći neki novi smisao, latentni smisao, duboki, skriveni smisao iza manifestnog ili intendiranog smisla – dakako, interpretacija radi i to, ali to nije njezin cilj. Ukratko: nesvjesno nije smisao, skriveni, enigmatski ili duboki, koji bi trebalo odgonetnuti i protumačiti. Nesvjesno se nalazi jedino u formi, u izopačenju, iskrivljenju, izvrnutosti same forme, u onome što Freud naziva višak izopačenja, Entstellung: sve se može protumačiti smislom, nekim drugim smislom, nekom drugom porukom od svjesne poruke – osim samog izopačenja, Entstellung, izvrnutosti forme. Dakle: čini se da nam nesvjesno nešto poručuje zaobilaznim putem, enigmatično, kao u zagonetki, a mi bismo sad interpretacijom trebali to reći direktno, bez zaobilaženja – ali baš u tome je obmana, tu je pogreška. Nesvjesno govori samo zaobilaznim putem, nalazi se samo u tom zaobilasku, i ako sada odbacimo izopačenu formu kojom je govorilo i to iskažemo jednostavno, bez okolišanja, onda ga gubimo. I taj zaobilazak, taj neizravni način povezan je upravo s elementom glasa, s kontaminacijom glasa, s homonimijom, s onime što omogućuje kondenzacije i premještanja. Nesvjesno stoga nije supstancija, nego je kontingenta forma, nije smisao koji se izražava, nego se nalazi u formi samog izraza. Nije zagonetka u tome da se domognemo skrivenih, potisnutih seksualnih impulsa, nego u tome da se ti impulsi manifestiraju na tako zaobilazan izopačen način.
Da se vratimo priči ljubavnika iz Verone. Što ima u glasu? Prvi odgovor je bio da glas svjedoči o jednokratnosti nasuprot onome što se može postaviti kao ponovljivo i univerzalno (dakle, označitelj). Posljedica tog prvog odgovora je bio da i označitelji, riječi, posjeduju svoju zvučnu individualnost, tako reći da se za njih uvijek drži neki dodatak, eksces glasa na sasvim kontingentan način, i da je to gradivo, tvar poetskih efekata, estetskih efekata, kao i efekata nesvjesnog. I ljubavnici iz Verone sigurno se služe glasom ne samo kao zalogom svoje jednokratnosti, nego i njegovih poetskih mogućnosti, zbog kojih je ta scena i postala paradigmom ljubavne scene, kao spoja individualne singularnosti i poezije. Ali ima u glasu i drugih stvari. On nije ni ruka ni noga ni lice ni koji drugi dio tijela – ali otkud onda proizlazi? Gdje se nalazi glas, kako stoji u odnosu na tijelo? Glas je sigurno jedna funkcija tijela, uvijek postavlja pitanje svog tjelesnog izvora, svaki glas upućuje na zagonetku: gdje mu je izvor? Nije dovoljno da ga čujemo ušima, nego uvijek trebamo očima otkriti točku njegova izvora, njegove emisije, locirati ga. Sigurno da glas, na prvi pogled, upućuje na unutrašnjost, svjedoči o unutrašnjosti, izražava unutrašnjost, manifestira nešto kao skriveno unutrašnje blago individuuma. U toj manifestaciji unutrašnjosti glas uvijek evocira neku snažnu ideju prisutnosti, prezencije. Čovjek je prisutan u svom glasu na neki emfatički način više nego u svom tijelu – glas kao da iznosi van neku prezenciju koja je druge naravi nego prezencija pozitivnog, opipljivog tijela i njegovih dijelova. I tu je neki paradoks, jer je glas ono što prolazi, mine, nestaje u trenutku kad je proizveden, samo je drhtanje zraka, odmah se gubi, iščezava – ali ipak je u toj nepostojanosti zalog prisutnosti, najupornije prisutnosti u onome što izmiče. Upućuje na prisutnost koja je snažnija od prisutnosti objekata, običnih stvari. Baš zbog toga što odmah nestaje, daje utisak žive prezencije, prezencije s onu stranu prezencije.
Postoji jedna uporna metaforika koja veže glas na izražaj duše, duha – daha, duha, spiritusa, unutrašnjosti, nečega prisutnijeg od obične prisutnosti. Zbog tog dojma, zbog te nužne iluzije, Derrida je i postavio tezu o fonocentrizmu, dakle o nekom načinu mišljenja koji suprotstavlja živi glas i mrtvo slovo, koji sam pojam prisutnosti, filozofski pojam par excellence, postavlja u nužnu unutrašnju vezu s glasom, i od tuda s nizom drugih krucijalnim pojmova – s pojmom svijesti koja se možda, u minimalnoj definiciji, temelji na slušati vlastiti glas, s’entendre parler, na autoafekciji gdje sam ja sam i pošiljatelj i primatelj svoga glasa u jednom prvom samonanošenju. Derrida je iz toga povukao dramatične konzekvencije, postavio je jednakost između fonocentrizma i metafizike: metafizika se za njega temelji na određenom shvaćanju glasa kao prisutnosti, na paradoksalnom shvaćanju koje prisutnost postavlja u ovisnost o nečemu prolaznom, letimičnom, nepostojanom, virtualnom, spektralnom. Za Derridu, da bismo izašli iz tog ćorsokaka, iz fonocentrizma, autoafekcije, iluzorne prisutnosti koja je određivala filozofsko mišljenje od Platona do Husserla, morali bismo se osloniti na protivni pol, na mrtvo slovo, na slijed, koja je uvijek slijed alteriteta i heterogenosti. A ako postavimo stvari na taj način, možda u neku ruku gubimo paradoks glasa, njegovu ambivalenciju. Ali da ne idemo predaleko u tom pravcu.

Glas dijeli tijelo na vanjskost i unutrašnjost

Odakle dolazi glas? Već to jednostavno pitanje postavlja jedan paradoks, s obzirom na to da možemo vidjeti usta, tjelesni otvor odakle proistječe glas, ali glas dolazi iz nevidljive unutrašnjosti, emanira iz nepredstavljive unutrašnjosti do koje se ne možemo dokopati. Možemo postaviti sljedeću tezu: glas je nešto što dijeli tijelo na vanjskost i unutrašnjost, glas je jedan veliki operator te podjele, najdramatičnije podjele koja postoji. Stoji na toj granici, na liniji podjele – stoji je pogrešan izraz, nema načina da glas stoji, glas uvijek prolazi i drhti, talasa se – i na toj granici glas je istovremeno nešto što predstavlja, kao i veza između jezika i tijela. Glas je ono što imaju jezik i tijelo zajedno, glas kvači jezik na tijelo, na točku tjelesne emisije. Označitelj je bestjelesno biće, biće čistih razlika (čistih razlika bez pozitivnih entiteta, kako kaže de Saussure), biće svojevrsne logike, ali u glasu on dobiva točku tjelesnosti, utjelovljenje, inkarnaciju, označitelj može djelovati samo ako ga netko uzme na sebe vlastitim glasom.
Ali taj spoj jezika i tijela u glasu je paradoksalan: s jedne strane glas nije lingvističko svojstvo, glas je baš nešto što lingvistika ne može dokučiti svojim sredstvima – postoji lingvistika fonema, fonologija, fonetika, ali ne postoji lingvistika glasa; dakle, glas koji me zanima ne pripada jeziku, ne pripada jeziku kao označiteljskoj logici, kao logici značenja, on jest unutar jezika, ali nije njegov dio. S druge strane, glas ne pripada ni tijelu, nije ni ruka ni noga ni lice nego nešto što dijeli tijelo, bilo da se nalazi u nezgrapnoj unutrašnjosti bilo da napušta tijelo – postoji baš u tom prijelazu između iznutra i izvana. Tako se jezik i tijelo poklapaju i vezuju baš u nekoj točki koja upravo ne pripada ni jeziku ni tijelu – glas, dakle, traži, postavlja zahtjev za jednom novom topologijom, ili novom ontologijom. Imamo dvije podjele, s jedne strane na unutrašnjost i vanjskost, s druge strane na tijelo i jezik, i u obje te podjele glas predstavlja nešto što ne pripada ni jednoj ni drugoj strani podjele, nego utjelovljuje samu ivicu, funkcionira kao operator podjele.

Beckettov pokušaj da izgubi vlastiti glas

Postoji standardan način da se određene postupke moderne književnosti supsumira pod kategoriju tok svijesti, stream of consciousness, gdje autor daje riječ unutrašnjem govoru koji luta tamo amo, i tako zahvaća tu unutrašnju kaotičnu putanju, prije no što se čini doličnim da ju se prezentira drugima. Međutim, možemo vidjeti kako je taj pojam netočan kad se radi o Beckettu, pošto tok svijesti već pretpostavlja svijest kao područje odvojeno od svijeta, kao konstituiranu domenu, a(li) kod Becketta problem je baš u tome da se učini upitnim sam taj princip podjele. Njegov glas priča baš na ivici, stalno dovodeći u pitanje samu podjelu, zarezuje i u svijest i u svijet, ne pripadajući ni jednom ni drugom. Glas, dakle, postavlja jednu zonu neodlučivosti, indeterminacije.
Ako lociramo glas u tu zonu, na taj rub, onda bismo mogli reći da glas nije nešto što bih ikada mogao prisvojiti ili ga imati kao svoje vlastito. S jedne strane glas je ono što se čini najviše moje, pravi izraz moje unutrašnjosti, moja autentična svojina, ali u tome je neka bitna iluzija. Možda nikada ne mogu govoriti u svom vlastitom glasu, svojim vlastitim glasom. Beckett je tu izvrstan primjer: danas postoji puno škola kreativnog pisanja koje nastoje poučiti ljude kako pronaći vlastiti glas, to je njihova središnja metafora – nađi svoj glas u pisanju, ono što je izvorno tvoje i raspoznatljivo specifično, svojstveno samo tebi. A Beckettov problem bio je baš suprotan: kako izgubiti vlastiti glas, kako se otarasiti svakog stila, kako pisati anonimno, neutralnim glasom (i zato je i pisao na stranom jeziku, francuskom, da bi si sam oduzeo varljivi zavičaj materinskog jezika). Njegova ambicija je bila kako ne biti autor. Kako ne upasti u zamku vlastita glasa kao autentičnog neiscrpivog unutarnjeg blaga. Za njega je glas baš nešto što nije intimno ili vlastito, nego nešto što razbija tu iluziju vlastite prisutnosti u vlastitom glasu, nešto što remeti unutrašnjost svijesti. Bolje je reći da je glas kao tuđe tijelo, stran predmet u tijelu, nametljivac, kao proteza, umjetni ud, ekstenzija tijela – i stoga nikad nije autentičan i nikad nije samo izraz. Glas posjeduje neku spektralnu autonomiju, ne poklapa se s tijelom koje vidimo, uvijek je neki zarez između tijela i glasa (glas nikad ne izgleda kao osoba koja ga emitira, uvijek postoji neka diskrepancija, iznenađenje – ne može taj glas pripadati toj osobi, kao da se radi o trbuhozborstvu). I ako glas nije nikad nešto autentično, vlastito, onda bi se moglo reći da ono što jest autentično jest baš način kako da se suočimo s tom neautentičnošću, kako da se snađemo, dođemo na kraj (to je nemoguće) s tim nametljivcem u nama, s nečim što je istovremeno intimno i eksteriorno – i Lacan je iznašao odličnu riječ za to, naime ekstimno.

Akuzmatički glas, glas iza zavjese

Ta spektralna autonomija glasa, ta zona neodređenosti, neodredivosti, možda se najjasnije pokazuje u nečemu što se u novijoj literaturi naziva akuzmatički glas. Taj je termin upotrijebio Pierre Schaefer, čuveni francuski kompozitor konkretne muzike (Traité des objets musicaux, 1966.), a zatim i Michel Chion, također kompozitor, muzikolog i filmski kritičar. Što je akuzmatički glas? Jednostavno, glas kojem ne vidimo izvora, kojemu ne možemo locirati izvor. Ne znamo odakle izlazi, na koje tijelo bismo ga mogli prikopčati. I takav glas lako može proizvesti stravične učinke, njegova nesmjestivost kao da mu daje posebnu moć, čak svemoć, omnipotenciju.
Najjednostavnije, prisjetite se Hitchcocka i njegova Psiha – cijeli taj film u cjelini bavi se problemom odakle proizlazi majčin glas, iz kojeg tijela. Imamo glas, a ne vidimo tijela, sve do kraja. (I majčin glas nije bilo koji glas, to je ustvari početak glasovnog iskustva, prvi glas koji čujemo, primjer je paradigmatski – i majčin glas koji određuje toliko toga u ranoj sudbini djeteta baš je akuzmatički glas, dakle glas kojemu dijete ispočetka ne može odrediti izvor. Akuzmatički glas je tako prvo, izvorno iskustvo svakog glasa, kao glasa drugog.)
Ali ono što me zanima, i što mogu samo ukratko naznačiti, je veza između akuzmatičkog glasa i filozofije. Odakle proizlazi ta riječ, akuzmatičko? Jednostavno, prvi koji je ikad sebe nazvao filozofom, i prvi koje je zasnovao jednu filozofsku školu, bio je Pitagora. Akuzmatičari su bili njegovi učenici, koji su, kako priča Diogen Laertije, slušali svog učitelja tako što je on bio skriven iza zavjese, i to pet godina. Znači, ako je netko htio biti Pitagorin sljedbenik morao je podvrći se jednom učeničkom razdoblju, kao šegrt, kada je samo slušao kako učitelj predaje skriven iza zavjese, a nije ga mogao vidjeti, i to bi potrajalo pet godina. To je bio akuzmatički dispozitiv, te tako akuzmatički glas stoji na samom početku filozofije.
Učitelj iza zavjese koji predaje a ne može se ga vidjeti, nevidljivo biće glasa – genijalna dosjetka koja inaugurira filozofiju. Riječ je o jednom kazališnom dispozitivu, sa zastorom, ali sa zastorom koji se ne diže, ne diže se pet godina, i filozofija je tako u tom početku umjetnost glumca iza zastora. Namjera tog mehanizma bila je da se učenje, koje se predaje samo glasom, odvoji od svakog vizualnog skretanja pozornosti, od svega imaginarnog, od svakog imaga, od izgleda, od ponašanja učitelja, od njegova tijela, od svega vizualnog što bi moglo poremetiti koncentraciju na učenje, na ideje koje se izlažu. A to učenje, te ideje manifestiraju se samo glasom, povjerene su samo His Master’s Voiceu, to je njihov pravi medij. To je medij duha, i namjera tog mehanizma bila je upravo da se odvoji duh od tijela – u toj podjeli duh je čisti glas, a tijelo je stvar viđenja, pogleda. Ali nije bila stvar samo u tome da su učenici mogli bolje slijediti smisao, ideje, ako im ne smetaju vizualne distrakcije, nego je glas, s obzirom na to da je bio odvojen od izvora, od tijela, od vizualnog, sam zadobio dodatan autoritet, baš kao akuzmatičan zadobio je jedan dodatan smisao, neku svemoć i sveprisutnost koju bi izgubio kad bismo mu mogli vidjeti banalnu lokaciju. Ljepota je tog mehanizma baš u njegovoj jednostavnosti i u tome da funkcionira takoreći automatski, čisto formalno – moglo bi se stvar obrnuti i reći da netko postaje učitelj, gospodar, ako počne pričati iza zastora. Dodatni autoritet po kome učitelj nije samo učitelj određenog učenja, nego i gospodar, le maître, koji vuče svoje autoritet iz glasa, ne samo iz sadržaja svojih ideja.
Tijelo je za duh samo distrakcija, ali tu je možda neki privid, jer je glas možda više tijelo od samoga tijela, posjeduje jedno spektralno nevidljivo tijelo, koje je zbog toga još snažnije. Rastjelovljeno tijelo još se više nameće, ima još veću snagu, učenje zadobiva veći autoritet kad ga podupire taj akuzmatički glas. Duh dobiva jedno novo tijelo u glasu, u njegovoj auri, i baš zbog toga je toliko djelotvoran. Diogen Laertije također kaže da je Pitagora još za života bio predmet cijelog kulta i da je stekao status božanstva. Možda to nije nepovezano s tim mehanizmom – možda moramo taj akuzmatički dispozitiv shvatiti kao stroj za proizvođenje božanskih efekata, efekata svemoći i sveprisutnosti. (Doduše i u Bibliji, i u mnogim religijama, Bog često nastupa upravo kao akuzmatički glas.) I možemo samo naslućivati što se događalo s jadnim učenicima kad bi se nakon pet godina podigla zavjesa a oni mogli vidjeti vlastitim očima to čudovište, taj izvor glasa, tog banalnog starog čovjeka – jer svatko je trivijalan u takvoj situaciji, nema načina da se bude na visini svoga glasa, razmjeran tom glasu i njegovu autoritetu. Jadni učitelj nakon što se podigne zastor. Čini mi se da se tada stvar morala pretvoriti u komediju, još gore, u komediju koju nitko nije htio javno priznati.

Psihoanalitičareva akuzmatička šutnja

Ako imamo na početku filozofije taj akuzmatički dispozitiv, onda imamo na kraju opet jedan akuzmatički lik, naime lik psihoanalitičara. I psihoanalitičar je netko koga se ne vidi – prema Freudovim uputama on sjedi iza kauča, divana, izvan vidnog polja svojih pacijenata, analizanata, i to zato da bi se oni otarasili svih vizualnih distrakcija, pogotovo mogućnosti da mogu čitati reakcije analitičara na njegovu licu, u njegovu ponašanju, i voditi se prema njima. Analitičar je, dakle, isto tako čisti duh, duh kao avet, bestjelesno, nevidljivo biće, duh odvojen od tijela. Međutim, situacija je tu direktno obrnuta: prema Freudovom dispozitivu sada je pacijent, učenik, taj koji priča, u konačnici jedini koji priča – to je the talking cure, kako je to nazvala prva psihoanalitička pacijentica Ana O., liječenje kroz govor, a onaj koji treba govoriti je onaj koji se treba liječiti. S druge strane analitičar može da obavi svoj posao u limiti tako da šuti. Može on i ponešto reći, ali u krajnjoj instanciji liječenje, proces analize, može se obaviti tako da analitičar šuti, da ne kaže ništa.
Dakle, imamo obrnutu situaciju: subjekt treba pričati, i to ne iznoseći neko učenje, neke ideje, nego o bilo čemu što mu padne na pamet, a to je, kako se čini, u maksimalnoj distanciji spram filozofije, to je brbljanje, obično asociranje, bilo što. Ali bitno je da treba pričati tom Drugom, velikom Drugom, učitelju, gospodaru, liječniku, onome koji zna, točnije, onome za kojeg se pretpostavlja da zna – i to je Lacanova formula transfera – treba pričati Drugome kojeg ne vidi, nekome koji kao da se krije iza zavjese i koji zbog toga izgleda kao da je sveprisutan i svemoćan. A analitičar, u tom novom starom dispozitivu, nije biće glasa, akuzmatičkoga glasa, glasa autoriteta, nego glasa dovedenog do šutnje, nečujnoga glasa, možda glasa u čistom obliku, dovedena do svoga pojma. Dakle, ne radi se o akuzmatičkom glasu, nego o novom čudu: o akuzmatičkoj šutnji. Šutnji kojoj ne vidimo izvora. Subjekt uči, i transformira se, ne tako da sluša glas i učenje, nego da sam govori i da sluša šutnju, tišinu. Da uči od Drugog kao tišine koja prihvaća njegov vlastiti glas i samim tim ga transformira. Drugi ne predaje, ne izlaže učenja, ideje, subjekt treba sam da se domogne do učenja koje se krije u njegovom vlastitom brbljanju, a brbljanje se pretvara u nauk, u učenje, kad se naslanja na Drugog i kad se transformira u toj tišini.

Glas izlaže onog koji ga upotrebljava

Da kažem na kraju još nešto o političkoj funkciji glasa koju sam samo dodirnuo na početku. Glas uvijek implicira i jednu socijalnu i političku dramu, pored svega što smo vidjeli – ekspresije, unutrašnjosti, značenja, tijela, estetskih efekata. Ako se vratimo drami ljubavnika iz Verone, tamo su se stvari raspoređivale na takav način da se činilo kako se sav socijalni i politički problem drži imena, pošto ime implicira pripadnost socijalnoj grupi, savezništvo, rivalitet, obitelj, društvenu hijerarhiju, zauzimanje određenih pozicija u društvu. S druge strane, činilo se da je glas medij ljubavi koji može izbjeći socijalne pozicije i obligacije – glas govori iz srca u srce, samo je problem u pogrešnom imenu. Unutrašnjost i čistoća glasa nasuprot izvanjskosti i socijalnoj opresiji imena. Ako su na taj način glas i ime postavljeni jedan protiv drugog, onda nemogućnost njihove konjunkcije vodi u tragediju.
To, doduše, stoji u tradiciji jednog shvaćanja ljubavi o kojem je govorio Denis de Rougemont u svojoj čuvenoj knjizi Ljubav na Zapadu (1938.) – ljubavi kao transgresiji socijalnog zakona, pravoj ljubavi kao nečemu što se postavlja izvan društvenih propisa, hijerarhija i obveza, i stoga vodi u smrt. Transgresija se na kraju kažnjava smrću, ili drukčije, dokaz prave ljubavi baš je u tome što je slijedimo usprkos svim zakonima, do kraja, a kraj ne može biti drugo nego smrt. Stoga je kao model prave ljubavi služio preljub, brakolomstvo – od mita o Tristanu i Izoldi u 12. stoljeću do Wagnerove opere Tristan i Izolda u 19., to je početak i kraj jednog shvaćanja ljubavi na Zapadu, za Rougemonta fatalnog shvaćanja, koje on sam nikako ne podržava, ali pokušava napraviti njegovu anatomiju, arheologiju, analizirati izvore njegove velike fascinacije. No to je samo digresija.
Sa stajališta veronskih ljubavnika glas nije političko pitanje, samo je ime političko pitanje, a na taj način, u tako postavljenoj opoziciji, možda ne možemo dobro shvatiti ni politiku ni ljubav. Stvar je zamršenija, ni jednu ni drugu ne može se shvatiti ako ne držimo zajedno i glas i ime – rekao sam već da su kao dvije polovine istog bića, ali dvije polovine koje se nikad ne slažu, koje se nikad ne podudaraju ili dopunjavaju kao u platonskom mitu. Vidjeli smo kako glas ima moć zazivanja unutrašnjosti, prisutnosti, autentičnosti, autoriteta, i baš zbog toga, zbog tih svojstava, upliće se u samu jezgru političkog. Mogli bismo reći općenito (i pomalo apstraktno): glas podupire ime, nema imena bez glasa, glas daje autoritet imenu, ime se oslanja na glas.
Ali s druge strane, postoji i suprotni mehanizam, naime nismo samo izloženi glasu i njegovu autoritetu, nego je glas istovremeno nešto što izlaže onog koji ga upotrebljava. Nije moć samo na strani onoga koji emitira glas, nego i na strani onoga koji sluša. Kad upotrijebimo svoj glas odmah se izložimo, eksponiramo, ispostavimo, predajemo moć onome koji sluša i koji može odlučiti o smislu izrečenog, koji može i ne čuti, ili se praviti da ne čuje – to turn a deaf ear. Upotrebom glasa predajemo se na milost drugome, glas koji drhti apel je za milosrđem, izloženi smo Drugome.

suvremena glazba

1. Ades Thomas: Asyla, Concerto conciso, These premises are alarmed, ...Rattle/Ades – EMI 7243556818
2. Benjamin George: Three Inventions, Upon Silence, Sudden Time & Octet – Nimbus 5505
3. Benjamin, Boulez, Harvey: Antara; Derive – Memoriale; Song Offerings; Benjamin – Nimbus 5167
4. Berio Luciano: Sequenzas, DG 457038
5. Berio Luciano: Corale, Chemins II & IV, Ritorno degli, Snovidenia, ... Boulez – Sony SK 45862
6. Birtwistle Harrison: Earth dances, Panic; Dohnany – Argo 452104
7. Birtwistle Harrison: Tragedia, Five distances, Three settings of Celan, Secret theatre; Boulez – DG 439910
8. Boulez Pierre: Le marteau sans maitre, Notations pour piano, Livre II,... – CBS MK 42619
9. Boulez Pierre: Rituel - in memeoriam Bruno Maderna, Eclat, Multiples; Boulez – Sony SMK 45839
10. Boulez Pierre: Repons, Dialogue de l’ombre double; Boulez – DG 457605
11. Boulez Pierre: Pli selon pli; Boulez – Erato 229245376
12. Boulez Pierre: Sonates pour piano No. 1,2,3; Henck – Wergo wer 60121
13. Boulez, Stravinsky, Prokofiev, Webern: Piano Works; M. Pollini - DG 447431
14. Cage John: Complete Piano Music Vol. 1; Schleiermacher – MDG 6130781
15. Cage John: Music for Eight; Avantgarde – MDG 6130701
16. Cage John: Lytany for the whale: Hillier – hm hmu 907187
17. Crumb George: Ancient Voices of Children, Processional, Gnomic variation – col legno wwe 1 cd 31876
18. Crumb George: Black Angels; Kronos – Elektra Nonesuch 9 79 242
19. Dallapiccola Luigi: Il prigioniero, Canti di prigionia; Salonen – Sony SK 68323
20. Denissov Edison: Symphony: Rozhdestvensky – Melodia sucd 1000060
21. Denissov, Gubaidulina, Schnitke: Music with viola solo – hm rus ldc 288078 cm201
22. Donatoni Franco: Rima, Ala, Alamari, Spiri, Flag; Carme – Riccordi crmcd 1013
23. Donatoni Franco: For Grilly, Lied, Lumen, Ash, Arpege, L’ultima sera; Molino – stradivari str 33315
24. Dutilleux Henri: Concerto pour violon & violoncelle; Amoyal, Harrell, Dutoit – DECCA 444398
25. Dutilleux Henri: L’arbre des songes, Timbres espace mouvement, Two sonnets ...; Tortelier – Chandos 9504
26. Dutilleux Henri: Symphony No. 1 & 2; Tortelier – Chandos 9194
27. Dutilleux, Dusapin: Ainsi la nuit; Time zone (quatour II) & quatour III; Arditti – MO 782016
28. Gerhard Roberto: Symp. “Homenaje a Pedrell”, Concerto for Harpsichord....; Bamert – Chandos 9693
29. Gorecki Henryk: Three Pieces in Old Style, Kleines requiem..., Good night; Werhen – Telarc 80417
30. Gorecki Henryk: Symphony no. 3, Three Pieces in Older Style; Kamirski – Koch Schwann 311041 H1
31. Gubaidulina Sofia: Stimmen .. Verstummen, Stufen; Rozhdestvensky – Chandos 9183
32. Henze Hans Werner: Voices; Kalitzke – CPO 999192
33. Henze Hans Werner: Sinfonie n. 9; Metzmacher – EMI 7243556513
34. Henze Hans Werner: Undine; Knussen – DG 453467
35. Kancheli Giya: Symphonies No. 6 & 7; Kakhidze - Sony
36. Kurag Gyorgy: Preludium und choral, Tamas Dopelkonzert, Jatekok,... – Col legno wwe2cd 31870
37. Ligeti Gyorgy: String quartet No. 1 & 2; Arditti – Wergo 60079
38. Ligeti Gyorgy: Continuum fur cembalo, Zehn stucke fur blaserqui, Volumina fur orgel,... – Wergo 6016150
39. Ligeti Gyorgy: Chamber concerto for 13 instruments, Rimification..., Lux aeterna,... – Wergo 60162
40. Ligeti Gyorgy: Cello concerto, Piano concerto, Cham. concerto for 13 instruments; Eotvos – Sony SK 58945
41. Lutoslawski Witold: Orchestral works 1-6; Witt – Naxos 8553625/ 8553169/ 8553423/ 8553202/ 8553779/ 8554283
42. Lutoslawski Witold: String quartet; Kronos – Elektra Nonesuch 7559 79255
43. Maderna Bruno: Hyperion; Eotvos – Montaigne 782014
44. Macmillan James: The confession of Isobel Gowdie, Tryst; Maksymiuk – Koch Schwann 3 1050
45. Macmillan James: Veni, veni Emmanuel; Glennie – Catalyst 09026 61916
46. Macmillan James: Seven Last Words from the Cross; Macmillan catalyst 09026 68125
47. Maw Nicholas: Hymnnus, Little concert, Shahnama; Cleobry – ASV dca1070
48. Messiaen Olivier: Des canyons aux etoiles, Oiseaux exotiques,...; Salonen – CBS 07464 - 44762
49. Messiaen Olivier: Trois pettites liturgies, Cinq rechants: Kuhn – Supraphon 11 0404
50. Messiaen Olivier: Turangalila symphonie, Qutour pour la fin du temps; Rattle – EMI cds 7474638
51. Messiaen Olivier: Vision de l’amen; Rabinovitch – Argerich – EMI cds 7540502
52. Messiaen Olivier: Vingt regards sur l’enfant Jesus, Preludes: Beroff –EMI cms 7691612
53. Messiaen Olivier: Livre du Saint sacrament; Bate – Unicorn-Kanchana DKP 9067-8
54. Miki Minoru: Nohara uta, Bero dashi chomma – Camerata 32cm43
55. Mompou Stephen: Musica calada; Colom – Mandala man 4812
56. Nancarrow Conlon: Study for player piano no. 42,45a,45b,45c,48a,b,c,49a,b,c, autor – Wergo WER 60165 50
57. Nono Luigi: La lontananza nostalgica utopica futura; Arditti – Auvidis Montaigne mo 782004
58. Nono Luigi: Variazioni canoniche, A Carlo Scarpa ..., No hay caminos.. ; Gielen – Astree Auvidis e 8741
59. Norgard Per: Sinfonia austera, Symphony No. 2; Segerstam – Chandos 9450
60. Norgard Per: Symphony No. 3, Concerto in due tempi (piano conc) Segerstam – Chandos 9451
61. Norgard Per: Symphony No. 4 & 5; Segerstam – Chandos 9533
62. Nunes Emmanuel: Machina mundi; Bollon – Auvidis Montaigne mo 782020
63. Ohana Maurice: L'oeuvre pour guitare; Schmidt – Astree e 8513
64. Panufnik Andrzej: Cello concerto; Rostropovich/Wolf – NMC do105
65. Panufnik Andrzej: Sinfonia sacra, Concerto festivo, Concertino,...; Panufnik – Unicorn Kanchana ukcd 2020
66. Panufnik Andrzej: Tragic overture, Heroic overture,...; Horenstein/Panufnik – Unicorn Kanchana ukcd 2016
67. Penderecki Krzystof: Sinfonietta for Strings, Quartet for Clarinet & String Trio,...; Penderecki – Sony SK 66284
68. Penderecki Krzystof: St.Luke Passion; Penderecki Krzystof – Argo 430328
69. Penderecki Krzystof: Symphony No. 7; Kord – Wergo WER 6647
70. Penderecki Krzystof: Trenody to the Victims of Hiroshima, Canticum,.... Penderecki – EMI cdm 565077
71. Penderecki Krzystof: 2. Concerto for Violin and Orchestra; Mutter/ Penderecki – DG 453507
72. Rautavaara Einojuhani: Angel of Dusk, 2. Symphony, Suomalainen myytti, Pelimannit; Kantorow – BIS 910
73. Rautavaara Einojuhani: Angel of Light - Symphony No. 7, Annunciation; Segestam – ondine ode 869
74. Rautavaara Einojuhani: Cantus arcticus, String Quartet No. 4, 5. Symphony; Pommer – Catalyst 0902662671
75. Revueltas Silvestre: Homenaje a Federico Garcia Lorca, Sensemaya, Toccata,... – Catalyst 0902662672
76. Rihm Wolfgang: Streichquartette 3, 5 & 8; Arditti – Auvidis Montaigne mo 782001
77. Rihm, Moret, Lutoslawski, Berg , Stravinsky, Bartok: Werke fur violine & orchester; Mutter – DG 445487
78. Ruders Poul: Dramaphonia, Corpus cum figuris, Four Dances in One Movement; Hansen – BIS 720
79. Ruders Poul: Violin concerto, Concerto for Clarinet, Polydrama; Veto – Unicorn Kanchana dkp 914
80. Ruders Poul: Solar trilogy; Schonwandt – Marco Polo dacapo 8224054
81. Rypdal Terje: After the Rain – ECM 1083
82. Satoh Somei: Ruka, Toward the Night, Homa: Sato – New Albion na 058
83. Schnittke Alfred, Denisov Edison: Hymns; Chamber Symphony; Lazarev – Melodia sucd 1000061
84. Schnittke Alfred; Concerto grosso, Concerto for Cello and Orchestra; Rozhdestvensky – Melodia 1000067
85. Schnittke Alfred; Esquisses; Chistiakov - HM rus288155
86. Schnittke Alfred; Requiem, Piano Concerto; Polyansky – Chandos 9564
87. Schnittke Alfred; Symphony No. 3; Rozhdestvensky – Melodia sucd1000064
88. Schnittke Alfred; Symphony No. 8, Concerto grosso No. 6; Rozhdestvensky – Chandos 9359
89. Silvestrov Valentin: Symphony No. 5, Postludium/; Lubimov- Peterson – Sony SK 66825
90. Stochausen Karlheinz: Aus den sieben tagen; Masson – hm 190795
91. Stochausen Karlheinz: Klavirstucke I-XI, Mikrophonie Iⅈ Kontarsky – Sony 53346
92. Stockhausen Karlheinz, Kurtag Gyorgy: Gruppen; Grabstein fur Stephan, Stele; Abbado – DG 447761
93. Subotnik Morton: The Key to Song, Return - New Albion na 012
94. Sumera Lepo: Musica tenera, Piano Concerto, Symphony No. 4, Serena borealis; Jarvi – bis 690
95. Takemitsu Toru: Riverrun, Water-ways, Rain Coming, Rain Spell, Tree Line; Knussen – Virgin 07777590202
96. Tavener John: Akhmatova requiem; Rozhdestvensky – BBC Radio Classics 15656 91972
97. Tavener John: Mary of Egypt; Friend – Collins 70232
98. Tavener John: The Protecting Veil, Wake up... and Die; Yo-Yo Ma/Zinman – Sony SK 62821
99. Tavener John: Thunder Entered Her, Annunciation, Angels, ...; Hill – Virgin 7243545035
100. Tavener John: To a child dancing in the wind, Lamentation, A mini song cycle for Gina,... – Collins 14282
101. Tormis Veljo: Forgoten peoples, Livonian heritage, Votic wedding songs, ...; Kaljuste – ECM 1459/60 434275
102. Turnage Mark-Anthony: Drowned out, Momentum, Kai, Three screaming popes; Rattle – EMI 7243555091
103. Tuur Erkki-Sven: Architectronics; The Nyyd ensamble – finlandia 0630 14908
104. Ustlovskaya Galina: Concerto for Piano String Orch. and Timpani, Octet, ... – Musica non grata 7432149956
105. Vasks Peteris: Musica dolorosa, Canti per archi, Lauda, Voices; Werthen – Telarc 80457
106. Wuorinen Charles: Fortune, Cello variations II, Violin variations, Tashi – Koch 37618
107. Xenakis Iannis: Oresteia; Debart – hmf scd 8906
108. Xenakis Iannis: Chamber Music: Tetras, Mists, Kottos, ... – Auvidis Montaigne MO 782005
109. Xenakis Iannis: Metastasis, Pithoprakta, Eonta – hmf ldc 278368cm211
110. Xenakis Iannis: Orestia – hmf scd 8906
111. Xenakis Iannis: Pleiades, Psappha; Kroumata – BIS 482
________________________________________

MINIMALNA GLAZBA:

1. Adams John: The Wound Dresser, Fearfull Symetries - Elektra Nonesuch 979218
2. Adams John: Concert for Violin and Orchestra, Shakers Loops - Elektra Nonesuch 755979360
3. Andriessen Louis: De materie; Leew - Elektra Nonesuch 755979367
4. Andriessen Louis: De stijl, Trepidus, Dances – Attacca babel 9375
5. Andriessen Louis: Nadir & Zenit; Bijma – bvhaast 9303
6. Battiatto Franco: Ombre della luce, Messa arcaica, Haiku, Povera patria,... ; Ballista – EMI 7243837234
7. Bryars Gavin: Jesus Blood Never Failed Me Yet – Point Music 438823
8. Bryars Gavin: The sinking of the Titanic - Point Music 446061
9. Einaudi Ludovico: Stanze....; Chailly – Riccordi crmcd 1025
10. Eno Brian: Ambient 1; Music for Airports – Virgin eegcd 17
11. Glass Philip: Satyagraha – CBS m3k 39672
12. Glass Philip: Einstein on the Beach - Elektra Nonesuch 755979323
13. Glass Philip: Music in Twelve Parts - Elektra Nonesuch 755979324
14. Glass Philip: Organ Works; Joyce – Catalyst 0902661825
15. Glass Philip: Uakti – Point Music 464064
16. Mertens Wim: Sources of Sleeplessness – Les disques crepuscule twi 941
17. Nyman Michael: Prosperos Books; Argo 425 224
18. Nyman Michael: The Cook, the Thief, the Wife & Her Lover – Virgin 0777786719
19. Nyman Michael: The Kiss – eegcd 40
20. Palestine Charlemagne: Strumming MusIc – New tone 129806742
21. Part Arvo: Arbos, An den wassern zu Babel, Pari intervallo, Summa, Stabat mater,... – ECM 1325 831959
22. Part Arvo: I am the True Vine, Bogorodice djevo, Ode IX, Berliner messe,...; Hillier - hmUSA hmu 907242
23. Part Arvo: Kanon pokajanen; Kaljuste – ECM 1654%55 457834
24. Part Arvo: Magnificat - Antiphonen, Missa sillabica,...; Manneke – Erasmus wvh 054
25. Pärt Arvo: Passio; Hillier – ECM 1370 837109
26. Preisner Zbigniew: Requiem for my friend; Zimak – Erato 389424146
27. Reich Steve: City life, Proverb, Nagoya marimbas - Elektra Nonesuch 755979430
28. Reich Steve: Different trains, Electric counterpoint - Elektra Nonesuch 979176
29. Reich Steve: Drumming, Six pianos, Music for mallet instruments voices and organ – DG 427428
30. Reich Steve: Music for 18 Musicians – ECM 1129821417
31. Reich Steve: Tehillim – ECM 1215827411
32. Reich Steve: The Cave - Elektra Nonesuch 755979327
33. Reich Steve: Piano Phase, It’s Gona Rain, Clapping Music, Come Out – Elektra Nonesuch 979169
34. Riley Terry, Liang David Mingye: In c;: Music of Thousand Spring, Zen of Water – Celestial Harmonies 13026
35. Riley Terry: Imbas Forasnai; Nova – New Albion na 064
36. Riley Terry: Cadenza on the Night Train; Kronos – Gramavision r279444
37. Riley Terry: Perssian Surgery Dervicshes – New Tone 129806715
38. Riley Terry: Salome Dances for Peace; Kronos – Elektra Nonesuch 979217
39. Volans Kevin: Dance for plane - 4, 5 String Qt., The Ramanujan Notebooks; The Duke – Collins 14172
________________________________________

EKSPERIMENTLNA GLAZBA:

1. Chandra Sheila: Aboneconedrone – Real World 724384151621
2. Dillon James: East 11th Street NY 10003, Windows and Canopies, La femme invisible; Bernas - NMC d004
3. Dumitrescu Ianicu, Avram Ana-Maria: A priori, 5 implosions, Mythos; Icarus,... – Andromeda ’93 edmn 1006
4. Feldman Morton: Coptic Light; Tilson Thomas – Argo 448513
5. Feldman Morton: Flute, Cello, Oboe and Piano and Orchestra; Zender – CPO 999483
6. Feldman Morton: Rothko Chapel, Why Paterns – New Albion na 039
7. Galas Diamanda: Vena cava – cdstumm 119
8. Harvey Jonathan: Bhakti; Vaillancourt – Auvidis mo 782086
9. Lachenmann Helmuth: 2. Streichquarttet, Tanzsuite mit deutschlandlied; Arditti – Auvidis MO 782019
10. Lachenmann Helmuth: Allegro sostenuto, Pression, Dal neinte, Interieur I;... – Col legno wwe 31863
11. Lachenmann Helmuth: Ausklang, Tableau; Eotvos/Zender – Col legno wwe 1cd31862
12. Leandre Joel: Urban Bass – harmonia mundi ed 13041
13. Monk Meredith: Dolmen Music – ECM 1197825459
14. Monk Meredith: Volcano Songs – ECM 1589453539
15. Oliveros Pauline: Breaking the eis, David's Solo, Pauline's Solo, Eis Cream, Ancore – JDK 003
16. Oliveros Pauline: Deep Listening; Dempster, Oliveros, Panaiotis – New Albion na 022
17. Oliveros Pauline: In Memoriam mr. Whitney, St. George and the Dragon; Oliveros – Mode 40
18. Parker Evan: Atlanta – Impetus 18617
19. Parker Evan: Toward the Margins – ECM 1612 453514
20. Radulescu Horatiu: Inner time II – Auvidis Montaigne mo 782030
21. Rzewski Frederic: The People United Will Never Be Defeated – New Albion na 063
22. Saariaho Kaija: Du cristal, .. A la fumme, Nymphea; Kronos – Ondine ode 804
23. Saariaho Kaija: La dame a la licorne, Cloud Music; Komsi – Petals 003
24. Saariaho Kaija: Spins and spells, Pres, Petals; Karttunen – Petals 001
25. Scelsi Giacinto: Aion, Pfhat, Konx-ompax; Wyttenbach – Accord 200402
26. Scelsi Giacinto: Canti del capricorno 1-19; Hirayama – Wergo 60127 50
27. Scelsi Giacinto: Hurqualia, Hymnos, Chukrum; Wyttenbach – Accord 201112
28. Scelsi Giacinto: Pranam I, Ko-tha, I presagi, Riti: i funerali di Alessandro Aagno, Trio, Kya... – INA 262009
29. Scelsi Giacinto: Triphon, The Latin Prayers, Pranam II, Antifona, In nomine Lucis I, ... – fycd 119
30. Sciarrino Salvatore: Infinito nero, La voci sottovetro – Kairos 0012022kai
31. Sciarrino Salvatore: La prefezione di uno spirito sottile, Il motivo degli oggetti di vetro,... – Riccordi 1029
32. Sonic Youth: Gooby 20 century – SYR 4
33. Zappa Frank: Prophetic Attitude, Le concert impromptu & Rossini; Zappa – l’Empreinte digitale ed 13071
34. Zappa Frank: The Perfect Stranger; Boulez – Rykodisc rcd10542

Edgard Varese - Offrandes - Boulez, Anna Steiger

Za-pravo

Žarko Puhovski



Teorijsko i praktičko iskustvo upućuju na to da je svaki – pa i ustavno-pravni – sustav razumno utemeljiti na što je moguće manjem broju nosivih načela, ako je moguće na jednome nosivom načelu. Tako se ne postiže tek konceptualna elegancija, nego i veća vjerojatnost konsekventne primjene.

Mješoviti sustavi su – posebice kada je o politici i pravu riječ – primjereni izvanrednim okolnostima, situacijama u kojima jedno nosivo načelo ne dostaje, ili, čak, otvara autoritarne mogućnosti. No, s normaliziranjem socijalnih okolnosti konsekventna primjena temeljnoga načela pravnoga poretka, vladavine prava, logički postaje jednostavnijom (pa i vjerojatnijom) ako je ustav izveden iz jedinstvenoga načela.

Kronologijska punoljetnost pluralističke demokracije u Hrvatskoj označuje razdoblje u kojemu je bitno reducirana vjerojatnost da se politički i pravni sustav susreće s izvanrednim okolnostima, pa se – i zato – čini opravdanim razmotriti mogućnost ustavne reforme koja bi, nasuprot dosadašnjim polovičnim (ili četvrtinskim) rješenjima, dovela do uspostave modela parlamentarne vlade. To bi bilo moguće ostvariti redukcijom sadašnjih ovlasti predsjednika Republike i/ili ustanovom supotpisa – njegova/njezina uloga tada bi pretežito ovisila o moralnome autoritetu osobe koja obavlja ovu funkciju.

U takvome bi modelu trebalo, također, razmotriti i snaženje uloge Ustavnoga suda kao jamca zakonitoga odvijanja temeljnih političkih i pravnih procesa i, posebice, ustanovne brane protiv ograničavanja prava svih vrsta manjina. Sve bi ove promjene, razumije se, mogle stupiti na snagu tek nakon isteka mandata sadašnjega predsjednika Republike (jer bi mijenjanje ovlasti s kojima je predsjednik izabran značilo uvođenje nedopustive retroaktivnosti u ustavnu praksu).

Razlozi su za ovakve promjene, uza sve ostalo, i u činjenici da je praksa gotovo svih razvijenih demokratskih zajednica svođenje ovlasti državnoga poglavara na minimum (izuzeci su samo SAD, Francuska i Finska). Sustav nalik hrvatskome, tomu nasuprot, ovih je dana u akutnoj krizi u susjednoj Srbiji.

Protimba se promjenama svodi najčešće na (kod političara uobičajeno popularno, a kod novinara začuđuje često) stajalište da Hrvatska još nije zrela za ovakvu reformu. Insistira se na ulozi predsjednika da jamči demokratsko funkcioniranje zajednice, jer bi inače parlamentarna većina imala sve u rukama. No, zaboravlja se pritom troje:

– ovakva je korektivna funkcija realna samo ako dolazi iz političke opcije različite od one koja ima parlamentarnu većinu, a za to nema nikakvih političkih (a ne može biti ustanovnih) jamstava (u poljskome sustavu, sličnome hrvatskom, dvije su najviše državne funkcije obnašali i biologijski blizanci);

– do sada se je već pokazalo da (čak i osobni) sukobi u ovako miješanome sustavu dovode do ozbiljnih funkcionalnih poteškoća (npr. država je svojedobno bila četrnaest mjeseci bez voditelja obavještajnih službi zbog takva “nesporazuma”);

– promjenama izbornoga sustava može se, barem djelomice, ojačati politička uloga parlamenta.

Upravo je Mesić u najboljim trenucima svojega mandata pokazao kako treba štititi demokratske ustanove. No, s ulaskom u EU, među ostalim, i to otpada kao potreba. Rasprava pak o tomu kojoj političkoj familiji takve promjene mogu odgovarati nije samo dnevno-politička nego, naprosto, politikantska. A politikantima je uvijek nekako suđeno da od (današnjega) drva ne vide (sutrašnju) šumu.

nedjeljna propovijed

Dr. Ivica Raguž



Prije nekoliko godina bili smo svjedoci žučnih rasprava oko toga treba li ili ne treba spomenuti kršćanstvo u Europskome ustavu. Na kraju je ipak odlučeno da se izbjegne spominjanje kršćanstva. Svi europski kršćani, razne kršćanske Crkve, a i mnogi drugi europski intelektualci ostali su zaprepašteni takvom odlukom. Bilo je teško povjerovati da se može nešto zanijekati što očigledno sačinjava temeljnu sastavnicu cjelokupne europske povijesti. S obzirom na takve i slične stavove, kardinal Joseph Ratzinger, danas papa Benedikt XVI, u svojim je razmišljanjima o Europi ustvrdio da je u Europi prisutna »patološka mržnja« prema svojoj vlastitoj povijesti, a napose prema kršćanstvu. No, još su crkveni oci, a na njihovu tragu i današnja psihologija, istaknuli da ono što nije prihvaćeno, nije niti spašeno. Za Europu to znači da će ona s takvom patološkom mržnjom prema sebi i svojim korijenima, tj. kršćanstvu, teško moći imati svijetlu budućnost. Tu patološku mržnju prema kršćanstvu i danas je moguće primijetiti kod mnogih vodećih europskih intelektualaca. Ovdje ćemo se ukratko osvrnuti na stavove koje zastupaju intelektualci: Michel Onfray, George Steiner i Edgar Morin.
Francuski filozof Michel Onfray u svojemu »Ogledu o ateologiji« ne bavi se neposredno pitanjem Europe, već značenjem religija u europskome društvu. Prema Onfrayu, Europa se definitivno mora riješiti religijske, tj. kršćanske pošasti, jer ona uništava čovjeka u njegovoj zemljanosti, tjelesnosti, u njegovoj potrebi za užicima, erosom. Jednom riječju, religije, kršćanstvo, jesu protiv čovjeka i zato ih treba iskorijeniti ateizmom. Ateizam treba omogućiti svijetlu budućnost Europe. Mora se priznati da toliko mržnje prema kršćanstvu, a i prema drugim religijama, dugo već nije proizišlo iz pera nekoga europskog intelektualca. No, ono što je zanimljivo za nas jest činjenica da Onfray u svojoj slijepoj mržnji prema kršćanstvu priznaje da je kršćanstvo bitna sastavnica Europe. Zapravo, ono prema njemu i dalje duboko prožima gotovo sve pore europskoga sekularnog društva.

Mora li Europa biti isključivo grčka i židovska?

Do sličnoga zaključka dolazi ugledni teoretičar književnosti George Steiner. U djelu »Ideja Europe« Steiner upozorava na pet bitnih aspekata po kojima se Europa razlikuje od ostalih kultura (posebno od Amerike): 1. Kafići (mjesto rasprava, dokoličarenja i slobode); 2. Propješačenost i prohodnost (nema mjesta u Europi koje nije propješačeno i prohodano; europska misao proizlazi iz šetnje, hodanja, pješačenja, hodočašća);, 3. Spomen (za razliku od Amerike, ulice nose imena koja imaju ulogu radosnoga, ali i bolnoga podsjećanja); 4. Atena i Jeruzalem (Atena predstavlja spekulativnu misao, »muziku misli«: znanost i umjetnost. Jeruzalem je pak izričaj za dijalog s transcendencijom, moralnost, za smisao i značenje povijesti);, 5. Eshatološka svijest (svijest o kraju povijesti, a time i Europe). Steiner je svjestan da je svih pet aspekata europske povijesti danas posebno ugroženo sveopćom globalizacijom i amerikanizacijom. Posebno se u velikoj opasnosti nalaze humanističke znanosti. Stoga je Steiner mišljenja da Europa danas treba ponovno pokrenuti revoluciju, ali ne više »industrijsku revoluciju« kao nekoć, nego »protuindustrijsku revoluciju« koja bi uključivala svih pet navedenih aspekata. Takvu Steinerovu ideju Europe možemo samo pozdraviti. No, za nas je ovdje bitno da, u usporedbi s Onfrayom, on u svojoj ideji Europe nikakvu važnost ne pridaje kršćanstvu, bilo u prošlosti, bilo u sadašnjosti. Za njega »Jeruzalem« u Europi predstavlja isključivo (!) židovski narod, a kršćanstvo je samo obična bilješka (»fusnota«) židovstva. Zapravo, Steiner pozdravlja dekristijanizaciju Europe i rastući agnosticizam, jer je to put prema istinskoj toleranciji. Točnije, Europa može imati budućnost samo ako ponovno otkrije grčku i židovsku misao. Dakle, Europa ne treba postati ateistička, kao što to želi Onfray, već grčka i židovska, dakako nikako kršćanska: tolerantni Jeruzalem i tolerantna Atena - da, a netolerantni Rim - ne.

Trajna opasnost barbarstva

Francuski mislilac Edgar Morin u knjižici »Europska kultura i europsko barbarstvo« upozorava na ambivalentnost europske povijesti. Europska je povijest uvijek bila istodobno povijest kulture i barbarstva. Barbarstvo je sastavni dio civilizacije, a civilizacija sastavni dio barbarstva. Stoga se Europu može i treba istodobno prekoravati zbog njezina barbarstva i hvaliti zbog njezine kulture. U tomu kontekstu Morin se nakratko osvrće i na kršćanstvo. Kršćanstvo, a posebno katolički oblik kršćanstva, u svojoj je srži barbarsko. Kao monoteistička religija kršćanstvo je zajedno sa židovstvom donijelo netoleranciju, jer zastupa monopol istine (popularna teza njemačkoga egiptologa Jana Assmanna). Ali, za razliku od židovstva, kršćanstvo koristi Sotonu, jer vidi Sotonu tamo gdje netko ne želi prihvatiti njegovu istinu te kani ustrajati u svojoj različitosti. Nadalje, kršćanstvo je u sebi agresivno, netolerantno. S puno je mržnje također uništavalo sve ono drukčije u njemu samomu. Nadalje, Morin razlikuje dvije vrste humanizma: dominantno i bratsko. Kršćanstvo pripada dominantnom humanizmu te je izvor svih europskih megalomanija. Pri tomu se ističe da je Isus (naravno, ne kršćanstvo, već Isus kao Židov) donio poruku samilosti i oproštenja, što zajedno s racionalnošću čini europski humanizam. Iz svega se može zaključiti da europski »protuotrov« trajnoj opasnosti barbarstva nije i ne smije biti kršćanstvo, budući da je ono samo barbarsko, nego židovstvo, točnije maranizam. Morin izričito ne formulira tu tezu, ali ona se može jasno iščitati iz cjelokupne knjižice. Naime, marani su židovi obraćenici na drugu religiju. Jedni su postali kršćani i zaboravili svoje podrijetlo, drugi su i dalje ostali skriveni Židovi. A treći, za Morina najbitniji, jesu oni koji su imali dvojni identitet: npr. istodobnu pripadnost židovstvu i kršćanstvu, židovstvu i islamu. Dakle, Europi je zajamčena budućnost jedino ako razvija bratski humanizam, a to će postići ako postane maranističko, židovsko-sinkretističko društvo.

Bez kršćanstva Europa nema budućnosti

Što reći o tim patološkim mržnjama prema kršćanstvu? Najgore bi bilo s kršćanske strane ponovno uzvratiti patološkom mržnjom prema takvim jednostranim tumačenjima europske povijesti i kršćanstva. Kršćanstvo je u svojoj povijesti dovoljno i samo bilo određeno mnogostrukim oblicima patološke mržnje. Švicarski teolog Hans Urs von Balthasar govori u tomu kontekstu o tragičnim dimenzijama kršćanstva i Crkve. Ono što je bitno ovdje naglasiti jest da kršćani trebaju postati svjesni te patološke mržnje. Tomu je htio pridonijeti ovaj kratki esej. No, isto tako kršćani trebaju svojim svjedočanstvom pokazivati da negiranje i mržnja Europe prema vlastitim korijenima nikamo ne vodi. Benedikt XVI. piše: »Europa treba novo, dakako kritičko i ponizno, prihvaćanje same sebe želi li zaista preživjeti.« Kao kršćani vjerujemo da Europa može preživjeti ako prihvati svoje kršćanstvo. Točnije, Europa će preživjeti i ostati europskom ako se u njoj bez patološke mržnje uzajamno priznaju i vode dijalog ateizam, grčka, židovsko-maranistička, ali i kršćanska misao. Nije li to upravo ono što Europljani svojim europskim iskustvom mogu poručiti današnjemu svijetu: dijalog različitih misli bez patološke mržnje? Nije li to istinska bit kršćanstva i kršćanski doprinos Europi: ukaz na ljubav kao jezgru religije, antropologije, politike, cjelokupne zbilje? Vjerujem i nadam se da će Europa i dalje nastaviti putem kršćanstva, putem ljubavi.

Michel Camilo - "From Within"

Borislav Pekić

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 347-349). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Od ovog meseca vlasnici njujorških pasa nosiće, pored džepne maramice, i naročite kese, u koje će deponovati ulični izmet svojih štićenika...
(DNEVNIK, 1978)



Stranci pasažeri, u poseti Beogradu XIX veka, sticali su utisak da u njemu žive više pasa nego Srba, i da, shodno tome, psi i privredno bolje stoje.

Nisu bili daleko od istine. Turci su pse smatrali bogumilim životinjama, dok su na hrišćane gledali s manje entuzijazma. Srpska en postotis, procentualna hatišerifska autonomija, manje im je konvenirala od pseće potpune zavisnosti. Povrh svega, Srbi su bili krunski deo neprirodnog "Istočnog pitanja", a psi samo – od Alaha date prirode. Stoga su u Otomanskoj imperiji psi uživali sve građanske privilegije, od kojih su izvesne delili s grko-cincarskom kolonijom, dok su o njima Srbi mogli samo da snevaju.

Na Balkanu, još od zlatnih pelaških vremena poluostrvu čuda, niko ni s kim ne može večno u miru i prijateljstvu živeti. Tako su Turci, posle Srpskog i Romejskog carstva, došli najzad u sukob i s Psećim. Otvorilo se najposle i takozvano "Pseće istočno pitanje".

Među beogradskim psima, mahom nahodima sokaka, slobodne prirode i kakodemonskog podzemlja, u bliskom srodstvu s vukovima Dedije i Vračara, u velikoj modi beše besnilo. U inače besnom veku pseće besnilo se ne bi ni primetilo da se jedna od zveroobraznih džukela nije usudila ugristi dete nekog stranca na proputovanju.

Šta je tu pseću zadribaldu navelo da preko hleba ište pogaču, da pored toliko nezaštićenih domaćih hrišćana nasrne na čoveka s evropskim pasošem, o kome se starala svita međunarodnih zakona, konvencija i običaja, ne može se pouzdano znati.

Platon bi, jamačno, tvrdio da mu je preterana demokratija udarila u glavu i iz toga izvukao još jedan dokaz o štetnosti slobode za izvrsne vrste živih bića.

Markuze bi, naprotiv, u tom činu video demonstraciju protiv uskraćivanja slobode, i svih ostalih insuficencija, kojima je, u jednom ljudskom, antropocentričnom svetu, izložena pseća lumpenrasa.

Mi nećemo tragati za razlozima. Razlozi su uvek sumnjivi tamo gde su posledice tako jasne i nesrećne.

Kako se u to doba, sve što se kod nas zbivalo, događalo u vezi s nekom stranom Potencijom ili Garantnom državom – najčešće Turskom, Austrijom, Rusijom – i tada je, blagodareći oštrom demaršu ugrižene Velike sile, kojoj zbog ugleda nećemo spominjati ime, došlo do promene psećeg statusa u Srbiji. U dilemi između Neba koje je pse štitilo i Zapada koji ih se plašio, Muhafiz beogradski odluči da se psi proteraju iz grada, onako kako se danas čini s takozvanim disidentima – kako se i gde ko zatekne.

Pohvatani psi su potovareni u šajke i odvezeni Dunavom u pravcu Smedereva, s tim da budu istovareni na teritoriji Ćesarije.

Jedan hroničar, prema Paunoviću ("Beograd kroz vekove", str. 509), ovako opisuje pseće izgnanstvo:

"Na četvrt sata od Beograda, sakupljeni psi iz raznih krajeva varoši i grada stadoše se uzajamno napadati i do ispred Smedereva napraviše čitavu klanicu.

Tada se jedan od njih usudi da preko ograde šajke skoči u reku. Za njim to namah, uz neopisiv lavež, učine i drugi, te za nekoliko trenutaka, na opšte zaprepašćenje vozara, sve tri šajke ostadoše prazne, a duga kolona pasa dohvati se obale i krenu za Beograd.

Nije mnogo vremena trebalo, pa da u samo predvečerje, duga kolona pasa izvrši pobedonosan juriš i nađe se na ulicama Beograda tražeći svoje gazde..."

Ono što Srbima nije pošlo za rukom, učinili su psi. Porazili su nezajažljive prohteve Velikih sila, izigrali njihovu premuntesku politiku i rešili svoje pseće "Istočno pitanje", s kojim se mi još i danas patimo.

A šta su dobili za poučan primer od balkanskih naroda?

Jednu rđavu naviku.

Tradicionalna nesložnost balkanskog sveta vaspitala je i balkanske pse u netoleranciji prema svakom ko nije iz iste kuće, iste ulice, istog kraja, iste varoši, istog okruga ili iste zemlje.

KNJIŽEVNOST, BR. 1,

Tamo gdje vječno sunce sja

Nedavno je Nikola Visković kod Ace kazao da:

- Kosovo nije kraj Jugoslavije. Kraj će se testirati zapravo na Makedoniji, Albanci se tamo mogu sutra odvojiti ako to požele, može se ići na državni ustanak, onda bi i njih Zapad kao i Kosovo, mogao uzeti pod protektorat, samo što bi, ukoliko do toga dođe, takva situacija prijetila opstanku Makedonije – kategoričan je Visković.

29. ožujak, 1999., dakle devet godina ranije, u emisiji s generalom Tusom pitao sam:

- Što mislite, kakve su perspektive širenja rata na Makedoniju? Srbijanski su geopolitičari Makedoniju oduvijek smatrali ključem strateških odnosa na Balkanu, o čemu je, ako nitko drugi, u Hrvatskoj pisao Krleža. Sasvim je logično, dakle, da se rat za prostore SFRJ preseli i u Makedoniju, zar ne?

To sam pitanje često puta ponavljao sugovornicima vičnim geopolitici, ali, u Hrvatskoj rijetko tko misli u mjerilu širem od njegova vlastita dvorišta: Hrvatska je po sitno uređen teritorij, nešto kao gradić na Divljem Zapadu, i ovdje svaka ovakva misao biva doživljena kao dolazak Stranca - uz ogroman dramski potencijal, radnju prate strah i drhtanje! Pitanje o Makedoniji bilo je dakle drugo u emisiji; prvo je pitanje problematiziralo upravo ovu miopiju, tipičnu Hrvatsku naviku da i povijest – recimo povijest NDH razumljenu odvojeno od savezničkog historijskog obračuna s fašizmom i nacizmom – i zemljopis – recimo viziju preseljenja demontiranog Berlinskog zida na Drinu, tj. granice Zapada i Istoka qua istočne granice Hrvatske! – Hrvati vide sasvim apartno od svijetskopovijesnog mainstreama. Moje je sedmo pitanje toga interviewa ovu temu postuliralo posve otvoreno i izričito:
Mi, u Hrvatskoj, imamo običaj svoju povijest i svoja ratovanja izdvajati iz cjeline svjetskopovijesnih zbivanja - za nas je Drugi svjetski rat lokalni obračun nas i Srba u pokušaju pravnog emancipiranja Hrvatske od prve Jugoslavije: ustaše, kao biva, nemaju ništa s fašizmom i nacizmom, jer, mi smo samo htjeli svoju državu i nemamo ništa s Velikim ratom. Tako je i danas - ovdje i danas svi misle da je Hrvatska nastala nekim autonomnim koncentriranjem nacionalnih snaga, mimo činjenica pada Berlinskoga zida, sloma komunističkog epohalnoga projekta, i uspostave novih odnosa u svijetu. (BTW, zanimljiv je i kraj toga pitanja:“Što vi, dakle, gospodine Tus mislite, koliko je rat u Srbiji definitivna lekcija Amerike Rusiji koja je, i nakon pada Varšavskoga pakta, na Balkanu zadržala i čak umnažala svoj utjecaj, podržavajući Srbiju u njenom prekrajanju granica ovog dijela svijeta?)



Ne bih htio biti zloguk prorok, ali, bojim se – nije to tek fraza: zaista se bojim! – da rat na prostoru bivše SFRJ nije završio. U toj perspektivi čitam i sljedeću vijest:

Kriza vlade u Makedoniji

Skoplje, 13.03.2008., 15:05 | Hina

Makedonska koalicijska vlada suočena je s mogućnošću raspada, nakon što je najjača albanska stranka u Makedoniji, Demokratska partija Albanaca, najavila izlazak iz vlade zbog nesuglasica vezanih uz manjinska prava.

Demokratska partija Albanaca, koalicijski partner u makedonskoj vladi, odlučila je, na sjednici Izvršnog odbora održanoj u srijedu navečer, izaći iz vlasti, no odluku treba još potvrditi i središnje predsjedništvo stranke, čije je zasjedanje najavljeno za večeras. Time bi vlada premijera Nikole Gruevskog, čelnika VMRO-DPMNE, izgubila usku parlamentarnu većinu.
Razlog za napuštanje vlade, kako je izjavio čelnik ove strane Menduh Thaci, je neispunjavanje šest zahtjeva koje bi vlada, po njegovu traženju, trebala ispuniti do summita NATO-a u Bukureštu, a odnose na širu upotrebu albanskog jezika i zastave te na beneficije veteranima pobunjene albanske gerile. Riječ je o osiguravanju mirovina borcima ONA-e (pobunjenih Albanaca iz oružanog konflikta 2001. godine), prihvaćanju albanskog jezika kao službenog na cijelom teritoriju Makedonije, brzom priznavanju Kosova, povećanju zastupljenosti Albanaca u upravi te istovremenom isticanju makedonske i albanske zastave i zatvaranju četiri haška slučaja protiv Albanaca, koji su nedavno iz Haaga vraćeni u Makedoniju.
Dio ovih zahtjeva Demokratska partija Albanaca postavljala je i u vrijeme prošle vlade, kada je bila u oporbi, no ulaskom u sadašnju vladu nije ih spominjala. Umjesto nje, sadašnja oporbena stranka Albanaca, Demokratska unija za integraciju, reafimirala je ove zahtjeve i napustila parlament te tako izazvala krizu političkog dijaloga, što je premijeru Nikoli Gruevskom međunarodna zajednica posebno zamjerila.
Radi toga je u svibnju prošle godine održano više susreta premijera Gruevskog i čelnika DUI Ali Ahmetija, na kojima je postignuta neformalna suglasnost za rješavanje ovih pitanja. Odmah nakon toga čelnik DPA Menduh Thaci izrazio je nezadovoljstvo što je druga albanska stranka preuzela njegovu inicijativu, zbog čega je, smatra se, njegovoj stranci pao rejting. Epilog je sadašnji ultimativni zahtjev vladi da se ova pitanja odmah riješe.
Koalicijska vlada Nikole Gruevskog, čelnika VMRO-DPMNE, konstituirana je u listopadu 2006. godine, nakon parlamentarnih izbora u srpnju iste godine. Ako DPA napusti Vladu, a nezadovoljstvo vlašću iskazuje i drugi koalicijski partner, Nova socijaldemokratska partija, vlada Nikole Gruevskog nema dovoljno zastupnika, što znači da će uslijediti prijevremeni izbori. Sve se to događa u osjetljivom trenutku za Makedoniju, uoči summita u Bukureštu početkom travnja, na kojemu bi Makedonija mogla dobiti poziv za članstvo u NATO-u. Makedonski ulazak u NATO osporava Grčka, prijeteći da će to onemogućiti ne pristane li Makedonija na promjenu imena, koje Grčka smatra dijelom svoga povijesnog nasljeđa.

Propaganda in America

Lokalno zatopljenje

Onoga vrućeg ljetnog jutra u našoj veljači, kad je, poslije neodgodive agonije koja se ni za časa nije srozala na plačljivost ili strah, umrla Beatriz Viterbo, zapazio sam da se po željeznim oglasnim tablama na Trgu Constitucion koče reklame nekin novih cigareta: zaboljelo me to jer sam shvatio da se neprekidni i prostrani svemir* već odvaja od nje i da je ta promjerna samo prva u beskonačnom nizu.

Borges, Aleph

* Le silence éternel de ces espaces infinis m'effraie.

(Combien de royaumes nous ignorent!)

Pascal, Pensées





Ja:

Što je danas lijep i sunčan dan! Odvratno nešto. Čovjek, ili žena, ne mogu više imati alibi za blog, osim ako ne pribjegnu oprobanoj strategiji izistinskih noćnika*: Prespavaj dan!, jer noć je moć.
U svakom slučaju, ovako-onako, nepodnošljivo je sunčan dan i moji bližnji, očito nesvjesni proljepšanja vremena, pišu o tim temama instinktivno, kao Goetheova seljančica: gleda ona - na početku Werthera - kako pada lišće i pri tome joj jedino na pamet pada, veli Wolfgang:"Gle, ide jesen!".
Tako i Virtuela i Heidi:"Gle, ide proljeće!".
Valjda je to zato jer su žene neposrednije uronjene u prirodu, kako svjedoči Nietzsche:
Doduše, one tamo leže na suncu prividno trome i napola slijepe: ali pri svakom koraku koji im je stran, pri svemu nepredvidljivom skoče kako bi ugrizle; osvećuju se svemu što je umaklo njihovoj kućici za pse.
Žasu!
Žena je biće podložno vremenskim promjenama! Ima stoga pravo Kraus kad kaže da je kozmetika nauk o kozmosu žene. I nije čudno onda što je maksimum uvida žene Johanna Wolfaganga Goethea bila opaska da se ne ravna Goethe prema vremenu, nego vrijeme prema Goetheu.
Za sporije među nama recimo i to da je Christiane Vulpius mislila podjednako na oborine i na Zeitgeist.
________

* Zar tek Noć oslobađa? Možda se zato piše Dnevnik, - jer se robuje. Sloboda "blagotvorne" Noći i istinska tama nisu utaman. Noćnik se ne piše, noćnik se jest. U njemu se vidi onaj "kome mrijet se neće, a jest nešto što ga naprijed kreće".

Branko Despot



Virtuela:

Daklem, za početak vam kopijam i pejstam komentar o predsjedniku Vaclavu Klausu koji sam sinoć napisala prijateljici koja mi pak prethodno spominje Klausa u sljedećoj poruci:

Divnog predsjednika imate. Baš slušam kako ne vjeruje da su klimatske promjene prouzročili ljudi. Jebote... vjerojatno misli i da ljudi nisu bili na mjesecu.

Ja/Virtuela:

Apropos kretena precjednika, znaš dugo sam fakat bila indeferentna prema Klausu, ljudi oko mene ga baš ne ljube, ali meni je bilo baš svejedno tko sjedi na Hradu - nakon Havela svi su manje-više nevažni, ali priznat ću ti - Klaus mi je odnedavno stao na žulj i baš mi ide na jetricu.
Mislila sam, ok, environmental skeptik, čak je i luckast, ali nitko normalan ga po tom pitanju ne shvaća ozbiljno i hvala bogu, totalno je nevažan, no nedavno sam čula neke njegove proljeve iz inauguracijskog govora i došlo mi je da ga dobrano išćuškam po sijedoj glavici.
Sjedim ja u kuhinji, ručam, čitam novine, a kraj mene pjeva radio - u neko doba krenu vijesti i iz čitanja me prene govorancija koju nisam uspjela ignorirati ni slušajući je na českom - veli budala: ako mislite da ću podupirati rađanje djece van braka dok se registriraju ne znam kakva partnerstva, ako mislite da ću podupirati zabranu pušenja a istovremeno se legaliziraju droge, ako mislite da ću poduprijeti euro umjesto naše krune, onda imate krivo!
Koja pizda! Nije on uopće tolika budala kakvim se pravi nego sere i laže, dodvorava se onoj najnižoj škvadri po pivnicama, to je doktor ekonomskih znanosti, bivši premijer, vodio zemlju tokom tranzicije, nemoj me jebat' s tuđinskim eurom i našom lijepom domaćom korunom, diskusija se tu vodi na potpuno drugoj razini, populističko smeće jedno! "Njegovi su neprijatelji oni koji piju vodu iz plastičnih flaša i hodaju s ruksakom na ramenu".



Heidi:

Dragi Arture,

ubijaju me ove nagle promjene vremena, žena današnjice zaista više nije u mogućnosti isplanirati svoje odijevanje ni pet pišljivih dana unaprijed.
Vjerojatno se čudiš što tako strastvena i uzbudljiva kakva jesam, ne pišem o erotskim fantazijama, već naprotiv, kvarim naš uzvišeni, seksualno napet odnos banalnim temama kao što je odijevanje. Ah, ne pitaj zašto.
Jutros sam obula dokoljenke, bojeći se da će mi u čarapama biti prevruće, a na njih sam navukla čizme jer su mi cipele s nešto nižom petom, pa bi mi hlače koje idealno odgovaraju košulji koju sam pripremila za danas bile predugačke, a kiša je i rubovi bi se na hlačama smočili što izgleda poprilično neuredno. To si ne mogu dozvoliti.
Obukla sam tangice da mi rubovi običnih gaćica ne narušavaju estetiku i zamisli ludice, preko njh sam, ne razmišljajući, zakopčala body, jer bi mi potkošulja stvarala nabore po bokovima, i taj mi se body, zajedno s gaćicama i mehanizmom za zakopčavanje urezuje u analni i vaginalni otvor, gotovo istovremeno, boreći se za prevlast, nezavisno od položaja koji zauzmem.
Bez obzira da li sjedim, saginjem se, stojim na mjestu ili šećem, pička su mi i šupak puni prozračnog pamuka, metalnih patent gumbića i čipke.
Današnja žena, zaista, primorana globalnim zatopljenjem i klimatskim promjenama koje ono tako bezdušno izaziva, mora dalekosežnije razmišljati o izboru svoje dnevne odjeće, ukoliko želi barem jedan dan provesti ne misleći neprestano na prazninu odnosno ispunjenost svojih otvora.

PROROČANSTVO!

Sutrašnji "Jutarnji list" donosi vijest:

Dosadašnji glavni urednik Jutarnjeg lista Tomislav Wruss na čelu svih medija EPH, a na mjesto glavnog urednika Jutarnjeg lista dolazi Mladen Pleše.

A evo što sam napisao prije mjesec dana:

Jedino me je strah za Wrussa. Dobar dečko. I zna posao. Nije on kriv za pad tiraže. No, to je sasvim druga priča.

NEMANJA 11.02.2008. 14:13

I tak...
Ili sam ja prorok - što u svome selu nitko nije - ili shvaćam logiku događaja bolje nego oni koji u njima sudjeluju.
Bilo kako bilo, Wruss je smijenjen, a novi je šef "Jutarnjeg lista" Mlade Pleše:

"Imenovanjem u Upravu EPH i postavljenjem na čelo EPH Medija, Tomislav Wruss prestaje biti glavnim urednikom Jutarnjeg lista. Na njegovo mjesto, nakon uspješne preobrazbe Slobodne Dalmacije, dolazi Mladen Pleše."

Što sad to znači i kako da to shvatimo?
To znači da umjesto tandema Wruss - Butković novo doba traži i nove ljude, a to su svakako Pleše i Jergović.

Zašto Pleše i Jergović, a ne više Wruss i Butković?
Zato jer se sada od "Jutarnjeg lista" zahtijeva samo jedna funkcija: servisiranje Vlade dr.Ive Sanadera.
Pleše je tu od neprocijenjive važnosti i njegov je izbor samorazumljiv: Plešeove su austrijske veze s Ivom Sanaderom hrvatskoj javnosti poznate.
Jergović je pak konačno postao Krleža, ili barem Aralica. U svakoj arhaičnoj kulturi pjesnik je žrec, šaman koji ima izravan communio s onostranim, pa Zemlji tumači volju Neba, nebeskog namjesnika na zemlji: Možemo se ne vidjeti mjesecima, a da on piše upravo ono što ja mislim!, govorio je Tuđman o Aralici, kao što bi Sanader to isto mogao kazati o Jergoviću.
Pleše i Jergović, privilegirani su tumači Sanaderove volje.

U tom smislu aferu "Dragi Ivo" valja ponovo promisliti: silno je zanimljivo da su u aferi stradali baš oni koji su "trebali" stradati.
Kakva slučajnost!

P.S.
Usput budi kazano, "Jutarnji list" ovime hvata zalet za skorašnje regionalno pozicioniranje: očita je ambicija "Jutarnjega lista" postati vodećim 'zapadnobalkanskim' ili 'jugoslavenskim' dnevnim listom. Pretjerujem?
A tko me je slušao kad sam najavio Wrussov odlazak!?

Fűr Vertebrata

Prozni ulomak, prema mišljenju nekih kritičara, najvažnijeg živućeg srpskog književnika

Utrobni potres nežno razljulja konstrukciju grada. Svakidašnje očekivan, ali Džeremaji nikada prisnim postao. Nije se odazvao sigurnosnom pozivu svevlasnog vibratora, iako su upravo slični svojevoljni ili prinudni naseljenici ozračenih jazbina u prostranstvima provodnih instalacija i prizemnih koridora bili najugroženiji. Samoderači. Ni česte racije nisu mogle ukloniti takve boginjave fleke na tlocrtu razuđene metropole; ne svraćahu tu samo polumrtvi beskućnici; otporniji od mahom naivnih, staromodnih, sezonski trajućih odmetnika, bili su povremeni, nepredvidljivo i nakratko uletani, tajanstveni izletnici u te nebranjene zone kristalno čiste — brutalno nehumane — tehnologije, sopstvenici, tako reći, dvostrukih života. Ja, Džeremaja. Sumrak, pozor nagovaran iz bezbroj sladunjavih vimena i zlocelovnih usana medija, i onda, kao poslednji opomen, podrhtavanja svake na tlu nazidane tvari pod trešnjom utkanih vlakana nadzornog vibratora. Grad će, nakon uklanjanja velikog štita, ispustiti celodnevno skupljana isparenja. Krenuće uzvratna bujica kužnog zadaha prema svemiru, zloćudnom, opakom. Govor, razmena veličanstvenih otrova između tla i neba. Pripremiti se, značilo je: ma kojim od zadanih načina izuzeti telo iz sudara tih nevidljivih, razornih slapova. Zaopniti se, poskramiti se, učauriti, ujazbiniti, bezbroj je zaštita veoma unosne proizvodnje, jednokratni i dugotrajni paketi, sa ili bez pratećih ponuda, kojima je, osim omamnog razliva neodbranjivim putevima razglasa, zajedničko utiskivanje obaveznog žiga ubeđivanja u potpunu normalnost suštine zbivanja. Ne samo normalno: još i prestižna prilika. Umetnost zaštite. Skupovi zaštite. Provedite sumračnu zaštitu ovde i ovde. Uz ovo i ovo. Strah preveden u praznik i spektakl i trgovinu i užitak i razonodu. Štaviše, prepoznavanje ukusa: mnogo, čak sve o izvesnom liku odaje kako se štiti, šta upotrebljava, ili onaj, ili ona. Presudno privlačno svojstvo. Možda se ukus i nasleđuje, ali je moguće i napredovanje. Sumrak, to najnormalnije dizanje ustava uzvratnom grcaju zemaljskog kužnog talasa, baš dobra prilika da se iskroji noćno bludništvo, buđenje u bezbednost. Dođi noći. Razvali se oboru utehe. Plani srećo.
Treće lice umesto čvrste samosvesti: zašto ga tako krotko prihvatam? Mislim sebe: on, Džeremaja. Dugo je trajalo rađanje odluke oglušivanja o poslednji poziv zaštite. Niko poznat dosad to nije učinio. Nezapamćeno, jer je neupamtivost postala svojina izmenjene prirode, kao disanje. Ja bar mislim izmenjene. Nepotvrđeno. Osim Džeremaje, možda niko ne sumnja. Zato je i nejasna pretnja pomisli na odbijanje: zbog duboke uraslosti navike; ali kobno svakako. Zašto prestajati sa disanjem? Zašto propustiti zaštitu? Zašto o sebi s lakoćom prelaženja mislim kao o njemu? Da li oglušivanjem želim da se napokon susretnem sa golim sobom? Prenerazujuće duboko pitanje. Parališuće, kao da um namah iz tame okružuju stotine nadmoćnih svedoka, sapinju ga između sebe nerazumljivim, ali pouzdano i mučno opravdanim, očekivanjem. Meki, protegnuti, kao u lovu, na mene, iako bestelesni. Mi smo ti; seti nas se. Ko si? Ne mogu, još ne. I onda kliznem u njega, tako je lakše. Ali se on, iako nije raspolagao moćima dostojnog susreta sa ponornim sobom, ipak smelo odlučio za čin strašne neizvesnosti, i evo, još jednom, ispunio je zavet, nije sebe izdao.
Džeremaja je održavanjem gnezda jednom zasnovanih razloga, iz kojih se otiskivao u zapanjujuće, nečuvene postupke, nadoknađivao nedostatak misaone izvesnosti. Nije više sumnjao da je čovek kakvog oduvek oko sebe poznaje dospeo do položaja besramne izigranosti. Iako postupak dospevanja nipošto nije mogao rekonstruisati. Ali okrilatio je iz korenja tog zazora, odlučni delatnik. Od razloga do razloga bacao se nad bezdan čudnih činova, premda oni mogahu imati nepovratne, pogibeljne posledice. Negde duboko, ispod urvina napetosti gušeće čežnje, slutio je da, ipak, nema izbora. Mora skočiti, pre očajno, iznuđeno, nego drsko. Razlog za iskradanje iz samačke sigurnosti uredne figure gradskog klonarijuma u morbidnu obeleženost sirove tehno zone. Razlog za osvajanje skrivenog loga u podzemlju instalacija. Razlog za krijumčarenje sitnica svog zabranjenog poseda. Najzad, razlog za odbacivanje sumračne zaštite. Još je živ. I sad ovaj poslednji razlog treba dokruniti naumljenim delom.
Tresao se. Izvan blještavih oblasti telesnošću zapenjenog gradskog života, izvan vrhunske udobnosti tamošnjeg odsustva i jedne prilike iznenadne samoće, čulne izdvojenosti i pratećih nezgoda, izvan totalne javnosti ostvarene preko krljušti hiljada tehničkih olakšica kojima je prognana izlišnost vulgarnog, uostalom i zaboravljenog, naprezanja neposrednog odnosa sa spoljnošću — ovde je mogao istrunuti u nepomenu, u nikog ticanom skrajnuću i bolesnom ispošćenju dozivnih sredstava, sam izabravši zagrljaj svoje razgradive, pouzdano radioaktivne nule. Cena nemanja broja, brojeva, svima proračunljive dostupnosti. Ovde: između nastanjenih oblasti pomamnog kolektivizma, sterilisanih i za ljudski opstanak pripremljenih, počivale su zone masivnih, podržavajućih, bezmerno složenih struktura na čijoj je snazi hvatanja u koštac sa silama gnevnog svemira i kadaverno isijavanog ostatka zemaljske prirode počivao sjaj ogromnih, od glavica oblasti sjedinjenih kolonija metropola. Unutarnje zone čiji je konstruktivni lavirint vrtoglavom esksponencijalnošću izmicao ljudskom umu. Utroba tla razrovana paklenim slojevima instalacija energetskih, provodničkih, odbrambenih, višestrukim slojevima obloga samozaštite, mehanizmima uzbunjivanja, svih isključivo nadziranih kibernetskim tvrđavama uspravljenih na njihovim rubovima, sa kojima su sačinjavale logistički odgovor — jer izvršni je pripadao velikim zaštitnim štitovima — na neprestanu pobunu vanljudskog ostatka kosmosa. A nad podzemnim i prizemno ražiljenim svetom tog crevastog droba civilizacije, nadvijale su se transportne piste, lokvanji sletnih platformi, energetska pojilišta bez ljudske posluge, noseći gromadni piloni, dizao se džinovski splet armiranih lijana koje su povezivale oblasti nevazdušnim putem. Naravno, bezbroj privatnih helioera zujalo je dodeljenim koridorima nad tehno zonama, ali osim prilikom udesa i nužde napoja nije se sletalo ni na visinske spletove, a tek nipošto u ponore podneblja instalacija. U toj dubini je uzmakao Džeremaja.
Negde u ukočenom prostranstvu štrčećih kresti silne podzemne geometrije, nalazila se rezervna senzorska odaja nekakve ukopane nadzorne podstanice u koju sam odozgo, sa beživotne površine, provalio nakon, za mene kao legendarnog, prvog odbegnuća iz omamne gradske oblasti. Tako kao kad pogledima iz izmenjenog, ili makar naviknućem izbledelog vremena, sebe minulog uglačamo do heroja, nesrazmerno ističući figuru i podvig nad savladanim, u prošlosti do smislene poniznosti ukroćenim, okolnostima. Doveka ću izbijati iz te pobede, takvom sebi više nedostižan. Jer tada sam bio uspravljen u ukus mogućnosti čoveka. Div. Jer tada sam računao na izvesnu pogibiju. Nije postojalo drugo mišljenje do uverenosti u smrtonosnu otrovnost instalacijskih zona. Pomiren, morao sam poći, gonjen razlogom nepodnošljivosti daljeg, neprekinutog ostanka. Lutanje kroz nepreglednu pustinju metalnih, silikonskih, azbestnih, fantastično presijavanih staklenih, santi i kosturnih armatura u nezamislivo bizarnim oblicima, sa lelujavim kosama sutonskih senki u večnom indigoneonskom ozarju: tu isplutalu prašumu nije probijala ni svetlosna kiselina sunca. Predeo iz koga isijavanje tinja poput znoja nevidljivog naraštaja ništavila. Kretao sam se hodom: želja da bar uginem iskonski. Uokolo hiljade kapljičastih svetlaca, fatamorgansko cveće energetskog odijuma. Sa stalnim osećanjem ćelijskog raspadanja, razjedanja kostiju. Opsednut halucinacijom izglodanosti. Tanko zaštitno odelo, namenjeno elementarnom sunčevom zračenju, nisam mogao uzimati ozbiljno. Gore nadleću transportna zabavišta i helioeri, strele nabijene hranom ukradenih solarnih eksplozija. Legao sam u zagrljaje još neuobličenih tehnoloških strvinara, u nadir polipa najzad tako očigledno pokazanog kao da je izronjen iz delirijuma čovečjeg samootpađenja. Kuda? Taj čovek se presamićavao od sličnih pitanja. On je tek pipao mentalnu protezu, prisustvo blokirajućeg umnog seruma u stravično prepariranom rasuđivanju. I branio se trećim licem sebe.
Džeremaja se nije zavaravao: ako i nije skončao, ipak nije mogao ni računati na trajnu milost čuda; pouzdano je u sebi već nosio naslage prodirućih sečiva atomskih bojovnika. Punjen karboničnim osvitima, na strmini puta k lešu. Vrcaj ironije u čudno ili nadmoćno ravnodušnom sagledavanju: da li je tek cepan, ili tako ponovo presađivan u uzorniji otpad? Jer nisu li onakve ljudske spodobe iz kojih se povremeno istiskivao zapravo premešenosti sve grđih pobačaja? Poslednji udar, nakon odbijanja sumračne zaštite, već je hitro i surovo nedvosmisleno osetio po mučnini i malaksalosti. Iskezio se divlje: mogao je od sebe nacediti otrov, smestiti se tako u kakav vrč kao relikvija civilizacijskog orgazma. Morao je žuriti. Zamaknuvši među sviralne cevi, zvonolike i ovalne izraštaje koji valjda pokrivahu diode, kolonije minijaturih releja i plinovite oreole oko mnogookih ekrančića, podiže poklopac i spusti se u podzemlje. Tu je, u mnogim minulim prispećima nakon prvog bekstva, skrivao zagonetne predmete, riznicu bedno kržljavog i beznadežno nepotpunog mozaika jednog, ili više, među nestalim stadijumima čovečanske prošlosti. Upravo zato je izbegao sumračnu zaštitu. Poslednji među čudnim razlozima, zavetna prinuda sebi samom, bila je: osetiti dodir prokradenih predmeta kakvog ga nekada mogahu osetiti ljudi; dodir lišen sterilišućih, i doživljaja sravnjujućih, omotača zaštite. Luda pomisao, ali i borbeni zadatak. Sve što je zasad umeo i mogao.
Uzbuđen, kao da obilazi mnogo puta isprevrtane, izlizane, ljušture davnih glasova. Zašto mu je potrebno? Obreo se u odaji u kojoj je od prvog časa, pa i uvek kasnije jednako zapanjeno, prepoznao potresno očiglednu ponudu primerenosti budućoj nameni. Kao da je izabrana i neobjašnjivim, sa njim uzajamnim, navođenjem istupila — baš kao što je i on k njoj hrlio vrludajući kroz neljudsku tuđinu tehnodroba i sopstveno beznađe — prodirući u misli mnogo odsudnije nego što bi učinilo puko sretanje želje i ostvarenja. Bilo je to neuporedivo probijanje uhodanog mislenog bedema sazdanog na dvojstvu isključivog priznavanja slučajnosti i programirane, spolja uhodeće verovatnoće. Prvi put je naslutio da biva motren, i kao najtiše brigom praćen, silom koja nije sumorni razbroj u sistemu. Da li je to ono što se u nerazumljivom odjeku, uspinjući se iz spirale vremena, odbijalo njenim nerazabirljivim rebrima, pod šupljim imenom Boga? Postideo se, ali je namah prepoznao da je i taj stid kao zloćudno mimikrijsko telašce u njega veštački usađen.
Nevelika, opšivena niskim neprekidnim nizom tamnomrkih, gotovo posve ravnih metalnih oblika, poput sanduka niklenog sjaja, kojeg samo odozgo ugibahu neobjašnjive udubine nalik pepeonicima ili pliticama, odaja je olakšavajućim sivilom rasvete godila oku izmučenom paklenom paučinom gornjih radijacija. Verovatno su se unutar tih uglačanih kutija nalazili tanani osmotski upijači najšireg spektra pobuđujućih zračenja i talasa, minijaturni uređaji složenosti reda molekularnog poretka, gotovo zasužnjeni organizmi, nemerljivo skupoceni, za koje se nije sumnjalo da bi čak i u kataklizmičkim okolnostima mogli poremetiti rad. Nipošto mašta, civilizacija se zaista gordila takvim postignućima programiranih poluorganizama čija bi sićušnost zapisa nadživela i smak planete i ma koje potonje kosmičke uslove. Pa iako sam u njima pre svega naslućivao početno, dijabolično zasnivanje nove vrste, prva slova završnog nekrologa ljudskoj rasi, ipak je trenutno bilo utehe u ovakvim mislima: jer možda je odaja predstavljala jedan od pojačano zaštićenih ili čak reparirajuće obogaćenih prostora, poput bezbedne kapsule mogućnim održavaocima poslanim da otklone poremećaj u zoni, a kojima nije bila dovoljna priručno noseća zaštita — ili je bar Džeremaja tako voleo da veruje. Lišena dodatnih tragova vlasti veštastvenog sveta, samo je još u jednom kutu posedovala dosledno uglačan, ali tu uspravno postavljen, kvadar sa većom četvrtastom udubinom na sredini, kao na trbuhu sanduka, iznutra osvetljenom tananim plavetnim vencem nalik sjaju plinskog gorionika. I upravo je ta tajanstvena mala niša bila središte Džeremajinog zanimanja.
Jer u gotovo svakom među ulegnućima na opkolnom metalnom nameštaju on bi tokom minulih dolazaka spuštao poneki od novodošlih predmeta svoje zbirke, ali je samo jedan od njih svojom reljefnom potresnošću, i rasponom u raznovrsnosti buđenja uznemirujućih čuvstava, zaslužio da primi počasni položaj, tako reći starinske oltarske pale. Kao ni povodom tog istaknutog predmeta, ni u pogledu ostalih nije bilo tajni šta oni predstavljaju — njihovi opisi i imena mogli su se naći na mnogim nostalgičnim ehomedijima — ali im zajednička beše već davna neupotrebljivost, izumiranje obnove, izlišnost prisustva u svakodnevici koja je dugo postepeno, i jednom odlučno, usled stapanja mnogih tajnih ciljeva i uslovljenosti, okrenula leđa balastu manuelne određenosti. Prostorno skupljanje i obuhvatno preustrojenje civilizacijskog kruga učinili su takve predmete sve ređim primercima. Krunska važnost brzine, i neophodnost ujednačavanja mehanizma operativnosti čovečanske odbrane i ponuđenih svakidašnjih oduški, a nadasve pozadinska istina nužde okupljanja jednog fronta mišljenja i delanja u opstajanju rase, doveli su do mogućne opasnosti korišćenja tih tromih, odviše ličnih, podrivajuće usamljeničkih predmeta. U okruženju iznurene, razdražene i napokon ubilački okrenute prirode, izložena na brisanoj isturenosti pred vasionskim olujama, civilizacija je morala suzbiti proizvoljnost ljudskih postupaka, objediniti ih neumoljivo i neprimetno pod stegom pristajanja na neizmerno efikasniju sveprisutnost jedinstvenog upravnog načela: tehnološki nadzor dirigovanim programima. Programi su sve zamenjivali, i, sad već sasvim neskriveno, čovek se definisao kao zbir dostupnih i iskorišćenih programa. Napokon je roba smenila um i postala isključiva moć. Ali roba u vidu kompleta umnih programa. A programi nisu podnosili ni podsećanje ni primisao na usamljeničko delanje i poimanje.
Odlagao je odsudni susret sa oltarskim znamenom. Prelazio je pogledom preko izgrižene olovke, četkice za zube, krupnog ključa, odlomka slikarske palete, nekoliko iscepanih knjiga, nepotpunog satnog mehanizma, dronjka vezene platnene maramice, proređenih brojaničnih kuglica, slomljenog svećnjaka, male punjene arklekinske lutke, tričetvrti gramofonske ploče, jeftine ukrasne školjke, i još pregršti sličnih komadića — verovatno i u svom upotrebnom dobu ne odviše značajnih — jednog sveta čiju važnost nipošto nije po tim predmetima sudio, već samo preko njih razbuđivao istorijsku utrnulost. Jer čak je i oset prolaznosti bio oko njega pobeđen. Čak je i najbednije pojmljena sudbina postala himerično bulažnjenje. Prišao je riznici i redom počeo dodirivati jadno blago. Bez okupanosti i najtanjom skramom zaštite. Bez sumnje u lažnu hologramsku prisutnost. Dodir, makar i nečeg bezvrednog, ali dodir. Svestan da čak ne kreće od početka, od nulte vrednosti, već iz ponora kolapsa iz kojeg se dugo moralo dizati makar i do puke sete prolaznosti što damara i u najbeznačajnim ostacima. U strujanju životnosti sve je iznad programa, pa i ovi uginuli atavizmi. Jer i fosil nečemu pripada, izvire iz skupa pozitivnosti, a program životvornog uvira nema. Ipak, um se otkravljivao. Džeremaja je bio potresen. Šetao je ukrug odajom, a onda u svežanj skupio štrčeća uzbuđenja, slio ih u odsudno iščekivanje. Jer, od predstojećeg je zaista mnogo očekivao. Okrenuo se uspravnom sanduku sa svetlucavom trbušnom nišom; nije bila prazna, nešto je u njoj počivalo. Prišao je, pružio ruku, i uzeo među uzdrhtale prste: nju.
Ta fotografija oduvek je posedovala kao magičnu moć da me vraća u mene samog. Na njoj je lice žene kojem nikada slično nisam video. Fotografija je sa poleđine požutela, rubovi su oljušteni, ljuspe i sitne nabubrine grde delove, nisam uspeo pronaći okvir koji bi je zagrlio, ali je zauzvrat, baš kao da je tu namenjena, udobno kliznula u malu nišu, odakle se nisam usuđivao da je podižem, zadovoljavajući se udaljenim pogledom, klečanjem u prostoriji koju je ona pretvarala u svetilište, podzemnu kriptu, u prkosni lansirni gat isturen prema obzoru zatrpane ljudskosti. Dugo sam odlagao ovaj tren: prelaziti prstima preko tog lika, ozvučen za najutišanije glasove što ih u meni budi, nadnesen poput akustičnog svoda upravo zahvaljujući spremnosti — to su rebra zdanja svekolikog mog nepokornog samouobličenja — da se izložim pogibelji, čak da mi to bude poslednje, ali da iskusim uzlet makar jedne, u svetu već davno upokojene, ptice bitnog otkrića kroz kupolu moga bića, uzlet što bi divljim, napokon neprogramskim šumom i kliktajem premerilo njegovu stvarnu dubinu. Sastrugati lepetom, makar samo do slutnje izvesnog postojanja, prašinu sa zapisa porekla, tako saopštivši da postoji deo mene koji nosi spasonosan urez. Da jesam onaj koji je trajao i trajaće s one strane trenutno znane, siromašne ispovesti. Znam da je to moguće, znam i da je postalo moguće upravo zbog svih minulih utrnjivanja u kojima sam postepeno, uz njenu pomoć, preinačavao grozničavu rastrvenost oseta i iscepkanost misli u spore, naizmenične meandre svetlucave sanjivosti i provetrene budnosti, oba dobra i puna plemenitosti, kao da otičem počešljanim gustim vlasima, spajajući se njima sa njenom prekrasnom kosom i potom sa duhom što me tako magnetski pleni.
Smiruje, i to je čudo, kad tako gorko osećam kako mi sopstveni programski stas unesenih kodova preprečuje otapanje mamurnosti u slobodni ples misli, u duge, strpljive, izdržljive lovne potrage. Lice sa fotografije zateže labave, staračke tetive mojih nadanja, dopunjava izjedene lukove svoda trpnje neizvesnosti. I još sveštenoslužim čekanje. Čini me smelim da nazrem kako upravo nadevenost nametnutom bolešću, svakidašnje raspinjanje saznanjem bedne nepremostivosti omči kojima su me premrežali, utvrđuju priliku mogućne veličine moje izuzetnosti. Kao da mi, ispod dimnih pokrova nizova urušavanja ljudskosti što nas razdvajaju, ženin lik šapće priznanje po kome nikada nije bilo teže. Bodri me, poštujući, i čineći da poštujem, uračunavam, tegotno stanje svoje unutarnje zakovanosti; strahotnu unazađenost iz koje se batrgam; pruža mi poverenje i ponudu smernog divljenja svakom odolevanju u gradnji koju sam iz raspalosti započeo. Tako je ona zaista predvođenje: svetljenjem prihvatanja, prostiranjem mekotom svoje potrebitosti moga služenja. Ona je ta koja me za mene, ovakvog, izabira.
Lice s fotografije je postalo najveća tajna begunstva, premda sam tokom vremena, učinivši da ono — vreme — oživi kao odupiruće gradivo, postigao dovoljno rasudne gipkosti da uvidim kako se povodom tog lika zapravo objedinjuju i u šum nade zauzdavaju mnoge nedoumice, zebnje, prkosi, otimanja. Bar šum, ako i ne melodija. Kao da iz ovih crta, obasjanih zracima namenjenim kakvom detektorskom šifrarijumu — paradoksalnim obrtom zaista ispunjavajući takvu svrhu — biva ispreden tačan sinopsis onih značenja koja, sam prečesto bivajući u njih nesiguran, prevode mnoga moja lutanja, naizgled tek buntovna i besciljno odmetnička, u posvećena putovanja. Dopunjuju ih nedostajućim pojasom srodnosti: dvoje, to je već čitav postignuti novi svet. Tako je gledam. I u njenoj zamišljenoj pripovesti, u koju bezuslovno verujem, ja, još preslab i slep da se otisnem dovoljno daleko, zapravo uvežbavam zaboravljeno grljenje sa svetinjom života.
Začarava nepostojanjem, ili upadljivom razrušenošću maske: njeno je lice rana na smeranosti zaborava i piru prolaznosti. Sva je takva, od pogleda do onog zaustavljenog pokreta koji uvek, u krajnjem izvodu, i jeste ljudski lik: pokret ishoda nadrastanja svedočenja čula onim što se, saznao sam uz nju kao niz pouka časoslova, nekad nazivalo dušom. Lice kao pobeda napaćenog istinoljublja u kome je skvrnuće predvodila sopstvena zavedena ćud. Ona je proživela greh pogrešnog ulaganja, podnela stranputice i stigla do prinudne uzdržanosti kojoj prethodi dospevanje na rub provalije propasti. A naoružavši se tom isprva tužnom, od potrebe opstanka zatraženom, prisilnom uzdržanošću, preronila je zatim, kao ronac oduzetog daha, do ozarenosti večnom otmenošću vedrog, kao u hram vere uzidanog, bola. Ova mekota i blagost, u koje je zanavek oštro primetno urezana putanja do negdašnje patnje, nije detinjska već izborena nakon prolaska i odolevanja survavanju prepasti. Na lik produbljujuću senku baca bol izneverenosti jednom izabranog sliva življenja, na koji se nabola kao na trn sopstvene oholosti. Njena je svedena radost oporuka slomova: sada je preostala nepotkupljiva pomnost, a u njoj, daleko iznad rastrojljivih strasti, prebiva čvrstina i čistota predanosti nečijoj veličini duše.
Misleći o njoj, Džeremaja pokreće nepomerljive kolose, nadzorne posrednike ideologije imitacije umnih zapleta, toteme nad plimama programskih ispraznosti što su zakrčili poprište ispoljenja tajanstva postojanja. Ona je drama i ishod, i zato njenom nalik nikada nijedan živi lik nije susreo. Ona iz njega crpe posvećenje, zabranjeno nagnuće k večnom, kao magnetizmom vlastitih uklupčanih tokova koji neodoljivo dozivaju, najpre ih izdvojivši, izdignuvši iz oklopa programskih nosača, korita njegove žudnje za verodostojnošću. Zato je ona za njega najpre sila poistovećenja, odsudna moć izbivanja iz zaraženog sebe, ona je ovaploćenje uzvišenog drugog lica, ono Ti u koje se sklanja, uranja, uživljava, zaceljuje, kao pozleđeni puž, sada bezbedno ogoljen, pribira svoju novu sedefnu put. Zato je, misli, s ispravnom nadom veličao ovaj susret, sluteći da je tako potresno primljenim dodirom dostigao ravan sakralnosti jedne svetinje, učinio takav uznos punog štovanja da sme privideti žamor divljenja predaka iz ambisa rasnih milenijuma. Zato onda leže na tle podzemne odaje, uvija telo oko fotografije kao oko izvora, sklupčava se nehotice u učinjenoj kripti preobražaja, osvaja povratak u novorođeni oblik, tone prema težištu bića. Kroz ukroćeni nemir prvi put uobličuje vir izabrane nesvesti kao neodoljiv, nepogrešiv put do priznavanja misterije oboženja. Lik ženin ime je kojim otvara još nemušte, tamne, velikim delom neprisvojene, ali ipak slojeve istinoslovlja. To je prvi, najsilniji, podareni, proboj u čaroliju osvećenja sirovog života. Džeremaja uzrasta iznutra, sada i od predaka jači u čednoj ponesenosti. To je milost predukusa vaskrsenja. To je novi početak. Iako će morati da bude vraćen. Vratiće se, ali kroz kapije ovih tananošću i ponorima kuljajućih crta lica žene sa fotografije. Lebdi u sivim tonovima, kao u lastavičjim dolamama novih, hitrih i gipkih misli što skrivaju zabranjeno vajanje u spiljama njegovog bića. Jata čudesnih, zdravih utisaka. San sledi, obnavljana trpeza sete i spokoja, i još želi da ona bude njegov program: da se, kao što kroz opne doživljaja istinske srodnosti biva uranjan u njen neznani život, spusti i najzad kupa u vodama ljudske osnovnosti.

nedjeljna propovijed

dr. Jerko Valković

Osvrt na emisiju Big Brother kao prilog cjelovitijem razumijevanju i pravilnom odnosu prema toj emisiji kao i prema djelovanju današnje televizije

Prva hrvatska stodnevna bigbrotherska avantura službeno je završila (slučajno ili ne!) dan nakon Božića. Završni prijenos proglašenja pobjednika kao i ostale emisije vezane uz događanja u kući Big Brothera bile su među najgledanijim emisijama proteklih mjeseci. Osim na RTL-u, sve se moglo pratiti putem interneta, o događajima se redovito pisalo u dnevnim novinama a neki su tjednici toj temi posvetili i svoja posebna izdanja.
Već od prvih dana emitiranja Big Brother je izazivao razna pitanja, a mišljenja o skupini mladih ljudi koji se zatvaraju i pristaju na 100-dnevnu izolaciju uz stalnu izloženost kamerama, bila su veoma podijeljena. To nije bio slučaj samo u Hrvatskoj jer i u drugim zemljama nailazimo na slične reakcije. Naime, otkako je redatelj John De Mol u rujnu 1999. u Nizozemskoj (pod okriljem produkcijske tvrtke Endemol) započeo s projektom Big Brothera, ta emisija doživljava velik uspjeh i veoma se brzo širi po ostalim zemljama tako da se danas emitira u 27 zemalja. Međutim, ubrzo se uviđa da Big Brother nije samo »obična televizijska emisija«. O različitim pitanjima koja pobuđuje raspravljalo se i na akademskim razinama: održavaju se seminari, predmet je ozbiljnih znanstvenih rasprava i studija. Ponajviše zbog prikazivanja pušenja, pijenja, erotskih scena (u Velikoj Britaniji stanari su se i potukli prijeteći jedan drugome ubojstvom) u 10-ak europskih zemalja vijeća zadužena za praćenje i kontrolu medija reagiraju na različite načine. Upućuju prigovore dok se negdje primjenjuju (ponajviše »simboličke«) sankcije: novčane kazne, kraći prekidi prijenosa ili se - kao kod nas - uvodi »sat privatnosti«.

Pred izazovom nove kulture

Promatrajući brze promjene i nastanak nove kulture, papa Ivan Pavao II. je pred 15-ak godina naglasio ulogu koju masovni mediji imaju u nastanku kulture koja se »rađa, prije negoli iz sadržaja, iz same činjenice da postoje novi načini priopćavanja s novim jezicima, novim tehnikama i novim psihološkim ponašanjima» (RM br. 37). Mediji, zahvaljujući snažnom djelovanju i kapilarnoj prisutnosti u društvu, nositelji su te nove kulture.
Da bi mediji doista bili u službi čovjeka i da bi u situacijama snažnoga medijskog pritiska osoba mogla i nadalje ostati protagonist vlastitih odluka i vlastitoga života, osjeća se nužnost stalnog upoznavanja kulture i njezina kritičkog promatranja. Imajući u vidu tu činjenicu, mnogi će crkveni dokumenti naglašavati potrebu odgoja za medije. Dokument Papinskoga vijeća za društvena obavijesna sredstva, Etika u obavijesnim sredstvima, naglašava da je prva dužnost korisnika medija razlikovanje i odabir. Da bi to mogli činiti, primatelji se trebaju »informirati o medijima, njihovim ustrojstvima, načinima djelovanja i sadržajima« (br. 25).
U duhu naznačenih smjernica želimo se u ovom tekstu osvrnuti na Big Brothera, iznijeti neke podatke koji mogu pridonijeti cjelovitijem razumijevanju i pravilnom odnosu prema spomenutoj emisiji kao i djelovanju današnje televizije. Što je Big Brother? Možemo li govoriti o nekom novom »trendu« ili novom televizijskom »žanru«? Radi li se o soap operi, talk showu, social reality, o običnoj igri ili o prenošenju stvarnog, »realnog« života? Koji stav zauzeti i na koji način promatrati današnju televiziju? Prvo pitanje s kojim se susrećemo odnosi se prije svega na samu ideju o nastanku Big Brothera. Je li Big Brother po svojoj idejnoj koncepciji nešto potpuno novo ili smo se već dosada susretali sa sličnim temama?

Idejna »nadahnuća« Big Brothera

Mnogo prije negoli je spomenuti John De Mol 1997, potaknut američkim znanstvenim projektom »Biosfera 2«, počeo razmišljati o tome što bi se dogodilo kada bi skupinu djevojaka i mladića izolirali na jednom mjestu i pratili njihov život 24 sata dnevno, na američkoj televiziji Pbs (1973) nailazimo na pokušaj šestomjesečnog praćenja života jedne američke obitelji. Kroz to vrijeme bilo je snimljeno 300 sati (programa) od kojih je kasnije napravljena 12-satna dokumentarna emisija, An American Family.
Od dramskih ostvarenja u kojima prepoznajemo svojevrsnu idejnu »podlogu« današnjeg Big Brothera, spominjemo djelo Jeana Paula Sartrea, Iza zatvorenih vrata (1944). Autor prikazuje troje ljudi koji su u običnoj hotelskoj sobi osuđeni na vječni »suživot«. Odmah nakon što su zatvoreni, veoma se zaoštravaju njihovi odnosi. Oni govore jedan drugome sve što žele, a to dovodi do međusobnog vrijeđanja. Bijeg od sebe, od svoje prošlosti i od drugih je nemoguć, a pakao - to je uvijek onaj drugi.
Među filmskim ostvarenjima podsjećamo na osobit način na Trumanov show (1998) u režiji Petera Weira. Cijela se priča filma odvija oko glavnog lika Trumana Burbanka koji živi u gradiću Seaheavenu a da nije svjestan kako njegov cijeli život stalno prate tisuće kamera, odnosno milijarde gledatelja širom svijeta. (Prema nekim najavama po uzoru na taj film priprema se u Njemačkoj novi projekt »Big Brother Forever« gdje bi se ljudi rađali, odrastali i živjeli čitav svoj život u jednom gradu, jasno u stalno izolaciji i »društvu« kamera.)
Kritičari ipak najveću idejnu sličnost ili svojevrsnu prethodnicu Big Brothera vide u romanu engleskog književnika Georgea Orwella, »Tisuću devetsto osamdeset četvrta«. Djelo je zastrašujuća slika totalitarizma. Društvom upravlja Partija koja sustavom neprestane kontrole svakog pojedinca onemogućava uspostavljanje bilo kakvih odnosa koji bi bili obilježeni ljubavlju i povjerenjem. Parole (»rat je mir«, »sloboda je ropstvo«, »neznanje je moć«) svojom paradoksalnošću nameću ideološku ispravnost. Zemljom upravljaju četiri Ministarstva (istine, mira, ljubavi i obilja) a na vrhu vlasti nalazi se Veliki brat koji možda osobno i ne postoji ali su svagdje prisutne njegove slike ispod kojih visi natpis: Veliki brat te promatra!
Središnji lik romana, Winston Smith, želi živjeti izvan dometa Velikog brata, ali ga on uvijek sustiže. U toj viziji totalitarne države čovjek potpuno gubi svoje dostojanstvo te nije moguće govoriti niti o minimalnim prostorima ljudske privatnosti a čovjek je kao vrijednost cinično doveden na najniži stupanj. Na kraju, uništeni Winston u izdaji doživljava najveći oblik samoponiženja a subjektivna slabost prihvaćanja totalitarnoga sustava je najočitija u posljednjoj rečenici koja paradoksalno ocrtava moralno uništenog Winstona: »Ljubio je Velikog brata!«

Bigbrothersko veliko oko

Ipak, postoje razlike između Orwellova Velikog brata i »televizijskog« Big Brothera. U Orwellovu romanu sve kontrolira oko diktatora, tj. Velikoga brata. U Big Brotheru, naprotiv, život mladića i djevojaka ne promatra »samo« jedno oko već iza tog »oka« (kamera) nalaze se tisuće i tisuće očiju, svi oni koji namjerno ili nenamjerno, na televiziji ili internetu, prate život stanara. Dok se u Orwellovu Velikom bratu prepoznaje diktator i osuđuje njegov način vladanja, u Big Brotheru se stalno praćenje života stanara opravdava svrhom »upoznavanja i promatranja društvenog života«. »Legitimnost« zavirivanja u privatnost i tuđe živote Velikom bratu daje totalitarni režim i sve to u službi lažnih obećanja jednakosti i pravde. U ime koje ideologije Big Brother, televizija i naravno čitavo gledateljstvo, prisvaja sebi pravo stalnog promatranja života mladih ljudi u bigbrotherskoj kući? I, naravno, sada se to »promatranje« ne naziva totalitarizam. Ono je legitimno jer se pritom nisu prekršila prava stanara, budući da su oni sami »pristali na to da budu snimani«. A televizija i gledatelji, ne ogrešujući se o nijedno pravilo igre demokratskog društva, može ih mirno promatrati. I ne samo promatrati, jer svojim glasovanjem ta ista publika odlučuje o njihovu - »preživljavanju«.
prenosi, poprimaju potpuno novo značenje i novu dimenziju. Postoje i događaji koji u potpunosti »ovise« o televiziji jer ih sama televizija »stvara«. Razmišljajući o Big Brotheru, može se postaviti pitanje: Što bi od njega bilo i na koji bi se način o njemu govorilo da televizija nije prenosila život stanara te kuće? Možda bi u tom slučaju mogli govoriti o jednom zanimljivom eksperimentu ljudske socijalnosti ili izdržljivosti čiji bi rezultati bili interesantni manjoj grupi znanstvenika. Bez televizije Big Brother zasigurno ne bi bio »fenomen« kakvim se u društvu prikazuje i doživljava. Njegova opstojnost nužno ovisi o televiziji! Ali, isto tako, Big Brother se »uklapa« u današnju televiziju, u njezin način govora, način prikazivanja, način tumačenja stvarnosti, vrednovanja... jer u protivnom ne bi našao svoje mjesto u udarnom terminu emitiranja.
Big Brother se kod nas pojavljuje u vremenu jake televizijske konkurencije kada se više televizijskih kuća bori za novu publiku, za promidžbu... jer, nije li gledanost osnovni kriterij uspješnosti! I dok nam je shvatljiva sama konkurentnost, postavlja se pitanje o etičkoj ispravnosti načina na koji se to želi ostvariti, o novim programima koji se emitiraju (a u većini slučajeva oni su blijeda kopija programa na stranim televizijama) i na osobit način o društvenoj odgovornosti koju medij, poput televizije, ne bi smio ispuštati iz vida.

Televizija koja slavi

Otkako je polovinom prošloga stoljeća u većini europskih zemalja počela ulaziti u domove, televizija se do danas u mnogo čemu promijenila. Mnogi se (neki sa nostalgijom!) prisjećaju vremena kada je ona bila izvor informiranja, kada je vršila snažnu pedagoško-kulturnu ulogu a trenuci provedeni pred televizijom doživljavani bili su i trenuci opuštanja i odmora. Televizijski se program nije emitirao svih 24 sata, a osim toga postojala je razlika između programa »namijenjenih« običnim, svakodnevnim trenucima i onih koji su predviđeni za posebne, svečarske trenutke (najčešće rezervirani za subotne i nedjeljne večeri). Pojava komercijalnih, »privatnih« televizija potaknut će mnoge procese. Bespoštedna borba za gledateljstvo utječe i na način rada televizije a promjene su vidljive ne samo na komercijalnim već i na javnim, »državnim« televizijama. Upravo nedavna promjena jesenske »sheme« na HRT-u može se promatrati upravo s tog stajališta. Svijest o društvenoj ulozi i odgovornosti, dosadašnja misao vodilja, posebno javnih televizija, kao da ustupa pred novim zahtjevima konkurencije.
Danas je izblijedio doživljaj televizije kao »oaze«, kao trenutka odmora. U cjelodnevnom televizijskom emitiranju svaka se emisija predstavlja »jedinstvenom«, »neponovljivom«, svaka donosi nešto »dosad neviđeno« a televizija postaje prigoda za slavlje vezano ne samo uz neke posebne trenutke već je svaki trenutak, svaka večer i svaki dan prigoda za slavlje. Njezin prvotni cilj postaje zabava i igra. Usporedo s time kao da nestaju granice između pojedinih televizijskih žanrova. Gledatelji se sve teže snalaze i sve teže razaznaju što je od veće ili manje važnosti, što je normalno a što izlazi izvan okvira redovnosti. To je uočljivo ne samo kod zabavnih već i kod informativnih emisija koje obiluju »laganijim« vijestima, zanimljivostima a same se vijesti prikazuju na »ležerniji« način. I ne samo u sadržaju već je ta promjena zamjetljiva i u tome što susrećemo i više voditelja te se često pozivaju kao gosti osobe koji su stručnjaci u raznim područja.

»Reality« program kao retorika stvarnosti

Na našim je televizijama uočljiva sve veća prisutnost »reality« programa. To su programi (a može se isto tako govoriti i o komunikacijskom stilu televizije) usmjereni prema svakodnevnom životu bilo u njegovim dramatičnim ili pak u »banalnim« aspektima. »Reality« televizija predstavlja situacije nadahnute na »stvarnosti« gdje u prvi plan dolaze »obični« ljudi.
Različiti su načini na koji oni sudjeluju na televiziji što ponajviše ovisi o vrsti programa. Tako npr. u talk showu oni otkrivaju vlastite osjećaje i otvoreno govore o svojim osjećajima, o međuljudskim i obiteljskim odnosima (snažniji »procvat« takvih emisija možemo veoma brzo očekivati i na našim televizijama!); sudjeluju u igrama koje su svojevrsni test njihovih sposobnosti; vlastitim svjedočanstvom pridonose rekonstrukciji nekog događaja u kojem su bili svjedoci; dozvoljavaju kamerama da ih prate tijekom dana (emisije poput »Jedan dan sa...«). A publika (bilo oni u studiju ili kod kuće) pozvana je na aktivno sudjelovanje i često bi trebala (osobito glasovanjem) iznositi svoj sud. Pri svemu tome televizija se želi prikazati kao autentična prenositeljica stvarnog života i u tome nastoji biti »transparentna«. Ona se predstavlja kao ona koja služi a ne kontrolira: televizija stoga postaje mjesto gdje će se npr. »pomiriti« posvađena majka i kćerka, na toj isto televiziji »nudit će se« recepti za razna jela, »pružati« savjete i »rješavati« probleme ...
Gledatelji najednom postaju protagonisti»Reality show« spada među emisije koje danas doživljavaju veliki uspjeh jer su (jednostavno) »gledane«! »Reality show« u većini slučajeva ugošćuje »obične« ljude i, polazeći od događaja iz njihova života, nastoji »napraviti« priču čija prvotna nakana nije u tome da bude vjerni prikaz stvarnosti, jer u takvim emisijama redateljsko i televizijsko djelovanje nije prikriveno.
Ovdje ističemo tri tipa »reality showa« koji su danas posebno popularni. Prvi tip takvih emisija usredotočen je na igre i avanture koje prikazuju protagoniste u posebnim situacijama i izazov su njihovoj izdržljivosti (klasični primjer je Survivor - Opstanak). Prema pisanju nekih medija producentska kuća AVA vrši pripreme za snimanje takvih emisija i kod nas. Drugi tip »reality showa« obuhvaća programe koji obećavaju »nastanak« nove zvijezde i to najčešće u svijetu glazbe (npr. Hrvatski idol, Coca Cola Music Stars), dok u treću grupu spadaju igre i eksperimenti društvenosti u kojima je značajan element eliminacija (»Big Brother«). »Reality show« pospješuje nestajanje ionako labilnih granica između stvarnosti i fikcije. Ne samo da je ponekad teško razlikovati ono što se stvarno događa od onoga što je fikcija već se na gotovo paradoksalan način mijenja i uloga samih gledatelja. Naime, televizijski gledatelji najednom postaju protagonisti, tj. publika koja je kroz dugo vremena »gledala« televizijski program sada dobiva novu zadaću jer počinje »nadzirati«, »birati«, »eliminirati«...

Oni su postali »zvijezde«

Emisija »Big Brother« nastaje i živi u takvom televizijskom kontekstu. U njoj prepoznajemo više žanrova i mnoge karakteristike »reality« televizije (talk show, igru, eksperimente društvenosti s naglašenim elementima ponašanja pojedinaca i grupe...). Ono što zanima televizijske gledatelje koji vlastitim očima i na kritički način žele promatrati »Big Brothera« jest uloga koja se gledateljima pridaje i ono što se kroz njihovo sudjelovanje od njih očekuje. Gledatelji su pozvani birati. Ali, postavlja se pitanje što to ili koga to u »Big Brotheru« publika bira? Koji su temeljni kriteriji izbora koje bi onaj tko bira trebao imati u vidu?
To pitanje doživljavamo posebno aktualnim ako se osvrnemo na nedavno završen prvi ciklus »Big Brothera«. Ne možemo izbjeći pitanju: Čime su sudionici »Big Brothera« ostvarili slavu i tko ih je »učinio« slavnima? I, s time povezano, gdje je (prema »Big Brotheru«) težište današnje slave? Zar su zaista slavni i slavljeni oni koji se pokazuje takvima kakvi jesu, oni koji se uspijevaju održati u središtu pozornosti s pomoću svoje »spontanosti« i divljenja vrijedni zbog »hrabrosti« oni koji »boli« vlastitoga srca i svoju intimnost bez ikakva sustezanja iznose pred televizijske gledatelje! A »Big Brother« i mnoge »reality« emisije nam upravo to danas sugeriraju.
Osvojena medalja na sportskom borilištu, postignuta akademska titula, izgrađena obiteljska kuća... pretpostavlja nebrojene dane, mjesece i godine treninga, učenja, rada i znoja. A zvijezdama »Big Brothera« društvo, mediji, javno mnijenje daje publicitet a da zapravo nisu ostvarili nikakav poseban rezultat, jer po čemu su oni bolji od drugih? U čemu su oni pokazali svoju izvrsnost? Ne radi li se o sjaju bez zasluga?
Današnja se televizija, osobito kada je riječ o reality programima, nastoji predstaviti kao autentična prenositeljica života odnosno životnih priča na koje ona sama ne vrši nikakav utjecaj. Naizgled se može činiti da televizija u tome uspijeva jer, prisjetimo li se Big Brothera, stječe se dojam da televizija samo prenosi život iz te kuće i da je izostavljena i sama scenografija, bez čega je bilo kakvo televizijsko djelo nezamislivo. Prikazivanje šutnje, dugih pauza, trenutaka spavanja ili odmora, sve je to trebalo biti u službi potpune transparentnosti televizije. A mnogim je gledateljima upravo ta transparentnost bio jedan od glavnih dokaza autentičnosti te emisije odnosno života koji se prenosi. Međutim, s pravom možemo postaviti pitanje: Jesmo li gledajući Big Brothera gledali »stvarni« život i je li televizija doista transparentna?
Mogu li se stanari bigbrotherske kuće ponašati i živjeti »kao da se ništa posebno ne događa«, a svjesni su činjenice da im kamere danonoćno bdiju nad glavama? Osim toga nije li njihov život »usmjeravan« i »umjetno« organiziran oko nekih tema! Čemu bi onda služila precizno razrađena i stroga pravila te dnevni i tjedni zadaci koji su se trebali obdržavati? Život se očito nije odvijao u potpunoj spontanosti. Ali i sama televizijska prezentacija tih događaja nije bilo jednostavno, »neutralno« prenošenje. Zar se u dnevnim pregledima nije mogla prepoznati »redateljska ruka«, budući da se cjelodnevni materijal snimljen s mnogo kamera (radilo se dnevno o više stotina sati snimljenog materijala) »sažeo« u emisiju od 50-ak minuta! Redatelj je nešto »ispustio« a nešto »uzeo«! A sve je to činio prema nekom kriteriju želeći prikazati neke događaje ili istaknuti neke karakterne osobine stanara!
»Biti zatvoren, to nas čini slobodnim!«
»Biti zatvoren, to nas čini slobodnim!« Taj naizgled apsurdni natpis stajao je na zidu prve bigbrotherske kuće u Nizozemskoj. Možda baš u njemu možemo tražiti odgovor na pitanje koje nije moguće mimoići: Koji je razlog ulaska stanara u kuću? Što to motivira sudionike Big Brothera da su spremni prihvatiti neobična pravila igre i pred kamerama razgolititi čak i vlastitu privatnost? Može li se sve opravdati jednostavnom željom za avanturom ili je jedini motiv basnoslovna milijunska svota? Zasigurno nije moguće svu raznolikost motiva obuhvatiti ili izraziti jednim pojmom. Ovdje donosimo razmišljanje francuskog pisca Finkielkrauta koji, pišući pred nekoliko godina (Antidnevnički zapisi iz 2001. godine), glavni razlog ulasku u kuću Big Brothera vidi u ostvarenju jednog drugog sna, a to je bijeg današnjeg čovjeka iz anonimnosti. Pronaći spas i ostvariti vlastiti identitet u tome da budemo viđeni, da budemo prisutni u javnosti. Nije li upravo osvajanje novčane nagrade usko povezano s najdužim zadržavanjem statusa stanara te najgledanije kuće? Cilj je, dakle, što duže ostati pred kamerama. A ta se izloženost ne gasi niti izlaskom stanara iz bigbrotherske kuće jer novonastale zvijezde i nakon toga obasjava sjaj reflektora, oni se i nadalje pojavljuju u televizijskim emisijama, njima se organiziraju svečani dočeci, oni postaju zvijezde partyja! Njih se gleda(lo), o njima se govori(lo), oni su uspjeli - oni su postali »zvijezde«!

Na tragu identiteta

Reality televizija i brojni programi usredotočeni su na živote običnih ljudi i na temelju njihova života ili nekog događaja nastoje napraviti što autentičniju priču. Mnogi se pitaju zbog čega su takvi programi danas veoma gledani? Kako navode neki autori takav način prezentiranja svakodnevne stvarnosti ispunjava prazninu i potrebu današnjega čovjeka za konkretnim primjerima i svjedočanstvima. Te su emisije popularne danas kada smo svjedoci traganja za (osobnim i društvenim) identitetom i gubitkom vjerodostojnosti nekih tradicionalnih »institucija«. Tu prazninu ispunjava (reality) televizija jer na jednostavan način nudi razne primjere »autentičnosti«, i to polazeći od onog što je svakidašnje i osobno. Tako današnja televizija aktivno djeluje u procesima koji kreiraju i osmišljavaju privatna i javna područja te oblikuju čovjekov društveni život. Naime, televizijsko prezentiranje dobra i zla, iznošenje uvreda i psovaka, prikazivanje izdaja i pomirenja, trenutaka dosade, radosti i intimnosti, u središtu je procesa kojima se oblikuje osobni identitet i društveni odnosi. Ne želi se apsolutizirati utjecaj televizije jer ona nije jedina stvarnost koja oblikuje naše životno okružje ali je njezino djelovanje važno. Pod njezinim se utjecajem veoma brzo odvijaju procesi i pomiču neke granice u društvenom prostoru. Tako će netko, upravo zahvaljujući televiziji, začas iz anonimnosti prijeći u svijet zvijezda, od običnog gledatelja postati televizijski protagonist, a (nekad stabilne i jasne) granice između javnoga i privatnoga sve je teže odrediti. Pritom sama televizija postaje i kriterij za prosuđivanje jer nešto je stvarno ne prije svega zato što se to doista dogodilo već zato što se »dogodilo« na televiziji! Reality programi, a među njima posebno Big Brother, pospješuju procese koji »miješaju« stvarnost (koju živimo) i »stvarnost« koja se prikazuje, zauzimajući istaknuto mjesto u sferama gdje se organizira i reorganizira osobni i društveni identitet.

Suživot s medijima

Okružen medijima čije su mogućnosti iz dana u dan sve veće, današnji čovjek počinje živjeti u iluziji i više puta počinje misliti da sve ono što mu mediji donose može »dotaknuti rukom«, da je to dio njegova iskustva. Ali, ne zapaža da je njegova »ruka« zapravo samo kabel ili antena. Isto tako počinje vjerovati da potpuno razumije svijet koji svakoga dana putem medija ulazi u njegov stan i da s njim uspješno kontaktira. Zaboravlja se ono bitno, a to je medijsko (posredničko) djelovanje koje ne samo da nudi teme o kojima treba govoriti već određuje naš način shvaćanja, način življenja vrijednosti i općenito stilove života. Slijediti preko televizije neke događaje (pa makar ih gledali u »realnom« vremenu, tj. »direktnom prijenosu«) ne znači i poznavati bit tih događaja jer je svaki medijski proizvod uvijek plod nečije selekcije i nečije »montaže«. Na to je danas potrebno stalno ukazivati. Osjećaj poznavanja i dostupnost koje pospješuju mogućnosti istodobnog praćenja te korištenja velikih »banaka« podataka veoma lako stvara iluziju gospodarenja i lakog izbora između onoga što je ponuđeno. Ali, zapravo se događa obratno, jer veći broj informacija i njihova lakša dostupnost iziskuje ne manju nego veću mudrost i profinjeniju sposobnost kritičkog promatranja.
Kritički se odnositi prema medijima ne znači okrenuti im leđa - što je zapravo i nemoguće - već naprotiv biti svjestan njihovih mogućnosti i opasnosti koje mogu prouzročiti. Potrebno je upozoravati na djelovanje medija koje često usmjerava na ostvarivanje površnih kontakata i odnosa među ljudima. Oni zanemaruju onu dublju povezanost bez čega se ne može govoriti o odnosima koji izgrađuju osobu i pridonose istinskoj izgradnji zajedništva, što je prvotni cilj komunikacije (usp. Communio et progressio, br. 1). Ostati samo na površini, »poznavati« u detalje život televizijskih protagonista (zvijezdâ) nije put izgradnje zajedništva. Zato današnji mediji ne postaju mjesto susreta već podržavaju i umnožavaju određene nadomjeske takvim susretima (sve najčešće u službi zabave), ali ne pružaju mogućnost realnog suočavanja s konkretnim životom i stvarnošću. Pred tom smo činjenicom još više upućeni na potrebu njegovanja osobnih odnosa i istinskoga zajedništva.
Uočavajući kod medija ne samo opasnosti ugrožavanja ljudskoga dostojanstva već i čovjeka koji traga za osobnim i društvenim identitetom, Crkva doživljava hitnost svoga poslanja u stalnom otkrivanju i upozoravanju na transcendentalnu dimenziju ljudske osobe. Rast i čovjekovo sazrijevanje neće biti samo trenutačni odgovor na zahtjev situacije već otkrivanje i življenje svih dimenzija osobnosti, kao plod jednoga hoda i rasta. Crkva, kako stoji u spomenutom dokumentu, treba »temeljito ispitivati glavne oblike utjecaja tih sredstava na međuljudske odnose« (br. 23) da bi bolje spoznala situaciju današnjega čovjeka i da bi mu pomogla da, obasut velikom medijskom ponudom, u slobodnom i odgovornom odabiru bude i nadalje protagonist vlastitih izbora i vlastita života.

Ližem ti sliku Almodovara

Hommage Lečenom



Ližem ti sliku Almodovara

Ližem ti sliku Almodovara
na kartama. Iz rukava asa
vadi dasa i keca k'o uskršnjeg
zeca čarobnjak iz šešira,
dok kurcu svira Tango
a pasionato, alegro vivače,
za Dragačevske trubače i društvo
u kutu mrtvih pjesnika:
Šoljana, Slamniga i Tina
Naručismo vina koje je pretvorio iz vode
Nekakav došljak na šanku
Blago se smiješi, u kutu usana pljuga
Naručuje Branku, poleti i litra druga
vidim, pašemo liku, bacimo spiku
Ispadne, jebote Bog, da je on osobno
Ustao iz groba, odjednom smrkne se soba
sve stane (u jednu rečenicu) gledam, stigme,
zbiljam kažem nije Sudac a ima i moć bilokacije
da bude u dva lokala odjednom, ahahaaha,
i tako odemo mi u drugi, pa drugi, pa Drugi,
dok se nismo propisno napili na Uskrs
Dvijetisućeisedme godine, tu
u Zagrebu, na Klaki, i Dubravi, i na Ravnicama,
po kojima smo jahali u suton
hoo.

hi-fi NEMANJA 08.04.2007. 02:51

Koliko je branitelja branilo Hrvatsku?

Zašto se Dražen Budiša ispisao iz Hrvatske socijal-liberalne stranke?

Denis Kuljiš

Zašto se Dražen Budiša ispisao iz Hrvatske socijal-liberalne stranke? To je sasvim jasno – s tom strankom, u kojoj su ga efektivno penzionirali i izbacili iz politike, već dugo ništa nema, osim što s vremena na vrijeme razgovara telefonom s predsjednicom Đurđom Adlešić. Ako se ne misli opet aktivirati, članstvo u HSLS smetat će mu da zauzme mjesto korifeja svehrvatskog političkog značaja, kao jedno od poprsja u virtualnom perivoju naše recentne historije. Ako se ipak misli vratiti – jer s političarim je kao s Tarzanom, pa ih uvijek možeš očekivati u narednoj avanturi, znači u epizodama ”Povratak Budiše”, ”Budišina osveta”, ”Budušina nevjesta” i naposlijetku, u ”Budišinom sinu”, koji bi mogao ići u tri instancije – u tom slučaju pak nema razloga da na naredne predsjednički izbore, što je za nj jedini moguć politički izazov, izađe kao kandidat male stranke preostale poslije kolapsa građanskog centra. Uspjeh ionako zavisi od deala sa Sanaderom, koji inicijalno može osigurati medijsku podršku, a zatim, u drugom krugu, dati pravi uzgon njegovoj kandidaturi, ako ga odabere kao partnera. Sa Sanaderom Budiša će se lakše dogovoriti direktno, nego preko Đurđe koja tu i sama ima određene ambicije – da, da, čak i takve...
Dobro upućeni ljudi, koji također poznaju Budišinu narav, smatraju da se on ne bi ni pojavio u novinama s «aferom ispisa» da neki razgovor sa Sanaderom ili ljudima iz njegove okoline već nije vođen, možda preko jednog od Draženovih prijatelja, recimo preko vlasnika «Školske knjige» Ante Žužula, kod kojega je honorarno zaposlen, a koji ima pritajenu strast za domoljubni angžman u politici. Ako se i razgovaralo, u Banskim dvorima ili preko raščetvernog pečenog janjca u «Trnjanki», to nipošto ne znači da se Buduša već odlučio. Samo se «pozicionirao», kako to formuliraju marketinški stručnjaci, ali još nije donio odluku hoće li ili neće izaći na izbore. Prvo, on je dosta spor u odlučivanju – za razliku od Račana, koji bi lako prelomio, ali se onako lijen i oprezan, dugo nakanjivao da nešto zaista učini - kod Držena sama gestacija oduzima puno vremena, on dugo mudruje, a budući da je jako zatvoren, to ne verbalizira, nego snatri, zamišljen, čeka da prozbori sam Veliki duh, kao neki drniški poglavica iskorijenjen iz rezervata na Miljevačkoj visoravni, pa presađen u Kozlikovo pored Klinča-sela blizu Jastrebarskog, gdje uzgaja povrće i ide na spavanje čim zatvori kokošinjac. Nikad ne uspjeva budan, sam je priznao, dočekati «Otvoreno». Ustaje oko četiri i trideset, pa odlazi u «Školsku knjigu», gdje je angažiran kao urednik izdanja humanističkih sadržaja. Iako komutira, dolazi prvi. Rokovi za ta izdanja s ovu su stranu vječnosti, ali savjesni kulturtreger ulazi s vratarom, u zgradu u Masarykovoj 28, nekadašnje sjedište «Vjesnikove» kuće, ranije redakciju «Novosti», gdje su, iz obližnje «Kazališne kavane”, naraštaji novinara poput Ive Mihovilovića, Franje Fuisa i Ivana Gorana Kovačića, uređivali zagrebačke gradske listove. Direktor Žužul, koji se doveze svojim velikim džipom «Navigator», što pristaje njegovom rastu Imoćanina sinjskih dimenzija, ponekad visi na barskim stolicama ispred «Kavkaza», malo niže od propale «Zvečke», ali Budiša ovamo nikad ne zalazi – on je preozbiljan lik za gradski asfalt, pa kad završio posao, tjera valjda odmah u Kozlikovo, u svoj politički egzil, jaskanski Colombey-les-deux-Eglises. Tako se zvalo selo u kojem je de Gaulle pregrmio desetljeće demokracije, dok mu se nije pružila prigoda da uđe u Elizejsku palaču, s tim da je u njegovu domaćinstvu za kokošinjac bila zadužena Madame de Gaulle, kako to prikazuje Alain Peyrefitte u knjizi «Le Mal francaise».
No, zašto bi uopće bilo važno namjerava li se Dražen Budiša vratiti u hrvatsku politiku, kad će predsjednički izbori, koji će se održati za manje od dvije godine, privući mnoge autsajdere i bivše ljude?
Vic je u tome što Budiša, prema sadašnjoj kalkulaciji, ima određne šanse, odnosno, od svih likova koje je na površinu izbacilo burno razdoblje tuđmanizma i post-tuđmnizma, on nije sasvim potrošen, zato što se prilično štedio, odnosno, njegova kandidatura, koja je dosta izgledna, uz podršku HDZ-a, mogla od Budiše napraviti favorita s pristojnim izgledima da uđe u drugi krug. Svi oni desničari, konzervativci, natražanjaci koje je posljednja kampanja za parlamntarne izbore digla iz mrtvih kako bi mogao pobijediti HDZ, traže sad lik oko kojega bi se mogli okupiti. Ako o predsjedničkim izborima rezoniramo samo na temelju ekstrapolacije dosadašnjih iskustava, pa postuliramo da je za uspješnu kandidaturu potreban dobro poznat lik, koji se predstavlja u novoj političkoj funkciji, Budiša ispada kao poručen, i moraš priznati da nema boljeg – u takvoj kontenstaciji, s ljevice se kao protukandidat nameće Radimir Čačić. Obje velike stranke što su preostale poslije pomora malih stranaka centra, strukturirane su prezidencijalistički, što znači da se u njihovu okrilju neće pojaviti druge jake figure, budući da bi ih, kad bi se onekud stvorili, već likvidirali njihovi šefovi. No i HDZ i SDP moraju izaći u prvi krug s vlastitim kandidatima – ali koje od poznatijih ljudi iz vlastitih redova mogu istaći? Dragana Primorca? Božu Biškupića? Kalmetu? Kalmetinog šofera? Onosno Tončija Vujića? Željku Antunović? Ingrid Antičević-Marinović? Ako se razmišlja «stohastički», znači samo na temelju ranijeg iskustva, usprkos činjenici da je historija loša učiteljica stvarnoga života, valja očekivata dva slaba kandidata jakih stranaka i slobodno polje za one koje ulete sa strane, s tim što predostrožnost zahtijeva da se s njima unaprijed naprave odgovarajući dealovi. Možda je HDZ prošao cijelu tu analitiku – nisu tamo svi ograničeni poput šefa njihova saborskog kluba Andrija Hebranga – pa došao do istog zaključka, te pokrenuo slijed dogaja, koji je završio umorstvom jednog nedužnog janjca, te razmjenom neobavezujućih signala i labavih obećanja s «prijateljima Budiše». Uostalom, to je konzitentno sa sadašnjom Sanaderovom strategijom akvizicije svih raspoloživih asseta na javnoj sceni – on pokušava preuzeti i pridobiti sve stranke, političare i javne figure, koje radije uklapa u vlastitu, nego u stranačku mrežu, tipični outsource, pa bi isto tako bilo logično da predsjedničkog kanidata «istjera iz kupusa», gdje se sakrio poput Dioklecijana, nego da ga traži u stranci, gdje bi se odmah uspostavila frakcija koja bi toga lika stala podržavati. Utoliko je Budiša zanimljiv za HDZ, a HDZ za Budišu jedina prihvatljiva solucija jer, traumatiziran prethodnim porazom u srazu s Mesićem 2000. godine, sigurno neće olako poći na koridu kao nezavisni toreador, bez puno hadezeovskih pikadora i banderiljosa. A takav kakav jest uvijek je otklanjao lukrativne ponude raznih desničarskih rezidua, ljudi koji su uz pomoć njegova drniškog hrvatstva, htjeli reafirmirati svoje hercegovačko, povezano s ratnozločinačko-kriminalnim lobijem.
Osim «stohastičkog» pristupa razmišljanju o kandidaturama za naredne predsjedničke izbore, može se primijeniti i «sociološki» pristup, koji se zasniva na poimanju da se u hrvatskoj politici sve promijenilo kad se pojavio Zoran Milanović. Sad se i tipovi od četrdeset godina, koji se uopće ne uklapaju u stranačke šeme i političke žanrove, mogu pojaviti u svim političkim sferama. Prvu navalu takvih oriđinala treba očekivati na lokalnim izborima koji se priređuju šest mjeseci prije predsjedničkih. Prilikom izravnih izbora za gradonačelnike, presudna će, doduše, biti lokalna muljaža, utjecaj na lokalne medije, tijela lokalne samouprave i lokalne tajkune, dok će nacionalna hadezeovska vlast samo dijeliti franšize izglednim partnerima. Neće biti puno prostora za spontane istupe, no ako nova samosvijest mlađih, drukčijih, novih ljudi – koji su u Americi, primjerice, transformirali politiku sveopćom mobilizacijom oko demokratskog kandidata Baraka Husseina Obame – ne dođe do izražaja tada, možda će utjecati na izbor i profiliranje kandidata za budućeg predsjednika... Kako su po tom scenariju, dakle, realne kandidature ljudi od četrdesetak godina, od konvencionalnih političara mogao bi igrati recimo esdepeovac dr. Branko Grčić (43), koji izvrsno izgleda, ili, na desnom centru, haeselesovac i predsjednik njihove zagrebačke organizacije, Darinko Vidović (43), koji nije glup, ima love i ne vuče neugodne repove. Pravi rastur napravili bi, međutim, kandidati koji bi u izbornu politiku stupili izvan političkog mejnstrima, kao etablirane građanske figure, umjetnici ili pofesionalci. Stranke, naravno, vrte samo imena vlastite nomenklature, ali ako se zaista realizira kulturna i generacijska revolucija koju je započeo Milanović, hrvatska će politika sutra izgledati sasvim drukčije – no te ne znači da konzervativnim biračami iz hadezeovih regionalnih utvrda, gdje dominiraju zaostlost, nacionalizam i klerikalizam, neće imponirati kandidat poput Dražena Budiše. On je slojevit lik, kontradiktoran, što bi marksisti rekli, «pritivurječan», ali nije svoju tvrdu, vlašku bit prikrio, zaodjenuo u liberalno, građansko ruho, naprotiv, njega nitko ga ne može optužiti za prilagođavanje i licemjernost, budući da je, na žalost, tvrdoglav, iskren i pošten, vidno neobično uporan nadasve u pogrešnim idejama i promašnim strmljenjima. No takav miks uljuđenosti i očajnog nazadnjaštva jednog iskrenog poštenjaka, povezan s kredibilitetom hrvatskog nacional-revolucionara iz 1971. mogao bi ga replasirati u politiku, gdje mu je jedina stvarna opasnost – modernizam bilo koje vrste, od kojega ga može zaštiti jedino pokroviteljstvo svete matere Crkve. Može li ga dobiti, odnosno, bi li on, tako ponosan, išao za tim da ga zadobije, ne zna se, a tu stratešku pretpostavku kandidature šampiona desnice ne može mu automatski osigurati ni zagovor premijera Sanadera. Budiša je vjernik, ide u crkvu, ali nije elastičan, odnosno, kako je Hebrang rekao, nevješto pokušavajući diskvalificirati Milanovića rječima što su zvučale kao pohvala - «nije prikladan za politiku, jer nije spreman za kompromise...»
Budiša ima moralni instinkt, ali nije politička životinja. Marljiv je, ali nije erudit. Naizgled ohol, zaprvo je jako nesiguran. Uljudan u komunikaciji, posve je nesuzdržan u političkoj fantaziji. Izrazito rezerviran, čini se nepraktičan duh, ali čvrst je i hrabar, no svojeglav i uskogrud, te popustljiv prema najvećim debilima, ako mu priđu s patriotskim floskulama. Nepovjerljivi, uobraženi provincijalac koji se našao među građanima, on ima i tu slabu točku što se kao invalid – u dobi od dvije godine prebolio je dječju paralizu, pa mu je jedna noga kraća – formirao strahujući od ismijavanja i neprihvaćanja vršnjaka. Rodio se 1948. u Drnišu, otac Mate bio je službenik, a majka Marija domaćica. Ona je srpskog podrijetla, a kako se zarana odredio kao hrvatski nacionalist, doduše kulturan, «s ljudskim likom», bio je to razlog da jače proživljava svoju ekskluzivnu opciju. Malo razmažen štreberko, dokazao se na visini rano iskazanih aspiracija, koje su u njegovu slučju, na žalost, bile političke, liderske, a ne umjetničke ili profesionalne, za koje bi mu možda nedostajalo intelektualnih sposobnosti ili dara. Kad je završio prva dva razreda gimnazije – a pohađao je i muzičku školu, lijepo pjevao, čak sudjelovao u radijskom natjecanju «Mikrofon je vaš» - roditelji su se preselili u Split, da bi on mogao studirati pravo. Onda je bilo normalno da se roditelji toliko žrtvuju za djecu, a možda je bilo naglašeno zbog njegove rane bolesti, no činjenica je da u Draženovu nastupu odmah uočiš samoljubivu egocentričnost koju može posijati samo pretjerano skrbna majka, a odnjegovati starija, materinski nastrojena žena. Odatle i njegova poza nedorasla momka, skromnog studenta iz provincije, koja ga je ostavila tek kad se primakao šezdesetoj, pa postavši djed, stao valjda emulirati svoga oca.
Treći i četvrti razred Budiša je, dakle, polazio u Splitu. Već se isticao hrvatstvom – jedini je u gimnaziji govorio «tisuću» i «znanost», dakle, ako nije mogao biti najveći Splićanin, mali Vlaj htio je biti najveći Hrvat. Ali nije demonstrirao ustaštvo ili opozicionarstvo, mirno je svršio Omladinsku političku školu, samo se poslije toga nije htio upisati u Savez komunista. On je imao svoje ideje, a volio se isticati time što su kontroverzne – priželjkujući emocionalne reakcije okoline. Pošto je maturirao, iznenadio je roditelje idejom da će studirati filozofiju i sociologiju u Zagrebu. Upisao se 1967., pa stanovao u domu i prodao klarinet koji je svirao u muzičkoj, jer cimeri nisu bili spremni trpjeti ispade marljivosti drniškog Bennyja Goodmana. Odmah se uhvatio u kolo s ekipom, gdje je vodio glavnu riječ, pa su ga izabrali za hrvatsvujuščeg predsjednika Saveza studenata Zagreba.
Poslije objavljivanja Deklarcije o položaju hrvatskog jezika – a to je dokument koji po rječniku i političkim zasadama ne izlazi iz okvira socijalističke ortodoksije, pa ga je potpisao i sam Krleža – u Hrvatskoj, usporedno s emancipcijom nacionalne kulturne elite, koju su sačinjavali sami pošteni komunisti, počinje uspon disidentskog rukovodstva Savke Dapčević Kučar. Ona je Titov režim htjela refomirati onako kako je nešto ranije Dubček pokušao učiniti sa češkim staljinizmom. Budući da je njena progresivna frakcija i u Hrvatskoj ostala u manjini, okrenula se ulici, pa pokušala pokrenuti «događanje naroda», s kakvim će, dvadeset godina kasnije, Milošević srušiti komunizam u Srbiji. Studenti koji su to ovdje, za razliku od radnika, prihvatili, nisu bili sve prononsirani nacionalisti, naročito ne solidni Budiša, ali su im se pomalo stali priheftavati likovi poput neobuzdanog mucavog fanatika Bruna Bušića. Od intelektualnog angažmana u prilog demokracije, pokret se pretvorio u okupljanje mladića s bradama, odjevenim u šarene doma štrikane veste, preko kojih su nosili pomodne trnčkote s hrvatskim grbom sašivenim na lijevi rukav. U svečanim prigodama, kao što je izlazak u disko i na dernek, nosili su crne hlače zvoncare i cipele špičoke. Sad je i Crkva uznastojala da preuzme i presumjeri ovaj pokret, pa je aktivirala momke koji su pohađali jezuitske seminare, sudjelovali u «molitvenim grupama» njihove mercovske centrale «katoličke akcije» u Zagrebu, u sklopu jezuitske crkve u Palmotićevoj ulici. Odatle se iščahurio i jedan malo nejasan lik, Ivan Zvonimir Čičak, koji je bio spreman na sve da privuče pažnju, osim što nije krvario na rane Isusove. Kad je zagustilo, izbio studentski štrajk, Tito razjurio Savkinu frakciju i sve pripadnike internirao u njihove vile na Tuškancu, policija je pohapsila «povijesne vođe» studentskog pokreta, a Čičak, koji se s govornice predstavljao kao «katolički titoist», fasovao je najviše, pet godina, dok je jedini neprijeporni oporbenjak, Budiša, koji je drsko izjavio da je «Titovo vrijeme prošlo», dobio je samo četiri godine strogog, jer su režim posebno nervirale veze s Crkvom, budući da su udbaši imali poseban račun s križarima i ostalim protagonistima katoličke resurekcije.
U zatvoru, Budiša je teško nastradao, jer takvi nesavitljivi, ponosni ljudi ondje najgore prođu (vidi «Odavde do vječnosti»). Odgulio je bez pomilovanja, u Gradiški i Lepoglavi, a izašavši 1975. diplomirao u roku od odmah, pa se oženio starijom kolegicom sa studija, Nadom, s kojom će izroditi tri sina (kršteni su Krešimir, Mate i Dražen – nema ti kod Budiše iznenđenja). Stipe Šuvar zauzeo se da dobije posao u Sveučilišnoj knjižnici, gdje u depou svojom pojavom neće skandalizirati javnost. On je ionako pobvučen, pa je u osami pevrtao dokumnte od značaja za hrvatsku povijest. Nije visio po birtijama, nego je rano išao kući. Lijepa mala hrvatska disidentska obitelj. Trebalo je samo sačekati petnaest godina, pa da završi proces započet sedamdesetih. Nacionalisti će sad biti u prvim redovima, a komunjare će preokretati kapute i mijenjali boju... No, Budiša s njima nikad nije mogao, nije podnosio njihov autoritarni mentalitet – pa čim se sastao s Tuđmanom, zaključio je da s njim ne bi mogao surađivati, ne zbog ideologije, nego zbog karaktera, pa se upisao u HSLS kod Slavka Goldštajna. U Koaliciji narodnog sporazuma, u koju su socijal-liberali ušli, bili su, uostalom, svi umjereni reformisti iz 1971., ali cijela ta ekipa nije zarobila fantaziju birača i pod krivim znamenom, Budiša je u svojoj izbornoj jedinici izgubio protiv Božidara Petrača, polukomičnog marginalca, klerikalnog pjesnika, koji se upisao u HDZ. Poslije debakla stranke 1990., Goldštajn je dao ostvku, pa ju je Dražen preuzeo, te u ratno doba ušao u koncentracionu vladu narodnog spasa kao ministar bez portfelja (Tuđman ga je zbog toga imenovao pričuvnim bojnikom administrativne struke). Na iduće predsjedničke izbore 1992. izašao je i izgubio, ali sasvim pristojno, s gotovo 23 posto glasova, dvaput manje od Franje, ali četiri puta bolje od Savke i četrdeset puta bolje od, recimo, Tončija Vujića. Time je, zapravo, Budiša, u vrlo kratkom roku, zauzeo mjesto šefa opozicije, iako je njegova stranka bila temeljito izbušene hadezeovskim krticama, pa su mu ključni ljudi i najbolji prijatelji izlazili kad god je to režimu više koristilo od njihove unutarnje opstrukcije. To je toliko razmrdalo HSLS, da se 1997. raspao na dvije frakcije – građansku, koju je predvodio Vlado Gotovac i nacional-zavičajnu kojoj je a čelu bio Dražen. Ipak, na prve post-tuđmanovske 2000. izbore izašla je cijela opozicija u đuture, najviše stoga jer ih je na kup natjerao američki ambasador Bill Montgomery, a Račan se pobrinuo za zaplet, kad je Budišu nagovorio, pošto mu to nije uspjlo s Gotovcem – da unutar općeg koaliranja, naprave svoju užu koordinaciju pa time zaribaju ostale – a SDP se pritom obavezao da podrži Budišinu predsjedničku kandidaturu. Ta prevarantska podšema razgnjevila je Gotovca, koji je iz malog prsta isisao alternativnog predsjedničkog kandidata izigranih članova koalicije – Stipu Mesića, koji je hametice potukao Budišu već u prvom krugu. Dražen je dobio oko 28 posto glasova, Stipe 41, a u drugom krugu, bilo je 56:44. Budiša se utješio mjestom potpredsjednika vlade. Putovao je u Kinu, jahao na devi, prvi put u životu jeo u jednom francuskom restornu, pa se zaprepastio kad se ispod velikog srebrenog poklopca ukazao vrlo mali ikebana-obrok, koji se ne može mjeriti s pireom i pet punjenih paprika. U avionu navodno je čak očijukao sa suputnicama, ali tome je teško povjerovati. S druge strane, brzo se suočio s nerješivim izazovima unutar vlade, jedne fluidne, neprincipjelne grupacije ljudi koji su gledali samo svoje i uže stranačke interese i nisu imali vremena za temeljne dileme i njegova moralistička samopropitivanja – pa je brzo završilo otvorenim sukobom oko atomske centrale, jer nije htio popustiti Slovenima, a ni međunarodnoj zajednici, kad je došlo na red izručenje Gotovine. To s Gotovinom otkriva još jednu od Draženovih slabosti - bezgrničnu adoraciju ljudi od akcije. Puši razne domoljubne gulmfere, prijetvorne mračnjaka, pa i čak i krimose poput legionarskog narednika Ante Gotovine. Na faksu, Dražen se družio s Antom Paradžikom, potonjim zapovjednikom HOS-a, te s raznim prevratničkim «patriotama» kakvih ima milijun u Beogradu, a u Zagrebu, hvala bogu, više ni jedan – sam Budiša nije takav, ali baš stoga oni mu toliko imponiraju... Zaista, kao što reče Malraux, «pustolovi se intelektualcima sviđaju više nego ženma», što, naravno, naročito vrijedi za intelektualce štreberskog tipa.
Račan je rado raskinuo koaliciju čim je preokrenuo dovoljno Budišinih liberala da s njima formira radnu većinu – oni su napravili provizornu stranku, «Libru», u kojoj su mirno mogli sačekati saborsku penziju. Pošto su mu stranku izbušili i Franjo i Ivica, Dražen na izbore 2003. ide u kombinaciji s DC-om Mate Grnića. No, dobili su samo dva mandata, a Budiša je izgubio u rodnom Drnišu, što je bilo preveliko poniženje, pa se umirovio i povukao... Nije od sebe davao znakova života, no kad su se prije dvije godine opet ujedinili HSLS i LS, jer je Đurđa Adlešić primila natrag raskoljnike iz «Libre», ispisala se, znakovito, Draženova žena. On sam nije došao ni na prošlogodišnju proslavu osamnaeste godišnjice stranke, a sigurno se pomamio dok se, uoči izbora, drvilo o tome heće li se integrirati HNS i HSLS, s tim da im Stipe Mesić dođe na čelo... Sve te priče o ujedinjenju i predizbornom koaliranju, koje su bile totalno trule, kako se najbolje vidi po zlosretnom braku HDZ-a i HSS-a, nisu se, naravno, mogle ostvariti čim je netko odlučan poput Milanovića preuzeo SDP, pa počeo internu i eksternu «diferencijaciju» koja vodi u čisti bipolarizam, da se u hrvatskoj politici konačno prestane s tuđmanovskim tajnim dilovima, koji su dokinuli stranačku ogovornost, pa doveli do sveopćeg pada povjerenja u javni angažman i moral političara.
Možda bi povratak Budiše obnovio povjerenje u poštenje političara, ali s njim bi se išlo kroz minsko polje, dok nagazna ne bi eksplodirala – čovjek ne bi dao naše generale, suprotstavio bi se Amerikancima, pokazao Europskoj uniji te liječio komplekse sve dok ne nametne ideju da su Hrvati mali, ali ponosan narod koji, doduše, većinom živi u inozemstvu, jer se njegovi autistični vođe uglavnom nisu micali od kuće.



Bonustrack

Dragi gospodine Vranjkoviću,

Potpuno sam nesposoban razviti bilo kakve emocije prema nekoj etničkoj skupini ili cijelom narodu – takvi plemenski refleksi, rekao bih, ostatak su nekog predmodernog stanja društvene svijesti, kad si s pravom mogao pretpostaviti da su svi pripadnici neke narodnosne grupe na isti način formirani, kako je svojstveno ljudima koji žive u zajednici, a ne u društvu.
Dakle, ja ne mrzim Hercegovce, niti volim Hrvate, ne mrzim Slovence, Srbe ili Albance, ne volim Engleze, Francuze, ne mrzim Japance ili Kineze, ne volim čak ni Ruse (iako je moj djed bio Kozak, gotvovo Rus, ili Ukrajinac, a zapravo Donac, što je jedna od 15 kozačkih stanica). Istodobno, imam jako dobre prijatelje Hercegovce, Slovence, Srbe, Albance, Bošnjake, odlično se snalazim na prostoru cijele bivše Jugoslavije, odlično poznajem sve važnije gradove, njihove subkulture...
Obožavam Baščaršiju, beogradske šlepove, Tromostovje i mostarske kafane, dobro poznajem čak i Čitluk, Čapljinu i Međugorje, Grude, Široki Brijeg i Tihaljinu. Znači, možemo skroz odbaciti ideju da Kuljiš mrzi Hercegovce. No, puno sam pisao protiv tzv. hercegovačkog lobija, odnosno hercegovačke mafije, hercegovačke inteeresne skupine, koju je devedestih vodio Šušak, zatim Pašalic, dok danas nema predvodnika u političkoj sferi – moj prijatelj Ljubo to sigurno nije – nego, možda, samo u ekonomskoj, iako se g. Mudrinic nipošto ne pokušava nametnuti u javnosti, naprotiv. Hercegovački lobi devedesetih je stekao silnu društvenu moc, sasvim neproporcionalnu njenoj brojnosti u hrvatskom korpusu.
Danas su Hercegovci u Hercegovini u najvecoj mjeri taoci toga stanja i voljne žrtve hrvatske politike, koja ih želi koristiti kao reakcionarni element - problem je što su oni podložni, jer su zaluđeni i zaostali, pa su im pamet popili Crkva i HDZ. Šteta, jer nema vitalnije, sposobnije populacije u hrvatskom korpusu – nasuprot lijenim Dalmatincima, oni su sposobni našto i ostvariti, ali, na žalost, samo IZVAN Hercegovine, kao i talijanski južnjaci, dok su od svoje domaje napravili crnu rupu, za razliku od Istrana, koji su podjednako brojni (5% Hrvata), ali nit ih čuješ, nit ih vidiš, osim u Istri koju su pretvorili u hrvatski mali raj na zemlji, gdje su nekretnine skuplje nego bilo gdje u Europi.

S poštovanjem,

Denis Kuljiš

Pa što fali Golom otoku?

Denis Kuljiš

Goli otok bolji je od Sibira. Smrtnost je bila niža a monstruozni ugođaj neusporediv, jer se samo s ruskom emocionalnom inkontinencijom može kreirati potkontinent očaja, koji se proteže od ledenog mora do oceana nesreće. Osim toga, na Goljak su uglavnom primani samo članovi partije, koji su u uvjetima koncentracionog logora razvili samoupravljanje - međusobno su se batinali i preodgajali s jedne ortodoksije na drugu.

Tito je 1948. na grgurski i golootočki arhipelag Gulag strpao sve neprijatelje i sumnjive elemente, što je bilo puno humanije nego da ih sve odmah postrijelja. Nadam se, iako za takvo mišljenje nema pravih osnova, da ga je na to nagovarao i drug Krleža, kojega je Tito, u tim presudnim trenucima, pretvorio u najbližeg savjetnika.

Neprijatelj je bio strahovito opasan, praktično nepobjediv - bili su to nepokolebljivi fanatici, željezni idealisti, pravi komunisti, odani ideji svjetske proleterske revolucije, koje nisi mogao zadovoljiti revizionističkom varijantom regionalne, poboljšane diktature proletarijata brendirane lokalnim kultom ličnosti, kojoj Zapad tajno pruža neograničenu ekonomsku i vojnu podršku.

Jedan od najinteresntnijih likova recentne jugoslavenski povijesti čovjek je takvoga kova - potpukovnik Vlado Dapčević, brat Titova poltrona, generala Peke Dapčevića. Vlado je bio španjolski dobrovoljac, sudionik bitke na Sutjesci i Neretvi, politički komesar divizije, a uhapšen je 1948., pa od 1950. do 1956. mučen u Staroj Gradiški i na Golom otoku. Pušten, uspio je 1958. pobjeći u Albaniju, a odatle u SSSR. U Moskvi je u doba kubanske krize 1963. među emigrantima organizirao odred za pomoć Castru, ali mu nisu dopustili da pođe, što se ponovilo i 1965. kad je u Odesi prikupio dragovoljce za rat u Vijetnamu. Stoga je pobjegao iz Rusije, pa otišao u Belgiju i, radeći kao fizički radnik, pokušao okupiti istomišljenike. Policija ga je stalno hapsila, a 1973. preživio je atentat koji je na nj organizirala Udba. Uspjela ga je 1975. namamiti u Bukurešt, pa u dosluhu sa Securitateom oteti i prebaciti u Jugoslaviju gdje je osuđen na smrt, ali je kazna izmjenjena u 20 godina strogog zatvora. U Požarevcu odležao je dvanaest, pa je protjeran iz zemlje. Otišao je u Bruxelles, upoznao se i oženio vrlo mladom ženom, koja ga je obožavala te nagovarala da napokon odustane od nemoguće misije. Pronašao ga je dopisnik "Borbe" iz Belgije, Slavko Ćuruvija, bivši romantični agent Državne bezbednosti. Ćuruvija je o Dapčeviću napisao knjigu, koja je objavljena u liberaliziranoj Jugoslaviji koncem osamdesetih godina. Vlado se vratio u zemlju 1990. pa u Beogradu osnovao novu Komunističku partiju Jugoslavije. Dosljedno se borio protiv Miloševićeve diktature. Umro je 2001. zalažući se za nezavisnu Crnu Goru, što ga je moralo učiniti najnepopularnijom osobom u Beogradu.

Vrhunski kominternovski operativac, koji je dobivao psudonime po tipovima pištolja - Walter, Tetejac, T. T. - Tito je pricizno znao kakvoj se nemezi suprotstavlja. Najopasniji su protivnici stoga odmah strijeljani, tobož u bijegu, ili zatučeni u Glavnjači, pa pokopani na nepoznatom mjestu, a svi njihovi najbliži, podvrgnuti su ispitivanju, torturi, ubijeni ili poslani na dugotrajnu robiju. Cijela populacija sumnjivih lica, komunističkih zelota, idealista, prirođenih staljinista, Crnogoraca, ili šire rodbine prononsiranih protivnika režima, odvedena je na Goli otok, šifra "Mermer", te zlostavljana do smrti ili do arbitrarne odluke o puštanju, koja nije imala nikakve veze s njihovom krivicom, nego s međunarodnim okolnostima, koje su dopuštale da se represija smanji.

Statistički, to nije bio osobito velik zločin usporedi li se s drugim komunističkim zločinima, a izveden je selektivno, samo među partijskom i ljevičarskom elitom. Titova se vlast nije mogla braniti demokratskim sredstvima, jer nije bila demokratska, ali o genijalnosti jugoslavenskog kondukatora svjedoči što, ni u borbi za opstanak, režim nije učinio rigidnijim, nego je popuštao. Svi nezavisni diktatori - od Ceausescua i Kim il Sunga do Fidela i Mugabea, učvršćivali su se jačanjem policije, dirigiranog i netolerantnog poretka, a Tito, naprotiv, stvaranjem unutrašnjeg balansa, oslobađanjem nekih društvenih subjekata, koji su dobivali određene stupnjeve slobode za samostalno funkcioniranje. Na kraju, cijeli je eksperiment propao, jer se magija raspršila čim je umro oniži, pretili balkanski David Copperfield, ali ukupni dojam nije tako loš, a njegov jugoslavenski Gulag bio je isto toliko bolji od ruskog, kao i život u zemlji male laži od života iza željezne zavjese. Možda Tito na onom svijetu nije dospio među starije arkanđele I klase, ali možeš biti siguran da uživa poseban tretman i u Hadu, možda u nekoj čistilišnoj ustanovi otvorenog tipa s lijepim pogledom na Elizejska polja. Negdje u blizini sigurno su i one dvije maserke, opremljene manjim krilima.

Dejan Jović

Američka politika na Balkanu: motivi i interesi



Svih ovih dana, od trenutka jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova od Srbije, postavlja se pitanje: koje to motive imaju Sjedinjene Američke Države i njeni najbliži evropski prijatelji, da tako uporno - i do neke mjere čak i rizično - inzistiraju na priznanju tog proglašenja. Zašto je Americi toliko stalo? Koji je to interesi vode?

Čuli smo razna moguća objašnjenja za takvu američku politiku – uglavnom iz košare raznih „teorija urote“. Oni koji, međutim, vjeruju da je Amerika namjerila uništiti Srbiju jer je ne voli, ili zaštititi Albance jer ih voli – ne nude nikakvo uvjerljivo objašnjenje zašto bi Amerika baš nekog voljela a drugog ne. Amerika nije Njemačka, pa da bi postojali neki tzv. "historijski razlozi" da bude „antisrpska“. Još je manje objašnjivo zašto bi Amerika bila na strani ne jedne, nego (na Balkanu) dvije muslimanske nacije: Bošnjaka i Albanaca – kad istodobno raste antiislamsko raspoloženje na cijelom Zapadu, pa i u Americi. I sami teoretičari urote su, vjerojatno, zbunjeni – u istoj mjeri u kojoj je, recimo, Veljko Kadijević bio zbunjen kad se suočio s činjenicom da Amerika nije razumijela (ni podržala) Srbiju one davne 1991. godine. U svojoj prvoj knjizi („Moje viđenje raspada“), Kadijević nije mogao ponuditi nikakvo drukčije objašnjenje nego da se radi o američkom antikomunizmu (protiv JNA i Miloševića, koje su Amerikanci tada vidjeli kao ortodoksne komuniste). U tome je bilo ponešto istine. Ali, kako objasniti to da se američka pozicija nije promijenila kad su antikomunisti i antiislamisti ojačali u samoj Srbiji? Zašto Amerika ostaje skeptična i hladna prema Srbiji i nakon 2000? Je li to zato što Amerika ima neke posebne simpatije prema Albancima? Objašnjenje koje ističe navodnu važnost nekog „albanskog lobija“ u samoj američkoj politici ostaje manjkavo, nekonzistentno i tanko.

Ideja o tome da je (politička) Amerika pro-albanska iz neke posebne bliskosti s Albancima jednako je tako iluzorna, kao i ideja da su ruski političari skloni Srbiji jer se radi o Slavenima ili o "historijskim prijateljima". Velike sile, naime, rijetko kad imaju prijatelje – one imaju interese. Treba pitati, dakle, koji to interesi vode Sjedinjene Države u ovom slučaju?

Prije svega, Amerika je – kao i velika većina drugih važnih zemalja (naročito na Zapadu, ali ne samo tamo) 1992. (posebno nakon rušenja Vukovara, a potom i katastrofe u Bosni i Hercegovini) Srbiju i Srbe identificirala kao glavnu opasnost za mir i stabilnost u jugoistočnoj Evropi, a potencijalno i šire – u cijeloj Evropi. To nije nikakvo iznenađenje, a nije baš bilo ni neopravdano. Divljački nacionalizam kojim su se razarali gradovi i čitave države, te obnova radikalnih i ekstremističkih (neofašističkih) ideologija, nisu bile samo srpska „specijalnost“, ali su ipak na srpskoj strani rata bile izraženije nego na drugima. Povrh toga, Srbija je – već i kao najveća od svih upletenih strana, te ona koja je imala podršku većeg dijela tadašnje JNA-u-raspadanju – mogla i načiniti najviše zla. To je dodatno potencirano činjenicom da se nisu razarali Šabac i Kragujevac, nego Dubrovnik i Sarajevo. To što je kasnije granatiran i Knin (gdje su Srbi bili većina) i Mostar (u trenutku kad ih tamo više skoro nije ni bilo) ostalo je u sjeni ovih prvih razaranja, i viđeno je uglavnom kao posljedica. Američkoj politici su trebale skoro tri godine da se pokrene, i da pokaže da se u svijetu kojeg ona kontrolira (u liberalno-demokratskom svijetu) takve stvari ne mogu dogoditi nekažnjeno.

Jednom kad se pokrenula, međutim, ona je odlučila ići do kraja. Što to znači? To znači da je odlučila ovladati (ako ne već i zavladati) prostorom koji je u devedesetim doista bilo krvavo ratište, u kome su milijuni ljudi bili protjerani iz svojih domova, a stotine tisuća su poginule. Na ovo što se događa od 1994. nadalje – sve do danas – treba gledati kao na jedan jedinstven proces, u kome su Sjedinjene Države odlučile preuzeti kontrolu nad prostorom u kome se dogodila katastrofa, i koji je prijetio da stvori veće regionalne, a možda i globalne probleme. Možemo, naravno, raspravljati o tome ima li Amerika legitimitet da bude „pacifikator“ i „hegemon“ svuda na Zapadu (a Balkan je, sa američke točke gledano – još uvijek Zapad) ili čak i posvuda globalno, ali američka vanjska politika polazi od pretpostavke da su SAD odgovorne za mir u tom dijelu svijeta (ako ne već i u cijelom svijetu), i točka. Da nije bilo „naših“ (tj. domaćih) povoda za takvu intervenciju, ona se možda ne bi dogodila – ili barem ne u tolikoj mjeri i na tako brutalan način (vojnom silom, kršenjem međunarodnog prava, brutalnim nametanjima volje, itd.). Bila bi možda suptilnija, i manje očigledna. Balkan, naime, nije po sebi područje od velike važnosti za američku (ili bilo čiju drugu) politiku – ali je to postalo zbog nereda kojeg su na njemu stvorili domaći igrači. Njih nikad ne treba zaboraviti u raspravama o uzrocima i motivima sadašnje američke politike na Balkanu.

U savladavanju rata i istiskivanju antiliberalnih doktrina i akcija, Amerika je tadašnju Srbiju vidjela kao glavnog protivnika, pa je djelovala s te pozicije. Prvo je koncipirala i nametnula bošnjačko-hrvatski (Washingtonski) sporazum, potom vojno pomogla hrvatsku akciju protiv Krajine, pa uspostavila Pax Americana u Bosni i Hercegovini (Dejtonskim sporazumom), a zatim se okrenula prema rušenju Miloševića. U tu svrhu je izvela napade na Srbiju (i u manjoj mjeri: Crnu Goru), a potom financijski, politički i organizacijski pomogla rušenje Miloševića 2000. godine. (Da se 1997. nije okrenuo protiv Miloševića, srušen bi bio i Milo Đukanović). Istodobno, Amerika je „preventivno“ djelovala u Makedoniji, a kad je tamo došlo do „gužve“ (u februaru 2001.) uspostavila je ravnotežu time što je dozvolila vojnu akciju protiv albanskih separatista, istodobno promovirajući Ohridski sporazum. Potom se uključila u stvaranje kompromisa između Makedonije i Grčke (oko imena – te je pregovore najprije vodio Cyrus Vance, a svi su izgledi da će biti okončani prije prijema Makedonije u NATO, također na američko inzistiranje). Dok je u Srbiji stajala na strani albanskog nacionalizma, u Makedoniji i Crnoj Gori ga je uspješno kontrolirala i minimizirala – jer joj je tako odgovaralo. Albanski nacionalizam upotrebljen je kao sredstvo slamanja politike, političara pa i zemlje koja je viđena kao glavna opasnost u regiji.

Jednom kad je uspostavljen mir, Amerika je u sve zemlje regije poslala snažne ambasadore, koji su bili de facto vladari iz sjene. Također, ona je u nekim od tih zemalja sagradila enormno velike ambasade, a u drugima je podigla vojne baze, najveće u ovom dijelu svijeta. To je bio jasan signal namjere da se ostane dugo i da se bude ozbiljno prisutan. Neke od zemalja u regiji su se okrenule prema Evropskoj Uniji, ali nijedna se nije mogla do kraja osloboditi američkog utjecaja – čak ni Slovenija, kako se moglo vidjeti iz zapisnika razgovora američkih i slovenskih diplomata neposredno pred proglašenje nezavisnosti na Kosovu.

Stvar je prilično jednostavna i ne treba je mistificirati pronalaženjem nekih tobožnjih zavjera: Amerika je uložila previše novca, političke volje, ugleda i snage da bi se tek tako povukla iz ove turbulentne regije. I tu sad dolazimo do faze u kojoj jesmo. U njoj Amerika pokušava ostvariti i na dugi rok osigurati pacifikaciju svih potencijalnih izvora nestabilnosti na Balkanu, kako se nikada ne bi ponovila situacija iz devedesetih, kojom je i sama Amerika bila zatečena, a dijelom i osramoćena. U tome ima i želje za dominacijom, ali i iskrene želje da se nikada više ne ponove zla građanskog rata, te da se ne pojavi neki „novi Milošević“. Da bi to osigurali, Amerikanci su se okrenuli analizi uzroka koji su doveli do rata u devedesetim godinama, pri čemu su nacionalizam i nacionalne tenzije identificirali kao najvažniji. A koje bi to najopasnije moguće tenzije mogle dovesti do novog rata na Balkanu?

U prvom redu, radi se o srpsko-albanskom sporu oko Kosova, u drugom: o potencijalnoj obnovi srpsko-hrvatskog spora oko Bosne i Hercegovine, a u trećem o raspirivanju (dosad tihog, ali latentnog) konflikta oko Makedonije – u kojeg bi mogle biti uključene i susjedne zemlje. Također, treba spriječiti porast muslimanskog ekstremizma (ne nužno nacionalizma, nego, recimo, vjerski-inspiriranog radikalizma), koji se može pojaviti u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji. Da bi se spriječilo razbuktavanje novog rata – danas, za deset godina ili za pedeset – treba, dakle, kontrolirati upravo te tri zemlje. Američka politika prema regiji je u posljednjih desetak godina usmjerena upravo prema tom cilju – punoj kontroli tih triju zemalja. I doista – s procesom proglašenja nezavisnosti Kosova od Srbije (koji je istodobno i proglašenje zavisnosti od Amerike) taj je proces manje-više završen. Jedina preostala moguća teritorija koja bi mogla biti od interesa u tom smislu - jest Sandžak, pa na tu teritoriju treba obratiti posebnu pažnju (kao što sam već napisao u jednom od prethodnih tekstova na ovom blogu).

U situaciji u kojoj kontrolira te tri ključne točke potencijalnog konflikta, Amerika je u prilici da bude de facto gazda regije, bez obzira na Evropsku Uniju i potencijalno članstvo balkanskih zemalja u njoj. Time ona postiže više ciljeva odjednom.

Prvo, Amerika sad drži prst na pulsu albanskog, makedonskog, srpskog, bošnjačkog i hrvatskog nacionalizma – jer svakog od njih može i kazniti (oduzimanjem ovlasti, pa čak i teritorije) i nagraditi (proširivanjem ovlasti, odnosno teritorije). Americi ne odgovaraju „konačna rješenja“, nego upravo polurješenja, u kojima budućnost može biti ovakva ili onakva. O tome kakva će biti – odlučivat će Amerika: sama ili u dogovoru s Rusijom (a možda i Evropom, ako se ova oporavi od paralize). Između ostalog, i zato je prijedlog kojeg sam iznio u prošlom tekstu na ovom blogu, gotovo sigurno osuđen na neuspjeh, čak i kad bi se Srbi i Albanci o njemu dogovorili (a ja sam dobio više pozitivnih nego negativnih komentara o njemu, i to i sa srpske i s albanske strane). Također, da bi ga mogla kontrolirati, Americi treba srpski nacionalizam, pa ga ona zapravo raspiruje, a ne guši (kao što je slučaj i s drugim nacionalizmima u regiji). Kad Srbima ne bi bilo stalo do Republike Srpske ili do Kosova, Amerika bi ostala i bez svoje mrkve i bez batine u odnosu na Srbiju. Isto se odnosi i na "mrkvu i batinu" članstva u Evropskoj Uniji - koja je također potrebna, pa se u tom smislu pomaže održavanje "ravnoteže" između nacionalističkih i proevropskih snaga u samoj Srbiji.

Drugo, ona je ulaskom u Bosnu i Hercegovinu, te na Kosovo, uz snažan utjecaj kojeg već ima na Albaniju i Tursku, u prilici da potpuno kontrolira sve četiri evropske zemlje/teritorije u kojima ima značajan broj muslimana. To je posebno značajno u situaciji „rata protiv terorizma“, i s obzirom na prilike na (pre)Bliskom Istoku.

Treće, poučena iskustvom iz ne tako davnih devedesetih, Amerika ne vjeruje nikome u regiji – a naročito ne Srbiji, a posebno ne u situaciji u kojoj je ona na korak od snažnog političkog, ekonomskog (a možda i vojnog) povezivanja s Rusijom. Prisustvom u Bosni i na Kosovu, Amerika je povećala utjecaj na unutarsrpska politička zbivanja, jer može utjecati na neke od glavnih tema svake sljedeće izborne kampanje. Također, eventualnim (a sada već i vjerojatnim) ulaskom Hrvatske, Albanije i Makedonije u NATO (možda već sljedeće godine), Srbija će biti sa svih strana okružena zemljama koje su u NATO-u, te će time biti pod dodatnim pritiskom (barem simboličkim).

Konačno, Amerika je iskoristila slabost Rusije i Evrope u devedesetim godinama, da bi se ponovno pojavila kao gazdarica u barem jednom dijelu Evrope. Prije 1989. ona je suvereno gazdovala Zapadnom Evropom, da bi potom – kroz proces proširenja Evropske Unije, i oslobođenja od američkog tutorstva u nizu zapadno-evropskih zemalja – izgubila tu poziciju. Za Srbiju je možda Kosovo „srce Srbije“, ali je za Ameriku ono „srce Evrope“. (Kao što je Srbija to isto – za Rusiju, ali o tome u nekom drugom tekstu). I doista, za Evropsku Uniju, pitanje Kosova postat će sasvim sigurno jedno od središnjih političkih i vojnih pitanja. Naime, jedino tu će se na tlu Evrope dodirivati (a vjerojatno i sudarati) Rusija i Amerika. Za Evropu, most na Ibru bi mogao postati novi „Berlinski zid“, a Kosovska Mitrovica – novi Berlin. A kao što iskustvo Hladnog rata govori – sve dok se taj zid ne sruši, te Rusi i Amerikanci ne povuku, nema nikakve šanse da Evropa bude istinski ujedinjena i politički važna.

Denis Kuljiš: Još poneka o Miri Furlan

U prljavom nacionalističkom umu nerealiziranog intelektualca postoji retencija takvih gadljivih stereotipa, ali o ovakvim Hrvatima, onakvim Srbima i sličnim sramnim budalaštinama, ne razgovara se u pristojnom društvu, čak ni u pristojnim birtijama koja toleriraju jedino bezazlene pijanice.



Uz veliki unutrašnji otpor, pišem odgovor Nikici Bariću, mladom učenjaku čiji sam debitantski znanstveni rad (knjigu-disertacija "Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995") negativno recenzirao u pretprošlom broju "Gordogana". Moj novinarski mentor, Marko Grčić, naputio me: "Never explain, never complain!" Nedobronamjerne nećeš uvjeriti, a ako dobronamjerni nešto nisu shvatili, znači da nisi dobro napisao, ili se nisi znao postaviti - nepovoljna recepcija uvijek je tvoja je greška koja se, uostalom, ne da ispraviti. Barić me proglasio "prevarantom i bleferom". Hrvati su, citira on Jovana Dučića, "najhrabriji na svetu", ali ne zato jer se nikoga ne boje, nego zato što se ničega ne stide... Barić misli kako to ne vrijedi za sve Hrvate, ali, drži, "Kuljiša se teško može opisati bolje od toga".

U prljavom nacionalističkom umu nerealiziranog intelektualca postoji retencija takvih gadljivih stereotipa, ali o ovakvim Hrvatima, onakvim Srbima i sličnim sramnim budalaštinama, ne razgovara se u pristojnom društvu, čak ni u pristojnim birtijama koja toleriraju jedino bezazlene pijanice. Kakav je to nivo rasprave? Napišeš mladom nevježi da mu doktorat ništa ne valja, detaljno to obrazložiš, objasniš u kakvoj je akademskoj sredini sniženih i odsutnih kriterija ta njegova deplasirana teza nastala i kakva je opća klima desničarske, autističke znanosti koju promoviraju njegovi mentori, recenzenti i šefovi sramotnog Insitituta za hrvatsku povijest na kojemu je zaposlen - što mu može biti jako neugodno, pa to može i osporavati, racionalno, relevantnim argumentima - a on, umjesto da na decidirane negativne ocjene redom odgovara, šalje u našu redakciju pismo u kojemu tvrdi da sam ja bestidna kukavica!

To je zaključak pamfleta koji je napisao ne poštujući nikakav logički okvir. Prvo je ustvrdio da lažem o svemu što sam u "Gordoganu" i "Globusu" pisao o događajima na koje se njegova knjiga odnosi, zatim da sam u doba o kojemu je riječ - naime u povijesnom razdoblju Tuđmanove diktature - kao senzacionalistički urednik objavljivao razne difamantne tekstove, što me kao novinara i svjedoka diskreditira. Zatim kaže kako se i sad družim s raznim Srbima i o tome čak pišem po novinama ("Danas se Kuljiš po Beogradu, točnije po Dorćolu, vozika u masivnom Volvou s udobnim kožnim sjedalima. To moćno motorno vozilo u vlasništvu je Kuljiševog beogradskog druga, Ace Tijanića, danas direktora Radio-televizije Srbije, a ne tako davno ministra informiranja Srbije za vrijeme Miloševićeve vladavine.") Znam da Bariću nije lako dok se u svom "Yugu" s plastičnim sjedalima teško uspinje na Gornji grad, na radno mjesto u bivši Arhiv CK, u kojem sad dominiraju Tuđmanovi i Šuškovi istomišljenici. Njihov je zadatak da osiguraju znanstvenu apologiju projekta u sklopu kojega su hercegovački gangsteri u dolini Neretve napravili gulag, a kraj Mostara dreteljski koncentracioni logor smrti. No, nije stvar u tome da su oni bolji ili gori od srpskih bandita koji su u Bosni provodili etničko čišćenje - ne, potpuno su isti, kao što su potpuno isti i oni koji jedne i druge opravdavaju, ili pokušavaju osporiti sad potpuno nespornu činjenicu da su Tuđman i Milošević dogovorili rat koji se vodio u Hrvatskoj i u Bosni te da su, štoviše, Bosnu pritom tehnički podijelili radom zajedničke ekspertne skupine u kojoj su participirali hrvatski i srpski akademici, visoki dužnosnici oba režima. Kako su sudionici o tome objavili svjedočanstva, više se ne može voditi nikakva ozbiljna rasprava o tome je li to točno ili nije, pa je cijelo pismo koje je Barić uputio "Gordoganu", kao, uostalom, i njegova doktor-kitab disertacija, što se zasniva na istim apolegetskim premisama, sasvim deplasirana.

Knjigu Ivice Barića bio sam osporio napisavši da je njegovo istraživanje provizorija države Srpske Krajine posve promašeno jer ne razmatra uzrok njena postanka, niti uzrok pada, pa je knjiga puka deskripcija petogodišnjeg trajanja te tvorbe, što je sasvim nepoticajno za znanstvenu i teorijsku sintezu. Jedno i drugo fundamentalno pitanje - nastanak, propast - moglo se analizirati samo kontekstu općih povijesnih okolnosti ostvarenja Miloševićeva projekta Velike Srbije, u kojem, intrigantno, Srpska Krajina nije bila vitalni, nego sporedan element, pa nikad nije integrirana u zapadnosrpske zemlje ili neku fantazmagoričnu prekodrinsku državu Zapadnu Srbiju, (koja se, osim u velikosrpskim snoviđenjima, nije ni mogla realizirati u sklopu tako bizarnog autodestruktivnog projekta koji je započeo time da su opkolili i zatim tri godine bombardirali svoj designirani glavni grad!)

Zašto je Barić odlučio zanemariti kontekst u kojem bi njegov rad mogao poprimiti bilo kakav smisao? Zato, spekulirao sam, jer bi to onda uvelo u priču i drugog partnera koncepcije podjele bivše Jugoslavije na Veliku Hrvatsku i Veliku Srbiju, sa ili bez "zemljice Bosne" u sredini, a to bi bilo nepodnošljivo nadasve za Barićeve institutske pokrovitelje i mentore, skupinu ljudi sakatih učenjačkih reputacija, koji su se motali po raznim komitetskim, muzejskim i sličnim paraznanstvenim ustanovama bivšeg režima, te svoje karijere zatim zasnovali okasnjelim doktoratima o irelevantnim temama, pa postali stupovi novog akademskog poretka, kojim caruje tuđmanizam, nacionalizam, crno desničarenje, popovi i autori knjiga o teorijskom opusu Bruna Bušića, tragično ubijenog mucavog hrvatskog domoljubnog terorista, sve pod političkim pokroviteljstvom hercegovačke hadezeovske frakcije, koja je u ratu ovladala novčanim tokovima, kriminalom, obavještajnim i znanstvenim podzemljem.

Da su se Tuđman i Milošević dogovarali, znam iz prve ruke - napisao sam u pretprošlom "Globusu" u recenziji Barićeve knjige. Znam, jer sam tome i sam svjedočio, na novogodišnjem novinarskom primanju na Pantovčaku 1992., kad nam je Tuđman - na salveti, naravno! - nacrtao kartu podjele teritorija i interesnih sfera, o čemu sam, dodao sam, sve i napisao u sutrašnjem broju "Globusa"!

E, na taj se moj argument Barić neviđeno okomio u svom bezobraznom pismu. Gotovo četvrtinu opsežne epistule posvetio je istrgnutim citatima toga članka, dokazujući kako ništa nisam napisao o nekakvoj namjeravanoj i zacrtanoj podjeli Bosne, kako sam se Tuđmanu samo udvarao, ulagivao mu se, pa prema tome, "Globus" i ja nismo, znači, Tuđmana kritizirali zbog njegove nakane da Bosnu rascijepi, nego sam ja, naprosto, nepouzdan svjedok koji "iznosi izmišljotine"... Ne samo što ne razumijem historiografiju i njenu pravu funkciju - a to je pribiranje činjenica - nego se uopće nisam spreman "suočiti s prošlošću", što bi trebalo početi tako "da se svatko od nas zapita što je radio početkom devedestih", umjesto da sad sve "trpamo na pokojnog Tuđmana".

A što smo radili "Globus" i ja početkom devedestih, pita Barić, pa to pokušava detaljno analizirati na primjerima."Globusov ekspertni tim", kaže, napao je Antu Markovića kao "srbijanskog kvislinga". Predsjednik SIV-a vratio se u Zagreb, što "Globus" smatra neprihvatljivim, jer je Marković "šetetočinja, megaloman, moralni skot i zločinac" koji se činom povratka pokušava predstaviti kao žrtva. "Globus" je objavio i feljton o glumici Miri Furlan. "Njegov vulgarni sadržajm bolje je ne pripričavati". U odgovoru na knjigu Darka Hudelista, u kojoj je feljton o Miri Furlan označen kao "dosad najveći moralni pad hrvatskog novinarstva", "Globus" tiska moj uvodnik s oštrim odgovorom Hudelistu, u kojem se spominju neke njegove ranije kulturalne predilekcije.

I to nije sve, naglašava Barić. "Globus", čiji tadašnji urednik sad optužuje autora knjige o krajinskoj državi kao apologeta zločina što su nad Srbima izvršeni u "Oluji" - kako je on, odnosno "Globus" u broju od 18. kolovoza 1995., komentirao odlazaksku kolona srpskih izbjeglica? Objavljeno je: "Toliko je traktora krenulo prema Beogradu da će biti strašan propust ako ga dobro ne izoru." U istom broju, na duplerici, tiskan je intervju s lokalnim desničarskim ridikulom Mladenom Schwartzom, koji pita Tuđmana kad će, osim Knina, Hrvatska osloboditi Suboticu, Zemun, Sandžak i Boku Kotorsku?

Ama, zbilja strašno, gotovo isti takav moralni debakl kao onaj feljton o Miri Furlan. Inače, prvi "olujni" broj "Globusa" u prvom tjednu kolovoza, posljednji je koji sam uređivao, a zatim sam svoj udio u izdavačkom poduzeću prodao suvlasnicima, pa započeo primopredaju, te s još nekoliko urednika koji su mi se pridružili i s novcem koji sam dobio, pokrenuo "Nacional". Ovaj drugi olujni broj "Globusa" od 18. kolovoza, prvi je koji ja nisam uredio...

Zaključujući na temelju toga velikog broju nabrojenih teških promašaja da je "Globus" naprosto slučaj "neartikuliranog senzacionalizma" s nekoliko (dopušta Barić) "antirežimskim članaka", on postulira da je glavni cilj lista bio da "čitateljstvu rastopi i zadnju trunku razuma i pameti", i to "raspirivanjem nesuvislog antagonizma prema Srbima, kroz brojne masno otisnute naslove". Još me optužuje za svoje intelektualne i moralne malformaciju jer je, otkriva, tada, "kao stariji maloljetnik u formativnim godinama", previše čitao "Globus", "trčao na kiosk po novi broj, umjesto da ide na misu k velečasnom". Traumatiziran presitnim pismom i prevelikim naslovima u "Globusu", kaže, nisam ni sad bio kadar napisati nego ovako lošu knjigu... Ironičan je, a zapravo pogađa bit, iako krije svu istinu - mislim da je trčao i na misu, a u "Globusu", rekao bih, previše je poklanja pažnje slikama (gole Kasandre, gole Nikite) i naslovima, a nedovoljno tekstovima, kao i onome što u njima piše.

S dokazo o tome da je "Globus" bio jedan neartikulirano senzacionalistički tabloid koji širi antisrpsku histeriju, Barić prelazi na egzegezu netočnosti u navodima u mojoj recenziji. To je cijeli niz nepreciznosti, kojima pridaje golemu važnost i mnogo prostora - čak tri stupca, još jednu četvrtinu svoga pisma - a odnose se, primjerice na to da dr. Radelić i dr. Spehnjak za koje sam napisao da su bili njegovi "mentori", nisu bili njegovi mentori, nego "recenzenti". No ja sam mislio - mentori u paidagoškom, ne u akademskom smislu, pa je valjda trebalo napisati Mentori?!

"Dr. Spehnjak nije, kako Kuljiš tvrdi, neprimjećena tavorila osamnaest godina na mome Insitututu", prosvjeduje Barić, "ona uopće ne 'tavori', nego kao i dr. Radelić pošteno radi svoj posao." Možda i radi, ali ništa ne objavljuje, barem ne kakve prestižne knjige ili članke u domaćim i inozmenim publikacijama, nego samo uvijek jedno te isto, drvi po Narodnoj fronti iz 1945. godine, i tako od simpozija do simpozija, od publikacije do publikacije, desetljećima i u nedogled... Tavoriti se, uostalom, može i sasvim pošteno - blagajnice u "Konzumu" tavore, ali takav samozatajni rad, nije preporučljiv za uspon u znanstvenoj karijeri - nitko te ne primjećuje, pa ti treba nekoliko godina tavorenja i neproduktivne deskripcije da, kao Barić, proizvedeš debelu knjižurinu, kako bi postigao barem privid znanstvene akribije.

Pošto je utvrdio da je moje svjedočanstvo o sastanku kod Tuđmana, gdje je ludi diktator iznio svoj plan podjele Bosne, izmišoljtina, jer ne stoji da sam o tome na taj način pisao u "Globusu" - koji se, uostalom, Tuđmanu samo ulizivao kad nije širio antisrpsku histeriju - Barić navodi da sam podjednako neprecizan i u pogledu faktografije jer brkam mentore i recenzente, razne njegove babe i žabe, pa zaključuje: "Smatram da je potpuno suvišno osvrtati se na izravne Kuljiševe primjedbe o mojoj knjizi. Što ja o tome imam raspravljati s nekim poput njega, tu je ozbiljna rasprava nemoguća. O tome mogu raspravljati s nekim kompetentnim ili barem ozbiljnim, a Kuljiša se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep..."

I onda ide ono njegovo rasističko dovijanje o tome kakvi su po Dučiću Hrvati, što je Barića očito jako dojmilo, pa to upotrebljava da opiše jednoga, jedinog koji se prihvatio nezahvalna posla da pročita njegovu dosadnu i priglupu knjižurinu pa je analizira na deset kartica, čime je od jalovog dr. sci. samo iznudio podjednako dugu invektivu, s tezom da se s neartikuliranim senzacionalistom, nema što raspravljati... Dakle, dajte gospodo gordoganovci nekog drugog, jačeg, ozbiljnijeg, s boljom reputacijom, pa će se junačni Barić s njim pobiti na naučnom polju, te iznijeti argumente i pokazati da ne stoji to što pišemo o njegovoj knjizi. Izašavši na megdan dostojnijem protivniku, možda bi čak otkrio što zaista misli o Tuđmanu i o tome je li Tuđman s Miloševićem zaista dijelio Bosnu, je li dao da se poslije "Oluje" protjeraju i pobiju Srbi, je li Srpska Krajina uspostavljena kao provizorij pošto njena sudbina nije bila razriješena u općem sporazumu dva diktatora u Tikvešu, ili tome nije tako, nego nekako drukčije, i zašto o svemu tome nema ni riječi u njegovoj knjizi... Ukratko, ako nađemo nekog dovoljno uzvišenog, pametnog, čestitog, neporočnog, s velikim građanskim ugledom valjda i u krugovima u kojima se sam Barić kreće, među lumenima poput njegovih mentora i među učenjacima Nadbiskupijskog društva za povjesnicu, s kojima se Barićev glavni tutor dr. Radelić poteže po provinciji, šireći ljubav prema historiografiji i prikazujući slogu klerikalne elite sa znanstvenom nomenklaturom stvorene pretvorbom bivšeg Instuta za radnički pokret duhovnom obnovom osoblja koje se s trećerazrednog marksizma prebacilo na provincijski nacionalizam - da, u tom slučaju, dr Barić mogao bi s nama raspravljati, a inače neće. No, Bariću, gdje da mi vama nađemo takvog supolemičara, koji još ima vremena i volje da se zamajava s vašom promašenom, tupađijskom znanstvenom sirovinom, odnosno slabo odštancanim polufabrikatom? Dobro je da ste i mene dobili, jer ja se ipak, i ovako nesavršen, razumijem u te stvari, čak sam bio svjedokom, da ne kažem protagonistom mnogih zbivanja koja se tiču pitanja s kojim ste se (neuspješno) poduhvatili pišući tu svoju kvaziznanstvenu za-ubit-vola-knjižurinu. Naime, bez obzira na to što sam zaista objavio feljton o Miri Furlan, svjedok sam da je Tuđman objašnjavao na koji se način s Miloševićem namjerava pogoditi oko teritorija i oko Bosne, budući da se onaj sastanak na novogodišnjem primanju, zbilja dogodio. U novinama je to opisao i moj tadašnji zamjenik Davor Butković, koji je također prisustvovao, a akademik Dušan Bilandžić objavio je cijelu knjigu memoara dobrim dijelom posvećenih istom predmetu. Ne isplati se, dakle, to više osporavati, pa ni odbacivanjem članka koji sam 3. siječnja objavio u "Globusu". Uostalom, kad ga danas čitam - a nisam nikad u međuvremenu - baš se ponosim: nije loše nadrljan. Pisao sam ga pola sata, koliko već ima vremena zaposlen glavni urednik političkog tabloida usred ratnih zbivanja, dan nakon što su dva Froga-7 pala pored Zagreba, na Lučko, gdje su Srbi pokušali pogoditi logor specijalaca.

Hartija je jeftina, časopis naš, pa članak citiram u cijelosti. Pod egidom GLOBOTOMIJA i pod naslovom "Pogodi tko dolazi na večeru", napisao sam:

Predsjednik Tuđman pozvao me na večeru. Kad sam došao u vilu "Zagorje", pokazalo se da će naš prvi susret proteći bez ikakve intimnosti, jer su došli i mnogi drugi novinari, pa je razgovor prerastao u jednu od onih konferencija za tisak koje se u dnevnicima obično publiciraju na dvije velike stranice, kao predsjednička adresa tek ponegdje prekinuta šlagvortima novinara. Uostalom, predimenzioniran, banalan interijer podsljemenske dače sagrađene za jednog komunističkog diktatora, pogodan je jedino za službene funkcije, iako su iz predvorja uklonili Titova punjenog grizlija iskeženih zuba i postavili božićno drvce visoko petnaestak metara, sa slamom i štalicom u podnožju.

Na vratima nas je pozdravila crvena husarija Republikanske garde, pa smo bili uvedeni u veliku konferencijsku salu, punu raznovrsnog svijeta, koji je u ovoj svečanoj prigodi novogodišnjeg razgovora poslije najave priznanja suvereniteta, zastupao hrvatske medije: od svećenika koji uređuju "Glas koncila", do mladića u šarenom džemperu s bradom, nalik teheranskim studentima, koji uređuju "Glas HDZ-a". Sam sam se bio vrlo pažljivo odjenuo: preko "Globusove" majice, navukao sam u čast priznanja svoj loden, austrijski folklorni kostim, koji u svečanim prilikama odijeva bečka elita, ali, bojim se da tu modnu poruku nitko nije shvatio: bit će da su mislili kako sam se kostimirao u toplu kočijašku jaknu od gunja.

Naizgled raznovrsna, skupina ljudi koja se te večeri okupila u vili "Zagorje" zapravo se mogla lako razvrstati u dvije skupine: u jednoj novinari koji vjerno interpretiraju stavove predsjednika dr. Tuđmana i njihovi urednici; te pripadnici skupine ljudi koja se uvijek nađe u podnožju neke više težnje, ima različite nazive u pojedinim političkim formacijama, a meni se uvijek najviše sviđao onaj koji se upotrebljavao na ruskome dvoru - konvoj.

Kolektivni intervju potrajao je oko dva sata. Gotovo sva pitanja postavljali su ministar informiranja g. Salaj, te g. Milovan Šibl i g. Antun Vrdoljak iz Vrhovnog državnog vijeća, a zatim se pretvorio u politički solilokvij, posebno zanimljiv onima koji dijele interes dr. Tuđmana za Bosnu. Poslužena je crna kava u finom "Rosenthalovom" servisu, ali je pušenje posvuda zabranjeno, pa smo se u pauzi sakrili u garderobu, zapalili po jednu među kaputima, te s g. Šiblom komentirali film po romanu Raymonda Chandlera koji se te večeri prikazivao na televiziji.

Poslije formalnog razgovora za novine koji je protekao u pomalo sustegnutoj, ukočenoj atmosferi, uslijedio je neformalni susret s novinarima, cocktail i privatna večera.

Tu sam se upoznao s dr. Tuđmanom, koji je na mene ostavio povoljan dojam, ali sam primijetio da on s velikim nepovjerenjem gleda na neke uredničke poteze "Globusa", pogotovu u interpretiranju rezultata istraživanja javnog mišljenja, što je spominjao i u razgovoru za tisak, s tezom da su i novine pridonosile stvaranju klime za izvršenje državnog udara. Na tekstove iz "Globusa" na Konferenciji se, inače, aludiralo četiri puta - tri puta u nepovoljnom, a jednom u povoljnom kontekstu.

U svemu, stekao sam dojam da se "Globus", osim u domovini i dijaspori, mnogo čita i u najvišim političkim krugovima. Tome sigurno pridonosi i imenovanje novoga savjetnika za tisak, g. Jadranka Sinkovića, iskusnog novinara i profesionalca, s kojim sam radio davno, još u "Danasu", gdje su nas proglašavali "Šuvarovim komandosima". On se poslije bavio promocijom jahtinga i kockarskim automatima, a sad se, u odijelu sa žiletom, obreo u vili "Zagorje", kao analitičar domaćega tiska. Budući da je dugo bio u "Vjesniku", koji je još u komunistička vremena - kad je riječ opolitičkom djelovanju opozicije - promovirao različite teorije zavjere, sklon sam pomisli da je doktrina o tajnim i zavjereničkim intencijama svakog političkog stava, istupa ili mišljenja, potekla uzbrdo, na brijeg Pantovčak, iz savskih baruština gdje su, u bivšem sistemu, izrasle one dvije betonske katedrale poraženog duha - "Vjesnik" i CK. "Vjesnik" se uvijek čitao po zagrebačkim kavanama gdje je, pod paskom tajne policije, šurovala opozicija, i tu je, mislim, stvoren ključ za čitanje između redaka, navika od koje se oni, koji su poput g. Šibla bili prisiljeni da godinama samo igraju šah, nisu mogli osloboditi ni sad kad čovjek sve što želi može priopćiti slogom umjesto znakovitim prazninama, naslovom umjesto tajnim znakovima i neizrečenim porukama.

Mislim da u zagrebačkim političkim krugovima stoga još dugo nitko neće moći povjerovati u čistu i jednostavnu nezavisnu poziciju lista koji tiska čiste i jednostavne rezultate nezavisnog istraživanja javnog mišljenja - pogotovo neće sad kad poslije svega objavljujemo podatke za tjedan u kojemu je najavljeno priznanje hrvatskoga suvereniteta i koje se ne može nasloviti nego - POPULARNOST DR. TUĐMANA, MESIĆA I HDZ-A DRAMATIČNO RASTE. Možda ipak ima lijeka, pa ćemo učiniti ono što sam i obećao dr. Tuđmanu: istraživanje ćemo prepustiti Gallupovu institutu.

Dođavola s lažnom skromnošću: ovako suptilno stiliziran politički komentar objavio bi i londonski "Spectator"! Čitatelji poput mladog, nervoznog Barića, koji je zbrisao s mise, nisu to uopće zavrijedili!

Krucijalni je Barićev argument da u članku nema spomena o Tuđmanovoj nakani da dijeli Bosna, pa je prema tome i priča o nekakvoj "Globusovoj" kritičnosti ili nezavisnoj poziciji spram režima obična mistifikacija. Gdje su, dakle, dokazi da je Tuđman to smjerao učiniti, odnosno, da mu je to netko u novinama tada spočitavao?

Lako je tebi sad, znanstvena lijenčino, tvrditi da mi nismo Tuđmana osporavali, kritizirali i ismijavali člancima poput ovoga, za koji je trebalo dosta drskosti - zato je to bio prvi i predzadnji put da me poziva k sebi, iako sam pet godina vodio tjednik koji se prodavao više od 150 tisuća primjeraka, kao vodeći nezavisni list u zemlji. Lako je tebi jer se ne moraš bojati Račanovih eskadrona smrti, jer sad ne lete kuće u zrak, ljude ne likvidiraju rafalom u cestovnoj zasjedi, ili kamionom koji naglo promijeni špuru, ne prati tebe tajna policija, niti prisluškuje tvoj telefon, i sve tvoje suradnike na poslu, niti ti prijete odmetnici i luđaci poput Merčepa, pa moraš danima boraviti u stanu sa čoporom prestravljenih tjelohranitelja naoružanih mašinkama i bombama, kao u seriji "Otpisani" i u filmu "Rio Bravo". Ne moraš ti ženu i dijete koje još nije prohodalo ekspedirati u inozemstvo, da ih ne teroriziraju desničarski manijaci, ekipa kojoj, rekao bih, i ti kao kriptonacionalist, tuđmanist i kabinetski šuškovac, moralno i psihološki, idejno i znanstveno pripadaš, ali se kriješ i ne usuđuješ javno iznijeti svoje pozitivne poglede na blagopočivšeg diktatora i njegova ilegalnog rezidenta, budući da ti je svanulo kako bez obzira na doktorat postignut iz kompromitirane znanstvene ustanove u kojoj si zaposlen, otkako su na vlast došli Sanader i Račan, podjednako neskloni vašoj institutskoj kabali pašalićevskih teoretičara, s takvim stavom nećeš napredavati u karijeri, ni ovdje, ni u inozemstvu, gdje ste jedino u australijskom Perthu uspjeli napraviti malo uporište "hrvatske znanosti" - naime "znananosti marketinga", čime se mogu okoristiti jedino "poluprirodnjaci" iz vojnih obavještajnih službi, kad ovjerovljuju svoje prepisivačke magisterije.

A mi smo Tuđmana - i to onda dok je grmilo, tutnjilo i sve letjelo u zrak, osporavali, te uporno kritizirali njegovu ideju podjele Bosne.

U "Globusu" od 14. lipnja 1991., dakle ubrzo poslije tikveškog sastanka Tuđman-Milošević (održanog 15. travnja 1991.) u članku na četiri velike stranice, "Globusov ekspertni tim", donosi pod egidom "OTKRIĆA" i pod nadnaslovom "Modaliteti podjele Herceg-Bosne s pregovaračkog stola predstavnika Hrvatske i Srbije" te s velikim, gromoglasnim naslovom "BOSNA ŠAPTOM PADE?" dug članak, opremljen s dvije karte dvije varijante podjele Bosne, koje je izradio mješoviti hrvatsko-srpski ekspertni tim sastavljen od savjetnika oba predsjednika (Šentija, Bilandžić, Sokol, Lerotić, Avramov, Markov). Objavljujemo uz to fotografiju na kojoj je prikazanao kako se Tuđman i Milošević rukuju (to je bio Šarinićev snimak s njihovog ranijeg sastanka u Karađorđevu, gdje se još drže dosta formalno, a ne srdačno i razgaljeno, s velikim osmjesim na licu, kao u Tikvešu.) Naš ekspertni tip procjenjuje - "Podjela je dogovorena", što je "promašaj koji treba izbjeći", pa zaključuje: "Globusovo istraživanje projekta podjele Herceg-Bosne, osnovano je na pretpostavci o podjeli bez preseljenja stanovništva. Pošto je vjerojatnost pogodbe o seljenju vrlo velika, u narednim brojevima objavljujemo - Projekt velikih seoba: Velika Hrvatska, Velika Srbija i Mala džamahirija."

Već 19. srpnja 1991. donosimo ovako opremljen članak: "Muhamed Filipović otkriva senzacionalnu podjelu Bosne i Hercegovine: TAJNA NAGODBA TUĐMANA I MILOŠEVIĆA?" Opet je tu ekspertna karta - bez ikakve Male džamahirije - te dug i precizan tekst o djelovanju oružanih nacional-političkih frakcija pod komandom iz Zagreba i Beograda, koje su na terenu već započele razudbu Bosne.

Drugog kolovoza 1991. donosimo velik članak "Suprotstavljanja - u povodu nedopustivih poteza hrvatskog vrha prema Bosni i Hercegovini: BOSNA, ILI KAKO RASJEĆI ŽIVO DIJETE", koje je o "nepromišljenosti hrvatskog vrha" napisao prof. Ivo Banac, gdje nije bilo nijedne lijepi riječi za tu Tuđmanovu politiku.

Dobro, bilo je ponešto i protiv Srba. Recimo, 15. studenog 1991. prof. Ivo Banac "u povodu jedne genocidne i osvajačke velikosrpske politike" (nadnaslov) razmatra isto ono što je Barić slabašno pokušao, naime - pod naslovom NASTAJU LI SJEDINJENE SRPSKE DRŽAVE? analizira "Što stoji iza tvrdnje velikosrpskih šovinista da će 'nova Jugoslavija' ili 'Sjedinjene srpske države' obuhvaćati Srbiju, Crnu Goru, SAO Krajinu, SAO Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem, Bosansku krajinu, istočnu Hercegovinu, Romaniju, Kumanovsku dolinu i skopsku Crnu Goru?" Ne stoji Milošević, nego njegovi paragoni, koje će on već zauzdati da ostanu u okviru onoga što je u Tikvešu i preko specijalnog emisara Šarinića dogovarao s bratom Tuđmanom.

Dakle, kad sam se poslije svega toga, na novogodišnjem prijemu pojavio kod Franje, nije on imao nikakvih sumnji o tome što ja mislim o njegovom životnom projektu, ali "Globus" je tada za nj bio težak politički problem, pa nas je na razne načine pokušavao pridobiti ili kupiti - a problem smo mu bili nadasve zato jer smo legitimirali opoziciju kroz istraživanja javnog mišljenja što su pokazivala da, usprkos ustavnom aranžamanu kojim je na Božić 1990. prigrabio diktatorske ovlasti, Tuđman kontrolu biračkog tijela i velevlast još ne uspijeva konsolidirati. To će mu omogućiti tek inducirani rat, pretvorba i politički inženjering, proveden uz pomoć obavještajnih službi, kriminalnih skupina i eskadrona smrti. Projekt uspostave osobne vlasti, balkanske tiranije kojoj se nitko u zemlji ne može oprijeti, dovršen je tek poslije "Oluje" 1995. godine.

U siječnju pak 1992., dva mjeseca poslije pada Vukovara, dok se fokus tuđmanističke politike okreće "rasijecanju živog djeteta" u Bosni, "Globus" instigira nastavak oslobodilačkog rata protiv srpskih snaga koje potpomaže Beograd - koncepcija zbog koje je pao Tus i smijenjen Stipetić - pa naš eskpertni tim (koji se još nije dočepao Mire Furlan), sastavlja dispoziciju napadne operacije za oslobođenje Knina pod naslovom: "Četiri dana do pada Knina". Naravno, tu su zamisao mnogi percipirali kao "neartikulirani senzacionalizam" i ratno huškanje, ali zapravo je bio posve realan plan, koji su zagovarali i u Glavnom stožeru, odakle smo uzeli neka pojačanja u "Globusov ekspertni tim" kad smo razmatrali ovu temu. No, Tuđmanu nije padalo na um da presječe posavski koridor do Banja Luke, niti da zuzima Knin, jer je imao preča posla, pa je Tusa zamijenio Bobetkom, kako bi s tom starom podrtinom, nedostojnim generalom optuženim za ratni zločin na Međunarodnom sudu u Haagu, mogao razbijati Bosnu, prema svom dogovoru s Miloševićem.

Istodobno, Tuđman je jačao teror pa "Globus" tada, 17. siječnja 1992. donosi članak - "Hrvatska desnica ponovo udara", o istraživanju koje odgovara na pitanje iz podnaslova: "Jesu li Tihomir Orešković i Mirko Norac, ključni ljudi gospićke obrane, udaljeni iz Gospića zbog nerasvijetljenog nestanka 120 Srba, ili zbog pripadnosti Hrvatskom državotvornom pokretu?" I zbog jednog i zbog drugog, a neartikularni senzacionalistički "Globus" tu u sebi svojstvenom antisrpskom tonu, otkriva po prvi put zločine nad srpskim civilima zbog kojih ta dva prononsirana zločinca danas, tek petnaest godina kasnije, sjede u zatvoru izdržavajući svoju puno prekratku kaznu.

Osim terora, Tuđman uvodi rigidni diktatoru, što će se učvrstiti izbornim modelom koji prof. Mirjana Kasapović 6. ožujka 1992. komentira pod naslovom "Model očuvanja predsjednikove osobne vlasti", procjenjujući ga kao "sredstvo za očuvanje predsjedničkog režima".

I onda - vrhunac žurnalističkog bešćašća, neartikuliranog senzacionalizma, koji gornjogradski učenjački kalfa ne može od užasa ni citirati - feljton o Miri Furlan u tri nastavka, pod nadnaslovom "Tragična sudbina velike hrvatske glumice", koji je izašao u veljači 1992.

Podnaslov prvog nastavka (bio je neukusno naslovljen "Težak život lake žene") objašnjava povod tekstu: "Nakon ogorčenja hrvatske javnosti zbog nastupa Mire Furlan u beogradskim kazalištima, zagrebačka glumica pobjegla je u New York i odlučila napustiti glumu". Zatim ide ovakav uvod:

"Za nedavnog boravka u Sjedinjenim Državama, naš je glavni urednik pokušao stupiti u vezu sa zagrebačkom glumicom Mirom Furlan, koja odnedavno živi na zapadnom Manhattanu u New Yorku. Nije dopro dalje od telefonskog razgovora s beogradskim režiserom (Zagrepčaninom porijeklom) Goranom Gajićem, Mirinim suprugom. Od intervjua nije bilo ništa, jer je Gajić revoltiran pisanjem hrvatskog tiska o njegovoj supruzi. Osobito ga je pogodilo pisanje 'Globusa', kaže, jer u njemu rade mnogi njegovi bivši prijatelji. 'Uništili ste mi život', kaže Gajić, iako se u brojnim osvrtima na ponašanje Mire Furlan, koji su se u posljednje vrijeme pojavili u hrvatskim medijima, njega uopće ne spominje. Njezin boravak i rad u Beogradu, glavnom gradu zemlje koja je izvršila najtežu agresiju na Hrvatsku u njenoj povijesti, protumačen je u nas kao stav. Mira je, pak, smatrala da se radi o velikom nesporazumu. Nadali smo se, dakle, intrigantnom razgovoru koji će rasvijetliti okolnosti ovog mučnog skandala, no prilika je propuštena. Njeni su nam njujorški poznanici rekli da je deprimirana i, kako sada stvari stoje, uopće više ne kani glumiti. Depresivne okolnosti u kojima Mira Furlan danas živi nisu tek posljedica nesporazuma, nego sad već ukazuju na još jednu nesretnu hrvatsku biografiju koja, bez obzira na stav o Miri Furlan, zavređuje pobližu pozornost."

Sad "Globusov ekspertni tim" kreće u razradu problema:

"Ljubavne veze u kojima nije uspijevala ostvariti ravnopravan status i kasnije su je često pratile i dovodile do velikih emotivnih iskušenja koja je vrlo teško podnosila. U sebi je nosila mješavinu tvrdoglave upornosti i neobične povodljivosti - osobine koje nije nadrasla ni nakon adolescencije..."

Slijedi vrlo konvencionalna biografija te zaključak: "Mira Furlan se nikad neće izmiriti sa svijetom i nikad neće biti zadovoljna ulogom koju trenutno tumači, ali svijet bi se napokom morao pomiriti s Mirom Furlan i prihvatiti je kao rijetki talent, a ne kao objekt unosne senzacije. Nikad čvrstoga stava, uvijek pomalo anarhična, zaljubljiva, topla i u ljudskim odnosima i u karijeri, napola pristala, napola posustala, bila je nošena nezavidnom društvenom zbiljom 'ocvale imperije'. Usprkos svemu tome, Mira ostaje zvijezda koja je neupućenima u naše kazališne i filmske mehanizme zasigurno pružila velike trenutke užitka."

Druga dva nastavka feljtona - "Nespremna za životnu ulogu" i "Priča o dva grada", spekuliraju izdaleka o nekim njenim intimnim vezama, pa Ekspertni tim postavlja pitanje "zašto su samoubilačka raspoloženja dolazila neposredno nakon najvećih priznanja ili ostvarenja ljubavnih veza kojima je toliko težila?" Napol skrivena teza članka - koji je "mlaka voda" prema kriterijima suvremene hrvatske tračerske štampe - čak je opremljen isključivo raskošnim portretima i slikama na kojima je sasvim odjevena - jest da se njen odlazak iz Zagreba u Beograd za vrijeme rata može rastumačiti povodljivošću u odnosu s partnerima, što ju je i inače u životu obilježavalo, a prekomjerena reakcija na napade kojima je zatim u Zagrebu bila izložena, nestabilnošću koja se ranije iskazivala u nastupima suicidalne despresije. Dobro, to je sve čisti trač, ali kad sam se već u sve ovo upustio, dometnut ću i to da je njen muž, Goran Gajić, moj novinarski šegrt (uzeo sam ga u "Polet" i urednikovao mu od njegove četrnaeste glodine, pa ga zatim angažirao u "Startu" i uveo u filmske krugove) zaista je koncem osamdesetih zauzeo prilično ekstremna stajališta, postavši blizak mom davnašnjem prijatelju Nebojši Pajkiću, koji je tada stajao svakako desno od Miloševića, pa počeo pisati drame o Ljotiću i ispovijedati netrpeljivost prema "Šiptarima" (nekoć je bio sjajan filmski kritičar, koji nas je davio pričama o savršenstvu holivudskog filma i američkog sustava vrijednosti). Hoću reći, Gajić nije bio pacifist i liberal. Poslije rata, krajnje se nelagodno osjećao u Zagrebu, od kojega se bio posve odalečio pa je i Miru, mislim, naveo da ga u tome slijedi, iako se ona, za razliku od njega, nije mogla uklopiti na beogradsku postjugoslavensku scenu. Ništa ja od toga ne bih nikad osobno prigovorio bilo kojem od tih ljudi s kojima sam dijelio mladost i državu - kad se sad nađem s Tijanićem ili vidim s Pajkićem, ja njima ne spočitavam Miloševića, niti oni meni prišivaju Tuđmana. Svak zna gdje je bio i što je radio, a ne zna samo takav tupadžija kao ovaj Barić, iako je povjesničar, no ja ipak, za razliku od njega, ne mislim da bilo tko može steći luksuz da kaže kako se "s takvima nema što polemizirati". Čim Barić ima mogućnost da svoje odvratne misli izloži u našem časopisu, artikulira ih u kulturnom prostoru koji me okružuje, moram reagirati, odgovarati, argumentirati, moram se braniti, dokazivati, objašnjavati... Mrzim to, ali ipak to činim.

Budući da ne namjeravam pobliže tumačiti tekstić o Hudelistu kojega sam uskoro namjestio u "Globusu" gdje je počeo objavljivati svoj senzacionalni feljtonski intervju s generalom Martinom Špegeljom, što je početak javne destrukciju Tuđmanove poze beskompromisnog borca protiv "velikosrpske hegemonije" (s kojom je, zapravo, napravio ortački ugovor pa s njom ušao u partnerstvo kao manjinski dioničar), prelazim ukratko preko Ante Markovića koji je - po mojem mišljenju - krivac za agresiju ne na Hrvatsku, nego na Sloveniju i rat koji je ondje odnio na desetke života. Slovenski lideri bili su dovoljno pametni da ga za to ne optuže. Legitimitet koji je tada, za razliku od domoljubnih karantanskih separatista predvođenih bivšim šefom njihove Udbe imao u očima američke i europske diplomacije, štiti ga od bilo kakve odgovornosti, osim moralne. Besmisleno je zato da ga ja sad po tom pitanju peglam, ali s povijesnom distancom, kao skroman publicist koji pomalo piše o raspadu Jugoslavije, potvrđujem da se s prvim dijelom ocjene - s onim, naime, da je riječ o štetočinji i megalomanu - i danas apsolutno slažem.

I, naposlijetku, pošto sam, nadam se, uglavnom pobio diskvalfikacije moje kritike Barićeve knjige, vraćam se meritumu, pitanju vrijednosti i ocjene njenog znanstvenog dosega.

Ta knjiga nije odgovorila na osnovno pitanje - zašto je SAO Krajina uspostavljena kao posebna država unutar Miloševićevog projekta stvaranja tertitorija s ograničenim, stupnjevanim suverenitetom u "zapadnosrpskim" prekodrinskim prostorima?

Mislim da je osnovna ideja bila ista kao kod izgradnje barokne fortifikacije, gdje se prednji bedem samo uvjetno štiti, a obrana pojačava koliko se neprijatelj približava citadeli. Sloba nije mislio odsutno braniti Krajinu, niti ju je pak htio prepustiti bez borbe, ili ostaviti lokalnim vođama poput Raškovića, koje nije mogao u potpunosti kontrolirati. Druga je stvar u Bosni, gdje je ambiciozno ustanovljena zasebna država, koju je Sloba vojno, politički i ekonomski podržavao do Daytona, a onda, u Ohiu, hladno likvidirao, pokušavajući zdržati Kosovo, za koje je i sam bio spreman ratovati, sve do trenutka kad je bila ugrožena citadela - njegova vlast - pa je i Kosovo predao potpisivanjem Tehničkog sporazuma u Kumanovu.

Krajina je bila patetična paradržava, što se donekle vidi i iz Barićeve knjige, koja joj pridaje preveliku važnost, kao da je to bio nekakav stvarni velikosrpski projekt, a ne banditska operacija pod ingerencijom manjeg broja marionetskih ratnih poglavica i švercera, koji su sad svi u Haagu, ili su smaknuti u gangsterskim obračunima Slobine tajne službe kojoj su, zapravo, pripadali. Nema tu štofa za doktorat, niti za poštenu knjigu. Jedino je veliko pitanje za hrvatsku historiografiju u vezi s Krajinom - karakter, plan i provedba operacije "Oluja" pokrenute radi likvidacije krajinske paradržave, što, međutim, treba razmatrati u hrvatskom, a ne u srpskom kontekstu, pošto se ne može puno saznati praćenjem događaja "iznutra", sa "saokrajinskog" stajališta, na temelju njihove percepcije, kako to čini krivo nasađeni Barić. Oni su bilo objekt, a ne subjekt balkanske politike.

Je li Tuđman zamislio "Oluju" kao operaciju etničkog čišćenja što će udio srpskog stanovništva u Hrvatskoj smanjiti na dva do tri posto i eliminirati homogeno naseljene zajednice, nakon što je različitim unutrašnjim pritiscima dovoljno prorijeđena nepoćudna manjina u populaciji raspršenih "oficira", "unitarista", "velikosrba" i ostalih "snajperista", koji se nisu asimilirali, ni pobjegli u Niš i Beograd?

Je li operacija "Oluja" tako i provedena, s tim da su ostavljeni koridori za povlačenje civila i štoviše, vojske, potpuno suprotno vojničkoj logici koja je nalagala da se, kako je Tus predlagao na brijunskom sastanku uoči napada, presječe Koridor, vojska zarobi i razoruža, a stanovništvo, konzekventno, zadrži na hrvatskom teritoriju, umjesto da izbjeglice postanu težak balast za buduću hrvatsku politiku europske integracije, zbog koje smo i poslije svrgavanja HDZ-a, propustili zadnji vlak za brzi prijem u EU s Bugarskom i Rumunjskom, jer Račanova vlada nije imala odlučnosti za organizaciju masovnog povratka što je, neusporedivo skuplje i prekasno, započeo provoditi tek Sanader?

Bi li zbog takve zamisli operacije "Oluja" koju je dogovorio samo s najužim krugom lojalnih hercegovačkih doglavnika, isključivši sve visoke časnike JNA koji su bili angažirani u stožerima, kao i zbog načina provedbe operacije, poslije koje su uslijedile maroderske akcije čišćenja, paljenje i ubijanje - izvršile su ih vojne i paravojne skupine iza kojih su ostajali samo zrak i voda - bi li zbog svega toga Tuđman, da je dospio u Haag, gdje su mu pripremili tajnu optužnicu, bio optužen i suđen kao Milošević, s podjednako malo izgleda da zaista dočeka pravednu presudu?

Kad se postave ovako teška pitanja, odgovore je lako dati, ali oni nimalo nedužni pokrajnji promatrači poput Barića, u tom spoznajnom procesu sigurno neće sudjelovati. No, odgovore na ta pitanja ionako su već dale međunarodna politika, svjetska publicistika i respektabilna historiografija na velikim, uglednim sveučilištima u inozemstvu. Kad Hrvatska uđe u Europsku uniju, sve te ocjene važit će i ovdje, postat će službene i u našoj sredini, u znanosti i akademskoj praksi. Neće ta svijest prodrijeti tako brzo, pa će se male skupine znanstvenih "križara" i "škripara" kojima Barić pripada, još neko vrijeme održati, ako već ne pređu "na drugu stranu", s karijernom versatilnošću koju su neperceptivnom Bariću demonstrirali upravo njegovi Mentori, dr Radelić i dr Spehnjak. Od znanstvenih izučavatelja samoupravljanja, NOB-a, plenumske politike, sindikalnog pokreta u komunizmu i sličnih ludorija, oni su se prešaltali među bibličare i nadbiskupijske dijalektičare, ili, ostavši kod iste teme, okrenuli pilu naopako - dakle, udri po Narodnoj fronti i drljaj, istoali obratno, godinama, bezbolno i bez velikih zaključaka, "pošteno odrađujući svoj posao." Što, uostalom čini i mladi Barić, kojega tu pripremaju za izazove budućnosti. Jer, ozbiljni znanstveni kriteriji, profesorska imena svjetskog značenja, uopće ljudi koji bi ugrozili mirnu egzistenciju u ovoj zakutnoj hrvatskoj naučnoj ustanovi što se ugnijezdila u velebnom zdanju Bolleove gornjogradske palače u Opatičkoj ulici broj 10, tu sigurno nisu poželjni. I zato mi sad nije žao što smo njihovu svečanu dvoranu ukrašenu Medovićevim freskama, kad smo je nekoć smjeli koristiti za sastanke redakcije omladinskog lista Republičke konferencije omladine, upotrebili za inscenaciju kolegijalne orgije s nekim gimnazijalkama, pa je ta skandalozna fotografija objavljena na duplerici "Poleta". Mislim da je to bio posljednji put da je u toj zgradi napravljeno nešto pametno i zanimljivo.

Prvi, Drugi

Treba ovaj put odma riješit muslimane pa onda srbe jer su i šiptari sad u igri pa treba malo drugačije ovaj put... ako se slažeš... ja bi da pobijemo i turiste pa da ih podmetnemo slovencima jer će oni opet zapalit neku pumpnu stanicu i vikat da je u njih bio rat... a jugoslavena neka na miru, oni su hrvatsko cvijeće... ovaj put... eh, da... prvu stvar koju treba napraviti, prvog dana izjutra... dignut Krško u zrak ali tako da se razleti od Trsta do Pešte... pedere u logore, da... a cigane ćemo obuć u partizanske uniforme, iznajmit lažne nemce (ima firma koja ih drži) pa neka ih gone od kadinjače pa do srijemskog fronta... kad nas budu zvali da se opet nadjemo u nekoj njihovoj zračnoj bazi, treba im poslati tri kineza sa downovim sindromom pa nek se s njima dogovaraju ovaj put. eto.

pooka 02.03.2008. 04:21

Kužim turisti i pederi, jer to je jedno te isto, ti silni turoperatori, ali zakaj si ljut na ostale, to bu mi ostala večna tajna!
Kaj ti veliš na ovu tezu da u središtu hrvatskog univerzuma ne stoluje Horvat u svom klajbirgerskom šovenskom ekstremizmu, nego Jugoslaven, prerušen u građanina, koji se ovdje brže bolje raspada na crvenog (bivši boljševici) i crnog ( bivši fašisti) totalitarista, dakle suštu opreku onoga što bi demokratska građanska politika trebala biti?

Nemanja 02.03.2008. 06:03



U Hrvatskoj nemamo posla s antagonizmom Hrvata i Drugih - Srbi, Muslimani, turisti, pederi, abonenti, itd. ad infinitum - pri čemu bi Drugi, tipično nacistički, bio neprijatelj per definitionem, dakle fizička prepreka koju valja odstraniti, nego imamo nasuprot posla s konfliktom Jugoslavena i Drugih, pri čemu se kao arhetipski neprijatelj za Jugoslavene u Hrvatskoj javljaju sami Hrvati, kao glavni rušitelji Jugoslavije!
U današnjoj je Hrvatskoj Drugi - Hrvat!
Jednostavno zato jer današnjom Hrvatskom vladaju Jugoslaveni, Jugoslaveni skriveni iza lažne maske navodno neutralne građanske pozicije, građanske pozicije koja bi trebala biti pozicija Pravde, beskonačne vrijednosti Zakona.
Potiskujući vlastitu istinu i derogirajući svaku moguću građansko politiku - to je zapravo razlog zbog kojeg Hrvatska ne može biti pravnom državom! - Jugoslaveni zapravo uzurpiraju ukupan prostor te politike, forsirajući radom medijskog pogona ideološku fantazmu o sukobu crvenih i crnih kao temeljnom društvenom antagonizmu Hrvatske.
To je način na koji se vlada ovom zemljom: dok je crvenih, trebaju nam crni, i vice versa: važno je da osim ekstremnih pozicija u Hrvatskoj niti jedna druga politička pozicija nije moguća, kako su konačno demonstrirali ovogodišnji parlamentarni izbori.
Dopusti jedan mali test:
Recimo, zamisli da je Jugoslavija nekim čudom postala demokratska, građanska država. Tko bi 1990. u demokratskoj Jugoslaviji morao položiti račun za nedemokratske postupke u posljednjih 45 godina?
E, da, ali reci ti u Hrvatskoj danas: Udbaš!, a da te istom ne proglase ustašom!
Ta, zar nije i Banac sumnjiv kad inzistira da se oba totalitarizma osude kao totalitarizmi!
No, nedostaje pozicija s koje bi se takvo što moglo učiniti! Nedostaje upravo ta prisvojena, uzurpirana neutralna pozicija Zakona, ta famozna pozicija Građanstva!
Danas je u Hrvatskoj nemoguće kazati da je netko 1971. proganjao Gotovca samo zato jer je bio Hrvat, a da onaj koji to kaže istom ne bude osuđen kao hrvatski nacionalist!
Pozicija s koje stiže ta osuda, pozicija je kojoj je uvijek i svuda, i u Beogradu i u Zagrebu dakle, svaka hrvatska samosvijest eo ipso bila nacionalističkom!
Jer, Građani su danas oni koji su do jučer svaku pojavu građanstva po bijelim i ostalim crnim knjigama komunizma karakterizirali kao buržoasku reakciju, i u Zagrebu i u Beogradu: ovdje Gotovac, tamo Nikezić, isti je to rezon.
Građanin u Hrvatskoj, dragi moj, već cijelu jednu noviju povijest ne samo da ne postoji, nego ni ne može postojati, jer ga onemogućuju dva nacionalizma: devedesetih hrvatski, posljednjih 8 godina jugoslavenski.
Umjesto da promijene stvarnost, nakon 2000.-te ideolozi su promijenili jedino opis te stvarnosti: detuđmanizacija, a tako se zove da ideologija, nije ni imala za cilj restituciju načela zakonitosti, uspostavu pravne države i vladavine prava, sankcioniranje privatizacijskog kriminala etc.! Ne - detuđmanizacija je imala za cilj samo jedno: obračun s hrvatskim nacionalizmom s pozicija jugoslavenskog nacionalizma.
Kriminal pak ne samo da je ostao isti, nego je i umnožen: od lopova Tuđmanovog režima nitko nije kažnjen, naprosto stoga jer su kriminalci toga režima postigli nagodbu s državom, tj. s vladajućom nomenklaturom. Sredstva su preraspodijeljena, kratko kazano.
Na koncu, stav o tome da bi ostaci nekadašnje obavještajne zajednice bili preprekom uspostave pravne države - pa naravno da je tome tako: ta, tko zapravo sabotira procesuiranje krivaca za zločine devedesetih, bilo ratne bilo gospodarske? Tko je imao osoban interes zataškati slučajeve poput "slučaja Zec"? Tko ima osobnu korist od prešućivanja istine o financijskom inženjeringu, propasti hrvatskih banaka, privatizacijskoj pljački...?
Tko je sve to učinio? Hercegovci?
Ha, ha, ha...da, da, tako glasi službena verzija, oko koje je i ovih dana toliko svima stalo: da, Šušak je sve to učinio, i opljačkao Hrvatsku, i prodao Posavinu, i naredio ratne zločine, i...
Da, da, jest, jest, sve su to napravili Šušak i Tuđman, jedino je neshvatljivo zakaj su svu lovu koju su opljačkali uplatili na račune protagonista hrvatske državne politike od 2000-te naovamo!?
Čudno, nije li?
Detuđmanizacija Hrvatske nova je laž, laž kojom nas obmanjuje mađioničar pod izlikom dan nam prokazuje trik: dok nam ga pokazuje, ponovo nas vara! Detuđmanizacija Hrvatske trebala je podrazumjevati demokratizaciju zemlje: umjesto toga imamo zemlju u kojoj vlada tiha koalicija HDZ-a i SDP-a, koji, kao u Zagrebu, lišeni bilo kakve ideološke predrasude, lovu dijele dogovorno, mimo bilo kakve kontrole i upliva demokratske javnosti! Trebala je podrazumjevati uspostavu pravne države, a Ivo Josipović još je jedina osoba koja, i to ritualno, govori o ustavnoj noveli i nevolji s retroaktvinim zakonom kojim bi sankcionirali privatizacijsku pljačku stoljeća! Trebala je podrazumijevati reafirmaciju medijskih sloboda, a danas imamo medijski monopol spram kojega je vrijeme Franje Tuđmana carstvo slobode! Detuđmanizacja je trebala podrazumijevati uspostavu društva jednakih šansi, a danas ne samo da su profiteri nekažnjeni, nego se ponašaju baš kao da su, za razliku od neprivilegiranih milijuna hrvatskih građana, oni svoju šansu iskoristili, dočim mi, nepoduzetni i inkompetentni looseri, mi jednostavno nismo uhvatili korak u ovoj nesmiljenoj tržišnoj utakmici. Štoviše, ne staje se na onome što je učinjeno devedesetih: onima koji su kao menađeri stranačkog kapitala sve dobili besplatno devedesetih, daje se i danas još i više, a da se i opet ne polaže računa o porijeklu kapitala koji je u opticaju. U Hrvatskoj se jednostavno zataškavaju nečiji uspjesi kao i nečiji neuspjesi, podjednako sustavno, pomno i sveobuhvatno: ovdje čovjek, ako nije dio politički posredovane oligarhije, jednostavno nema nikakvih šansi, bez obzira na trud, zanje, sposobnosti, talenat, rad! Zataškavanje je, uostalom, osnovna misija ovdašnjeg medijskog pogona/monopola. O središnjim gospodarskim događajima, recimo, u Hrvatskoj nikada nećete ništa saznati, jer, pretpostavka je uspješnoga posla njegova tajnost: tko danas zna zašto je Fima dislocirala novac na Maltu, i kupuje li management Podravke vlastitim novcem tvrku kojom upravlja!? Zna, jasno da znaju predsjednik i premijer, ali, pokuša li to saznati građanin, kako će proći?
Dakle, detuđmanizacija nije provedena - ništa od onoga što je bilo loše u Tuđmanovom režimu nije promijenjeno, ni malverzacije, ni zloporabe, ni kriminal, ali ama baš ništa nije drukčije, osim jedne stvari: recite da ste Hrvat, i odmah ste Ustaša!
To je jedina velika i svjetla pobjeda ovog režima: za sve su krivi jebeni hrvatski nacionalisti, a nacionalist je svatko tko postavi pitanje: Kako to da bivši suradnici obavještajnih službi Jugoslavije tako dobro prosperiraju u današnjoj, posttuđmanovskoj Hrvatskoj?
Jedino, današnji to građanin pokorni i ne zna! Ne zna, jer današnje novine o tome ne pišu. Ne pišu, jer su vlasnici tih medija u talu: ta, nakon Tuđmana, sad je došao i na njih red da zariju glavu u kopanju. I, odjednom je gateova nestalo. Sada živimo u idealnom, savršenom društvu, u kojem ako kriminal i nije nestao, a ono barem za njega nikada ne ćemo saznati. A ako o tome ništa ne znamo, ništa nas ne može uznemiriti!
Mir građana, to je ono osnovno oko čega se valja pobrinuti. Pogotovo ako to znači: miran građanin!
U tome se u Hrvatskoj jedino i u potpunosti uspjelo: ovdje su ljudi mirni čak i kad im ukradu auto a sutra se izjutra u njemu novopečeni taksist doveze da okradenoga odveze na policiju!
Taj stupanj duševnoga mira, taj stupor, dokaz je neslavenskog porijekla Hrvata: ta nepomućena ataraksija, mir svinje na brodu za nevere, svojstvena je jedino drevnim narodima, bili oni iranskog ili nekog drugog porijekla.
Ali, to je something completely different....



....sve to skupa predstavlja tužaljku Mire Furlan za oni jednim desetljećem u kojem je, jedini put u svome životu, bila zvijezda! Ukinuli su joj pozornicu, kako ne razumijete dr.Jatogen! Oteli su joj raison d'etre: bila je zvijeda, a obnoć - to nije mogla ni izgovoriti - bila je konobarica. Samim time što je, zamislite, nekakva hrvatska bagra poželjela državu.
Uništili su joj Jugoslaviju!
To je hrvatski hybris. To, i ništa više. Kao i uvijek.

Nemanja

.... nationalism was on the rise and elements of fascism were appearing everywhere. We did not know, or did not want to know, that the next step would be war.
I performed in two different plays in Zagreb and Belgrade at the same time. In times of peace the commute was a three hour trip by car, and Goran and I were doing it a couple of times a week. But, the two cities were growing further apart every day. The war propaganda was in full gear. Hatred of unbelievable proportions installed itself inside the people. Or had it always been there? We could not understand it. We still thought it was all madness and could not imagine that stupidity would win on such a large scale. We were wrong. While the two cities in which we lived and worked were becoming the capitals of the new independent states, and while all communication between them, including telephone lines, was being shut down, I was still commuting and trying to reach my theatres by 7:30 p.m. The trip that used to be three hours long became an adventure of unpredictable length and result. Still, it seemed the only sane and honorable thing to do: to continue the communication, defy the notion that all the "others" were beasts and monsters, and to act for both audiences that knew and loved me. But people are opportunistic by nature and the new states were totalitarian in their essence and punished everyone who dared to doubt the Great National Cause. We saw our colleagues, actors and directors on both sides, taking up uniforms and guns, and reciting nationalistic poems for the soldiers of the new armies. I wrote a public statement in the Croatian and Serbian papers saying that I was refusing to take part in the hatred and that I believed in art as a bond between people. An avalanche of insults and attacks appeared in the Croatian media, followed by an attempt of the Serbian media to use "the case" as an example of Croatian fascism. I became a symbol, my identity was lost, as was the identity of millions of other people who ceased to be individual human beings, and became "Serbs", "Croats", or "Muslims" and therefore hated, expelled, or killed. I understood that I could not be an actor any more, not even an honorable human being, by staying there. The idea of leaving had been in our minds for a long time before the actual war began. While Goran was finishing his movie Dear Video, I stopped performing altogether and even stopped going out of my house. I felt sick with disgust all the time. We felt defeated and betrayed, and we still do. We finally left in November of 1991. Our destination was New York City, my favorite city in the world. We didn't know what was ahead of us. Who could have thought that a space station where aliens and humans are trying to achieve peace and balance would be my destiny? But then, isn't there some strange logic in it after all?

Iz autobiografije Mire Furlan



Mira Furlan

A Letter to my Co-Citizens

I hereby wish to thank my co-citizens who have joined so unreservedly in this small, marginal, and apparently not particularly significant campaign against me. Although marginal, it will change and mark my whole life. Which is, of course, totally irrelevant in the context of the death, destruction, devastation, and blood-chilling crimes within which our life now goes on.
This is happening, however, to the one and only life I have. It seems that I've been chosen for some reason to be the filthy rag everyone uses to wipe the mud off their shoes. I am far too desperate to embark on a series of public polemics in the papers. I do, however, feel that I owe myself and my city at least a few words. Like at the end of some clumsy, painful love story, when you keep wanting, wrongly, to explain something more, even though you know at the bottom of your heart that words are wasted; there is no one left to hear them. It is over.
Listening to my answering machine, to the incredible quantities of indescribably disgusting messages from my co-citizens, I longed to hear at least one message from a friend. Or not even a friend, a mere acquaintance, a colleague. But there was none. Not a single familiar voice, not a single friend. Nevertheless, I am grateful to them, to those noble patriots who kindly promise me a "massacre the Serbian way"; and to those colleagues, friends, and acquaintances who, by remaining silent, are letting me know that I cannot count on them any more.
I am grateful also to all my colleagues in the theatre with whom I played Drzic, Moliere, Turgenev, and Shaw, I am grateful to them for their silence, I am grateful to them for not even trying to understand, let alone attempting to vindicate, my statement concerning my appearance at the BITEF Festival in Belgrade, the statement in which I tried to explain that taking part in that production at that moment was for me a defense of our profession which must not and cannot put itself in the service of any political or national ideas, which must not and cannot be bound by political or national limits because it is simply against its nature, which must, even at the worst of times, establish bridges and ties. In its very essence it is a vocation which knows no boundaries.
I know that all this talk about the cosmopolitanism of art seems inappropriate at a moment like this. I know that it may seem out of place to swear to pacifism, to swear to love and to the brotherhood of all peoples while people are dying, while children are dying, while young men are returning home crippled and mangled forever.
How can I say anything which won't sound like an ill-fitted nonsense at the moment when, for absolutely unfathomable reasons, Dubrovnik is being threatened, the city where I played my favorite role, Gloria? But I have no other way of thinking. I cannot accept war as the only solution, I cannot force myself to hate, I cannot believe that weapons, killing, revenge, hatred, that such an accumulation of evil will ever solve anything. Each individual who personally accepts the war is in fact an accessory to the crime; must he not then take a part of the guilt for the war, a part of the responsibility?
In any case, I think, I know and I feel that it is my duty, the duty of our profession, to build bridges. To never give up on cooperation and community. Not the national community. The professional community. The human community. And even when things are at their very worst, as they are now, we must insist to our last breath on building and sustaining bonds between people. This is how we pledge to the future. And one day it will come. For my part, until recently I was willing to endure all manner of problems in transportation, communication, and finances to trek the 20 hours across Austria and Hungary between Zagreb and Belgrade. I was willing to use risky, even dangerous modes of travel, just to keep holding my performances in the two warring cities, to appear at precisely 7:30 on stage with my Zagreb or Belgrade colleagues and to alternate Corneille and Turgenev for the sake of professional continuity, for the sake of something that would outlive this war and this hatred which is so foreign to me. Time and time again I was willing to make my life a symbol of a pledge to the future which must be waiting for us, until that day when some ardent patriot finally does slaughter me as so many have promised to do.
I was willing and I would still be willing to undertake all and any efforts, if the hatred hadn't suddenly overwhelmed me with its horrendous ferocity, hatred welling from the city I was born in. I am appalled by the force and magnitude of that hatred, by its perfect unanimity, by the fact that there was absolutely nobody who could see my gesture as my defense of the integrity of the profession, as my attempt to defend at least one excellent theatre performance outside the BITEF Festival, as I stated in my letter. BITEF as an international theatre event attended by the English, Russians, French, Belgians, and even one Slovene seemed to me worth participating in, especially because any decision not to participate would have meant betraying a performance I had worked on under the most difficult circumstances during the March 9th Belgrade tanks, daily threats of a military coup, etc., etc.
It is terribly sad when one is forced to justification without having done anything wrong. There is nothing but despair, nausea, and horror. I no longer have any decisions to make. Others have decided for me. They have decided I must shut up, give up, vanish; they have abolished my right to do my job the way I feel it should be done, they have abolished my right to come home to my own city, they have abolished my right to return to my theatre and act in my performances. Someone decided that I should be fired from my job. Thank you, Croatian National Theatre; thank you, my colleague Dragan Milivojevic, who signed my dismissal slip. I know that lots of people are losing jobs, that I am just one of many, simply part of a surplus work force. I constantly ask myself whether I have any right, at this moment of communal horror, to make any demands of my own. One thing seems certain: I plan for quite some time (how long?) not to perform on any stage in this crumbling, mangled land. Perhaps they needn't have hurried so in firing me. Perhaps this would have simply taken care of itself. With more decency. And dignity. Not so crudely. Of course, this is not a moment for tenderness. But won't someone out there have to be ashamed of this? And will this someone necessarily be me, as my fellow actors try to convince me in their orthodox interviews? Can the horror of war be used as a justification for every single nasty bit of filth we commit against our fellow man? Are we allowed to remain silent in the face of injustice done to a friend or a colleague and justify our silence by the importance of the great bright national objective? I ask my friends in Zagreb, who are now silent, while at the same time they condemn Belgrade for its silence.
It is hard to write without bitterness. I would like to be able to do that, because we should "Love Our Enemy." I wish we all could. Herein perhaps lies the solution for all of us. But I fear that we are very far from the ways of the Lord. His is the way of love. Not hatred.
To whom am I addressing this letter? Who will read it? Who will even care to read it? Everyone is so caught up by the great cause that small personal fates are not important any more. How many friends do you have to betray to keep from committing the only socially acknowledged betrayal, the betrayal of the nation? How many petty treacheries, how many pathetic little dirty tricks must one do to remain "clean in the eyes of the nation?"
I am sorry, my system of values is different. For me there have always existed, and always will exist, only human beings, individual people, and those human beings (God, how few of them there are !) will always be excepted from generalizations of any kind, regardless of events, however catastrophic. I, unfortunately, shall never be able to "hate all Serbs," nor even understand what that really means. I shall always, perhaps until the moment the kind threats on the phone are finally carried out, hold my hand out to an anonymous person on the "other side," a person who is as desperate and lost as I am, who is as sad, bewildered, and frightened. There are such people in this city where I write my letter, the city my love took me to, a feeling it seems almost indecent to mention these days. Nothing can provide an excuse any more, everything that does not directly serve the great objective has been trampled upon and appears despicable, and with it what love, what marriage, what friendship, what theatre performances!
I reject, I refuse to accept such a crippling of myself and my own life. I played those last performances in Belgrade for those anguished people who were not "Serbs"; but human beings, human beings like me, human beings who recoil before this monstrous Grand Guignol farce in which dead heads are flying. It is to these people, both here and there, that I am addressing my words. Perhaps someone will hear me. The punishment meted me by my city, my only city and my theatre, my only theatre, the only theatre I felt was mine, is a punishment I feel I do not deserve. I was working in the way I have always felt I had to work, believing in people and our vocation which is supposed to bring people together, not tear them apart. I will never "give up my Belgrade friends"; as some of my colleagues have, because I do not feel that these friends have in any way brought about this catastrophe which has afflicted us, just as I will not turn my back on my Zagreb friends, not even those who have turned their backs on me. I will try in every way possible to understand their panic, their fear, their bitterness, even their hatred, but I plead for the same dose of understanding for me, that is, for a story which is different than many others, for a life which has deviated, due to the so-called destiny, from the expected and customary. Why must everything be the same, so frighteningly uniform, leveled, standardized? Haven't we had enough of that? I know this is the time of uniforms and they are all the same, but I am no soldier and cannot be one. I haven't got it in me to be a soldier, soldiering just isn't my calling.
Regardless of whether we will be living in one, or five, or fifty states, let us not forget the people, each individual, regardless of which side of this Wall of ours the person happens to be on. We were born here by accident, we are this or that by accident, so there must be more than that, mustn't there?
I am sending this letter into a void, into darkness, without an inkling of who will read it and how, or in how many different ways it will be misused or abused. Chances are it will serve as food for the eternally hungry propaganda beast. Perhaps someone with a pure heart will read it after all.
I will be grateful to that someone.

(Written in Belgrade, 11/1/91; published in Danas, Zagreb, 11/5/91 and Politika, Belgrade, 11/10/91)



Detuđmanizacija Hrvatske trebala je podrazumjevati demokratizaciju zemlje: umjesto toga imamo zemlju u kojoj vlada tiha koalicija HDZ-a i SDP-a, koji, kao u Zagrebu, lišeni bilo kakve ideološke predrasude, lovu dijele dogovorno, mimo bilo kakve kontrole i upliva demokratske javnosti!

VEČERNJI LIST

02. 03. 2008., 21:56

BLAGOSLOV Holding i splitsko Poglavarstvo osnivaju tvrtku

Bandić i Sanader dovode plin u Split

Autor Vojislav Mazzocco



Foto: Boris Ščitar

Dogovor je postignut, Sanader i Bandić zajedno pokreću velik posao

Najkasnije za mjesec dana Zagrebački holding i splitsko Gradsko poglavarstvo osnovat će zajedničku tvrtku za uvođenje plina u drugi grad po veličini u Hrvatskoj. To je rezultat višemjesečnih dogovora između predsjednika uprave Holdinga Slobodana Ljubičića i splitskog gradonačelnika Ivana Kureta. Zagreb i Split bit će vlasnici tvrtke u jednakim omjerima ili će Split imati jednu dionicu više.

Sve finalizirano

Potpuno je svejedno kakav će biti vlasnički odnos. Holding će dati svoje stručnjake i zajedno sa Splitom osigurat će povoljne kredite rekao je Slobodan Ljubičić, koji je prošlog utorka manje-više finalizirao pregovore s Kuretom. Zagrebačko izaslanstvo 19. ožujka otputovat će u Split, gdje bi trebali potpisati sporazum o suradnji.

No sve to ne bi bilo moguće bez blagoslova zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića i premijera Ive Sanadera, koji će se ovakvom suradnjom najviše politički okoristiti. Kada za najviše dvije godine magistralni plinovod dođe do Splita, moći će se hvaliti da je napravio mnogo za taj grad, a logističku podršku dat će mu Holding, kojim, barem službeno, vladaju esdepeovci.

No Slobodan Ljubičić odbija takva tumačenja dogovora prebacujući sve na područje ekonomskog nacionalizma i zbližavanja dva najveća hrvatska grada, čiji stanovnici nemaju baš najbolje mišljenje jedni o drugima.

Nitko drugi u Hrvatskoj ne može odraditi taj posao osim Holdinga, samo mi imamo dovoljno stručnjaka. Ako Holding ne bi dobio posao uvođenja plina u Split, radili bi to Talijani ili Nijemci, a je vjerujem da strancima ne treba dopustiti da uđu u komunalne tvrtke rekao je Ljubičić.

Neće zaraditi

Zbog takvog stava, koji s njim navodno dijeli i Kuret, najvjerojatnije neće biti ni natječaja za razvitak plinske mreže u Splitu, nego će se taj posao jednostavno dodijeliti zajedničkoj tvrtki. Čak i ako natječaj bude raspisan, Holding je voljan ponuditi cijenu toliko nisku da joj nitko neće moći konkurirati.

Ljubičić tvrdi i da Zagrebački holding neće previše zaraditi na tom poslu iako se vrijednost radova, u samom početku, procjenjuje na otprilike 100 milijuna.

ĆIROHITO

18.02.2008. (09:39)

Molio bih za trenutak pažnje: imam zaista senzacionalnu vijest!
Molio bih vas da zapamtite današnji datum. Ne zbog proglašenja nezavisnosti Kosova, jer to se uostalom dogodilo na jučerašnji dan, nego kao datum obnove hrvatskog nacionalizma. Jest, naravno, tu je on stalno, zapretan u pepelu predaje, sjećanja, pjesama i mitova, ali danas je postao eksplicitan, kao što sam posljednjih godinu, dvije upozoravao:
- U Hrvatskoj imam puno prijatelja Srba i nisam šovinist, ali Srbi opet vladaju! I sad me tuže neki Srbi...
Ćiro Blažević

E, sad.
Možete vi do imendana govoriti da je Ćiro prolupao, da je stari ishlapjeli jarac, itd.itd., no sve su to samozavaravanja ousidera, ljudi koji ne poznaju Zagreb.
Kao dečko kojemu je Teslina dnevni boravak, objasnit ću vam stvar:
Ako je Ćiro ovog uvjerenja, bez obzira na sadašnju aficiranost slučajem Mraović, onda je to službena verzija, jutarnja kateheza uz kavicu, statement građanskog Zagreba.
Nema to veze s Ćirinim sentimentom spram Tuđmana: ako već i Ćirohito priča da Srbi opet vladaju, evo Houre ponovo na Trgu za godinu dana!
Tko to ne razumije, taj ništa ne razumije!
A govorio sam vam ja: Sve je cool dok se ne uzbibaju polarna krzna i ne zapjeva Zadnja Ruža! Kad gospođe što u lisičjim bundama u Lisinkom adoriraju kult Emira Kusturice, diveći se jurodivoj istini intaktnog ciganskog života, iznenada obuku majice: Dinamo prvak!, kao osamdesetih, ili, kao devedesetih, kad izvedu i dječicu na Trg da osjete miris slobode u zraku, onda se može kazati da je to ako ne početak kraja, a ono je svakako kraj početka!
Konačno, sve je tome vodilo: prvo je upriličen koncert Jugoslavena, na kojemu je Bregović tulio da ravna-ti-je-Ju-go-sla-viii-jaaaa, potom je red došao na Thompsona a svi na stadionu ustaše, pa sad kreće mainstream, i to kak se šika, tipično horvacki, kak Reakcija: ta, tko je mislio da će po kući talambasati Jugoslaveni, u susjedstvu Radikali, odvajati se Kosova, a hrvatski će nacionalizam sve to mirno gledati iz platinastog šatora?!
Može jedan predivan primjer iz prve ruke?
Naša je Cveba idealan svjedok. Ako među nama postoji arhetipska agramerska gospođa, onda je to Cveba. Pa, poslušajmo je, kad je nista znali slušati na vrijeme: