Marketing
Zašto se Dražen Budiša ispisao iz Hrvatske socijal-liberalne stranke?
Denis Kuljiš
Zašto se Dražen Budiša ispisao iz Hrvatske socijal-liberalne stranke? To je sasvim jasno – s tom strankom, u kojoj su ga efektivno penzionirali i izbacili iz politike, već dugo ništa nema, osim što s vremena na vrijeme razgovara telefonom s predsjednicom Đurđom Adlešić. Ako se ne misli opet aktivirati, članstvo u HSLS smetat će mu da zauzme mjesto korifeja svehrvatskog političkog značaja, kao jedno od poprsja u virtualnom perivoju naše recentne historije. Ako se ipak misli vratiti – jer s političarim je kao s Tarzanom, pa ih uvijek možeš očekivati u narednoj avanturi, znači u epizodama ”Povratak Budiše”, ”Budišina osveta”, ”Budušina nevjesta” i naposlijetku, u ”Budišinom sinu”, koji bi mogao ići u tri instancije – u tom slučaju pak nema razloga da na naredne predsjednički izbore, što je za nj jedini moguć politički izazov, izađe kao kandidat male stranke preostale poslije kolapsa građanskog centra. Uspjeh ionako zavisi od deala sa Sanaderom, koji inicijalno može osigurati medijsku podršku, a zatim, u drugom krugu, dati pravi uzgon njegovoj kandidaturi, ako ga odabere kao partnera. Sa Sanaderom Budiša će se lakše dogovoriti direktno, nego preko Đurđe koja tu i sama ima određene ambicije – da, da, čak i takve...
Dobro upućeni ljudi, koji također poznaju Budišinu narav, smatraju da se on ne bi ni pojavio u novinama s «aferom ispisa» da neki razgovor sa Sanaderom ili ljudima iz njegove okoline već nije vođen, možda preko jednog od Draženovih prijatelja, recimo preko vlasnika «Školske knjige» Ante Žužula, kod kojega je honorarno zaposlen, a koji ima pritajenu strast za domoljubni angžman u politici. Ako se i razgovaralo, u Banskim dvorima ili preko raščetvernog pečenog janjca u «Trnjanki», to nipošto ne znači da se Buduša već odlučio. Samo se «pozicionirao», kako to formuliraju marketinški stručnjaci, ali još nije donio odluku hoće li ili neće izaći na izbore. Prvo, on je dosta spor u odlučivanju – za razliku od Račana, koji bi lako prelomio, ali se onako lijen i oprezan, dugo nakanjivao da nešto zaista učini - kod Držena sama gestacija oduzima puno vremena, on dugo mudruje, a budući da je jako zatvoren, to ne verbalizira, nego snatri, zamišljen, čeka da prozbori sam Veliki duh, kao neki drniški poglavica iskorijenjen iz rezervata na Miljevačkoj visoravni, pa presađen u Kozlikovo pored Klinča-sela blizu Jastrebarskog, gdje uzgaja povrće i ide na spavanje čim zatvori kokošinjac. Nikad ne uspjeva budan, sam je priznao, dočekati «Otvoreno». Ustaje oko četiri i trideset, pa odlazi u «Školsku knjigu», gdje je angažiran kao urednik izdanja humanističkih sadržaja. Iako komutira, dolazi prvi. Rokovi za ta izdanja s ovu su stranu vječnosti, ali savjesni kulturtreger ulazi s vratarom, u zgradu u Masarykovoj 28, nekadašnje sjedište «Vjesnikove» kuće, ranije redakciju «Novosti», gdje su, iz obližnje «Kazališne kavane”, naraštaji novinara poput Ive Mihovilovića, Franje Fuisa i Ivana Gorana Kovačića, uređivali zagrebačke gradske listove. Direktor Žužul, koji se doveze svojim velikim džipom «Navigator», što pristaje njegovom rastu Imoćanina sinjskih dimenzija, ponekad visi na barskim stolicama ispred «Kavkaza», malo niže od propale «Zvečke», ali Budiša ovamo nikad ne zalazi – on je preozbiljan lik za gradski asfalt, pa kad završio posao, tjera valjda odmah u Kozlikovo, u svoj politički egzil, jaskanski Colombey-les-deux-Eglises. Tako se zvalo selo u kojem je de Gaulle pregrmio desetljeće demokracije, dok mu se nije pružila prigoda da uđe u Elizejsku palaču, s tim da je u njegovu domaćinstvu za kokošinjac bila zadužena Madame de Gaulle, kako to prikazuje Alain Peyrefitte u knjizi «Le Mal francaise».
No, zašto bi uopće bilo važno namjerava li se Dražen Budiša vratiti u hrvatsku politiku, kad će predsjednički izbori, koji će se održati za manje od dvije godine, privući mnoge autsajdere i bivše ljude?
Vic je u tome što Budiša, prema sadašnjoj kalkulaciji, ima određne šanse, odnosno, od svih likova koje je na površinu izbacilo burno razdoblje tuđmanizma i post-tuđmnizma, on nije sasvim potrošen, zato što se prilično štedio, odnosno, njegova kandidatura, koja je dosta izgledna, uz podršku HDZ-a, mogla od Budiše napraviti favorita s pristojnim izgledima da uđe u drugi krug. Svi oni desničari, konzervativci, natražanjaci koje je posljednja kampanja za parlamntarne izbore digla iz mrtvih kako bi mogao pobijediti HDZ, traže sad lik oko kojega bi se mogli okupiti. Ako o predsjedničkim izborima rezoniramo samo na temelju ekstrapolacije dosadašnjih iskustava, pa postuliramo da je za uspješnu kandidaturu potreban dobro poznat lik, koji se predstavlja u novoj političkoj funkciji, Budiša ispada kao poručen, i moraš priznati da nema boljeg – u takvoj kontenstaciji, s ljevice se kao protukandidat nameće Radimir Čačić. Obje velike stranke što su preostale poslije pomora malih stranaka centra, strukturirane su prezidencijalistički, što znači da se u njihovu okrilju neće pojaviti druge jake figure, budući da bi ih, kad bi se onekud stvorili, već likvidirali njihovi šefovi. No i HDZ i SDP moraju izaći u prvi krug s vlastitim kandidatima – ali koje od poznatijih ljudi iz vlastitih redova mogu istaći? Dragana Primorca? Božu Biškupića? Kalmetu? Kalmetinog šofera? Onosno Tončija Vujića? Željku Antunović? Ingrid Antičević-Marinović? Ako se razmišlja «stohastički», znači samo na temelju ranijeg iskustva, usprkos činjenici da je historija loša učiteljica stvarnoga života, valja očekivata dva slaba kandidata jakih stranaka i slobodno polje za one koje ulete sa strane, s tim što predostrožnost zahtijeva da se s njima unaprijed naprave odgovarajući dealovi. Možda je HDZ prošao cijelu tu analitiku – nisu tamo svi ograničeni poput šefa njihova saborskog kluba Andrija Hebranga – pa došao do istog zaključka, te pokrenuo slijed dogaja, koji je završio umorstvom jednog nedužnog janjca, te razmjenom neobavezujućih signala i labavih obećanja s «prijateljima Budiše». Uostalom, to je konzitentno sa sadašnjom Sanaderovom strategijom akvizicije svih raspoloživih asseta na javnoj sceni – on pokušava preuzeti i pridobiti sve stranke, političare i javne figure, koje radije uklapa u vlastitu, nego u stranačku mrežu, tipični outsource, pa bi isto tako bilo logično da predsjedničkog kanidata «istjera iz kupusa», gdje se sakrio poput Dioklecijana, nego da ga traži u stranci, gdje bi se odmah uspostavila frakcija koja bi toga lika stala podržavati. Utoliko je Budiša zanimljiv za HDZ, a HDZ za Budišu jedina prihvatljiva solucija jer, traumatiziran prethodnim porazom u srazu s Mesićem 2000. godine, sigurno neće olako poći na koridu kao nezavisni toreador, bez puno hadezeovskih pikadora i banderiljosa. A takav kakav jest uvijek je otklanjao lukrativne ponude raznih desničarskih rezidua, ljudi koji su uz pomoć njegova drniškog hrvatstva, htjeli reafirmirati svoje hercegovačko, povezano s ratnozločinačko-kriminalnim lobijem.
Osim «stohastičkog» pristupa razmišljanju o kandidaturama za naredne predsjedničke izbore, može se primijeniti i «sociološki» pristup, koji se zasniva na poimanju da se u hrvatskoj politici sve promijenilo kad se pojavio Zoran Milanović. Sad se i tipovi od četrdeset godina, koji se uopće ne uklapaju u stranačke šeme i političke žanrove, mogu pojaviti u svim političkim sferama. Prvu navalu takvih oriđinala treba očekivati na lokalnim izborima koji se priređuju šest mjeseci prije predsjedničkih. Prilikom izravnih izbora za gradonačelnike, presudna će, doduše, biti lokalna muljaža, utjecaj na lokalne medije, tijela lokalne samouprave i lokalne tajkune, dok će nacionalna hadezeovska vlast samo dijeliti franšize izglednim partnerima. Neće biti puno prostora za spontane istupe, no ako nova samosvijest mlađih, drukčijih, novih ljudi – koji su u Americi, primjerice, transformirali politiku sveopćom mobilizacijom oko demokratskog kandidata Baraka Husseina Obame – ne dođe do izražaja tada, možda će utjecati na izbor i profiliranje kandidata za budućeg predsjednika... Kako su po tom scenariju, dakle, realne kandidature ljudi od četrdesetak godina, od konvencionalnih političara mogao bi igrati recimo esdepeovac dr. Branko Grčić (43), koji izvrsno izgleda, ili, na desnom centru, haeselesovac i predsjednik njihove zagrebačke organizacije, Darinko Vidović (43), koji nije glup, ima love i ne vuče neugodne repove. Pravi rastur napravili bi, međutim, kandidati koji bi u izbornu politiku stupili izvan političkog mejnstrima, kao etablirane građanske figure, umjetnici ili pofesionalci. Stranke, naravno, vrte samo imena vlastite nomenklature, ali ako se zaista realizira kulturna i generacijska revolucija koju je započeo Milanović, hrvatska će politika sutra izgledati sasvim drukčije – no te ne znači da konzervativnim biračami iz hadezeovih regionalnih utvrda, gdje dominiraju zaostlost, nacionalizam i klerikalizam, neće imponirati kandidat poput Dražena Budiše. On je slojevit lik, kontradiktoran, što bi marksisti rekli, «pritivurječan», ali nije svoju tvrdu, vlašku bit prikrio, zaodjenuo u liberalno, građansko ruho, naprotiv, njega nitko ga ne može optužiti za prilagođavanje i licemjernost, budući da je, na žalost, tvrdoglav, iskren i pošten, vidno neobično uporan nadasve u pogrešnim idejama i promašnim strmljenjima. No takav miks uljuđenosti i očajnog nazadnjaštva jednog iskrenog poštenjaka, povezan s kredibilitetom hrvatskog nacional-revolucionara iz 1971. mogao bi ga replasirati u politiku, gdje mu je jedina stvarna opasnost – modernizam bilo koje vrste, od kojega ga može zaštiti jedino pokroviteljstvo svete matere Crkve. Može li ga dobiti, odnosno, bi li on, tako ponosan, išao za tim da ga zadobije, ne zna se, a tu stratešku pretpostavku kandidature šampiona desnice ne može mu automatski osigurati ni zagovor premijera Sanadera. Budiša je vjernik, ide u crkvu, ali nije elastičan, odnosno, kako je Hebrang rekao, nevješto pokušavajući diskvalificirati Milanovića rječima što su zvučale kao pohvala - «nije prikladan za politiku, jer nije spreman za kompromise...»
Budiša ima moralni instinkt, ali nije politička životinja. Marljiv je, ali nije erudit. Naizgled ohol, zaprvo je jako nesiguran. Uljudan u komunikaciji, posve je nesuzdržan u političkoj fantaziji. Izrazito rezerviran, čini se nepraktičan duh, ali čvrst je i hrabar, no svojeglav i uskogrud, te popustljiv prema najvećim debilima, ako mu priđu s patriotskim floskulama. Nepovjerljivi, uobraženi provincijalac koji se našao među građanima, on ima i tu slabu točku što se kao invalid – u dobi od dvije godine prebolio je dječju paralizu, pa mu je jedna noga kraća – formirao strahujući od ismijavanja i neprihvaćanja vršnjaka. Rodio se 1948. u Drnišu, otac Mate bio je službenik, a majka Marija domaćica. Ona je srpskog podrijetla, a kako se zarana odredio kao hrvatski nacionalist, doduše kulturan, «s ljudskim likom», bio je to razlog da jače proživljava svoju ekskluzivnu opciju. Malo razmažen štreberko, dokazao se na visini rano iskazanih aspiracija, koje su u njegovu slučju, na žalost, bile političke, liderske, a ne umjetničke ili profesionalne, za koje bi mu možda nedostajalo intelektualnih sposobnosti ili dara. Kad je završio prva dva razreda gimnazije – a pohađao je i muzičku školu, lijepo pjevao, čak sudjelovao u radijskom natjecanju «Mikrofon je vaš» - roditelji su se preselili u Split, da bi on mogao studirati pravo. Onda je bilo normalno da se roditelji toliko žrtvuju za djecu, a možda je bilo naglašeno zbog njegove rane bolesti, no činjenica je da u Draženovu nastupu odmah uočiš samoljubivu egocentričnost koju može posijati samo pretjerano skrbna majka, a odnjegovati starija, materinski nastrojena žena. Odatle i njegova poza nedorasla momka, skromnog studenta iz provincije, koja ga je ostavila tek kad se primakao šezdesetoj, pa postavši djed, stao valjda emulirati svoga oca.
Treći i četvrti razred Budiša je, dakle, polazio u Splitu. Već se isticao hrvatstvom – jedini je u gimnaziji govorio «tisuću» i «znanost», dakle, ako nije mogao biti najveći Splićanin, mali Vlaj htio je biti najveći Hrvat. Ali nije demonstrirao ustaštvo ili opozicionarstvo, mirno je svršio Omladinsku političku školu, samo se poslije toga nije htio upisati u Savez komunista. On je imao svoje ideje, a volio se isticati time što su kontroverzne – priželjkujući emocionalne reakcije okoline. Pošto je maturirao, iznenadio je roditelje idejom da će studirati filozofiju i sociologiju u Zagrebu. Upisao se 1967., pa stanovao u domu i prodao klarinet koji je svirao u muzičkoj, jer cimeri nisu bili spremni trpjeti ispade marljivosti drniškog Bennyja Goodmana. Odmah se uhvatio u kolo s ekipom, gdje je vodio glavnu riječ, pa su ga izabrali za hrvatsvujuščeg predsjednika Saveza studenata Zagreba.
Poslije objavljivanja Deklarcije o položaju hrvatskog jezika – a to je dokument koji po rječniku i političkim zasadama ne izlazi iz okvira socijalističke ortodoksije, pa ga je potpisao i sam Krleža – u Hrvatskoj, usporedno s emancipcijom nacionalne kulturne elite, koju su sačinjavali sami pošteni komunisti, počinje uspon disidentskog rukovodstva Savke Dapčević Kučar. Ona je Titov režim htjela refomirati onako kako je nešto ranije Dubček pokušao učiniti sa češkim staljinizmom. Budući da je njena progresivna frakcija i u Hrvatskoj ostala u manjini, okrenula se ulici, pa pokušala pokrenuti «događanje naroda», s kakvim će, dvadeset godina kasnije, Milošević srušiti komunizam u Srbiji. Studenti koji su to ovdje, za razliku od radnika, prihvatili, nisu bili sve prononsirani nacionalisti, naročito ne solidni Budiša, ali su im se pomalo stali priheftavati likovi poput neobuzdanog mucavog fanatika Bruna Bušića. Od intelektualnog angažmana u prilog demokracije, pokret se pretvorio u okupljanje mladića s bradama, odjevenim u šarene doma štrikane veste, preko kojih su nosili pomodne trnčkote s hrvatskim grbom sašivenim na lijevi rukav. U svečanim prigodama, kao što je izlazak u disko i na dernek, nosili su crne hlače zvoncare i cipele špičoke. Sad je i Crkva uznastojala da preuzme i presumjeri ovaj pokret, pa je aktivirala momke koji su pohađali jezuitske seminare, sudjelovali u «molitvenim grupama» njihove mercovske centrale «katoličke akcije» u Zagrebu, u sklopu jezuitske crkve u Palmotićevoj ulici. Odatle se iščahurio i jedan malo nejasan lik, Ivan Zvonimir Čičak, koji je bio spreman na sve da privuče pažnju, osim što nije krvario na rane Isusove. Kad je zagustilo, izbio studentski štrajk, Tito razjurio Savkinu frakciju i sve pripadnike internirao u njihove vile na Tuškancu, policija je pohapsila «povijesne vođe» studentskog pokreta, a Čičak, koji se s govornice predstavljao kao «katolički titoist», fasovao je najviše, pet godina, dok je jedini neprijeporni oporbenjak, Budiša, koji je drsko izjavio da je «Titovo vrijeme prošlo», dobio je samo četiri godine strogog, jer su režim posebno nervirale veze s Crkvom, budući da su udbaši imali poseban račun s križarima i ostalim protagonistima katoličke resurekcije.
U zatvoru, Budiša je teško nastradao, jer takvi nesavitljivi, ponosni ljudi ondje najgore prođu (vidi «Odavde do vječnosti»). Odgulio je bez pomilovanja, u Gradiški i Lepoglavi, a izašavši 1975. diplomirao u roku od odmah, pa se oženio starijom kolegicom sa studija, Nadom, s kojom će izroditi tri sina (kršteni su Krešimir, Mate i Dražen – nema ti kod Budiše iznenđenja). Stipe Šuvar zauzeo se da dobije posao u Sveučilišnoj knjižnici, gdje u depou svojom pojavom neće skandalizirati javnost. On je ionako pobvučen, pa je u osami pevrtao dokumnte od značaja za hrvatsku povijest. Nije visio po birtijama, nego je rano išao kući. Lijepa mala hrvatska disidentska obitelj. Trebalo je samo sačekati petnaest godina, pa da završi proces započet sedamdesetih. Nacionalisti će sad biti u prvim redovima, a komunjare će preokretati kapute i mijenjali boju... No, Budiša s njima nikad nije mogao, nije podnosio njihov autoritarni mentalitet – pa čim se sastao s Tuđmanom, zaključio je da s njim ne bi mogao surađivati, ne zbog ideologije, nego zbog karaktera, pa se upisao u HSLS kod Slavka Goldštajna. U Koaliciji narodnog sporazuma, u koju su socijal-liberali ušli, bili su, uostalom, svi umjereni reformisti iz 1971., ali cijela ta ekipa nije zarobila fantaziju birača i pod krivim znamenom, Budiša je u svojoj izbornoj jedinici izgubio protiv Božidara Petrača, polukomičnog marginalca, klerikalnog pjesnika, koji se upisao u HDZ. Poslije debakla stranke 1990., Goldštajn je dao ostvku, pa ju je Dražen preuzeo, te u ratno doba ušao u koncentracionu vladu narodnog spasa kao ministar bez portfelja (Tuđman ga je zbog toga imenovao pričuvnim bojnikom administrativne struke). Na iduće predsjedničke izbore 1992. izašao je i izgubio, ali sasvim pristojno, s gotovo 23 posto glasova, dvaput manje od Franje, ali četiri puta bolje od Savke i četrdeset puta bolje od, recimo, Tončija Vujića. Time je, zapravo, Budiša, u vrlo kratkom roku, zauzeo mjesto šefa opozicije, iako je njegova stranka bila temeljito izbušene hadezeovskim krticama, pa su mu ključni ljudi i najbolji prijatelji izlazili kad god je to režimu više koristilo od njihove unutarnje opstrukcije. To je toliko razmrdalo HSLS, da se 1997. raspao na dvije frakcije – građansku, koju je predvodio Vlado Gotovac i nacional-zavičajnu kojoj je a čelu bio Dražen. Ipak, na prve post-tuđmanovske 2000. izbore izašla je cijela opozicija u đuture, najviše stoga jer ih je na kup natjerao američki ambasador Bill Montgomery, a Račan se pobrinuo za zaplet, kad je Budišu nagovorio, pošto mu to nije uspjlo s Gotovcem – da unutar općeg koaliranja, naprave svoju užu koordinaciju pa time zaribaju ostale – a SDP se pritom obavezao da podrži Budišinu predsjedničku kandidaturu. Ta prevarantska podšema razgnjevila je Gotovca, koji je iz malog prsta isisao alternativnog predsjedničkog kandidata izigranih članova koalicije – Stipu Mesića, koji je hametice potukao Budišu već u prvom krugu. Dražen je dobio oko 28 posto glasova, Stipe 41, a u drugom krugu, bilo je 56:44. Budiša se utješio mjestom potpredsjednika vlade. Putovao je u Kinu, jahao na devi, prvi put u životu jeo u jednom francuskom restornu, pa se zaprepastio kad se ispod velikog srebrenog poklopca ukazao vrlo mali ikebana-obrok, koji se ne može mjeriti s pireom i pet punjenih paprika. U avionu navodno je čak očijukao sa suputnicama, ali tome je teško povjerovati. S druge strane, brzo se suočio s nerješivim izazovima unutar vlade, jedne fluidne, neprincipjelne grupacije ljudi koji su gledali samo svoje i uže stranačke interese i nisu imali vremena za temeljne dileme i njegova moralistička samopropitivanja – pa je brzo završilo otvorenim sukobom oko atomske centrale, jer nije htio popustiti Slovenima, a ni međunarodnoj zajednici, kad je došlo na red izručenje Gotovine. To s Gotovinom otkriva još jednu od Draženovih slabosti - bezgrničnu adoraciju ljudi od akcije. Puši razne domoljubne gulmfere, prijetvorne mračnjaka, pa i čak i krimose poput legionarskog narednika Ante Gotovine. Na faksu, Dražen se družio s Antom Paradžikom, potonjim zapovjednikom HOS-a, te s raznim prevratničkim «patriotama» kakvih ima milijun u Beogradu, a u Zagrebu, hvala bogu, više ni jedan – sam Budiša nije takav, ali baš stoga oni mu toliko imponiraju... Zaista, kao što reče Malraux, «pustolovi se intelektualcima sviđaju više nego ženma», što, naravno, naročito vrijedi za intelektualce štreberskog tipa.
Račan je rado raskinuo koaliciju čim je preokrenuo dovoljno Budišinih liberala da s njima formira radnu većinu – oni su napravili provizornu stranku, «Libru», u kojoj su mirno mogli sačekati saborsku penziju. Pošto su mu stranku izbušili i Franjo i Ivica, Dražen na izbore 2003. ide u kombinaciji s DC-om Mate Grnića. No, dobili su samo dva mandata, a Budiša je izgubio u rodnom Drnišu, što je bilo preveliko poniženje, pa se umirovio i povukao... Nije od sebe davao znakova života, no kad su se prije dvije godine opet ujedinili HSLS i LS, jer je Đurđa Adlešić primila natrag raskoljnike iz «Libre», ispisala se, znakovito, Draženova žena. On sam nije došao ni na prošlogodišnju proslavu osamnaeste godišnjice stranke, a sigurno se pomamio dok se, uoči izbora, drvilo o tome heće li se integrirati HNS i HSLS, s tim da im Stipe Mesić dođe na čelo... Sve te priče o ujedinjenju i predizbornom koaliranju, koje su bile totalno trule, kako se najbolje vidi po zlosretnom braku HDZ-a i HSS-a, nisu se, naravno, mogle ostvariti čim je netko odlučan poput Milanovića preuzeo SDP, pa počeo internu i eksternu «diferencijaciju» koja vodi u čisti bipolarizam, da se u hrvatskoj politici konačno prestane s tuđmanovskim tajnim dilovima, koji su dokinuli stranačku ogovornost, pa doveli do sveopćeg pada povjerenja u javni angažman i moral političara.
Možda bi povratak Budiše obnovio povjerenje u poštenje političara, ali s njim bi se išlo kroz minsko polje, dok nagazna ne bi eksplodirala – čovjek ne bi dao naše generale, suprotstavio bi se Amerikancima, pokazao Europskoj uniji te liječio komplekse sve dok ne nametne ideju da su Hrvati mali, ali ponosan narod koji, doduše, većinom živi u inozemstvu, jer se njegovi autistični vođe uglavnom nisu micali od kuće.
Bonustrack
Dragi gospodine Vranjkoviću,
Potpuno sam nesposoban razviti bilo kakve emocije prema nekoj etničkoj skupini ili cijelom narodu – takvi plemenski refleksi, rekao bih, ostatak su nekog predmodernog stanja društvene svijesti, kad si s pravom mogao pretpostaviti da su svi pripadnici neke narodnosne grupe na isti način formirani, kako je svojstveno ljudima koji žive u zajednici, a ne u društvu.
Dakle, ja ne mrzim Hercegovce, niti volim Hrvate, ne mrzim Slovence, Srbe ili Albance, ne volim Engleze, Francuze, ne mrzim Japance ili Kineze, ne volim čak ni Ruse (iako je moj djed bio Kozak, gotvovo Rus, ili Ukrajinac, a zapravo Donac, što je jedna od 15 kozačkih stanica). Istodobno, imam jako dobre prijatelje Hercegovce, Slovence, Srbe, Albance, Bošnjake, odlično se snalazim na prostoru cijele bivše Jugoslavije, odlično poznajem sve važnije gradove, njihove subkulture...
Obožavam Baščaršiju, beogradske šlepove, Tromostovje i mostarske kafane, dobro poznajem čak i Čitluk, Čapljinu i Međugorje, Grude, Široki Brijeg i Tihaljinu. Znači, možemo skroz odbaciti ideju da Kuljiš mrzi Hercegovce. No, puno sam pisao protiv tzv. hercegovačkog lobija, odnosno hercegovačke mafije, hercegovačke inteeresne skupine, koju je devedestih vodio Šušak, zatim Pašalic, dok danas nema predvodnika u političkoj sferi – moj prijatelj Ljubo to sigurno nije – nego, možda, samo u ekonomskoj, iako se g. Mudrinic nipošto ne pokušava nametnuti u javnosti, naprotiv. Hercegovački lobi devedesetih je stekao silnu društvenu moc, sasvim neproporcionalnu njenoj brojnosti u hrvatskom korpusu.
Danas su Hercegovci u Hercegovini u najvecoj mjeri taoci toga stanja i voljne žrtve hrvatske politike, koja ih želi koristiti kao reakcionarni element - problem je što su oni podložni, jer su zaluđeni i zaostali, pa su im pamet popili Crkva i HDZ. Šteta, jer nema vitalnije, sposobnije populacije u hrvatskom korpusu – nasuprot lijenim Dalmatincima, oni su sposobni našto i ostvariti, ali, na žalost, samo IZVAN Hercegovine, kao i talijanski južnjaci, dok su od svoje domaje napravili crnu rupu, za razliku od Istrana, koji su podjednako brojni (5% Hrvata), ali nit ih čuješ, nit ih vidiš, osim u Istri koju su pretvorili u hrvatski mali raj na zemlji, gdje su nekretnine skuplje nego bilo gdje u Europi.
S poštovanjem,
Denis Kuljiš
Post je objavljen 07.03.2008. u 08:49 sati.