treba ovaj put odma riješit muslimane pa onda srbe jer su i šiptari sad u igri pa treba malo drugačije ovaj put... ako se slažeš... ja bi da pobijemo i turiste pa da ih podmetnemo slovencima jer će oni opet zapalit neku pumpnu stanicu i vikat da je u njih bio rat... a jugoslavena neka na miru, oni su hrvatsko cvijeće... ovaj put... eh, da... prvu stvar koju treba napraviti, prvog dana izjutra... dignut Krško u zrak ali tako da se razleti od Trsta do Pešte... pedere u logore, da... a cigane ćemo obuć u partizanske uniforme, iznajmit lažne nemce (ima firma koja ih drži) pa neka ih gone od kadinjače pa do srijemskog fronta... kad nas budu zvali da se opet nadjemo u nekoj njihovoj zračnoj bazi, treba im poslati tri kineza sa downovim sindromom pa nek se s njima dogovaraju ovaj put. eto.
02.03.2008. (04:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pookica, jesi ti meni pročitao Žižekov esejček o fantazmi, užitku i demokraciji? Malo problematizira Kantovu pozicijicu, kaj ne, s ovom opscenošću zakona, vrag mu mater sadističku. Kaj se plana tiče ne razumijem zakaj te ljute Srbi i Muslimani! Kužim turisti i pederi, jer to je jedno te isto, ti silni turoperatori, ali zakaj si ljut na ostale, to bu mi ostala večna tajna! Kaj ti veliš na ovu tezu da u središtu hrvatskog univerzuma ne stoluje Horvat u svom klajbirgerskom šovenskom ekstremizmu, nego Jugoslaven, prerušen u građanina, koji se ovdje brže bolje raspada na crvenog (bivši boljševici) i crnog ( bivši fašisti) totalitarista, dakle suštu opreku onoga što bi demokratska građanska politika trebala biti? Grozna situacija, nije li - zemljom vladaju jugoslavenski nacionalisti, mahom udbaške prošlosti, sabotirajući bilo kakvu autentičnu demokratsku politiku, pa i sam proces integriranja u EU, a škvadra diže kredite za sedmodnevne alpske skijače! Recimo, ova farsa oko ZERP-a - sve je to igrokaz kojem je jedini cilj otežati Hrvatskoj ulazak u EU, jer, u ovoj zemlji dobar dio vladajuće nomenklature ima životni interes zaustaviti, ili barem usporiti taj proces: ta, kaj misliš kako bi u EU izgledala suđenja odgovornima za egzekucije Hrvata u periodu 1945 - 1990? Osim toga, treba još pokrasti toga: evo, vidiš kak se lovom transferiranom na Maltu kupuje 'Podravka'. Gdje su sada oni koji su 1999. obećavali sankcioniranje privatizacijskog kriminala? Gdje? Na poslu legalizacije tog kriminala, lišve. Hm, zanimljivo... I tak, moj Pookica, dobar si ti meni - Kinezi s downovim sindromom, ha, ha, vrabec te dal, to je baš za pet, da znaš. Nego, fukaš kaj? P.S. Budući da nisi razumio tekst, ili nakanu, objasnit ću ti osnovnu tezu: U Hrvatskoj nemamo posla s antagonizmom Hrvata i Drugih - Srbi, Muslimani, turisti, pederi, abonenti, itd. ad infinitum - pri čemu bi Drugi, tipično nacistički, bio neprijatelj per definitionem, dakle fizička prepreka koju valja odstraniti, nego imamo nasuprot posla s konfliktom Jugoslavena i Drugih, pri čemu se kao arhetipski neprijatelj za Jugoslavene u Hrvatskoj javljaju sami Hrvati, kao glavni ruštitelji Jugoslavije! U današnjoj je Hrvatskoj Drugi - Hrvat! Jednostavno zato jer današnjom Hrvatskom vladaju Jugoslaveni, Jugoslaveni skriveni iza lažne maske navodno neutralne građanske pozicije, građanske pozicije koja bi trebala biti pozicija Pravde, beskonačne vrijednosti Zakona. Potiskujući vlastitu istinu i derogirajući svaku moguću građansko politiku - to je zapravo razlog zbog kojeg Hrvatska ne može biti pravnom državom! - Jugoslaveni zapravo uzurpiraju ukupan prostor te politike, forsirajući radom medijskog pogona ideološku fantazmu o sukobu crvenih i crnih kao temeljnom društvenom antagonizmu Hrvatske. To je način na koji se vlada ovom zemljom: dok je crvenih, trebaju nam crni, i vice versa: važno je da osim ekstremnih pozicija u Hrvatskoj niti jedna druga politička pozcija nije moguća, kako su konačno demonstrirali ovogodišnji parlamentarni izbori. Dopusti jedan mali test: Recimo, zamisli da je Jugoslavija nekim čudom postala demokratska, građanska država. Tko bi 1990. u demokratskoj Jugoslaviji morao položiti račun za nedemokratske postupke u posljednjih 45 godina? E, da, moj Pooka, ali reci ti u Hrvatskoj danas: Udbaš!, a da te istom ne proglase ustašom! Ta, zar nije i Banac sumnjiv kad inzistira da se oba totalitarizma osude kao totalitarizmi! No, nedostaje pozicija s koje bi se takvo što moglo učiniti! Nedosta upravo ta prisvojena, uzurpirana neutrala pozicija Zakona, ta famozna pozicija Građanstva! Danas je u Hrvatskoj nemoguće kazati da je netko 1971. proganjao Gotovca samo zato jer je bio Hrvat, a da onaj koji to kaže istom ne bude osuđen kao hrvatski nacionalist! Pozicija s koje stiže ta osuda, pozicija je kojoj je uvijek i svuda, i u Beogradu i u Zagrebu dakle, svaka hrvatska samosvijest eo ipso bila nacionalističkom! Jer, Građani su danas oni koji su do jučer svaku pojavu građanstva po bijelim i ostalim crnim knjigama komunizma karakterizirali kao buržoasku reakciju, i u Zagrebu i u Beogradu: ovdje Gotovac, tamo Nikezić, isti je to rezon. Građanin u Hrvatskoj, dragi moj Pooka, već cijelu jednu noviju povijest ne samo da ne postoji, nego ni ne može postojati, jer ga onemogućuju dva nacionalizma: devedesetih hrvatski, posljednjih 8 godina jugoslavenski. Umjesto da promijene stvarnost, nakon 2000.-te ideolozi su promijenili jedino opis te stvarnosti: detuđmanizacija, a tako se zove da ideologija, nije ni imala za cilj restituciju načela zakonitosti, uspostavu pravne države i vladavine prava, sankcioniranje privatizacijskog kriminala etc! Ne - detuđmanizacija je imala za cilj samo jedno: obračun s hrvatskim nacionalizmom s pozicija jugoslavenskog nacionalizma. Kriminal pak ne samo da je ostao isti, nego je i umnožen: od lopova Tuđmanovog režima nitko nije kažnjen, naprosto stoga jer su kriminalci toga režima (...)
02.03.2008. (06:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
(...) postigli nagodbu s državom, tj. s vladajućom nomenklaturom. Sredstva su preraspodjeljena, kratko kazano. Na koncu, stav o tome da bi ostaci nekadašnje obavještajne zajednice bili preprekom uspostave pravne države, pa naravno da je tome tako: ta, tko zapravo sabotira procesuiranje krivaca za zločine devedesetih, bilo ratne bilo gospodarske? Tko je imao osoban interes zataškati slučajeve poput "slučaja Zec"? Tko ima osobnu korist od prešućivanja istine o financijskom inženjeringu, propasti hrvatskih banaka, privatizacijskoj pljački...? Pooka - tko je sve to učinio? Hercegovci? Ha, ha, ha...da, da, tako glasi službena verzija, oko koje je i ovih dana toliko svima stalo: da, Šušak je sve to učinio, i opljačkao Hrvatsku, i prodao Posavinu, i naredio ratne zločine, i... Da, da, jest, jest, sve su to napravili Šušak i Tuđman, jedino je neshvatljivo zakaj su svu lovu koju su opljačkali uplatili na račune protagonista hrvatske državne politike od 2000-te naovamo!? Čudno, nije li? Detuđmanizacija Hrvatske nova je laž, laž kojom nas obmanjuje mađioničar pod izlikom dan nam prokazuje trik: dok nam ga pokazuje, ponovo nas vara! Detuđmanizacija Hrvatske trebala je podrazumjevati demokratizaciju zemlje: umjesto toga imamo zemlju u kojoj vlada tiha koalicija HDZ-a i SDP-a, koji, kao u Zagrebu, lišeni bilo kakve ideološke predrasude, lovu dijele dogovorno, mimo bilo kakve kontrole i upliva demokratske javnosti! Trebala je podrazumjevati uspostavu pravne države, a Ivo Josipović još je jedina osoba koja, i to ritualno, govori o ustavnoj noveli i nevolji s retroaktvinim zakonom kojim bi sankcionirali privatizacijsku pljačku stoljeća! Trebala je podrazumijevati reafirmaciju medijskih sloboda, a danas imamo medijski monopol spram kojega je vrijeme Franje Tuđmana carstvo slobode! Detuđmanizacja je trebala podrazumijevati uspostavu društva jednakih šansi, a danas ne samo da su profiteri nekažnjeni, nego se ponašaju baš kao da su, za razliku od neprivilegiranih milijuna hrvatskih građana, oni svoju šansu iskoristili, dočim mi, nepoduzetni i inkompetentni looseri, mi jednostavno nismo uhvatili korak u ovoj nesmiljenoj tržišnoj utakmici. Štoviše, ne staje se na onome što je učinjeno devedesetih: onima koji su kao menađeri stranačkog kapitala sve dobili besplatno devedesetih, daje se i danas još i više, a da se i opet ne polaže računa o porijeklu kapitala koji je u opticaju. U Hrvatskoj se jednostavno zataškavaju nečiji uspjesi kao i nečiji neuspjesi, podjednako sustavno, pomno i sveobuhvatno: ovdje čovjek, ako nije dio politički posredovane oligarhije, jednostavno nema nikakvih šansi, bez obzira na trud, zanje, sposobnosti, talenat, rad! Zataškavanje je, uostalom, osnovna misija ovdašnjeg medijskog pogona/monopola. O središnjim gospodarskim događajima, recimo, u Hrvatskoj nikada nećete ništa saznati, jer, pretpostavka je uspješnoga posla njegova tajnost: tko danas zna zašto je Fima dislocirala novac na Maltu, i kupuje li management Podravke vlastitim novcem tvrku kojom upravlja!? Zna, jasno da znaju predsjednik i premijer, ali, pokuša li to saznati građanin, kako će proći? Dakle, detuđmanizacija nije provedena - ništa od onoga što je bilo loše u Tuđmanovom režimu nije promjenjeno, ni malverzacije, ni zloporabe, ni kriminal, ali ama baš ništa nije drukčije, osim jedne stvari: recite da ste Hrvat, i odmah ste Ustaša! To je jedina velika i svjetla pobjeda ovog režima: za sve su krivi jebeni hrvatski nacionalisti, a nacionalist je svatko tko postavi pitanje: Kako to da bivši suradnici obavještajnih službi Jugoslavije tako dobro prosperiraju u današnjoj, posttuđmanovskoj Hrvatskoj? Jedino, današnji to građanin pokorni i ne zna! Ne zna, jer današnje novine o tome ne pišu. Ne pišu, jer su vlasnici tih medija u talu: ta, nakon Tuđmana, sad je došao i na njih red da zariju glavu u kopanju. I, odjednom je gateova nestalo. Sada živimo u idealnom, savršenom društvu, u kojem ako kriminal i nije nestao, a ono barem za njega nikada ne ćemo saznati. A ako o tome ništa ne znamo, ništa nas ne može uznemiriti! Mir građana, to je ono osnovno oko čega se valja pobrinuti. Pogotovo ako to znači: miran građanin! U tome se u Hrvatskoj jedino i u potpunosti uspjelo: ovdje su ljudi mirni čak i kad im ukradu auto a sutra se izjutra u njemu novopečeni taksist doveze da okradenoga odveze na policiju! Taj stupanj duševnoga mira, taj stupor, dokaz je neslavenskog porijekla Hrvata: ta nepomućena ataraksija, mir svinje na brodu za nevere, svojstvena je jedino drevnim narodima, bili oni iranskog ili nekog drugog porijekla. Ali, to je something completely different....
02.03.2008. (06:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
posto sam rodjen '69 , odgajan sam kao jugoslaven. I bilo je dobro, bratstvo i jedinstvo, pisal sam stihove titu (malo slovo namjerno) kao prve poetske pokusaje. I bil sam tuzan kad je odapel, znal sam da je necemu kraj. Naivnom (manipuliranom) djetinjstvu, valjda? Kad je JNA lupila po bijelim kapicama, odmah mi je bilo jasno di smrdi. I sa 12 let sam znaI da vojska ne smije po vlastitom narodu. Onda kasnije sve jasnije cija je to vojska, da nije moja. Ali nisam postal HR nacionalist. Nit sam se dero Juga, Juga. Studiral sam. Bil sam na Trgovima kad je trebalo. I onda kad je HR postala Lijepa Njihova, nakon rata, da se razmemo, oso ja vanka. Jer nije bilo kruha od moje diplome, da se razmemo. Lijepo mi je doc u HR na odmor, lijepa je. Ali je ...Njihova, da ga .ebes. Jako Njihova. Steta. Lijepa zemlja, na granici brdovitog Balkana ;-) .
02.03.2008. (07:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ovo što je sada iscurilo oko podravke, to sam ti napisala prije u nekom komentaru , a takvih primjera s mogućnošću prihoda preko milijarde kn ima još nekoliko.Strateški giganti koji ne mogu propasti bez obzira na sav njihov trud upropaštavanja i uništavanja- da im postane dovoljno jeftino.Napomenula sam ti da ta rulja nema dovoljno novca ni mozga za ozbiljnije pozicioniranje. sat im otkucava, a s druge strane grane ih čekaju dečki koji ih smažu za doručak dok veliš keks .Spasiti ih može odgađanje ulaska rh u eu.Prema tome moje je mišljenje da ti ljudi pri kopanji , ako ćemo o nacionalizmu ;oni su silom prilika postali jugo nacionalisti , ali samo u ekonomskom smislu.Drugog nema, pa ne mogu valjda vikati da su izolacionalisti ;)) Ostali jugo-nacionalisti su vjerojatno oni koji su izgubili bivše privilegije zbog nespremnosti na nove uvijete .te bi svela na starčad i njihovu unučad koja će napokon dobiti pedalu iz nacionaliziranih -konfisciranih stanova . po meni it's all about the money. Najsmješnije od svega mi je kako je osoban sukob dvojice građevinara postao saborska rasprava u smislu nove stavke proračuna na prihodovnoj strani;))) i tako poslužio oporbenoj stranci kao politika socijalne osjetljivosti.na žalost to dvoje tutleka nema pojma o čemu govori;))a , čuj ,ja sam ih upozorila , ali opet su i sa ispravkom lupili loptu s krive strane,. no nema veze. ti ionako ne razumiješ ili nećeš razumjeti ono što sam ti pokušala objasniti.ok. , da ti ja sad ne otkrivam toplu vodu jasnije je ti je kad o tome piše u npr večernjaku. mada priznajem mene fascinira tvoje uvjerenje da neki možda utjecajniji slojevi našeg društva imaju ideale.ali ako ih i imaju jedini ideal im može biti ono što izvode naši istočni susjedi ,.majstorski;)))
02.03.2008. (13:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Evo, pogledah "Nedjeljom u 2" s Mirom Furlan: žena je prava dama, i to izuzetna dama. Jugoslavenstvo, hrvatstvo, srpstvo, izdaja, nepoželjnost, lupet-blebet - svi ti medijski, propagandni konstrukti, sva ta novinarska retorika upiranja prstom, denuncijacije (jer novinarstvo se, zapravo, i ne svodi na drugo nego na denuncijaciju jednih nauštrb nekih drugih; uvijek je ideološko, jer proizlazi iz ideologije; uvijek državotvorno, jer i dok ruši dotrajalu, pridonosi temeljima države u nastajanju; dok kritizira slabosti države, time joj, zapravo, daje na važnosti, djeluje "tonično" na nju itd.), sve to pada u vodu pred suštom čovječnošću kojom ta žena zrači, pred zdravom životnošću njezina osmijeha (koji je, i u svom najizvještačenijem, "najodglumljenijem" obliku, zapravo blistavo jasan, čist). Ta je žena tim osmijehom upravo postidjela ne samo one koji su sudjelovali u onoj besramnoj, demonskoj medijskoj hajci, nego i cjelokupnu novinarsku profesiju.
02.03.2008. (15:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sjajna ti je, Nesho, ona paralela gore sa Herpes zosterom, slican fenomen moze kreirati i malarija, falciparum ti se pritaji u slezeni, pa, kad dodju losa vremena, zakuris i pocnes se tresti po celom korpusu...:-)
02.03.2008. (17:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Doktore Jatogen, Mira Furlan je na press-konferenciji na Brijunima prije par godina, na pitanje kako se osjeća danas u Hrvatskoj, odgovorila da Istra nije Hrvatska. Vidite, ja ne samo da joj ne bih dao nastupiti ni u kakvoj tv-emisiji, nego joj nikada ne bih dao kroćiti nogom u zemlju koju toliko mrzi. Ne znam gdje ste vi vidjeli suštu čovječnost i što je danas Mira Furlan govorila, ali vrlo dobro znam iz prve ruke što Mira Furlan ili Rade Šerbedžija govore u trenucima opuštenog, prijateljskog čavrljanja na te teme. Kao što recimo ne samo da znam, nego imam i snimljeno, što je meni, pred milijun i pol ljudi, Rade Šerbedžija 1992.godine kazao o Hrvatskoj, njenim simbolima, i njegovim osjećajima spram te zemlje i njene simbolike. I sad, nemam ja ništa protiv njih, jer zaista nemam više vremena - doslovno, moj Jatogen - čak ni za one koji imaju nešto protiv mene samo zato kaj sam ove ili one narodnosti, ali, ne vjerujem svojim očima i ušima da vi to ne vidite: vi stvarno ne vidite da Dubrakva Ugrešić, na primjer, govori o tome da su joj Hrvati nasilno oduzeli zemlju?! "Prije nekog vremena zadesila sam se u društvu holandskih prijatelja. Nakon ugodna razgovora o ovome i onome, moji holandski prijatelji i ja pali smo u euforiju otkrivši u razgovoru da i ja i oni, svatko sa svoje strane, gledamo godišnji natjecaj za pjesmu Evrovizije. Spomen glupoga televizijskog spektakla izazvao je kod odraslih ljudi djetinjasto veselje. I atmosfera je najednom postala toplija i opuštenija. Bili smo u tom trenutku obitelj, evropska obitelj. Putujući, otkrila sam da moji američki, holandski, engleski prijatelji i ja lako razgovaramo o mnogočemu - o knjigama i izložbama, o filmovima i kulturi, o politici i svakodnevnom životu - ali na kraju ipak ostaje komad nedjeljiva prostora, komad života kojeg je nemoguće prevesti, iskustvo koje je obilježio zajednički život u određenoj zemlji, u određenoj kulturi, u određenom sistemu, u određenu povijesnu trenutku. Taj nedjeljivi i neprevodivi sloj u nama aktivira se na Pavlovljevo zvonce. I mi nepogrešivo slinimo ne znajući pravo zašto. Taj nepoznati prostor u nama nešto je poput zajedničkog "djetinjstva", topao teritorij zajedništva neke grupe ljudi, prostor rezerviran za buduću nostalgiju. Pogotovo ako nam se u životu desi da nam taj prostor nasilno oduzmu." U današnjoj Hrvatskoj, kao što vidimo, ništa se drugo ne zbiva nego rehabilitacija takvog jugoslavenstva: umjesto da je detuđmanizacija, recimo, raskrstila s kriminalnom pretvorbom, dohvatila se obračuna s političkom frakcijom zbog koje su današnji vladari desetak godina letjeli s lukrativnih pozicija - svi do jednoga! - a sve pod egidom borbe protiv nacionalizma! Ono na što upozoravam reakcija je kakvu je plasirao Ćiro Blažević: i opet će se onda takva hajka, a riječ je ni manje ni više o hajci, i to vrlo dobro osmišljenoj hajci, obiti o glavu onima koji s time nemaju nikakve veze, jer, vidiš kako Ćiro savršeno krivo tumači stvari: Jugoslaveni su već za njega postali Srbi! Kakvi Srbi!? Tko od Srba vlada Hrvatskom? Pupovac? Uzelac? Kaj god! Osim toga, da i vladaju, Uzelac i Pupovac su pametniji ljudi od većine onih koje smo do sada spomenuli. Jad je ove zemlje u tome što upravo takve pameti nedostaje, pa da se prozre što se u njoj zbiva. Nažalost, dobri moj dr.Jatogen, prisustvovat ćemo mi još kojekakvim kravalima. Vidjet ćeš, nimalo neće biti smiješna ona moja burleska: Ćeraćemo se mi još... Vrvi ovdje tantricima, kažem ja tebi.
02.03.2008. (17:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
P.S. Vidio sam "Jutarnji list". Jasno, i opet je pola stranice posvećeno Aleksandru Stankoviću. Čudno je kako to Nino Pavić godinama prati taj projekt Aleksandra Stankovića, tj. kako to da je emisija javne televizije ujedno projekt EPH, ali, pustimo sad to, to je bilo jasno već Tijaniću; uglavnom, veli Mira o brijunskoj izjavi:
Kad ju je jedna novinarka na Brijunima pitala kako se osjeća u Hrvatskoj, a ona joj rekla da je tek došla pa nije uspjela srediti dojmove, sutradan je naslov bio “Furlan: Brijuni nisu hrvatski”. - Osjećala sam se poraženo jer ovdje je neka druga priča, katkad imam osjećaj da treba dignuti ruke od svega - razočarana je Furlan.
Eto, kakav je tu moral u igri, stari moj. Izjavila je ona to o Istri i Hrvatskoj, izjavila, jer, stari moj, vidiš, ja sam u Fažani svake godine, budući da mi tamo živi zrman. Ne bratić, nego zrman, jer, u toj Istri moja fameja, po ocu, ima pisano porijeklo preko četiri stoljeća. I, onda jednoga dana dođu Jugoslaveni i umjesti paninskoga kneza i akvilejskoga patrijarha stanu pisati novi Istarski razvod. Gojan Gajić mi je šulkolega. S njegovim sam se bratom, M., prije tri dana čuo zbog nekih poslovnih dogovora. Mira Furlan je najjednostavnije kazano dezorijentirana klikuša koja je devedesetih mislila da i sama mora, poput usiljenog Šerbedžije, kazati nešto o sudbinskim dogašđajima koje, očito je, nimalo nije razumjela, i kad joj se u vihoru rata u glavu odbila sva ta glupost tako tipično glumačke patetike koja bi da tuđim veleumnim citatima objasni vlastite male primisli o gustim povijesnim vremenima i događajima, Mira je odjednom postala uvrijeđena i krhka dama. Do tada se uglavnom skidala po jugoslavenskoj filmskoj mesnici. - Nisam se trebala toliko skidati za časopise. Sjećam se jedne scene u kojoj sam gola trebala leći u mrtvačnicu, a netom je radnik bio obrisao krv čovjeka koji je ondje ležao mrtav. Snimila sam tu scenu, ali nikad nije emitirana - izjavila je Furlan. Morbidno. Ne samo ovo s Patologijom, nego sve to skupa.
Koga boli kurac što misli Mira Furlan o nastanku Hrvatske? To bi nama Vanja Sutlić trebao objasniti. I bude. Vidjet ćeš da bude. Kada bih ja sad tražio 5 minuta da toj Miri Furlan velim da ne govori istinu, da jednostavno laže, na ovakvoj javnoj televiziji tih pet minuta nikada ne bih dobio. U tome je mizerija današnje Hrvatske. I ne samo televizije, jer ona nije hrvatska televizija, baš kao što nije ni javna.
02.03.2008. (17:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tuđman ideja je pomirenje svih hrvata.Tako da po tebi očito imamo detuđmanizciju , mislim ono kakve veze to ima s privatizacijom ;) čemu služi ovaj blog ,.upitala sam se par puta * 25.8.88' za onog koji pita
02.03.2008. (17:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lolina, daj se koncentriraj! Ne kužim, zaista ne razumijem što mi hoćeš kazati. Ideja pomirbe svih Hrvata je izvorno ideja Maxa Luburića. Potom tu ideju - inače, u ekstremnoj varijanti ona glasi: makar i komunistička, samo da je Hrvatska - preuzima Bruno Bušić. Franjo Tuđman je treća ruka. O dijalektici pomirbe i privatizacije govorio sam devedesetih, kao što se može pročitati u jednom od nedavnih postova. Liderima nacionalne avangarde je trebao alibi ratnih pobjednika da bi imali i moralno pravo na podjelu ratnog plijena - na lavovski dio pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo. Biti pobjednik, to je bio imperativ, jer, pobjedniku pripada plijen! Ujedno, zasluge za narod i državu iskupljivale su prošlost: ta, tko bi mogao predbaciti pokoje ubojstvo u emigraciji osamdesetih, kad se čovjek stavio na našu stranu i za našu stvar devedesetih! Ne znam, možda sam odgovorio. Neki put ne znam čemu služe komentari. :)
Lolina,
tek sam sada vidio ovaj dio: "Najsmješnije od svega mi je kako je osoban sukob dvojice građevinara postao saborska rasprava u smislu nove stavke proračuna na prihodovnoj strani;))) i tako poslužio oporbenoj stranci kao politika socijalne osjetljivosti.na žalost to dvoje tutleka nema pojma o čemu govori;))a , čuj ,ja sam ih upozorila , ali opet su i sa ispravkom lupili loptu s krive strane,. no nema veze. ti ionako ne razumiješ ili nećeš razumjeti ono što sam ti pokušala objasniti.ok. , da ti ja sad ne otkrivam toplu vodu jasnije je ti je kad o tome piše u npr večernjaku."
Reci, da se ne bi i dalje krivo razumjeli, što je razlog tvog straha? Jer, ti ustrajno pišeš u aluzijama: u Saboru raspravljaju "dvojica građevinara", a ne osobe koje imaju svoje ime i prezime! Zašto? Zašto ne kažeš Ivo Ivić i Pero Perić? Čega se bojiš? Potom veliš: A, čuj, ja sam ih upozorila... Što sad to znači? Kad si upozorila, gdje, kako, čime i koga? Zatim: Ali opet su i sa ispravkom lupili loptu s krive strane... Kaj je sad to? Zašto izravno ne napišeš: U Saboru su dva zastupnika, N.N. i M.M., raspravljala o tome i tome. Ja o tome mislim to i to. Oni, unatoč svemu, i dalje tvde to i to. Čuj,ovako nitko ne razumije što ti pokušavaš kazati. Čemu ljutnja? Kaj sad to znači da ja ionako ne razumijem ili ne želim razumjeti ono što mi pokušavaš objasniti, a ti svaki svoj komentar završavaš s pitanjem: Jesam li bila jasna? Nisam? To sam ja. :)))) Jebiga, Lo, nemreš se a da ti ne uđe. Ili mi napiši mail, ili piši otvoreno. Ovaj aluzivni govor je besmislen, sve kad bih i znao što mi to pokušavaš kazati. Predbacivati mi da te nemam volje saslušati zapravo je nekorektno: ta, nisam li te ne jednom tražio da ekspliciraš ovu ili onu temu? Ne, Lo, nije sve u novcu, iako je jasno da je danas glavnina posla zgrabiti što više preostaloga, jer, nije puno ostalo. Nešto je i u - golom životu. Naime, devedesetih je bilo primarno spasiti se od onih kojima bi možda moglo pasti na pamet propitivati život i rad u proteklih 45 godina. Shvaćaš? Nema to veze s lovom: lustracija, koka, lustracija, ono što bi se dogodilo u svakoj građanskoj demokratskoj zemlji koja bi morala ponajprije raščistiti s protagonistima nedemokratskih procesa prethodnog, totalitarnog režima. Nema to veze s novcem, jer, devedesete se tako jedan čovjek nije par mjeseci usuđivao potpisati u impresum vlastitoga lista, znajući da ga ljudi ovdje i predobro znaju, i da bi podatak o tome čiji je to zapravo list bio po sudbinu novine fatalan. Eto, kad voliš aluzije, da ti odgovorim tvojim, sutonskim jezikom. A, što se tiče "Podravke", ne kužim, ljutiš li se ti to na mene što prije o tome nisam pisao, pa eto, sad kad o tome piše Večernji, govorim i ja, a kad o tome pišeš ti, ja šutim? Zlato, zvao sam Friščića da o tome javno priča, pa neće, i to je jedini razlog zašto mi je "Podravka" na jeziku: mogao bih cijeli tjedan zvati Horvata, Marinca, Vedriša, Polančeca, jasno, bezuspješno, jer sad svi fućkaju kao rimski legionari u Asterixu, izbjegavajući odlazak u ophodnju, i opet se ništa ne bi riješilo, baš kao ni tvojim "saborskim" intervencijama. Ljudi su u talu, pa kaj bi pričali o tome!?
02.03.2008. (18:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nemanja, ni najmanje me se ne tiče što je Mira Furlan rekla o Brijunima, Istri, Hrvatskoj, Jugoslaviji, o čemu priča u opuštenim, neformalnim razgovorima i koji vas je rodijak ili kum o tome izvjestio. Isto tako me zaboli vrijeđaju li Mirine riječi vaše ili bilo čije domoljubne osjećaje. Mira Furlan je, naime, prije svega ljudsko biće. Poanta je u tome da je žena preživjela hajku, užasnu medijsku hajku: bila je brutalno popljuvana, istjerana iz zemlje svim raspoloživim sredstvima, lišena dostojanstva na jedan neljudski način. Zašto? Bila je užasnuta ratom, kao i svi (osim onih koji su ga priželjkivali - a među takvima je, složit ćete se, podosta novinara); govorila je gluposti i imala tu nesreću da se našla na meti hrpe besramnih, hladnih, oportunistički raspoloženih, povampirenih novinara. Uistinu: njezin je jedini grijeh neznanje. Grijeh novinara, s druge strane, puno je veći: to je grijeh nečovječnosti, povampirenosti. A Mira Furlan se sada svemu tome smije. Kaže: bolje to nego plakati. Plakat ćemo na kauču kod psihijatra. Idemo dalje. Eto, toliko hrabro i jednostavno. Dakako, smiju se i njezini egzekutori. Ali drukčiji je to smijeh: sardonski, bolestan. P.S.: argument o njezinom "skidanju po jugoslavenskim filmskim mesnicama" vas je nedostojan, ispod vašega nivoa. Opsesija jugoslavenstvom vas očito priječi u trezvenom razmišljanju.
02.03.2008. (20:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Čuj, stari, nije! Nije popljuvana, istjerana, lišena dostojanstva itd.itd.itd., i ne konfabuliraj i ne izmišljaj i ne talambasaj više o navodno fašistoidnoj Hrvatskoj devedesetih, jer pička mu materina živjeli smo i jedan i drugi u toj zemlji i znamo da nije bilo tako! Naime, to što iznostite obična je potvora, kako će vam pokazati i rasprava na portalu "Jutarnjega lista". Naime, što to znači istjerana iz zemlje svim raspoloživim sredstvima? Kojim sredstvima? Tko je istjeran? O čemu pričate? To se nikada nije desilo. O Miri Furlan "Globus" je objavio tri, navjiše četiri teksta, i to teksta koji nemaju nikakve veze s vašim opisom, teksta koje su pisali Tanja Torbarina - tvrdi to sama Mira Furlan - i Rene Bakalović, i ne znam o kakvoj vi to egzekuciji pričate!? Jedino, Jatogen, ovo vidim da i vas smeta prečesto spominjanje jugoslavenstva. Ja pak mislim da je ovo klasičan modus operandi rehabilitacije tog jugoslavenstva: jedna se drugorazredna jugosalvenska glumičica, koja zaista rijetko kad da je stala pred kamere a da se nije razgolitila, i koja s dosezima velikih glumica te zemlje, poput Milene Dravić ili Semke Sokolović Bertok nikakve veze nema, odjednom koristi u svrhu dodatnog nametanja krivnje Hrvatima za sada već notorno falsificirane grijehe! Jatogen, budući da koristite riječi iz kojih ništa ne stoji, molim vas da sljedeći tjedan svratite do arhive EPH ili u kakvu knjižnicu, pa pronađite te tekstove na koje se pozivate. Gdje su? Zašto pričate na pamet? O čemu pričate? Vidite, ja sam svjedok tog vremena, i te ljude, kako Miru i Gorana, tako i novinare Globusa, znam osobno. Zar mi vi sad hoćete kazati da je Tanja Torbarina po Hrvatskoj devedesetih u novinama Ninoslava Pavića progonila Miru Furlan kao izdajnicu, kao Srpkinju, kao Jugoslavenku, što li? Dajte se primirite i, zaista vam velim, pronađite argumetne. Napamet ne bumo razgovarali. Preozbiljene su to optužbe, naime. Možemo o bilo čemu drugome. Jedino, po Hrvatskoj ne bumo jebali o fašistoidnosti zadrtih Horvatov, jer su izgonili iz zemlje jadne nevine jugoslavenske umjetnike svim raspoloživim sredstvima. I, molim vas, iako smo već gotovo prijatelji i baš zato, budite zericu pristojniji, jer se sa mnom zaista ne može razgovarati ovako kako pokušavate: vas ne zanima kaj je ona rekla, ni kaj je meni rekao moj kum...Čujte, dottore, meni u ovoj zemlji ovakve stvari govore protagonisti tih događaja osobno, a to što ti ljudi govore, kao što vidite, determinira naš život. Zato, Jatogen, budite malo pribraniji, i, molim vas, zericu snošljiviji. Isključivi ste: želi čuti samo ono što vas zanima. A, onda to nikog ne zanima!
03.03.2008. (00:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nemam ja što čačkati po arhivima. Stvar je jednostavna: Globus je Miru Furlan denuncirao, i to je činjenica. Ostala je bez posla u HNK, i to je činjenica. Ostala je bez stana - još jedna činjenica. Naposljetku je emigrirala. Zašto? Zato što se hrpa povampirenih histerika okomila na nju. Zašto to poričete? I, molim vas: ako sam u krivu, prosvijetlite me istinom. Samo, bez tračeva, molim! Slabo podnosim tračeve. I molim vas lijepo: "to što iznosite obična je potvora, kako će vam pokazati i rasprava na portalu "Jutarnjega lista"."?! Vi ste zbilja čitali tu raspravu? I što vam je ta rasprava pokazala? Da jedni kuže stvar, a drugi ne? Što se tiče snošljivosti: proglašavate me nesnošljivim zato što ne razmišljam kao vi. Zbog čega vi točno mislite da sam ja nesnošljiv? Zato što ukazujem na bijedu onih koji se usred rata bave potpuno bezvažnim, kretenskim rabotama kakve su denunciranje i olajavanje glumaca? Jer, kao što i sami rekoste: koga boli kurac što o Hrvatskoj misli Mira Furlan!
03.03.2008. (00:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jatogen, zaista se razgovarate kao politkomesar ili neki drugi mesar: Nemam ja što čačkati po arhivima! Acina emisija podmukli je petitio principii: pretpostavlja ono što navodno dokazuje! Težak život lake žene, feljton o Miri Furlan, jedan je od tisuća i tisuća takvih feljtona i tekstova napisanih u takvim listovima tijekom ovih dvadesetak godina! Mira Furlan je izgubila prostor u kojem je bila zvijezda, i, to je sve: to ona nemre nikome oprostiti! Konačno, sve je tu nevjerojatno: otkaz zapravo nikad nije dobila, nego je to, veli, virtualan otkaz, izaći na ulicu nije smjela u Beogradu, kaže, a ne u Zagrebu, tračerski su tektovi takvi jer jer riječ o žutom tisku, ni manje ni više zlonamjernom nego u svim drugim slučajevima, i, sve u svemu, jednog jedinog istinskog dokaza o nekakvoj hajci na Miru Furlan čuli ni vidjeli nismo! Nervni slom, kaže, imala je na snimanju scene u mrtvačnici, slom živaca imala je na sahrani, a onda, kad su o tim živcima Tanja i Rene napisali pokoju, zamislite, Mira Furlan je shvatila da je to govor mržnje, i da je ti poznati i prononsirani ustaški jurišnici, Torbarina i Bakalović, progone jer pokušava svojom glumom zaustaviti rat! Ne znam zašto se u ovoj emisiji nije govorilo o toj hajci. Zašto nismo vidjeli ni čuli ama baš ništa o tim tekstovima!? 1. Globus nije denuncirao Miru Furlan iz nekakvih nacionalističkih razloga! To je presudno! Globus je bio žuta novina, i to je radio iz broja u broj svima, pa, eto, i meni, unatoč tome što me je i slavio. Shit happens! Mira Furlan se ponaša kao mucavac koji se žali što ga nisu primili za spikera, pa veli: To je zato kaj sam nisam u Partiji! Maltretirali su je njeni prijatelji da je histerična, i, kaj sad? Ili vi mislite da je Bakalović ustaša? Ili Tanja Torbarina? 2. Bez posla nije ostala, jer, veli, otkaz je bio virtualan - tvdri da ga nikada nije dobila! 3. Kaj sa stanom? Pa stan nije njezin. Dr.Jatogen, mislim da ste nesnošljivi jer počinjete rasprave s: nemam ja kaj čačkati po činjenicama! U logici postoji greška koja se naziva petitio principii: sastoji se u tome da pretpostavljate ono što se tek ima dokazati. Tako i ovdje: imate vi kaj čačkati po činjenicama, jer, možda bi činjenice pokazale da nikakve harange nije bilo, da to što je Globus napisao negativan feljton - a i to je veliko pitanje! - o Furlanici ne znači da je politički proganjana, i, konačno, da sve to skupa predstavlja tužaljku Mire Furlan na oni jednim desetljećem u kojem je, jedini put u svome životu, bila zvijezda! Oteli su joj pozornicu, kako ne razumijete dr.Jatogen! Oteli su joj raison d'etre: bila je zvijeda, a obnoć - to nije mogla ni izgovoriti - bila je konobarica. Samim time što je, zamislite, nekakva hrvatska bagra poželjela državu. To je hrvatski hybris. To, i ništa više. Kao i uvijek.
P.S. Kaj to znači: Tračevi me ne zanimaju? Pa to kaj je Mira Furlan imala za kazati kao dossier vlastite nesreće, to je hrpa drugorazrednih tračeva: feljton u Globusu, za što se jedino može primiti, imao je ružan naslov "Težak život lake žene", ali, i ona je sama kazala da sam po sebi feljton nije bio nekakva politička denuncijacija - dapače, po njenom svjedočenju riječ je o tipičnom character assassinationu, što je novinski žanr inauguriran od strane Kuljiša, a nastavljen i u Stupovim društva, Srećka Jurdane: koliki su tu ljudi ostali bez života, a, zamislite, nisu ni Srbi ni Laponci! Znadete li, recimo, koliko je EPH napisao stranica o Horvatinčićevom Cvjetnom trgu? Petstotinjak! Samo zato jer gazda EPH ima neke konkurenteske graditeljske interese ili kaj već. I, kaj sad? Poanta: Mira Furlan nije predočila niti jedan jedini dokaz bilo kakvog harassmenta , osim što je višekratno ulovljena u dvojbenoj situaciji, da ne velim laži - kao što je tvrdnja o otkazu za koji je kazala, zamoljena da citira dokument, da dokumenta nije bilo, tj. da je otkaz bio virtualan! - i to je zaist zu viel! Uostalom, ta njena priča o Goranu Gajiću jednako je tako laž - Goran je zagrebački dečko, išao je u II, Križanićevu, moja generacija, poznanici smo, i to kaj je Goran završio tih godina u Beogradu nema nikakve veze s političkim okolnostima. O čemu biste vi da pričamo, Jatogen, ako ne o istini života Mire Furlan? Ta, ne mogu pričati o tome kak su je maltretirali, bez mogućnosti da vas zamolim za jedna jedini životni primjer. Zapravo, to je zanimljivo - budući da vidim da te činjenice ne znate, recite mi, kako ste se odlučili stati na njenu stranu? Što vas je ponukalo, osim što, kao dobar čovjek, zauzimate stranu slabijeg? Kako znate da je Mira Furlan žrtva, a ne znate te tekstove, niti vas zanimaju okolnosti u kojima je otišla iz Hrvatske?
03.03.2008. (01:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Izgleda da je ovaj blog utjecajan, koliko sam uspio poloviti. Na linku ispod je pismo, prevedeno na engleski, koje je 1991 godine Mira Furlan objavila u tjedniku Danas a nekoliko dana poslije prenijela ga je i beogradska Politika. U pismu ona tvrdi da je nitko nije nazvao, no Danas joj je objavio to pismo, sto je svakako vise od toga da ju se nazove, a ocito su i urednici u danasu s njom komunicirali. No, to je pojedinost. Evo linka: http://www.mirafurlan.net/omfmfpismo.html
03.03.2008. (02:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Goran was studying film in Belgrade at the time, so I moved to Belgrade with him coming occasionally to my hometown of Zagreb in order to do a play in my theatre, a TV film, or a movie. I began acting in the Belgrade theatre, did a beautiful Jewish play, Dybbuk and later Corneille's Theatrical Illusion. I played in Zagreb as well, doing Turgenev's A Month in the Country and Shaw's Devil's Disciple. I was given the highest Croatian theatre award for Turgenev. Goran worked a lot, directing videos for Yugoslav rock 'n roll bands and shooting his first movies. The comedy The Fall of Rock 'n Roll became a hit with the younger Yugoslav audience and got distribution in Europe. But, none of that mattered anymore.... nationalism was on the rise and elements of fascism were appearing everywhere. We did not know, or did not want to know, that the next step would be war. I performed in two different plays in Zagreb and Belgrade at the same time. In times of peace the commute was a three hour trip by car, and Goran and I were doing it a couple of times a week. But, the two cities were growing further apart every day. The war propaganda was in full gear. Hatred of unbelievable proportions installed itself inside the people. Or had it always been there? We could not understand it. We still thought it was all madness and could not imagine that stupidity would win on such a large scale. We were wrong. While the two cities in which we lived and worked were becoming the capitals of the new independent states, and while all communication between them, including telephone lines, was being shut down, I was still commuting and trying to reach my theatres by 7:30 p.m. The trip that used to be three hours long became an adventure of unpredictable length and result. Still, it seemed the only sane and honorable thing to do: to continue the communication, defy the notion that all the "others" were beasts and monsters, and to act for both audiences that knew and loved me. But people are opportunistic by nature and the new states were totalitarian in their essence and punished everyone who dared to doubt the Great National Cause. We saw our colleagues, actors and directors on both sides, taking up uniforms and guns, and reciting nationalistic poems for the soldiers of the new armies. I wrote a public statement in the Croatian and Serbian papers saying that I was refusing to take part in the hatred and that I believed in art as a bond between people. An avalanche of insults and attacks appeared in the Croatian media, followed by an attempt of the Serbian media to use "the case" as an example of Croatian fascism. I became a symbol, my identity was lost, as was the identity of millions of other people who ceased to be individual human beings, and became "Serbs", "Croats", or "Muslims" and therefore hated, expelled, or killed. I understood that I could not be an actor any more, not even an honorable human being, by staying there. The idea of leaving had been in our minds for a long time before the actual war began. While Goran was finishing his movie Dear Video, I stopped performing altogether and even stopped going out of my house. I felt sick with disgust all the time. We felt defeated and betrayed, and we still do. We finally left in November of 1991. Our destination was New York City, my favorite city in the world. We didn't know what was ahead of us. Who could have thought that a space station where aliens and humans are trying to achieve peace and balance would be my destiny? But then, isn't there some strange logic in it after all?
03.03.2008. (03:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Herzog, hvala. Stavit ću ga u komentar. In the meantime... He asks Hauser what is the one question that will tell him what town a traveler is from, since both men, if asked which town they are from, will respond that they are not from the town of liars. The would be logician declares there is only one question that, via deduction, will work, and that is to ask the travelers the question in a double negative form, which will trip up the liar. However, Hauser has a more primitive logic. He declares there is another query that would reveal the liar and truth teller, thus evincing their hometown as well. He says he would ask both men if they are a tree frog, therefore the liar would claim he is, the truth teller would deny it, and Hauser would have his answer. It is every bit as logical as the logician’s, and even more direct, if something out of a Samuel Beckett play. Yet, the teacher rejects it as being outside logical conventions.
03.03.2008. (03:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I hereby wish to thank my co-citizens who have joined so unreservedly in this small, marginal, and apparently not particularly significant campaign against me. Although marginal, it will change and mark my whole life. Which is, of course, totally irrelevant in the context of the death, destruction, devastation, and blood-chilling crimes within which our life now goes on. This is happening, however, to the one and only life I have. It seems that I've been chosen for some reason to be the filthy rag everyone uses to wipe the mud off their shoes. I am far too desperate to embark on a series of public polemics in the papers. I do, however, feel that I owe myself and my city at least a few words. Like at the end of some clumsy, painful love story, when you keep wanting, wrongly, to explain something more, even though you know at the bottom of your heart that words are wasted; there is no one left to hear them. It is over. Listening to my answering machine, to the incredible quantities of indescribably disgusting messages from my co-citizens, I longed to hear at least one message from a friend. Or not even a friend, a mere acquaintance, a colleague. But there was none. Not a single familiar voice, not a single friend. Nevertheless, I am grateful to them, to those noble patriots who kindly promise me a "massacre the Serbian way"; and to those colleagues, friends, and acquaintances who, by remaining silent, are letting me know that I cannot count on them any more. I am grateful also to all my colleagues in the theatre with whom I played Drzic, Moliere, Turgenev, and Shaw, I am grateful to them for their silence, I am grateful to them for not even trying to understand, let alone attempting to vindicate, my statement concerning my appearance at the BITEF Festival in Belgrade, the statement in which I tried to explain that taking part in that production at that moment was for me a defense of our profession which must not and cannot put itself in the service of any political or national ideas, which must not and cannot be bound by political or national limits because it is simply against its nature, which must, even at the worst of times, establish bridges and ties. In its very essence it is a vocation which knows no boundaries. I know that all this talk about the cosmopolitanism of art seems inappropriate at a moment like this. I know that it may seem out of place to swear to pacifism, to swear to love and to the brotherhood of all peoples while people are dying, while children are dying, while young men are returning home crippled and mangled forever. How can I say anything which won't sound like an ill-fitted nonsense at the moment when, for absolutely unfathomable reasons, Dubrovnik is being threatened, the city where I played my favorite role, Gloria? But I have no other way of thinking. I cannot accept war as the only solution, I cannot force myself to hate, I cannot believe that weapons, killing, revenge, hatred, that such an accumulation of evil will ever solve anything. Each individual who personally accepts the war is in fact an accessory to the crime; must he not then take a part of the guilt for the war, a part of the responsibility? In any case, I think, I know and I feel that it is my duty, the duty of our profession, to build bridges. To never give up on cooperation and community. Not the national community. The professional community. The human community. And even when things are at their very worst, as they are now, we must insist to our last breath on building and sustaining bonds between people. This is how we pledge to the future. And one day it will come. For my part, until recently I was willing to endure all manner of problems in transportation, communication, and finances to trek the 20 hours across Austria and Hungary between Zagreb and Belgrade. I was willing to use risky, even dangerous modes of travel, just to keep holding my performances in the two warring cities, to appear at precisely 7:30 on stage with my Zagreb or Belgrade colleagues and to alternate Corneille and Turgenev for the sake of professional continuity, for the sake of something that would outlive this war and this hatred which is so foreign to me. Time and time again I was willing to make my life a symbol of a pledge to the future which must be waiting for us, until that day when some ardent patriot finally does slaughter me as so many have promised to do.
03.03.2008. (03:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I was willing and I would still be willing to undertake all and any efforts, if the hatred hadn't suddenly overwhelmed me with its horrendous ferocity, hatred welling from the city I was born in. I am appalled by the force and magnitude of that hatred, by its perfect unanimity, by the fact that there was absolutely nobody who could see my gesture as my defense of the integrity of the profession, as my attempt to defend at least one excellent theatre performance outside the BITEF Festival, as I stated in my letter. BITEF as an international theatre event attended by the English, Russians, French, Belgians, and even one Slovene seemed to me worth participating in, especially because any decision not to participate would have meant betraying a performance I had worked on under the most difficult circumstances during the March 9th Belgrade tanks, daily threats of a military coup, etc., etc. It is terribly sad when one is forced to justification without having done anything wrong. There is nothing but despair, nausea, and horror. I no longer have any decisions to make. Others have decided for me. They have decided I must shut up, give up, vanish; they have abolished my right to do my job the way I feel it should be done, they have abolished my right to come home to my own city, they have abolished my right to return to my theatre and act in my performances. Someone decided that I should be fired from my job. Thank you, Croatian National Theatre; thank you, my colleague Dragan Milivojevic, who signed my dismissal slip. I know that lots of people are losing jobs, that I am just one of many, simply part of a surplus work force. I constantly ask myself whether I have any right, at this moment of communal horror, to make any demands of my own. One thing seems certain: I plan for quite some time (how long?) not to perform on any stage in this crumbling, mangled land. Perhaps they needn't have hurried so in firing me. Perhaps this would have simply taken care of itself. With more decency. And dignity. Not so crudely. Of course, this is not a moment for tenderness. But won't someone out there have to be ashamed of this? And will this someone necessarily be me, as my fellow actors try to convince me in their orthodox interviews? Can the horror of war be used as a justification for every single nasty bit of filth we commit against our fellow man? Are we allowed to remain silent in the face of injustice done to a friend or a colleague and justify our silence by the importance of the great bright national objective? I ask my friends in Zagreb, who are now silent, while at the same time they condemn Belgrade for its silence. It is hard to write without bitterness. I would like to be able to do that, because we should "Love Our Enemy." I wish we all could. Herein perhaps lies the solution for all of us. But I fear that we are very far from the ways of the Lord. His is the way of love. Not hatred. To whom am I addressing this letter? Who will read it? Who will even care to read it? Everyone is so caught up by the great cause that small personal fates are not important any more. How many friends do you have to betray to keep from committing the only socially acknowledged betrayal, the betrayal of the nation? How many petty treacheries, how many pathetic little dirty tricks must one do to remain "clean in the eyes of the nation?" I am sorry, my system of values is different. For me there have always existed, and always will exist, only human beings, individual people, and those human beings (God, how few of them there are !) will always be excepted from generalizations of any kind, regardless of events, however catastrophic. I, unfortunately, shall never be able to "hate all Serbs," nor even understand what that really means. I shall always, perhaps until the moment the kind threats on the phone are finally carried out, hold my hand out to an anonymous person on the "other side," a person who is as desperate and lost as I am, who is as sad, bewildered, and frightened. There are such people in this city where I write my letter, the city my love took me to, a feeling it seems almost indecent to mention these days. Nothing can provide an excuse any more, everything that does not directly serve the great objective has been trampled upon and appears despicable, and with it what love, what marriage, what friendship, what theatre performances!
03.03.2008. (03:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I reject, I refuse to accept such a crippling of myself and my own life. I played those last performances in Belgrade for those anguished people who were not "Serbs"; but human beings, human beings like me, human beings who recoil before this monstrous Grand Guignol farce in which dead heads are flying. It is to these people, both here and there, that I am addressing my words. Perhaps someone will hear me. The punishment meted me by my city, my only city and my theatre, my only theatre, the only theatre I felt was mine, is a punishment I feel I do not deserve. I was working in the way I have always felt I had to work, believing in people and our vocation which is supposed to bring people together, not tear them apart. I will never "give up my Belgrade friends"; as some of my colleagues have, because I do not feel that these friends have in any way brought about this catastrophe which has afflicted us, just as I will not turn my back on my Zagreb friends, not even those who have turned their backs on me. I will try in every way possible to understand their panic, their fear, their bitterness, even their hatred, but I plead for the same dose of understanding for me, that is, for a story which is different than many others, for a life which has deviated, due to the so-called destiny, from the expected and customary. Why must everything be the same, so frighteningly uniform, leveled, standardized? Haven't we had enough of that? I know this is the time of uniforms and they are all the same, but I am no soldier and cannot be one. I haven't got it in me to be a soldier, soldiering just isn't my calling. Regardless of whether we will be living in one, or five, or fifty states, let us not forget the people, each individual, regardless of which side of this Wall of ours the person happens to be on. We were born here by accident, we are this or that by accident, so there must be more than that, mustn't there? I am sending this letter into a void, into darkness, without an inkling of who will read it and how, or in how many different ways it will be misused or abused. Chances are it will serve as food for the eternally hungry propaganda beast. Perhaps someone with a pure heart will read it after all. I will be grateful to that someone.
03.03.2008. (03:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
1. Postoji jedna bitna razlika izmedju Mire Furlan i obicnog puka, Mira je, naime, bila i ostala, javna osoba, a kad se to odabere kao zanimanje onda profesija vuce za sobom odredjenu moralnu odgovornost.
2. Postoji jedan sjajan glumac koji se zove Milan Plestina, splicanin koji, ne samo sto je zavrsio akademiju u Beogradu nego je bio stalni clan Jugoslavenskog dramskog pozorista. E vidite, taj nas Milanche se izvukao iz Beograda i otisao, pogodite gdje : direktno u Dubrovnik, u Dubrovnik koji je bio grad duhova, igrao je kod Kuncevica i to je bio moralni cin, igrati tada pred polupraznim gledalistem teatra Marina Drzica.
3. Mira je nekad bila kod tog istog Kuncevica sjajna Petrunjela, i sto je sad trebao Kuncevic zvati Miru u New Yorku ili je Mira trebala nazvati Kuncevica u Dubrovnik da ga pita kenova, cujem da delas predstavu, imas kakvu rolu za mene ?
03.03.2008. (05:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nemanja, vi razgovarate kao advokat koji zastupa Državu, pače i Globus. Nastojite me prikazati kao nekoga tko nema pojma o čemu govori, a iz aviona se vidi da špekulirate. Zasuli ste me tekstom u kojem relativizirate slučaj, i to bez podastiranja dokaza. Objavite te sporne Globusove tekstove o Miri Furlan, izanalizirajmo to malo - naći će se tu i ponešto što vam ne ide u prilog. Jer, sve što ste rekli o ovom slučaju zasnovano je na potpuno nevažnoj premisi koje se držite k'o pijan plota: da je Mira Furlan - Jugoslavenka. Što se Pleštine tiče: svaka mu čast. Ali Milan Pleština ima svoju priču, Mira Furlan svoju. Ne kažem ja da ona nije u ničemu pogriješila, ali ovdje uloga glavnog negativca ne pripada njoj, nego novinarima. A ono što su oni učinili i što čine milijun je puta gore od Mirine "histeričnosti", "naivnosti", nemogućnosti mirenja s činjenicom da je "izgubila prostor u kojem je bila zvijezda". Pitate me "Što vas je ponukalo, osim što, kao dobar čovjek, zauzimate stranu slabijeg?" Pitam vas: zar vam to nije dovoljno? Žuta novina, taj Globus, kažete. I to bi ih trebalo opravdati. Smiješno.
03.03.2008. (08:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Što se tiče moralne odgovornosti Mire Furlan: što je to tako nemoralno Mira Furlan, po vama, učinila da je zbog toga prozivate? Skidala se? Lagala? O čemu je lagala? Da je dobila otkaz? Da su joj uzeli stan? Da su javno pljuvali po njoj? Da se osjetila ugroženom, da je bila užasnuta? Dragi ste mi, Nemanja, ali u ovom sam slučaju skloniji vjerovati njoj, nego vama. Ipak ste vi jedan prekaljeni, okorjeli novinar. Nego, recite: što je s novinarima? Imaju li oni moralnu odgovornost? Nije li moralna odgovornost zapravo jedna te ista za sve ljude, bez obzira na profesiju ili status?
03.03.2008. (09:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
treba ovaj put odma riješit muslimane pa onda srbe jer su i šiptari sad u igri pa treba malo drugačije ovaj put... ako se slažeš... ja bi da pobijemo i turiste pa da ih podmetnemo slovencima jer će oni opet zapalit neku pumpnu stanicu i vikat da je u njih bio rat... a jugoslavena neka na miru, oni su hrvatsko cvijeće... ovaj put... eh, da... prvu stvar koju treba napraviti, prvog dana izjutra... dignut Krško u zrak ali tako da se razleti od Trsta do Pešte... pedere u logore, da... a cigane ćemo obuć u partizanske uniforme, iznajmit lažne nemce (ima firma koja ih drži) pa neka ih gone od kadinjače pa do srijemskog fronta... kad nas budu zvali da se opet nadjemo u nekoj njihovoj zračnoj bazi, treba im poslati tri kineza sa downovim sindromom pa nek se s njima dogovaraju ovaj put. eto.
02.03.2008. (04:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Pookica, jesi ti meni pročitao Žižekov esejček o fantazmi, užitku i demokraciji? Malo problematizira Kantovu pozicijicu, kaj ne, s ovom opscenošću zakona, vrag mu mater sadističku.
Kaj se plana tiče ne razumijem zakaj te ljute Srbi i Muslimani! Kužim turisti i pederi, jer to je jedno te isto, ti silni turoperatori, ali zakaj si ljut na ostale, to bu mi ostala večna tajna!
Kaj ti veliš na ovu tezu da u središtu hrvatskog univerzuma ne stoluje Horvat u svom klajbirgerskom šovenskom ekstremizmu, nego Jugoslaven, prerušen u građanina, koji se ovdje brže bolje raspada na crvenog (bivši boljševici) i crnog ( bivši fašisti) totalitarista, dakle suštu opreku onoga što bi demokratska građanska politika trebala biti?
Grozna situacija, nije li - zemljom vladaju jugoslavenski nacionalisti, mahom udbaške prošlosti, sabotirajući bilo kakvu autentičnu demokratsku politiku, pa i sam proces integriranja u EU, a škvadra diže kredite za sedmodnevne alpske skijače!
Recimo, ova farsa oko ZERP-a - sve je to igrokaz kojem je jedini cilj otežati Hrvatskoj ulazak u EU, jer, u ovoj zemlji dobar dio vladajuće nomenklature ima životni interes zaustaviti, ili barem usporiti taj proces: ta, kaj misliš kako bi u EU izgledala suđenja odgovornima za egzekucije Hrvata u periodu 1945 - 1990? Osim toga, treba još pokrasti toga: evo, vidiš kak se lovom transferiranom na Maltu kupuje 'Podravka'. Gdje su sada oni koji su 1999. obećavali sankcioniranje privatizacijskog kriminala? Gdje? Na poslu legalizacije tog kriminala, lišve. Hm, zanimljivo...
I tak, moj Pookica, dobar si ti meni - Kinezi s downovim sindromom, ha, ha, vrabec te dal, to je baš za pet, da znaš. Nego, fukaš kaj?
P.S.
Budući da nisi razumio tekst, ili nakanu, objasnit ću ti osnovnu tezu:
U Hrvatskoj nemamo posla s antagonizmom Hrvata i Drugih - Srbi, Muslimani, turisti, pederi, abonenti, itd. ad infinitum - pri čemu bi Drugi, tipično nacistički, bio neprijatelj per definitionem, dakle fizička prepreka koju valja odstraniti, nego imamo nasuprot posla s konfliktom Jugoslavena i Drugih, pri čemu se kao arhetipski neprijatelj za Jugoslavene u Hrvatskoj javljaju sami Hrvati, kao glavni ruštitelji Jugoslavije!
U današnjoj je Hrvatskoj Drugi - Hrvat!
Jednostavno zato jer današnjom Hrvatskom vladaju Jugoslaveni, Jugoslaveni skriveni iza lažne maske navodno neutralne građanske pozicije, građanske pozicije koja bi trebala biti pozicija Pravde, beskonačne vrijednosti Zakona.
Potiskujući vlastitu istinu i derogirajući svaku moguću građansko politiku - to je zapravo razlog zbog kojeg Hrvatska ne može biti pravnom državom! - Jugoslaveni zapravo uzurpiraju ukupan prostor te politike, forsirajući radom medijskog pogona ideološku fantazmu o sukobu crvenih i crnih kao temeljnom društvenom antagonizmu Hrvatske.
To je način na koji se vlada ovom zemljom: dok je crvenih, trebaju nam crni, i vice versa: važno je da osim ekstremnih pozicija u Hrvatskoj niti jedna druga politička pozcija nije moguća, kako su konačno demonstrirali ovogodišnji parlamentarni izbori.
Dopusti jedan mali test:
Recimo, zamisli da je Jugoslavija nekim čudom postala demokratska, građanska država. Tko bi 1990. u demokratskoj Jugoslaviji morao položiti račun za nedemokratske postupke u posljednjih 45 godina?
E, da, moj Pooka, ali reci ti u Hrvatskoj danas: Udbaš!, a da te istom ne proglase ustašom!
Ta, zar nije i Banac sumnjiv kad inzistira da se oba totalitarizma osude kao totalitarizmi!
No, nedostaje pozicija s koje bi se takvo što moglo učiniti! Nedosta upravo ta prisvojena, uzurpirana neutrala pozicija Zakona, ta famozna pozicija Građanstva!
Danas je u Hrvatskoj nemoguće kazati da je netko 1971. proganjao Gotovca samo zato jer je bio Hrvat, a da onaj koji to kaže istom ne bude osuđen kao hrvatski nacionalist!
Pozicija s koje stiže ta osuda, pozicija je kojoj je uvijek i svuda, i u Beogradu i u Zagrebu dakle, svaka hrvatska samosvijest eo ipso bila nacionalističkom!
Jer, Građani su danas oni koji su do jučer svaku pojavu građanstva po bijelim i ostalim crnim knjigama komunizma karakterizirali kao buržoasku reakciju, i u Zagrebu i u Beogradu: ovdje Gotovac, tamo Nikezić, isti je to rezon.
Građanin u Hrvatskoj, dragi moj Pooka, već cijelu jednu noviju povijest ne samo da ne postoji, nego ni ne može postojati, jer ga onemogućuju dva nacionalizma: devedesetih hrvatski, posljednjih 8 godina jugoslavenski.
Umjesto da promijene stvarnost, nakon 2000.-te ideolozi su promijenili jedino opis te stvarnosti: detuđmanizacija, a tako se zove da ideologija, nije ni imala za cilj restituciju načela zakonitosti, uspostavu pravne države i vladavine prava, sankcioniranje privatizacijskog kriminala etc! Ne - detuđmanizacija je imala za cilj samo jedno: obračun s hrvatskim nacionalizmom s pozicija jugoslavenskog nacionalizma.
Kriminal pak ne samo da je ostao isti, nego je i umnožen: od lopova Tuđmanovog režima nitko nije kažnjen, naprosto stoga jer su kriminalci toga režima (...)
02.03.2008. (06:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
(...) postigli nagodbu s državom, tj. s vladajućom nomenklaturom. Sredstva su preraspodjeljena, kratko kazano.
Na koncu, stav o tome da bi ostaci nekadašnje obavještajne zajednice bili preprekom uspostave pravne države, pa naravno da je tome tako: ta, tko zapravo sabotira procesuiranje krivaca za zločine devedesetih, bilo ratne bilo gospodarske? Tko je imao osoban interes zataškati slučajeve poput "slučaja Zec"? Tko ima osobnu korist od prešućivanja istine o financijskom inženjeringu, propasti hrvatskih banaka, privatizacijskoj pljački...?
Pooka - tko je sve to učinio? Hercegovci?
Ha, ha, ha...da, da, tako glasi službena verzija, oko koje je i ovih dana toliko svima stalo: da, Šušak je sve to učinio, i opljačkao Hrvatsku, i prodao Posavinu, i naredio ratne zločine, i...
Da, da, jest, jest, sve su to napravili Šušak i Tuđman, jedino je neshvatljivo zakaj su svu lovu koju su opljačkali uplatili na račune protagonista hrvatske državne politike od 2000-te naovamo!?
Čudno, nije li?
Detuđmanizacija Hrvatske nova je laž, laž kojom nas obmanjuje mađioničar pod izlikom dan nam prokazuje trik: dok nam ga pokazuje, ponovo nas vara! Detuđmanizacija Hrvatske trebala je podrazumjevati demokratizaciju zemlje: umjesto toga imamo zemlju u kojoj vlada tiha koalicija HDZ-a i SDP-a, koji, kao u Zagrebu, lišeni bilo kakve ideološke predrasude, lovu dijele dogovorno, mimo bilo kakve kontrole i upliva demokratske javnosti! Trebala je podrazumjevati uspostavu pravne države, a Ivo Josipović još je jedina osoba koja, i to ritualno, govori o ustavnoj noveli i nevolji s retroaktvinim zakonom kojim bi sankcionirali privatizacijsku pljačku stoljeća! Trebala je podrazumijevati reafirmaciju medijskih sloboda, a danas imamo medijski monopol spram kojega je vrijeme Franje Tuđmana carstvo slobode! Detuđmanizacja je trebala podrazumijevati uspostavu društva jednakih šansi, a danas ne samo da su profiteri nekažnjeni, nego se ponašaju baš kao da su, za razliku od neprivilegiranih milijuna hrvatskih građana, oni svoju šansu iskoristili, dočim mi, nepoduzetni i inkompetentni looseri, mi jednostavno nismo uhvatili korak u ovoj nesmiljenoj tržišnoj utakmici. Štoviše, ne staje se na onome što je učinjeno devedesetih: onima koji su kao menađeri stranačkog kapitala sve dobili besplatno devedesetih, daje se i danas još i više, a da se i opet ne polaže računa o porijeklu kapitala koji je u opticaju. U Hrvatskoj se jednostavno zataškavaju nečiji uspjesi kao i nečiji neuspjesi, podjednako sustavno, pomno i sveobuhvatno: ovdje čovjek, ako nije dio politički posredovane oligarhije, jednostavno nema nikakvih šansi, bez obzira na trud, zanje, sposobnosti, talenat, rad! Zataškavanje je, uostalom, osnovna misija ovdašnjeg medijskog pogona/monopola. O središnjim gospodarskim događajima, recimo, u Hrvatskoj nikada nećete ništa saznati, jer, pretpostavka je uspješnoga posla njegova tajnost: tko danas zna zašto je Fima dislocirala novac na Maltu, i kupuje li management Podravke vlastitim novcem tvrku kojom upravlja!? Zna, jasno da znaju predsjednik i premijer, ali, pokuša li to saznati građanin, kako će proći?
Dakle, detuđmanizacija nije provedena - ništa od onoga što je bilo loše u Tuđmanovom režimu nije promjenjeno, ni malverzacije, ni zloporabe, ni kriminal, ali ama baš ništa nije drukčije, osim jedne stvari: recite da ste Hrvat, i odmah ste Ustaša!
To je jedina velika i svjetla pobjeda ovog režima: za sve su krivi jebeni hrvatski nacionalisti, a nacionalist je svatko tko postavi pitanje: Kako to da bivši suradnici obavještajnih službi Jugoslavije tako dobro prosperiraju u današnjoj, posttuđmanovskoj Hrvatskoj?
Jedino, današnji to građanin pokorni i ne zna! Ne zna, jer današnje novine o tome ne pišu. Ne pišu, jer su vlasnici tih medija u talu: ta, nakon Tuđmana, sad je došao i na njih red da zariju glavu u kopanju. I, odjednom je gateova nestalo. Sada živimo u idealnom, savršenom društvu, u kojem ako kriminal i nije nestao, a ono barem za njega nikada ne ćemo saznati. A ako o tome ništa ne znamo, ništa nas ne može uznemiriti!
Mir građana, to je ono osnovno oko čega se valja pobrinuti. Pogotovo ako to znači: miran građanin!
U tome se u Hrvatskoj jedino i u potpunosti uspjelo: ovdje su ljudi mirni čak i kad im ukradu auto a sutra se izjutra u njemu novopečeni taksist doveze da okradenoga odveze na policiju!
Taj stupanj duševnoga mira, taj stupor, dokaz je neslavenskog porijekla Hrvata: ta nepomućena ataraksija, mir svinje na brodu za nevere, svojstvena je jedino drevnim narodima, bili oni iranskog ili nekog drugog porijekla.
Ali, to je something completely different....
02.03.2008. (06:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
astrosailor
posto sam rodjen '69 , odgajan sam kao jugoslaven. I bilo je dobro, bratstvo i jedinstvo, pisal sam stihove titu (malo slovo namjerno) kao prve poetske pokusaje. I bil sam tuzan kad je odapel, znal sam da je necemu kraj. Naivnom (manipuliranom) djetinjstvu, valjda?
Kad je JNA lupila po bijelim kapicama, odmah mi je bilo jasno di smrdi. I sa 12 let sam znaI da vojska ne smije po vlastitom narodu. Onda kasnije sve jasnije cija je to vojska, da nije moja.
Ali nisam postal HR nacionalist. Nit sam se dero Juga, Juga. Studiral sam. Bil sam na Trgovima kad je trebalo. I onda kad je HR postala Lijepa Njihova, nakon rata, da se razmemo, oso ja vanka. Jer nije bilo kruha od moje diplome, da se razmemo. Lijepo mi je doc u HR na odmor, lijepa je.
Ali je ...Njihova, da ga .ebes. Jako Njihova. Steta. Lijepa zemlja, na granici brdovitog Balkana ;-) .
02.03.2008. (07:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
..nije Njihova nego je moja !
02.03.2008. (09:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lolina
Ovo što je sada iscurilo oko podravke, to sam ti napisala prije u nekom komentaru , a takvih primjera s mogućnošću prihoda preko milijarde kn ima još nekoliko.Strateški giganti koji ne mogu propasti bez obzira na sav njihov trud upropaštavanja i uništavanja- da im postane dovoljno jeftino.Napomenula sam ti da ta rulja nema dovoljno novca ni mozga za ozbiljnije pozicioniranje. sat im otkucava, a s druge strane grane ih čekaju dečki koji ih smažu za doručak dok veliš keks .Spasiti ih može odgađanje ulaska rh u eu.Prema tome moje je mišljenje da ti ljudi pri kopanji , ako ćemo o nacionalizmu ;oni su silom prilika postali jugo nacionalisti , ali samo u ekonomskom smislu.Drugog nema, pa ne mogu valjda vikati da su izolacionalisti ;))
Ostali jugo-nacionalisti su vjerojatno oni koji su izgubili bivše privilegije zbog nespremnosti na nove uvijete .te bi svela na starčad i njihovu unučad koja će napokon dobiti pedalu iz nacionaliziranih -konfisciranih stanova .
po meni it's all about the money.
Najsmješnije od svega mi je kako je osoban sukob dvojice građevinara postao saborska rasprava u smislu nove stavke proračuna na prihodovnoj strani;))) i tako poslužio oporbenoj stranci kao politika socijalne osjetljivosti.na žalost to dvoje tutleka nema pojma o čemu govori;))a , čuj ,ja sam ih upozorila , ali opet su i sa ispravkom lupili loptu s krive strane,. no nema veze. ti ionako ne razumiješ ili nećeš razumjeti ono što sam ti pokušala objasniti.ok. , da ti ja sad ne otkrivam toplu vodu jasnije je ti je kad o tome piše u npr večernjaku.
mada priznajem mene fascinira tvoje uvjerenje da neki možda utjecajniji slojevi našeg društva imaju ideale.ali ako ih i imaju jedini ideal im može biti ono što izvode naši istočni susjedi ,.majstorski;)))
02.03.2008. (13:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
Evo, pogledah "Nedjeljom u 2" s Mirom Furlan: žena je prava dama, i to izuzetna dama. Jugoslavenstvo, hrvatstvo, srpstvo, izdaja, nepoželjnost, lupet-blebet - svi ti medijski, propagandni konstrukti, sva ta novinarska retorika upiranja prstom, denuncijacije (jer novinarstvo se, zapravo, i ne svodi na drugo nego na denuncijaciju jednih nauštrb nekih drugih; uvijek je ideološko, jer proizlazi iz ideologije; uvijek državotvorno, jer i dok ruši dotrajalu, pridonosi temeljima države u nastajanju; dok kritizira slabosti države, time joj, zapravo, daje na važnosti, djeluje "tonično" na nju itd.), sve to pada u vodu pred suštom čovječnošću kojom ta žena zrači, pred zdravom životnošću njezina osmijeha (koji je, i u svom najizvještačenijem, "najodglumljenijem" obliku, zapravo blistavo jasan, čist). Ta je žena tim osmijehom upravo postidjela ne samo one koji su sudjelovali u onoj besramnoj, demonskoj medijskoj hajci, nego i cjelokupnu novinarsku profesiju.
02.03.2008. (15:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
Sjajna ti je, Nesho, ona paralela gore sa Herpes zosterom, slican fenomen moze kreirati i malarija, falciparum ti se pritaji u slezeni, pa, kad dodju losa vremena, zakuris i pocnes se tresti po celom korpusu...:-)
02.03.2008. (17:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Doktore Jatogen, Mira Furlan je na press-konferenciji na Brijunima prije par godina, na pitanje kako se osjeća danas u Hrvatskoj, odgovorila da Istra nije Hrvatska.
Vidite, ja ne samo da joj ne bih dao nastupiti ni u kakvoj tv-emisiji, nego joj nikada ne bih dao kroćiti nogom u zemlju koju toliko mrzi.
Ne znam gdje ste vi vidjeli suštu čovječnost i što je danas Mira Furlan govorila, ali vrlo dobro znam iz prve ruke što Mira Furlan ili Rade Šerbedžija govore u trenucima opuštenog, prijateljskog čavrljanja na te teme.
Kao što recimo ne samo da znam, nego imam i snimljeno, što je meni, pred milijun i pol ljudi, Rade Šerbedžija 1992.godine kazao o Hrvatskoj, njenim simbolima, i njegovim osjećajima spram te zemlje i njene simbolike.
I sad, nemam ja ništa protiv njih, jer zaista nemam više vremena - doslovno, moj Jatogen - čak ni za one koji imaju nešto protiv mene samo zato kaj sam ove ili one narodnosti, ali, ne vjerujem svojim očima i ušima da vi to ne vidite: vi stvarno ne vidite da Dubrakva Ugrešić, na primjer, govori o tome da su joj Hrvati nasilno oduzeli zemlju?!
"Prije nekog vremena zadesila sam se u društvu holandskih prijatelja. Nakon ugodna razgovora o ovome i onome, moji holandski prijatelji i ja pali smo u euforiju otkrivši u razgovoru da i ja i oni, svatko sa svoje strane, gledamo godišnji natjecaj za pjesmu Evrovizije. Spomen glupoga televizijskog spektakla izazvao je kod odraslih ljudi djetinjasto veselje. I atmosfera je najednom postala toplija i opuštenija. Bili smo u tom trenutku obitelj, evropska obitelj.
Putujući, otkrila sam da moji američki, holandski, engleski prijatelji i ja lako razgovaramo o mnogočemu - o knjigama i izložbama, o filmovima i kulturi, o politici i svakodnevnom životu - ali na kraju ipak ostaje komad nedjeljiva prostora, komad života kojeg je nemoguće prevesti, iskustvo koje je obilježio zajednički život u određenoj zemlji, u određenoj kulturi, u određenom sistemu, u određenu povijesnu trenutku. Taj nedjeljivi i neprevodivi sloj u nama aktivira se na Pavlovljevo zvonce. I mi nepogrešivo slinimo ne znajući pravo zašto. Taj nepoznati prostor u nama nešto je poput zajedničkog "djetinjstva", topao teritorij zajedništva neke grupe ljudi, prostor rezerviran za buduću nostalgiju. Pogotovo ako nam se u životu desi da nam taj prostor nasilno oduzmu."
U današnjoj Hrvatskoj, kao što vidimo, ništa se drugo ne zbiva nego rehabilitacija takvog jugoslavenstva: umjesto da je detuđmanizacija, recimo, raskrstila s kriminalnom pretvorbom, dohvatila se obračuna s političkom frakcijom zbog koje su današnji vladari desetak godina letjeli s lukrativnih pozicija - svi do jednoga! - a sve pod egidom borbe protiv nacionalizma!
Ono na što upozoravam reakcija je kakvu je plasirao Ćiro Blažević: i opet će se onda takva hajka, a riječ je ni manje ni više o hajci, i to vrlo dobro osmišljenoj hajci, obiti o glavu onima koji s time nemaju nikakve veze, jer, vidiš kako Ćiro savršeno krivo tumači stvari: Jugoslaveni su već za njega postali Srbi!
Kakvi Srbi!? Tko od Srba vlada Hrvatskom? Pupovac? Uzelac? Kaj god! Osim toga, da i vladaju, Uzelac i Pupovac su pametniji ljudi od većine onih koje smo do sada spomenuli. Jad je ove zemlje u tome što upravo takve pameti nedostaje, pa da se prozre što se u njoj zbiva.
Nažalost, dobri moj dr.Jatogen, prisustvovat ćemo mi još kojekakvim kravalima. Vidjet ćeš, nimalo neće biti smiješna ona moja burleska: Ćeraćemo se mi još...
Vrvi ovdje tantricima, kažem ja tebi.
02.03.2008. (17:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
P.S.
Vidio sam "Jutarnji list". Jasno, i opet je pola stranice posvećeno Aleksandru Stankoviću. Čudno je kako to Nino Pavić godinama prati taj projekt Aleksandra Stankovića, tj. kako to da je emisija javne televizije ujedno projekt EPH, ali, pustimo sad to, to je bilo jasno već Tijaniću; uglavnom, veli Mira o brijunskoj izjavi:
Kad ju je jedna novinarka na Brijunima pitala kako se osjeća u Hrvatskoj, a ona joj rekla da je tek došla pa nije uspjela srediti dojmove, sutradan je naslov bio “Furlan: Brijuni nisu hrvatski”.
- Osjećala sam se poraženo jer ovdje je neka druga priča, katkad imam osjećaj da treba dignuti ruke od svega - razočarana je Furlan.
Eto, kakav je tu moral u igri, stari moj.
Izjavila je ona to o Istri i Hrvatskoj, izjavila, jer, stari moj, vidiš, ja sam u Fažani svake godine, budući da mi tamo živi zrman. Ne bratić, nego zrman, jer, u toj Istri moja fameja, po ocu, ima pisano porijeklo preko četiri stoljeća. I, onda jednoga dana dođu Jugoslaveni i umjesti paninskoga kneza i akvilejskoga patrijarha stanu pisati novi Istarski razvod. Gojan Gajić mi je šulkolega. S njegovim sam se bratom, M., prije tri dana čuo zbog nekih poslovnih dogovora. Mira Furlan je najjednostavnije kazano dezorijentirana klikuša koja je devedesetih mislila da i sama mora, poput usiljenog Šerbedžije, kazati nešto o sudbinskim dogašđajima koje, očito je, nimalo nije razumjela, i kad joj se u vihoru rata u glavu odbila sva ta glupost tako tipično glumačke patetike koja bi da tuđim veleumnim citatima objasni vlastite male primisli o gustim povijesnim vremenima i događajima, Mira je odjednom postala uvrijeđena i krhka dama.
Do tada se uglavnom skidala po jugoslavenskoj filmskoj mesnici.
- Nisam se trebala toliko skidati za časopise. Sjećam se jedne scene u kojoj sam gola trebala leći u mrtvačnicu, a netom je radnik bio obrisao krv čovjeka koji je ondje ležao mrtav. Snimila sam tu scenu, ali nikad nije emitirana - izjavila je Furlan.
Morbidno. Ne samo ovo s Patologijom, nego sve to skupa.
Koga boli kurac što misli Mira Furlan o nastanku Hrvatske? To bi nama Vanja Sutlić trebao objasniti. I bude. Vidjet ćeš da bude.
Kada bih ja sad tražio 5 minuta da toj Miri Furlan velim da ne govori istinu, da jednostavno laže, na ovakvoj javnoj televiziji tih pet minuta nikada ne bih dobio.
U tome je mizerija današnje Hrvatske. I ne samo televizije, jer ona nije hrvatska televizija, baš kao što nije ni javna.
02.03.2008. (17:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lolina
Tuđman ideja je pomirenje svih hrvata.Tako da po tebi očito imamo detuđmanizciju , mislim ono kakve veze to ima s privatizacijom ;)
čemu služi ovaj blog ,.upitala sam se par puta
*
25.8.88' za onog koji pita
02.03.2008. (17:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Lolina, daj se koncentriraj! Ne kužim, zaista ne razumijem što mi hoćeš kazati.
Ideja pomirbe svih Hrvata je izvorno ideja Maxa Luburića. Potom tu ideju - inače, u ekstremnoj varijanti ona glasi: makar i komunistička, samo da je Hrvatska - preuzima Bruno Bušić. Franjo Tuđman je treća ruka.
O dijalektici pomirbe i privatizacije govorio sam devedesetih, kao što se može pročitati u jednom od nedavnih postova. Liderima nacionalne avangarde je trebao alibi ratnih pobjednika da bi imali i moralno pravo na podjelu ratnog plijena - na lavovski dio pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo. Biti pobjednik, to je bio imperativ, jer, pobjedniku pripada plijen! Ujedno, zasluge za narod i državu iskupljivale su prošlost: ta, tko bi mogao predbaciti pokoje ubojstvo u emigraciji osamdesetih, kad se čovjek stavio na našu stranu i za našu stvar devedesetih!
Ne znam, možda sam odgovorio.
Neki put ne znam čemu služe komentari. :)
Lolina,
tek sam sada vidio ovaj dio: "Najsmješnije od svega mi je kako je osoban sukob dvojice građevinara postao saborska rasprava u smislu nove stavke proračuna na prihodovnoj strani;))) i tako poslužio oporbenoj stranci kao politika socijalne osjetljivosti.na žalost to dvoje tutleka nema pojma o čemu govori;))a , čuj ,ja sam ih upozorila , ali opet su i sa ispravkom lupili loptu s krive strane,. no nema veze. ti ionako ne razumiješ ili nećeš razumjeti ono što sam ti pokušala objasniti.ok. , da ti ja sad ne otkrivam toplu vodu jasnije je ti je kad o tome piše u npr večernjaku."
Reci, da se ne bi i dalje krivo razumjeli, što je razlog tvog straha? Jer, ti ustrajno pišeš u aluzijama: u Saboru raspravljaju "dvojica građevinara", a ne osobe koje imaju svoje ime i prezime! Zašto? Zašto ne kažeš Ivo Ivić i Pero Perić? Čega se bojiš?
Potom veliš: A, čuj, ja sam ih upozorila... Što sad to znači? Kad si upozorila, gdje, kako, čime i koga?
Zatim: Ali opet su i sa ispravkom lupili loptu s krive strane... Kaj je sad to? Zašto izravno ne napišeš: U Saboru su dva zastupnika, N.N. i M.M., raspravljala o tome i tome. Ja o tome mislim to i to. Oni, unatoč svemu, i dalje tvde to i to.
Čuj,ovako nitko ne razumije što ti pokušavaš kazati. Čemu ljutnja? Kaj sad to znači da ja ionako ne razumijem ili ne želim razumjeti ono što mi pokušavaš objasniti, a ti svaki svoj komentar završavaš s pitanjem: Jesam li bila jasna? Nisam? To sam ja. :))))
Jebiga, Lo, nemreš se a da ti ne uđe. Ili mi napiši mail, ili piši otvoreno. Ovaj aluzivni govor je besmislen, sve kad bih i znao što mi to pokušavaš kazati.
Predbacivati mi da te nemam volje saslušati zapravo je nekorektno: ta, nisam li te ne jednom tražio da ekspliciraš ovu ili onu temu?
Ne, Lo, nije sve u novcu, iako je jasno da je danas glavnina posla zgrabiti što više preostaloga, jer, nije puno ostalo. Nešto je i u - golom životu. Naime, devedesetih je bilo primarno spasiti se od onih kojima bi možda moglo pasti na pamet propitivati život i rad u proteklih 45 godina. Shvaćaš? Nema to veze s lovom: lustracija, koka, lustracija, ono što bi se dogodilo u svakoj građanskoj demokratskoj zemlji koja bi morala ponajprije raščistiti s protagonistima nedemokratskih procesa prethodnog, totalitarnog režima.
Nema to veze s novcem, jer, devedesete se tako jedan čovjek nije par mjeseci usuđivao potpisati u impresum vlastitoga lista, znajući da ga ljudi ovdje i predobro znaju, i da bi podatak o tome čiji je to zapravo list bio po sudbinu novine fatalan. Eto, kad voliš aluzije, da ti odgovorim tvojim, sutonskim jezikom.
A, što se tiče "Podravke", ne kužim, ljutiš li se ti to na mene što prije o tome nisam pisao, pa eto, sad kad o tome piše Večernji, govorim i ja, a kad o tome pišeš ti, ja šutim? Zlato, zvao sam Friščića da o tome javno priča, pa neće, i to je jedini razlog zašto mi je "Podravka" na jeziku: mogao bih cijeli tjedan zvati Horvata, Marinca, Vedriša, Polančeca, jasno, bezuspješno, jer sad svi fućkaju kao rimski legionari u Asterixu, izbjegavajući odlazak u ophodnju, i opet se ništa ne bi riješilo, baš kao ni tvojim "saborskim" intervencijama. Ljudi su u talu, pa kaj bi pričali o tome!?
02.03.2008. (18:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
Nemanja, ni najmanje me se ne tiče što je Mira Furlan rekla o Brijunima, Istri, Hrvatskoj, Jugoslaviji, o čemu priča u opuštenim, neformalnim razgovorima i koji vas je rodijak ili kum o tome izvjestio. Isto tako me zaboli vrijeđaju li Mirine riječi vaše ili bilo čije domoljubne osjećaje. Mira Furlan je, naime, prije svega ljudsko biće. Poanta je u tome da je žena preživjela hajku, užasnu medijsku hajku: bila je brutalno popljuvana, istjerana iz zemlje svim raspoloživim sredstvima, lišena dostojanstva na jedan neljudski način. Zašto? Bila je užasnuta ratom, kao i svi (osim onih koji su ga priželjkivali - a među takvima je, složit ćete se, podosta novinara); govorila je gluposti i imala tu nesreću da se našla na meti hrpe besramnih, hladnih, oportunistički raspoloženih, povampirenih novinara. Uistinu: njezin je jedini grijeh neznanje. Grijeh novinara, s druge strane, puno je veći: to je grijeh nečovječnosti, povampirenosti. A Mira Furlan se sada svemu tome smije. Kaže: bolje to nego plakati. Plakat ćemo na kauču kod psihijatra. Idemo dalje. Eto, toliko hrabro i jednostavno.
Dakako, smiju se i njezini egzekutori. Ali drukčiji je to smijeh: sardonski, bolestan.
P.S.: argument o njezinom "skidanju po jugoslavenskim filmskim mesnicama" vas je nedostojan, ispod vašega nivoa. Opsesija jugoslavenstvom vas očito priječi u trezvenom razmišljanju.
02.03.2008. (20:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Čuj, stari, nije! Nije popljuvana, istjerana, lišena dostojanstva itd.itd.itd., i ne konfabuliraj i ne izmišljaj i ne talambasaj više o navodno fašistoidnoj Hrvatskoj devedesetih, jer pička mu materina živjeli smo i jedan i drugi u toj zemlji i znamo da nije bilo tako! Naime, to što iznostite obična je potvora, kako će vam pokazati i rasprava na portalu "Jutarnjega lista".
Naime, što to znači istjerana iz zemlje svim raspoloživim sredstvima? Kojim sredstvima? Tko je istjeran? O čemu pričate? To se nikada nije desilo. O Miri Furlan "Globus" je objavio tri, navjiše četiri teksta, i to teksta koji nemaju nikakve veze s vašim opisom, teksta koje su pisali Tanja Torbarina - tvrdi to sama Mira Furlan - i Rene Bakalović, i ne znam o kakvoj vi to egzekuciji pričate!?
Jedino, Jatogen, ovo vidim da i vas smeta prečesto spominjanje jugoslavenstva. Ja pak mislim da je ovo klasičan modus operandi rehabilitacije tog jugoslavenstva: jedna se drugorazredna jugosalvenska glumičica, koja zaista rijetko kad da je stala pred kamere a da se nije razgolitila, i koja s dosezima velikih glumica te zemlje, poput Milene Dravić ili Semke Sokolović Bertok nikakve veze nema, odjednom koristi u svrhu dodatnog nametanja krivnje Hrvatima za sada već notorno falsificirane grijehe!
Jatogen, budući da koristite riječi iz kojih ništa ne stoji, molim vas da sljedeći tjedan svratite do arhive EPH ili u kakvu knjižnicu, pa pronađite te tekstove na koje se pozivate. Gdje su? Zašto pričate na pamet? O čemu pričate? Vidite, ja sam svjedok tog vremena, i te ljude, kako Miru i Gorana, tako i novinare Globusa, znam osobno. Zar mi vi sad hoćete kazati da je Tanja Torbarina po Hrvatskoj devedesetih u novinama Ninoslava Pavića progonila Miru Furlan kao izdajnicu, kao Srpkinju, kao Jugoslavenku, što li? Dajte se primirite i, zaista vam velim, pronađite argumetne. Napamet ne bumo razgovarali. Preozbiljene su to optužbe, naime. Možemo o bilo čemu drugome. Jedino, po Hrvatskoj ne bumo jebali o fašistoidnosti zadrtih Horvatov, jer su izgonili iz zemlje jadne nevine jugoslavenske umjetnike svim raspoloživim sredstvima.
I, molim vas, iako smo već gotovo prijatelji i baš zato, budite zericu pristojniji, jer se sa mnom zaista ne može razgovarati ovako kako pokušavate: vas ne zanima kaj je ona rekla, ni kaj je meni rekao moj kum...Čujte, dottore, meni u ovoj zemlji ovakve stvari govore protagonisti tih događaja osobno, a to što ti ljudi govore, kao što vidite, determinira naš život. Zato, Jatogen, budite malo pribraniji, i, molim vas, zericu snošljiviji. Isključivi ste: želi čuti samo ono što vas zanima. A, onda to nikog ne zanima!
03.03.2008. (00:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
Nemam ja što čačkati po arhivima. Stvar je jednostavna: Globus je Miru Furlan denuncirao, i to je činjenica. Ostala je bez posla u HNK, i to je činjenica. Ostala je bez stana - još jedna činjenica. Naposljetku je emigrirala. Zašto? Zato što se hrpa povampirenih histerika okomila na nju. Zašto to poričete? I, molim vas: ako sam u krivu, prosvijetlite me istinom. Samo, bez tračeva, molim! Slabo podnosim tračeve. I molim vas lijepo: "to što iznosite obična je potvora, kako će vam pokazati i rasprava na portalu "Jutarnjega lista"."?! Vi ste zbilja čitali tu raspravu? I što vam je ta rasprava pokazala? Da jedni kuže stvar, a drugi ne? Što se tiče snošljivosti: proglašavate me nesnošljivim zato što ne razmišljam kao vi. Zbog čega vi točno mislite da sam ja nesnošljiv? Zato što ukazujem na bijedu onih koji se usred rata bave potpuno bezvažnim, kretenskim rabotama kakve su denunciranje i olajavanje glumaca? Jer, kao što i sami rekoste: koga boli kurac što o Hrvatskoj misli Mira Furlan!
03.03.2008. (00:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Jatogen, zaista se razgovarate kao politkomesar ili neki drugi mesar: Nemam ja što čačkati po arhivima! Acina emisija podmukli je petitio principii: pretpostavlja ono što navodno dokazuje! Težak život lake žene, feljton o Miri Furlan, jedan je od tisuća i tisuća takvih feljtona i tekstova napisanih u takvim listovima tijekom ovih dvadesetak godina! Mira Furlan je izgubila prostor u kojem je bila zvijezda, i, to je sve: to ona nemre nikome oprostiti! Konačno, sve je tu nevjerojatno: otkaz zapravo nikad nije dobila, nego je to, veli, virtualan otkaz, izaći na ulicu nije smjela u Beogradu, kaže, a ne u Zagrebu, tračerski su tektovi takvi jer jer riječ o žutom tisku, ni manje ni više zlonamjernom nego u svim drugim slučajevima, i, sve u svemu, jednog jedinog istinskog dokaza o nekakvoj hajci na Miru Furlan čuli ni vidjeli nismo! Nervni slom, kaže, imala je na snimanju scene u mrtvačnici, slom živaca imala je na sahrani, a onda, kad su o tim živcima Tanja i Rene napisali pokoju, zamislite, Mira Furlan je shvatila da je to govor mržnje, i da je ti poznati i prononsirani ustaški jurišnici, Torbarina i Bakalović, progone jer pokušava svojom glumom zaustaviti rat!
Ne znam zašto se u ovoj emisiji nije govorilo o toj hajci. Zašto nismo vidjeli ni čuli ama baš ništa o tim tekstovima!?
1. Globus nije denuncirao Miru Furlan iz nekakvih nacionalističkih razloga! To je presudno! Globus je bio žuta novina, i to je radio iz broja u broj svima, pa, eto, i meni, unatoč tome što me je i slavio. Shit happens! Mira Furlan se ponaša kao mucavac koji se žali što ga nisu primili za spikera, pa veli: To je zato kaj sam nisam u Partiji! Maltretirali su je njeni prijatelji da je histerična, i, kaj sad? Ili vi mislite da je Bakalović ustaša? Ili Tanja Torbarina?
2. Bez posla nije ostala, jer, veli, otkaz je bio virtualan - tvdri da ga nikada nije dobila!
3. Kaj sa stanom? Pa stan nije njezin.
Dr.Jatogen, mislim da ste nesnošljivi jer počinjete rasprave s: nemam ja kaj čačkati po činjenicama! U logici postoji greška koja se naziva petitio principii: sastoji se u tome da pretpostavljate ono što se tek ima dokazati. Tako i ovdje: imate vi kaj čačkati po činjenicama, jer, možda bi činjenice pokazale da nikakve harange nije bilo, da to što je Globus napisao negativan feljton - a i to je veliko pitanje! - o Furlanici ne znači da je politički proganjana, i, konačno, da sve to skupa predstavlja tužaljku Mire Furlan na oni jednim desetljećem u kojem je, jedini put u svome životu, bila zvijezda! Oteli su joj pozornicu, kako ne razumijete dr.Jatogen! Oteli su joj raison d'etre: bila je zvijeda, a obnoć - to nije mogla ni izgovoriti - bila je konobarica. Samim time što je, zamislite, nekakva hrvatska bagra poželjela državu.
To je hrvatski hybris. To, i ništa više. Kao i uvijek.
P.S.
Kaj to znači: Tračevi me ne zanimaju? Pa to kaj je Mira Furlan imala za kazati kao dossier vlastite nesreće, to je hrpa drugorazrednih tračeva: feljton u Globusu, za što se jedino može primiti, imao je ružan naslov "Težak život lake žene", ali, i ona je sama kazala da sam po sebi feljton nije bio nekakva politička denuncijacija - dapače, po njenom svjedočenju riječ je o tipičnom character assassinationu, što je novinski žanr inauguriran od strane Kuljiša, a nastavljen i u Stupovim društva, Srećka Jurdane: koliki su tu ljudi ostali bez života, a, zamislite, nisu ni Srbi ni Laponci! Znadete li, recimo, koliko je EPH napisao stranica o Horvatinčićevom Cvjetnom trgu? Petstotinjak! Samo zato jer gazda EPH ima neke konkurenteske graditeljske interese ili kaj već. I, kaj sad?
Poanta: Mira Furlan nije predočila niti jedan jedini dokaz bilo kakvog harassmenta , osim što je višekratno ulovljena u dvojbenoj situaciji, da ne velim laži - kao što je tvrdnja o otkazu za koji je kazala, zamoljena da citira dokument, da dokumenta nije bilo, tj. da je otkaz bio virtualan! - i to je zaist zu viel! Uostalom, ta njena priča o Goranu Gajiću jednako je tako laž - Goran je zagrebački dečko, išao je u II, Križanićevu, moja generacija, poznanici smo, i to kaj je Goran završio tih godina u Beogradu nema nikakve veze s političkim okolnostima. O čemu biste vi da pričamo, Jatogen, ako ne o istini života Mire Furlan? Ta, ne mogu pričati o tome kak su je maltretirali, bez mogućnosti da vas zamolim za jedna jedini životni primjer.
Zapravo, to je zanimljivo - budući da vidim da te činjenice ne znate, recite mi, kako ste se odlučili stati na njenu stranu? Što vas je ponukalo, osim što, kao dobar čovjek, zauzimate stranu slabijeg? Kako znate da je Mira Furlan žrtva, a ne znate te tekstove, niti vas zanimaju okolnosti u kojima je otišla iz Hrvatske?
03.03.2008. (01:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Herzog
Izgleda da je ovaj blog utjecajan, koliko sam uspio poloviti. Na linku ispod je pismo, prevedeno na engleski, koje je 1991 godine Mira Furlan objavila u tjedniku Danas a nekoliko dana poslije prenijela ga je i beogradska Politika. U pismu ona tvrdi da je nitko nije nazvao, no Danas joj je objavio to pismo, sto je svakako vise od toga da ju se nazove, a ocito su i urednici u danasu s njom komunicirali. No, to je pojedinost. Evo linka: http://www.mirafurlan.net/omfmfpismo.html
03.03.2008. (02:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Iz autobiografije Mije Furlan:
Goran was studying film in Belgrade at the time, so I moved to Belgrade with him coming occasionally to my hometown of Zagreb in order to do a play in my theatre, a TV film, or a movie. I began acting in the Belgrade theatre, did a beautiful Jewish play, Dybbuk and later Corneille's Theatrical Illusion. I played in Zagreb as well, doing Turgenev's A Month in the Country and Shaw's Devil's Disciple. I was given the highest Croatian theatre award for Turgenev. Goran worked a lot, directing videos for Yugoslav rock 'n roll bands and shooting his first movies. The comedy The Fall of Rock 'n Roll became a hit with the younger Yugoslav audience and got distribution in Europe. But, none of that mattered anymore.... nationalism was on the rise and elements of fascism were appearing everywhere. We did not know, or did not want to know, that the next step would be war.
I performed in two different plays in Zagreb and Belgrade at the same time. In times of peace the commute was a three hour trip by car, and Goran and I were doing it a couple of times a week. But, the two cities were growing further apart every day. The war propaganda was in full gear. Hatred of unbelievable proportions installed itself inside the people. Or had it always been there? We could not understand it. We still thought it was all madness and could not imagine that stupidity would win on such a large scale. We were wrong. While the two cities in which we lived and worked were becoming the capitals of the new independent states, and while all communication between them, including telephone lines, was being shut down, I was still commuting and trying to reach my theatres by 7:30 p.m. The trip that used to be three hours long became an adventure of unpredictable length and result. Still, it seemed the only sane and honorable thing to do: to continue the communication, defy the notion that all the "others" were beasts and monsters, and to act for both audiences that knew and loved me. But people are opportunistic by nature and the new states were totalitarian in their essence and punished everyone who dared to doubt the Great National Cause. We saw our colleagues, actors and directors on both sides, taking up uniforms and guns, and reciting nationalistic poems for the soldiers of the new armies. I wrote a public statement in the Croatian and Serbian papers saying that I was refusing to take part in the hatred and that I believed in art as a bond between people. An avalanche of insults and attacks appeared in the Croatian media, followed by an attempt of the Serbian media to use "the case" as an example of Croatian fascism. I became a symbol, my identity was lost, as was the identity of millions of other people who ceased to be individual human beings, and became "Serbs", "Croats", or "Muslims" and therefore hated, expelled, or killed. I understood that I could not be an actor any more, not even an honorable human being, by staying there. The idea of leaving had been in our minds for a long time before the actual war began. While Goran was finishing his movie Dear Video, I stopped performing altogether and even stopped going out of my house. I felt sick with disgust all the time. We felt defeated and betrayed, and we still do. We finally left in November of 1991. Our destination was New York City, my favorite city in the world. We didn't know what was ahead of us. Who could have thought that a space station where aliens and humans are trying to achieve peace and balance would be my destiny? But then, isn't there some strange logic in it after all?
03.03.2008. (03:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Herzog, hvala.
Stavit ću ga u komentar.
In the meantime...
He asks Hauser what is the one question that will tell him what town a traveler is from, since both men, if asked which town they are from, will respond that they are not from the town of liars. The would be logician declares there is only one question that, via deduction, will work, and that is to ask the travelers the question in a double negative form, which will trip up the liar. However, Hauser has a more primitive logic. He declares there is another query that would reveal the liar and truth teller, thus evincing their hometown as well. He says he would ask both men if they are a tree frog, therefore the liar would claim he is, the truth teller would deny it, and Hauser would have his answer. It is every bit as logical as the logician’s, and even more direct, if something out of a Samuel Beckett play. Yet, the teacher rejects it as being outside logical conventions.
03.03.2008. (03:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Mira Furlan - A Letter to my Co-Citizens
I hereby wish to thank my co-citizens who have joined so unreservedly in this small, marginal, and apparently not particularly significant campaign against me. Although marginal, it will change and mark my whole life. Which is, of course, totally irrelevant in the context of the death, destruction, devastation, and blood-chilling crimes within which our life now goes on.
This is happening, however, to the one and only life I have. It seems that I've been chosen for some reason to be the filthy rag everyone uses to wipe the mud off their shoes. I am far too desperate to embark on a series of public polemics in the papers. I do, however, feel that I owe myself and my city at least a few words. Like at the end of some clumsy, painful love story, when you keep wanting, wrongly, to explain something more, even though you know at the bottom of your heart that words are wasted; there is no one left to hear them. It is over.
Listening to my answering machine, to the incredible quantities of indescribably disgusting messages from my co-citizens, I longed to hear at least one message from a friend. Or not even a friend, a mere acquaintance, a colleague. But there was none. Not a single familiar voice, not a single friend. Nevertheless, I am grateful to them, to those noble patriots who kindly promise me a "massacre the Serbian way"; and to those colleagues, friends, and acquaintances who, by remaining silent, are letting me know that I cannot count on them any more.
I am grateful also to all my colleagues in the theatre with whom I played Drzic, Moliere, Turgenev, and Shaw, I am grateful to them for their silence, I am grateful to them for not even trying to understand, let alone attempting to vindicate, my statement concerning my appearance at the BITEF Festival in Belgrade, the statement in which I tried to explain that taking part in that production at that moment was for me a defense of our profession which must not and cannot put itself in the service of any political or national ideas, which must not and cannot be bound by political or national limits because it is simply against its nature, which must, even at the worst of times, establish bridges and ties. In its very essence it is a vocation which knows no boundaries.
I know that all this talk about the cosmopolitanism of art seems inappropriate at a moment like this. I know that it may seem out of place to swear to pacifism, to swear to love and to the brotherhood of all peoples while people are dying, while children are dying, while young men are returning home crippled and mangled forever.
How can I say anything which won't sound like an ill-fitted nonsense at the moment when, for absolutely unfathomable reasons, Dubrovnik is being threatened, the city where I played my favorite role, Gloria? But I have no other way of thinking. I cannot accept war as the only solution, I cannot force myself to hate, I cannot believe that weapons, killing, revenge, hatred, that such an accumulation of evil will ever solve anything. Each individual who personally accepts the war is in fact an accessory to the crime; must he not then take a part of the guilt for the war, a part of the responsibility?
In any case, I think, I know and I feel that it is my duty, the duty of our profession, to build bridges. To never give up on cooperation and community. Not the national community. The professional community. The human community. And even when things are at their very worst, as they are now, we must insist to our last breath on building and sustaining bonds between people. This is how we pledge to the future. And one day it will come. For my part, until recently I was willing to endure all manner of problems in transportation, communication, and finances to trek the 20 hours across Austria and Hungary between Zagreb and Belgrade. I was willing to use risky, even dangerous modes of travel, just to keep holding my performances in the two warring cities, to appear at precisely 7:30 on stage with my Zagreb or Belgrade colleagues and to alternate Corneille and Turgenev for the sake of professional continuity, for the sake of something that would outlive this war and this hatred which is so foreign to me. Time and time again I was willing to make my life a symbol of a pledge to the future which must be waiting for us, until that day when some ardent patriot finally does slaughter me as so many have promised to do.
03.03.2008. (03:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
I was willing and I would still be willing to undertake all and any efforts, if the hatred hadn't suddenly overwhelmed me with its horrendous ferocity, hatred welling from the city I was born in. I am appalled by the force and magnitude of that hatred, by its perfect unanimity, by the fact that there was absolutely nobody who could see my gesture as my defense of the integrity of the profession, as my attempt to defend at least one excellent theatre performance outside the BITEF Festival, as I stated in my letter. BITEF as an international theatre event attended by the English, Russians, French, Belgians, and even one Slovene seemed to me worth participating in, especially because any decision not to participate would have meant betraying a performance I had worked on under the most difficult circumstances during the March 9th Belgrade tanks, daily threats of a military coup, etc., etc.
It is terribly sad when one is forced to justification without having done anything wrong. There is nothing but despair, nausea, and horror. I no longer have any decisions to make. Others have decided for me. They have decided I must shut up, give up, vanish; they have abolished my right to do my job the way I feel it should be done, they have abolished my right to come home to my own city, they have abolished my right to return to my theatre and act in my performances. Someone decided that I should be fired from my job. Thank you, Croatian National Theatre; thank you, my colleague Dragan Milivojevic, who signed my dismissal slip. I know that lots of people are losing jobs, that I am just one of many, simply part of a surplus work force. I constantly ask myself whether I have any right, at this moment of communal horror, to make any demands of my own. One thing seems certain: I plan for quite some time (how long?) not to perform on any stage in this crumbling, mangled land. Perhaps they needn't have hurried so in firing me. Perhaps this would have simply taken care of itself. With more decency. And dignity. Not so crudely. Of course, this is not a moment for tenderness. But won't someone out there have to be ashamed of this? And will this someone necessarily be me, as my fellow actors try to convince me in their orthodox interviews? Can the horror of war be used as a justification for every single nasty bit of filth we commit against our fellow man? Are we allowed to remain silent in the face of injustice done to a friend or a colleague and justify our silence by the importance of the great bright national objective? I ask my friends in Zagreb, who are now silent, while at the same time they condemn Belgrade for its silence.
It is hard to write without bitterness. I would like to be able to do that, because we should "Love Our Enemy." I wish we all could. Herein perhaps lies the solution for all of us. But I fear that we are very far from the ways of the Lord. His is the way of love. Not hatred.
To whom am I addressing this letter? Who will read it? Who will even care to read it? Everyone is so caught up by the great cause that small personal fates are not important any more. How many friends do you have to betray to keep from committing the only socially acknowledged betrayal, the betrayal of the nation? How many petty treacheries, how many pathetic little dirty tricks must one do to remain "clean in the eyes of the nation?"
I am sorry, my system of values is different. For me there have always existed, and always will exist, only human beings, individual people, and those human beings (God, how few of them there are !) will always be excepted from generalizations of any kind, regardless of events, however catastrophic. I, unfortunately, shall never be able to "hate all Serbs," nor even understand what that really means. I shall always, perhaps until the moment the kind threats on the phone are finally carried out, hold my hand out to an anonymous person on the "other side," a person who is as desperate and lost as I am, who is as sad, bewildered, and frightened. There are such people in this city where I write my letter, the city my love took me to, a feeling it seems almost indecent to mention these days. Nothing can provide an excuse any more, everything that does not directly serve the great objective has been trampled upon and appears despicable, and with it what love, what marriage, what friendship, what theatre performances!
03.03.2008. (03:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
I reject, I refuse to accept such a crippling of myself and my own life. I played those last performances in Belgrade for those anguished people who were not "Serbs"; but human beings, human beings like me, human beings who recoil before this monstrous Grand Guignol farce in which dead heads are flying. It is to these people, both here and there, that I am addressing my words. Perhaps someone will hear me. The punishment meted me by my city, my only city and my theatre, my only theatre, the only theatre I felt was mine, is a punishment I feel I do not deserve. I was working in the way I have always felt I had to work, believing in people and our vocation which is supposed to bring people together, not tear them apart. I will never "give up my Belgrade friends"; as some of my colleagues have, because I do not feel that these friends have in any way brought about this catastrophe which has afflicted us, just as I will not turn my back on my Zagreb friends, not even those who have turned their backs on me. I will try in every way possible to understand their panic, their fear, their bitterness, even their hatred, but I plead for the same dose of understanding for me, that is, for a story which is different than many others, for a life which has deviated, due to the so-called destiny, from the expected and customary. Why must everything be the same, so frighteningly uniform, leveled, standardized? Haven't we had enough of that? I know this is the time of uniforms and they are all the same, but I am no soldier and cannot be one. I haven't got it in me to be a soldier, soldiering just isn't my calling.
Regardless of whether we will be living in one, or five, or fifty states, let us not forget the people, each individual, regardless of which side of this Wall of ours the person happens to be on. We were born here by accident, we are this or that by accident, so there must be more than that, mustn't there?
I am sending this letter into a void, into darkness, without an inkling of who will read it and how, or in how many different ways it will be misused or abused. Chances are it will serve as food for the eternally hungry propaganda beast. Perhaps someone with a pure heart will read it after all.
I will be grateful to that someone.
03.03.2008. (03:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
Dragi doktore,
1. Postoji jedna bitna razlika izmedju Mire Furlan i obicnog puka, Mira je, naime, bila i ostala, javna osoba, a kad se to odabere kao zanimanje onda profesija vuce za sobom odredjenu moralnu odgovornost.
2. Postoji jedan sjajan glumac koji se zove Milan Plestina, splicanin koji, ne samo sto je zavrsio akademiju u Beogradu nego je bio stalni clan Jugoslavenskog dramskog pozorista. E vidite, taj nas Milanche se izvukao iz Beograda i otisao, pogodite gdje : direktno u Dubrovnik, u Dubrovnik koji je bio grad duhova, igrao je kod Kuncevica i to je bio moralni cin, igrati tada pred polupraznim gledalistem teatra Marina Drzica.
3. Mira je nekad bila kod tog istog Kuncevica sjajna Petrunjela, i sto je sad trebao Kuncevic zvati Miru u New Yorku ili je Mira trebala nazvati Kuncevica u Dubrovnik da ga pita kenova, cujem da delas predstavu, imas kakvu rolu za mene ?
03.03.2008. (05:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
Nemanja, vi razgovarate kao advokat koji zastupa Državu, pače i Globus. Nastojite me prikazati kao nekoga tko nema pojma o čemu govori, a iz aviona se vidi da špekulirate. Zasuli ste me tekstom u kojem relativizirate slučaj, i to bez podastiranja dokaza. Objavite te sporne Globusove tekstove o Miri Furlan, izanalizirajmo to malo - naći će se tu i ponešto što vam ne ide u prilog. Jer, sve što ste rekli o ovom slučaju zasnovano je na potpuno nevažnoj premisi koje se držite k'o pijan plota: da je Mira Furlan - Jugoslavenka. Što se Pleštine tiče: svaka mu čast. Ali Milan Pleština ima svoju priču, Mira Furlan svoju. Ne kažem ja da ona nije u ničemu pogriješila, ali ovdje uloga glavnog negativca ne pripada njoj, nego novinarima. A ono što su oni učinili i što čine milijun je puta gore od Mirine "histeričnosti", "naivnosti", nemogućnosti mirenja s činjenicom da je "izgubila prostor u kojem je bila zvijezda". Pitate me "Što vas je ponukalo, osim što, kao dobar čovjek, zauzimate stranu slabijeg?" Pitam vas: zar vam to nije dovoljno?
Žuta novina, taj Globus, kažete. I to bi ih trebalo opravdati. Smiješno.
03.03.2008. (08:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
doktor Jatogen
Što se tiče moralne odgovornosti Mire Furlan: što je to tako nemoralno Mira Furlan, po vama, učinila da je zbog toga prozivate? Skidala se? Lagala? O čemu je lagala? Da je dobila otkaz? Da su joj uzeli stan? Da su javno pljuvali po njoj? Da se osjetila ugroženom, da je bila užasnuta? Dragi ste mi, Nemanja, ali u ovom sam slučaju skloniji vjerovati njoj, nego vama. Ipak ste vi jedan prekaljeni, okorjeli novinar. Nego, recite: što je s novinarima? Imaju li oni moralnu odgovornost? Nije li moralna odgovornost zapravo jedna te ista za sve ljude, bez obzira na profesiju ili status?
03.03.2008. (09:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...