NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjeljna propovijed

Dr. Ivica Raguž



Prije nekoliko godina bili smo svjedoci žučnih rasprava oko toga treba li ili ne treba spomenuti kršćanstvo u Europskome ustavu. Na kraju je ipak odlučeno da se izbjegne spominjanje kršćanstva. Svi europski kršćani, razne kršćanske Crkve, a i mnogi drugi europski intelektualci ostali su zaprepašteni takvom odlukom. Bilo je teško povjerovati da se može nešto zanijekati što očigledno sačinjava temeljnu sastavnicu cjelokupne europske povijesti. S obzirom na takve i slične stavove, kardinal Joseph Ratzinger, danas papa Benedikt XVI, u svojim je razmišljanjima o Europi ustvrdio da je u Europi prisutna »patološka mržnja« prema svojoj vlastitoj povijesti, a napose prema kršćanstvu. No, još su crkveni oci, a na njihovu tragu i današnja psihologija, istaknuli da ono što nije prihvaćeno, nije niti spašeno. Za Europu to znači da će ona s takvom patološkom mržnjom prema sebi i svojim korijenima, tj. kršćanstvu, teško moći imati svijetlu budućnost. Tu patološku mržnju prema kršćanstvu i danas je moguće primijetiti kod mnogih vodećih europskih intelektualaca. Ovdje ćemo se ukratko osvrnuti na stavove koje zastupaju intelektualci: Michel Onfray, George Steiner i Edgar Morin.
Francuski filozof Michel Onfray u svojemu »Ogledu o ateologiji« ne bavi se neposredno pitanjem Europe, već značenjem religija u europskome društvu. Prema Onfrayu, Europa se definitivno mora riješiti religijske, tj. kršćanske pošasti, jer ona uništava čovjeka u njegovoj zemljanosti, tjelesnosti, u njegovoj potrebi za užicima, erosom. Jednom riječju, religije, kršćanstvo, jesu protiv čovjeka i zato ih treba iskorijeniti ateizmom. Ateizam treba omogućiti svijetlu budućnost Europe. Mora se priznati da toliko mržnje prema kršćanstvu, a i prema drugim religijama, dugo već nije proizišlo iz pera nekoga europskog intelektualca. No, ono što je zanimljivo za nas jest činjenica da Onfray u svojoj slijepoj mržnji prema kršćanstvu priznaje da je kršćanstvo bitna sastavnica Europe. Zapravo, ono prema njemu i dalje duboko prožima gotovo sve pore europskoga sekularnog društva.

Mora li Europa biti isključivo grčka i židovska?

Do sličnoga zaključka dolazi ugledni teoretičar književnosti George Steiner. U djelu »Ideja Europe« Steiner upozorava na pet bitnih aspekata po kojima se Europa razlikuje od ostalih kultura (posebno od Amerike): 1. Kafići (mjesto rasprava, dokoličarenja i slobode); 2. Propješačenost i prohodnost (nema mjesta u Europi koje nije propješačeno i prohodano; europska misao proizlazi iz šetnje, hodanja, pješačenja, hodočašća);, 3. Spomen (za razliku od Amerike, ulice nose imena koja imaju ulogu radosnoga, ali i bolnoga podsjećanja); 4. Atena i Jeruzalem (Atena predstavlja spekulativnu misao, »muziku misli«: znanost i umjetnost. Jeruzalem je pak izričaj za dijalog s transcendencijom, moralnost, za smisao i značenje povijesti);, 5. Eshatološka svijest (svijest o kraju povijesti, a time i Europe). Steiner je svjestan da je svih pet aspekata europske povijesti danas posebno ugroženo sveopćom globalizacijom i amerikanizacijom. Posebno se u velikoj opasnosti nalaze humanističke znanosti. Stoga je Steiner mišljenja da Europa danas treba ponovno pokrenuti revoluciju, ali ne više »industrijsku revoluciju« kao nekoć, nego »protuindustrijsku revoluciju« koja bi uključivala svih pet navedenih aspekata. Takvu Steinerovu ideju Europe možemo samo pozdraviti. No, za nas je ovdje bitno da, u usporedbi s Onfrayom, on u svojoj ideji Europe nikakvu važnost ne pridaje kršćanstvu, bilo u prošlosti, bilo u sadašnjosti. Za njega »Jeruzalem« u Europi predstavlja isključivo (!) židovski narod, a kršćanstvo je samo obična bilješka (»fusnota«) židovstva. Zapravo, Steiner pozdravlja dekristijanizaciju Europe i rastući agnosticizam, jer je to put prema istinskoj toleranciji. Točnije, Europa može imati budućnost samo ako ponovno otkrije grčku i židovsku misao. Dakle, Europa ne treba postati ateistička, kao što to želi Onfray, već grčka i židovska, dakako nikako kršćanska: tolerantni Jeruzalem i tolerantna Atena - da, a netolerantni Rim - ne.

Trajna opasnost barbarstva

Francuski mislilac Edgar Morin u knjižici »Europska kultura i europsko barbarstvo« upozorava na ambivalentnost europske povijesti. Europska je povijest uvijek bila istodobno povijest kulture i barbarstva. Barbarstvo je sastavni dio civilizacije, a civilizacija sastavni dio barbarstva. Stoga se Europu može i treba istodobno prekoravati zbog njezina barbarstva i hvaliti zbog njezine kulture. U tomu kontekstu Morin se nakratko osvrće i na kršćanstvo. Kršćanstvo, a posebno katolički oblik kršćanstva, u svojoj je srži barbarsko. Kao monoteistička religija kršćanstvo je zajedno sa židovstvom donijelo netoleranciju, jer zastupa monopol istine (popularna teza njemačkoga egiptologa Jana Assmanna). Ali, za razliku od židovstva, kršćanstvo koristi Sotonu, jer vidi Sotonu tamo gdje netko ne želi prihvatiti njegovu istinu te kani ustrajati u svojoj različitosti. Nadalje, kršćanstvo je u sebi agresivno, netolerantno. S puno je mržnje također uništavalo sve ono drukčije u njemu samomu. Nadalje, Morin razlikuje dvije vrste humanizma: dominantno i bratsko. Kršćanstvo pripada dominantnom humanizmu te je izvor svih europskih megalomanija. Pri tomu se ističe da je Isus (naravno, ne kršćanstvo, već Isus kao Židov) donio poruku samilosti i oproštenja, što zajedno s racionalnošću čini europski humanizam. Iz svega se može zaključiti da europski »protuotrov« trajnoj opasnosti barbarstva nije i ne smije biti kršćanstvo, budući da je ono samo barbarsko, nego židovstvo, točnije maranizam. Morin izričito ne formulira tu tezu, ali ona se može jasno iščitati iz cjelokupne knjižice. Naime, marani su židovi obraćenici na drugu religiju. Jedni su postali kršćani i zaboravili svoje podrijetlo, drugi su i dalje ostali skriveni Židovi. A treći, za Morina najbitniji, jesu oni koji su imali dvojni identitet: npr. istodobnu pripadnost židovstvu i kršćanstvu, židovstvu i islamu. Dakle, Europi je zajamčena budućnost jedino ako razvija bratski humanizam, a to će postići ako postane maranističko, židovsko-sinkretističko društvo.

Bez kršćanstva Europa nema budućnosti

Što reći o tim patološkim mržnjama prema kršćanstvu? Najgore bi bilo s kršćanske strane ponovno uzvratiti patološkom mržnjom prema takvim jednostranim tumačenjima europske povijesti i kršćanstva. Kršćanstvo je u svojoj povijesti dovoljno i samo bilo određeno mnogostrukim oblicima patološke mržnje. Švicarski teolog Hans Urs von Balthasar govori u tomu kontekstu o tragičnim dimenzijama kršćanstva i Crkve. Ono što je bitno ovdje naglasiti jest da kršćani trebaju postati svjesni te patološke mržnje. Tomu je htio pridonijeti ovaj kratki esej. No, isto tako kršćani trebaju svojim svjedočanstvom pokazivati da negiranje i mržnja Europe prema vlastitim korijenima nikamo ne vodi. Benedikt XVI. piše: »Europa treba novo, dakako kritičko i ponizno, prihvaćanje same sebe želi li zaista preživjeti.« Kao kršćani vjerujemo da Europa može preživjeti ako prihvati svoje kršćanstvo. Točnije, Europa će preživjeti i ostati europskom ako se u njoj bez patološke mržnje uzajamno priznaju i vode dijalog ateizam, grčka, židovsko-maranistička, ali i kršćanska misao. Nije li to upravo ono što Europljani svojim europskim iskustvom mogu poručiti današnjemu svijetu: dijalog različitih misli bez patološke mržnje? Nije li to istinska bit kršćanstva i kršćanski doprinos Europi: ukaz na ljubav kao jezgru religije, antropologije, politike, cjelokupne zbilje? Vjerujem i nadam se da će Europa i dalje nastaviti putem kršćanstva, putem ljubavi.

Michel Camilo - "From Within"