Marketing
U obranu Slavka Dakića
Početkom novog milenija u ruke mi je dospjela Urbana strategija razvoja Grada Zagreba: Zagreb 2000+, objavljena u dvije plave knjige, rijetko čitane, i još rjeđe shvaćene. Zašto sam pobogu čitao takvo štivo? Čak se ni kompulzivni čitatelj ne bi olako prihvatio pomnog iščitavanja Generalnog urbanističkog plana Zagreba, bez neke veće nužde ili nevolje.
Razlog je bio trivijalan: u jednom sam razgovoru spomenuo viziju zagrebačkog Velesajma kao gradskog Downtowna: Holjevac je premostio Savu i preselio Zagreb s onu stranu rijeke, ali Novi je Zagreb ostao dormitorijem; pretvoriti Velesajam u poslovno središte, značilo bi od Novog Zagreba zaista stvoriti grad: umjesto paviljona tu bi trebali biti poslovni neboderi koji su prošarali Vukovarsku i Radničku; uz poslovne tornjeve niknule bi zalogajnice, bistroi i restorani, kemijske čistionice za netom umrljanu kravatu ili sako, cvjećarne za znak pažnje tajnicama, saloni i praonice automobila, prodavaonice uredskog materija, najrazličitiji kiosci probrane štampe, kafeterije i firmato-shopovi, molovi…sav onaj tercijarni pogon, ukratko, koji prati suvremeni poslovni svijet. Cijeli jedan grad, dakle!
I dan danas mislim da je ideja dalekosežna: zamislite samo kakve bi to konzekvence imalo po promet u Gradu Zagrebu: u pola bi se smanjilo opterećenje vožnje donjogradskim ulicama, jer glavnina bi se poslova obavljala u Novom Zagrebu. Užurbano bi se urbanizirale četvrti Novoga Zagreba, a uređenje bi obala Save postalo urbanističkim prioritetom. Promptono bi se sagradile i magistrale sjever – jug, kao i mostovi kojima Zagreb oskudjeva. Da skratim: Zagreb bi se posve izmjenio u jedva jedno desetljeće!
Da stvar bude zanimljivija, iznosio sam ovu municipijalnu viziju pred dvojicom naročitih ljudi: bili su to Milan Bandić, gradonačelnik grada Zagreba, i Slavko Dakić, legendarni gradski urbanistički strateg.
I, kakva je bila reakcija?
Gradonačelnik je šutio i trudio se promijeniti temu, ali ne kao čovjek kojemu se priča nešto što ne želi čuti, već dapače, kao čovjek koji to što sluša itekako dobro razumije, no zbog nekog razloga o tome ne želi (za)sada govoriti. A Dakić? Dakić me je pomno slušao, da bi tek kratko kazao:„O tome sam ja već pisao!“
Shit happens!
Nije mi drugo preostalo nego pročitati Dakićevu studiju i shvatiti da je ne samo o tome, nego gotovo o svemu što sam kao kunsthistoričar o razvoju Zagreba pomišljao, Dakić, sa svojim suradnicima, već krajnje elaborirano i dorečeno progovorio.
Gotovo desetljeće kasnije, o recepciji će i sudbini te studije Slavko Dakić napisati par polemičkih rečenica; pročitajmo ih:
Akcija protiv devastacije Cvjetnog trga
„Mogu razumjeti “strategiju zaborava” koja se primjenjuje u raspravama oko projekta tzv. Cvjetnog prolaza na Cvjetnom trgu, koja se očituje u uvjerenju, inače vrlo dobro informirane, većine aktera kako je temeljni “proizvod” dokument Gradskoga zavoda za planiranje razvoja Grada i zaštitu okoliša stvaran između 1994. i 2000. - ZAGREB 2000+ NOVA URBANA STRATEGIJA RAZVOJA /GENERALNI URBANISTIČKI PLAN ZAGREBA/ - već zaboravljen, pa se može svim mogućim sredstvima krenuti u dezavuiranje mene kao nositelja toga projekta.
Zašto spominjem taj projekt? Prije svega zato jer je stručno urbanistički i institucionalno rješavao sva temeljna pitanja urbane obnove i urbanističke konsolidacije Zagreba. Uključujući i njegove povijesne cjeline i sve druge teme koje izazivaju prosvjede na različitim prostorima grada.
To je ujedno dokument koji je rješavao enigmu odnosa i usklađivanja javnih i privatnih interesa u urbanističkom razvoju Zagreba.
Ali teško mogu razumjeti da me, unatoč poznavanju rješenja koja sam tada predlagao kao jasnu demonstraciju zaštite nacionalnih i javnih interesa u prostoru, “efektnom” uvredom proziva glavni krivac što je stanje u hrvatskom prostoru danas takvo; u ključnom razdoblju, između 2000. i 2003. doministar u Ministarstvu prostornoga uređenja i zaštitu okoliša, g. Zlatko Uzelac.
Zlatko Uzelac, kao dužnosnik zadužen za hrvatski prostor u tom dramatičnom razdoblju kad je trebalo stvoriti institucionalni sustav zaštite nacionalnoga prostora, za što smo mu iz tadašnjeg Zavoda ponudili sva temeljna rješenja, kriv je što u tom pogledu nije učinio doslovce ništa, a uz to za sljedeće katastrofalne odluke ili zločine nečinjenja: - odustajanje od implementacije Strategije prostornoga uređenja Hrvatske, usvojene 1997., koja je jedan od najkvalitetnijih hrvatskih dokumenata o zaštiti i gospodarenju prostorom
- propuštanje podrške spomenutom zagrebačkom dokumentu ZAGREB 2000+, koji je rješavao sve temeljne probleme urbanističkog razvoja Zagreba sa značajnim implikacijama na oblikovanje sustava za provedbu teze Strategije o “prostoru kao temeljnom nacionalnom dobru”
- mirno promatranje upornog trajanja katastrofalne verzije Zakona o prostornom uređenju iz 1998. koja je posve poništila sve pozitivne sadržaje osnove toga zakona iz 1994.
- mirno promatranje kadrovskog urušavanja Gradskoga zavoda za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša Zagreba (danas steriliziranog na formu “Gradskoga zavoda za prostorno uređenje”), da podsjetim samo na najvažnije. Žaleći se na vaš niski i podli način, mogao bih reći kako ste nam u razdoblju dok ste vladali više “uzeli” nego dali, jer ne učiniti ništa gore je i od činjenja pogrešaka.
Zato vam, bivši doministre, kao i većini vaših sadašnjih, inače dobro informiranih istomišljenika, koji misle da se 2000. sada već zaboravila, predlažem da budete oprezniji u raspravama o Hrvatskoj, Zagrebu i njihovu urbanizmu.
Imali ste za to priliku.
Ili vam je možda cilj ostao isti? Onemogućiti da Zagreb na temeljima dokumenta iz 2000. formatizira svoju istinsku razvojnu /i urbanističku/ strategiju.“
„Mogu razumjeti “strategiju zaborava” koja se primjenjuje u raspravama oko projekta tzv. Cvjetnog prolaza na Cvjetnom trgu, koja se očituje u uvjerenju, inače vrlo dobro informirane, većine aktera kako je temeljni “proizvod” dokument Gradskoga zavoda za planiranje razvoja Grada i zaštitu okoliša stvaran između 1994. i 2000. - ZAGREB 2000+ NOVA URBANA STRATEGIJA RAZVOJA /GENERALNI URBANISTIČKI PLAN ZAGREBA/ - već zaboravljen, pa se može svim mogućim sredstvima krenuti u dezavuiranje mene kao nositelja toga projekta.
Zašto spominjem taj projekt? Prije svega zato jer je stručno urbanistički i institucionalno rješavao sva temeljna pitanja urbane obnove i urbanističke konsolidacije Zagreba. Uključujući i njegove povijesne cjeline i sve druge teme koje izazivaju prosvjede na različitim prostorima grada.
To je ujedno dokument koji je rješavao enigmu odnosa i usklađivanja javnih i privatnih interesa u urbanističkom razvoju Zagreba.
Ali teško mogu razumjeti da me, unatoč poznavanju rješenja koja sam tada predlagao kao jasnu demonstraciju zaštite nacionalnih i javnih interesa u prostoru, “efektnom” uvredom proziva glavni krivac što je stanje u hrvatskom prostoru danas takvo; u ključnom razdoblju, između 2000. i 2003. doministar u Ministarstvu prostornoga uređenja i zaštitu okoliša, g. Zlatko Uzelac.
Zlatko Uzelac, kao dužnosnik zadužen za hrvatski prostor u tom dramatičnom razdoblju kad je trebalo stvoriti institucionalni sustav zaštite nacionalnoga prostora, za što smo mu iz tadašnjeg Zavoda ponudili sva temeljna rješenja, kriv je što u tom pogledu nije učinio doslovce ništa, a uz to za sljedeće katastrofalne odluke ili zločine nečinjenja: - odustajanje od implementacije Strategije prostornoga uređenja Hrvatske, usvojene 1997., koja je jedan od najkvalitetnijih hrvatskih dokumenata o zaštiti i gospodarenju prostorom
- propuštanje podrške spomenutom zagrebačkom dokumentu ZAGREB 2000+, koji je rješavao sve temeljne probleme urbanističkog razvoja Zagreba sa značajnim implikacijama na oblikovanje sustava za provedbu teze Strategije o “prostoru kao temeljnom nacionalnom dobru”
- mirno promatranje upornog trajanja katastrofalne verzije Zakona o prostornom uređenju iz 1998. koja je posve poništila sve pozitivne sadržaje osnove toga zakona iz 1994.
- mirno promatranje kadrovskog urušavanja Gradskoga zavoda za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša Zagreba (danas steriliziranog na formu “Gradskoga zavoda za prostorno uređenje”), da podsjetim samo na najvažnije. Žaleći se na vaš niski i podli način, mogao bih reći kako ste nam u razdoblju dok ste vladali više “uzeli” nego dali, jer ne učiniti ništa gore je i od činjenja pogrešaka.
Zato vam, bivši doministre, kao i većini vaših sadašnjih, inače dobro informiranih istomišljenika, koji misle da se 2000. sada već zaboravila, predlažem da budete oprezniji u raspravama o Hrvatskoj, Zagrebu i njihovu urbanizmu.
Imali ste za to priliku.
Ili vam je možda cilj ostao isti? Onemogućiti da Zagreb na temeljima dokumenta iz 2000. formatizira svoju istinsku razvojnu /i urbanističku/ strategiju.“
Ovih sam dana na portalu Javno naišao na intervju s Dakićem. Naravno, njega se izgleda ne može predstaviti a da se ne ogrezne u imbecilni stereotip, pa je Slavko tako najavljen kao kontroverzni urbanist. Pročitajmo intervju, pa zaključimo ovu malu reminiscenciju na razgovor o Velesajmu - sam razgovor, jasno vam je, tek je metafora propuštene šanse da ovaj grad zaista postane gradom.
O Novom Generalnom Urbanističkom planu koji je izazvao brojne polemike kako u javnosti tako i strukovnim krugovima razgovarali smo s kontraverznim urbanistom Slavkom Dakićem.
Nekad prvi Bandićev čovjek čije ime stoji na svim važnijim urbanističkim dokumentima od sedamdesetih godina pa do danas, oštro se obrušio na novi GUP i za Javno kaže kako ne vjeruje u komercijalnost tzv. Horvatinčićeva projekta, kao ni u bajkovito opisivanu budućnost Donjega grada.
Veliku je prašinu digla dozvola za gradnju Horvatinčićeva projekta, je li točan navod da se izmjenom Detaljnog plana i GUP-a njemu pogodovalo i je li se čuvala lokacija za njega kako to tvrdi Teodor Celakoski?
Investitori nisu nagrnuli, već bježe od zagrebačkoga Donjeg grada, zbog njegove zapuštenosti, konceptualnih i proceduralnih nejasnoća, kompliciranih postupaka ishođenja dozvola, osjetljivosti građana na svaki zahvat u tom prostoru i još niza razloga.
Međutim, već od sredine sedamdesetih, od Detaljnog plana središta grada koji je izradio Urbanistički zavod grada Zagreba, a vodio Branko Kincl, bilo je prihvaćeno da se unutrašnjost blokova najužeg dijela Donjega grada uredi, a time i sanira formiranjem uređenih "passagea" kroz blokove kao javnih prostora koji nisu nepoznati motiv u tom dijelu grada.
Povijest planiranja intervencija u Donjem gradu, prema tome, ambivalentna je u vrijednosnom smislu, a izlaz je s vremenom tražen u stručnim krugovima u sve obzirnijem usklađivanju potreba za sanacijom i modernizacijom, putem kojim je već prošla hrvatska moderna, ostavljajući u Donjem gradu svoje paradigmatske tragove najuglednijih arhitekata.
Mjeru te obzirnosti određivao je stručni rad, a jedine opcije koje nisu dolazile u obzir bile su razaranje blokovske matrice Donjega grada, ali i njena nedodirljivost.
Suprotno tome, u postprivatizacijskom razdoblju, dakle, od sredine devedesetih, jačala su vlasnička prava, supstancija je postajala sve zapuštenija, ali još uvijek upotrebljiva s obzirom na položajnu vrijednost, sve dok se i ta vrijednost nije rasplinula u konkurenciji s novim trgovačkim, poslovnim i stambenim kompleksima na bližim središnjim ili rubnim dijelovima grada, a sve ugroženija baština ostala je bez, ne papirnate, već stvarne zaštite.
Zagreb 2000 plus, predlagao je rješenja i za Donji grad na liniji već poznatih i prakticiranih praksi europskih gradova, ali je ignorancija i radikalizacija tzv. slučaja Cvjetni trg to pospremila pod tepih, skrivajući nevješto kako se o tome i ne radi.
Ne zbog pritiska javnosti, već zbog ukupne opisane atmosfere i rješenja u pogledu razvoja Zagreba, ne vjerujem u bajkovito opisivanu budućnost Donjega grada. Tek vjerujem u ''muk'' kad se za neki broj godina budu brojili punti, tj. radio saldo stanja povijesnog središta Zagreba.
Već sam javno rekao da ne vjerujem niti u komercijalnost tzv. Horvatinčićeva projekta.
Tek vjerujem u "muk" kad se za neki broj godina bude radila inventura stanja povijesnog središta Zagreba. Dakić tako naglašava da je '70- ih bilo predviđeno uređenje unutrašnjosti blokova najužeg dijela Donjeg grada.
U javnosti novi GUP je naišao na brojne kritike, zašto?
Danas se zbog neznanja i selektivnog pamćenja događa stigmatizacija sustava i ljudi koji su Zagrebu htjeli najbolje, a to je donošenje GUP-a kao novoga strateškog plana prostornog razvoja Zagreba s nizom provedbenih mjera, upravo u vrijeme kad su po stišavanju rata i ukupne integracije zemlje eksplodirale građevinske aktivnosti, cijene zemljišta ubrzano rasle, a javni sektor ostao bez instrumenata gospodarenja prostorom.
U odnosu na to razdoblje zagrebačkog planiranja i ZAGREB 2000+, kritički ili ignorancijom, prema potrebi, nastupaju tri grupe aktera; akteri koji su šutjeli, oni koji su postepeno oborili taj prijedlog ili su u vrijeme sjedenja u dužnosničkim foteljama učinili "zločin nečinjenja" poput onih koji su između 2000.-2003. na razornoj kritici razdoblja 1990.-2000. držali ključeve promjena koje je predlagao ZAGREB 2000+, novih 2000. izabranih čelnika Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša.
U jednoj riječi, temelj Zagreba 2000 plus bio je u prihvaćanju za urbanizam nepovoljne realnosti da smo iz "društvenog" dovedeni u situaciju privatnog vlasništva na zemljištu, pa Grad mora imati instrumente da sredstva od povećane vrijednosti zemljišta namjerom gradnje ili gradnjom (dodatno na sredstva proračuna) reinvestira u javne prostore i građevine.
Novo naselje Kruge izazvalo je isto tako mnogo polemika, hoće li se ponoviti Vrbik, pojasnite zašto?
Da, na Krugama, kao i na nekim drugim lokacijama, vjerojatno će se ponoviti Vrbik jer nema mogućnosti da se ti prostori, prema bilo kojem urbanističkom konceptu, uređuju i grade kao cjeline, već se što veća izgrađena površina, parcela po parcela, nastoji smjestiti na kupljenu parcelu.
GUP 2003. ili 2007. samo je kolateralni krivac za takvu praksu; krivnju nose oni koji, kao što sam već rekao, nisu formalizirali cjeloviti sustav jasnih principa i planova uređenja pojedinih cjelina hrvatskih gradova i drugih prostora unutar kojih bi pojedinačne intervencije bile rijetkost, a ne pravilo.
Ima li Grad točnu strategiju razvoja grada?
Ima. O tome se nije govorilo na nedavnoj konferenciji ''Razvoj Zagreba'', a imate i gradonačelnikovu poslanicu Vizija Zagreba u 21. stoljeću iz sredine 2005. u kojoj se, nažalost, mnogi nisu prepoznali.
Neki od arhitekata tvrde da je nema te da se sve radi nevezano jedno na drugo, je li to točno?
Vjerojatno i oni imaju pravo. Uvijek nešto može biti bolje.
U javnosti se stječe dojam da se u gradu gradi kako kome odgovara i da nema pravog planiranja, već je samo riječ o stihijskoj gradnji. Je li to točno i, ako nije, obrazložite na koji se način planira gradnja?
Suprotno tome dojmu, a najkraće rečeno, ovakav sustav pogađa podjednako grad, graditelje, investitore i vlasnike zemljišta, a ne pogoduje nikome.
Gradi se bez reda tamo gdje bilo koji investitor može komasiranjem parcela pretežno poljoprivrednoga tipa osigurati odgovarajuću urbanističku parcelu prema pravilima i propozicijama predetaljnih urbanističkih planova.
Grad nema nikakve privilegije, posebno jer i sam mora po nerazumnim cijenama kupovati zemljište za javne potrebe.
Na taj način u pitanju su i "zelene površine" jer nije stvoren sustav u kojem vrijednost zemljišta ne ovisi o planskoj namjeni, već o gradskoj zoni, ujednačenoj cijeni nakon provedbe urbane komasacije ili nekim drugim kriterijima pa se, posve prirodno, svi vlasnici bore za prenamjene.
Tako je i na toj razini Generalni urbanistički plan izgubio svoj strateški smisao.
Nažalost, o tome najglasnije raspravljaju ljudi koji realnu složenost problematike ne poznaju, koji još manje znaju s kakvim ćemo se problemima suočiti u bližoj budućnosti, a oštrina diskursa je, u pravilu, u skladu s manjkom znanja.
Ima li Grad viziju za prometno rješenje u gradu i kakvo?
O tome više kad istraživački tim, koji je platio Grad, završi svoj prijedlog koji obuhvaća gradski i regionalni prostor, a uključuje i ranije studije tunela kroz Medvednicu, metro, zelenu tangentu, nove mostove i dr.
Kako vidite Zagreb za deset godina?
Vidim ga s riješenim onim problemima oplemenjenog razvoja koje s kolegama iz Gradskog zavoda za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša između 1990. i 2000. nisam uspio riješiti i onima koje je, na najteži mogući način, u dnevnoj praksi, na ulici morao prepoznati gradonačelnik Milan Bandić, slijedeći vlastite vizije i odluke.
Kada je izrađen Generalni urbanistički plan Zagreba?
Hvala vam na pitanju jer su mnogi nesporazumi povezani s nepoznavanjem kontinuiteta planiranja u Zagrebu, bez obzira na moguće prosudbe kvalitete planova.
Prvi Generalni urbanistički plan Zagreba izrađen je 1971. godine, vodio ga je ugledni zagrebački urbanist i arhitekt Josip Uhlik, inače i arhitekt-autor prijemne zgrade Zračne luke Zagreb, nakon što je arhitekt Zdenko Kolacio, na poziv Vece Holjevca, konsolidirao Urbanistički zavod grada Zagreba.
Taj dokument, značajan za razvoj Zagreba, izrađen je temeljito i konceptualno, posve u skladu s tadašnjim europskim praksama, ali s bitnom prednošću za tadašnje urbanističko planiranje, naime, zemljište u Zagrebu bilo je u to vrijeme "društveno".
Nakon toga izrađen je GUP Zagreba 1986. koji je bio na snazi do 2003. kad je donesen novi, a zatim 2007. formalno novi, ali, u stvari, obnovljen raniji.
Kada je izrađena posljednja studija za GUP?
Nisu mi poznati detalji o tome što se studijski radilo između 2000. kad je prijedlog novoga GUP-a Zagreba pod nazivom Zagreb 2000 plus, Nova urbana strategija u lipnju upućen na javnu raspravu i 2003. kad je donesena verzija toga prijedloga u obliku pretjerano detaljnog i sitničavoga Generalnog urbanističkog plana što je uvjetovano pretjeranom predanošću odgovarajućem Pravilniku o sadržaju planova.
U toj prigodi ponavljalo se na strani dijela politike kako je "GUP sve riješio", unatoč tome što zadaća GUP-a proizlazi iz samoga naziva plana. Tako je GUP Zagreba svojevrsni amalgam Generalnoga urbanističkog plana, Urbanističkog plana uređenja i Građevinskog pravilnika, što nije zadaća Generalnoga urbanističkog plana.
Inače, zanimljiva povijest Zagreb 2000 plus, izradu koje sam vodio, a izradio ga je tadašnji Gradski zavod za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša na temelju dugih priprema i stotinjak studija i analiza, spaja rad Zavoda tijekom devedesetih, razdoblja povjerenika Vlade RH prof. Josipa Kregara koji ga je uputio u javnu raspravu i novu Upravu grada na čelu s Milanom Bandićem koji je, prihvaćajući prijedlog, bio ustrajan u zahtjevu da se organizira temeljita rasprava strukovne javnosti o prijedlogu plana i urbanističkom razvoju grada. Neslavan završetak te ambiciozne rasprave kojoj se odazvala strukovna elita grada pripisujem tada novom pročelniku Zavoda.
Nekad prvi Bandićev čovjek čije ime stoji na svim važnijim urbanističkim dokumentima od sedamdesetih godina pa do danas, oštro se obrušio na novi GUP i za Javno kaže kako ne vjeruje u komercijalnost tzv. Horvatinčićeva projekta, kao ni u bajkovito opisivanu budućnost Donjega grada.
Veliku je prašinu digla dozvola za gradnju Horvatinčićeva projekta, je li točan navod da se izmjenom Detaljnog plana i GUP-a njemu pogodovalo i je li se čuvala lokacija za njega kako to tvrdi Teodor Celakoski?
Investitori nisu nagrnuli, već bježe od zagrebačkoga Donjeg grada, zbog njegove zapuštenosti, konceptualnih i proceduralnih nejasnoća, kompliciranih postupaka ishođenja dozvola, osjetljivosti građana na svaki zahvat u tom prostoru i još niza razloga.
Međutim, već od sredine sedamdesetih, od Detaljnog plana središta grada koji je izradio Urbanistički zavod grada Zagreba, a vodio Branko Kincl, bilo je prihvaćeno da se unutrašnjost blokova najužeg dijela Donjega grada uredi, a time i sanira formiranjem uređenih "passagea" kroz blokove kao javnih prostora koji nisu nepoznati motiv u tom dijelu grada.
Povijest planiranja intervencija u Donjem gradu, prema tome, ambivalentna je u vrijednosnom smislu, a izlaz je s vremenom tražen u stručnim krugovima u sve obzirnijem usklađivanju potreba za sanacijom i modernizacijom, putem kojim je već prošla hrvatska moderna, ostavljajući u Donjem gradu svoje paradigmatske tragove najuglednijih arhitekata.
Mjeru te obzirnosti određivao je stručni rad, a jedine opcije koje nisu dolazile u obzir bile su razaranje blokovske matrice Donjega grada, ali i njena nedodirljivost.
Suprotno tome, u postprivatizacijskom razdoblju, dakle, od sredine devedesetih, jačala su vlasnička prava, supstancija je postajala sve zapuštenija, ali još uvijek upotrebljiva s obzirom na položajnu vrijednost, sve dok se i ta vrijednost nije rasplinula u konkurenciji s novim trgovačkim, poslovnim i stambenim kompleksima na bližim središnjim ili rubnim dijelovima grada, a sve ugroženija baština ostala je bez, ne papirnate, već stvarne zaštite.
Zagreb 2000 plus, predlagao je rješenja i za Donji grad na liniji već poznatih i prakticiranih praksi europskih gradova, ali je ignorancija i radikalizacija tzv. slučaja Cvjetni trg to pospremila pod tepih, skrivajući nevješto kako se o tome i ne radi.
Ne zbog pritiska javnosti, već zbog ukupne opisane atmosfere i rješenja u pogledu razvoja Zagreba, ne vjerujem u bajkovito opisivanu budućnost Donjega grada. Tek vjerujem u ''muk'' kad se za neki broj godina budu brojili punti, tj. radio saldo stanja povijesnog središta Zagreba.
Već sam javno rekao da ne vjerujem niti u komercijalnost tzv. Horvatinčićeva projekta.
Tek vjerujem u "muk" kad se za neki broj godina bude radila inventura stanja povijesnog središta Zagreba. Dakić tako naglašava da je '70- ih bilo predviđeno uređenje unutrašnjosti blokova najužeg dijela Donjeg grada.
U javnosti novi GUP je naišao na brojne kritike, zašto?
Danas se zbog neznanja i selektivnog pamćenja događa stigmatizacija sustava i ljudi koji su Zagrebu htjeli najbolje, a to je donošenje GUP-a kao novoga strateškog plana prostornog razvoja Zagreba s nizom provedbenih mjera, upravo u vrijeme kad su po stišavanju rata i ukupne integracije zemlje eksplodirale građevinske aktivnosti, cijene zemljišta ubrzano rasle, a javni sektor ostao bez instrumenata gospodarenja prostorom.
U odnosu na to razdoblje zagrebačkog planiranja i ZAGREB 2000+, kritički ili ignorancijom, prema potrebi, nastupaju tri grupe aktera; akteri koji su šutjeli, oni koji su postepeno oborili taj prijedlog ili su u vrijeme sjedenja u dužnosničkim foteljama učinili "zločin nečinjenja" poput onih koji su između 2000.-2003. na razornoj kritici razdoblja 1990.-2000. držali ključeve promjena koje je predlagao ZAGREB 2000+, novih 2000. izabranih čelnika Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša.
U jednoj riječi, temelj Zagreba 2000 plus bio je u prihvaćanju za urbanizam nepovoljne realnosti da smo iz "društvenog" dovedeni u situaciju privatnog vlasništva na zemljištu, pa Grad mora imati instrumente da sredstva od povećane vrijednosti zemljišta namjerom gradnje ili gradnjom (dodatno na sredstva proračuna) reinvestira u javne prostore i građevine.
Novo naselje Kruge izazvalo je isto tako mnogo polemika, hoće li se ponoviti Vrbik, pojasnite zašto?
Da, na Krugama, kao i na nekim drugim lokacijama, vjerojatno će se ponoviti Vrbik jer nema mogućnosti da se ti prostori, prema bilo kojem urbanističkom konceptu, uređuju i grade kao cjeline, već se što veća izgrađena površina, parcela po parcela, nastoji smjestiti na kupljenu parcelu.
GUP 2003. ili 2007. samo je kolateralni krivac za takvu praksu; krivnju nose oni koji, kao što sam već rekao, nisu formalizirali cjeloviti sustav jasnih principa i planova uređenja pojedinih cjelina hrvatskih gradova i drugih prostora unutar kojih bi pojedinačne intervencije bile rijetkost, a ne pravilo.
Ima li Grad točnu strategiju razvoja grada?
Ima. O tome se nije govorilo na nedavnoj konferenciji ''Razvoj Zagreba'', a imate i gradonačelnikovu poslanicu Vizija Zagreba u 21. stoljeću iz sredine 2005. u kojoj se, nažalost, mnogi nisu prepoznali.
Neki od arhitekata tvrde da je nema te da se sve radi nevezano jedno na drugo, je li to točno?
Vjerojatno i oni imaju pravo. Uvijek nešto može biti bolje.
U javnosti se stječe dojam da se u gradu gradi kako kome odgovara i da nema pravog planiranja, već je samo riječ o stihijskoj gradnji. Je li to točno i, ako nije, obrazložite na koji se način planira gradnja?
Suprotno tome dojmu, a najkraće rečeno, ovakav sustav pogađa podjednako grad, graditelje, investitore i vlasnike zemljišta, a ne pogoduje nikome.
Gradi se bez reda tamo gdje bilo koji investitor može komasiranjem parcela pretežno poljoprivrednoga tipa osigurati odgovarajuću urbanističku parcelu prema pravilima i propozicijama predetaljnih urbanističkih planova.
Grad nema nikakve privilegije, posebno jer i sam mora po nerazumnim cijenama kupovati zemljište za javne potrebe.
Na taj način u pitanju su i "zelene površine" jer nije stvoren sustav u kojem vrijednost zemljišta ne ovisi o planskoj namjeni, već o gradskoj zoni, ujednačenoj cijeni nakon provedbe urbane komasacije ili nekim drugim kriterijima pa se, posve prirodno, svi vlasnici bore za prenamjene.
Tako je i na toj razini Generalni urbanistički plan izgubio svoj strateški smisao.
Nažalost, o tome najglasnije raspravljaju ljudi koji realnu složenost problematike ne poznaju, koji još manje znaju s kakvim ćemo se problemima suočiti u bližoj budućnosti, a oštrina diskursa je, u pravilu, u skladu s manjkom znanja.
Ima li Grad viziju za prometno rješenje u gradu i kakvo?
O tome više kad istraživački tim, koji je platio Grad, završi svoj prijedlog koji obuhvaća gradski i regionalni prostor, a uključuje i ranije studije tunela kroz Medvednicu, metro, zelenu tangentu, nove mostove i dr.
Kako vidite Zagreb za deset godina?
Vidim ga s riješenim onim problemima oplemenjenog razvoja koje s kolegama iz Gradskog zavoda za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša između 1990. i 2000. nisam uspio riješiti i onima koje je, na najteži mogući način, u dnevnoj praksi, na ulici morao prepoznati gradonačelnik Milan Bandić, slijedeći vlastite vizije i odluke.
Kada je izrađen Generalni urbanistički plan Zagreba?
Hvala vam na pitanju jer su mnogi nesporazumi povezani s nepoznavanjem kontinuiteta planiranja u Zagrebu, bez obzira na moguće prosudbe kvalitete planova.
Prvi Generalni urbanistički plan Zagreba izrađen je 1971. godine, vodio ga je ugledni zagrebački urbanist i arhitekt Josip Uhlik, inače i arhitekt-autor prijemne zgrade Zračne luke Zagreb, nakon što je arhitekt Zdenko Kolacio, na poziv Vece Holjevca, konsolidirao Urbanistički zavod grada Zagreba.
Taj dokument, značajan za razvoj Zagreba, izrađen je temeljito i konceptualno, posve u skladu s tadašnjim europskim praksama, ali s bitnom prednošću za tadašnje urbanističko planiranje, naime, zemljište u Zagrebu bilo je u to vrijeme "društveno".
Nakon toga izrađen je GUP Zagreba 1986. koji je bio na snazi do 2003. kad je donesen novi, a zatim 2007. formalno novi, ali, u stvari, obnovljen raniji.
Kada je izrađena posljednja studija za GUP?
Nisu mi poznati detalji o tome što se studijski radilo između 2000. kad je prijedlog novoga GUP-a Zagreba pod nazivom Zagreb 2000 plus, Nova urbana strategija u lipnju upućen na javnu raspravu i 2003. kad je donesena verzija toga prijedloga u obliku pretjerano detaljnog i sitničavoga Generalnog urbanističkog plana što je uvjetovano pretjeranom predanošću odgovarajućem Pravilniku o sadržaju planova.
U toj prigodi ponavljalo se na strani dijela politike kako je "GUP sve riješio", unatoč tome što zadaća GUP-a proizlazi iz samoga naziva plana. Tako je GUP Zagreba svojevrsni amalgam Generalnoga urbanističkog plana, Urbanističkog plana uređenja i Građevinskog pravilnika, što nije zadaća Generalnoga urbanističkog plana.
Inače, zanimljiva povijest Zagreb 2000 plus, izradu koje sam vodio, a izradio ga je tadašnji Gradski zavod za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša na temelju dugih priprema i stotinjak studija i analiza, spaja rad Zavoda tijekom devedesetih, razdoblja povjerenika Vlade RH prof. Josipa Kregara koji ga je uputio u javnu raspravu i novu Upravu grada na čelu s Milanom Bandićem koji je, prihvaćajući prijedlog, bio ustrajan u zahtjevu da se organizira temeljita rasprava strukovne javnosti o prijedlogu plana i urbanističkom razvoju grada. Neslavan završetak te ambiciozne rasprave kojoj se odazvala strukovna elita grada pripisujem tada novom pročelniku Zavoda.
Ono što ja mislim, na kraju cijele ove fanfaronade, i o tom famoznom dokumentu, i o propuštenim prilikama ali i o Slavku Dakiću, jest da bi Slavko Dakić, danas kad više nije savjetnik Milana Bandića, ne samo mogao, nego i trebao biti u Vladi dr.Ive Sanadera.
Jer, ako postoji osoba u ovoj zemlji koja Hrvatsku poznaje kao Zagreb, a Zagreb kao nitko tko se prije njega bavio urbanizmom ovoga grada – Slavko Dakić je jedina osoba koja potpisuje dva GUP-a, što malo tko danas zna, a gotovo nitko ne spominje – onda je to nimalo kontroverzni urbanist Slavko Dakić.
Jedini je problem što je i Slavko Dakić, kao svi oni koji su u ovom podneblju svoj život posvetili usavršavanju svoje struke i pameti, zbog te životne ambicije svojoj okolini – kontroverzan!
Ovdje su svi pametni naprosto kontroverzni, jer, u stoljetnom su brain drainu već i budale počele iseljavati, pa je svatko pametan eo ipso suspektan.
Stoga, valjda jedini u Hrvatskoj, što me samo hrabri i daje mi do znanja da sam posvema u pravu, predlažem premijeru Sanaderu da Dakića imenuje za ministra, pa makar bez lisnice. Vidjet će u mjesec, dva koja je korist od toga – recimo, mogao bih se okladiti u svaku sumu na ovome svijetu da Dakić poznaje problematiku budžetiranja bolje od ministra financija i gospodarstva zajedno. Zašto je to važno?
Ha, ako ne znate kakva je veza između te dvije discipline, urbanizma i budžetiranja, onda vam Slavko Dakić zaista ne može biti drugo nego kontrovezan.
Bonustrack
Da ignoriranje knjiga i pameti u Hrvatskoj ima dugu tradiciju, na simboličan način pokazuje jedan Dakićev tekst: kao što se nije pročitalo Dakićev rad o Zagrebu, tako je ignorirana i Prelogova pohvala Dubrovniku.
U 'Gradu u historiji' /'Naprijed', Zgb.,1968./ Lewis Mumford je na primjeru Firence pokazao primjer 'velikoga malog grada', konstatirajući kako je 'Firenca sa četiri stotine tisuća stanovnika sposobna vršiti kulturnu funkciju velegrada kudikamo bolje nego mnogi gradovi koji imaju deset puta više stanovnika'.
Uz uvažavanje Mumfordova izbora, u dugom kontinutetu svjetske urbane povijesti, ipak, vjerojatno ne postoji relevantniji svjetski primjer takvoga grada od Dubrovnika.
Istodobno dok je na djelu banalizacija simboličke supstance Dubrovnika kao 'velikoga malog grada', u obliku sustavnoga zapuštanja njegova identiteta i kulture, a ratnim razaranjima ugrožene povijesne, te zapuštanjem i rasprodajom njegove gospodarske turističke supstance, Dubrovniku se vratio Milan Prelog.
Riječ je o značajnom nakladničkom pothvatu, izdavanju Prelogovih 'Tekstova o Dubrovniku', Instituta za povijest umjetnosti i Društva prijatelja Dubrovačke starine, posvećenog gradu trajnog Prelogova znanstvenog i ljudskog interesa.
Knjiga je podijeljena u tri dijela. Uz Studije, tu su i dvije manje cjeline, Eseji i Kulturnopovijesni zapisi, povezane s dubrovačkim tradicijama i kulturom.
U Studijama se daje cjelovit pregled razvoja grada sa odlučujućim razvojnim fazama, i analizira utjecaj Dubrovnika na urbanizaciju i identitet gradova naše obale Jadrana Eseji su posvećeni velikim temama Prelogova interesa, srednjevjekovnom gradu i njegovoj prisutnosti u sadašnjost, te renesansi kao izazovu cjeline.
Kulturnopovijesni zapisi sadrže pet kratkih zapisa: o putevima- 'koritima kojima je protjecalo povijesno vrijeme', otkriću puka, izvorima /dokumentima/ i ljudima, starim dubrovačkim svečanostima i dvije Arkadije, gdje u dijalogu s Držićevim djelom konfrontira antičku i renesansnu Arkadiju, pučku i gradsku..
U knjizi su sistematizirana istraživanja Dubrovnika, od početka šezdesetih u Rijeci Dubrovačkoj, tj. rad Instituta za povijest umjetnosti čiji je Prelog bio dugogodišnji voditelj,. Prikazan je dio opsežne, desetljećima izrađivane dokumentacije, jer je Dubrovnik, zahvaljujući Prelogu i suradnicima i njegovu konceptu dokumentiranja, prvi cjelovito i detaljno snimljeni i dokumentirani grad u Hrvatskoj.
Nezasluženo ignoriranje knjige, a time i Dubrovnika, koji je knjizi ipak posvetio skromnu svečanost, tumačim kao još jedan vidljivi znak identitetskih i ukupnih strategijskih praznina u hrvatskoj nacionalnoj i kulturnoj strategiji. Suprotno, Prelog je za njeno formatiziranje, ne samo na primjeru Dubrovnika, davao obilje poticaja.
U takvoj bi strategiji, na tragu Prelogova negiranja 'velikih' i 'malih', Dubrovnik trebalo demonstrativno razvijati kao kulturno središte Europe i identitetsku kulturnu paradigmu sudjelovanja Hrvatske u Europi i Europe u Hrvatskoj. Tako je i sam Prelog predstavljao Dubrovnik 'velikom svijetu', sve do uspješnog uvrštenja na listu svjetske kulturne baštine.
Dubrovnik je paradigma Prelogova dosljednog znanstveno-intelektualnog i kulturnog profila formatiziranog istovremeno u globalnom i regionalnom polju, kojemu temelje daju hrvatska sredina, posebno istočna obala Jadrana, ali i bogata filozofsko-kulturna i humanistička baština, obilježena intelektualnom znatiželjom aktera /Marc Bloch, Lucien Febvre, Braudel/ oko 'Annales'.
Prelog podržava taj intelektualni i vrijednosni kod, ukazujući na sudbinsko značenju antičke, mediteranske tradicije za kulturu srednjevjekovne Europe.
U vlastitu djelu zauzima poziciju suprotstavljanja formatiziranju povijesti i povijesti umjetnosti istočne obale Jadrana kao periferijskoga sklopa, po mjeri 'velikih' kultura i nacija, koje ih pokušavaju utemeljiti na sustavu monumenata, braneći jednakopravnost materijalno skromijih umjetničkih intervencija. 'Veličinu' tih intervencija Prelog utemeljuje u njihovoj ukupnoj kontekstualnoj i prostornoj valorizaciji. Pokazuje umjetničku veličinu i ljudsku ukorjenjenost umjetničkih djela na Mediteranu, oblikujući posredovanjem ambijenata koji zrače umjetničkom snagom svojevrsnu poetiku skromnosti, ne zapostavljajući, naravno, niti svjetski relevantne hrvatske spomenike i povijesne sredine.
Prelog se posve suvereno u odnosu na relevantne svjetske autore suprotstavio homogenom poimanju prostora i vremena, upozoravajući kako puka kronološka povijest ne može poslužiti u valorizaciji umjetničkih pojava, te kako su razlike u umjetničkim djelima pojedinih regija često uvjetovane granicama nekog planinskog masiva ili drugim prirodnim 'rubovima'. Ta je gesta znanstvena i pedagoška, jer zatvara puteve pasivnom prenošenju znanstvenih činjenica, a u najnovijem vremenu globalizacije trebala bi posve doći do izražaja zbog izrazitog interesa za rubno, granično i transgranično, sve ono što se oblikuje na mjestima dodira i trenja kultura.
Tako čini još jednu anticipirajuću gestu, prethodeći danas planetarnom zanimanju za 'periferijske', rubne kulture i pojave, kulture na šavovima velikih vremenskih razdoblja, zemljopisnih i civilizacijskih krugova, otkrivajući generativnu snagu tih rubova u razvoju.
Već sredinom šezdesetih, Prelog je sugerirao da 'naša' 'provincijska' historija umjetnosti mora definitivno raskinuti sa svojim provincijskim mentalitetom /Problemi valorizacije u historiji umjetnosti naše zemlje, Život umjetnosti, 1/1966./.
Posebnu vrijednost Prelogovu djelu daje otvorenosti toga djela u Eccovom smislu. Demonstrativno to označava Prelogova poruka kako je 'svaka znanost uvijek na početku', u bilješci 'Dubrovačke varijacije'.
Svaka rečenica njegovih tekstova, posebno onih koje je sam odabrao za objavljivanje, ima vrijednost zaokružene cjeline, ali i otvara posve nova pitanja i područja. Strastan pobornik Moderne, Prelog je svjetski relevantan postmoderni autor koji je slijedeći vlastitu znanstvenu znatiželju malo mario za sterilnu podjelu znanstvenih područja. Njegovi tekstovi više su ocjene, prosudbe i prognoze, negoli kultnim statusom autora fiksirane, okamenjene i nedodirljive istine.
Prelogovo je djelo uzorak izuzetne tematske širine centrirane oko humanistički orjetirane znatiželje za ljudske tragove i umjetničke intervencije /gradogradnje/ u prostoru. Utemeljeno na golemoj empirijskoj građi obuhvaća povijesno-umjetničke studije, propitivanje suvremenoga grada i urbanizacije, posebno jadranskoga prostora, Dubrovnika i Zagreba, studije o obitelji u gradu, toponomastici, ili putevima kao obilježju trajnosti i prevladavanja ljudske prolaznosti u vremenu. Vrijednost toga djela vremenom ne opada već raste zbog izuzetnog spoja znanstvene strogoće i usredotočenosti na sintezu podataka i spoznaja iz različitih znanstvenih područja, trajnog terenskog rada i strastvene zaokupljenosti ljudskom svakodnevicom. Za znanost koja isuviše često zadobija konotacije dosade i udaljenosti od svakodnevice, ovo je djelo svjedočanstvo kako se ne samo politika /Lefebvre/, već i znanost potvrđuje na pitanjima kvalitete svakodnevice.
Prelogovo je djelo temporalno samoaktualizirajuće, što vrijedi za malo djela u područjima povijesti umjetnosti, urbanog i ljudske svakodnevice, kojima se tako strasno i jasnom riječju bavio.
Vrhunac Prelogova djela na tome tragu čini istraživanje geneze i umjetničke povijesti Dubrovnika, a simbolički ga možda najuvjerljivije obilježava kratki, ranije neobjavljeni tekst 'Pohvala Dubrovnika' /u knjizi: Dubrovnik i urbanizacija Jadrana/, u kojem autor prati genezu dubrovačke gradogradnje, ono što u samom uvodu naziva 'prostor i vrijeme grada', u promjenjivim okolnostima geografskoga ruba na kojem su se susretale različite kulture, dodirivalo stabilnije kopno i nepredvidjivo more, preko kojega su iz razvijenijih sredina dolazili razvojni poticaji.
Po genezi, specifičnostima razvitka koje obilježava upornost provođenja umjetničkog i kulturnog projekta Grada Sv. Vlaha, konceptualno i strateški 'većeg' od 'veličine' Dubrovnika u vremenu mijena političko-teritorijalnih formacija u koje ulazila istočna jadranska obala, Dubrovnik je važna i u izazovnosti toga projekta nedorečena tema povijesti gradova, relevantna za najsuvremenija izazove s kojima se suočavaju europske zemlje, regije i gradovi.
Veličina Prelogove 'pohvale Dubrovnika' je u oblikovanju predloška koji izmiče svim osjećajima podređenosti i pokazuje koliko snažno identitet jednoga prostora može oblikovati ljudsko ustrajavanje u 'projektu', i koliko 'projekt' može isticati aktersku sposobnost grada koju generira iz uvjeta 'mjesta' i regionalnih i sklopova, 'vremena' i transvremenskih struktura dugoga trajanja.
Kao malo koji grad, Dubrovnik je simbol imaginacije, snage, poštenja i kontinuiteta gradske vlasti u građenju i očuvanju 'veličine' 'maloga' i otpora svakom pokušaju ponižavanja i izolacije.
Zato šutnja o Dubrovniku, te /usred otvorenih jadranskih rana/ o Prelogovim 'Jadranskim temama' i 'Tekstovima o Dubrovniku' boli više od manjka pristojnosti prema autoru.
Slavko Dakić
Uz uvažavanje Mumfordova izbora, u dugom kontinutetu svjetske urbane povijesti, ipak, vjerojatno ne postoji relevantniji svjetski primjer takvoga grada od Dubrovnika.
Istodobno dok je na djelu banalizacija simboličke supstance Dubrovnika kao 'velikoga malog grada', u obliku sustavnoga zapuštanja njegova identiteta i kulture, a ratnim razaranjima ugrožene povijesne, te zapuštanjem i rasprodajom njegove gospodarske turističke supstance, Dubrovniku se vratio Milan Prelog.
Riječ je o značajnom nakladničkom pothvatu, izdavanju Prelogovih 'Tekstova o Dubrovniku', Instituta za povijest umjetnosti i Društva prijatelja Dubrovačke starine, posvećenog gradu trajnog Prelogova znanstvenog i ljudskog interesa.
Knjiga je podijeljena u tri dijela. Uz Studije, tu su i dvije manje cjeline, Eseji i Kulturnopovijesni zapisi, povezane s dubrovačkim tradicijama i kulturom.
U Studijama se daje cjelovit pregled razvoja grada sa odlučujućim razvojnim fazama, i analizira utjecaj Dubrovnika na urbanizaciju i identitet gradova naše obale Jadrana Eseji su posvećeni velikim temama Prelogova interesa, srednjevjekovnom gradu i njegovoj prisutnosti u sadašnjost, te renesansi kao izazovu cjeline.
Kulturnopovijesni zapisi sadrže pet kratkih zapisa: o putevima- 'koritima kojima je protjecalo povijesno vrijeme', otkriću puka, izvorima /dokumentima/ i ljudima, starim dubrovačkim svečanostima i dvije Arkadije, gdje u dijalogu s Držićevim djelom konfrontira antičku i renesansnu Arkadiju, pučku i gradsku..
U knjizi su sistematizirana istraživanja Dubrovnika, od početka šezdesetih u Rijeci Dubrovačkoj, tj. rad Instituta za povijest umjetnosti čiji je Prelog bio dugogodišnji voditelj,. Prikazan je dio opsežne, desetljećima izrađivane dokumentacije, jer je Dubrovnik, zahvaljujući Prelogu i suradnicima i njegovu konceptu dokumentiranja, prvi cjelovito i detaljno snimljeni i dokumentirani grad u Hrvatskoj.
Nezasluženo ignoriranje knjige, a time i Dubrovnika, koji je knjizi ipak posvetio skromnu svečanost, tumačim kao još jedan vidljivi znak identitetskih i ukupnih strategijskih praznina u hrvatskoj nacionalnoj i kulturnoj strategiji. Suprotno, Prelog je za njeno formatiziranje, ne samo na primjeru Dubrovnika, davao obilje poticaja.
U takvoj bi strategiji, na tragu Prelogova negiranja 'velikih' i 'malih', Dubrovnik trebalo demonstrativno razvijati kao kulturno središte Europe i identitetsku kulturnu paradigmu sudjelovanja Hrvatske u Europi i Europe u Hrvatskoj. Tako je i sam Prelog predstavljao Dubrovnik 'velikom svijetu', sve do uspješnog uvrštenja na listu svjetske kulturne baštine.
Dubrovnik je paradigma Prelogova dosljednog znanstveno-intelektualnog i kulturnog profila formatiziranog istovremeno u globalnom i regionalnom polju, kojemu temelje daju hrvatska sredina, posebno istočna obala Jadrana, ali i bogata filozofsko-kulturna i humanistička baština, obilježena intelektualnom znatiželjom aktera /Marc Bloch, Lucien Febvre, Braudel/ oko 'Annales'.
Prelog podržava taj intelektualni i vrijednosni kod, ukazujući na sudbinsko značenju antičke, mediteranske tradicije za kulturu srednjevjekovne Europe.
U vlastitu djelu zauzima poziciju suprotstavljanja formatiziranju povijesti i povijesti umjetnosti istočne obale Jadrana kao periferijskoga sklopa, po mjeri 'velikih' kultura i nacija, koje ih pokušavaju utemeljiti na sustavu monumenata, braneći jednakopravnost materijalno skromijih umjetničkih intervencija. 'Veličinu' tih intervencija Prelog utemeljuje u njihovoj ukupnoj kontekstualnoj i prostornoj valorizaciji. Pokazuje umjetničku veličinu i ljudsku ukorjenjenost umjetničkih djela na Mediteranu, oblikujući posredovanjem ambijenata koji zrače umjetničkom snagom svojevrsnu poetiku skromnosti, ne zapostavljajući, naravno, niti svjetski relevantne hrvatske spomenike i povijesne sredine.
Prelog se posve suvereno u odnosu na relevantne svjetske autore suprotstavio homogenom poimanju prostora i vremena, upozoravajući kako puka kronološka povijest ne može poslužiti u valorizaciji umjetničkih pojava, te kako su razlike u umjetničkim djelima pojedinih regija često uvjetovane granicama nekog planinskog masiva ili drugim prirodnim 'rubovima'. Ta je gesta znanstvena i pedagoška, jer zatvara puteve pasivnom prenošenju znanstvenih činjenica, a u najnovijem vremenu globalizacije trebala bi posve doći do izražaja zbog izrazitog interesa za rubno, granično i transgranično, sve ono što se oblikuje na mjestima dodira i trenja kultura.
Tako čini još jednu anticipirajuću gestu, prethodeći danas planetarnom zanimanju za 'periferijske', rubne kulture i pojave, kulture na šavovima velikih vremenskih razdoblja, zemljopisnih i civilizacijskih krugova, otkrivajući generativnu snagu tih rubova u razvoju.
Već sredinom šezdesetih, Prelog je sugerirao da 'naša' 'provincijska' historija umjetnosti mora definitivno raskinuti sa svojim provincijskim mentalitetom /Problemi valorizacije u historiji umjetnosti naše zemlje, Život umjetnosti, 1/1966./.
Posebnu vrijednost Prelogovu djelu daje otvorenosti toga djela u Eccovom smislu. Demonstrativno to označava Prelogova poruka kako je 'svaka znanost uvijek na početku', u bilješci 'Dubrovačke varijacije'.
Svaka rečenica njegovih tekstova, posebno onih koje je sam odabrao za objavljivanje, ima vrijednost zaokružene cjeline, ali i otvara posve nova pitanja i područja. Strastan pobornik Moderne, Prelog je svjetski relevantan postmoderni autor koji je slijedeći vlastitu znanstvenu znatiželju malo mario za sterilnu podjelu znanstvenih područja. Njegovi tekstovi više su ocjene, prosudbe i prognoze, negoli kultnim statusom autora fiksirane, okamenjene i nedodirljive istine.
Prelogovo je djelo uzorak izuzetne tematske širine centrirane oko humanistički orjetirane znatiželje za ljudske tragove i umjetničke intervencije /gradogradnje/ u prostoru. Utemeljeno na golemoj empirijskoj građi obuhvaća povijesno-umjetničke studije, propitivanje suvremenoga grada i urbanizacije, posebno jadranskoga prostora, Dubrovnika i Zagreba, studije o obitelji u gradu, toponomastici, ili putevima kao obilježju trajnosti i prevladavanja ljudske prolaznosti u vremenu. Vrijednost toga djela vremenom ne opada već raste zbog izuzetnog spoja znanstvene strogoće i usredotočenosti na sintezu podataka i spoznaja iz različitih znanstvenih područja, trajnog terenskog rada i strastvene zaokupljenosti ljudskom svakodnevicom. Za znanost koja isuviše često zadobija konotacije dosade i udaljenosti od svakodnevice, ovo je djelo svjedočanstvo kako se ne samo politika /Lefebvre/, već i znanost potvrđuje na pitanjima kvalitete svakodnevice.
Prelogovo je djelo temporalno samoaktualizirajuće, što vrijedi za malo djela u područjima povijesti umjetnosti, urbanog i ljudske svakodnevice, kojima se tako strasno i jasnom riječju bavio.
Vrhunac Prelogova djela na tome tragu čini istraživanje geneze i umjetničke povijesti Dubrovnika, a simbolički ga možda najuvjerljivije obilježava kratki, ranije neobjavljeni tekst 'Pohvala Dubrovnika' /u knjizi: Dubrovnik i urbanizacija Jadrana/, u kojem autor prati genezu dubrovačke gradogradnje, ono što u samom uvodu naziva 'prostor i vrijeme grada', u promjenjivim okolnostima geografskoga ruba na kojem su se susretale različite kulture, dodirivalo stabilnije kopno i nepredvidjivo more, preko kojega su iz razvijenijih sredina dolazili razvojni poticaji.
Po genezi, specifičnostima razvitka koje obilježava upornost provođenja umjetničkog i kulturnog projekta Grada Sv. Vlaha, konceptualno i strateški 'većeg' od 'veličine' Dubrovnika u vremenu mijena političko-teritorijalnih formacija u koje ulazila istočna jadranska obala, Dubrovnik je važna i u izazovnosti toga projekta nedorečena tema povijesti gradova, relevantna za najsuvremenija izazove s kojima se suočavaju europske zemlje, regije i gradovi.
Veličina Prelogove 'pohvale Dubrovnika' je u oblikovanju predloška koji izmiče svim osjećajima podređenosti i pokazuje koliko snažno identitet jednoga prostora može oblikovati ljudsko ustrajavanje u 'projektu', i koliko 'projekt' može isticati aktersku sposobnost grada koju generira iz uvjeta 'mjesta' i regionalnih i sklopova, 'vremena' i transvremenskih struktura dugoga trajanja.
Kao malo koji grad, Dubrovnik je simbol imaginacije, snage, poštenja i kontinuiteta gradske vlasti u građenju i očuvanju 'veličine' 'maloga' i otpora svakom pokušaju ponižavanja i izolacije.
Zato šutnja o Dubrovniku, te /usred otvorenih jadranskih rana/ o Prelogovim 'Jadranskim temama' i 'Tekstovima o Dubrovniku' boli više od manjka pristojnosti prema autoru.
Slavko Dakić
Post je objavljen 31.03.2008. u 02:21 sati.