Marketing
Glas Koncila
Što zapravo Katolička Crkva misli o obrezanju koje se još uvijek obavlja u nekim religijama? Je li to doista čin koji je Jahve dao Abrahamu kao znak njihova saveza? Ako je i Krist bio obrezan, zašto to nije tražio i od svojih sljedbenika?
Zašto muslimani obrezuju i žene kad to Jahve nije odredio? Nije li to ipak sakaćenje ljudskih prava i osjećaja? I zašto bi Jahve upravo na taj način tražio savez s ljudima na zemlji?
A. L.
Katolička Crkva može o obrezanju misliti samo ono što se nalazi u biblijskoj objavi. Od Abrahama do Krista to je znak Saveza, ubrzo nakon Kristova uzašašća apostoli okupljeni na svom prvom saboru u Jeruzalemu odlučuju da se tome nisu dužni podvrgavati obraćenici, Kristovi vjernici koji dolaze iz drugih religijskih i uljudbenih krugova. Apostol Pavao uporno tumači da je obrezanje bilo samo znak, a odsada čovjek treba vjerom sebe na neki način obrezati, svladavati svoje tjelesne požude.
Sam taj obred uklanjanja kožice s muškog uda vrlo je star, valjda čak iz kamenog doba jer su i Izraelci to isprva vršili oštrim kamenom. Obrezanje je bilo prošireno i u drugim narodima, osobito na Bliskom istoku. U Božjem je narodu, zacijelo po Božjoj volji, postalo znakom da se čovjek predaje Bogu u najintimnijem dijelu svoga bića, da Božji zakon zahvaća i tjelesni, spolni i obiteljski život. Taj je obred zacijelo imao i ima također svoje higijensko značenje.
Židovi i muslimani i danas ga obavljaju kao vjerski čin, ali ima i drugih ljudi koji ga vrše zbog higijene. U tom smislu nije znak vjerske pripadnosti niti ikakve magije te nikome nije zabranjen.
U prvo su ga doba vršili i kršćani židovskoga podrijetla, ali sv. Pavao je isticao da to više nije znak pripadnosti Božjemu narodu. Obrezanje u kršćanstvu zapravo nije odbačeno nego se njegovo značenje drugačije ispunja, ne obrezanjem na tijelu nego obvezom što je čovjek vjerom preuzima predajući se Bogu dušom i tijelom. Ipak je kršćaninu potrebno stanovito znanje o obrezanju da bi mogao čitati odgovarajuće dijelove Svetoga pisma shvaćajući njihov pravi spasenjski smisao. I danas je dobro sjetiti se da Bogu pripada cijelo tijelo, da se čovjek mora svladavati i na području svoje spolnosti.
Kad je pak riječ o obrezivanju žena, koje se još vrši u nekim, osobito muslimanskim sredinama, to nema znakovne veze s biblijskim ni kuranskim obrezanjem, nije obred nego samo običaj. I nije riječ ni o kakvom obrezivanju kožice nego o čupanju dražice djevojčicama prije početka puberteta da se tako budućoj ženi onemogući doživljaj spolne naslade. Žena tako ostaje manje zahtjevna, samo vrijedna i vjerna supruga i majka. Možda je to bilo posebno prikladno muškarcima koji su morali imati više žena.
___________________________________________
In the room the women come and go
Talking of Michelangelo.
U tjedniku Nacional, br. 645 od 25. ožujka 2008, i u on-line izdanju Nacionala autor P. C. prenoseći dio ovog odgovora dezinformira čitatelje tvrdeći da "Glas Koncila nema ništa protiv sakaćenja žena..."
U odgovoru je protumačena razlika između obrednog – onog koje ima veze s religijom - i običajnog obrezanja u koje spada i obrezanje žena u nekim muslimanskim sredinama te je navedeno kako se u tim muslimanskim sredinama obrazlaže obrezanje žena.
U tekstu nema ni slova slaganja pisca toga odgovora ili Glasa Koncila s tim običajem u nekim muslimanskim sredinama ili njegova odobravanja, pa je tvrdnja o "skandaloznom stavu Crkve u Hrvata" – kako ističe Nacional – u potpunosti neistinita. Osim toga riječ je o neprofesionalnoj i nekolegijalnoj podvali.
Obrezivanje žena (osakaćivanje genitalija, FGM)
FGM (= Female Genital Mutilation) prije svega je veoma raširena u Africi kod mnogih plemena. U Egiptu, Etiopiji, Sudanu i Džibutiju gotovo 100% žena doživljava takvu sudbinu. U ostalim državama su obrezane samo pripadnice pojedinih plemena, npr. u Nigeriji, na Maliju, u Senegalu, Burkini Faso ili u Keniji. FGM se pojavljuje i na arapskom poluotoku (Ujedinjeni Arapski Emirati, Južni Jemen) i u dijelovima Azije.
Procjenjuje se da na svijetu živi između 100 i 157 milijuna žena i djevojčica koje su podvrgnute obrezivanju. Svake godine taj broj se poveća za oko dva milijuna. To znači da se svaki dan obreže oko 6000 djevojčica. Obrezivanje djevojčica ne može se usporediti s obrezivanjem dječaka, budući da se kod obrezivanja djevojčica odstranjuje jedan dio seksualnog organa, što kasnije u velikom broju slučajeva ima dugoročne posljedice na zdravlje. Stoga oni koji nisu pripadnici plemena koja vrše obrezivanje taj običaj ne nazivaju obrezivanjem već osakaćivanjem genitalija. Postoje različite forme obrezivanja:
modificirana sunna: djelomično ili potpuno uklanjanje klitorisa;
klitoridektomija/obrezivanje: uklanjanje jednog dijela ili cjelokupnog klitorisa, kao i jednog dijela unutarnjih stidnih usana. Ta operacija u pravilu rezultira ožiljkom koji je toliko velik da pokriva vaginalni otvor;
infibulacija/faraonsko obrezivanje: uklanjanje klitorisa, unutarnjih stidnih usana te unutarnjeg dijela vanjskih stidnih usana. Preostali dio vanjskih stidnih usana biva pričvršćen trnjem. Taj ostatak kože srasta zajedno, a u ranu se stavi mala cjevčica koja omogućuje otjecanje urina i mjesečnog menstrualnog krvarenja.
Za cjelokupan poduhvat koriste se najrazličitiji instrumenti kao što su žileti, noževi, škare, komadi stakla. Sve se, uglavnom, vrši bez anestezije i dezinfekcionih sredstava, ponekad se upotrebljavaju prirodni melemi. Osakaćivanje vrše babice ili starije žene, a rjeđe svećenici muškarci ili berberi. Starost djevojčica nad kojima se provodi taj pothvat u pravilu je između 4 i 8 godina.
Pozadina: FGM je stari običaj koji datira još iz vremena prije pojave monoteističkih religija. Proširen je kod muslimana, jednako kao kod kršćana i animista (pripadnici vjere u prirodu i postojanje dobrih i zlih duhova). Razlozi koji se navode za provođenje osakaćivanja genitalija su uglavnom različiti:
ženski spol je ružan i nečist, obrezivanje i infibulacija štiti ženu od bolesti, krvarenja, crva itd.
osakaćivanje čini djevojčice u potpunosti ženama, jer se "muški dio" otklanja sa žene.
osakaćivanje umanjuje seksualnu želju žene i štiti je od njene seksualnosti.
osakaćivanje povećava plodnost i šanse za udaju.
muškarci doživljavaju veliko seksualno zadovoljstovo s infibuliranim ženama.
stara tradicija se mora sačuvati, okretanje od nje znači prihvaćanje "zapadnjaštva".
Stvarni motiv za osakaćivanje genitalija ipak treba potražiti u partijarhalnim društvenim strukturama. Osakaćivanje služi kao sredstvo kontrole ženske seksualnosti i zaštita od gubitka nevinosti. Zdravstvene posljedice su veoma teške:
trovanje krvi; tetanus;
inficiranje dječjom paralizom, hepatitisom i HIV-om;
problemi s pražnjenjem mokraćnog mjehura, oštećenje i infekcija mokraćnih puteva i bubrega;
zapaljenje jajnika i maternice; sterilitet;
jaki bolovi kod mjesečnog menstrualnog krvarenja;
bolovi za vrijeme seksa kod infibuliranih žena, posebno nakon sklapanja braka ili nakon rođenja djeteta, kada muškarac penetrira u sasvim mali otvor;
problematični i za majku i za djete po život opasni porođaji (budući da je vaginalni otvor toliko mali da se prije poroda mora otvarati, uglavnom, operativnim zahvatom. Ožiljak je neelastičan te prilikom poroda izaziva užasne bolove. Carski rezovi i porodi na vakuum su stoga česti. Nakon poroda žena se ponovo zašiva, a ostavlja se otvor veličine iglenih ušica);
česte bolesti ženu vežu za kuću, ona nije u stanju raditi ili redovito pohađati školu;
psihičke posljedice su reakcije koje sliče reakcijama nakon preživljene traume: potiskivanje, podvajanje ličnosti, reakcije straha, depresija, poremećaji ponašanja. Nerijetko u plemenima postoji zabrana da se govori o bolovima.
Što se čini protiv osakaćivanja genitalija? U mnogim zemljama doneseni su zakoni protiv osakaćivanja genitalija. U Egiptu je ministar zdravlja preporučio da djelomično odstranjivanje klitorisa vrše liječnici umjesto da se vrši ekstremnim pothvatima. U Sudanu i u Keniji također postoji zakonska zabrana. FGM ipak predstavlja integralni dio tamošnjeg društva. Doneseni zakoni su najprije prouzročili porast osakaćivanja genitalija u ilegali. Nerijetko se događalo da djevojčica iskrvari nakon zahvata jer se počinitelji zbog zabrane nisu smjeli obratiti liječniku. Kad su zakone o zabrani osakaćivanja genitalija donosile strane kolonijalne vlasti u nekoj zemlji, formirali bi se jaki protestni pokreti.
Osakaćivanje genitalija ženama ne može se ni u kom slučaju pripisati samo primitivnim plemenima i povezati s pojavom "u izumiranju". Upravo suprotno, čak i srednji stalež u gradovima prakticira obrezivenje žena, što se u Africi sve više širi. Tendencija je da se sve češće provode drastične procedure umjesto blagih; operacije (koje su se prije provodile u godinama kada djevojčica dolazi u dob odrasle žene) provode se na sve mlađim djevojčicama, čak i na ženskoj dojenčadi, budući da dojenčad ne pruža jak otpor pri ovakvom pothvatu.
Osakaćivanje genitalija je tek odnedavno tema međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava i zdravlja. Sada doseljenici i izbjeglica FGM prakticiraju čak i u zapadnjačkim zemljama. U Francuskoj čak nisu donesene ni mjere koje bi se poduzele u ovakvim slučajevima. FGM se često bagatelizira. Polazi se od liberalističke pozicije da se u druge kulture i tradicije zbog tolerancije ne bi trebalo miješati. Za one koji ne pripadaju toj kulturi i tradiciji teško je razumljivo da baš žene, nad kojima je provedena jednako štetna procedura, isto to provode nad svojim kćerkama kako bi im povećale životne šanse i šanse za udaju.
Danas u mnogim zemljama svijeta postoje mali lokalni projekti i inicijative žena koje na svim razinama pokušavaju djelovati protiv osakaćivanja genitalija žena i posljedica toga: prosvjetiteljskim radom, medicinskom opskrbom, kućama za zaštitu djevojčica, obrazovanjem i kvalificiranjem, kao i otvaranjem alternativnih radnih mjesta za babice. Tim inicijativama žene pokušavaju dati svoj doprinos u suzbijanju osakaćivanja genitalija. Osim toga, podržavaju se stara slavlja i drugi stari običaji kako bi se odgovorilo na strah od gubitka kulturnog identiteta.
Desiree Dorlon
Post je objavljen 27.03.2008. u 05:20 sati.