Miroslav Krleža
O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje,
u sve vijeke vjekova!
Krvavi čavli opet čovječju ruku gnoje,
a zloguka ptica tmine mrtvačku pjesan poje.
Zloguka ptica tmine, slijepa ptica sova.
O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje
u sve vijeke vjekova!
U borbi s krdom lažnih i krivih bogova
pao je Čovječji Sin.
Krstove svoje je golgotski zabio cirkus
iz gubave Judeje u carski Berlin.
U crvenom uzničkom svjetlu crvene pandurske
lampe,
što može hrvatski čovjek?
On hrvatske guta suze.
Slanu i gorku sol.
Ideal hoće li bijeli, prezen i popljuvan, gol,
razapet biti dovijek?
U krvavom uzničkom svjetlu crvene pandurske
lampe,
što može hrvatski čovjek
na Evropski Veliki Petak?
Kad Sina Čovječjeg kolju, rane mu pale i deru,
na glavu mu siplju kletvu i kamen i metak,
na oblačni, crni Evropski Veliki Petak,
kad trese se krvava kugla zemlja,
od Pekinga do Rima, od Transvaala do Kremlja,
hrvatski čovjek posmrtni žižak pali,
karmine tužne pije i razbito pjeva:
jedna je glava opet ko krvavo sjeme pala.
na jarbolu lađe su opet pribili admirala.
Al Ništa! Sviće. Internacionala.
|