Pregled posta

crni humor

Glupo bi bilo misliti da su Infernotar, Dragi blog, Nemanja, Budalaj lama, Kapetan Kuka i ini različiti likovi iste osobe! Sve su to samosvojna i samostalna lica, kao u romanima velikog poznavatelja duša, F.M.Dostojevskog. Infernotar nije obvezan na stavove Cara Nemanje, ni najmanje! A zašto bi bio?
To je nevjerojatna prednost neta: ne ta, očita, da možemo biti mnogi, nego ta da možemo ispitati krajnje mogućnosti nekog stava, iživjeti puninu egzistencije određenog svjetonazora.

Jeste li ikada osjetili da nemate sudbinu?
Je li vam ikada palo na pamet da i kao bez-lični možete biti osoba?
Jeste li ikada zaista odlučili propitati tko ste i u što vjerujete, što zastupate?
Pokušajte!



Ovo je jedan od tih pokušaja, jednoga od njih:

Pogasiti svjetla, provjeriti plin i vodu,
zaključati kuću,
zauvijek.

19. ožujka napisao sam oporuku.
Stala je u 20 redaka, s pozdravom. Na kraju kažem:
Eto, to je sve.
Ne znam je li to što moj život stane u jednu rečenicu dobro ili loše, ali izgleda da nije ispao baš toliko neuredan koliko sam mislio da jest.

Htio bih pospremiti iza sebe sve što sam započeo i ostaviti kakav takav red.,
napisao sam na početku.



Ako je za ovih posljednjih svečanosti uopće potrebno govoriti o tom uzvaniku, što se mene tiče i ja sam nosio masku; manje vidljivu, dakako, i to je sve.
Kao u kazalištu, na sjedalu u sredini parketa, zato da ne zasmetate svojim susjedima, i dalje prisustvujete - iz pristojnosti, jednom riječju - prikazivanju neke drame napisane u zamornom stilu i sa sadržajem koji vam se ne dopada, tako sam i ja živio iz uglađenosti., kako je učio Villiers.

Godinu dana prije spomenuo sam Ljude bez duše:

Let oko kukavičjeg gnijezda kruženje je oko ničega!
Nekoć davno, Vanja Sutlić je rekao da bi cijeli svoj opus dao za Cesarićevu pjesmu "Poludjela ptica".
Vanju ili nisu shvaćali - njegovu filozofiju - ili ga nisu shvaćali ozbiljno - poklič: Indijanci dolaze! - a u ovoj je opasci o Cesariću, koja je do dan danas ostala neshvaćena, sažet sav njegov filozofski, misaoni i životni napor: tko se u 'Biti i suvremenosti' (Sutlićeva inačica Sein und Zeit) poduhvati Bewusstseina, ubrzo će doći na metaforu poludjele ptice:

Kakvi to glasi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijeće sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći,
Kuda to leti, što bi htela doseći?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, što je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.

Toga sam dana slušao The Residentse, ‘Tweedles’:

‘A man who took the stance that anyone who would stoop so low as to love him was not worth loving in return.
Fatalan muškarac, dakle! Ekvivalent femme fatale.
Drakula kao l'homme fatal!
U srce motiva, ovdje nije pretjerano kazati.’



Jedan prozaik, jedan pjesnik, jedan filozof, jedan band i jedan život što stane u dvadesetak redaka, i nije tako malo. Zapravo, sve je tu:
I Sein i Zeit i život kao kruženje ponad ničega, i glazba tih sfera; i bezdušnost nas, ljudi bez srca, i život iz aristokratske uglađenosti, i odlazak bešuman kao kad svilen šal klizne lakom automobila.

Moguće je to kraće i bolje kazati:

Pokazujući naličje,
pa svoje lice,
pada lišće javora.